KRATKA PRIČA ZVONKA KARANOVIĆA IZ ZBIRKE “SVE TO NISU LJUDI”, PPM Enklava, 9/2026.

MIS JANUAR

Nakon tri radna mesta koja su joj iscrpljivala energiju, zaposlila se u tehničko-administrativnoj službi osiguravajućeg društva. Njen radni dan se sastojao od mehaničkog unosa podataka. Bio je to solidno plaćen, miran posao koji joj je u potpunosti odgovarao. Kucala je po tastaturi i kliktala mišem. Telefon joj je ležao nadohvat ruke. Posezala bi za njim čim bi ekran zasvetleo. Pratila je kako joj napreduje sinoćnja objava.

Otkako se razišla s poslednjim partnerom, kod kuće joj je ostajalo više vremena. Izlazila je s drugaricama, redovno išla na plivanje. Hlorisana voda bazena ispirala je miris kancelarije. Većinu večeri provodila je ispred svetlećeg pravougaonika.

Tamo je bila Skarlet.

Brojala je lajkove dok joj se sušio lak za nokte, čiju je boju menjala svaka dva dana. Blagi osmeh bi joj zatitrao na licu čim bi primetila lošu frizuru ili pogrešnu odevnu kombinaciju na nekom od profila.

Počela je češće da objavljuje.

Prekopala je porodične albume, zaboravljene snimke, kontaktirala školske drugarice i bivšeg partnera. Prikupila je dosta fotografija i video-snimaka. Sve slike vredne objavljivanja bi obrađivala, menjala pozadine, popravljala kadrove, pravila kratke video-klipove.

Trud joj se isplatio.

Telefon je neprestano vibrirao. Ekran se punio novim imenima, srcima, porukama. Broj pratilaca se utrostručio. Uhvatila je sebe kako se sve češće gleda u ogledalu i sve češće smeška.

Počela je da zamišlja sebe kao influenserku.

Za tako nešto nedostajale su joj kulise luksuza, poznata lica, enterijeri koji zrače novcem.

Nije bila na tom nivou.

Snalazila se; pravila je selfije u prestižnim restoranima gde bi sedela uz kafu ili ceđeni sok, u supermarketima zumirala police s uvoznim voćem i povrćem pokušavajući da ih predstavi kao egzotičnu pijacu; u parku je zaustavljala vlasnike pasa da je uslikaju kako se grli s njihovim ljubimcem.

Noću je prelistavala profile, uglavnom one s velikim brojem pratilaca. Zadržavala se na slikama kofera, avionskih krila, hotelskih kupatila. Nedostajali su joj takvi kadrovi.

Iako nije imala novac za skupa putovanja, često je posećivala sajtove turističkih agencija, proučavala aranžmane za udaljene destinacije. Jedne večeri naletela je na oglas agencije Anna.X. Devojkama je nudila uloge pratnje na poslovnim događajima, godišnjicama i porodičnim ručkovima.

Nije mnogo razmišljala. Izdvojila je nekoliko svojih fotografija na kojima najbolje izgleda i prijavila se.

Dobila je tri angažmana koji su joj, osim dodatnog novca, doneli nešto mnogo dragocenije: stotine novih fotografija u različitim prostorima.

Pratioci na mrežama su je svesrdno podržali lajkovima.

Jedne večeri, dok je po običaju skrolovala po profilima, u inboks joj je stigla poruka. Agencija Aurea Tempora traži glumicu za celodnevni angažman u drugom gradu. Uloga nije bila navedena. Istaknutim slovima stajalo je: BEZ FIZIČKOG KONTAKTA. Po potpisivanju ugovora nudili su polovinu novca unapred.

Honorar je bio petostruko veći od onih koje je dobila za prethodne uloge.

Imala je mnogo razloga za sumnju: zašto uloga nije navedena, ko još daje novac pre završenog posla, zašto na sajtu agencije nema broja telefona ni adrese sedišta. Pomislila je na

zamaskiranu prostituciju.

Prisetila se kako je pravila društvo bogatim starcima, pila skupocena vina i dobro se provela sa svakim od njih. Setila se kako joj je jedan od njih sipao šampanjac i pričao o svojim bolestima, a ona klimala glavom i smejala se u pauzama.

Vratila se na ona podebljana slova, kliknula na link i popunila prijavu.

Ugovor je stigao sutradan. Elektronskim putem poslala je potpisan dokument i broj svog bankovnog računa. Novac je legao nakon nekoliko minuta. Povratnu avionsku kartu dobila je mejlom već sledećeg dana.

Dan pred polazak otišla je kod pedikira, kozmetičara i frizera. Nokte je nalakirala jarko crveno. Izabrala je diskretan nakit i šminku. Spakovala je putnu garderobu, minimalistički elegantan komplet i salonke sa štiklom. Učinila je sve onako kako je traženo ugovorom.

Let je prošao bez turbulencija. Na aerodromu ju je dočekao stariji uniformisani čovek s kartonom na kojem je pisalo SKARLET.

Bez reči ju je poveo do crne limuzine.

Putovali su sat vremena u tišini, kroz šumu, do vile skrivene među čempresima. Jedva se suzdržala da ne snimi krajolik. Prsti su joj poleteli ka telefonu, ali ga je vratila u torbu. Imaće vremena kasnije.

Padao je krupan sneg. Šofer je parkirao tik uz stepenište vile, izašao, otvorio zadnja vrata i raširio kišobran. Ispratio ju je do ulaza. U predsoblju ju je sačekala sobarica i odnela joj stvari u sobu na spratu. Vila je bila građena u stilu secesije, s visokim plafonima, svilenim tapetama, tepisima s cvetnom ornamentikom. Ulja na platnu po zidovima i mermerne statue po uglovima ubrzavali su joj rad srca.

Čim je ostala sama, izvadila je telefon i načinila tridesetak fotografija. Tifani lampi u obliku ljiljana posvetila je posebnu pažnju. Iskoristiće slike za najmanje tri objave.

Nakon pola sata, batler je pokucao na vrata:

– Gospodin vas čeka. Molim vas, siđite.

Pratila ga je do izdvojene prostorije bez prozora. Zidovi su bili bez ukrasa, obloženi tamnozelenim plišem. Jedini izvor svetlosti bila je stojeća svetiljka u uglu. Na suprotnoj strani sobe, u polusenci, nalazila se stolica. Batler joj je rekao da sedne i pritisnuo dugme na zidu. Na sredini poda otvorio se pravougaoni otvor. Iz njega je polako, uz tihi mehanički zvuk, izronio drveni kovčeg od tamnog svetlucavog mahagonija. Delovao je nestvarno skup.

Skarlet je jedva prikrila iznenađenje.

– Vaš zadatak je da budete uz njega –  rekao je batler.

–  Uz koga?

– Gospodin je preminuo. Poslednja želja mu je bila da pored njegovog sanduka žena sedi najmanje sat vremena. Za to je agenciji i plaćeno.

Blago joj je stavio ruku na rame, kao da izjavljuje saučešće, i izašao.

Ostala je nepomična. Koleno joj je blago podrhtavalo, pa ga je pritisnula dlanom.

Trebalo joj je vremena da se potpuno pribere.

Nakon nekoliko minuta izvadila je telefon i flanelskom krpicom obrisala kameru. Pogledom je klizila preko pliša, ivica kovčega, senki.

Prišla je sanduku. Prvo je snimila teksturu drveta – taj skupoceni sjaj biće savršen kontrast za moody filter. Privukla je stolicu bliže kovčegu. Sela je, prekrstila noge i usmerila objektiv ka svojim salonkama koje su dodirivale podnožje kovčega. 

Ponovo je premestila stolicu, ovog puta bliže izvoru svetlosti, da joj bolje obasja lice. Trudila se da na svakom selfiju uhvati neobičan ugao. Menjala je položaj, čučala, ustajala, popravljala kosu i šminku.

Bolju scenografiju nije videla ni kod influenserki s milionskim brojem pratilaca.

Kada je završila, vratila je stolicu tačno na mesto na kome je ranije stajala i sela. Imala je dovoljno vremena da na miru pogleda fotografije koje je snimila. Sve je bilo savršeno.

Po isteku sat vremena, batler ju je zatekao kako mirno sedi sa smeškom na usnama.

Ustala je i čekala da je povede u sobu po stvari i odveze na aerodrom. Svoj posao je obavila.

U tom trenutku dobila je poruku na telefonu.

– Otvorite je –  rekao je.

Upitno ga je pogledala i nakon kraćeg kolebanja otvorila link koji joj je stigao.

Na ekranu su se nizale fotografije žena koje su ličile na nju: izduženo lice, tanke usne, plave oči, sve otprilike njenih godina, sve slično odevene. Prostor joj je bio poznat: ova ista soba, stolica, kovčeg od mahagonija. Datumi su se nizali unazad – decembar, novembar, oktobar…

– Šta je ovo? – izgovorila je.

– Prethodne Skarlet.

Shvatila je. Angažovali su je kao model, nastavak kolekcije.

– Gospodin je testamentom sve precizirao, do detalja. Želeo je da se angažuju žene koje liče na njegovu pokojnu suprugu, kako bi imao njene nove fotografije.

Skarlet je vrtela glavom u neverici.

– Ovo je bolesno – promrmljala je.

– A sada, predajte mi svoj telefon. Fotografije koje ste ovde napravili moraju biti izbrisane. Niste plaćeni da vi snimate nas, već mi vas.

Sakrila je aparat iza leđa. Čvrsto ga je stezala u šaci.

– Molim vas, dajte mi telefon – rekao je i ispružio ruku.

Brada joj se tresla. Desnu nogu je izbacila u odbrambeni stav.

– Gospođice, nemojte da pravite scene – rekao je mirno i dalje držeći ispruženu ruku. – Potpisali ste ugovor.

Usta su joj bila suva. Skrenula je pogled na kovčeg, pa na batlera.

Nevoljno je spustila telefon u ispruženu ruku. Batler je klimnuo glavom.

Otvorio je fotografije.

– Gospodin bi bio zadovoljan vašim uglovima – rekao je dok je pregledao snimke.

Označio je sve fotografije snimljene u vili i pritisnuo dugme za brisanje. Izraz zadovoljstva nije mu silazio s lica.

Vratio joj je telefon i rekao:

– Ne očajavajte. Bićete Mis januar.

______________________________________________

ZVONKO KARANOVIĆ (1959, Niš), pesnik, prozaista, urednik. Počeo je da piše pod uticajem bit književnosti, pop kulture i filma, da bi kasnije eksperimentisao s nadrealizmom i formom pesme u prozi. Objavio je deset zbirki poezije, tri romana kao i četrnaest knjiga u inostranstvu, od kojih dve u SAD. Dobitnik je nekoliko srpskih nagrada za poeziju i nekoliko međunarodnih književnih stipendija. Zastupljen je u mnogim domaćim i stranim pesničkim antologijama, najznačajnije u New European Poets (Graywolf Press, USA, Minnesota, 2008). Pesme su mu prevedene na više od dvadeset i pet jezika. Osnivač je i glavni urednik u izdavačkoj kući PPM Enklava. Sve to nisu ljudi je njegova prva zbirka priča.

DVIJE PJESME ZVONKA KARANOVIĆA IZ ZBIRKE “IZA ZAPALJENE ŠUME”, LOM, 2018.

ŽENA U NEVOLJI

A kada bi me pitali šta znači
rečenica na francuskom
koju sam istetovirala na ramenu,
obično bih im odgovarala
da je to misao Mišela de Montenja,
ili Marsela Dišana,
ili Pola Valerija,
ili Andrea Bretona
ili Gi Debora
a ponekad bih rekla i da je to
sentenca Luja Lumijera
o filmu kao pronalasku bez budućnosti.

Šegačila sam se iz dosade.
Nisam znala šta bih sa sobom.
Sve što sam zaista radila bilo je
dodavanje još jedne alke
svome uhu
ili pupku,
ili bradavici,
ili obrvi.

Ponekad sam zamišljala sebe
kao ženu u nevolji,
kao ženu koja je istrčala iz kupatila
ispred podignutog noža
serijskog ubice,
kao ženu u bekstvu
od nasilnog ljubomornog muža.

Hodala bih tako gola naokolo
i pušila cigaretu za cigaretom.
Ljudi bi mi prilazili i nudili pomoć,
ženi u nevolji
uvek neko priskoči u pomoć.

Možda neko od njih ne bi blenuo
u moje gole noge ili grudi,
možda bi se taj neko zagledao
u moje oči,
možda bi znao francuski
i pročitao to što piše na mom ramenu.

I ako bi kojim čudom znao šta je napisano
pitala bih ga da se udam za njega.

***

O SVETU BEZ KRAJA

Imao sam nesnosne glavobolje.

Ptice su me ometale,
inkubator ispod mog kreveta
stvarao je larmu od koje nisam mogao da zaspim.
Kada sam se najzad oslobodio prokletih ptica
i stigao na zakazano mesto,
ona je već bila otišla.

Različite ličnosti koje su me obilazile
sastajale su se svakog četvrtka
i razmatrale moj napredak.
Četvrtak je postao najvažniji dan u nedelji.
Nagrađivali su me malim belim konjima
koji su dolazili i odlazili,
čekali me i ispraćali.

Imao sam dovoljno vremena da vidim
kako trava prekriva parking
od izlivenih betonskih cvetova,
kako radnici postavljaju prekookeanski kruzer
na travnjak preko puta moje zgrade,
kako se otvaraju butici za meso, cveće
i konzervisani planinski vazduh
i kako ih ljudi zaobilaze jer su
na pogrešnoj strani ulice.

Kažnjavali su me dirigovanim snovima.
Sanjao sam kako naga pozira Klimtu,
kako hoda okružena svojim bivšim
muškarcima,
kako me napušta jer se zaljubila
u putujućeg prodavca
seks igračaka.
Nisam imao izbora.
Počeo sam da vodim dnevnik.

V. me je upozoravao da ne činim to.
Zakazao sam susret s njim
i smišljao koliko smem da mu se poverim.
Možda da mu otkrijem njeno ime?
Smem li da mu govorim
o moru koje zapljuskuje usnule obale
njenih bedara?
O njenim zagonetnim pismima
koje mi je pisala na unutrašnjoj strani
korica pesničkih knjiga
nađenim po autobusima?

Žurio sam na sastanak
s namerom da mu ispričam sve.
Umesto V. ugledao sam sebe
kako ležim zavaljen u široku
rascvetalu belu kalu.
Igrao sam se s dvanaest belih zečeva
i svakoga oslovljavao po imenu.

Iznenada, nebo se zgusnulo,
razmotalo u crnu somotsku prostirku.
Nešto je nakratko zapucketalo, zasvetlelo,
neke žice su na tren odebljale i stanjile se.
Pozornica se promenila.
Stajao sam na suncem obasjanom trgu.
Dvanaest mršavih figura obučenih u bele toge
propovedalo je o svetu bez kraja.

Mogao sam satima da slušam
muziku njihovih samoglasnika,
šuštanje njihovih suglasnika
nalik šuštanju mlade vitke šume
koja me je uvlačila
sve dublje u sebe,
ali padala je noć.
Morao sam nazad u postelju.

Ništa naročito nije se događalo nakon toga.

Mesec je čekao iza oblaka, spreman za izlazak.

________________________________________________________________________

ZVONKO KARANOVIĆ (1959, Niš)

Knjige pesama:

Blitzkrieg 1990. / Srebrni Surfer 1991. / Mama melanholija 1996. / Extravaganza 1997. / Tamna magistrala 2001. / Neonski psi (izabrane pesme) 2001. / Svlačenje 2004. / Tamna magistrala (izabrane pesme), Hrvatska, 2008. / Box Set (sabrane pesme) 2009. / Bubnjevi i žice, autoput i noć (izabrane pesme), Ukrajina, 2011. / Burn, Baby, Burn (izabrane pesme), Austrija, 2013. / Pepeljuga u hromiranom kovčegu (izabrane pesme), Makedonija, 2014. / / It Was Easy to Set the Snow On Fire (izabrane pesme), USA, 2017. / Najbolje godine naših života (izabrane pesme), Slovenija, 2017. Mesečari na izletu (LOM, Beograd, 2012) nagrada „Laza Kostić“. Kavezi (LOM, Beograd, 2013) nagrada „Biljana Jovanović“. Najbolje godine naših života (LOM, Beograd, 2014) nagrada „Kočićevo pero“ i „Kočićeva knjiga“ Zlatno doba (LOM, Beograd, 2015) nagrada „Dušan Vasiljev“. Iza zapaljene šume (LOM, Beograd, 2018)

Pesme su mu prevedene na šesnaest jezika. Zastupljen je više antologija savremene srpske poezije kod nas i u inostranstvu, najznačajnije u New European Poets (USA, Minnesota, 2008).

Romani: Više od nule, Četri zida i grad, Tri slike pobede.