temat SUICID: ROMAN MAGDALENE MRČELE “IZMEĐU”, Kugli & Kugli, 2020; ulomak

Teretanu sam zaobišao u širokom luku. Neke su plastične manekenkice pogrešno izvodile čučnjeve. Rupa na glavnoj prilaznoj cesti još nije zakrpana. Sve po starom. Samo što Edi ne igra košarku na igralištu. Nadam se da je doma. Svjetlo gori u kuhinji.

Kako ćeš ući? Što ćeš im reći? Hoćeš li ovaj put ostaviti poruku? – Neću raditi ništa što bi ih dodatno povrijedilo. Ali nije da te se tiče.

Prođem pored Flokijeve kućice na vršcima prstiju. Mislim da spava. Čemu oprez, čovječe? Duh si, narugam se samome sebi. A onda Floki podigne pospanu njuškicu i počne oprezno njušiti zrak. Učini dva-tri koraka i oštro zalaje. Pa opet. Opet. Prepadnem se. Mogu li osjećati miris? Prisutnost? Nešto?

„Floki, tiho!“ mama se zadere iz kuhinje.

Draga mama… Imala je i boljih dana. Blijeda je. Nije se šminkala. Kosa joj je skupljena u neuredan rep. Nosi kost koja je ostala od kuhanja. Iskoristim odškrinuta vrata i zavučem se u predsoblje. Ondje su bile očeve tenisice i majčine baletanke. Edi nije doma. Osjetim kako sam potonuo. Smanjio se za glavu. Produžim prema dnevnom boravku. Otac je pregledavao teletekst. Lakersi danas igraju. Shvatim koliko mi nedostaju te sitnice. Utakmica s tatom. Kokice. I razgovor do dugo u noć. Ugasio je teletekst. Uzeo nekakav album. Prolistao. Mama je ušla i pitala ga što gleda.

„Kako su bili slatki. Vidi.“

Stanem im iza leđa. Da sam ih samo mogao dotaknuti… Mama je mirisala na cimet. Tata je vrtio stranice. Moje i Edijeve slike. Vrtić. Nosovi umrljani čokoladnom kremom. Kao da smo jeli iz WC školjke. Nasmiješim se. A tata obriše suzu. U tom trenutku osjetim bol na obrazu, kao da mi je netko iz oka izvukao pet mililitara najagresivnije kiseline. Stavim ruku na usta da ne zajaučem i nasilno obrišem trag s lica.

Kako ono reče, broje vam se osmijesi? – Gubi se dovraga više! – Hoću. Kad nam istekne vrijeme.

Otišao sam do naše sobe. Tiho otvorilo vrata. Odmah me sve zaboljelo. Nisu ni taknuli moje stvari. Krevet ima isti pokrivač. I ruksak je još na njemu… Edijeva gitara u kutu. Kleknem pored nje i lagano prislonim usne na žice. Brate moj… Žice mi zapeku usne. Odmaknem se. Sjednem na njegov krevet. Naslonim se na jastuk. Miriši na onaj glupi šampon od koprive koji on i Tea koriste. Gdje je Tea? Što radi? Jesu li zajedno?

Odgovorila mi je profilna slika na kompjuteru. Idiot. Tko još ostavlja upaljen fejs? Sjednem na stolicu i proskrolam novostima. Naš zajednički prijatelj Nikola, kao i uvijek, ima kretenske slike iz subotnjih provoda. Umijeće izgledanja pijanim, a pije Fantu. Kralj. Zastanem. Marija. Moja bivša. Obojila je kosu u crno. Ima neku apstraktnu tetovažu. Fura se na emo đir, očito. A na naslovnici Only God can jugde me. Dubokoumno. Tea. Teica mila. Posvijetlila je kosu. Lijepo joj stoji. I ona ima nekakvu tetovažu na zapešću. Što je ovo, svi su postali hipsteri otkad me nema?

Messenger pokaže plavu ikonicu. Poruka. Netko ga zove na pivo. Neki Toma. Neću ništa dirati. Tko je sad taj Toma? Ostatak ekipe na chatu kužim. Tea, susjed Hrvoje, rodica Iva. Ja. Pogledam dvaput. Da. On je chatao sa mnom. Otvorim razgovor. Jedna duga poruka. Druga. Treća. Skrolam. Hrpa. Deseci. Mjesecima unatrag. Vratim se do datuma. Tjedan dana poslije.

„Brate, samo jedna stvar. Samo jedno pitanje. Zašto? Jebeno zašto?! Kako je moguće da si nešto napravio tako skrivećki, bez mene?! Pa mi smo sve uvijek radili skupa! Bježali smo na tulum kroz prozor, zapalili prvu cigaretu, spržili si kosu hidrogenom… Trebali smo sve skupa! Da si mi bar rekao!“

Ne, brate. U ovo ne bismo mogli skupa. Ti ovo nisi zaslužio. Jer si bolji. I jači.

„Petre, jebivjetre. Prošla su dva mjeseca. Imam osjećaj kao da su dva sata. Jednako sam polomljen kao kad sam hodao iza tvog lijesa. I pitao se kako si ti, tolika ljudina, stao u takav bezvezan sanduk. Kao gitara. Samo su te spremili. A ja te ne mogu izvaditi. Mrzim te. Kretenu. Volio bih te još barem jednom vidjeti da te mogu pitati zašto, i prije nego što išta odgovoriš, opaliti te šakom po toj bradatoj labrnji. Mama te obrijala prije pogreba. Dlake i nakon smrti neko vrijeme rastu, znaš. Rekala je da ćeš biti najljepši anđeo. Znaš da ja mrzim ta sranja. Rekao sam joj da će, ako Bog postoji, sigurno biti oduševljen tobom koji si ga tako sočno psovao. Mislio sam da je baza dobra, ali nije se nasmijala. Rijetko se smije. Samo mušterijama, na silu. To si isto ti kriv i za to bih te isto bubnuo šakom. I zato što mi fališ. Tvoj je krevet prazan. Nisam dao da ga maknu. Jer ponekad sanjam da spavaš u našoj sobi. I da će sve ovo biti samo ružan san.“

Obrišem još jednu kiselu suzu. Nastavim čitati, iako me svaka riječ davila više od užeta.

„Brate. Opet ja. Mama me nekidan pitala bi li mi pomogao razgovor s psihologom. Svećenika sam odbio, naravno. Rekao sam da nema potrebe. A opet, da znaju da se ovako krasno dopisujem s tobom, vjerojatno bih neko vrijeme spavao u umobolnici. No to sad nema veze. Ja ti nekako moram reći sve što nisam stigao. Problem je što toga ima toliko jebeno puno… Svaki se dan sjetim nečega novoga. Na dan kad si nestao htio sam ti reći da bismo mogli otići na neko putovanje. Samo nas dvojica. Voziti se u metrou, lokati pivo do besvijesti, slušati neke klošarske bendove i spavati u parku. Bilo bi nam najbolje ikad. Nisam znao gdje bi to točno bilo. To sam tebe htio pitati navečer. Ali to navečer nikad nije došlo. I dalje imam isto pitanje – zašto? Nikad mi neće biti jasno. Imao sam dojam da je sve okej. Da ti sve ide. Faks ti je bio dobar, imao si hrpu prijatelja, bio si mlad i zdrav, imao si obitelj… Petre, što to nisi imao?“

Ne znam, brate, ni ja. Valjda mir. Da sam ti rekao da mi na prsima leži demon koji me plaši, cereka se i guši me, bi li mi povjerovao? Kad bih ti rekao – uzmi najoštriji kuhinjski nož i zamahni prema sredini mojih prsa, najjače, bi li to napravio? Naravno da ne bi.

„Brate glavati. Pišem jer živim u iluziji da me negdje i nekako čitaš. Ponekad čak zaželim da vidim ‘seen’, iako bi me vjerojatno okrpio srčani udar, ali da znam da me nekako čuješ.“

Ne smijem ti seenati poruku. Moram se vratiti, brate. Ako želim išta popraviti.

„A opet, znaš da ja ne vjerujem. Ono, prah, zemlja, raspad, biologija. Prirodni ciklus. Jedino mi se u to ne uklapa da se netko ubije na pragu pravoga života. No mogu ti sad srati koliko hoću, odgovora očito nema. Ne mogu ti čak ni reći one glupe floskule kao da se nadam da si našao mir. Još me previše boli. Volio bih da si taj mir tražio sa mnom. I da živiš pored mene. Ovako živiš u meni. I boliš me u srcu svaki dan.“

Nema tih osjećaja. Ni riječi. Znao sam da ću ih povrijediti, ali gušio sam to u sebi. Rekao sam da bi pokušaj objašnjavanja mojih problema i strahova bio samo dodatno opterećenje. Mama i tata su cijeli život radili kao konji da nam sve osiguraju. Edi si je sve „luksuze“ plaćao svojim sitnim gažama. A ja sam se ponekad osjećao kao da ne radim dovoljno. Kao da sam ja jedini podbacio.

„Hvala, teta Mirela, stvarno ne treba ništa!“

Netko dolazi!

„Mama, imali smo dogovor da ćemo naručiti pizzu. Pusti. Samo vi gledajte film.“

Oni dolaze. Edi i Tea. Kamo da otiđem? Da se maknem iza zastora?

Zašto, pobogu? Nije da te mogu vidjeti. Ali ako pomakneš zastor, to bi mogao biti problem. – Hajde, i od tebe sam dočekao jednu pametnu. – Nisam ja glup. Samo nismo pronašli zajednički jezik. – Tako je. Jer ja ne volim da mi netko govori na silu.

Odlučim sjesti između police s knjigama i vrata terase, na posljednji komadić čupavog tepiha. Imao sam točno sekundu da to učinim. Onda su ušli. Moj brat. Visok, štrkljav, štrkljaviji nego prije. Pustio je kosu. Zaklanjala mu je jedno oko i sigurno dodatno štetila ćudljivim lećama, ali lijepo mu je pristajala. Koža mu je, kao i Tei, poprilično posivjela. Za dvoje ljudi koji su redovito jeli i mislili zeleno, počeli su izgledati otužno oronulo. Zamišljeno stavim glavu na dlan. Znao sam da sam kriv. Edi izgleda mnogo, mnogo starije. Kao sredovječni mršavac koji se godinama nije naspavao. I Teine su oči upale dublje u duplje i izgubile onaj dječji sjaj.

Preko noći su odrasli. A to nije lako. – Znam.

Slušao sam njihov običan, svakodnevni razgovor i mučio se s porivom da nešto progovorim, pomaknem, da ih dotaknem u prolazu, da osjetim sekundu njihove ljubavi koja je obasjavala našu bljedunjavu sobu. Ali morao sam mirovati. Slušao sam kako Edi govori o fakultetu. Tea o nekom honorarnom poslu. Pa Floki treba na pregled. Tein tata prelazi na novu poziciju. Prijateljica Karmen zove ih na rođendan. Edi se osjeća pospano. Ovih je dana loše spavao.

„Imao sam osjećaj da moram pisati ili ću se ugušiti. A znaš što sam rekao.“

„Znam…“

„Moj brat nije umro da bih ja sad bio neshvaćeni umjetnik. Ni da pišem tugaljive pjesmuljke, prijavim se na talent show i skupljam Caritas bodove. Nisam takav. Na sprovodu sam mislio da je to to od mog pjevanja. Petar je uvijek zadnji slušao. Na kraju dana. Onda je sunce zašlo i nije ga više bilo pa se nije imalo zašto ni pjevati.“

„Ljubavi, znam. Ali nisi robot. Tada si zakočio emocije. Zaključao ih u tišinu. A sad one kucaju, žele van. Pusti ih! Petar sigurno ne bi volio da ti ne pjevaš zato što treba vječno tugovati. Štoviše, mislim da bi bio vraški ljut na nas da zna kolike smo se noći uspavljivali plačem.“

Tea moja… I ne znaš koliko si u pravu…

Sjećaš se što je Domar rekao? Svaka suza više, jedan inter dalje… – Molim te, šuti. To je sad potpuno nebitno. Oni su bitni. Moja je pokora zaslužena, njihova patnja nije.

***

MAGDALENA MRČELA – rođena Splićanka, zagrebačka studentica, ponosna mama i profesorica, hobistička novinarka, spisateljica u nastajanju.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2016. godine diplomirala sam kroatistiku i latinski jezik i književnost. Godinu dana poslije zaposlila sam se kao profesorica hrvatskoga jezika u splitskoj II. gimnaziji i upisala doktorski studij Hrvatska filologija u interkulturnom kontekstu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Od 2013. do 2016. godine bila sam novinarka i kolumnistica portala Nogometplus, a od 2017. surađujem s portalom Dalmacija Danas.

Dobitnica sam druge nagrade „Stjepko Težak“ za najbolju ljubavnu priču te finalistica natječaja „Slavko Kolar“, „Freaky Friday“, „Kvant književnosti“ i „West Herzegovina Fest 2019“. Moje su kratke priče dosad objavljivane na internetu („Kritična masa“, „Strane“, „Homo climaticum“), a poezija u zbirci „Džepni oblak“ (2015.) i „Odgoda ljeta“ (2016.). Moj roman prvijenac „Kako je Flegmarin postao kapetan“ pobjednik je natječaja Zvonko Todorovski 2017. godine za najbolji neobjavljeni roman za djecu i mlade. 2019. objavila sam tinejdžerski roman „Dnevnik 4. A“, a iste sam godine osvojila nagradu „Zlatko Tomičić“ za najbolju kratku priču „Influenserica“.

Roman „Između“ posljedica je kasnonoćnih razgovora, milijun neodgovorenih pitanja, mnogo ljutnje i malo suza, a ponajviše zacjeljivanja rana i dopiranja do ljudi koji odvaguju između života i smrti. Sasvim subjektivna interpretacija svijeta o kojem ne znamo ništa, uz tinjajuću nadu da postoji nešto.

ZBIRKA KRATKIH PROZA ANE MARIJE GRBIĆ “SRNEĆA LEĐA”, Geopoetika, 2021; iz ciklusa Ptice beže iz predgrađa

Mirjana Guzina prezire ptice. Slabo šta u životu prezire, ali oseća da ptice ne može da podnese i svaki put kada dođe jesen, ona ih posmatra kako odlaze u neke krajeve gde će im biti toplo i lepo i neće biti tu da vide kako ona kupuje kubike drva i kako ujutru oblači jaknu preko jakne, kapu preko šala kojim je uvila glavu. Leti im je dobra njena kuća da seru po krovu i sleću na lipu u dvorištu, a sada su odlučile da odu. Neka, misli Mirjana Guzina, te ptice nikada neće upoznati sneg što pritisne i očvrsne zemlju, pa se u ponoć razbeli na mesečini. A kada staviš golu šaku u sneg, znala je to Mirjana, prvih nekoliko sekundi bude ti toplo i nežno.

Sa tom mišlju krenula je u poznu jesen ka svom radnom mestu dok joj je novembarski vetar udarao u leđa i gurao je uz seosku uzbrdicu. Ako pođe od kuće do prodavnice, a da je napolju lepo vreme, ona se svima po dvorištima javi, dođe do kapije, prozbori koju, našali se nekoliko puta, često dobije jabuku ili krušku, a sada je sve pusto i još samo psi trgaju ka njoj, zavezani po dvorištima. Tri sata dnevnog svetla ona oseća kao teret na svojim jakim ramenima, kao da se celo nebo stvrdlo u mermernu ploču što joj pritiska telo, pa i to ne bi bilo strašno da Mirjana veruje da se negde iza daleko krije sunce i da to sivilo sa sobom donosi svetlost.

Ali nije tako. Sunce se povuklo i visi okačeno iznad Balija, gde sada na grani nara besprizorno cupka lastavica koja je letos potpuno izgrizla Mirjaninu borovnicu. Do prodavnice u kojoj Mirjana radi nema mnogo da se hoda, ali njena torba postaje sve teža i vuče je ka hladnom i vlažnom asfaltu. A šta je u radnoj torbi drage Mirjane Guzine? Teget kišobran na rasklapanje popravljen mnogo puta izolir trakom. Kutijica za uloške. Plastični čvrsti češalj, pomada za ruke marke Balea. Kožni novčanik koji je nasledila od majke. U novčaniku sto trideset dinara uredno složenih i pet dinara u sići. Ključevi od kuće. Ključevi od dvorišne kapije. Sendvič.

A šta je u radnom sendviču Mirjane Guzine? Dve tanko narezane šnite tvrdog sira koji je pravila letos. Tanak sloj margarina. Dva koluta jeftinog želatinastog parizera. Kapljica kečapa. Mirjana Guzina nije polagala mnogo na gurmanluk, ali je često pravila posne kolače sa margarinom koje bi prodavala za slave. Ti su kolači po pravilu imali isti ukus, samo različite oblike: trouglići sa želeom, okruglice sa makom, bajadere sa kakaom. Zato ih je i prodavala jeftino, pa su se posle domaćice hvalile kako su baš dugo vremena provodile za šporetom. I provode ga sada zaista, pokušavajući da se nekako ugreju u prizemnim sobama kuća, trpajući drva u smederevac, pareći lice na ključalom kuvanom vešu. Svi su stanari migrirali u te vruće sobice i sada se svi trpe.

Trpela bi se i Mirjana da ima s kim, ali i ovako je dobro, svakoga dana izaći pred svet, a onda se vratiti umornih ruku i otežale glave pasti u čistu posteljinu. Niko te ne pita kakav je bio dan i onda se i ne žališ. Zato je, između ostalog, baš ukusan sendvič Mirjane Guzine. I zato što ga otvara sa velikom pažnjom i pazi da ni mrvica ne padne na pod prodavnice. Tako i sada, na pauzi za ručak, krijući se pomalo, ona za tačno pet minuta završava sendvič, vraća se do kase i broji sitan novac. U njenoj se kući odavno ugasila vatra i nikako da se toplota zalepi za zidove i dočeka Mirjanu Guzinu kada se vrati.

Cele će zime otrovni pipci mraza obijati sobu Mirjane Guzine i ona će, čim joj stopala postanu topla, opet navlačiti čizme i izlaziti napolje. Slavuj kupa svoj blistavi kljun u jezeru na Madagaskaru i ne poznaje drugačiji život. Slab je i nedorečen. Mirjana Guzina prezire ptice.

***

ANA MARIJA GRBIĆ živi u Beogradu gde radi kao mentorka kreativnog pisanja, književna urednica, radio-voditeljka i ilustratorka, dok takođe pohađa doktorske studije na Filološkom fakultetu u Beogradu. Publici je izvesno najpoznatija kao pesnikinja, a do sada je objavila tri zbirke poezije: Da, ali nemoj se plašiti (2012), Venerini i ostali bregovi (2014), Zemlja 2.0 (2018). Svi koji su u protekloj deceniji čitali poeziju u Beogradu verovatno znaju njeno ime i kao urednice tekstualnih i audio-knjiga, te organizatorku događaja/čitanja i osnivačicu književnog društva ARGH. Premda iza sebe ima oralnu biografiju benda Idoli (Idoli i poslednji dan, 2019), Srneća leđa (2021) je prva knjiga proze koju Grbić potpisuje, a u pitanju su kratke i kraće priče. (biografska bilješka preuzeta sa stranica magazina Milica)

KRATKA PRIČA ADRIANA SATJE KURDIJE: JEDNOSTAVNA IGRA NA UTVRDI I IZVAN NJE

Riječ je o vrlo poznatoj igri iako su pravila najneobičnija. Za ovu igru potrebno je dvoje igrača, jedan izlet i jedna utvrda u ruševnom stanju. Igrači su označeni imenima A i B. Drugog pribora za igru nema pa je kutija koja sadrži igru prazna. (Igra se zapravo nalazi svugdje izvan kutije.) Na kutiji je fotografija koja prikazuje igrača B ispred zida utvrde. Na fotografiji izgleda zaneseno, omamljeno, ali tome je kriv igrač A na kojemu u tom trenutku počiva pogled igrača B. Prije toga su se popeli. Ljudi se do utvrde obično penju, a u pauzama se gledaju. U ovoj igri, međutim, pravilo je obrnuto: igrači se penju u pauzama od gledanja. Tko počne mariti za prolaznike, gubi pet bodova. Igrač B, kad jako ožedni, pije vodu igrača A. Zauzvrat mu igač A kaže: ne miči se, idem te slikati. Igrač B stoji i smješka se kao idiot jer je sretan. Mogući potezi u igri uključuju: odlazak do različitih dijelova utvrde; zamišljanje igara u kojima se ondje davno našao neki vitez; gledanje u daljinu s izvidnice odakle je nekada prijetio top; fotografiranje pogleda; fotografiranje igrača B; pronalazak skrovišta gdje je neki stražar, kad je jako ožednio, pio vodu s usana svoje odabranice; igranje s ručnim satom i vremenom; zatvaranje očiju; izuvanje zbog kamenčića u tenisici; grickanje uha; fotografiranje igrača A s igračem B; spoticanje o neravno tlo; dozivanje; smijeh.

Još jedno pravilo glasi: što god se nađe u blizini, ulazi u igru. Zvuk ptice, deset tisuća kamenčića, oblak, nečija lopta, nečiji bicikl, zraka svjetlosti kroz uski kameni prozor, kao i sve što ona dotakne. To je posljednje pravilo; upute su ispisane slabom tintom na tankom papiru i više se ništa ne može pročitati. Igrač B ne mari. Prepisuje igru na ovaj papir. Šalje je igraču A (neka čita i veseli se). Šalje igru u časopis u koji je trebao poslati priču. Urednici dižu obrve. U tom trenutku u igru upadaju vitezovi iz utvrde. I za njima sva gomila: dame, sluge i sluškinje, svećenici, redovnice, seljaci, zanatlije. Oni ne igraju, ali ovdje su. Igra je sve veća, pravilo izmiče kontroli. Igrač B ne mari, i dalje je na onoj fotografiji i smješka se. (Zašto se smješka? Jer ga je netom prije igračica A ljubila iako je bila zadihana od penjanja, a hvatala je dah tek poslije.) Takav neka ostane. Neka se poveća ploča za igru. Nakon što je u nju ušlo sunce i nebo, neka uđe i cijeli obližnji grad. Ne samo današnji, nego i onaj od jučer i onaj od sutra. U igru ulazi Mona Lisa oponašajući fotografiju s kutije. U igru ulaze slikari, pjesnici, glazbenici i njihova djela. Ulaze prosjaci, lopovi, kovači, stolari i postolari. A onda i Romul i Rem; i pradavni lovci, sakupljači plodova, vračevi premazani šarenim bojama. Ploča se širi Europom, države se predaju, predsjednici objavljuju kapitulaciju u skupim odijelima, namršteni vojnici već su umorni pa ulaze i oni. Igra prilazi obali i skuplja jedan po jedan val. To joj je zabavno, ali nakon tisuću valova igra već grabi duboko pod vodom. Ribe se ne opiru, more je njezino. Plaže i pustinje grabi golemom lopatom; na vrhove se penje u četiri skoka. A i B stoje i gledaju kako igra zauzima kontinente, kišom obilježava svoj teritorij, uz pomoć vjetra osvaja Antarktiku, a onda kreće strijelom vremena. Nevidljiva budućnost kima glavom, a prapovijest joj se prepušta, sva. Igra prolazi kroz tanki ozonski omotač; vakuum oko planeta snažno joj se privija. Mjesec je, kažu, jedva čekao da uđe. Jedan po jedan planet obraća se iz Sunčeva sustava u njezin. I Sunce popušta, ne želi ostati samo. Igra nadire ništavilom, kroza smijeh usisava crne rupe. U nju probija jedna po jedna zvijezda, svaka uz manju ili veću eksploziju. Galaksije se natječu koja će joj prije. Putuje prema velikom prasku s jedne i prema beskonačnosti s druge strane sata. I dalje su dva igrača, ali više ne postoji trenutak u prostoru i vremenu koji nije dio igre. Ona se sada nalazi i unutar kutije. Ruševna utvrda popunjava se svojim inačicama iz prošlosti, postaje cijela.

Igra se širi izvan svemira. Kraj se ne nazire. Vanzemaljac iz trećeg susjednog svemira zove igrača, govori glasno u slušalicu. Objašnjava mu da to nije igra. Kaže da će se igrači kad-tad probuditi. Igrač kaže: dobro. Onda ćemo napisati još ljepšu igru. Nadam se da će i ona stići do tvojih dalekih ticala. Vanzemaljac šuti, smješka se i gleda u daljinu.

***

ADRIAN SATJA KURDIJA (1991.) završio je matematiku i doktorirao računarstvo te radi kao asistent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Obično piše u programskim jezicima, ali ponekad i na hrvatskom. Priče su mu objavljene na portalima čovjek-časopis, Blacksheep.rs, Booksa i ZiN Daily. Ušao je u širi izbor za nagradu Prozak 2016. i 2020. godine.

POEZIJA, PROZA I ESEJISTIKA SUVREMENIH MAKEDONSKIH AUTORA U PRIJEVODU BORJANE PROŠEV-OLIVER: ŽIVKO GROZDANOSKI

KRATKE PROZE ŽIVKA GROZDANOSKOG

PLAY IN REVERSE

N.A. i G.R., 25-godišnji studenti upoznali su se na tulumu u jednom skopskom noćnom klubu. N.A. je primijetila G.R. u masi ljudi i prišla mu. Oboje su bili jedva svjesni svoje krajnje pomućene svijesti no to je, provjereno, samo moglo doprinijeti zabavi. Nepunih sat vremena nakon upoznavanja seksali su se pijani u autu G.R-a gdje su nehoteći i zaspali.

Sljedećeg jutra G.R. se probudio sam, s glavoboljom i rupom u sjećanju. Nakon točno šest dana, sasvim slučajno sreo je N.A na jednoj drugoj zabavi. I ovoga puta nisu bili trijezni no najprije su razmijenili nekoliko rečenica pa su se tek nakon toga napili do kraja i završili na kauču neke N.A-ine znanince.

Ponovo su se sreli nakon tri mjeseca i opet sasvim slučajno u staroj čaršiji u Skopju, G.R. se upravo pozdravio s prijateljima i na putu prema kući sreo je N.A. koja mu je predložila da se pridruži njoj i prijateljici. Te večeri su se odlično proveli: malo su se napili, a nakon što su se pozdravili s prijateljicom, G.R. je ispratio N.A do doma. Tamo su potajice u njezinoj sobi vodili ljubav, a ujutro prije odlaska, G.R. ju je pitao za telefonski broj.

Nakon dva dana, G.R. je pomislio da je možda vrijeme da nazove N.A i da je pozove na piće. Sjedio je s telefonom u rukama, a dlanovi su mu se znojili. Kada je N.A pristala na susret, G.R. se još više uzbudio i nervozno počeo hodati sobom. Pitao se o čemu će razgovarati, imaju i uopće zajedničkih interesa i hoće li ga taj susret uvjeriti da će možda jednog dana njih dvoje moći biti zajedno.

***

NENADANO

Čim ga dovedu iz vrtića, on uredno opere ruke prije ručka, napiše zadaću, stavlja bilježnicu u ruksak, pomno si priprema sendvič za put, pozdravlja se s djedom i kreće prema kući. Čim stigne, odmah vadi bilješke iz ruksaka i stavlja ih u putničku torbu u koju stavlja i odjeću, neseser s pastom za zube i pjenom za brijanje, pali auto i kreće prema željezničkoj stanici. Kupuje cigarete, putnu kartu i polako krene prema peronima. Čeka dugo no naposljetku ulazi u vlak. U kupeu ga obavija toplina i on ubrzo zadrijema. Kad se vlak najzad zaustavi, dvije ga djevojčice strpljivo čekaju da siđe strmim stepenicama kako bi i one mogle sići. Zakorači s bolom u nozi, hvata taksi i kreće prema staračkom domu. Na udaljenosti od stotinu metara, dok njegova kći polijeva cvijeće, promatra ga njegov unuk gledajući zbunjeno u neku neodređenu točku i ne zna što osjeća. Upravo su mu rekli da je njegov djed preminuo. Nenadano.

***

PRVA PRIČA O EDIPU

Kada je čuo proročanstvo, izbezumljeni je Edip počeo bježati daljinama, tuđim zemljama. Znao je u sebi da je pretkazanje sudbina i da se mora ostvariti pa se zato nekako više htio sakriti od samoga sebe, nego od čovjeka koji je trebao umrijeti od njegove ruke.

Jednog su ga dana, dok je prolazio nekim napuštenim šumskim putem, napala nekolicina muškaraca. Edip je počeo bježati, potom se branio no kada se našao u bezizlaznoj situaciji, da bi se spasio bio je prinuđen zariti nož u prsa jednog od napadača. I tek što je pomislio da je tome kraj, ponovo je bio napadnut i ponovo se branio i nije bio ni svjestan da je već nekoliko mrtvih tijela nepokretno ležalo licem u blatu. A Edip je sav zadihan i preplašenih očiju gledao u svoje krvave ruke.

Čim se smirio, rastrčao se između ljudi koji su ležali naokolo. Išao je od jednog do drugog, tresao ih za ramena i očajnički im vikao u lice: „Jesi li ti moj otac?“ i „Jesi li ti izgubio sina, čovječe?“, no oni su samo nijemo gledali u njega. Nisu razumjeli jezik tuđinca.

Nakon što se sve utišalo, Edip je gledao jedno po jedno lica mrtvih no ništa nije mogao iz njih pročitati. Stajao je pokraj puta blijed i osjećao kako ga obuzima tihi užas: nije uspio doznati je li se proročanstvo obistinilo ili tek treba ubiti svoga oca.

***

ŽIVKO GROZDANOSKI rođen je 1986 u Kičevu, S. Makedonija. Nakon privatne gimnazije „Nova“ u Skopju upisuje i diplomira studij talijanistike na Filološkom fakultetu u Skopju. Kao stipendisti omogućen mu je jednomjesečni boravak Na Sveučilištu Winston-Salem u SAD i dvomjesečni boravak na Sveučilištu za strance u Perugi (Università per Stranieri di Perugia). Objavio je zbirku pjesama “Pjesak i svila” (2005), zbirke kratkih priča “Otisci na kockici leda” (2009/2016), “Neka nam oproste trave” (2011), tri novele “Kofer za troje” (2014), roman “Posljednje ime budućnosti” (2018) i pod pseudonimom Jules Menard, zbirku kratkih priča “50 priča – izbor iz deset zbirki priča” (2019), iz koje su ove tri priče. Preveo je s talijanskog knjige Niccola Ammanitija, Alessandra Baricca, Emanuela Trevija, Itala Sveva i Eugenija Montale. Na filmskom festivalu u Kanu 2007., prikazan je njegov amaterski kratak dokumentaran film „In cage“ (U kavezu). Njegove kratke priče i roman prevedeni su na srpski, bugarski, albanski, slovenski, talijanski, engleski i grčki jezik.

književna premijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA ZORANA BARA “SVIREPI PISCI”, Čigoja štampa, Beograd, 5/2021; dvije priče

JEDNOKVADRATNI UNIVERZUMI

Kada je imala nešto više od godinu dana, Maša je posmatrala svoj krevetac kao što odrasli sagledavaju neograničeno prostranstvo otvorenog svemira. Šarenilo igračaka koje su ispunjavale njen lični univerzum svakodnevno se menjalo i dobijalo novu nijansu, šireći okvir kroz koji je upoznavala svetove čije je iskričave pejzaže tek trebalo da otkrije. U tom jednokvadratnom univerzumu, sve je bilo na dohvat ruke i donosilo plišanu radost, trenutnu zamenu za majčinu ljubav, udaljenu na svega tri sekunde bezazlenog plača. Jedini razlog za izlaženje iz utočišta svog ušuškanog kreveca bila je toplina roditeljskog naručja ili odlazak u zemlju snova putem mekanog portala ka drugoj dimenziji – jastuka na kom je svake noći, umorna od svemirske avanture, srećno i ispunjeno sklapala svoje radoznale oči.

Negde oko trećeg rođendana, granice jednokvadratnog beskraja su se proširile, a poznati univerzum se spojio sa neistraženim prostranstvom dvorišta i svih prostorija kuće kroz koju se, poput svemirskog šatla, kretala brzinom svetlosti, bežeći od nadolazeće jednoličnosti. Sobe su postale paralelni svetovi gde su živeli, za Mašu, jedini stanovnici čitave planete – bića zbog kojih je, iz dana u dan, njeno lice bilo nasmejano, a oči ispunjene izlaskom sunca. Kako je vreme prolazilo, radost je pronalazila i u učenju da sa ovim bićima sve razgovetnije komunicira, što ih je činilo dodatno zanimljivim, bez mogućnosti da joj ikada dosade. Kada bi se umorila od bujice pitanja što im je neprekidno postavljala ne bi li zadovoljila svoju razigranu radoznalost, odmor bi potražila u društvu vernih prijatelja – starih igračaka iz kreveca, u čijem bi zagrljaju, kao nekada, zaspala ispod zvezdanog neba zalepljenog na ravnoj površini hladnog betona.

U vreme kada su granice dvorišta počele da izazivaju osećaj sputanosti, ukućani i stari, plišani prijatelji više nisu bili dovoljni da rasplamsaju iskre, koje su se nekada nalazile u očima, a sada u predelu stomaka, boreći se sa osećanjem dosade. Svemirsku avanturu usmerenu ka nepoznatom zasenila je želja za istraživanjem međusobno sličnih ulica, dok se svet šarenih igračaka postepeno pretvarao u svet društvenih odnosa. Svaka reč donosila je poruku važniju od prethodne, svaka spona bila je građena oko zajedničke želje za bekstvom od već istraženog, a svako prijateljstvo bilo je kolosalno. Delovalo je kao da se ovozemaljska čarolija koja doprinosi još većoj opijenosti životom, tek nalazila pred njom. Uprkos činjenici da je grad u kom je živela imao jasnu granicu, činilo se da je, bez obzira na povremeni nespokoj, u njemu pronalazila ono što je bilo potrebno da bi održala maštu i sprečila ravnodušnost od prodiranja unutar njegovih, sve oštrijih, ivica.

Tokom studentskih dana, kada je živela u prestonici, Maša je sve češćim šetnjama želela da nadomesti osećaj da, uprkos nezanemarljivih 360 kvadratnih kilometara slobodne površine, nije imala gde da ode. Svoja lutanja lišena ranije prisutnog istraživačkog poleta obično je završavala na najvišoj tački nadmorske visine, u pokušaju da pogledom obuhvati prostranstva koja su se nalazila iza horizonta. Tada su kroz njene misli, gotovo neizostavno, prolazili planovi da, nakon završetka studija, negde otputuje. Ovakve namere izazivale su pomešana osećanja, pošto bi se ubrzo setila višestrukih odlazaka na more, koji je, uprkos prolaznim zadovoljstvima, nisu dugoročno ispunjavali. Od osećaja sputanosti, čiji početak i razloge nije umela da prepozna, bežala je kroz fokus na trenutne obaveze i pomalo hirovita druženja, neretko praćena kratkim izletima po zanimljivim gradovima i živopisnim krajolicima države u kojoj je živela, pokušavajući da zanemari utisak jednoličnog neba istovetnog hladnom betonu sa zalepljenim nebeskim telima iz sobe gde je, nekada davno, svakodnevno doživljavala svoju svemirsku avanturu.

Čitavu mladost kasnije, u godinama kada je na spavanje odlazila iznenađujuće rano, Maša nije mogla da se oslobodi utiska da je njena iskričava avantura, uprkos učestalim putovanjima po prostranstvima dostupnim javi i snu, polako dostizala svoj kraj. Kako je vreme prolazilo, kontinenti su joj delovali sve ograničenije, kao da se oko njih nalazila bodljikava žica, koja se svakom novom godinom ubrzano skupljala, sužavajući snolike univerzume iluzorne mladosti. Jedne nespokojne večeri, kada se vratila iz Sevilje, gde je bila na službenom putovanju, imala je utisak da je obruč bodljikave žice, čije je šiljke već neko vreme osećala na svojoj koži, počeo da prodire u samu unutrašnjost njenih grudi izazivajući nepodnošljiv osećaj gušenja. U pokušaju da snagom duha pokida svirepu oštricu nezaustavljivog čelika, kao u studentskim danima, otišla je do najviše tačke nadmorske visine i usmerila umorni pogled ka prostoru iza horizonta gde su se, kao na platnu, hronološki smenjivale upečatljive slike odbegle prošlosti, sukobivši je sa bolnim saznanjem o životu u nevidljivoj presi, čije se prozračne čeljusti svakim danom sve surovije skupljaju, pri čemu unutar njih ostaju kontinenti, a izvan jednokvadratni univerzumi davno završenih svemirskih avantura.

***

SELEKTIVNO ZANEMARIVANJE

Tokom sasvim običnog letnjeg popodneva, šljunak lokalne plaže, okupan julskim suncem, izgledao je kao da je presvučen tankim slojem zlata. Tog vikenda, jezero se činilo posebno otvorenim za pridošlice, što se moglo prepoznati po njihovim zadovoljnim licima, umivenim okrepljujućom vodom, čija je boja odgovarala najfinijoj nijansi netaknute prirode.

Grupa prisutnih turista je, u svojoj mešovitosti, prevazilazila uobičajene opisne kategorije kao što su: pol, starost, bračno stanje, lokalitet ili platežna moć. U atmosferi letnje bezbrižnosti, sve ove odrednice bile su obrisane i međusobno spojene jednom zajedničkom željom – željom za privremenim uživanjem.

Na samom rubu plaže, ispod hlada žalosne vrbe, čiji šljunak nije odražavao svetlucavu nijansu, stajali su sredovečni čovek i njegov desetogodišnji sin.

Nevidiljivi za ostatak okupljenih, u rukama su držali štapove za pecanje i nervozno čekali da plen zagrize udicu i ispuni ih doživljajem kratkotrajnog uspeha.

Posmatrajući njihove ruke, mogle su se primetiti dve uzročno-posledične osobenosti – očeva nervoza i sinova drhtava nespretnost.

Nakon što je dečak pokidao najlon, slučajno ga zakačivši za travu kraj koje su, na očevu inicijativu, zabacivali udice, njihova nevidljivost za ostale posetioce, momentalno je nestala.

„Idiote”, uzviknuo je otac, presekavši dotadašnju atmosferu letnje bezbrižnosti.

„Umeš li išta da uradiš kako treba, ili si baš toliko nesposoban”, dodao je jačinom eksplozije najrazornijeg dinamita.

Diskretna radoznalost grupe koja je pratila dešavanje, bila je izražena međusobnom razmenom osuđujućih komentara, a povremeno i ponekom dovitljivom pošalicom, poput one u kojoj je otac opisan kao „ludak par ekselans”, a sin upoređen sa „pokislom statuom”.

U duhovitim opaskama prednjačio je nešto krupniji gospodin slobodnijeg ponašanja, koji se nalazio u društvu porodice, a čija su ramena, kao i sam smeh, odražavali suptilan, ali i nezanemarljiv stepen unutrašnje napetosti.

„Šta nije u redu sa tobom”, nemilosrdno je odjekivalo čitavom plažom.

„I ranije sam znao da si glup, ali da si ovoliko trapav, to nisam mogao ni da sanjam”, uputio je još jedan rafal svirepih uboda, zarivenih pravo u dečakove grudi, pri čemu je reakcija publike, sem par, za nijansu ozbiljnijih, komentara, ostala nepromenjena.

Dok je sadistički više puta ponavljao: „Samo nemoj da mi se izvinjavaš”, uz oštru gestikulaciju, koja je vrlo lako mogla da preraste u udarce, plaži se, lagano ploveći po vodenoj površini, iz daljine, približavala porodica labudova, već godinama nastanjena unutar granica jezera, čiju je prirodnu raskoš prepoznala kao idealno mesto za život.

Videvši da labudovi prilaze području gde je pecao, otac je, istom žustrinom kojom je vikao na sina, počeo da viče i na njih, u nedvosmislenom pokušaju da ih otera na što efikasniji način.

Kada su okupljeni to primetili, osuđujući komentari postali su oštriji i direktniji nego za vreme malopređašnjih uvreda namenjenih detetu.

Bez ikakvog oklevanja, krupniji gospodin slobodnijeg ponašanja stegao je pesnice i, odlučnošću superheroja, munjevito krenuo prema zlostavljaču. Prekor koji mu je uputio štiteći labudove dosezao je do granice same fizičke agresije.

Ostatak prisutnih, scenu je pratio sa oduševljenjem i glasno izgovorenim odobravanjem.

Momentalno nakon intervencije, otac se primirio, a pernata porodica je nesmetano nastavila svoj put prema obali.

Dok su se labudovi šepurili pozlaćenim šljunkom, posetioci su odisali olakšanjem iz razloga što je pravda zadovoljena, a bića sa kojima su mogli da se povežu zaštićena.

U isto vreme, na samom rubu plaže, prekriven gustim hladom žalosne vrbe, selektivno zanemareni dečak je i dalje stezao svoj štap za pecanje, u bezuspešnom pokušaju da ne zaplače.

***

ZORAN BAR, rođen 1987. godine, po formalnom zanimanju je psiholog i psihoterapijski savetnik, a po neformalnom, zaljubljenik u književnost i kinematografiju. Živi i stvara u Beogradu. Svoje prozne radove je objavljivao u više desetina zbornika, kao i na mnogobrojnim portalima za kulturu i umetnost.

U oktobru 2017. objavio je prvu zbirku kratkih priča „Valovi uzaludnosti”, koja je promovisana na beogradskom Sajmu knjiga, gde je osvojila prvo mesto na IX konkursu za književnu nagradu „Pegaz”.

Takođe, osvajač je prve nagrade na 2. Festivalu literarnog stvaralaštva „FELIS” (2019), druge nagrade na 11. Međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Duško Trifunović” (2017) i treće nagrade na kulturnoj manifestaciji „9. KNS Međunarodni književni susreti – 2020.” u Sarajevu.

U maju 2021. godine, objavio je svoju drugu knjigu, zbirku priča „Svirepi pisci”, pod izdavaštvom „Čigoja štampe”. Odlikuje ga autnetičan stil i širok tematski okvir, objedinjen ubedljivim poentama, oko kojih su priče građene.

OTO OLTVANJI: ŠEST TVITER PRIČICA (iz antologije „SIĆUŠNE PRIČE“ priređivača Dragana Babića, Književna radionica Rašić, Beograd, 2021)

U ruci joj se topi kvaka od vanile, moj viski ima ukus čokolade.
Problem s kojim mi dolazi je svačiji: muž poslastičar na samrti je ukleo grad.

***

Dok alarm prijavljuje slomljeno srce, stavljamo kacige, sedamo u kapsule i lansiramo se u osvetničku misiju kroz suzni trakt domaćina.

***

Gospođu Mjesec je zgazio neko kome je gospodin Sunce išao u oči.

***

„Niste normalni, jutros niste uključili zrikavce za turiste!“
(Recepcioner trči, spušta sklopke)
ZR ZR ZR
„Dobro je, mislim da nisu primetili.“

***

Dok spava, u njenoj koži dočekujem mušteriju, ne trpim da je s drugim.
Dok misli da spavam, stižem u koži mušterije, ne trpim da je s drugim.

***

Noćima sanjam zagrljaj pipaka, gorčinu mastila, ubod milosrdnog zuba. Iz kupatilskog odvoda viri oko – veće, starije, strpljivije od mog.

_______________________________________________________________

OTO OLTVANJI rođen je 1971. godine u Novom Sadu, ali je tamo išao samo da se rodi. Odrastao je u Subotici, živi i radi u Beogradu. Autor je romana „Crne cipele“ (2005), „Kičma noći“ (2010) i „Iver“ (2015). Od ranih devedesetih, objavio je pedesetak pripovedaka u časopisima i antologijama, od kojih su neke sakupljene u zbirci „Priče misterije i magije“ (2017). Sa engleskog je preveo, između ostalog, tri naslova Džonatana Letema – „Sva siročad Bruklina“, „Ne voliš me još“ i „Tvrđava samoće“. Poslednja knjiga mu je krimić za decu „Kako sam postao detektiv“ (2019).

KRATKA PRIČA JOZEFINE DAUTBEGOVIĆ IZ ZBIRKE “ČOVJEK KOJI JE KUPOVAO KUĆU”, Profil international, Zagreb, 2006.

KIŠA

– Kiša će opet – kažu kad vide Ludu Ivku kako krupno grabi uzbrdo, a svi su davno prestali pratiti hoće li zbilja.
Upoznao sam to brdo s rijetkim četinarima, kamenito, sivo, puno paprati, panjeva, mirisa smole i pitajenih, sklupčanih zmija. Ivku nisam. Nije me zanimala njihova priča o njoj. Bio sam na brijegu prije Lude Ivke i prije podneva. Mislio sam da ću biti.
– Je li teško, Ivka?
– Meni je uvijek teško.
– Svakom je, uzbrdo.
– Meni je uvijek uzbrdo.
Čudi me što tako govori. Sad tek vidim, puno joj krilo nečega i to drži jednom rukom, a u drugoj nešto stiska u šaku i krije. Zagleda me postrance.
– Što ti je to u krilu?
– Ništa, otkidala sam glave ovome.
Otvara krilo i istresa mnoštvo već sparušenih vrhova paprati.
– To je ružno što radiš.
Oči joj se zaokružile, tamne. Diše ubrzano kao da se tek sad penje.
– Valja li tako? – pita, a oči joj prikovane za moje. Osjećam nelagodu i vrućinu u zatiljku.
– A to u ruci?
Spremno otvara šaku kao da je jedva čekala da bude upitana. Dlan krupan, oznojen, a na njemu mnoštvo sitnih puževih kućica odozdo s nasipa
– Što će ti to, Ivka?
– Ne treba meni, ja to onako, ako netko zaišće.
Otvara moj dlan i stavlja mi mokre od znoja, prazne, sitne, puževe kućice.
– A što će to meni?
– Nek imaš, vidi kako su ti prazne ruke, ja ću sebi naći druge.
Sjeda povlačeći rubove suknje preko koljena. Na zaobljenim ispupčenjima briše dlanove.
– Koga ti imaš Ivka? – pitam, a znam da nema nikoga.
– Imam svakoga – i pogledom obuhvaća jedan lagan ploveći oblak, jedno treperenje vjetra u granama, pa spušta pogled na moje lice.
– I tebe.
– Kako mene?
– Pa tako, zato što ti mene imaš – zakiva mi se u oči.
– Eto se vidim u oba tvoja oka, dvije Ivke u dva oka, ha, ha, ha…
– Obje ćeš mene odnijeti u oba oka kad budeš išao, u sebe, u sebe kad budeš…
Lupa se po koljenima, maše rukama kao ptica prije uzleta.
– Probaj me obrisati kapcima, probaj!
Nehotice žmirkam. Što mi sve ovo treba?
– Eto, ne možeš, eto me opet, u oba, u oba.
Unosi mi se u lice. Njezino sitno kao dječje. Za jednu šaku, jedan dlan. Oči, tamne, zacakljene, širom otvorene pa se čini da je iza cakline naslagana suha paprat u slojevima, jedna preko druge, i mogla bi svaki čas planuti. Već vidim dvije crne duplje iz kojih kulja dim, obavija sitno lice, ono sivi i rasplinjuje se.
Stresam se, osjećam znoj na čelu i podižem ruku.
– Ne briši me rukama, to je kukavički.
Spuštam ruku. Nelagoda nadrasta radoznalost. Pokušavam pametnije.
– Sad ja idem, Ivka.
– Išao ne išao, ja uvijek idem, a nikud ne idem, vidiš da je svejedno.
– Ti si drugo, ja danas putujem.
Ona misli svoju misao. Oko usta joj nešto spečeno.
– Žmiri, ja ću ići. Ne mogu otići dok se vidim. Ja se u sebi nikada ne vidim, u tebi se vidim dvaput. Žmiri, jako.
Žmirim nerado. Negdje zvoni podne. Otvaram oči i vidim kako već odmiče nizbrdo i kako rubom predugačke suknje savija vrhove mlade paprati.
Iza brda tutnji potmulo.

***

JOZEFINA DAUTBEGOVIĆ (Šušnjari kraj Dervente, BiH, 24. II. 1948 – Zagreb, 27. XI. 2008) završila je Pedagošku akademiju u Slavonskom Brodu. Radila kao nastavnica i knjižničarka u Doboju, a od 1992. živjela je u Zagrebu, gdje je radila u Muzejskom dokumentacijskom centru. Pisala je pjesme, prozu i muzeološke članke. Pjesničku djelatnost započela je zbirkom Čemerike (1979), a nastavila zbirkama Uznesenje (1985) i Od Rima do Kapue (1990). Zbirka Ručak s Poncijem (1994) poetski transponira traumatično iskustvo rata i izbjeglištva, nerijetko uz oslonac na biblijsku simboliku. Objavila je i zbirke Prizori s podnog mozaika (1997), Božja televizija (2001) i Vrijeme vrtnih strašila (2005) te novelističku zbirku Čovjek koji je kupovao kuću (2006), u kojoj tematizira urbanu svakodnevicu.

DVA PETKA KRATKE PROZE MILJANA MILANOVIĆA (2/2)

ZBOG HARIJA SAM ZAKLAO SVOJ SAKO

Iz ne nekog posebnog razloga, hoću reći, taj dan za nas dvoje nema neko značenje; kupila je karte za krajnje sumanutu predstvu o kojoj su mediji brujali poslednjih dana. Gledaoci upravljaju glumcima. Tehnološki jako zahtevno. Ne želim da nekog kontrolišem. Uzurpiranje odluka i okupacija slobodne volje je demonska stvar. Jezivo. Možda odaberem nekog sporednog lika. Da li uopšte ima dovoljno aktera za sve? Kog će ona odabrati? Morao sam da pretumbam Google kalendar. Vodim računa da budem efikasan. Dani su dragoceni.

Premijera Onako je kako jeste: Zemlja se okreće. Ušli smo među prvima. Dodala mi je bundicu da je pažljivo položim na praznu stolicu s moje leve strane. Uplela je naše prste i priljubila se uz mene, zauzimajući ceo naslon za ruku. To me nervira. Iščekujemo početak predstave. Neudobno mi je. Kad bolje razmislim, retki su trenuci kada sam nežan. To kako se ophodim k njenoj bundi je izuzetak.

*

„Aleluja, aleluja!”, sveštenici bi povikali da nisu zaspali za stolom zbog previše rakije. Bez neke preterane galame, skoro nečujno, ulazim povijene glave i naručujem dve loze. Ovde me gospodin Hari neće pronaći. Proganjao me celog prepodneva i primorao da potražim utočište u nekoj od gradskih kafana, a ja sluđen i prestravljen uvek završim gde smrdi na duvan i kuvane iznutrice. Tu se lako utopim u ambijent. Pod stolom mogu da umrem bez i jedne reči o svom životu. O tome ko sam, sve se već zna. Prepoznaju me po mirisu trulog mesa. Ja sam odgajivač najvećeg cveta na svetu. Svako od gostiju mogao bi da održi govor nad mojim uvelim telom i dostojanstveno me isprati u zaborav. Kafana se nalazi u podrumu hotela gde odsedam. Već nekoliko godina.

Čovek stenje, nalakćen na šank, u crnom odelu, sa zelenim, abnormalno dugim cilindrom na glavi, prekrštenih nogu kao da je na čajanki kod Elizabete, ili na partiji bridža kod Džona Bula. Stenje dok razmazuje šminku i guši simpatiju, koja mu se najpre javi kao prijatan osećaj u stomaku, a potom mu preko grudi zaposedne vrat i preraste u jezu, prema ljudima koji prilaze i pozdravljaju ga.

„Brate, imaš li nekih informacija?”, s leđa me je presekao šapat koji izranja iz duge isposničke brade. Patuljak u pantalonama boje pustinje Mojave, s prenatrpanim tajnim džepovima i majici koja se presijava poput metalnih tanjira i šolja razbacanih po stolovima, s natpisom ušivenim debelim plišanim slovima odmah iznad stomaka, amor vincit omnia, gleda me pravo u oči i nekontrolisano trepće.

„Kakvih informacija?”, pitam.

„Brate, nove informacije. Potrebne su mi nove informacije.”

Pokušavam da se prisetim nečeg što sam možda upamtio listajući jutros novine.

Život jači od radijacije.

Dinar se još uvek dobro drži.

Hiljade hektara gradova, sela i šuma označeni su kao previše opasni po ljude.

Stambeni krediti i dalje preskupi.

Lekarska komora, lekari, greška u lečenju pacijenata i kiflice sa sirom za zadušnice.

*

Ništa se ne dešava.

Sve doživljavam veoma lično.

*

„Brate, moram da prikupim nove informacije. Neće da mi bude bolje dok to ne uradim”, kaže vrteći glavom.

„Pa, ne znam, recimo, Dobručinski nastupa večeras u…”, pokušavam da mu pomognem. Izbacih to iz sebe kao tvrdo i naporno govno, ali on me prekide.

„O da, Dobručinski, on je sjajan izvođač, brate. Neverovatan. Sijaće poput najsjajnije zvezde. On i njegova violina”, kaže čudnim, promuklim šapatom.

„Zar Dobručinski ne svira čelo, i to suvo, bez strasti?”

„Brate, nisi u pravu. Trebalo bi da se bolje informišeš, a i svi kažu kako je jedinstven, ono… do jaja.”

„Zabole me. Njegovo muziciranje je sranje.”

„Brate, Dobručinski, Lapov Lenoj Lapov, Morheg Rajuma Rabedi, Babala Babala Babala Baba, i Đ su ti najveći muzičari današnjice. To mora da znaš.”

Pauza. Naručujem još dve loze. Osvrnem se. Desno k vratima. Tu zadržim pogled.

„I, brate? Imaš li neke nove informacije?”

Gledam kako se kvaka migolji u rukama ljudi koji prolaze. Pokušavam nečeg da se setim.

„Brate, ti si jadan! Pa kako misliš da opstaneš bez informacija? Informacije su nam neophodne!”

„Ja…”

„Aj brate, da probamo ovako. Koji je danas dan?”

„To znam sigurno. Danas je ponedeljak, dvadeset i sedmi novembar i sada je tačno…”

„Brate, danas je dan uzdržavanja od kupovine. To je odgovor koji tražimo.”

„Nisam znao da tako nešto postoji?”

„Brate, pa ti ništa ne znaš. Još uvek nisi otkrio to beskrajno blago informacija. Evo, za dva dana biće dan borbe protiv trgovine krznom, mogo bi da nam se pridružiš u mirnom protestu na centralnom trgu.”

„Doći ću ako uspem da pobegnem od Harija.”

„Kako se zove, dok vi mirno protestujete krznene životinje neprestano krvare!”, progovorio je čovek s cilindrom.

„U pravu si. Ti bi protesti trebalo da budu žestoki. Zapalimo grad i prevrnimo automobile, izgazimo sve bunde i zatvorimo ljude koji to nose. Uništimo sve kožne sakoe. Uništimo u stvari sve sakoe. Sakoi su loši. Oni stežu”, iznervirano vičem dok lupam pesnicama o šank.

„Brate, remećenjem javnog reda i mira ugrozili bismo sigurnost ljudi na skupu”, kaže patuljak i nervozno trlja svoju bradu.

„Vaša mirna šetnja je beskorisna jednoj činčili dok ona vrišti stegnuta snažnim rukama pre nego joj slome vrat i raspore je!”

„Brate, ti tako jadno informisan, u ovo doba informacija, sasvim si nebitna ličnost, što znači, da ne možeš više od onoga što ja činim i što sam oduvek činio. Uostalom, nije to tvoja stvar, brate. I stvarno ne znam što koj kurac traćim vreme ovde s tobom. Moram da prikupim nove informacije. Au revoir!”, odlazi k stolu u uglu.

„Jebeni patuljci. Previše ih je. Zagospodariće svetom!”

Navrćem lozu.

Dinar je danas oslabio.

Mladiću pucali u obe noge.

Milion evra od prostitucije ulagao u nekretnine.

Šamar i obraz pristali na pregovore.

Poslanici, nakon sedam dana nepsovanja, ipak pristali na veće plate.

*

Vibrira mi telefon u džepu. Nadam se da ne primećuje. Otvorila je usta kao foka kojoj nude ljuskara kapitalca. Ne zeva toliko ni dok je ližem.

Mislim da sam u glavnoj ulozi.

Dvoje koji kasne kikoću se u poslednjem redu.

*

Čovek s laktom uglavljenim u ulegnuće na šanku nasmejan posmatra, trljajući slobodnom rukom žuti cilindar po obodu.

„Daj mi još jednu”, obraćam se barmenu koji nepomično stoji.

„Šta je tako smešno?” upućujem pitanje, dok odmeravam dužinu cilindra.

„Kako se zove , pa ljudi”, kaže.

„A šta si ti?”

„Kako se zove, ja sam filadendron. Zaokupljen sam fotosintezom.”

U početak našeg razgovora, poput odronule sante leda koja upada u mirno more, uskoči razigrani devojčurak u lepršavoj haljinici, kikicama od retke riđe kose, ukosnicama, šarenim šnalama i plastičnim prstenom s glavom žabe. Ona ima trideset i šest godina. I to znaju svi osim nje. Ima srce veliko poput autobusa. Tu svi možemo da stanemo. Sve nas voli. Baš sve ljude na svetu.

„Joooj, pa gde ste mi vi dečaci? Tako sam srećna što vas vidim.”

Seje ljubav uzgajanu u plasteniku kroz osmeh koji joj deformiše lice i od nje čini jezivu nakazu. Četiri puta smo se dosad venčali i razveli. Među nama vlada netrpeljivost. Oduvek sam voleo drugu. Jednu plavu devojku, koja nije imala oči i volela ljubavnu poeziju. Čitao sam joj svakoga dana dok bi plutala u kadi. Nije imala ruke da me zagrli. Mirisala je na kajsije. Volela je da se kupa. Trljao sam joj leđa. Od sapunice su me pekle oči. Trljao sam joj grudi i dupe. Nije imala noge. Volela je duge šetnje. Svakoga jutra trčao bih do pekare po vruće pecivo. Volela je da se opeče po jeziku, ali ga nije imala. Nije imala ni zube. Žvakao sam umesto nje to jebeno testo. Pun mi ga je kurac. Ali, voleo sam tu plavu devojku. Znala je da me usreći. Znala je da se nametne. A onda je poludela. I ja sam potrčao za njom.

„Jao, dečaci moji, moram da vam ispričam šta mi se danas desilo…”

„Šta ti se danas desilo?”, pitam ironično.

„Ono, ustala sam oko devet i trideset i trebalo je da čitav dan provedem u sređivanju sobe, kad odjednom zove me telefonom moja drugarica i kaže kako nipošto ne smem da čistim, jer…”

„Opet isto sranje, pa preteruješ!”, vičem.

„Kako? Molim?!”

„Pa zar ti misliš da ti verujemo?”

„Joj, ali zašto tako govoriš?”

„Sada je devet i trideset.

„Ne, ne, ne! Hoćeš reći da ja lažem?”

„Lažeš mala.”

Kroz stisnute zube cedi mi se pljuvačka.

„Joj, ti želiš da me povrediš!”

„Da, ja želim da patiš, da poližeš tu tvoju hibridnu ljubav i ostaviš nas na miru. Ponavljaš iste dosadne priče svakoga dana. Ti nemaš drugaricu.”

„Ma… ti si lud!”, kaže plačljivo.

„Svi smo pomalo ludi.”

„I, i, i…zao si!”

Okrenula se k čoveku čija ruka i lakat i dalje stoje na istom mestu.

„Šta, sad ćeš da plačeš? Ma slobodno malena, misliš mene je lako voleti!? Evo ti moje gorke ljubavi srculence prehranjeno, pa sisaj!”

„Ne, ne. Vi me barem dobro poznajete i razumete, ja svima želim dobro i ne vidim razlog zašto me ovaj dečak maltretira? Ali, uprkos svemu, ja ga čak i takvog volim!”, kaže čoveku s cilindrom.

„Kako se zove, sve što zahteva angažovanje udova izvan je domena mojih moći”, odgovorio je.

„Tako je! Ponovi to još jednom gospodine filadendrone s žutim šeširom”, vičem i udaram se po glavi.

„Kako se zove, nije ovo šešir, već cilindar”, rekao je mirno.

Svako može da pobesni od nekoliko loza na prazan stomak. Stežem ivicu šanka. Napet sam. Imam želju da prevrnem sve stolove i nešto polomim. Barmen stoji. Ne pomera se. Ne diše.

Dinar se totalno srozao.

Epidemija nasilja na ulicama glavnog grada.

Nerad se isplati ukoliko imate šta da privatizujete.

Policija postala savetodavno telo, nema više pritvora, konsultacije na licu mesta.

Ministarstvo za organizovani kriminal proširiće svoju nadležnost.

*

Proveravam još koliko vremena imamo. Ova predstava predugo traje.

Iz mene izranjaju potisnute osujećenosti.

*

Možda sam napet jer znam da me Hari proganja. On me uvek pronalazi. Ponekada bismo se žestoko sukobili i valjali po podu. Lukav je Hari. Ja bih vrištao od besa i nemoći. Pokušao bih da se odbranim. On bi me omamio i obukao mi novi sako. Onda bih se probudio u svojoj sobi i dugo razmišljao da li sam zaista toliko loš čovek. Na oštrom, metalnom delu kreveta, za koji niko sem mene ne zna, prerezao bih tesne rukave i spustio se nazad u kafanu. Tu popijem nekoliko loza, pročitam novine i budem srećan jer se ništa ne menja. Odvikavanja su beznačajna.

„Malena, pa gde ćeš? Dođi, zagrli me. Pokaži da ti je stalo. Pomiluj me, ja nisam tako loš čovek. Vrati se, molim te! Nisam želeo da te oteram!”

Lupam glavu sve jače. Padam na kolena, pa naglo ustajem.

„Ti mene voliš, vrati se, ja nisam loš.”

„Voli me zar ne?”, okrećem se k čoveku s cilindrom. On se stropošta sa stolice i prestaje da stenje. Guram ga jako. Beli cilindar odleće k ulaznim vratima pravo Hariju pod noge. Sledio sam se. Tražim pogledom patuljka, prilazim mu usplahireno i grlim ga. On je pognuo glavu prestravljen Harijevom pojavom.

„Daću ti brdo informacija, ako mi pomogneš! Reci da nisam loš čovek.”

Bacam se preko stola i počinjem da zapomažem.

„Ja zaista nisam loš čovek!”

Hari me podiže. Prodrma. Izgovara to što uvek kaže.

„Smiri se, čoveče! To sam ja. Suzdrži se zbog dece.”

*

Nema aplauza. Glumci se ne poklanjaju. Zavesa je ostala nepomična. Pitam se: Ko je bio ko?

Nakon predstave, na izlasku iz sale, susrećem suprugu s nekim otmenim tipom kome je ruku gurnula u džep mantila.

Žena i ja stojimo ukopani. Iznenađeni.

Njih dvoje se osvrću da nisu nešto zaboravili.

***

MILJAN MILANOVIĆ rođen je 1982. godine u Zaječaru. Fasciniran istraživanjima u oblasti veštačke inteligencije i kreativnošću mašina. Više se ne bavi muzikom. Jedri i spravlja destilate vrhunskog kvaliteta. Objavio je zbirke priča „Bending” (2010.) i „Produžetak vrste” (2019.). Priče su mu objavljivane po časopisima i zbornicima (ARS, Dometi, Povelja, Trash) i uvršćene u uži izbor književnih nagrada u regionu (Europe Short Story, Lapis Histriae, Zvona i Nari, Andra Gavrilović, Miodrag Borisavljević).

KRATKA PRIČA BOJANA BRUKNERA: DEVOJKA BRŽA OD KONJA

Noć je bila topla, a nebo bez oblaka. Mesec, punačak i beo, spustio se nisko, gotovo na same obronke grada, kao da je želeo da zaviri u svaku sporednu ulicu ne bi li našao još neku izgubljenu zvezdu koju bi izvukao iz blata i smestio je kraj sebe.

Nedaleko od ušća, Sava se kupala u svetlu novogradnje. Spratovi su se nemirno oslikavali na njenoj površini i vodili posmatrača, kao stepenište, u dubine gde je reka taložila najgori mulj u kojem su se valjali masni beogradski somovi.

Nešto dalje od obale, u samom centru grada, brojne siluete igrale su u magli.

Magla je bila gusta i mahom raznobojna. Crveni i žuti talasi dima sudarali su se i mešali sa sivim, stvarajući kovitalce i zapljuskujući oronule zgrade, u potpunosti potapajući široke bulevare. Kupola republičke skupštine izdizala se iz tog dima poput malog ostrva prekirvenog bledo zelenim algama koje su se sušile na mesečini.

Narandžaste buktinje letele su kroz maglu kao rotirajući svici i ubrzo padale na ulice odskačući po njima kao užareni metoriti. Topovski udari odjekivali su podzemnim prolazima i uzanim ulicama na kojima su ležali zapaljeni kontejneri.

Iz zaglušujuće buke izdvojio se visok i prodoran ton nakon čega je sve na trenutak utihnulo. Magla je počela da se povlači kao okean u vreme oseke, a iz nje su graciozno krenuli da se pomaljaju snažni vratovi konja.

Samouverene i prelepe životinje na svojim tamnobraon leđima nosile su krupne i oklopljene jahače sa crnim, dugačkim palicama. Zglobovi na njihovim dugačkim udovima svetleli su kao mačije oči, stvarajući od galopa ritmičnu igru pokreta i oblesaka. Trčali su slobodni i nazaustavljivi kao da se pred njima nije nalazilo ništa što bi moglo da ih zaustavi.

Ljudske silutete počele su da nestaju pod kopitama i palicama, gubeći se u magli i jaucima.

Komandir konjičke jedinice jedini ju je ugledao. U mutnoj i haotičnoj slici, u zbrci isprepletanih tela i udova, ona se izdvajala kao polarna zvezda na noćnom nebu, nepomična i postojana kao kip stajala je nogu ukopanih u beton i gledala komandira, ili se bar njemu tako činilo, pravo u oči.

Lepa zelenooka žena, duguljastog mlečnobelog lica, crvene ravne kose koja joj se slivala niz ramena, u laganoj letnjoj haljini koja je lepršala na haosu. U pravilnim, ali čvrsto stisnutim usnama i oštrim skupljenim obrvama nazirala se prkosna i neukrotiva narav. Komandir je uzdama usmerio konja ka njoj i prodornim zvukom iz metalne pištaljke povukao za sobom još nekoliko konjanika u snažan galop.

Uprkos tome, devojka je i dalje mirno stajala kao avet na vetru, izazivajući ga nestvarnom lepotom. Odlučno bodreći konja, komandir je stegao nogama mišićavo telo krupne životinje, istovremeno stežući palicu u svojoj krupnoj šaci, stisnuvši čak i zube, kao da ne juriša na nju – najlepšu ženu na koju je ikada bacio pogled, već na bedem koji mora da sruši i jedino tako ga osvoji.

Razdvajalo ih je tek nekoliko metara kada se devojka munjevito okrenula i počela da trči. Bila je brža od vetra.

Komandir, iako zatečen tom hitrošću, odahnuo je u sebi kada je shvatio da lov zapravo tek počinje. Podbo je konja žustrije ne pokušavajući više da obuzda pohotni osmeh koji se nazirao ispod bele kacige. Devojka je elegantno poput košute preskočila betonske žardinjere i izletela na ulicu koja je treperila na mesečini od srče polomljenih flaša i izloga. Konj i jahač poleteli su za njom.

Na trenutak i životinja i on osetili su dašak slobode koji se može osetiti samo u vazduhu; onda kada više ne dodirujemo zemlju i pomislimo da smo ostavili za sobom sve što se uzaludno dešava na njoj. Ulica ih je dočekala tvrdo i grubo ih je vratila u stvarnost.

Izlomljena kaldrma poletela je ka njima kao jato teških ptica. Jedna kamenica pogodila je komandira u desno rame, a nekoliko se odbilo o telo konja. Nije se ni osvrnuo za napadačima koje su preostali članovi konjičke brigade osvetnički obuzdavali palicama iza njegovih leđa. Nije ga bilo briga šta se dešava iza. Svu svoju pažnju usmerio je na ono ispred sebe, na vitko telo koje se uvijalo i vešto probijalo kroz razuđene demonstrante, bandere i semafore što su promicali kraj njih poput stabala šume u kojoj je jahao kao dete. Kada bi zatvorio oči, gotovo je mogao da čuje šuštanje belih topola i oseti njihovo meko granje na svom licu.

Više se nije smejao tiho i u pohoti.

Komandirov grohot odjekivao je tunelom, mešajući se sa topotom konja koji je već neko vreme ostavljao krvave tragove po asfaltu. Kopite su se krunile pod konjanikom teškim od ratne opreme, čežnje i besa, a široka bela pleća životinje bila su išarana od rana i opekotina.

I pored toga, konj nije posustajao, niti bi mu to komandir ikada dozvolio. Ipak, devojka je večito bila nekoliko koraka ispred njih i nakon što su izleteli iz tunela, nastavila je da trči ka velikom gradskom mostu.

Ulice su bile prazne i tihe u ovom delu grada, ali u samoj toj tišini bilo je nečega zlokobnog. Konj je rzao sve nervoznije dok su se približavali mostu. Čak se i devojka divlje osvrtala ne bi li time pokolebala svog progonitelja, ali to ga je samo dodatno izazivalo. Komandir nije imao nameru da stane i odustane. Ne sad kada mu je maltene bila na dohvat ruke.

Bacio je palicu i spuštajući se na bok konja, pružio je slobodnu ruku ka devojci. Svu preostalu snagu iskoristio je izvijajući se u nekontrolisanom galopu. Na vrhovima svojih prstiju mogao je da oseti pramen njene crvene kose.

Komandir je ispustio uzde, imajući tek momenat da shvati da trči ka ogradi mosta koju je konj već počeo da preskače.

Devojke više nije bilo.

***

BOJAN BRUKNER rođen je 1979. godine u Beogradu. 2010. godine izdao je roman “Hašiš klub” za Admiral books. Pisao je kolumne i kratke priče za časopis „Vodič za život“. 2012. godine njegova kratka priča “Sonda” osvojila je prvo mesto na konkursu Narodne biblioteke Bor. Pesma „Košava“ nagrađena je 2020. na pesničkom konkursu Kiprijanov kladenac. Pesme i kratke priče objavljivao je na portalima „Kultura 381“, „Srp časopis“, kao i na svom blogu „Iz pera jednog Bruknera“. Živi i radi u Beogradu.

KRATKA PRIČA ANDREE GRGIĆ: NA PLAŽI

Noć je bila prava ljetna. Ona mekana i baršunasta, za gola leđa, majicu s naramenicama ili haljinu i nečiju ruku što klizi niz kičmu sve do sakralne kosti koja, poput tektonske ploče, podrhtava od iščekivanja i želje. Motala sam se oko kontejnera na obližnjem parkiralištu čekajući da se napokon makne neki veliki džip koji mi je prepriječio put. Dok sam se navirivala tražeći prolaz, naišla je susjeda i dobacila mi komad usmrđene šunke s kojim nisam znala što bih, pa sam pobjegla. Ta je žena čudna u zadnje vrijeme. Pravi se da me ne prepoznaje, a onda me želi dotaknuti ili mi se obraća glupavim glasom kao da je posenilila. Ljudi su u zadnje vrijeme sve luđi, to mi postaje naporno. Vremena su teška i dovoljna je jedna stvar, poremeti se teško stečena rutina i u trenu sve ode kvragu. Evo, prije otprilike tjedan dana na našoj plaži ležala sam na ručniku na svojem uobičajenom mjestu. Kao i svakoga dana u isto vrijeme, ogladnila sam. Uvijek nešto fino skuham prije odlaska na plažu, ali baš taj dan nisam stigla jer sam morala čekati majstora za veš mašinu pa sam na kraju, umjesto zdravog obroka, ponijela samo konzervu tune. To mi je malo pokvarilo dan, ali drukčije jednostavno nije išlo. Ljudi svašta jedu, pa mogu katkad i ja. Kad si gladan, ne gledaš na detalje. Osim toga, tuna je bila iznenađujuće ukusna. Tako mi je pasala da sam se počela oblizivati skoro do korijena nosa i to s neviđenom lakoćom. Neki je gologuzi dječačić zurio u mene pokušavajući svojim jezičcem dosegnuti nos, ali nikako mu nije išlo. Čim sam mu se nasmiješila, pobjegao je majci u naručje. Vratila sam se svojoj tuni i jezikom navalila na sitne komadiće koji su se skrivali u konzervi. Našu plažu često posjeti jedan galeb velik poput kozleta i kad raširi krila, svi umremo od straha i prestanemo disati. Neustrašiv je i bahat, vreba one koji jedu i čim im popusti pažnja, ukrade im hranu. Taj plažni nasilnik stajao je pored mene misleći kako će mi oteti one posljednje, najslađe zalogaje. On je takav proždrljivi gad da bi i praznu konzervu progutao, to zna cijela plaža i jednostavno, treba ga ignorirati. Nema druge. Međutim, gad mi se malo previše približio i nekoliko puta prijeteći graknuo. Nešto se u meni prelomilo i nisam više mogla trpjeti njegovu blizinu. Odložila sam svoju konzervu na koju je on smjesta bacio oko i već lagano kljunom krenuo u otimačinu, ali taj neki vrag u meni natjerao me da skočim na njega i vještim zahvatom pregrizem mu grkljan. O bože, kako je to samo bilo uzbudljivo! Naježila sam se od užitka i svom sam težinom nalegla na mekano bijelo tijelo koje se borilo za život. Čula sam kako mu pucaju krhke ptičje kosti, a od okusa tople krvi zavrtjelo mi se u glavi. Mlatarao je onim svojim krilima, otužno i bezuspješno, sve dok nije posve prestao. Čula sam krikove i zapomaganje, prijetnje i uvrede, ali nisam se mogla zaustaviti. Kad je sve bilo gotovo, ponovno sam se oblizala preko nosa, podrignula i skoro povratila pred začuđenom svjetinom jer mi je nekoliko pera onog proždrljivog gada zapelo u grlu. Pokušavala sam im objasniti da ćemo sada napokon moći u miru jesti svoje voće, sendviče i napolitanke, ali učinilo mi se da me ne razumiju baš najbolje. Ubrzo je stigla i policija koju je pozvao netko od tih navodnih prijatelja s plaže. Krenuli su prema meni i nije mi bilo druge nego šmugnuti koliko me noge nose. Na vlastito iznenađenje, odjurila sam četvernoške preko stijena i nitko me nije mogao sustići. Sakrila sam se u uredno podrezanu živicu oko hotelskog bazena, a kad se situacija malo primirila, polako sam krenula prema kući. Već je bila noć. U stan sam ušla kroz otvoreni balkon. Skočila sam na sudoper da se napijem vode. Htjela sam nešto pojesti, neki sendvič ili špagete, bilo što, ali zaboravila sam kako se to radi. Oblizala sam se cijela i baš sam uživala u tom pranju. Moram priznati, iznenadila sam se kad sam shvatila da mi je narastao rep, lijep i kitnjast, pravi zavodnički. Tad mi je prvi put pao na pamet onaj neveseli tip koji se pretvorio u kukca. Mjauknula sam u smijeh. Ja sigurno neću završiti kao on, pomislila sam gledajući sićušnog miša koji se noću znao motati po balkonu. Najbolje tek dolazi, frknula sam, zatitrala repom lijevo desno i u jednom skoku prepustila se nezapamćenom užitku.

***

ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). Radi u Kulturno informativnom centru.