Jednom prilikom, bio sam krenuo u osnovnu školu, u posjetu kod nas na selo došla je obitelj dobrostojećeg odvjetnika, koji je bio prijatelj mog oca. Ostali su nekoliko dana, ne mogu se sjetiti točno je li bilo proljeće ili rano ljeto, dani su bili sunčani, ali još se nismo kupali. Samo smo se šetali okolo i upijali zrake sunca koje je sijalo sve jače. Gospodin odvjetnik bio je snažne građe, ali na rubu gojaznosti, tamnih mastiljavih očiju, a njegova supruga je bila mršava ženica, svijetle puti, kosu je držala upletenu u punđu visoko na tjemenu. Njihova kćer jedinica Khira bila je moja vršnjakinja i ja sam tako iznenada dobio društvo na nekoliko dana. Khira, djevojčica kestenjaste kose i krupnih tamnih očiju. Kad bi glavu okrenula prema suncu pod određenim kutom, vrhovi njezine kose presijavali su se crvenim sjajem. Ni slutio nisam – naravno – pojma nisam imao da će ona biti moja buduća žena. Tada sam imao samo neku nejasnu sliku o tome što znači „biti muž i žena“. Stvorio sam predodžbu gledajući odrasle, moju mamu i tatu, ili ujaka i ujnu, Khirine roditelje i druge. Nikako nisam vidio sebe u toj ulozi, pa bio sam dijete. Ipak, smatrao sam da ću jednom kad odrastem imati svoj stan u gradu kao i moji roditelji, nekakvu kuću na selu sličnu ujakovoj, voziti automobil „terenac“, navečer igrati karte sa svojom ženom, koja će me voljeti i svuda pratiti, i bit će lijepa i sređena, s novom frizurom sjajne kose i s novim parfemom na golom ramenu i ja ću je voljeti, po noći ćemo se u krevetu „malo grliti“ i sve će biti u najboljem redu. E, da, i radit ću neki važan posao za dobrobit čovječanstva. Tako sam maglovito shvaćao život odraslih i vidio sebe kakav ću biti kad odrastem. Khira je bila moj novi drug u igri, te smo smišljali načine kako ćemo provesti dan, tražeći neku novu pustolovinu, popeti se na drvo, vidjeti bjeloušku ili guštericu, uloviti neku ribu. Naš pas Monso često nas je pratio u tim igrama i bio je treći član naše male družine. Bio sam naućio veslati i nas dvoje smo odlazili na vožnju po jezeru, u malom ujakovom čamcu. Jednom prilikom, kad smo bili daleko odmakli prema sredini jezera, Khira se nagnula prema meni i rekla – Jesi li se ikada poljubio kao na filmu? Onako filmski? – Da – odgovorio sam. A nisam se nikada ljubio na taj način. Davao sam poljupce mami i tati, ili drugim rođacima. Dalje se sve zbilo munjevito. Nagnula se prema meni i prislonila svoje usne na moje, ovlaš, tek djelić sekunde. Ipak, i u tako kratkom vremenu, osjetio sam punoću i mekoću njezinih usana od koje mi se zavrtilo u glavi. Naglo sam se izmaknuo u stranu i zaljuljao čamac, tako da smo se oboje uhvatili za krajeve. – Hi, hi – nasmijala se mangupski dok je hvatala ravnotežu i sjela natrag na svoje mjesto na pramcu. Čamac se stabilizirao i počeo sam veslati natrag prema obali. Veslao sam sigurno bjesomučno jer smo se brzo približavali plićaku. U plićoj vodi, pod blijedozelenom površinom na vodenoj struji povijale su se zagasito zelene jezerske alge. Khira je spustila ruku do vode, položivši gornju stranu dlana u vodu, zatvorila je oči i prepustila se maštanju. Gledao sam njezin maleni ružičasti dlan, prekrasno oblikovan s dugim prstima kako blago zasijeca vodu koja oko njega proizvodi blijedoplavi lijevak. Veslao sam, prepustivši se mehanici i ritmu pokreta, zureći u njezin dlan i tamne vlati koje su se uvijale pod vodom kao vilinska kosa. U ušima mi je šumilo, a srce mi je snažno tuklo. Tek kad je čamac kljunom udario u obalu, uspio sam se smiriti. Khira je spretno skočila na obalu, okrenula se i uhvatila vrh čamca. Kada sam i ja izišao, pomogla mi je da ga izvučemo vani, kao da se ništa nije dogodilo. Ponovo sam sreo Khiru tek mnogo godina kasnije.
*
“Ako je suditi po lakoći i zanimljivosti pripovijedanja, onda je Rade Jarak najbolji suvremeni hrvatski prozaik. Čega god se dotakne, bilo da je riječ o složenoj i tmurnoj povijesno-društvenoj temi („Duša od krumpira“), napetoj obiteljskoj drami („Yu-puzzle“) ili uspomenama iz djetinjstva („Pustinje“), on to pretvara u zabavno i pitko štivo. Osim toga, uvijek vas iznenadi nekom spisateljskom inovacijom. Tako i ovaj put: prepričavši na svoj način možda najbolji SF film svih vremena („Solaris“ Andreja Tarkovskog, koji je snimljen prema istoimenom remek-djelu Stanislawa Lema), romanom „Put na Solaris“ Jarak je stvorio prvi remake u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Kad počnete čitati, do kraja ga ne ispuštate iz ruku.” — Matko Sršen
_______________________________________________
RADE JARAK rođen je u Dubrovniku 1968. Likovnu akademiju završio u Zagrebu. Dobio je nagradu Jutarnjeg lista za roman Pustinje 2006. godine, kao i nagradu Večernjeg lista za kratku priču Nino Rovinjež 2001. Boravio je na studijskom putovanju u Japanu 2009-10. Objavio je dvadesetak knjiga: Demon u pari kupaonice (poezija), Vlak za Bangalore (poezija), Kiša (roman), Termiti (priče), Sol (roman), Duša od krumpira (roman), Enciklopedija očaja (roman), Pustinje (roman), Pohvala ulici (eseji), Strašni (SF roman), Tango (novela-poema, s pogovorom Mirka Kovača), Japanski dnevnik (dnevnik), Crna svila (priče), Sutra (priče), Wakamono (novela), Žuto (novela), Kaja (poezija s fotografijama Mia Vesovića), Plaža (priče), Yu Puzzle (roman), Duša od krumpira (drama), Emigranti (roman) itd. Pokretač je internetskog projekta za književne teme Knjigomat, danas Pikolo knjigomat, na adresi https://www.pikoloknjigomat.com/
Taj moj ujak me strašno nervira. Naročito sada kada se uselio kod nas.
Kad god odemo za Nikoljdan kod njega, keva i on se, po pravilu, posvađaju. Ako malo bolje razmislim, to i nije ona prava pravcata svađa, više je tihi rat, stalna napetost. I briga bi me bilo za sve to da mi keva posle toga ne odlepi. Ne samo da mi presedne doček Nove godine, o prazničnim danima i da ne pričam, nego se i neka tiha depra uvuče u stan tih dana i ne ume da stane da mi prosto bude blam bilo koga da pozovem na gajbu. Doduše, nikoga i ne zovem, sem Jovana i Marije, nema ko drugi da mi dolazi, a i njih mi je nekad pun kofer. Marija prosto ne ume da stane sa pričom, ima ta šta da kaže, ali meni posle posla ne da se ne priča (onaj klipan od mog šefa natovari na jednog čoveka ono što bi trebalo na tri), nego mogu samo da se strovalim na krevet onako obučena sa sve obućom. Marija ne mari mnogo ni za moj umor, ni za kevu. Juče mi je držala predavanja naširoko, sva se uživela, kao da je za uvaženom katedrom nekog amfiteatra.
„Pusti ženu, vidiš da je u klimaksu. To je stanje specifično, treba joj podrška, a ne tvoje zvocanje.“
„Povedi je kući, pa je podržavaj kol’ko hoćeš. Jedva sam je smirila prošle zime, lepo sam joj rekla da ne ide u tu nedođiju opet, ima da mu pere i riba sve što on nije pipnuo od prošle godine u ovo doba. Briga mene što je sam samcit, njegov izbor, a ona se tu sažaljeva, sudbina, šta će, nesrećnik, sam tamo, čeka godine za tu bednu penziju. Kako da ne, mogao bi on da zasuče malo rukave, a ne kevu da mi pretvara u služavku svaki put kad ode, a na sve to još zna i predavanja da joj drži i do suza da je dovede, smarač matori.“
Što je onda Marija zapenila, to je tek za priču. Čula sam svaku treću reč, ionako sam već sve napamet znala o tim čuvenim recepturama uvaženog psihologa kog manijakalno prati hiljade ljudi na fejsbuku. Da se kokneš koliko se samo naložila na tog docu, sve to zvuči sjajno u teoriji, ali ajde budi baja pa primeni ako možeš.
„Reci sve to mom ujaku, ima da te gleda kao tele u šarena vrata. Taj ako ne primeni docinu tehniku otpuštanja emocija, niko neće.“
Marija ume da gnjavi, ali ni izbliza mi nije naporna kao Jovan. Ležim u krevetu, slušam ujaka kako krklja u toaletu, valjda mu je to neki ritual pre i posle spavanja, i razmišljam kako je večeras najbolji trenutak da Jovanu dam šut kartu. Do Nove godine moram da raskrstim s njim. Nije da mi nije drag i da nismo imali lepih trenutaka, pojma nemam zašto, znam samo da moram. Ima stvari koje se odvijaju po automatizmu, bog te pita šta su im uzroci, neki prožive čitav život a da se i ne zapitaju o uzrocima o kojima mi Marija non-stop drobi. Htela sam ja to da rešim po dolasku iz sela, da stisnem ende i završim jednom za svagda. I sigurno bih to uradila da je mogao da se pojavi na parkingu tu iza zgrada, ali neće život tamo gde ga ti guraš, sve se migolji i izmigolji, pa ode na onu stranu koju nisi predviđao. Tako se i Jovan izmigoljio, iskrslo mu hitno nešto kod Paje, neki program da mu Paja instalira, šta li, kao da je nešto namirisao, keva mi je uvek pričala da se te stvari, rastanci i napuštanja, namirišu danima unapred. Tako je makar bilo sa njom kad nas je matori napustio. Nije, doduše, mogla da zna da će da nestane tek tako, a nestao jeste baš tek tako, spakovao se govoreći da ide na službeni put a otišao je sa petnaest godina mlađom, klinka je bila, mislim da je imala dvadeset dve godine. Keva kaže da je znala da nešto nije u redu, ne pitajte kako, jednostavno je znala, ima u nama odgovora na sva naša pitanja, a mi ih uporno ignorišemo kao majka trojku iz vladanja svog sina jedinca. Jeste, tako je rekla, u par navrata samo, mada ga uglavnom nije spominjala. Da vam potvrdim ništa ne mogu, bila sam tek rođena, takoreći beba koja se tek odbijala od sise, Jelena bi možda mogla nešto više da kaže, spremala se tada za polazak u prvi razred.
I posle sam ja odlagala, sve to trabunjanje kevino po kući ne bih podnela u kombinaciji sa Jovanovim telećim pogledom. Samo da se ona malo smiri, pa ću lako. Da, samo bi me tupo gledao, sigurna sam, sto posto, kad god bih mu saopštavala neprijatne stvari, zverao bi naokolo sve kao tragajući za bogtepita čim. A onda bi me pogledao onako bezazleno i taj pogled nisam mogla više da podnosim, mame mi. Dobro, to je trenutak, samo jedan jedini trenutak, stisni zube, budi laf, hrabrila sam sebe samu. Kad bolje razmislim, bolje bi nam bilo da smo ostali ortaci i da nismo započeli romansu. Nisam ni nameravala da se to pretvori u vezu, ljubav kad umeša prste, nikad se to dobro ne završi. Ne mora ni da progovori, njegova ćutnja će mi ići po ganglijama, a to će me sa kevinom prednovogodišnjom deprom samo odvesti u of.
Lepo sam joj još letos rekla da ne idemo na slavu kod ujaka ove godine, neka slavi sam, ionako se pravi pametan i misli da sve zna, a zapravo pojma nema, ali keva je čudo, pola godine mi se, posle slave, žali na njega i kaje se što mu se našla uvek kad mu je bila potrebna, a narednu polovinu godine provede u brizi pitajući se kako mu je tamo samom.
„Dobro, bre, kevo“, pokušala sam još jednom, „ujak je frik i voli da popije, a dobro znaš kakav je tada. Presešće ti i ova slava.“ Ajde što će tebi, nego što će i meni zajedno s tobom, mislila sam.
Ništa ona, kao da me nije ni čula, to joj je manir, majstor je ignorisanja i samodestrukcije. Kad nas je matori napustio, pričala mi je Jelena, keva je samo ćutala i ležala u krevetu, mesecima. Doduše, ni posle više od dve decenije dani joj se ne razlikuju mnogo od tad, vikendom izađe sa Askom do pijace i eventualno iznese đubre.
„Šanse nema da mi još i nedelju uzmeš“, rekla sam joj, „radim kao crnac cele nedelje kod onog matorog dripca što mi je natovario sav mogući posao, i svoj i moj, nemoj da mi nedeljom Aska grebe po vratima ni da mi ti tu šuškaš kesom sa lekovima, hoću jednom ko čovek da se naspavam.“
Jelena je još surovija, kad krene da joj zvoca s one strane bare, to je mučno slušati. Keva ume satima da je sluša i klima glavom u znak odobravanja. Da se našminka i sredi frizuru, da se soba okreči u neke vedrije boje, da je ležaj na kom spava star i neupotrebljiv, mora hitno da se menja i da se komšinici Mici kaže jasno da prestane da pušta muziku posle devet uveče.
„Ma, daj, bre, kevo, tresni joj slušalicu, smara više!“, izustila bih kad bi mi puko film. Lako je njoj odande da drži slovo i da izdaje direktive. To ne ume da stane kad jednom krene. A što, da neće ona da mi menja ležaj. Hoće, sve trči! Bitno da je ona otperjala preko sa onim njenim bandoglavkom mesec dana nakon što je napunila osamnaest. I od tada slušam ta sranja o boljem životu redovno, to vam je kao priča za laku noć, znam je napamet, Jelena se trudi da nam te baljezgarije utisne u svest, ali ja ne nasedam na te gluposti. Ona je našla da priča kevi kako treba da živi, a sama prstom ne mrda nego dopušta onom njenom klipanu da joj urla svaki put kad joj baci šaku dolara pod nos, i ona ne samo da to trpi već kenja o tome kako živi američki san. Mora da je i zveknuo pre par nedelja, kad sam je zadnji put čula kako kevi prosipa fore, mala Meri se zaplakala i počela da joj cmizdri kako je tata u dovorištu i kako šamara malog Roberta. Od tada bari kevu kako joj je crkla kamera, pa ne mogu da se gledaju.
Ne seri, Jelena, pomislila sam, nećeš ti uključivati tu tvoju kameru dok te masnica ne prođe.
Saznala sam da će nam ujak doći kada je držala slovo kevi kako ujaka treba lepo da pusti da iznajmi stan, a ne da ga prima u svoj jednoiposobni u kom se jedva i vas dve sa Askom ugurate. Taman sam se spremala da preživim kevino jadikovanje, kad me ta vest izula iz cipela. Ostalo mi je nenašminkano jedno oko, maskaru sam bacila u lavabo i momentalno istrčala u dnevnu sobu da se obračunam.
„Je li, bre, kevo, kad si mislila to da mi kažeš? I je l’ se ja, koja ovaj jebeni stan održavam u životu i nas zajedno s njim, pitam nešto ovde, koji đavo?!
„Stani, sine, samo s Jecom da završim.“
„Koja Jeca, koji ujak, koji bakrači?!“
Svi su mi podjedanko išli na živce. Da mi onaj zevzek od šefa nije odbijao od plate svaki put kad zakasnim, obračunala bih se sa obe još tad. Umesto toga, uzela sam maskaru i prešla njom brzopotezno preko drugog oka, pa tako unezverena uletela direktno u saobraćajni kolaps. Na njega se, doduše, u ovom gradu punom nadrndanih likova uvek moglo računati.
Ujak se, razume se, stvorio tu u stanu od tridesetak kvadrata uprkos jasnom i, ovog puta mom i Jeleninom usaglašenom protivljenju. Ne vredi, keva te tu prevesla na keca jednim plačljivim pogledom. Znala bih oštro da joj se suprotstavim, ali oružje sam odlagala suviše brzo kad bih je videla kako usne savija nadole i oči puni suzama, a pritom prokleto ćuti kao dete kom su upravo oduzeli najomiljeniju igračku pa ti deluje da od njega nema nesrećnijeg stvora na planeti. Tako bi me savladala svaki put, pa i onaj kad sam htela da iznajmim garsonjeru na Banovom brdu. Spakovala sam kofere i već ih prinela vratima, kad sam je videla kako, tiho i bezglasno, uzima onu svoju kesu lekova i jednu po jednu kutiju baca u kantu za đubre. „Šta će meni život…“, čula sam je kako cmizdri. Raspakovala sam se u tišini.
Ujak je bio primetan samo ujutru i uveče, kad pere zube i kad se umiva, tad bi krkljao i pljuvao na sav glas i posle ga čovek gotovo nije čuo. Aska ga je obožavala, i ne samo Aska, već i sva komšijska deca, piljila su u njega kao da je lepotan prve klase. Još nisam srela čoveka sa grubljim izrazom lica, taj se nikada nije smejao, i čudo jedno, za kratko vreme postao je najomiljeniji lik u zgradi. Jeste imao preku narav, naročito kad popije (po tome pamtim svaki Nikoljdan), ali svoj gnev nije nikad usmeravao ka drugima, već samo ka najbliskijima, a od keve bliskijeg nije imao (ako je to bliskost, odmah treba da se koknem!). Tako to biva, rekla mi je jednom Marija, istresamo se na onima koje volimo i sa kojima delimo životni prostor, sva druga naša lica samo su naštimovane grimase, lažljiva maska.
Iako je redovno kevi držao slovo, i to povišenim tonom, na mene se nije izdirao, ne znam da li to ima veze sa mojom namrštenom facom, biće da je genetika, i to baš nasleđe od njega. Doduše, ovde kod nas tog izdiranja gotovo da nije bilo, nijednom nisam čula da je preda mnom vikao na kevu, a nije ni pio pravo govoreći, više mi je bilo mučno da ga gledam u trenucima nekog nejasnog nadošlog gneva ili bola, šta li je, koji mu se ocrtavao na licu. Kontam da je i keva imala sličan osećaj iako skoro nikad nismo pričale o tome šta oseća. Nema u našoj familiji toga ko bi se podičio emocionalnom pismenošću, valjda se to tako zove, moram da proverim sa Marijom, zanela se likuša sa tim profanom sa fejsbuka, zna sve o tim psihološkim terminima i emocionalnim zajebancijama. Šanse nije bilo da se na tu temu progovori, nije što se nije htelo nego što se nije znalo.
Moj ujak je bio zdrav i snažan čovek. Uvek sam se pitala u kom su mu stanju pluća pošto je gutao cigarete, po dve kutije dnevno minimum, i to, razume se, one krdže, nije se imalo za više. Kad smo jednom išli u planinu kod njega na selo, niko nije mogao da ga sustigne, kao atleta na vrhuncu svoje karijere. Vitalnost tela nije pratila svežina lica, zadnjih godina lice mu je naglo pocrnelo, a oči se utopile u naduvenim podočnjacima. Dijalog se između njega i keve svodio na par reči. Kad bi s vremena na vreme pokušala stidljivo i tiho da mu kaže kako bi mu kuća bila u boljem stanju da nađe neku ženu, samo bi kroz zube prezrivo procedio: „Ti mi nešto znaš.“ Posle bi zaćutala.
Ovde kod nas u stanu je bio podnošljiviji, čak se i Marija zadubi u njega dok pričaju, tačno vidim kako ga psihoanalizira. Ali, pred ujkov dolazak sam htela da odlepim, keve mi, mislila sam da ću ga zgromiti još na pragu. I tako sam zbog ujaka opet morala da odložim raskid sa Jovanom. Vozi ga na jedno gradilište, pa na drugo, jedva da sam stizala da jedem i da spavam. Primili su ga, napokon, takva gromada od čoveka pogodovala je baš onim grdosijama koje niču na Beogradu na vodi. Čim primi prvu platu, kaže, tražiće stan.
Jovan se nijednom nije naljutio što se tako dugo nismo videli. Nadala sam se da će shvatiti do sada. Umesto toga, lik mi kaže: „Imaćemo više vremena za nas kad ujak iznajmi stan. Nećeš morati da brineš i o njemu i o kevi, a uskoro će i praznici“. Predložio mi je da idemo na Frušku goru za Novu godinu. Jeste, frajeru, ali ko će da vozi? Pa, ja, razume se. Sto puta sam ga pitala što radi toliko ako nije u stanju da kupi jedan auto. Pa, majku mu, nije jedini koji bi uzeo kredit. Nisam materijalista, mame mi, ali mi se malo smučilo da ih sve redom vozam po gradu sa ovom mojom krntijom koja je na izdisaju. Kakav auto, kakva Nova godina, sinu mi! Jedino novo što će biti je on solo, i ja solo. Tuto finito, ende, konec.
Kad malo bolje razmislim, ko zna ko je koga tu vozao, stvarno ne znam, ništa mi više od svega toga nije jasno. Jovan se odlučio za mene, nije tu bilo sumnje, žena zna kada je muškarac odabere, ne mora to da joj kaže. Nije bilo lako takvom muškarcu zadati ozlede. I nije lepo, rekla bi mi sigurno Marija. Zato joj nisam ništa ni rekla, ni njoj ni kevi. Tačno bi me odvraćale, znam, a onda nije lako odvažiti se. Slome ti volju i duh, nabiju krivicu, i eto te začas slabe i smućene. Uradiću to, znam da hoću. Brzo, u dve tri rečenice, nema šta tu da se razglaba. Kao da je iko ikad pronašao prave reči. Neću sigurno da mu prosipam one glupe fore ti si sjajan lik, ne želim da te povredim ili hajde da ostanemo prijatelji. Ko je još uspeo da druguje nakon seksa? Ruku na srce, ni on nam nije išao u zadnje vreme. Mislim, hteo je on, ali par puta nije išlo. Tačno znam da će raskid dovesti u vezu sa tim, a koji muškarac ne bi. I oni najzreliji teško da će položiti taj test, smrtonosne su to ozlede za njih. Oni makar to tako vide. Marija kaže da najnovije studije pokazuju da je ova nezgodacija u porastu, i to sve češće među mlađim muškarcima. Naravno, zavet ćutanja na tu temu se podrazumevao. Čik da se usudi reč da progovori. On ćuti i kad su bezazlene stvari u pitanju.
Večeras ću mu reći, nemam šta više da odlažem, kad ujak krene na spavanje, a keva počne da petlja u kuhinji, uvek je nešto za sutrašnji ručak spremala posle Slagalice, čudna žena, ta moja keva. Izvešću Asku u šetnju i pozvaću Jovana da mi se pridruži. I tad ću mu reći da ne ide više. Neće mu biti svejedno, šta svejedno, neće mu biti dobro. Ali, šta sad, potrajaće tako neko vreme, posle će se već lakše nositi sa tim. Svaka faza posle napuštanja razbije te na sitne komade. Kad me je Petar ostavio, u prvi mah kao da nije bolelo, kasnije mi je Marija ispričala da se to stanje zove stanje emocionalnog šoka. Posle se nekako navikneš. Saživiš se sa tim osećanjem. I život te samo vozi, pojma nemaš gde, slediš neku matricu i stigneš valjda baš tamo gde i treba da budeš. Marija i taj njen doca tvrde da je prvi i najvažniji korak uvid u uzrok. Koji će mi đavo ta saznanja? Ona služe samo da te rašrafe dodatno, ionako raštimovanog, na još sitnije delove i šta ćeš posle ti, tako razbijen, kako ćeš opet među ljude? Svi smo oštećeni, neko više neko manje, kaže mi Marija, a njoj, razume se, mudrosti prenosi njen omiljeni fejsbuk prijatelj. Živo me zanima koji je stepen oštećenja imao Petar kada je ispario bez traga i glasa, dripac najobičniji. A nije mu bilo malo godina, uzeo je tada bio tri banke, ja tek devetnaestu godinu, mada zrelost i nema neke naročite veze sa godinama, moj matori je živi primer. Pisala sam mu sa one stare motorole, užasna serija telefona, prsti su mi otpadali dok sam mu sklepala neku poruku, trudila sam se da ne budem patetična, ako nešto ne mogu da podnesem onda je to patetika i cmizdrenje. Ne sećam se tačno, nešto tipa ako mi se sad ne javiš, nemoj nikad više, (al’ sam izbegla patetiku, ubilo se!). Znam samo da je Marija predložila da odemo kod onog njenog ortaka po pljuge i pivo, valjda nam je uvalio i neku vutru te noći. Bila sam uverena da se mora javiti, ko bi mogao da se nekom tako usere u život bez reči. Stvar je elementarnog vaspitanja nekome odgovoriti na poruku, nisam ga jurila kao što to današnje klinke rade, kažem vam, najviše od svega prezirala sam prenemaganja. Ali, eto, nije se javio, ni pre ni kasnije, trebalo mi je neko vreme da naučim kako se sva ta sranja prevazilaze, mnogo je kvarova od tada u meni, onih nevidljivih, a krupnih, sile nema koja tu nešto može popraviti. Faks sam brzo batalila, buljila jesam u knjigu mesecima nakon toga, ali nije išlo. Kada sam ga videla na parkingu svoje zgrade pre dve nedelje kako se na jedvite jade izvlači iz kola, Aska mi se zamalo izmigoljila. Samo sam mu zverala u stomak, porastao mu je kao kod trudnice u šestom mesecu trudnoće. Razume se, ostala sam na bezbednoj udaljenosti, nisam mu se javila, sve i da sam htela, noge nisu htele da se maknu, čuka je odradila svoje, i onda je zamakao tu odmah iza Maksija. Trajalo je svega par sekundi, a onda se pokvareni deo u meni zalaufao, nije bilo te sile koja bi ga obuzdala. Te iste večeri, odlučila sam, konačno, da ostavim Jovana.
Snaći će se i Jovan već nekako. Izvešće neke svoje zaključke, zadržaće ih samo za sebe, neće ni pokušati da ih proveri ili preispita i, tako skenjan, odlučiće da je bolje da se preda stihiji da ga nosi. Lakše je i sigurnije tako. Ko se još izlaže vetrometini kad je najjača? Neće me se setiti svakog dana, možda ga samo kosne posred grudi kad prođe kroz moju ulicu, tuda prolazi šezdeset peticom na putu do posla, ne može je zaobići, osim ako me ne posluša i ne podigne kredit, pa kupi neki krš. Dobro bi mu bilo da to uradi, neće valjda večito da se gura sa poluoznojenim dripcima po šugavim šklopocijama GSP-a. I tako će, pre ili kasnije, zavisno od njegovog kvara, Jovan da me preboli. Tako to uvek biva na kraju. Koji li je njegov stepen oštećenja, o tome se može samo nagađati.
Aj na parking, krenula bih za pola sata sa Askom.
Seen.
Ajde. Vidimo se tamo.
Košava je šibala, osećala sam se kao da mi je neko uperio hladan fen u facu. Sa terase ujak mi je mahao i ovoga puta jasno sam primetila da se blago nasmejao. U susret Aski dolazio je Jovan užurbanim hodom, kao čovek koji se vraća sa dugog odsustva.
Košava se razbesnela, lišće sa trotoara se zakovitlalo i razbežalo kud je ono htelo. Iz daljine sam čula pisak voza.
MILENA STANOJEVIĆ (Kragujevac, 1984), nastavnik srpskog jezika i književnosti. Živi i radi u Beogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na odseku Srpski jezik i književnost. Radove objavljuje u Magazinu za umetnost i kulturu P.U.L.S.E, Časopisu Kult, magazinu Tvoj magazin, Književnoj radionici Kordun, regionalnom portalu za književnost Čovjek časopis. Objavila je zbirku priča „Na korak do cilja“, dok je u pripremi druga zbirka priča „Gledanje u mrak“. Pored pripovetki, književnih i filmskih prikaza, piše i poeziju. Pleše tango, latino i standardne plesove, ljubitelj je filmskih klasika, psihologije i prirode.
Svako ljeto ranog djetinjstva u mome sjećanju je vruće i užareno, s puno muha. Razvlači se kao žvakaća guma, u hladovini na skalinama uz igranje briškule, trlje ili ubacivanja franja u male rupice iskopane u pjeskovitu tlu.
No zabava „numero uno“ tog ljeta je bio ples uz tek izašlu singlicu Bijelog dugmeta „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac/ Ne spavaj mala moja muzika dok svira“.
Vrtjela se na smeđem radio gramofonu u strininoj kući mnoga poslijepodneva, dok su predvečerja bila rezervirana za odrasle. Slušalo se humorističko „Veselo veče“, popularna emisija Radio Beograda, ili emisija za pomorce, „Pomorska večer“, Hrvatskoga radija.
Tog poslijepodneva nije bilo zvuka, ni muha, niti vrelih zraka koje smo pokušavali sprati polijevanjem vode.
Valovi vrućine su se slagali po tijelu u ugodnu težinu tek pojedenog graha dok sam držeći se rukama prebacivala jednu po jednu nogu preko ograde na teraci.
Osjećaj ljubavi za grah u trbuhu je trajao korak, možda dva i onda je nastupio mrak. Ništa. Bezdan.
Bila sam mrtva. Koliko dugo, ne znam.
Svijet je dolazio k meni u sjenama stričevih uplakanih očiju. Bila sam samo maleno ispruženo tijelo u njegovim rukama.
Zašto plače, ne znam, žao mi bi što je tužan.
Sjene su se zgušnjavale u kuglice i prekrile nebo, lice je izgubilo konture, razlilo se, utonula sam u njegove ruke, lagano treskanje i ja više nisam bila tu.
Povratak je bio miran i nepomičan, bijel.
Gledao me, nikad neću zaboraviti njegov izraz lica, nikada!
– Zašto ne plačeš? – pitao je.
– Ti si tako hrabra.
Zašto sam hrabra? I zašto on plače?
– Ti si tako hrabra – ponavljao je.
Rastužila me njegova bol, možda sam i htjela nešto reći ali nisam se pomakla.
– Ti si tako hrabra, hrabra – stalno je ponavljao.
Pasivno sjedenje bez posebnog objekta fokusa. Meditacija na ništa.
Samo sjedenje i ništa osim sjedenja, napuštanje mentalnih i tjelesnih želja, potreba i aktivnosti.
Šikantazi, zen, moj bijeli povratak. Bez tjelesnog bola.
Možda bi taj opis odgovarao nečemu što je obujmilo cijelu mene.
Kamenčići su polagano nestajali iz moje brade, i sad je doktor koncem sastavljao dva razdvojena dijela.
Mirnoća je ležala u svemu što sam vidjela.
Vrat mi je sad imobiliziran ovratnikom. Dugo je slamčica bila jedini predmet putem kojeg sam se hranila.
U vrijeme moga ranog djetinjstva ljudi su se često družili u večernjim satima, pričajući priče. Uglavnom su to bile priče koje su me plašile. Bojala sam se vila sa magarećim nogama koje plešu kad izađe Mjesec, bojala sam se duše umrlog čovjeka koja se nastanila baš u stablu kruške pored koje sam morala proći, bojala sam se zvona zvončara koja su se čula u daljini.
(Da li su odrasli razmišljali što takve priče čine djeci? Čudno je to vrijeme bilo!)
Sad su imali priču za neko vrijeme, do sljedeće dogodovštine.
Stric je pričao priču o mojoj „smrti“.
– Pribirali smo kumpire, ja i strina, u podrumu. Čujemo, nešto je palo. A onda tišina. Da je koje od dice, plakalo bi. Ajde ti ipak vidi, rekla mi je strina. Kad san izaša vanka vidin ja tebe di ležiš sa licem na kamenu, ma kud si baš pala na kamen! (Ka da je teško bilo past nakamen – smijeh). Podignen ja tebe, i vidin, dite se ne miče, mrtvo je, ajme meni! Tresen ja tebe a ti ništa, pa opet tresen, a ti malo otvorila oči, ja plačen ka kišna godina, samo da dite neumre! Pa brzo kod doktora, ma nisi uopće plakala kad ti je vadio ono kamenje, nit kad je to zašio. A bogami, ja nisan moga izdržat!
Strica već dugo nema, godine razvlače crtu spojenih dijelova prema rubu čeljusti.
Ponekad pređem prstima po malenom podbratku koji je nastao rascjepljivanjem, kao muškarac po svojoj puštenoj bradi, i sjetim se priče iz davnine.
_________________________________________________
GROZDANA POLJAK rođena je 1970. u Sinju. Nakon završene škole u Splitu seli se u Zagreb gdje i sad živi i radi. Poezija i proza su joj relaksacija i uglavnom ih piše za sebe, kako neki događaji iz njenog života ne bi bili zaboravljeni.
– Dide, dide, snig! – uzviknu Petar oduševljeno. – Ma di, mišjeg ti repa? – Pa evo, pogledaj, pahuljice – pokušavao je jednu uloviti šakom. Prsti na rukama bili su mu crveni od bure, no ipak se slabašna pahulja na njima brzo otopila. – Ma, kakav snig, slabo je to. Još malo i eto nas gori, a onda ćemo pomalo nazad, mrzlo je i bura je sve jača.
Završno penjanje do Gradine bilo je najteže. Smještena na vrhu brda stara je utvrda, isprepletena modroljubičastim suhozidinama, zarasla u grab i kupinu. Na mjestima je sa zapadne strane bila posve nepristupačna, a u njezinu su podnožju kameni blokovi ponegdje bili viši i od djeda. Nije se dječak mogao domisliti koliko su snažni bili ti ljudi koji su je gradili. Šutke se penjao za djedom znajući koliko je važan ovaj dan, i nakon kraćeg vremena njih su se dvojica konačno uspeli.
A s Gradine si, s njezinih visokih ruševina, mogao dotaknuti mrkle teške oblake, toliko se visoko učinilo Petru. U njezinoj utrobi opružila se ledina prekrivena mahovinom i mladom igličastom travom iz koje su mjestimično izniknuli buseni divljih šafrana, kao da nije zima i kao da se mrkli nebeski svod upravo ne kani spustiti na zemlju. Oko razbacanih razvalina natiskali se mesnati i oštri listovi perunike.
Popne se Petar na golemu kamenu stijenu da s nje još bolje promotri okolinu, podigne ruku u zrak kao da će dohvatiti oblak. Bura je oštro obliznula crvenkastu dječju šaku i Petar brzo uvuče ruku u džep, pridržavajući drugom kapu. Zima je na ovoj visini bila još zubatija i oštrija.
Pogled je s Gradine bio veličanstven, okolna su brda klecala pred njezinom ljepotom. U daljini su, jedan iza drugoga, izvirivali magličasti brežuljci, sve jedan veći od drugog. Još dalje, iza njih, snježni su se vrhovi dalekih planina zamatali u oblake kao u naramak čađave vune. Imao si na toj visini osjećaj kao da ploviš cijelim krajem, da jašeš na toj kamenoj gromadi.
U modrim su se grozdovima nanizali suhozidi duž Gradine. Ispod jednog od njih je, doviknu djed Petru, baš tamo ispod vilinske ploče jednom kao mali dječak sjedio i čuvao stado ovaca, kadli mu je iznad glave proletio vuk.
Petar pogleda djeda razrogačenih očiju.
– Vuk!? – uzviknu sa strahom, nevjericom i oduševljenjem.
– Eee, vuk!
Djed izvadi vrećicu s duhanom. Petar primijeti kako mu teško ide motanje cigare na vjetru, ruke mu podrhtavale od starosti a možda i leda. Bura je uporno gasila plamen šibice. Napokon pripali i nastavi, gledajući u daljinu:
– Je, bio je to vuk. Stado se razbižalo na sve strane, a ja se od straha nisam moga pomaknut. Vuk se zagleda u mene, kozjeg mi roga i, dok se stado rastrčalo i blejalo ka prid smrt, ja sam osta sidit skamenjen. Nekoliko je trenutaka gledala ta beštija u mene, mislio sam, srce će mi iz prsa iskočiti. A onda je vuk, isplaznute jezičine i razjapljenih usta, pogleda negdje iznad mene i zacvilio isto ka naš Garo kad nešto skrivi…
Zastade opet, okrenu se i promotri vrh cigare, sklon dramatici u ključnom trenutku. Otpuhnu polako i obliznu usne, suhe od bure i cigare:
– I? Šta je bilo dalje, dide? – upita Petar bez daha.
– Podvio je rep i odjurio cvileći, a da ni ovce ni mene nije ni taka – pljucnu djed duhan i zagleda se ispred sebe.
Petar se namršti u čudu i pomalo sumnjičavo. Ako je išta znao o životinjama, znao je da je vuk najstrašnija beštija na svijetu koja ne cvili kao pas niti se ikoga boji.
– Ja znadem da to što je vuk iznad mene ugleda, da je to bila vila, sinko moj.
– Vila?! – Petrovim čuđenjima danas nije bilo kraja.
Djed nastavi istim glasom:
– Je, je, vila je to bila! Nisam ja baš nju točno vidio, ali vidio sam njezinu bilu haljinu koja se bila zavijorila iznad moje glave ka zastava. Ja se od straha nisam moga pomaknit niti pogledati. Ali, nakon što je vuk odjurio, čuo sam tihi ženski glas kako mi govori: „Ne boj se, Perija, neće ti vuk ništa, na Gradinu su došli i njome prošli i vukovi i ljudi, prošli su dječaci i poskoci, ništa im se nije dogodilo. Pođi kući mirno i ne boj se.“
– To ti je rekla?! Vila ti je to rekla?! I nisi se boja?
– Ma jesam, ali opet i nisam. Kad sam se napokon usudio okrenit, iza mene nikog nije bilo… Ovce su se bile šćućurile uza zid, drhtureći. Brzo sam ih pokupio i drito kući. Nisam to nikome kazivao, ne bi mi niko ni virova, nego evo tebi sad.
*
“Čitajući, još dok je bila u rukopisu, knjigu o malom Petru, njegovu didu i vili, koja se događa na jednom imotskom brdu, uskliknuo sam: Brdo, prepoznao sam te, ti si Liskovac! Liskovac je pri vrhu presječen stožac, nastalo podnebesno guvno. Po rubu ostaci zidina ilirskoga grada, na sredini vilinski kamen, srednjovjekovni stećak. U Sandinoj priči, Liskovac se uzdignuo do olujno ljubičastih nebesa. Pod Liskovcom četiri sela, Podbablje, Podosoje, Runovići i Zmijavci. S Liskovca se gleda sva Imota, od Bijakove do Zavelima, grad Imotski i jezera do dna njihovih modrih i crljenih bunara. S njega su nadzirani svi puti kojima je od Cetine do Neretve i od snježnih bosanskih gora do mora putovala povijest. Mogao se vidjeti konjanik i mrav. Na Liskovac slijetale munje i vile. Sletio i odletio ilirski grad. Po njemu rasle i nestale liske, lijeske, ostavile mu ime. Ostala ilirska božanstva rogati poskoci, njegovi vječiti čuvari, cvijet iris ilirika, perunova perunika. Ostao starohrvatski stećak, vilinski kamen. Guvno na kojem vile i munje igraju kolo. S Liskovca sletila Sandina vilinska knjiga” – Petar Gudelj
_________________________________________________
SANDA LONČAR RUŽIĆ (Imotski, 1972.) piše kratke priče, poeziju i priče za djecu. Objavljivala je u skupnim zbirkama Krom i pakao, Jedna priča iz Domovinskog rata, Oberon i PitchWise. Priča “Amerika” objavljena je u nekoliko časopisa i novina. Urednica je i autorica monografije U kamenu čvor – kravata Imota te istoimene izložbe fotografija. Urednica je biblioteke Radičevac i autorica projekta Mitsko Podosoje. Pohađala je radionice kreativnog pisanja u organizaciji CeKaPe-a. Poduzetnica je i živi i radi u Zagrebu.
U prvom činu smo bili musava i neukrotiva djeca. Đavli, etiketirani od najranijih sjećanja, do mjere da smo se navikli na tu riječ kao na nešto milo i toplo što se svija oko svačijih nogu i čarapa za višekratnu upotrebu kad nas zima potjera oko šporeta.
Scenografija: blago rečeno skromna. Nešto što bih danas nazvao kaučem, iako je bilo neudobno i za kosti meke poput memorijske pjene, stajalo je u najboljem ćošku. Kredenac drečavo zelene boje, pun posuđa koje se čuvalo za nekoga ko nikad došao nije, bar ne dok sam živio u maloj kući podno planine, bio je naslonjen na pregradne daske na suprotnoj strani. Šareni tepisi po kojima smo gazili bosi, čisti kao posteljina u koju bi se zavukli svo troje, bili su hladniji od svih zidova. Pod jednim od njih sam sahranio pauka. Danas ta uspomena ponekad sahrani mene. Uz treći zid, odmah do vrata stajao je šporet na drva. Nešto kao korito sa provučenim baštenskim crijevom tačno ispod najizrazitije ubuđale fleke koju je majka zvala Šiško jezero, sto za ručavanje i frižider bili su sav inventar. Kako nijesam ulazio u tuđe kuće, nijesam osjećao nelagodu koju skromnost, a još više siromaštvo, mogu da proizvedu.
Sve mi je u toj kući bilo pod prstima osim ostave. Zabranjeni špajz u kome su bile poređane tegle, vreće i kace sa sirom. Onim najboljim, koji nikad vidio nijesam u gomili na stolu, kao da je prizivao đavla koga još nisam u sebi zamrzio, da proviri u tamu najbogatije prostorije u kući. To su bile moje prve velike batine, ali su bile vrijedne svega. Mastan oko usta, plakao sam pomalo na silu, samo da bih zaustavio naninu natikaču što se zalijetala visoko iz vazduha. Ono što je bilo ostavljeno za goste je prvi put bilo opipljivo. Opipljivije od gostiju, da budem pošten. I bilo je ukusno toliko da i danas mogu na svakoj osjetljivoj tački jezika da istopim davno pojedeni grumen žućkastog slanog sira.
Na dan kad smo odlazili nana je plakala, zaboravivši sve ono što nas je proizvodilo u đavle. Sestre su plakale s njom. Majka se pozdravljala kao da ćemo već sjutra biti u svojim krevetima. Ispred kuće je čekao blatnjavi karavan sa natpisom TAXI, naš cijeli život je stao u tri torbe od kojih će se jedna pocijepati na aerodromu, ali to nije ta priča. Nana je, dobacila je majka u prolazu, plakala jer se cijela kaca sira pokvarila čekajući važnog gosta koji će ga pojesti. Je li tu bilo ironije – ja ni danas ne bih prepoznao.
U drugom činu smo u zemlji u kojoj razumijem samo tetku, njenu djecu i Šekija koji nam popravlja osigurače, u zemlji bez pozdrava i bez zagledanja u iznošene cipele sa čičkom u kojima sam putovao.
Tada to nisam znao, ali majka je bila nesrećna u selu koje smo napustili i vjerovala je da ćemo jednog dana i mi, njena djeca, jednako patiti za dinamikom života, čistim poslovima, putevima i kupatilom u kući. Smučili su joj se lavori, kante sa vodom, korita i pepeo. U početku od ljubavi prema mom ocu nije vidjela taj teži dio života. Ali od trenutka kad je umro ona je tražila izlaz. Za sve nas, ne samo za sebe.
Znao sam da će život u tuđini biti drugačiji, posebno zato što Alma, Azra i ja više nijesmo bili sami, i nije više bilo šume oko nas. Nedostajala mi je širina, miris negaženog, miris koji se kroz godišnja doba mijenjao. Do vremena kad sam to shvatio, u kući tetke Dunje na tri sprata, s njenom djecom sam odrastao i više nisam bio siguran da li sva ta hrana na stolu i sve te gomile sira imaju ikakvog smisla kad dvije udovice, moja mati i njena sestra, nikad nijesu kući, kad im je djecu podizao sistem, kad je vrijeme postalo luksuz, a svega drugog je bilo taman toliko da ne fali. Majka je do kasnih sati služila vizbadenske pokeraše, naše zemljake koji nijesu zaboravljali da im je neko ostao doma, ali nijesu ni mogli ništa sa svim onim što su znali. Zorom je čistila tuđe ulaze i parkinge, a nas su čekale ceduljice sa natpisima gdje je doručak, gdje je ručak, džeparac i čiji je red da iznese smeće.
Nane bih se sjetio samo kad su se mijenjala godišnja doba ili kad bi mi iz uskih i mračnih hodnika podsvijesti izletjela zaboravljena psovka ili kletva. Njenog gosta koji nikad dolazio nije pretvorio sam u anegdotu kojoj bih se smijao kad ostanem sam sa sobom. Još tada sam znao da ću ga staviti u priču. Nije to bio ni glavni brkajlija u selu koji svima cijepa drva, iako mu je nana činila blagi naklon kad god ga put nanese. Nije bio ni Puco poštar, iako je svraćao samo jednom mjesečno da donese pisma i penziju koju je nana zvala crkavica. Nije bila ni Stana Mustafina, nanina jedina prijateljica, kojoj je sve moglo bit, osim onoga iz ostave.
Nikad nisam prestao da se pitam ko je taj kome čuva najbolji sir, sitno nasjeckane salate, orahe i suvo meso, brašnjave, smežurane smokve i cijeđenu drenjinu, kafu upakovanu u metalnu kutiju sa zlatnim natpisom. Ali užurbanost života i majčino odsustvo potrebe da se, od onog trenutka kad je sredila ostatak svog života, vraća u zemlju iz koje je potekla, odaljili su me od velikih i romantičnih uspomena u kojima bi ta osoba imala bar neke crte lica ili obrise neviđene dobrote.
U trećem činu sam, gurnut nostalgijom takvom silinom da sam već u kostima naslućivao da ako sad ne odem, nikad više nanu vidjeti neću živu, vratio se pod staru planinu, u prvi snijeg koji još nije bio siguran da li da se zadržava ili da okopni, i našao sam je na vratima kao da me čekala, iako nijesam javio da dolazim.
Plašio sam se povratka, nije da nijesam. Navikao na korumpirano vrijeme, ubrzana disanja, hladna klimanja glavom, izgubio sam iz vida da sam jednom, ne ni toliko davno, bio dječak. Negdje na začelju svjesnosti, sjećanja na zagrljaje i mirise budila bi se asocijativno. Kao da sam djetinjstvo poznavao iz prepričavanja, ne iz neposrednosti.
Sada je na starom zelenom kredencu stajala mikrotalasna, kuhinja je bila obnovljena, a moderna i udobna ugaona garnitura je u potpunosti promijenila opis prostorije. Tepih je bio isti i u izmaglici sjećanja nazirao sam tri figure prostrte po njemu kako čavrljaju rasterećeno i ne znaju da van podplaninskog sela postoji bilo što, osim možda nekog zlog vuka, tuđe nane i Karakondžule kome smo svi crtali različite rogove.
Nana je odložila štake.
– Isti si otac, kaže i glas joj se zaguši kod posljednjeg slova, pa kao da zacokta od nataložene tuge što je godinama postala noseći zid stare kuće. Nije željela da umre samo da bi što duže patila.
– Mora da si umoran, sažaljivo je šapnula.
A nisam bio.
Ona nije razumjela taj koncept. Od Vizbadena do našeg sela se ne pješaci ni koraka, nano, htio sam, a nisam rekao. Nije se tako putovalo u njeno vrijeme. Bila je jednom do Berana na operaciji, sina je rodila u kući, a kćer uz potok. Kćer koju nijesam upoznao. Sina kojeg njegovo dvoje od troje djece nije upoznalo.
Ponijelo me nešto čemu nijesam znao ime da raširim ruke prema njoj. Odviknuta od zagrljaja izmakla se tek toliko da nije sasvim uz mene, a onda stajala tako kao žalosna vrba, drhtala i odglumila da joj je svejedno, da sam mogao i da ne dođem u naše selo. Na pomisao da je selo naše sam se malo postidio, pa sam pokušao da prizovem bar nešto od onoga što sam na prazan pogled i ohladnjelo srce prisvojio. Ovo nije već odavno bilo moje, a opet, ništa drugo nisam imao što sam osjećao više svojim.
– Zaboravio sam koliko je lijepo, propustio sam kroz zube nesvjesno.
Iz neprijatne tišine zamrle bliskosti sam se otrgao naglo i pošao prema autu da izvadim poklone koje je majka spakovala, poklone koje sam kupio usput na majčin savjet, poklone koje sam sam birao.
– Nijesi to trebao donosit, rekla je.
– Majka je poslala.
– Kako je kučka?
Nasmijao sam se.
Nije joj oprostila što nas je odvela, iako je razumjela. Mlada udovica zarobljena u selu bez žive duše za druženje, bez posla, bez prihoda, s troje djece koja će jednog dana htjeti drugačije, više. Morala je da ode tamo gdje je imala bar nadu. Pa makar to bilo čišćenje parkinga i hodnika u zgradama većim od svega što smo do tada vidjeli.
– Da se bar preudala, da se ne muči, dodala je.
Dok sam gledao slike po zidu, na kojima sam prepoznao jedino svoje stare cipele koje su me odvele nesvjesnog u zemlju bez razumljivog jezika, nana je slagala po stolu hranu. Perifernim vidom sam uhvatio kako se nižu suvo meso, sir, orasi, drenova voda, rakija, domaći hljeb, smznuta jagnjetina, zaleđeni kolači, tegle pune ukiseljenog povrća.
– Ne može biti da nijesi gladan, rekla je.
Došao je. Njen gost je došao. Oboje smo mu se obradovali.
– prvonagrađena priča na konkursu Festivala priče “Zavičajne staze” 2022, iz zbornika “BIHORSKI MEMENTO”, NVO Centar za kulturu Bihor, Petnjica, 2023. –
_____________________________________________
DRAGANA ERJAVŠEK je rođena u Baru 1980. godine. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Novinarka je i književna kritičarka u crnogorskom dnevnom listu Pobjeda. Objavila je devedesetih dvije zbirke poezije (“Horizontala preko bola” i “Vertikala bola”) i roman “Otvorena knjiga” 2008. godine. Poeziju, prozu i eseje objavljuje u književnim časopisima. Na konkursu “Queer Montenegro 2021” osvojila je treću nagradu za priču “Primabalerina”, a na konkursu “Zavičajne staze 2022” u Petnjici prvu nagradu za priču “Gost”. Živi u Nikšiću, radi u Podgorici, piše u vozu.
Prvi put se dogodilo u Ulici Koševo. Bio je kraj aprila, noć je izronila iz višednevne kiše, vlaga se uvukla u sve mirise, vonj je bio težak, zaustavljao se u nozdrvama i dugo valjao niz grlo; tih se dana čulo mnogo kašlja, ljudi su se kretali bezvoljno i nervozno, nalikovali su neobičnom plemenu koje živi u memljivim zemunicama sagrađenim u prastaroj močvari.
Jedva da su prošle dvije godine od velikih poplava, strepili su od kiše, sjećanje na kataklizmu iz 2014. bilo je živo, malo ko se usuđivao pogledati u nebo. Naviknuti na nepravdu, za loše dane krivili su meteorologe, vremenska prognoza danima se vrtjela u udarnim vijestima. Uživao samlutati noću kroz taj grad sluđen strahom od vode, krstario sam kroz vlagu i sumaglicu kao da prevaljujem neke predjele iz snova, kao uklet, zalazio u ulice u koje nikad ranije nisam kročio. Htio sam da moje izlizane i poderane cipele pregaze svaki pedalj grada koji strahuje od vodene stihije, noću sam se penjao na krovove napuštenih zgrada, mnoge su već duže od dvije decenije stajale opustjele, oprljene topovskom paljbom u minuloj agresiji, čekale su da se riješe imovinsko-pravni odnosi i da budu srušene. Stojeći na tim kosturima, u noćima bez mjeseca, s nekom čudnom energijom u krvotoku, osjećao sam kako Saturn, Veliki zlobnik nakinđuren prstenjem, povlači konce kojima su ušivene naše sudbine. Visoko iznad mene, nad neprobojnim talogom oblaka, u fluorescentnom sjaju treperila su sazviježđa Vodenjaka i Jaraca. Ispod je ležao bijesan grad na amfetaminima.
Te aprilske večeri, umoran i izgladnio od cjelodnevnog lutanja, spuštao sam se pustom Ulicom Koševo, kada je pred mene izronio čovjek u crnoj kabanici. Nikada prije nisam primijetio dućan iz kojeg je izašao. Izgledao je kao biće iz minulih vremena, bakalin opisan u pričama iz prošlog i pretprošlog stoljeća, nosio je pusteni šešir široka oboda, dugo je poslovao oko brave, gvožđe je ciknulo i glasno škljocnulo, bakalin je ispustio otegnut uzdah, kao da zahvaljuje samom vragu što je protekao još jedan dan, i uputio se uz ulicu prema starim jevrejskim palačama. Glavu je držao pognutu, kao da put vodi u zemlju, kao da je smjer pod đonovima, i već sam mislio da ćemo se sudariti, a onda sam ga nekako izbjegao. Za trenutak sam imao utisak da je prošao kroz mene. Neka prozirnost vukla se za tom pojavom, kao da je ulica izranjala iz prošlosti za svakim njegovim korakom, na kraju je nestao u mraku starom više od sto godina. Poigravanje s nervima pripisao sam umoru, gladi i samoći, koja me svakim danom činila sve više neurotičnim i bolno osjetljivim. Požurio sam niz ulicu s nadom da ću negdje pronaći jeftin obrok.
Kada sam nekoliko dana kasnije prošao koševskom, na mjestu dućana nalazio se neugledan restoran brze hrane, skromno namješten, mastan i prazan. Riješio sam svratiti i potražiti topao sendvič. Par za šankom doimao se bezvoljno, mogli su biti supružnici, mogli su biti i suvlasnici, on je pržio filete, ona tostirala hljeb i premazivala ga topljenim sirom i majonezom, sve su činili lijeno i nespretno, kao da rutinom posla tek trebaju ovladati. S razgovorom nije išlo. Spomenuo sam, kao usput, dućan koji je tu nekad bio. Naravno, nisu se sjećali. Sendvič nije bio toliko neukusan koliko je izgledao nejestivo. Jeo sam sporo, dugo žvakao zalogaje, nadajući se da će se tako razvući i vrijeme od jedne do druge gladi. Nisam razmišljao o priviđenju od prije nekoliko noći, po glavi su mi se motali stihovi:
Šta ja to tražim u ovim sobama oblijepljenim vizijama novca? Koliko bih mogao da zaradim kad bih skratio kosu? Kad bih stavio nove đonove na cipele, okupao svoje tijelo što zaudara na masturbiranje i znoj, na slojeve i slojeve izmeta sasušene u biroima za zapošljavanje…
Od početka godine bio sam bez posla i trošio posljednje ostatke ušteđevine. Dao sam otkaz na mjesto loše plaćenog novinara crne hronike u redakciji u kojoj sam proveo dvije godine. Usamljen, bez ambicija, s nervima u rasulu, danima sam tumarao gradom kao da nešto tražim ili kao da očekujem da ću nekoga sresti.
U maju su konačno nastupili sunčani dani. Bilo je toplo i ugodno predvečerje kad se na Atmejdanu pojaviše dva čovjeka u poodmaklim godinama, jedan krupniji, očito domaći, u starom bosanskom odijelu, hodao je sporo i nekako nevoljko, a drugi uz njega u neobičnoj odjeći, azijatskih crta lica, koračao je dostojanstveno, iako kratkim korakom, kao da želi sakriti nešto o svojim nogama. Pomislio sam da se radi o nekoj atrakciji za turiste, neke turističke agencije nudile su historijske rute, a glumci iz sarajevskih pozorišta maskirali su se u Franza Ferdinanda, Gavrila Principa, Gazi Husrev-bega, Hasana Kaimiju, Behku i Ljucu i druge znamenite likove, i igrali u gradskim legendama. Ona dvojica su, nogu pred nogu, gazili preko trave, a pratila ih je skupina jednako neobično odjevena. Pomislio sam da su i turisti uključeni u performans, pa sam odlučio da ih pratim, jer ništa pametnije ni zanimljivije nisam imao raditi. Na mahale se, rumen kao jabukov cvijet, stao navlačiti suton, kad se ova nesvakidašnja povorka uputi sokacima. Iako sam bezbroj puta prošao uskim uličicama, sad mi se učiniše nepoznate, kaldrma pod nogama kao da nije bila jučerašnja, mirisalo je drugačije, a i fenjeri, crven, blijed i žut, zamijenili su električne svjetiljke. Sokak je bio pun mladića obučenih u odijela, takozvana tradicionalna, s fesićima na glavama, stajali su pod strehama i šaputali u prozore. Sitniji čovjek naglo zastade i poče nezadovoljno siktati na uho onom krupnijem, a ovom se lice zgrči kao od neke neugodnosti, pa se poče umiljavati riječima, sve rukama crtajući krugove u zraku. Primakao sam se da bolje čujem, uvjeren da se radi o predstavi, ali ni riječ od onoga što su govorili nisam mogao razabrati. Tek mi se učinilo da čovjek azijatskog lica ponavlja baka, baka, a jezik na kojem su govorili mogao je biti turski, kao i turkmenski, kazaški, kirgiski, uzbečki, ujgurski, tatarski… Nakon dvadesetak opisanih krugova onaj manji nezadovoljno klimnu, kao da se mora složiti s onim što ne misli, pa nogu pred nogu nastaviše uz sokak – onaj krupniji korakom koji kao i da hoće i neće naprijed, a manji svejednako kao da nešto krije u nogama. Za njima se uputi i gomila turista, a meni je već bilo dosadilo da pratim povorku o kojoj ništa ne znam. Zato sam odlučio prići jednom od mladića što šapuću pod prozorima. Kad sam se primakao, učini mi se da je neka prilika umakla sa prozora, a šaptač, koji i nije bio mladić, nego sredovječan čovjek, sa čuđenjem se zagleda u mene. Nepovjerljivo me slušao, kao da razgovara sa strancem, a kad je otvorio usta, sa jezika mu spadoše arhaične riječi, kakve se danas mogu samo pročitati, odavno ih niko nije tako izgovorio. Jedva sam razumio da su to prošli vezir Topal Osman-paša i Mujabaša Bešić, a za njima vezirovi seizi. Govorio je nešto i o tome kako vezir momcima daje pare da se žene, ali sam malo šta od toga razumio, a nije me ni zanimalo, jer sam i dalje bio uvjeren da se radilo o historijskoj šetnji za turiste. Neko se zaista potrudio da sve bude autentično. Sutradan nije bilo nikakva traga od Topal-paše i Mujabaše, a i sokaci su opet bili ovi današnji, a ne oni iz stare Turske carevine. I opet je padala kiša.
Nekoliko dana kasnije, pred pljuskom sam pobjegao u haustor u Ulici Zelenih beretki. Nije me iznenadilo to što sam unutra zatekao još jednog bjegunca od potopa, ne znam je li taj dio zgrade bio napušten, u svakom slučaju vrata su uvijek bila otvorena, a stepenice su vodile sve do krovne terase, gdje se ljeti mogla provesti cijela noć. Mjesto nije bilo nepoznato, tu su se zavlačili tinejdžeri i mladi ljubavni parovi, ponekad i neki narkoman, svi koji su tu zalazili bili su naviknuti da sreću druge ljude. Čovjeka koji je bio unutra, međutim, moj nagli ulazak kao da je uplašio, povukao se dublje u sjenu, a kad sam uključio svjetlo, gotovo da je vrisnuo. Nosio je crn kožni mantil, presjekao me prijekornim, ispitivačkim pogledom, oči su mu bile crvene, pomućene kao da danima nije spavao, bio je mlad, dvadesetak godina, ali je nosio smiješne brkove, kakve su nosili glumci iz 40-ih. Ruku je ispod mantila držao na pojasu:
– Možete li isključiti svjetlo – upitao je.
Glas mu je, kao i cijela pojava, bio komičan, ostavljao je dojam filmske imitacije; ironično sam se nasmijao prije nego što sam napomenuo da će se svjetlo samo isključiti.
– Zašto ste došli ovdje – pitao je strogo, kao da nam o mom odgovoru ovise životi.
– Sklonio sam se od kiše.
– Zašto baš ovdje – nastavio je kao da mu mogu reći nešto važno.
– Slučajno, prolazio sam ovuda kad je zapljuštalo.
Prije nego što se svjetlo ugasilo zapiljio se u mene; u tim mutnim, zakrvavljenim očima bljesnulo je nešto neurotično, trepnuo je kao da ima tikove; ostali smo u mraku.
– Lozinka – tražio je iz tame svojim teatralnim glasom.
– Kakva lozinka – trudio sam se da moje riječi zvuče neozbiljno.
– Znaš li lozinku – iz tame je tiho zarežalo.
– Vazduh trepti kao da nebo gori – rekao sam i nasmijao se.
Primijetio sam da je izvukao ruku ispod mantila i čuo sam kad je nešto škljocnulo. Naredio mi je da budem miran i da polako uključim svjetlo. Neka bude; u njegovoj ruci ukaza se pištolj, prastar komad gvožđa, Mauser C96 nervozno je podrhtavao.
– Vaše isprave – zapovijedio je s tom skalamerijom uperenom u moj stomak.
Polako sam izvadio novčanik i pružio mu ličnu kartu. Nevjerica s kojom je blenuo u dokument iskrivila je njegovo lice u grotesknu masku, činilo se kao da želi protrljati oči i uvjeriti se da je budan.
– Šta je ovo? Ko vam je izdao ove dokumente?
– Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo – rekao sam hladno, unoseći u riječi ironiju koja je očitovala ponos.
Moja smirenost kao da ga je uplašila, na trenutak se činilo da će povući obarač, a onda se ugasilo svjetlo. Silueta se naglo pomjerila i čovjek je izjurio na kišu, vidio sam kako se kreće u sjeni pod mutnom uličnom rasvjetom, lice je pokušavao zaštititi kožnim mantilom, u desnoj ruci pištolj je bio spreman da zapuca svaki čas. Sijevnulo je nekoliko munja, kao da na nebu neko pokušava spojiti dva komada gvožđa, a onda je jako udario grom. Vratio sam se u haustor i popeo na posljednji sprat, sačekao sam da prestane padati i izašao na krov. Nisam pokušavao objasniti šta se dogodilo, moja psihoza već se bila produbila, više se nisam trudio razlikovati realne događaje od obmana koje su kreirala moja osjetila. Uživao sam u čudima koja su za mene, u sumanutoj kooperaciji, proizvodili čula i um.
________________________________________________
EDIN SALČINOVIĆ, novinar i pisac. Bio je dugogodišnji urednik kulture u dnevnom listu Oslobođenje. Učestvovao u pokretanju knjiženog časopisa (sic!) i otvorene medijske platforme Naratorium. Tekstove objavljivao u magazinu Dani, kulturno-propagandnom kompletu Beton, portalima e-novine i XXZ. Autor je romana „Bespotreban čovjek“.
Psiholog mi je rekao da je to sve zbog toga što ne mogu podnijeti istinu. Ali ja ne mislim da u istini postoji bilo kakav problem (štaviše, smatram da uopće nemam nikakvog problema, ali to je teško objasniti ljudima koji žive od tuđih problema). Kako bi mogao u istini postojati problem? Ona jednostavno postoji bez ikakvih problema, jer ako bi ga imala, onda ne bi mogla postojati. Meni osobno istina nikad nije smetala. Najzad, ne bi imalo nikakvog smisla ni da mi smeta, pošto bi i dalje bila onakva kakva je.
Ono što meni smeta kod stvarnosti jeste kada istina ne može doći do svoje realizacije. Naprimjer, kada se mora desiti, ali se ne dešava zbog nekog određenog razloga ili više njih. Treba joj dugo vremena da se desi. Kada ispričam ljudima kako me živcira ta stvarnost što neprestano odugovlači, oni mi kažu kako ja to lažem samoj sebi i ne prihvaćam istinu, izmišljajući neku alternativnu realnost koja ne postoji.
Ali iskreno, to su glupi ljudi koji žive u snovima i ne znaju šta govorim. Jer, kada bi se radilo samo o alternativnoj realnosti, onda se ona uopće ne bi desila, već bi ostala u mogućnosti. Ali ova istina o kojoj ja govorim uvijek se desi, samo joj treba jako dugo vremena da bude tako. To vrijeme koje se nesuvislo vuče i bezveze prolazi prije nego što se ta istina napokon izrazi uvijek je jako naporno za mene. Jer, prije nego što se ona izrazi, ljudi oko mene žive u nekoj kvaziistini koju smatraju pravom i to me nervira. Tako i mene često optužuju da sam paranoična i da stalno nešto prizivam unaprijed. Kao da sam nekakva vračara, a za to svi znamo da ne postoji u pravom smislu te riječi.
„Jeste li možda pomislili da svojim strahovima privlačite u vaš život baš ono čega se najviše bojite?“ rekao mi je jednom psiholog (kažem rekao, jer on misli da je jako pametan, pa uopće ne postavlja pitanja, već samo odgovore).
Usput da napomenem, ne znam jesu li gori muški ili ženski psiholozi. U svakom slučaju, i jedni i drugi opsjednuti su opsjednuti čovjekom. To smatram najvećom bolešću današnjice. Ne znam kakav moraš biti da te pored svih stvari na ovom svijetu i izvan njega zanima čovjek. To ne kažem sa nikakvom lažnom skromnošću (ljudi uvijek vole govoriti kako su mali i ništavni naspram velikog svijeta, a sve rade kako bi se još povećali u očima samih sebe – samo pogledajte kako smo mali i ništavni, toliko mali i ništavni da smo tu ništavnost čak i izmjerili u odnosu do drugih planeta i sunčevog sistema, kažu).
Kada sam kao učenica sjedila na času geografije, bilo mi je isto kao kada sam sjedila na časevima vjeronauke. Jednom nam je profesorica pokazala neke planete (Jupiter, Veneru – uglavnom one veće i svo crnilo oko njih) pa je onda pokazala Zemlju. „Vidite kako mala je ova Zemlja, kao točka.“ rekla je. „A onda zamislite kako ste vi mali u njoj. A zatim zamislite kako je malen taj vaš problem zbog kojeg ne možete spavati. On je nevidljiv, sasvim nebitan!“ rekla je velikim očima vrebajući po učenicima, koji su tada blago uzdahnuli, kao da su nešto novo saznali o sebi i svijetu.
Tog dana je mene uhvatila nekakva ljutnja da sam jedva došla sebi. Pitala sam se kakvo stvorenje moraš biti da si izmislio znanost, napravio raketu i pripremio svu posadu samo da bi mogao otići izmjeriti stupanj svoje bitnosti u svemiru. Onda otkriješ planete i sunčev sistem, pa svo to crnilo oko sistema i ti to upotrijebiš kao parabolu za svoju nebitnost. Ali najgori su ipak oni koji se ne mogu odlučiti o svojoj bitnosti ili nebitnosti. Prvo kažu kako su mali i nebitni, pa im bude lakše zbog njihovih problemčića; a onda se suoče sa suprotnim problemom, jer, ako nisu bitni njihovi problemčići, tome logično slijedi da ništa drugo također nije bitno, pa nemaju nikakvog razloga da žive. Ako ništa drugo, njihovi problemčići im barem daju utisak da je nešto bitno za život. Zato su izmislili stres i kortizol, koji stvaraju dobre utiske i čovjeku pružaju iluziju bitnosti.
Onda se beskonačno raspravljaju i navode kako svemirom vlada slučaj, kako je sve to puka materija u kojoj nema ništa, jer ne mogu zamisliti da nešto drugo ima svoj smisao, ako ga već nemaju oni. Najzad, oni zamišljaju da sve mora imati smisao, inače je besmisleno, pa tako optužuju i slučaj, kao da je njega stvarno briga za njihov smisao ili besmisao. I tako se vrte u krugu sa svojim znanstvenim teorijama, u kojima im je uvijek bitna samo čovječija guzica, čak i kad se pretvaraju da je toliko mala i ništavna.
Sama već godinama idem kod psihologa i ništa mi ne pomaže. Ljudi me pitaju zašto uopće idem, zašto ga ne zamijenim, pa onda često zaključuju kako je problem stvarno u meni i tako dalje. No ja idem kod psihologa kako bih si nekako osigurala da ću i dalje biti prihvatljiv član društva. Postoje ljudi koji se sami prijave policiji i prije nego što išta urade. Tako se i ja sama prijavljujem psihologu i prije nego što poludim, čisto preventivno.
Koliko god pričala, čini mi se da ovaj psiholog ne može prihvatiti činjenicu da ja nisam žalosna. I da zapravo nemam nikakve „kognitivne distorzije“, već da se desilo ono što sam cijelo vrijeme predviđala kao istinu.
„Znate, bilo je tako čudno svaki dan dolaziti kući i vidjeti ga živog. Bilo je tako neprirodno“, rekla sam psihologu. „Jednog sam dana došla kući i skoro sam ga upitala kako to da se već nije ubio. Ali, zaustavila sam se usred rečenice. Kao da sam najednom shvatila kako je neprimjerena takva rečenica za živog čovjeka. Istini za volju, nije da sam se zaustavila zbog suosjećanja ili nečeg sličnog tome, već čisto zbog toga što ne možeš živog čovjeka tek tako pitati zašto je još živ. Pitanje malo nije na mjestu, pošto živi ljudi ne znaju zašto su još uvijek živi, kao što trava ne zna zašto je još uvijek trava ili bebe zašto su još uvijek bebe. Takvim pitanjima ih samo zbunjuješ.
Na pitanje uopće nije reagirao, što je još više učvrstilo moje čuđenje da je još živ. Koji se živ čovjek ne bi osvrnuo na pitanje zašto je još uvijek živ? Takvo pitanje činilo bi mu se čudno ili čak pomalo nasilno u odnosu do njegovog vlastitog života. Možda bi se osjećao čak i krivo, zašto je još uvijek živ ako bi mogao biti mrtav kao svi ti drugi, mrtvi ljudi? Po čemu je baš on zaslužio da bude živ? Odsustvo njegove reakcije još je potvrdilo moje uvjerenje da je njegov život sasvim neprirodan – da je to, da je on još uvijek živ, sasvim neprirodno. Možda me nije dobro čuo, pa zbog toga nije reagovao na pitanje – no nije gluh i kada bi nekako sudjelovao u životu, upitao bi me šta sam htjela reći ili zašto sam se tako naglo zaustavila. Ali on nije pokazao nikakvo zanimanje. To je dodatno potvrdilo moju hipotezu o neprirodnosti njegovog života.“
„Jeste li mu možda pokušavali nekako pomoći, predložiti terapije?“ upitao me psiholog nakon te moje izjave. A zatim je natuknuo kako je sasvim prirodna moja briga oko čovjeka koji je izgledao kao da će se sad-sad ubiti. Šta da čovjek ikako odgovori na takvo pitanje? Jesam li mu pokušavala pomoći?
Ti psiholozi imaju stvarno visoko mišljenje o sebi. Kao prvo, predložiti čovjeku psihoterapiju značilo bi njegovu žalost pretvoriti u bolest koju bi trebalo riješiti nekakvom terapijom, što i nije najveći izraz psihološkog licemjerja. Oni će reći čovjeku, koji više ne bi živio, da je sasvim normalno katkada imati takve osjećaje i misli, a istovremeno će ga pokušati ozdravljivati, kao da to ipak nije sasvim normalno ili poželjno. Najzad, ako može čovjek tek ponekad imati takve misli, znači da to nije nešto što se nalazi u unutrašnjosti čovjeka, već se pojavljuje potpomognuto nekim vanjskim okolnostima, čime opet dolazimo do zaključka da nije u pristojnosti psihologa da rješavaju ikakva pitanja života i smrti.
Ali sve se to ionako previše zakompliciralo. Na kraju, možda on uopće ne bi završio tako kako je završio da ga ja nekako nisam natjerala. Ali za to je opet kriv moj psiholog, koji je natjerao mene, a to samo zbog profita, pošto psiholozi osiguravaju svoju znanost i profesiju time što imaju što više potvrđenih primjera za svoje teorije. Što zapravo uopće nije teško – potvrditi bilo kakvu teoriju.
A sve je to počelo time kada sam ja rekla svome psihologu da ne mogu izdržati gledati svoga muža kako sjedi pred televizijom i šuti već dvadeset godina. Mislim, ni prije nije posebno govorio, ali tada je makar bio nešto ljut i stalno je galamio. Uvijek sam mislila da je najgore kada čovjeku ponestane ljutnje, jer mu tada ponestane i života.
Uglavnom, tipičan odgovor mog psihologa mogla sam već unaprijed predvidjeti – kako je on nesretan u braku, nije zadovoljan svojim životom, kako bih trebala s njim porazgovarati i rješavati probleme. Ali on ne razumije da ja dolazim iz generacije i okoliša kada ljude još nisu prisiljavali komunikacijom kojom bi morali nešto rješavati. Najzad, nije bilo tako da moj muž nije razgovarao samo sa mnom – on ne priča već dvadeset godina. Razgovara on, ali to je kao kada bi dvadeset godina razgovarao samo o vremenu. Kada bih ga pogledala u oči, naprimjer, on bi uvijek izgledao kao da mu je neugodno i onda bi nekako prokomentirao vrijeme. Jednom sam ga pitala šta bi jeo, a on je rekao kako je ovo vrijeme glupo, jer nema nikako sunca. „Ali danas je već cijeli dan sunce“, rekla sam mu. „Ma da, ali nije to ono sunce.“ A kada bi pričao s drugim ljudima, onda su to većinom bile neke opće teme o iskorištavanju ljudi i politici, pošto takve teme ljude uzbude kada im je taj razgovor inače dosadan i beskoristan.
I tako je pričao već dvadeset godina. A prije toga također nije naročito puno pričao, nego je samo galamio kada mu nešto ne paše, kao mačka koja samo spava, jede te hoda iz sobe u sobu pa te ponekad ugrize ako je previše diraš. Tako i ja, na primjer, svoga muža poznajem samo po onome što on ne voli, a ne voli ništa.
Ništa što bi nekako zatražilo utrošak njegove energije, koju troši praćenjem slika koje se mijenjaju na ekranu. Da gleda televiziju samo da potroši energiju uvjerila sam se tako što sam ga za vrijeme gledanja televizije pitala šta gleda, a on je rekao „ma ne znam“ i stvarno nije imao pojma šta gleda, jer sam ga vidjela kako prati emisije na jezicima koje uopće ne poznaje i za vrijeme toga često radi nešto drugo, većinom čupa dlačice na nadlakticama. Za njega je gledanje televizije bilo isto kao što je za neke ljude fitness ili nešto takvo (ne razumijem se puno u hobije).
On je smatrao (ili je mislio da mora tako smatrati) da čovjek živi samo da radi, jede i spava. A mrzio je rad, bilo kakav. Da mu nije bilo potrebno raditi zbog novca, vjerovatno ne bi nikad ni radio, jer je bio zadovoljan s onim što ima – odnosno, bio je zadovoljniji kada je imao što manje i bio je nesretan ako bi šta dobio.
Tako me uvijek sramotio pred narodom sa svojim ponašanjem, jer je volio izgledati kao prosjak. Namjerno se namještao kako bi izgledao što jadnije – vadio bi izderane majice i ponošene cipele koje bih bacila u kante za smeće i skrivao novu odjeću koju bih kupila za njega, praveći se glup, kao da nema pojma o kojoj novoj odjeći govorim. „Je li me uvijek moraš tako sramotiti i izgledati jadan bez ikakve potrebe?“ upitala sam ga jednom po bezbroj koji put prije nego što smo nekud krenuli. „Pusti me na miru, za koga se ja moram oblačiti i udovoljavati šupcima?“
Nije imalo smisla da ga uvjeravam kako bi se trebao oblačiti zbog sebe, pošto je on za sebe volio biti jadan. Neki bi pomislili, možda ovaj moj psiholog, koji objašnjava sve sa stajališta žalosti, kako moj muž voli biti jadan jer želi privući pažnju ili tobožnju ljubav potaknutu sažaljenjem. Ali, to je bilo tako daleko od istine, kao što je zemlja udaljena od čovjeka.
Jer on je želio biti jadan iz posve drugačijih razloga. Smatrao je da ljudi previše traže od onih koji izgledaju bogato, uspješno, zdravo i zadovoljno. Traže njihovo društvo, njihovo vrijeme, a ponajviše njihovu pomoć – u financijskom, duševnom ili bilo kojem drugom smislu. Najgore je kad čovjek izgleda bogato u različitim aspektima, pa tako samo postane magnet za siromašne, koji čine većinu ovog svijeta. On je mrzio ljude koji traže, a svi nešto traže ako nešto imaš, mada to ne govore direktno. U trenutku kada nešto imaš, navući ćeš na sebe nekog tražioca. Ako ne bude imao ništa, mislio je, neće imati ljudi koji će od njega nešto tražiti.
Tako je isplanirao svoju ekonomiju, ali mu se izjalovilo, pošto je zaboravio izračunati da ljudi ne traže samo neko izobilje, već i siromaštvo slično sebi. Mada, moram priznati, takvi ljudi mu nisu toliko smetali, premda su ga i oni iscrpljivali. Vidjela sam to kada sam išla s njim po nedjeljskim pijacama, uvijek se družio s najružnijima. Dronjavima, prljavima, jadnima, i uvijek su pričali iste priče, kako je život težak i kako svijet iskorištava ljude poput njih.
On je jako uživao u pričama kako ga svijet iskorištava, mada je, po nekoj logici, bilo teško zamisliti kako iskoristiti ljude koji nemaju ništa. „Pa baš zbog toga“, rekla sam mu jednom podmuklo, „siromašni ljudi su najjeftiniji.“
Dakle, on se jako zajebao u svojoj ekonomiji iskorištavanja. I to ne zato što ljudi iskorištavaju i siromašne, to već zna svako živ i to je neka dosadna istina. Pogrešno se izračunao, pošto je ljudima oko njega počeo smetati njegov konstantni biljni život, a naročito meni. Tako si je privukao još više pažnje nego što je zapravo želio. Ljudi oko njega odjednom su počeli tražiti da prestane biti tako jadan i utučen, da se malo razveseli, da pokaže kakav interes za život. Ukratko, počeli su oblijetati oko njega i iziskivati veselje. „Eto šta se desilo“, rekla sam mu još podmuklije, „ljudi teško podnose siromaštvo i žele ga čovjeku oduzeti.“
Da siromaštvo ima neki materijalni oblik, sigurna sam da bi našao nekakav kredenac i tamo ga zaključao, toliko se prestravio.
Tada se istovremeno tako naljutio na mene da nije htio objašnjavati vrijeme nekoliko dana. Kako li se mogao samo tako preračunati? Ništa više nije imalo smisla za njega, činilo se, ljudi uvijek nešto traže, bio bogat ili siromašan. Svijet se nikako nije slagao s njegovom ekonomijom.
Tada je, čini mi se, sve počelo ići nizbrdo. Jer problem uopće nije bio u njemu, pošto je on samo htio da ga se pusti na miru, već u ljudima koji su uvijek tražili i onda iziskivali da on bude odgovoran za to njihovo traženje.
Sve ovo sam istim riječima rekla i psihologu, kako bih mu objasnila da psiholozi nemaju šta rješavati, pošto nije problem u samo jednom čovjeku, već u masovnom uvjerenju da nekoga ili nešto nikako ne smiješ pustiti na miru.
Na primjer, za mog je muža, koji po prirodi nije puno govorio ili trošio energije, nije imao nikakvih posebnih ciljeva i volio je živjeti kao biljka (pogotovo kad je njegovo raspoloženje bilo toliko ovisno od vremena), bilo pogubno da se rodio u svijetu kao što je ovaj. Jer, kad se rodio, morao je odmah ispuniti nekakve zahtjeve – na primjer, da se ponaša kao beba i tako dalje. A dok je malo odrastao, morao je ispuniti zahtjev da se ponaša kao mladi dječačić i s odrastanjem su traženja postala sve veća, jer je nehotice dobivao sve više i više uloga koje uopće nije tražio i za koje je zapravo bio sasvim nesposoban.
Moj muž (tako sam čula od njegove matere) uvijek je imao „dvije lijeve noge“ i nije progovorio do svoje šeste godine. Tako su ga odvodili različitim ljudima samo da se nauči kao nešto pričati (usput, vjerujem da su različite profesije, kao što je logoped, nastale samo zato što ljudi nisu mogli pustiti druge ljude na miru), a iz škole je bježao pošto su ga tamo očito tjerali da priča. Tako su jadniku izmišljali različite boleštine i počele su se shodno tome izmišljati različite profesije kako bi se nekako ljudima, kao što je on, olakšalo da se odreknu svoga mira.
Ali njemu to ništa nije olakšalo, jer je postajao sve razdraženiji, onda utučeniji, pa je nekako morao još ispunjavati i zahtjev da bude veseo onako kako su oni to tražili. Sve se na kraju pretvorilo u jednu samu katastrofu, pa su svi, srećom, dignuli ruke od njega. Ali, da su makar dignuli ruke na pravi način i pustili ga na miru, već su oni dignuli ruke tako što su se otresito prema njemu ponašali i što su ga otvoreno prezirali – uključujući njegovu mater, koja je više voljela mlađeg brata. Jer, kako se zna, „pustiti na miru“ za ljude znači samo da te isključe, a isključene se logično ne pušta na miru, pošto to ne bi imalo nikakvog smisla. I onda su njegovu sadašnju utučenost i tobožnje „izolaciju“ od svijeta objašnjavali nekim lošim djetinjstvom i neprihvatanjem sa strane roditelja. Koliko poznajem svog muža, on je i želio da ga ne prihvate, samo da ga puste na miru. A imao je samo dvije opcije: da ga isključe i ne puste na miru ili ga prihvate i opet ne puste na miru. Nije se znalo šta je gore, no ipak mu se lošijom činila ova druga opcija. Najgore je kada te prihvate i ne puste na miru, tada imaju dvojna traženja. Kada su ga isključivali, makar je imao izgovor da bude ljut na njih.
„Razumijete kuda sve ovo vodi, zar ne?“ rekla sam jednom svome psihologu, nakon što sam mu ispričala sve to – naravno, u kraćoj verziji. Logično da nisam čekala nikakav odgovor.
Ali stvarno je sve tako kratko i jasno: da nije bilo neke opće ideje kako bi trebao živjeti „zdrav“ čovjek, koju promoviraju sve izmišljene profesije zbog profita, i da se to nije prodavalo ljudima kao istina, ja (a vjerujem ni ostali) ne bih vidjela ništa loše u tome što moj muž voli živjeti kao biljka. Ne bismo počeli strahovati da će se ubiti i onda to ne bi došlo u njegovu glavu nikako, jer se toga ne bi ni sjetio, pa ne bi imao šta ni liječiti. Kako se zna, on je bio čovjek jako osjetljiv na vanjske utjecaje i vjerovatno ga je to jako zbunilo, jer je bilo protivrječno. Prvo su od njega tražili da bude veseo, a kada nije ispunio traženje, onda su logično zahtijevali da umre, pošto nije bilo prirodno za čovjeka da živi kao on, neveseo i poput biljke, jer čovjek mora imati ciljeve i smisao.
Svakako moj muž, kad ga gledaš, nije bio nešto drugačiji od kakvih isposnika, samo što drugima oko sebe nije prodavao nikakve mudrosti. I smatram da je to bio glavni razlog što su mog muža smatrali bolesnim, a isposnike nisu: on im nekako nije bio od koristi, nije imao neke prave ekonomije. Od isposnika su kupovali mudrosti, a moj muž bio je lud sasvim bezveze. Za džaba, takoreći.
Jednog dana sam došla kući i nije ga bilo na njegovom uobičajenom mjestu ispred televizora. Na početku nisam znala da li to da shvatim kao nešto prirodno ili neprirodno – u jednu ruku, bilo je neprirodno što više nije gledao televizor, predvidljivo poput biljke koja se ne pomiče iz svoje vaze. Ali, kao da je ipak bilo prirodno što ga više nije bilo, pošto se nešto napokon moralo desiti. Nisam znala da li bi uopće trebalo reagovati kako ne bih poremetila normalan tok događanja. No neka me sila ipak odvukla u našu spavaću sobu, gdje sam ga vidjela kako leži u položaju fetusa, spavajući. Primijetila sam da je ispio sve tablete na prirodnoj bazi za spavanje i dodatnu kutijicu tableta za regulaciju probave. „Jadnik, kako nije sposoban za život, tako nije sposoban ni za smrt“, pomislila sam.
Uvijek me zanimalo kakvu metodu bi upotrijebio kad bi se odlučio za taj čin, jer smatram da to mnogo govori o čovjeku.
Priznajem, iznenadila sam se. Od njega nikad ne bih očekivala tablete, pošto je on čovjek koji se ne razumije puno u hemiju, a isto tako nikad nije konzumirao tablete koje bi mu pomogle da umre. Sve mi je to malo za tinejdžere, s tabletama. Odrasli ljudi, pogotovo muškarci, izabiru neke nasilnije načine. Ali dobro, njega se po prirodi stvari ne bi moglo svrstati u odraslog čovjeka. Prije toga je samo jednom dobio uputnicu za psihijatra, kada je išao na neki generalni ljekarski pregled zbog posla. Ne znam šta je nabrbljao tom liječniku, ali kod psihijatra nije otišao, niti sam o uputnici šta znala sve do jednog nemilog dana, kada su našeg susjeda našli mrtvog u ostavi.
Tada su se oko njega mrtvog, dok smo čekali na hitnu, sakupili ljudi iz bloka koji su govorili o depresiji i šta sve to može napraviti zdravom čovjeku, pa se odjednom pojavio moj muž, oduševljeno mašući nekim A4 listom u zraku, na kojem je pisalo kratko obrazloženje kako bi trebao da se javi psihijatru zbog znakova depresivnog ponašanja: „Evo vidite“, rekao je hodajući pogrbljeno kao uvijek, ali ipak odlučno. Njegovi koraci su topotali u prevelikim šlapama, a vrat sa teškom glavom bio mu je istegnut prema naprijed, pa je izgledao kao neki osušeni škamp. „Vidite šta nam radi ovaj svijet“, derao se, sa suzama u očima (koje su me uvijek zbunjivale – plače li on jer stvarno ima neki problem ili mu se oči zasuze tek tako, jer želi biti jadan?), „sve će nas ovo pokopati, svijet ovaj ne ide nigdje“, trzao je onda glavom u jednu stranu, stisnutih usana.
Vidjela sam da mu je jako godilo kada je tako dobio svoj trenutak, kao da je susjedova smrt nekako potvrdila da ovaj svijet nije pravo mjesto za čovjeka. Nisam ga uzela za ozbiljno, ali ni on sam sebe, činilo se.
Otkad sam ga našla na krevetu, shvatila sam da je možda ključ u tome da ga pustim na miru. Da makar ja budem čovjek koji mu neće sprječavati da nema nikakvih ambicija i ciljeva u životu, i da mu dopustim da živi mirno, poput čovjeka-biljke. No trebalo je onda promisliti sve uslove koji bi mu na najbolji mogući način omogućili da postane čovjek-biljka, jer ovako je imao previše drugih okolnosti koje su ga u tome sprječavale, sileći ga da živi kao nešto drugo.
Nisam znala koji bi bio najbolji mogući način da mu pomognem pri tome da izrazi svoju pravu prirodu. Pustiti ga na miru s prijašnjim zahtjevima bilo je samo pola posla, jer to mu je pomagalo samo da se oslobodi tih zahtjeva kao prljavštine. Bilo mu je pored toga i potrebno pružiti uslove za njegu, razvoj, da se na najbolji mogući način počne razvijati kao čovjek-biljka. Shvatila sam da jednostavno moram početi raditi sve suprotno od onoga što sam radila do sad.
Kada bi tako počeo pričati gostima o politici i kako nam političari uništavaju svijet u kojem više nije moguće živjeti, tiho bih mu, kada niko ne bi gledao (mada je zasigurno neko gledao), šapnula da se ne treba truditi, pošto ja od njega ne očekujem ništa – neka bude takav kakav je. Prvi put kad sam mu to rekla, izgledao je jako zbunjen (čak malo prestrašen), što je bilo nekako logično, jer od njega nisam očekivala ono što sam uvijek. Meni je ta reakcija s njegove strane bila sasvim normalna, jer ne možeš svaki dan čuti da možeš biti čovjek-biljka, ako to zaista želiš. Pravo takvim riječima sam mu to rekla: „Ne trebaš se brinuti, možeš biti čovjek-biljka ukoliko to doista želiš, ne trebaš se brinuti ništa.“
Bila sam neobično uzbuđena, pravo da kažem. Prvi put sam otvoreno mužu rekla da znam ko je i šta je, da se ne treba skrivati, da znam njegovu tajnu – da je čovjek-biljka. No moj se muž još više nekako zatvorio i činilo mi se kao da je progutao knedlu kad sam to rekla. Na početku sam se malo začudila, ali ipak, kako bi čovjek mogao reagovati kada shvati da poznaješ njegovu pravu prirodu, kao tajnu koju je dugo skrivao? Čovjek je nekako ogoljen na takav način.
Meni se u svakom slučaju činilo da su neke stvari išle na bolje kada sam svome mužu otkrila da znam da je čovjek-biljka. Ponekad, kad bih mu se željela malo više približiti i upoznati ga u njegovoj prirodi, upitala bih ga koja bi biljka želio biti. Možda neka uredna, koja zahtijeva estetsku brigu – kao bonsai? Ili biljka koja želi da je jednostavno pustiš na miru i da je ne otpuhuješ, poput maslačka? Meni se činilo da je više želio biti maslačak nego bonsai, pa mu nisam kupila nikakvu vazu.
Otkad sam prihvatila njegovu pravu prirodu, nije me više čudilo što je još živ kada bih došla kući s posla. Vidjela bih ga pred televizijom, praznog pogleda, i činilo mi se da je baš sve onako kako treba biti. Nikakve napola izgovorene rečenice nastale zbog neprimjerenih misli nisu zapuštale moja usta. Nisam se u čuđenju pitala kako da se još nije ubio, pošto sam shvatila da se može živjeti na neki drugačiji način, ne nužno čisto čovječiji. Pustila sam mu da bude čovjek-biljka koliko god je htio i nisam ga silila nekim smislom koji bi trebao imati čovjek.
Zato me sve to toliko začudilo. Kako to da mu nije odgovaralo niti da bude čovjek-biljka? Kakav vidik života bi mu onda još odgovarao? Ako neće da bude čovjek niti čovjek-biljka?
Začudilo me kada sam se jednom vratila kući i nisam ga vidjela pred televizijom, jer to je bio način života njega kao čovjeka-biljke. Da se nisam možda prevarila? Nije li bio nešto drugo, čovjek-prah ili nešto slično, pošto je volio sjediti i sakupljati život na sebe kao prašinu koju bi bilo potrebno očistiti? Možda mu je dosadilo sakupljati prah, pomislila sam.
Da ne dužim, na kraju sam ga ipak našla mrtvog. Ne zbog samoubojstva, već, kako je obdukcija kasnije pokazala, zbog srčanog udara. Valjda je toliko presjedio pred televizorom te svom dušom i tijelom ispunjavao život čovjeka-biljke, da je umro. „Kako ostvariti samog sebe, a da ne umreš“, upitala sam tada i psihologa više puta, jer me to mučilo. „Vidite li šta sam cijelo vrijeme govorila?“
Nakon njegove smrti, shvatila sam da nisam luda i da zapravo imam dar koji ne bi htjeli imati svi ljudi.
Ja naime mogu unaprijed naslutiti za koga je prirodno da živi, a za koga je prirodno da umre. Za mog muža je bilo tako prirodno da umre, kao da je bio upravo rođen za to. Mada je način njegove smrti bio malo neprirodan za njega. Pošto sam očekivala nešto drugačiju smrt za njega, kako se već zna.
_________________________________________________
ALENA BEGIĆ rođena je 1997. u Njemačkoj. Odrastala je u Bosni i Hercegovini, živi u Sloveniji. Završava magisterij iz filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Poeziju i prozu objavilo joj je nekoliko regionalnih portala, časopisa i zbornika. Godine 2020. bila je u finalu Lapisa Histriae, a na 19. Festivalu europske kratke priče u Zagrebu osvojila je drugo mjesto. Objavila je zbirku priča „Dan za ispravljanje“ (Durieux, Zagreb, 2022.).
Ispred mene nalazila se prazna stolica na kojoj je obično sjedio Slobodan, najviši dječak u razredu. Slobodan je bio nadaren za svaki sport kojim se bavio. Od nogometa do košarke, odbojke ili graničara. Također je bio strastveni navijač Crvene zvezde i vjerojatno se, ako je bio živ, radovao Zvezdinim uspjesima u Kupu europskih šampiona. Slobodan je bio prvo dijete i moj prvi prijatelj koji je netragom nestao iz razreda. Pamtim to jer je u početku bio član naše družine, a da toga vjerojatno nije bio svjestan.
An družina formalno je nastala 1985. godine. Kako smo bili susjedi, Bojan i ja igrali smo se u ulici otkad smo znali za sebe, a isti je slučaj bio s Goranom i Draganom. Prvo službeno okupljanje družine dogodilo se u vrtiću. Međusobna nesnošljivost bila je očita. Bojana su fascinirale Draganove uši, pa ga je Goran branio. Gorana su, pak, fascinirale Bojanove naočale, pa bi na svako Bojanovo nazivanje Dragana klempom, Goran odgovarao s cvikeraš. Ja nisam imao ništa protiv Gorana, ali morao sam solidarnosti radi braniti Bojana pa sam Gorana prozvao debeli, a Dragan, koji je branio Gorana, mene je nazivao kepecom iako sam i tada bio pola centimetra viši od Bojana.
Za konačni obračun odlučili smo se potući na igralištu vrtića. Tučnjava je trajala minutu, ali meni se činila dugom kao vječnost. Bojan je zgrabio Dragana za uši, a ovaj mu je bacio naočale, pa Bojan više nije bio siguran za što se drži. Goran me gurnuo i, prije nego što sam mu uspio uzvratiti, ležao sam na betonu, a na prsima osjećao svu težinu Goranovih neprobavljenih i nataloženih slatkiša. Cijela stvar vjerojatno ne bi bila dobro završila da se nije umiješao Slobodan. I u vrtićkoj dobi bio je najviši dječak. S lakoćom je odgurnuo Gorana i Bojanu vratio vid. Problem je imao samo s odvajanjem Bojanovih žilavih prstiju od Draganovih ušiju. To je uspio tek kad je Dragan počeo vrištati, a potom nas je odgajateljica Marta sve kaznila.
Nakon tog događaja Bojan i ja više se nismo odvajali od Slobodana, a nisu ni Goran i Dragan. Svi smo ga svojatali i bilo nam je dobro družiti se s dječakom koji je u tri poteza riješio nas četvoricu. Sam Slobodan nije pokazivao oduševljenje što ga pratimo u stopu, iako je bio tampon zona između nas četvorice. Naša međusobna prepucavanja samo su promijenila oblik. Više iz očaja nego planski, udružili smo se ne bismo li tako dokazali Slobodanu da smo dobri i vrijedni njegove pažnje. Međutim, Slobodan se i dalje slobodno družio s ostalom djecom i izbjegavao naš novoformirani kvartet. Nije nam bilo jasno kako je ostaloj djeci uspijevalo nešto što nama nikako nije polazilo za rukom. U toj dobi nismo bili u stanju izvagati težinu svojih nadimaka: debeli, klempavi, cvikeraš i kepec.
Kad je Slobodan nestao, nas četvorica pohitali smo do njegove kuće da bismo mu odnijeli zadaću i objasnili što smo učili u školi. Nade da ćemo ga barem tako privući u našu družinu ostale su zajedno s nama stajati pred zatvorenim vratima.
Slobodan se nije pojavio na nastavi ni sljedećih nekoliko dana. Nije to bilo ništa neobično. Događalo se da djeca s roditeljima moraju u bolnicu ili na sprovod, ili u posjet dalekoj rodbini. Čudne stvari počele su se događati kada su nastavnici njegovo ime prestali upisivati u evidenciju odsutnih. Ali nije se to dogodilo samo sa Slobodanom. Prostor u dnevniku namijenjen imenima odsutnih ostajao je prazan unatoč činjenici da se popis djece koja su prestala dolaziti u školu gotovo svakodnevno povećavao. Kad bih nekog nastavnika pitao je li se Slobodan odselio,dobivao bih odgovore tipa: „Da li si sve naučio i napisao zadaću kada stigneš brinuti o stvarima koje te se ne tiču?“
Nedugo zatim iz mog razreda nestale su Jovanka i Dušana, kao i nekoliko druge djece iz razreda koje su pohađali Bojan, Dragan i Goran. Nakon nekoliko dana i njih su prestali prozivati u školi. Ja sam to spomenuo mami i Marinku, ali mama mi je odgovorila da pustim to. Marinko je pitao mamu “šta ja baš svugde moram zabadati nos”, a Sanja se smijala i rekla da se još jedino oni gubitnici žele družiti sa mnom, i da nas sva ostala djeca izbjegavaju, najviše zbog mene, i da zbog toga odlaze. To nije imalo smisla, jer sam pouzdano znao da su i iz Sanjina razreda neki nestali, a s njima se baš nikada nisam družio.
Sjećam se kad je 1988. godine (bila je to dobra godina u Draganovu vinskom kalendaru) na bazenima nestao dječak. Cijelo se naselje uključilo u potragu. Mi, koji smo tog ljeta bili na prijelazu iz drugog u treći razred, aktivno smo sudjelovali. Bojan i ja tako smo ubijali vrijeme dok se Dragan i Goran nisu vratili iz Vojvodine, kamo su išli svakog ljeta u posjet svojim bakama. Bilo nam je mrsko to dvomjesečno razdvajanje družine. Kao da nam je netko oduzeo srž ljeta, a ostavio nam samo mirise pečenog kukuruza i Autana u stiku.
Tog ljeta temperatura nije pala kako je to običavala krajem kolovoza, baš suprotno. Naselje se kuhalo bez najave, soli i začina. Neočekivano vreli dani odbijali su i komarce i ljude te ih natjerali da nastave sa skrivanjem u zelenom grmlju i crvenim kućama. Vruća omara treperila je iznad popucalog asfalta čak i u kasnim poslijepodnevnim satima. Ljudi su velikim noževima rezali lubenice koje su prethodno rashlađivali u kadama punim hladne vode jer su lubenice bile veće od frižidera. Nama dvojici vrućina nije toliko smetala. Vozili smo bicikle i tako ispunjavali vruće dane koji su ispraznili naselje.
Na bazen nismo smjeli ići otkada je dječak nestao. Zbog jednog nestalog dječaka tada se uveo policijski sat, a tri godine kasnije najmanje desetero nestale djece nije u naše živote uvelo nikakva ograničenja.
Dječak je bio tek godinu dana stariji od nas. Taj događaj pokrenuo je cijelo naselje, pretražili su svaki pedalj, posebno bazene. S jedne strane, dobro je bilo što su ih ispraznili od mokraće i ponovno napunili čistom vodom. Pronašli su pravo blago srebrnih i zlatnih tankih lančića kojima se mogao vratiti prvotni sjaj uz malo sode bikarbone. Nekoliko narukvica, kupaćih gaća, tri značke s Titom i po jednu od Lasa i vinjaka Rubin, četiri zlatna zuba i vodootporni sat marke Poljot. Nisu pronašli dječaka.
U američkim filmovima, kada bi nestalo dijete, roditelji bi grad oblijepili plakatima. Mi smo učinili isto. Od listova velike bilježnice na kvadratiće napravili smo plakate na kojima smo flomasterima ispod crvene riječi NESTAO napisali ime i prezime nestalog dječaka te moju adresu, da nas netko s informacijama može pronaći, jer telefon tada još nismo imali ni Bojan ni ja. Mama se ljutila jer je mislila da će se pred kućom skupljati previše ljudi s lažnim podacima, ali danima se nitko nije pojavljivao. Na koncu je došao visoki milicajac s vlažnim mrljama ispod pazuha, koji je popio kavu, pojeo pola lubenice i dva pečena kukuruza, ubio tucet komaraca i upozorio mamu da prestanemo s paralelnom istragom, jer je potraga za dječakom njihov posao, a vjeruje kako je dječak ili mrtav ili prodan u bijelo roblje. Najvjerojatnije u Italiju. Ako je mrtav, milicajac je izračunao, tijelo je Dunavom sada već sigurno putovalo nizvodno od Đerdapa, ali još nije stiglo do Crnog mora. U slučaju da je tu negdje u okolici naselja, rekao je, oni su činili sve da ga pronađu i dovedu kući da ga roditelji toliko izmlate da mu više nikada ne padne na pamet nestati po ovakvoj vrućini.
Mama je bila jako ljutita na mene i Bojana nakon što je milicajac otišao, ali svejedno nam je ispekla kukuruze. Sanja je pobjegla na bazen i nju je tek čekala kazna. Marinko je radio drugu smjenu, što je značilo da sam se ipak izvukao od potencijalnog kažnjavanja. To nas, pak, nije zaustavilo da i dalje kujemo planove kako ćemo pronaći nestalog dječaka. Da su barem Goran i Dragan ovdje, govorili smo dok smo sjedili u mojem vrtu, za stolom koji je prekrivao plastični bež stolnjak s uzorkom neidentificiranog zelenog cvijeća.
Pola ljeta neuspješno smo pokušavali odgonetnuti o kojem se cvijeću radilo. Nas dvojica, Sanja, mama i sva sila susjeda. Stolnjak je bio kupljen u Mađarskoj pa smo pretpostavljali da je to neki mađarski cvijet. Komšinica Marica tvrdila je da joj je drugarica iz tvornice Mađarica pa je valjalo nju dovesti i pitati. Nakon milicajca, pojavila se s Ilonkom.
Ilonka je nosila naočale i osmijeh koji je otkrivao zube boje bijele kave. Marica je tvrdila da se ne može dobro gatati iz šalice ako je kava bila pomiješana s mlijekom. Govorila je da je budućnost tada neizvjesna i nepredvidljiva. Ilonka je puno pušila i nije marila za budućnost. Na Maričin upit da identificira nepoznato cvijeće na mađarskom plastičnom stolnjaku, odmahnula je glavom i odgovorila da ne zna, ali da bi još malo kolača jer su zaista odlični, pa pitala mamu može li joj prepisati recept, a mama joj je odgovorila da nema papira zato što smo nas dvojica cijelo naselje oblijepili plakatima zbog kojih im je i milicija u kući bila. Na to se Marica stala iščuđavati, a Ilonka je pojela preostale kolače s tanjura. Mama je uzela gornji dio kartonske kutije od cipela i na bijeli karton pisala recept, pažljivo, jer se tinta od kemijske olovke razmazivala na glatkom bijelom kartonu pa je puhala u njega kao da su slova tek ispečeni kolači. Mi smo žvakali pečene kukuruze i mazali se Autanom, koji je samo privlačio komarce, trudeći se ne sudjelovati previše. Marica je jednu po jednu šalicu od popijene kave okretala naopako, pa ih ponovno okretala i gledala u njihovu praznu unutrašnjost s velikim zanimanjem. „Neće biti dobro“, rekla je Marica.
Često sam mislio na Maričinu prognozu iz taloga kave kada se situacija u naselju počela mijenjati nagore. Nestali dječak nikada nije pronađen, za novu nestalu djecu nitko nije mario, pa ni milicajac znojnih pazuha, a je li za to bila kriva Marica, talog kave, mađarsko cvijeće ili nešto četvrto, pojma nisam imao.
Više mi se nije dalo smišljati odgovore na preostala pitanja, pa sam predao do pola ispunjen papir i izašao iz učionice. Tišina koja je vladala hladnim školskim hodnikom za vrijeme nastave bila je sablasna. Takvu tišinu zamijetio sam još jedino na djedovu sprovodu.
Zapravo mi on i nije bio pravi djed, ali kako pravog nikada nisam upoznao, poslužio je i ovaj. Branko je bio Marinkov otac, inzistirao je da ga zovem deda, mama mi je govorila da ga zovem čika Branko, a Sanja da ga zovem deduh. Marinka uopće nije zanimalo kako ću ikoga zvati, a ja sam zbog sveg tog pritiska izbjegavao Branka. Bila je to šteta jer je Branko uvijek imao slatkiša koje je dijelio, a ja zbog pristojnosti odbijao. Ponekad je imao i dinara koje mi je silom gurao u džep dok sam ja tobože bježao. Bio je pun zanimljivih priča koje sam ušima gutao sve dok me Marinko, mama ili Sanja ne bi potjerali od Branka, a ja sam bio previše zbunjen da bih im se usprotivio.
Branko je bio veseli starac koji je hodao uz pomoć štapa. Imao je jedan krnji zub i tek nekoliko sijedih vlasi. Koliko god da sam ga izbjegavao, toliko me on uspijevao uhvatiti. Prepriječio bi mi put rukama ili nogama, uperio štap poput puške i rekao: „Ne mrdaj, bre, sad si moj!“
U svakoj recčenici koristio je riječ bre. Bre ovo, bre ono. „Dođi, bre“ kada te trebao ili „Ma beži, bre“ kada si mu smetao.
Jednom je Marinko bio toliko pijan da je mamu zaključao u podrum, Sanju istukao, a meni se prvi put obratio. Rekao je: „Miči mi se s očiju, kopile.“ Tada nisam znao što znači kopile i kako sam mogao biti na Marinkovim očima ako sam sjedio na podu svoje sobe i vozio žuti plastični taksi. Bio je to dan kada je deduh umro, a ja sam ubrzo shvatio kako su i ljudi koje sam izbjegavao mogli ostaviti prazninu.
IGOR BELEŠ djetinjstvo je proveo u Borovom Naselju, u vremenu koje je pokušao djelomično iz sjećanja prenijeti u ovu knjigu. Kao dijete vozio je bicikl, a u odrasloj dobi već ga godinama planira iskopati iz podruma. Pauzu od pisanja bio je napravio kako bi puno vrijeme mijenjao pelene, a danas se ne smatra književnikom, nego sredovječnim ocem jednoga. Kad ne radi ili piše, svira klavijature u najstarijem crikveničkom punk bendu te slaže piramide od knjiga, stripova i novina pa ih onda čita redom s debelim zaostatkom.
*
“Pet jedanaestogodišnjaka, nerazdvojnih članova An družine, u Borovu je naselju 1991. krenulo istraživati misterij nestanka djece i nekih obitelji iz njihova naselja koje se mijenja iz dana u dan, pa sve brže, iz dana u noć, u noći u kojima se sve češće čuju pucnjevi, detonacije… No, njihovo je prijateljstvo iznad svega, pa im ni činjenica što doznaju da su odjednom postali Srbi ili Hrvati ništa ne znači, dok ona u svijetu odraslih postaje ključna. Zbog prijateljstva i nerazumijevanja svijeta koji im baš nitko ne pokušava objasniti – a teško da se i njihovi roditelji dobro snalaze u galopiranju rata – upadat će u sve veće nevolje i njihovo će idilično djetinjstvo, obilježeno stripovima i glazbom, začinjeno prvim ljubavima, postupno prerasti u triler i horor. Listanje kupusa jedan je od prvo ljepših, pa poslije mučnijih i napetijih, a sve skupa potresnijih i humanijih romana napisanih podosta posljednjih godina. Roman Igora Beleša svojevrstan je križanac slavna serijala Enid Blyton 5 prijatelja i filma Ostani uz mene, nastalog po scenariju Stevena Kinga, samo što je ovo 5 prijatelja za odrasle i za one koji zbog rata nisu nikada uspjeli odrasti ili su, pak, to uspjeli, ali okrnjeno, ukrivo, a da za to nisu krivi.” – Kruno Lokotar
Noć na samoj ivici jutra. Sklanja tanko žensko koleno sa stomaka i oprezno se izvija iz postelje. Odlazi do prozora i gleda ka pustoj ulici. Oseća kako se u njemu gase poslednji plamičci požara.
Posle dužeg vremena okreće glavu nazad ka sobi: ulična svetiljka obasjava siluetu zgodne devojke na krevetu sa lisicama zaboravljenim na levoj ruci. Svetlost i mrak seku njeno lice koje kao da je zaspalo po sred filmskog plakata. Postaje mu toplo oko srca dok je gleda, ali to traje kratko. Ne može da nađe mobilni u polumraku. Ne pali svetlo. Tiho preskače čipkasti veš i uzima laptop sa stola. Odnosi ga u toalet. Beščujno zaključava.
“Prošlo je, koliko, sedam godina od kad smo raskinuli?
Si i dalje sa onim klincem?
Nisam ti ništa pisao, pa ni o njoj. Zove se Mira i ne odobrava moje samosabotaže prerušene u uglancani, akademsko-odbranjivi, pop-referentni nihilizam koji si ti potajno obožavala, i mogu sasvim realistično da zamislim da imam decu s njom, i čini mi se da namerno klizim k tome, i srećan sam, mislim ako je sreća sekira kroz granje samotnjaštva i loših navika.
Pišem ti sada preventivno. Iz straha da ne sjebem stvar. Ne mogu da procenim koliko mi je tanak led pod nogama, pa sam mislio da bi možda bilo pametno da ti kažem, kao protivotrov gubljenju razuma, da te posle toliko vremena i dalje redovno sanjam. To je jedna od retkih stvari koje ti nikad nisam rekao. Bolje da ne znaš ukupan broj (ali evo, za sad, od početka godine — 13 puta).
Pokušavam da rešim stvar. Idem opet na terapiju, skoro godinu redovno meditiram, trčim, na to imam i dva(!) hobija, a probao sam i s pečurkama. Ne znam. Možda ovo jedenje govana pomogne.
Snovi su uglavnom debilni:
– svađamo se
– zajedno smo
– nekad raskidaš
– nekad raskidam (zamisli tu naučnu fantastiku)
– jebemo se ko pomahnitali po krovovima zgrada ili toaletima po čijim zidnim pločicama se sami od sebe ispisuju pohvalni i eksplicitni komentari na naše jebanje kao tekstualni prenos uživo
– ulećeš mi u usta i nozdrve ko mala dosadna vinska mušica
– moje lice je nežna pastorala kojom ti hodaš bosa i spokojna
– nekad te ignorišem dok me ignorišeš
– nekad se gledamo dok se smejemo dok jedemo
…ali u svakom jebenom snu, bez izuzetka, baš u svakom od njih, odvratno, bednički, poražavajuće jako, nedokučivo… te volim(?). Neprijatno glup glagol, znam. Jebiga.
Umesto da radim na ostvarenju realnijeg(?) sna o izmaštanoj zbirci, da pišem priče o radničkoj klasi, o konačnoj revoluciji, o životu kao čekanju smrti, o porodičnoj istoriji, o raspalim brakovima ili egzistencijalističkim nedaćama, apsurdnim paralelama i neočekivanim različitostima, ili, u krajnjoj liniji, o ritualu učestalog kuvanja čaja na poslu kao vrsti surogata za hvatanje vazduha da se ne bih udavio u dubinama besmisla, ne. Umesto svega toga ja te ili sanjam ili ti, evo, pišem o vlastitoj psihopatologiji jeftinim jezikom romantičara.
Ne znam.
Svet je kanalizacija sazdana od ironije i sarkazma, i ja bez poteškoća plutam u njemu. Zato mi ova neočekivana iskrenost deluje kao trenutak mentalne zaostalosti za tim istim svetom.
Ne bih smeo ovo da istipkam u našem skoro-pa-mrtvom vajber-kutku na kome redovno menjaš profilnu jer si jaka i odabiraš da nemaš nikakve društvene mreže pa tim čestim promenama profilnih slika valjda kompenzuješ vrstu nepostojanja. A možda bih i morao da ti ovo pošaljem.
Ne znam.
Taj kanal komunikacije, taj planski, minimalni prežitak nam služi za (neredovno) čestitanje rođendana i da svake prestupne godine napipamo kada smo sami pa nekako eto na par sati kao igrom slučaja uživo rastrgnemo jedno drugo. Kao pre dve zime kad te je oženjeni ostavio a kad sam ja završio sa najdužom šemom, a pre one dvomesečne veze sa sotonom lično.
To veče kad smo se poslednji put progutali je padao prvi ozbiljniji sneg poprskan smradom zapaljenih kontejnera. Pahulje su bile velike i tužne ko perje na živo očerupanih labudova. Bio je duboki minus, ali smo strateški držali odškrinut prozor iznad kreveta da se ne bi spržili od strasti. Kao da smo bili na noć pušteni iz zatvora za izbezumljene.
Znaš šta, valjda sam uz svo silno naprezanje i nadljudsku snagu volje uspeo da te proteram iz svesti ali izgleda da zapaljenje mozga u snovima ne želi da prestane. Malopređašni, 13. san: šetam s Mirom pored reke, kobajagi 25. Maj, nailazimo na tebe, ti vodaš buljuk pasa ko da si prekarijat sa Beverli Hilsa, stajemo da popričamo, požar u meni se rasplamsava, razmenjujemo nebitne reči, požar divlja, plamen se probija kroz sve pore i telesne otvore, nastavljamo svojim putem, budim se, požar jenjava. Grlim komiranu Miru dok se ne ugasi(m), ustajem i sve ti ovo pišem.
Ako ću skroz na skroz iskreno: ima nekih okidača koji mi te vrate i na javi. Žene koje rade špagu kao dobar dan. Mjuzikli, jebali te mjuzikli. Neurotične devojke za koje si spreman da daš život jer samo kad si s njima osećaš da život postoji, a koje tankim, princezastim prstima haotično i bez stajanja uvrću pramenove kose dok grozničavo i sa oduševljenjem pričaju o horoskopu kao da nisu završile psihologiju sa prosekom 9.8. Kliše drečavo crvenog ruža na opušku. Još jedan kliše — životno-ugrožavajuća količina jeftinog ženskog parfema u gradskom prevozu koja štipa oči. Oči ko dva velika kestena koja bih dečački da tutnem u džep u koji ću onda svako malo da guram prste da bi ih dodirnuo i potvrdio da su još uvek tu kao da to nije kestenje već odgovori na sva pitanja.
Čini mi se da mi je dosta. Možda je i za mene i moje dobro došlo vreme da postanem racionalna pička. Nemoj više da mi dolaziš u snove. Nigde. Budi mi zauvek najbolje.
R”
Neće poslati. Zna da neće. To je napisao sebi, za sebe.
Delete all
Undo
Delete all
Undo
Send
(…)
Delete this message for everyone in this conversation.
“Srećan rođendan sa zakašnjenjem od 3 i kusur meseca. Želim ti da ispadneš muško pa da ti meni čestitaš na vreme, da mi daš razlog da ja tebe onda častim uživo. :ljubičasto_srce: ”
To je njena davna, poslednja poruka. Zaklapa laptop i vraća se u krevet. Ne zna šta će do kraja dana da uradi. Navija za to da nekim čudom prespava skroz do onog tamo jutra. Danas joj je rođendan.
________________________________________________
LAZAR VELJKOVIĆ rođen je 1986. godine u Zaječaru. Studirao na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu i na odeljenju za Etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Nakon nezavršenih studija je trbuhom za kruhom ušao u svet marketinga, te u tridesetima naučio sebe nužnom eskapizmu iz agencijskog i korporativnog života putem kratke, prozne forme. Završio početnu i naprednu godinu radionice kratke priče HILA koju vode Vladimir Arsenić i Srđan Srdić, urednici izdavačke kuće Partizanska knjiga. Objavio dve kratke priče u časopisu Razvitak (2019-2020) i jednu kratku priču u časopisu Buktinja (2022).
Roj pčela, kao nešto neviđeno ali potpuno stvarno, zujao je oko košnice i poneka pčela, onako umorna, kao kornjača je prelazila s ruke namrštenog ujaka na prag košnice. A on, onako bezazlen i sasvim bez iskustva, kako to mogu samo deca, počeo je da ih voli. To se desilo nekoliko dana ranije. Ujak ga je poveo iza kuće gde su se nalazile košnice i, bez zaštitne mreže i rukavica, podigao je sa zemlje nekoliko pčela koje su od umora pale pored košnice. Tog dana, prvi put je upoznao nežnu, prijateljsku prirodu pčela i naučio da njihovi nemilosrdni ubodi prete samo onima koji ugrožavaju košnicu. Osetilo se da on nikada neće biti jedan od tih. I sada, dok ih je posmatrao iz blizine i udisao topli miris meda, izgledale su mu blagonaklone. (Mada ta blagonaklonost je, između ostalog, počivala na činjenici da su se umorile, a zatim i u njihovom odlučnom letenju, s glavama isturenim napred, kao da ih neke nevidljive niti vuku ka mističnoj košnici.) I tako, dok je spremao svoj radni alat, mali i simpatičan kao što je i on sam, koji je voleo da koristi kada pomaže ujaku, video je preko velike bašte kako su se ujak i majka udubili u razgovor s nekim na ulici. Kao da je jedva dočekao njihovu zaokupljenost da odjuri do košnice. Majka je za tren instinktivno okrenula glavu prema kući i pogledala s osmehom sina, koji nekud trči. Našao ih je u istom položaju kao pre nekoliko dana, kada je sa ujakom prvi put došao: na zemlji, dva koraka udaljene jedna od druge i usamljene među svežim kočevima za paradajz. Izustio je jedno “uuu!” kao izraz oduševljenja što je sam s njima. Ovoga puta, može se reći, osetio je pravo divljenje: zujanje roja, zatim pčele sa crvenim člancima na nogama koje su aterirale na prag košnice i ulazile polako u nju. I sada mu se učinilo da je dva puta video jednu veliku pčelu, veću od drugih, i srce mu je zalupalo od pomisli da je to Matica. (Ona se nalazila negde u sredini košnice, odakle je mnoštvom nevidljivih niti upravljala pčelama.) Na kraju, zbog toga je pre svega i došao, približio se polako da pogleda da nije možda dole pala neka umorna pčela. Posmatrao je duže vreme, i taman kada je pomislio da toga dana neće imati sreće, ugledao je jednu pored svojih nogu kako veoma sporo hoda. Imala je sasvim mala krila. Pomislio je da je to sigurno sasvim mlada pčela. ali onda je video još dve sa sličnim krilima, uvučene do pola u zemlju. Odjednom, hodanje prve pčele mu je izgledalo kao nemoćno teturanje, a krila su joj bila suva i izgledala su jadno. S pogledom prikovanim za njih, kao da se suočava sa životnim problemom, shvatio je da su sve tri već ostarele. One druge se nisu mrdale. Izgleda da su već umrle. On je spustio svoj nežni dlan na meku zemlju i ona je nastavila da hoda po njegovim prstima. Pošto ju je rukom, koja je malo podrhtavala, stavio na prag košnice u nadi da će one gore da je izleče ili da joj nekako pomognu, ona se okrenula, krivudavo vratila i pala na zemlju. On ju je ponovo stavio na prag, ovoga puta dublje. Ona je krenula napred, a zatim kao da se nečega setila, okrenula se, prošla ispod praga i ponovo pala. To se ponovilo više puta. Kada ju je stavio poslednji put, tužan i ožalošćen, učinilo mu se da se ona nečega plaši. Kod ulaza je bila gužva. Osim onih koje su ulazile i izlazile ne primećujući uopšte pčelu koja se kolebala, bile su tu i neke koje su stajale na jednom mestu i kao da su preteći mahale krilima. Kao da su čuvale stražu. “Možda zbog njih…”, pomislio je dečak. “Starica” je ponovo uzletela. On ju je gledao kako nastavlja svoje besciljno letenje, koje mu je izgledalo kao letenje deteta koje su izbacili iz kuće i koje je izgubilo put. Onda mu se učinilo da je primetio jednu nevidljivu nit koja mu se slučajno obavila oko noge, kao neki mrtav deo tela. (Matica drži niti koje su joj potrebne, ostale kida.) Iz glave je nešto počelo naglo da joj niče, kao neka nit, takođe i na sredini tela, i na kraju neprekidno zujanje ušlo mu je u uši, poremetilo misli, a zatim, odjednom, povukla se nekoliko metara dalje, ne prestajući s tim zujanjem. Tada mu se samo od sebe sve razjasnilo. “To je nepravda!” rekao je skoro glasno. Iznenada, nešto munjevito kao da ga je ščepalo za grlo i stezalo polako ali bez milosti. I trava okolo samo što se nije pokidala od bola. Kasnije se neće sećati skoro ničega. Pamtiće samo to da mu je u grudima postajalo sve teže i teže. Mutan pogled kroz skramu od suza, počeo je da mu se mrači od mržnje prema gomili pčela koje su letele gore-dole, uopšte bez nekog smisla i bez osećaja krivice. Nesvesno je stezao štap koji mu se našao u ruci, kao da mu to pomaže da istrpi težinu u grudima. Kao da je to bilo poslednje sredstvo da stvari privede pravdi. Iznenada, ruka koja je držala štap završila je pokret udarcem i začuo se prasak, kao suvi kašalj starice, da bi se zatim kao alarm oglasilo zujanje hiljada. Malo kasnije, dečakova majka, koja je instinktivno okrenula glavu u pravcu kuće, videla je sina kako skače i pravi neke čudne pokrete, kao što se ponašaju deca posle lošeg spavanja. Kada joj je brat užasnutim glasom nešto rekao, oslobodila se ukočenosti i potrčala izbezumljeno prema detetu, ne znajući šta da čini.
s albanskog prevela Naile Imami
– iz knjige “IZ PRIŠTINE, S LJUBAVLJU” /Nova albanska književnost Kosova/, Algoritam Media, Beograd, 2011. –
________________________________________________
ILIR GJOCAJ rođen je u Peći. Diplomirao je na Odseku za književnost i na Odseku za dramaturgiju univerziteta u Prištini. Piše drame, filmske scenarije i priče. Radi u “Kosovafilmu”.
