KROZ BUBNJIĆ DO NOSA PA NATRAG U PLUĆA PLAKALA JE
Uvečer
njen krevet s bijelim rešetkama
Bio je poput akvarija iz kojeg curi more.
Morala je moru svoje more
Kao stanarinu davati.
Ali snove je čvrsto držala u šakama.
Snovi preuzimaju oblik pijeska.
U njemu igraju se tuđa djeca
ujutro
pojela je godišnja doba.
Nije ostavila mrvice na tanjuru.
Oprala je zube.
I namirisala se sjetom.
Sjetva sjecišta ljubavi požela ju je
do popodneva
kada je pecala zlatne sardine u tramvaju broj 17.
17 nema nikakvu simboliku.
Samo vozi na liniji između kazališta i kuće.
Njene želje nijeme su poput riba
koje protiv struje dolijeću do besposlenog besana.
***
STAKLENA DJEVOJKA
Udala sam se za tugu
Gola
Potočnice u kosi
Mramor u stopalima
Žbuka u ustima
Krijesnice u očima
Ljubav ispod noktiju
I sve druge posve obične stvari.
Plesala sam sa srnama
u gustoj grimiznoj šumi.
I čekala te
iako ne postojiš.
Tu si
Ali nisi
Jesi.
I prestaješ biti.
Vidim školu na kraju hodnika. Iza slatkog mora u kojem ronioci ginu tražeći svjetlost. Odrasla sam u njoj. Škola je građena od azbesta. U nju idu djeca koja na leđima nose prevelike torbe. Torbe su proždrle zabranjene knjige. Djeca spavaju na leđima crnog raka. On hoda unatrag, polako, sporije od brzog vremena koje ne možemo uhvatiti rukama.
Ona izmiču srnama.
Rak ih baca u more.
A djeca ne znaju plivati.
Hoćeš li biti na mojem sprovodu?
Ili je to bizarno pitanje?
Hoćeš li radije da pričamo o vremenu?
Jesen je lijepa u mojem gradu.
Ne znam šutjeti,
Oprosti.
***
ZBOG TEBE ČITAV ŽIVOT MI JE POKLONJENO DJETINJSTVO
Radnik si u tvornici
Koja tvori rimu
Ona je:
Dvije noge četiri glave
Otpala smokva na užarenom kamenu
Razbacane lutke u potkrovlju
Ubrane kupine
Čekaonica moje glazbene škole.
Rima je limena.
Otapa se na otočkom suncu
Dok ti pecaš stihove iz mulja
naše zemlje
A tvoja slova vojnici su davno zaboravljene armije
Koje pretvaraš u igračku
Nošenu vjetrom.
Ti i ja živimo u kućici Eskima.
Iglu zaleđen u vremenu.
Izgradio si ga
Od snježne abecede.
Igrao si se sa mnom.
Da bih se ja sada mogla igrati
Riječima.
***
MAJSTORU IZNENAĐENJA, POSTOLARU LJUBAVI
Sastavio si cirkuski šator
Visok poput tornja koji para nebeske granice.
Na kartama svjetova koji drugoj djeci nisu dani.
Gdje beskrajne crvene naranče poniru
U planine ispunjene grudama šipka
A rudari umjesto kaciga nose krijesnice.
More nastaje tamo gdje si ti.
A bura i sol slijepljene su u izoranim poljima na tvome licu
Ne od tuge
Ti si klaun koji puni
Radost u srcima
Princeza koje nisu stvorene za ova vremena.
U rozoj ulici
Tvoj šator je ponosno stajao
Kao zimzeleni bor
pored kućice
Koju su naša tijela prerasla.
Sašio si mu krila od šećerne vate
I pustio da odleti.
Potom si otišao. Pognuo glavu. Uzdigao cijelu planetu na svoja ramena. Približio je suncu. Okretao poput vrtuljka.
Isprepleo si svoje prste. Napravio gnijezdo. Hvatao cirkus svaki put kada bi se približio zemlji.
Vratio me zvijezdama.
____________________________________________________________________________
RAJNA RACZ rođena je 1997. godine u Zagrebu. Diplomirala je Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i trenutno je studentica na diplomskom studiju Kazališne i radijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Trenutno priprema svoju prvu profesionalnu predstavu Nepoznata iz Seine koja će se premijerno održati 4.11.2020. u Teatru &td . Režira, piše i proučava književnosti, a u svojem umjetničkom i znanstvenom radu trenutno se bavi aspektima tijela, traume, ritualom u izvedbi i katarzom.
Fotografija autorice: Ines Grahovac
čovjek-časopis 