Category: proza

KRATKA PRIČA ILIRA GJOCAJA: BUNTOVNIK

proza

Roj pčela, kao nešto neviđeno ali potpuno stvarno, zujao je oko košnice i poneka pčela, onako umorna, kao kornjača je prelazila s ruke namrštenog ujaka na prag košnice. A on, onako bezazlen i sasvim bez iskustva, kako to mogu samo deca, počeo je da ih voli.
To se desilo nekoliko dana ranije. Ujak ga je poveo iza kuće gde su se nalazile košnice i, bez zaštitne mreže i rukavica, podigao je sa zemlje nekoliko pčela koje su od umora pale pored košnice. Tog dana, prvi put je upoznao nežnu, prijateljsku prirodu pčela i naučio da njihovi nemilosrdni ubodi prete samo onima koji ugrožavaju košnicu. Osetilo se da on nikada neće biti jedan od tih.
I sada, dok ih je posmatrao iz blizine i udisao topli miris meda, izgledale su mu blagonaklone. (Mada ta blagonaklonost je, između ostalog, počivala na činjenici da su se umorile, a zatim i u njihovom odlučnom letenju, s glavama isturenim napred, kao da ih neke nevidljive niti vuku ka mističnoj košnici.)
I tako, dok je spremao svoj radni alat, mali i simpatičan kao što je i on sam, koji je voleo da koristi kada pomaže ujaku, video je preko velike bašte kako su se ujak i majka udubili u razgovor s nekim na ulici. Kao da je jedva dočekao njihovu zaokupljenost da odjuri do košnice.
Majka je za tren instinktivno okrenula glavu prema kući i pogledala s osmehom sina, koji nekud trči.
Našao ih je u istom položaju kao pre nekoliko dana, kada je sa ujakom prvi put došao: na zemlji, dva koraka udaljene jedna od druge i usamljene među svežim kočevima za paradajz. Izustio je jedno “uuu!” kao izraz oduševljenja što je sam s njima.
Ovoga puta, može se reći, osetio je pravo divljenje: zujanje roja, zatim pčele sa crvenim člancima na nogama koje su aterirale na prag košnice i ulazile polako u nju. I sada mu se učinilo da je dva puta video jednu veliku pčelu, veću od drugih, i srce mu je zalupalo od pomisli da je to Matica. (Ona se nalazila negde u sredini košnice, odakle je mnoštvom nevidljivih niti upravljala pčelama.)
Na kraju, zbog toga je pre svega i došao, približio se polako da pogleda da nije možda dole pala neka umorna pčela. Posmatrao je duže vreme, i taman kada je pomislio da toga dana neće imati sreće, ugledao je jednu pored svojih nogu kako veoma sporo hoda.
Imala je sasvim mala krila.
Pomislio je da je to sigurno sasvim mlada pčela. ali onda je video još dve sa sličnim krilima, uvučene do pola u zemlju. Odjednom, hodanje prve pčele mu je izgledalo kao nemoćno teturanje, a krila su joj bila suva i izgledala su jadno. S pogledom prikovanim za njih, kao da se suočava sa životnim problemom, shvatio je da su sve tri već ostarele. One druge se nisu mrdale. Izgleda da su već umrle.
On je spustio svoj nežni dlan na meku zemlju i ona je nastavila da hoda po njegovim prstima.
Pošto ju je rukom, koja je malo podrhtavala, stavio na prag košnice u nadi da će one gore da je izleče ili da joj nekako pomognu, ona se okrenula, krivudavo vratila i pala na zemlju.
On ju je ponovo stavio na prag, ovoga puta dublje. Ona je krenula napred, a zatim kao da se nečega setila, okrenula se, prošla ispod praga i ponovo pala.
To se ponovilo više puta.
Kada ju je stavio poslednji put, tužan i ožalošćen, učinilo mu se da se ona nečega plaši. Kod ulaza je bila gužva. Osim onih koje su ulazile i izlazile ne primećujući uopšte pčelu koja se kolebala, bile su tu i neke koje su stajale na jednom mestu i kao da su preteći mahale krilima. Kao da su čuvale stražu.
“Možda zbog njih…”, pomislio je dečak. “Starica” je ponovo uzletela. On ju je gledao kako nastavlja svoje besciljno letenje, koje mu je izgledalo kao letenje deteta koje su izbacili iz kuće i koje je izgubilo put. Onda mu se učinilo da je primetio jednu nevidljivu nit koja mu se slučajno obavila oko noge, kao neki mrtav deo tela. (Matica drži niti koje su joj potrebne, ostale kida.)
Iz glave je nešto počelo naglo da joj niče, kao neka nit, takođe i na sredini tela, i na kraju neprekidno zujanje ušlo mu je u uši, poremetilo misli, a zatim, odjednom, povukla se nekoliko metara dalje, ne prestajući s tim zujanjem.
Tada mu se samo od sebe sve razjasnilo.
“To je nepravda!” rekao je skoro glasno. Iznenada, nešto munjevito kao da ga je ščepalo za grlo i stezalo polako ali bez milosti. I trava okolo samo što se nije pokidala od bola. Kasnije se neće sećati skoro ničega. Pamtiće samo to da mu je u grudima postajalo sve teže i teže. Mutan pogled kroz skramu od suza, počeo je da mu se mrači od mržnje prema gomili pčela koje su letele gore-dole, uopšte bez nekog smisla i bez osećaja krivice. Nesvesno je stezao štap koji mu se našao u ruci, kao da mu to pomaže da istrpi težinu u grudima. Kao da je to bilo poslednje sredstvo da stvari privede pravdi.
Iznenada, ruka koja je držala štap završila je pokret udarcem i začuo se prasak, kao suvi kašalj starice, da bi se zatim kao alarm oglasilo zujanje hiljada.
Malo kasnije, dečakova majka, koja je instinktivno okrenula glavu u pravcu kuće, videla je sina kako skače i pravi neke čudne pokrete, kao što se ponašaju deca posle lošeg spavanja. Kada joj je brat užasnutim glasom nešto rekao, oslobodila se ukočenosti i potrčala izbezumljeno prema detetu, ne znajući šta da čini.

s albanskog prevela Naile Imami

– iz knjige “IZ PRIŠTINE, S LJUBAVLJU” /Nova albanska književnost Kosova/, Algoritam Media, Beograd, 2011. –

________________________________________________

ILIR GJOCAJ rođen je u Peći. Diplomirao je na Odseku za književnost i na Odseku za dramaturgiju univerziteta u Prištini. Piše drame, filmske scenarije i priče. Radi u “Kosovafilmu”.

književna premijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA TAMARE BILANKOV “IZ KUĆE PO KOJOJ PADA KIŠA”, Jesenski i Turk, Zagreb, 4/2023; jedna priča

proza

JELICA

Mislav je bio zaljubljen u gospođu Jelicu već pune dvije godine. Ona je bila udana žena i majka dvoje djece. Njezin suprug bio je tradicionalan muškarac koji je svakodnevno kupovao dnevne novine s kojima se neprekidno prekrivao, fizički pa emotivno. Mislava nije zanimao Jeličin suprug, jer nije preferirao poliamorne veze, niti su ga zanimala njezina djeca, kći Sanja i sin Duje. Zanimala ga je samo tajnovita Jelica. Njezine upale zelene oči i ružičasti jezik na kojem su se nataložili slojevi crne kave. Potajno je, tijekom jutarnje smjene, uživao u njezinom teškom zadahu kada bi ona zaboravila oprati zube. Maštao je o tome da joj studiozno podere hulahopke i oslobodi njezina bucmasta bedra. Kod kuće je kupio nekoliko sličnih pari hulahopkica pa se s njima igrao kao mačka sa klupkom vune.
Mislav i Jelica zajedno su radili u administrativnom uredu na devetom katu nebodera boje čokolade, koji se smjestio u širem centru grada. Mislav je bio duboko zahvalan sudbini što ih je spojila jer nije znao što bi on bez nje.
S druge strane gospođa Jelica uopće nije primjećivala Mislavove muke. Prepustila se koži sredovječne žene koja se opuštala pred starim televizorom. Uživala je u svemu što je bilo normalno i obožavala je to naglašavati. „Pa normalno“, rekla bi kolegici, susjedi, djeci, mužu pa čak i televizoru.
Jednog dana, oko sedam popodne, Jelica je pred svojim normalnim televizorom iznenadno umrla. Da li se kroz njena umiruća usta uspjelo otkotrljati lakonsko, sudbinsko „pa normalno“, ili jedva razumljivo „normalno“, nije bilo važno. Oko nje nije bilo nikoga. Zabavna televizijska emisija samo se nastavila emitirati, ni minuta šutnje, ni jedan uzdah, baš ništa. Njezina kći Sanja u to je vrijeme bila u kozmetičkom salonu na šivanju ukrasnih noktiju, a sin Duje na rekreativnom nogometu. Muž je još uvijek bio na poslu. S obzirom kako njezinoj smrti nitko nije bio svjedok i kako se njezine posljednje riječi Smrti samoj nisu dopale ona se neočekivano povukla.
To je rijetkost, ali se povremeno događa.
Dakako, nešto od smrti je i ostalo.
Stoga se Jelica, kada je njezina kći Sanja zazvonila na vrata, samo trznula i otvorila oči.
Bez puno razmišljanja digla se i krenula prema vratima, krenula prema svojoj kćeri, kao novorođeni zombi.
Kći Sanja bila je potpuno zaokupljena mobitelom i nije primijetila ništa neobično. Nije čula ni kada je njezina, recimo, mrtva majka Jelica blago zarežala dok je prolazila pored nje. U nekoliko koraka odšetala je do svoje sobe i nemarno zalupila vratima.
Poremećena Jelica samo je stajala na mjestu i blago se treskala čitavom tjelesnom dužinom. U njezinim udovima drmao se probuđeni apetit i pomahnitali libido. Niz usta joj se slijevala slina, a iz vagine joj je tekla tečnost. U dubini sebe, gdje je još uspjela zadržati pristup ljudskosti iz prošlog života, Jelica se čudila kako je mokro biti zombi. Sva ta pohlepna tečnost namakala joj je odjeću i mijenjala miris njezina tijela. Protrljala je jezikom zube a oni su nezainteresirano popadali vani, nekoliko zubi čak je progutala. Izgledalo je kao da se guši, ali to za mrtvaca ionako nije bio važan proces.
Zbunjena i željna vratila se pred televizor i ostala tako sjediti satima. Oko šest sati ujutro podigla se s kauča i vrlo nezgrapnim koracima odšetala do bračne sobe. Njezin živi suprug spavao je u krevetu. Pogledala ga je kroz ostatak svoje istrošene ovozemnosti. Djelovao je kao prekuhani rezanac, nepečeni kotlet, mokri kruh, a takav ni novom zombiju nije mogao biti ukusan.
Nije shvaćala zašto, ali iako je bila živo-mrtva i dalje je osjećala kako mora na vrijeme stići na posao. Nezgrapnim pokretima navlačila je hulahopke koje su, jedna za drugom, pucale od njezinog pritiska. Na kraju je noge uspjela prekriti sa pet pari hulahopki od kojih je svaki par imao po nekoliko velikih rupa. Obukla je radnu odjeću do kraja i izašla na cestu.
Paradoksalno, drugi ljudi, koji su žurno hitali svojim životima, nisu je primjećivali. Kao da su svi na neki svoj način, dolje u vrevi, bili hodajući zombiji. Kao da je Smrt sve zaboravila i preselila se kod Zaborava (to bi bila zaista zanimljiva ljubavna priča).
Mislav je bio pored automata za kavu kada je Jelica sjela u svoju škripavu uredsku stolicu. Većina njihovih kolega u to je vrijeme bila na jutarnjem sastanku sa šefovima. Šefovskim šefovima. Osjetio je kako je Jelica drugačija i prije nego ju je pogledao. Pod tenzijom njezine promjene vruća zaslađena kava iskliznula mu je pod prstima i prolila se posvuda. Bio je dovoljan samo tihi Mislavov poziv „Jelice“ i ona je već bila pored njega. Prvi put od kada je postala zombi netko joj se obratio. Šokiran njezinim izgledom kičmom mu je prostrujala munja, a u ušima mu je zagalamio grom. Brzo ju je odvukao u uredski toalet i zaključao vrata. Dirnuta pažnjom Jelica se Mislavu ozareno osmjehnula bez ijednog zuba u glavi. U njegovoj je pak glavi krv proključala i počela mu hitati krvnim žilama kao da juri u najbržem vlaku smrti. Ona je bila nemilo gladna i njegovi udovi činili su joj se puteno slani i hrskavi. Nespretno je zborila i počela ga glasno lizati. Mislav je proživljavao zanose iz noćne more, ali usprkos nejasnom užasu nije se mogao othrvati mnogim glasnim vrhuncima.
Za vrijeme njihovih bliskosti, ostali uredski zaposlenici sjedili su na svojim radnim mjestima u dubokoj i pažljivoj tišini. Prazno su piljili ispred sebe i gutali slinu kada bi im se popela preko grla. Čekali su da ljubavnici otvore vrata zahoda pa da mogu kriomice pogledati u njihova besramna tijela.
Nakon nekih pola sata Mislav je počeo osjećati veliku slabost u koljenima pa je uz duboki uzdah otključao te otvorio vrata toaleta. Pijano se gegajući pokupio je stvari iz ureda i otišao bez pozdrava. Ona je otišla poslije njega. Nju se nisu usudili ni pogledati.
Nikad se više nisu pojavili na radnom mjestu, niti je itko znao što se poslije dogodilo s njima.
Nakon nekoliko dana izbivanja Jeličin suprug nazvao je ured da pita je li ju itko vidio. Rekli su mu kako im se čini da već par dana nije došla na radno mjesto i to mu je bilo sasvim dovoljno. Nije se više raspitivao za nju i nije ju tražio. Mislio je ponekad na nju, tu i tamo pala bi mu na pamet, ali nije mu se dalo razvijati tu ideju. Takav je život, čudan, rekao bi sam sebi i nastavio dalje. Sanja i Duje dobro su se nosili s nestankom majke i zbog toga uživali u dodatnim bodovima za hranu u kvartovskoj menzi.
Ovu prvu zombijevsku varijantu zamislio je otkačeni Mislav kada su mu navečer, poslije omiljenog televizijskog kviza, iz ureda javili da je gospođa Jelica umrla. Prvotni razlog njihovog poziva, bio je naravno, poslovne prirode, netko je morao preuzeti njezina (zombi-uredska) zaduženja. Mislav se nije mogao pomiriti s tim da je umrla, a da ju on nije makar jednom uštipnuo za obraz.
Nekoliko sati prije nego su mu javili Jelica je još uvijek bila na kauču u mentalnom limbu, a pored nje je čamila Smrt. Jer, Smrt je toliko duboka da čami i dok brzo prelijeće.
U tom jednom trenu kada se Smrt durila na beskrajno dosadne okolnosti u kojima se našla, Jelica je donijela odluku kako će sutra sve biti drugačije. Odjednom se sjetila uredskog Mislava i brzinom svjetlosti shvatila njegovu čežnju. Ustala je s kauča i odvezla se na posao.
Stigla je na posao dotjerana i sređena poput žena sa naslovnica makeover časopisa. Hodala je kao paun i gledala uokolo kao gladna lavica. Bez ustezanja, došla je do Mislava, uzela ga je za ruku i povela ravno u toalet. Zaključala je vrata okretnim pokretom samo jednog prsta i upalila svjetlo. Da, svjetlo. Onda je svom energijom, za koju nije ni znala da postoji, u njenoj dubini, navalila na Mislava. Libido je vrcao s njezinog naboranog, ali gipkog tijela. Mislav ju je pratio poput poslušnog psića, poput gladnog orla i poput naivnog zeca koji hita ravno u rupu. Nije je bilo briga što im kolege uzbuđeno lupaju po vratima. Atmosfera je bila naelektrizirana i svima im nakostriješila dlačice na koži.
Kad je sve bilo gotovo a nije bilo tako brzo, izašli su iz toaleta pred prijekorne poglede. Jelici nije bilo stalo. Vrtjela je glavom amo tamo i pućila usne. Mahnula je svima i samoj sebi u bradu nježno rekla „sutra će biti još bolje“.
Ovu drugu emancipacijsku varijantu u onom jednom jedinom trenu zamislila je gospođa Jelica kada je Smrt na tren postala egocentrična pa izgubila koncentraciju i volju za svoj posao.
E taj tren Jelica, carpe momentum. Ali, za carpe diem nema vremena.
Nažalost, konačna i nepobitna je posljednja, smrtonosna varijanta.
Jer, Smrt je dakako trajna. Pogledala je svojim beskrajnim crnim očima Jeličin trailer o boljem sutra i nije mogla doći sebi kako se samo ta usudila. Već drugi tren završila je ispravno svoj rutinski posao.
Kći Sanja zvonila je na vrata i nitko joj nije otvarao. Zvala je oca i brata na mobitel, ali ni oni joj se nisu javljali. Nakon pola sata zvala je policiju i plačnim glasom im ispričala kako je „bila na noktima“ i kako je sada došla kući i kako mora učiti za test iz matematike i kako će joj se ubrzo isprazniti mobitel, a nitko ne otvara vrata. Policija je došla vrlo brzo i nakon dodatne provjere okolnosti odlučila provaliti u stan.
Jelica je bila u sjedećem položaju pred glasnim televizorom, oslonjena na lijevu stranu kauča. Sanja je prvo brzinski otišla do sobe i stavila mobitel na punjač. Potom se vratila u dnevni boravak, pa zatečena prizorom policiji rekla „pa nije ni čudo da me nije čula, kada ovaj glupi televizor tako krešti“. Uzela je daljinski upravljač i ugasila televizor, sjela pored majke i počela plakati. Crni ekran bio je kao crni pogled velike Smrti. Treptaj u ništa.
Jelica je eto, ipak i unatoč svemu, imala treptaj sreće.
Eh, kada bi Smrt češće treptala (ili, Bože sačuvaj, oslijepila)…

___________________________________________________

TAMARA BILANKOV (Split, 1988.) nakon završetka srednje škole profesionalno se bavi novinarstvom, a od 2009. do 2010. radi kao glavna urednica programa Splitske televizije. Magistrirala je na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na poslijediplomskom studiju, u okviru Sveučilišta Radboud, educira se kao RITHA praktičar (stručnjak za edukaciju darovitih). Od 2015. radi kao edukatorica na raznim filmskim i umjetničkim radionicama u okviru udruge Blank. Od 2016. radi kao profesorica filma, videa, animacije i vizualne komunikacije u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. Izlaže na mnogim skupnim izložbama te sudjeluje na stručnim radionicama i seminarima. Finalistica je književne nagrade Prozak (2020. i 2021.) i nagrade Na vrh jezika za 2020. godinu. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču Muzeja anđela 2021. godine. Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2022. godine, u sklopu čega izlazi njezina zbirka kratkih priča, “Iz kuće po kojoj pada kiša“. Članica je Hrvatskog društva interdisciplinarnih umjetnika.

(MKL)

KRATKA PRIČA NATAŠE MATULIĆ: GILIA

proza

– Ajde, Matulova, sidi u kabinu, tote ne puše – govori mi mirnim glasom u pet ujutro, netom prije izlaska sunca. Čvrstim stiskom prebire crna zrnca krunice. Ruke su joj prekrivene staračkim pjegama, a nokti izuzetno lijepog oblika.

Vožnja ribarskim brodićem traje tri sata. U kabini se jače osjeti miris brodskog motora i, uz lošiji pogled na more, to je jedini razlog zbog kojeg nevoljko ulazim.

Sjedam pored nje, na krutu dotrajalu deku, smeđih tonova. Svakim dodirom drvene klupe osjećaj pod prstima mi je hrapaviji. Kao da kristaliziraju od soli. Kroz prozore se slabo vidi, na njima su osušeni valovi.

Gilia malo govori. Sve na njoj je nepomično osim usana, iz kojih većinu vremena ne izlazi glas, već se samo pomiču u ritmu molitve. Usavršila je tišinu u svojih preko devedeset godina.

Brod se ljulja, osjećam mučninu, ali ne govorim. Ona to primjećuje i govori mi:

– Lezi i gledaj u krov kabine. Ja kad bi putovala onin autobusima, stavila bi kumpir vako u džep – rasklapa ruke, prekidajući molitvu.

– I onda kada bi mi bila muka, lipo bi ga uzela u ruku i muka bi prošla. U brodovima je lipše. Na moru si, nema ti šta biti mučno – govori mi ona, koja je rođena na Božić. Vjerovala je da onima koji su rođeni na Božić tijelo nakon smrti ostaje čitavo.

Ležim i gledam u krov kabine. Zvuk motora je jednoličan, a na njegov miris se navikavam. Pogledam je svako malo. Nepomičnu u crnoj suknji i crnoj bluzi, sa smeđom maramom na glavi ispod koje se nazire bijela pletenica, omotana oko glave kao lovorov vijenac. Stare ruke s lijepim noktima prebiru zrnca krunice sva tri sata putovanja. Jagodice prstiju joj blijede pod stiskom zrna. Ostala je navika držanja motike i povlačenja migavice. Gledam te lijepe nokte.

Njezina kći bi mi govorila:

– Ve kakove nokte ima Gilia. Moji su radnički, ka očevi. A ve Gilijine, ka da je manekenka.

Zamišljam ih krvave. Gilia je bila seoska primalja. Gilia je oblačila mrtve. Bila je doček i ispraćaj na malome otoku, koji je čitav vijek čekao svoj prvi svjetionik. Gilijina ruka bi te dovela u život i njezina ruka bi te pripremila za odlazak.

Stižemo na otok na drugom kraju arhipelaga. Blagdan je Sv. Lovre. Nasmiješena je za čelom stola za kojim sjedi nekoliko generacija. Pjevaju. Promatra ih i umače kruh u bevandu. Čisti ribu napamet. Bez gledanja zna gdje se nalazi svaka kost. Nije govornik, ali je slušatelj. Nema ni jednog zuba. Kaže da joj je zubno meso skoro jednako jako kao da ima zube. Najstarija je za stolom. Najstarija je za svakim stolom.

Prebirem po tanjuru. Čekam da završi ručak kako bih mogla obilaziti štandove s igračkama i nakitom. Gilia me promatra i nakon nekog vremena mi se obraća.

– Ajde, Matulova, poij nešto. Ve kako je lipa riba.

Ne jede mi se.

– Manđare, Matulova. Slabe su ti ruke.

Ne mogu više.

– A onda pojubi žlicu i ostavi. Peri pivcu noge!

Sretna ustajem od stola. Dobivam jedan od njezinih blagoslova. Odlazim razgledavati kičaste drangulije na štandovima. Tražim lančić s početnim slovom svog imena. Ne nalazim pravo slovo i kupujem slovo Z, jer kad se polegne izgleda kao moje. Vrtim lančić u ruci i nehotice udaram njime u ogradu. Ispadaju cirkoni iz slova Z.

Sedam mi je godina. Baba mi raščešljava kosu i govori kako je gusta. Pletenica bi bila široka četiri prsta. Češalj zapinje na potiljku. Jaučem. Gilia govori:

– Ki će kose gojiti, triba suze roniti.

*

Gledam joj pletenice. Pitam se koliko se naplakala.

Pratim je doma. Dvanaest mi je godina. Drži se čvrsto za moju nadlakticu. Poziva me do svoje sobe. Obično je ostavljam pred vratima.

– Matulova, oćeš li me plakati kad umren?

– Šta pričaš? Pa ti ne možeš umrijeti.

– Svi umiru, Matulova. Vidi, ‘vu veliku krunicu sam dobila od Pape.

Krunica visi na zidu. Uzima je i ljubi prije nego mi je daje u ruke.

– Siti se da ju stave s menon kad će me voditi u cimitor.

– Ne brini, baba.

*

Odrezali su joj pletenice. Svaki početak kraja započinje rezanjem kose. Gledam je s vrata. Prvi put je vidim u spavaćici. Nisam znala da ima tako bijelu kožu. Oko kreveta su joj kćeri, snahe i nećakinje. Kažu da ne prepoznaje ljude. Ne znam što mi je činiti. Trebam li je obići u tišini ili pustiti na miru.

– Gilia, evo doša ti je neko. Je li znaš ki je? – govori jedna od kćeri.

Usmjerava glavu prema meni. Nasmiješila se.

Obuzima me nelagoda. Strepim čije će ime izgovoriti. Hoće li me nazvati nekom susjedom iz mladosti.

– A kako ne bi znala ki je. To je ‘na Matulova – izgovara, kao da se to podrazumijeva.

Umire. Odlazi u snu. Cijelu noć bdiju uz nju. U lijes, koji je sa zakašnjenjem pristigao s kopna netom prije početka sprovoda, prebacuju je oni koje je dovela na svijet.

Stiže i križ na kojemu piše ime Gilia Humberta. Do tada nisam znala da joj je to puno ime. Ljudi koji su prolazili kroz kuću, bili su svjedoci njezinog sna i tišine, a ne njezine smrti. Izgledala je kao da samo spava. Tražim pogledom krunicu. Na sigurnom je, omotana oko njezinih ruku. Dodirujem joj ruke. Drvene. Hladne. Nisu sklopljene, već su jedna na drugoj. Jedva podižem jednu, tek centimetar, i stavljam medaljicu s nekim svecem. Znam da nije od viška i da bi joj bilo drago. Gledam joj nokte. Tako su lijepi.

Dolazi svećenik obučen u bijelu albu. Nosi tamjan. Škropi ju blagoslovljenom vodom i započinje antifonu:

– Ako na bezakonja budeš gledao, Gospodine: Gospodine, tko će opstati.

Pridružuju mu se pjevači, držeći u rukama Oficij za mrtve. Stranice s kojih najčešće pjevaju, obilježene su papirićima. Započinju pjevanjem psalma 129.

– Iz dubine vapijem k tebi, Gospodine.

Komuniciraju pjevanjem. Završavaju antifonom:

– Ako na bezakonja budeš gledao, Gospodine: Gospodine, tko će opstati.

Pokušavam se sjetiti nekih njezinih grijeha. Teško mi ide.

Povorka se sprema na kretanje nizbrdicom.

Jedan od njezinih praunuka uzima metalni križ i smješta se na čelo kolone. Iza njega kreću muškarci, po dvojica s razmakom. Žene uzimaju vijence i popunjavaju razmake između muškaraca. Zatim koračaju pjevači i iza njih svećenik s pratnjom. Iza svećenika je Gilijin lijes, a iza lijesa uža rodbina. Zadnje koračaju žene. Koračamo u koloni, slijedeći njezinu tišinu, koju je usavršila u svojih skoro sto godina. Osvrćem se na najstrmijem dijelu nizbrdice i gledam u nastavak imena na križu.

– Ajde, Matulova, šta si stala – govori mi ženski glas iz kolone. Lica se ne sjećam.

Prolazimo pored crkvice na središnjem dijelu otoka. Na zidiću bi sjedile poredane žene u crnini, čekajući početak krunice, svaka sa svojom oko ruke. Bila je jedna od njih i za sobom ostavlja prazno mjesto. Odlaze jedna po jedna, kao crne figure u šahu.

Zvone zvona. Nebo je vedro. Uskoro je vrijeme za branje maslina. Kolona korača, čuje se Oslobodi me Gospodine, zatim Zdravo Marija. S lijeve strane je polje s bunarom u kojemu se miješaju slana i slatka voda. Zamišljam joj okus. Smokve čekaju na nove plodove, na novo cvjetanje iznutra. Prolazimo uz more, bez zastajkivanja. Otvaraju se crna metalna vrata, zavezana konopcem. Gilijin lijes prolazi uz crkvicu. Uz nju su pokopana mrtvorođena i rano umrla djeca. Nastavljam razmišljati o bunaru i nestašici pitke vode. Svako tijelo je jedna postaja. Muškarci u bijelim košuljama i dalje pjevaju glagoljaške napjeve:

– Promislimo braćo šta smo, razmišljajmo zemlja da smo, čast i dika njenog tila, bit će skoro kano gnila.

Ne plačem. Uvjerena sam da će joj tijelo ostati čitavo, njoj rođenoj na Božić.

Vraćam se natrag, preko Maslenice. Strepim od vijugave ceste preko Velebita. Zavlačim ruku u kaput. Primam krumpir u ruku i gledam prema moru, dok mi ne nestane iz vida i nakon toga zatvaram oči, da slika ostane.

– Na moru ti nema šta biti mučno – zamišljam kako mi govori, Gilia sa smeđom maramom na glavi ispod koje se nazire bijela pletenica, omotana oko glave kao lovorov vijenac.

____________________________________________________________

NATAŠA MATULIĆ rođena je u Zagrebu 1988. godine. Završila je Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, gdje je stekla akademski naziv magistre Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te radi u struci. U Centru za kreativno pisanje pohađa nekoliko ciklusa radionica romana te piše poeziju i prozu. Na mrežnom natječaju CeKaPe-a, 2013. godine osvaja prvo mjesto za poeziju. Do sada je objavila radove u PiK-ovim zbirkama Poezija zlatnih stihova 3 i Poezija nošena morem. Finalistica je književnog natječaja za kratku priču Marija Jurić Zagorka, 2023. godine. Majka je dječaka koji nosi ime jedne rijeke.

(MKL)

književna premijera: ROMAN UROŠA DIMITRIJEVIĆA “DASKE”, Dom kulture Studentski grad, Beograd, 4/2023; odlomak

proza

Posle pet slomljenih dasaka, reklo bi se da se čovek navikne, ali zapravo nikada ne možeš skroz da oguglaš na to. Ako ste skejter, daska vam je, ako ne najznačajniji, onda barem jedan od najznačajnijih predmeta koje posedujete. Prvo mesecima štekate pare za nju, odvajate od užine i džeparca, koji vam daju babe, dede, uža i šira rodbina, a potom polako birate marku, model, širinu koja vam odgovara. Još ako, kao što je to slučaj u Nišu, nemate pravi skejt šop u gradu – imali ste, ali se zatvorio jer vas je toliko malo da nije mogao da opstane – onda je nabavka nove i dobre daske još teži poduhvat. Jedini ispravan način da vozite skejt je da ga ne štedite. Neminovno je da će daska kad-tad pući, a kad se to desi, prosto ne može da vas ne boli. Boli vas više nego kad vam umre kanarinac. Ma, više boli nego kad vam umre dalji rođak.

– Žao mi je za dasku – kaže Bojana.

Sedimo na ivici korita s lekovitom vodom u Niškoj Banji. Da li je lekovita ili zarazna, teško je ustanoviti, naročito ako sudimo po boji. Ali, kao s Vrežinskim bazenom, i u ovom slučaju nas je baš briga. Uostalom, trideset baba oko nas je već zagacalo u njega do kolena. Ako je njima svejedno, zašto bismo mi brinuli!

– A šta da se radi… Jebi ga, služila me je časno, haha – kažem.

– Aha, sad je s anđelima. Otišla je u velikom stilu.

– Jeste, bilo je grandiozno. Mada, više bih voleo da je stradala od moje ruke, a ne od mašine, znaš? Ako to već mora da se desi, biram da budem Kain.

– Da, ali i ti si završio s povredama. Bukvalno ste pali zajedno.

– Aha, Band of brothers.

Brčkamo noge u zelenoj vodi. Iako je vrućina, ova topla voda na neki čudan način prija. U njoj sam i isprao rane. Još uvek nisu magično zacelile, tako da i nije neko lekovito dejstvo, ako mene pitate.

– Uzećeš već novu i proći će – kaže Bojana i lupa me po ramenu poput fudbalskog trenera.

Ovo je maksimum nežnosti koji sam doživeo od nje, a dvaput sam bio na ivici smrti u prethodna dva dana.

– Ma da, ali nisam nešto dobar s kintom sad. Ne znam da l’ si upoznala onog našeg drugara Dimketa. Nisi? Nebitno, njega boli uvo kad slomi dasku, jer ima još tri rezervne kod kuće.

– Da, znam dosta takvih likova. Ali oni, po pravilu, nikad ne voze nešto specijalno.

– To je tačno – kažem i muljam nogom neku mahovinu u vodi.

Naredna dva sata provodimo u Tramvaj-naselju, snimajući kratki film, čiji smo scenario osmislili za dvadeset minuta, dok smo brčkali noge. Mitar glumi zlog naučnika koji otima Kaću, vezuje je za tramvajske šine i zlokobno urla od smeha, dok ona moli za milost. Izabrali smo jednu tramvaj-kuću, koja je delovala napušteno, improvizovali set i počeli da snimamo. Trenutak pre nego što je Bojana uletela i slomila skejt o Mitrovu glavu – zamahnula bi svojim skejtom, a zatim bih ja snimio svoj polomljeni, tik pored onesvešćenog Mitra, pa bih to spojio u montaži – neki ludak je izašao iz tramvaja i oterao nas sa svog poseda, urlajući.

***

Record.

Ja sam Vuk Vojvodić, imam 17 godina, a danas je 20. avgust. Znam da sam juče rekao da mi je bio najgori dan u životu, ali zapravo je danas najgori dan u mom životu. Ne znam šta je u pitanju, kao da se održava neko takmičenje najgorih dana. Ko zna šta me očekuje sutra. Uglavnom, imao sam smrtni slučaj u porodici. Ostao sam bez daske i… neće biti lako naći drugu. Bukvalno neće biti lako, jer nemam para, tako da moram da smislim nešto. Razbio sam se kao pička, na frontu Bojane nema nikakvog napretka i… ne znam. Ako ništa drugo, ovo je dokaz da putovanje kroz vreme ne postoji. Jer da postoji, dosad je trebalo da se pojavi neka verzija mene iz budućnosti i upozori me da ne radim određene stvari jer će posledice biti katastrofalne.

Stop recording.

_____________________________________________________

UROŠ DIMITRIJEVIĆ (1991, Niš) autor je romana Siroti mali ratovi (2020) i Daske (2023). Njegov prvi roman se našao u užem izboru za Ninovu nagradu. U Beogradu je radio kao novinar portala Vice Srbija i BBC News na srpskom jeziku. Kao novinar-saradnik piše za BBC i Oblakoder iz Pariza, gde trenutno živi i radi u strip industriji.

*

„Mogu da kažem da je ovo Američki grafiti, samo sa skejtovima, ali ne sasvim. Mogu da kažem da je Skot Pilgrim bez fantastike, ali ne sasvim. Mogu da kažem da je savršena posveta tinejdžerskim filmovima osamdesetih smeštena u Niš 2004. i ni onda neću uspeti da dočaram do kraja. Ili mogu samo da kažem da je sasvim svoja stvar, pitka i zabavna, duhovita a melanholična, skromna a samouverena, sjajan omladinski roman upravo kad nam je najpotrebniji. (…) Generacijski, tinejdžerski, adrenalinski, melanholični, duhoviti roman. Klizi kao skejt.“ – Oto Oltvanji

KRATKA PRIČA ANDREJA BLATNIKA: KAD SE SIN MARTIN VRATIO

proza

Kad se sin Martin vratio iz rata, bila je večer. Ništa nije govorio, poljubio je mamu u obraz, vreću koju je nosio preko ramena bacio na kauč i otišao do hladnjaka. Najprije je naiskap popio limenku piva, nije se obazirao na kekse koje je ispekla Marta, zatim se istuširao, obrijao i presvukao u traperice i majicu. Vojničku odjeću sabio je u veliku grudu i ugurao u smeće. Zatim je sjeo u naslonjač i gledao televiziju.
Neka tri tjedna gledao je televiziju, a mama, koja mu je u redovito vrijeme donosila hranu i piće i brinula se da u hladnjaku uvijek bude dovoljno piva, mama je postajala zabrinuta. Jednog ga je dana upitala: – Što ćeš raditi u životu? Uštedjela sam nešto novaca. Ako hoćeš, možeš se nečega prihvatiti… Sin ju je pogledao i odmahnuo glavom i Marti se prvi put učinilo da njezin dečko nije samo umoran, jako umoran, kao što je do tada mislila.
Mirno je rekao: – Mama, svega sam se već prihvatio. Svega.
Marta je čekala. Činilo joj se da će momak sada progovoriti o strašnim stvarima koje je proživio, o gladi, hladnoći, naporima, o prijateljima koji se nisu vratili s bojišta, možda o krvi, o velikim prestrašenim očima. Ali, sin je šutio. Šutio je i gledao je, dok Marti nisu došle suze na oči pa je otrčala u kupaonicu. Kad se vratila, sin je sjedio pred televizorom, kao i uvijek.
Nestala je nada da će se stvari srediti same od sebe. I dok je Marta razmišljala što još može učiniti, sjetio se kako je sin godinama pisao Djedu Božićnjaku za isti dar, za dar koji mu nije mogla nikada kupiti, za električnu gitaru. I pomislila je kako će, ako je sve otkazalo, možda pomoći električna gitara. Nije baš točno znala kakva ona mora biti, zato je za pomoć zamolila susjedova sina koji se valjda razumio u tehniku, kad je već čitave dane ležao ispod svog automobila i iz njega izvlačio sad ovu, sad onu stvar. Kad je susjeda objasnila svoju molbu, on je samo kimnuo glavom i nazvao telefonom. Gitaru su dovezli iz zalagaonice ravno kući, valjda su u zadnje vrijeme imali puno takve robe, puno se gitarista nije vratilo iz rata.
Kad je ugledao tu crnu gitaru, sin Martin je kimnuo, ugasio televizor i uputio se u svoju sobu. Zatim se držao svoje sobe i na električnoj gitari svirao stalno istu Hendrixovu stvar “Star-Spangled Banner”. Marti se učinilo da sin napreduje već samim tim što se nečega ipak uhvatio, dok jednog dana nije zgađeno shvatila kako se momak zaustavlja svaki put na istim mjestima i kako mu svaki put pobjegne ista nota. I tako je skupljala hrabrost i pobjeđivala očaj, dok joj jednog dana nije pošlo za rukom, za vrijeme jednog od rijetkih sinovljevih silazaka u kuhinju, upitati ga kako se osjeća s tom crnom gitarom u ruci.
Momak ju je pogledao, kao da mu je htjela ubiti mamu, i počele su mu se tresti ruke. Marta je razmišljala da možda mora pozvati susjede u pomoć, ali odmah se sjetila da susjedi već dugo zastiru prozore čim uđe u dvorište i konačno je shvatila zašto.
– Nije prava melodija, mama – rekao je njezin dečko, kao da mu je teško govoriti o takvoj neugodnosti – neko vrijeme se pravi da je prava, ali nije, zapravo nije. Pa, čuješ.
Marta je kimnula, rekla je da čuje i pitala zašto nije prava, pa ipak marljivo vježba, ali mu se svejedno i beznadno prekida, zašto ipak ne ide?
– Prsti, mama – rekao je momak.
– Što nije u redu s tvojim prstima? Martu je preplavila tjeskoba, ispunio ju je osjećaj kako je očito previdjela nešto što je doista morala primijetiti.
Sin ju je pogledao s užasom i polagano objasnio što bi moralo biti jasno svakom djetetu:
– Mama, ovi ipak nisu moji.
Kao dokaz ispružio je ruku prema njoj i istegao prste. Marta ih je gledala; sjećala se njegovih prstiju još od samog početka, kad su je milovali po grudima, usne su hvatale bradavice, i ovi su joj se činili isti, jedino nekako, ne posve odrasli; nije znala kako da mu to kaže, jer iznenada joj se učinilo da je njezin dečko tako jako uvjeren da je drukčije, pa nešto i mora biti drukčije.
– Ne znam kad su došli. I kuda su otišli oni prijašnji. – dodao je njezin sin i promatrao prste na ruci.
– Ali.. – rekla je Marta i razmišljala kako da proturječi, jer odgovoriti nije mogla. Stavila mu je ruku na rame, njezini su prsti legli na njegovu majicu, osjetila je kako mu pulsira tijelo ispod tkanine i pomislila je da će sada momak konačno moći progovoriti, moći reći ono što do sada nije mogao. Ali, samo je čudno pogledao, pa je povukla ruku k sebi i počela pregledavati svoje prste, a on je otišao u svoju sobu i opet počeo prebirati “Star-Spangled Banner”, s istim greškama i prekidima.
Marta je gledala pred sebe ispruženu ruku i pokušavala se sjetiti svojih prstiju, ugledati ih onakve kakvi su bili prije nego je počeo rat. Nije išlo, sve joj se vrijeme po glavi vrtio samo onaj čudan, u sebe utonuli zvuk električne gitare koji je dolazio iz sobe njezina dečka i željela ga se riješiti, tog zvuka, ali nije se mogla dosjetiti kako da to učini.
Gledala je prste na svojoj ruci. Jesu li se promijenili? Sve joj se više činilo kako to nije nemoguće i sve je više bila uvjerena kako se prije varala, kako prsti koje je pokazao taj dečko doista nisu sinovljevi prsti od prije rata. Možda joj se počelo činiti i to da ni njezini prsti više nisu isti kao prije, ali sve je već bilo suviše komplicirano i uopće više nije željela razmišljati još i o tome. Željela je samo da se taj neznanac, koji nije našao ni pravu melodiju, iseli iz njezine kuće i da se u nju vrati njezin sin.
I opet je večer. Marta sjedi na verandi ispred kuće, gricka kekse i gleda u daljinu. Zna da se tamo skriva sljedeći rat. Zna da će sljedeći rat biti strašan rat, lijep rat, da će taj rat sve riješiti, da će njezinu sinu vratiti prste, a njoj sina. Negdje gore, negdje u tijelu njezina sina, nešto svira pjesmu koja će toga dana zvučati kako treba.

ANDREJ BLATNIK (Ljubljana, 1963.), iz zbirke kratkih priča “ZAKON ŽELJE”, Meandar, 2002.

– sa slovenskog prevela Jagna Pogačnik –

fotografija autora: Matija Krajnik

KRATKE PROZE PETRE SIGUR

proza

***

Svaki dan kad se vozim biciklom najdužom ulicom u kvartu na putu prema gradu, prolazim kraj nekoliko lešina mačaka u različitim stadijima spljoštenosti. Ne raspadanja.

Danas sam opet, kao i prije dva tjedna, naišla na friško rasporenu mačku izbačenih crijeva. Scena je zaokupljajuća, jer mačka leži na cesti kao da se odmara. Krzno joj je još uvijek mekano i na pogled podatno, glava ljupko okruglo ocrtana s našiljenim ušima, usta blago rastvorena, nazubljenih, sićušnih zuba. Dođe ti se sagnuti da ju podragaš. Jednom sam to i učinila. Prolazila sam kraj vrtića i u visokoj travi prije zapuštenog zemljišta kojim ide prečica ugledala udobno zavaljenu crno-bijelu macu. Djelovala mi je tako slatka i (s)pokojna da me nešto povuklo dolje k njoj. Čučnula sam i prošla rukom preko krzna svježe izdahnule mačke. Ruka je odmah znala čim ju je dotaknula, da života u tom opuštenom tijelu više nema, no svoj je put preko izbočenog hrpta do kraja odradila bez uzmicanja.

Na cesti izginulim mačkama krzno je obično zamrljano krvlju i tragovima kotača, istog trenutka nastupom smrti postaje neprivlačno, u pramenovima slijepljeno nekakvom vlagom. Glava im je uglavnom razmrskana, pomiješana s krupnom rezolucijom asfalta, konstitucija spljoštena, prvog stupnja poravnanja.

Kad sam prije dvije godine autom razvozila djecu, jedna mi se mačka odnekud iznebuha spetljala u kotač i prije nego sam stigla zakočiti, osjetila sam trupom vozila drhtaj njezine lagane, stradale mase. Djeca su pitala, što je to. Nadala sam se kako je ipak preživjela, nipošto nisam htjela biti uzrokom muke ili nestajanja, jer sam u retrovizoru ugledala živost i poskakivanje, a onda naknadno skužila da je to igra njezinih potrganih živaca radi kojih otraga na cesti izvodi neviđene, okretne akrobacije.

Svaku večer već danima dječaku u krevetu prije spavanja na glas čitam „Bijelog očnjaka“. O antropocentričnoj okrutnosti prirodnog ciklusa i o tome kako smo svi jedni drugima korist i lovina. Pisac saživljava dijete s glađu, borbom, mentalnim vizurama mesoždera koji u svakom pokretu osjeti otkucaj života, hranjivost krvi i mesa. Pod zubima, kao težina kotača, razlaže kožu, tekućinu, mišiće i mast. Pitam se, što bude sa crijevima, punim ili praznim, koja već dva puta u roku dva tjedna viđam izbačena po crnilu asfalta. Mjehurasta i napuhana, ista onakva kakva je moja baba čistila na drvenom stolu kraj korita. Gotovo prpošna, za balone i kobasice, rastezljiva i ponovno iskoristiva, punjena zrakom ili drugim materijama.

Ispala crijeva mačke koja drijema na cesti neobična je kombinacija za pogled otupljen kućama i autima.

Prošle godine dok sam se jednako tako vozila prema gradu na biciklu, baš nekako u ovo vrijeme, naletjela je traktorska prikolica. Tipu se u vožnji otkvačila, krenula na moje golo, nezaštićeno tijelo. Uspjela sam odbaciti bicikl i skokom završiti na njoj umjesto ispod, gdje bi se moja crijeva ili lubanja jednako tako sjajili na suncu koje nije briga. Ono grije za sve jednako, jer idući okret iznova dan početi mora.

Bio je uplašen i sućutan, htio je zvati hitnu i pitao me jesam li dobro dok sam se presavijala, no poslije nije nazvao da vidi kako sam, niti se javio na telefon radi oštećenog bicikla. Pa što, i on je preživljavao. Bila je jesen, dolazila zima, takvom se prikolicom voze drva da bi se kuća zgrijala i tijela zadržala toplima. Oštećeno je meso ostalo iza, jer pokret metala ne daje jednaku šansu zubima. Život ovisi o brzini i sretnim prilikama. Čak je i promišljenost instinktivna reakcija.

Izbjegla i ostala živa. Dočekala se na noge, kao svaka bačena mačka u zraku. Tek potrošila jedan od svojih života.

‘Život mora da se troši, nema jaja bez kokoši’, nabraja hvatljiva pjesmica iz neke stare domaće serije. Negdje iz 80-tih, kad me prvi put poljubio auto i srušio s bicikla.

Odmah po mačjoj smrti, na cesti počinje prešanje. Stanovnici kuća u ravnini s njihovim nastradalim truplima iz nekog razloga više nemaju potrebu micati lešine od svojih pogleda.

Jednoj se još razaznaje mačji oblik, iako je spljoštena poput lista, druga po putu izgleda kao ispuhana dlakava lopta. Onoj zadnjoj, metar i pol prije stupa semafora gdje obično stojim na crvenom, desnom nogom oslonjena o rubnik trotoara, krzneni ostaci pomiješani su s pijeskom i kamenčićima pa iz zgrnute hrpice još samo tanke koščice rebara podsjećaju da je taj pometeni otpad nekad bila živina, slatka mačkica.  

Kolegice jučer pričaju kako im je umrla teta, sestrična, mama. Jedna veli da je odbila posljednji put pogledati mrtvog člana obitelji. Htjela joj je ostati u sjećanju kao puna, sretna i živa slika žene u svojim najboljim danima. Ma dobro si napravila, kaže druga, ja sam išla pogledati svoju prije sprovoda i nikad neću zaboraviti tu suhu kožu i mrtvačke zube. Bože me prosti, ali izgledala je kao prazna vreća.

Pa kažu da smo tijelo. Pokretna anatomija koja u svakom trenutku može biti razotkrivena pogledima slučajnih ili sistematičnih prolaznika. Nečemu je poslužila. Zgranula i podsjetila na tiho prisustvo smrti ili raspored i svojstva organa u tjelesnim šupljinama. Nekoga nahranila.

***

Da se zaoštrava i odlazi k vragu skužila sam kad su sisačkoj navijačkoj legendi Raduloviću trgovkinje zabranile ulaz u trgovinu pa je čovjek navukao na usta ili svoje strgnute maskirne gaće ili neku kvazifantomku od odrezanih štrampli preko cijele glave kako bi mogao unutra po pivu. I zbog toga još završio u novinskom članku o snalaženju građana koji su zaboravili ponijeti masku. Ajde što su se prodavačice u lokalnim trgovinama napokon mogle istresti na pijance koji se oko njih okupljaju da se miču odande, jer je zabranjeno okupljanje… Ali da je Radulović morao popustiti pred imperativom makar improvizirane zaštite za usta i nos, bilo je krajnje indikativno.

Čovjeka koji svoj drčni habitus nije mijenjao negdje od srednje škole, poznat po tome što vrijeme života posvećuje klicanju za Dinamo i Chelsea, koji vjerojatno nije radio dana, već živi od neke naknade i nasljedstva, ulicama hoda svjetlucavih očiju u svojevrsnom zanosu na rubu izderavanja stiha navijačke himne i trzaja slobodne šake, jer u drugoj uvijek drži pivu… Ludog i opasnog, a mekanog istovremeno, nisam vidjela u svom elementu skoro čitave dvije godine otkad je proglašen dolazak korone.

A on nam je vjesnik minusa, ne proljeća.

Znao se nekakav red… Kad god Radulović sa stavom buldoga aristokratski prošeta ulicama grada zimi u donjem dijelu trenirke i kratkoj majici, najmanje je 3 ispod 0.

Što je hladnije, to on hoda ponosnije, izbočenijih prsa, dok se građani samo gledajući ga još dublje zavlače u unutrašnjost jakne.

Prošla sam masu puta ispod njegovog prozora u centru grada, širom raskriljenog, na pendžere okačena engleska zastava, iznutra prlji neki HC… Normalno, kad si dobro raspoložen razvija se muzika i tom žaru svi prisustvuju, Radulović slavi postojanje i dobro se osjeća, neka ga. Ali zadnje dvije godine vlada muk kroz taj prolaz gdje su se njegova dva prozora smjestila između butika i pečenjarnice. Zbog ove druge godine kad je grunuo potres i razrokao sve starije kuće i zgrade, možda sad živi među napuklim zidovima i pod strušenim stropovima pa ne želi runjiti žbuku još i decibelima.

Sve do jutros nije bilo glasa, učinilo mi se da je to on prije par tjedana na puteljku kraj Konzuma, ali nisam bila sigurna, falilo mi je uzdignute i zakrenute glave na debelom vratu koja vječno prijeti: Samo zucni nešto protiv Dinama…

Termometar u autu pokazivao je skromnih minus dva kad sam skretala prema placu, a tamo kraj žardinjere poznat, drag lik… Radulović u kratkoj majici s pivom u ruci…

Iako je teško pao novi zavrtanj u spirali, nešto se ipak znakovito vratilo na svoje mjesto.

I opet sam u blagoj panici, imam li?, opipavala džepove na jakni, kako to činim svaki put prije ulaza u trgovački centar, gdje svraćam nakon placa. Suho je zašuškala u oba džepa, a onda sam se prisjetila kako nisam Radulovića rano ujutro vidjela zabadava. Tko pije pivu u 8 ujutro?! Kad je on uopće pio pivu tako rano?! I to ispred placa, a ne u centru… To je praktički njegova prikaza čija prisutnost simbolično označava prijelaz…

Ušetala sam unutra odlučno, još me u predvorju nitko nije zagledao, a onda sam iza pomične rampe izvukla košaru na kotačiće i počela privlačiti poglede… Neki su je po običaju navukli sve do očiju, pojedini čudaci nagurali su čitavo lice u filcan, obli kljun, zaposlenice su slagale robu na police s pokrivenom bradom i razvučenim ušima koje su već postale otporne na zatezanje, većina je krpe mrljala po ustima ili im je izvirivao pimpek od nosa, kako su prigovarali savjesni higijenski kontrolori što se ne nosi pravilno…  I vidjela sam stripovske mjehuriće s komentarima…  A vidi nje kako je drska! A stvarno, zašto ja to nosim na ustima?

Uhvatila sam nekoliko pogleda prodavačica koje bi nešto zaustile da im maska nije beskorisno visila… Ali nitko nije rekao ništa… Da je i krenuo, pitala bih, zašto? Jebote, rat je, završila je predstava, ima većih problema, i vi ćete uskoro, samo sam vjesnik, šafran iza visibabe Radulovića.

________________________________________________________

PETRA SIGUR – Rođena, odrasla i živi u Sisku. Diplomirala komparativnu književnost, filozofiju i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od završetka studija zaposlena u Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac Sisak, gdje obavlja posao katalogizatora knjižne i periodičke građe te voditelja odjela književne kritike i eseja. Književnu kritiku, prozu i poeziju povremeno objavljuje u časopisima. Do sada izdala dvije zbirke priča, „Pozadinsko zračenje“ (2018.) i „Panova katedrala“ (2021.). Mama dvoje djece i strastvena planinarka.

– izbor i objavu priredila Marina Kuzmić Laszlo –

književna pretpremijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA BORJANE PROŠEV-OLIVER “ВИ РАСКАЖУВАВ ЛИ” (JESAM LI VAM PRIČALA), Perun artis, Bitola, 6/2023; jedna priča

proza

RUŽIČASTI KOFERIĆ

Moja se ujna Milica ubila. Prije toga obukla je elegantnu crninu, plisiranu svilenu suknju i svilenu bluzu, crne hulahopke i lakirane elegantne salonke, oko vrata stavila je nježnu bisernu ogrlicu. Ne bi me čudilo da se naparfimirala sa svojim omiljenim parfemom, ali tu informaciju ne znam. Zatim je popila punu šaku jakih sedativa i legla mirno u krevet čekati smrt. U jednom je času negdje iz mraka idući prema svjetlu čula daleku zvonjavu svog mobitela, ili joj se možda to samo pričinilo? Kako bilo, ostala je ležati mirna, povremeno ispravljajući rukom poneki nabor na svojoj bluzi i gledajući kroz prozor u vrt koji je tek zazelenio u rano proljeće.

Sljedeći dan me je nazvala njezina susjeda, neka njezina daleka rođakinja, slične osamljeničke sudbine, koja ju je jedina gotovo svakodnevno posjećivala da bi skupa tako lijepo šutjele, i ispričala mi ovo što ja sad pričam vama. Riječima teškim i zasitnim koje su na mene djelovale gotovo hipnotički. Kada joj nekoliko puta nije odgovorila na telefonske pozive, susjedu-rođakinju je obuzeo neki nemir i, budući da je imala ključ od kuće, otišla je provjeriti ženu, koja je nakon smrti muža preko noći postala staricom. Hitna pomoć ju je odvezla u bolnicu, u kojoj je sutradan preminula. Ništa se više nije moglo učiniti. U bolnici su joj otkrili karcinom na maternici koji je metastazirao na okolne organe. O svojoj galopirajućoj bolesti nikome nije govorila. Ni sama nije znala odakle joj hrabrosti donijeti odluku, pripremiti sve, ostaviti sređene dokumente kojim će nakon njezine isplanirane smrti sve ostaviti susjedi-rođakinji te i učiniti to što je učinila. I možda za prvi puta, odlučila je ne biti u svom životu tek fusnota, već samo umjetničko djelo. Njezin je kraj doista bio književno herojski.

Susjeda-rođakinja koja ju je zadnja vidjela u bolnici kaže da joj je netom prije smrti jedna duboka bora spuznula poput guštera iz kuta sasušenih usana.

Otkad je Milica nakon smrti muža ostala sama, živjela je poput starice uz sat koji otkucava njezin preostali život. Bio je to doista veliki zidni sat iz ujakovog obiteljskog nasljeđa kojeg se i ja vrlo dobro sjećam i uz čije sam otkucaje uranjala u spokojan san osjećajući pokraj sebe utješan bakin miris. Taj sat je sada otkucavao Miličin jednostavan, zapravo isprazan život. Život poput zaborava. Život poput vlažne mrlje na bijelome zidu. Život koji ju je na kraju izgurao iz sebe. U kući u kojoj nakon smrti muža nije godinama pomaknula niti jednu njegovu stvar, nije izdržala žestoke ujede samoće. Kuća kao da je narasla, a ona, kao da se izgubila u vlastitoj spavaćoj sobi jer, oduvijek je bila jedna od onih osoba koje ionako nikada nisu bile posve prisutne i koje je teško upamtiti jer oskudijevaju preciznim obrisima. Nikada nije mnogo ni govorila, a šutnja se lako proda za dobrotu ili pamet. Bila je anestezirajuće mirna. A sve što donosi mir krije često u sebi veliku moć, čak i razaranje. Na primjer nema ništa mirnije od pogleda na vodu, a istodobno ništa tako učinkovito ne uništava svijet kao potop.

Udala se za mog ujaka kada je već napunila 35 godina. Do tada, kažu, nije imala niti jednu vezu, a podatak da je u brak ušla kao djevica u obitelji nije mogao ostati prešućen. Djece nisu imali. Tako su zajednički odlučili i trudili se da budu dovoljni jedan drugome. Jesu li oboje bili sebični ili su se tako snažno voljeli, ne mogu reći. Moj ujak je imao kćer iz prvog braka koju je rijetko viđao nemajući za nju, činilo se, niti osobite volje nit roditeljskih vještina. Jednostavno nije znao kako biti tata. Kako se zaustaviti da bi dijete počelo trčati, kako svoje potrebe i želje povući pred djetetovim. A od Milice je dobivao potpunu posvećenost sebi. Umjesto majčinstva, on je bio taj koji je svojoj ženi osiguravao garanciju identiteta. I nakon njega, nestali su okviri koji su njezin život držali na okupu.

Zapravo, nisam je poznavala. Viđala sam je rijetko jer gotovo da i nije izlazila iz svoje sigurnosne zone, svoje kuće koja je bila pretrpana stvarima, namještajem, slikama, knjigama, satovima, vazama, čašama. Niti jednog slobodnog centimetra na bijelim zidovima, niti na podovima prekrivenim teškim tepisima. Kada bi dovezla mamu da vidi brata, provlačili bismo se između fotelja različitih stilova i veličina, stolaca, stolova, stolića natrpanih pepeljarama, zdjelicama s bombonima čiji je rok trajanja odavno istekao, vazama s cvijećem opalih latica, vitrina punih kristala koji se nikad nije upotrebljavao jer ih nitko uglavnom nije posjećivao. Bojali smo se da nešto ne srušimo, otkrhnemo, ne slomimo. Namještaj se činio preglomaznim za te samotne prostorije. A ona se između svega toga kretala gotovo sljepačkom tehnikom posve sigurna u svom prostoru. Nikad nije htjela sudjelovati u obiteljskim proslavama i okupljanjima. Mi je nismo zanimali jer joj nismo imali pružiti ama baš ništa što bi nju zanimalo. A zanimalo ju je malo toga. Bar se tako činilo. Možda poneka knjiga koju je znala škrto komentirati monotonim glasom koji je puzao, posrtao i gubio se pretvarajući se u ravan šum koji je bilo sve teže pratiti. Uglavnom, bila je koncentrirana na sebe i na muža. I da, da ne zaboravim, kanarinca Mateka, čija je velika krletka zauzimala značajni dio jedinog iole slobodnog zida. Budući da se rijetko smiješila, a kamoli smijala, nevjerojatna je bila transformacija njezinog bezizražajnog lica kada bi pogledala tu ptičicu od koje nije bilo nikakve koristi, osim da se za njom čiste izmet i perje. Kažu da tako male ptice svakodnevno pojedu tri puta svoju težinu, a isto toliko iz sebe i izbace. Ali, kad bi je Milica pogledala očima u kojima kao da su zapeli snovi, oblila bi je neka nježnost toliko netipična za njezin zakinut izraz lica, bez radosti, ni tuge, lica poput maske, da se i meni koja nikako ne volim ptice, znalo stisnuti grlo. Oko usana bi joj zatreperio smiješak i obraćala mu se kao maloj bebi: „pa di ci ti meni, cucić, cu, cu cu… dođi ti meni, mali moj, ljubavi moja…“, a ptičica je lepršala sobom dok joj ne bi sletjela na glavu i kratku gustu kosu zapetljanu, punu čvorova poput ptičjeg gnijezda. Meni bi tada bilo neugodno, nekako i sram zbog nekog iracionalnog osjećaja koji me je obuzimao, zbog nje, zbog tih grotesknih i bizarnih prizora i njezinog neprirodno visokog, izobličenog glasa kojim bi tepala ptici. Glupavo bih se smiješila i jedva čekala da odemo doma.

Prije udaje živjela je s roditeljima u maloj kući negdje na Trešnjevki iza autoputa, na mjestu na kojem su sada nikla čitava nova suvremena naselja modernih zgrada. Bila je jedinica kći oca učitelja tehničkog odgoja u nekoj osnovnoj školi na periferiji koji je stekao kvalifikacije na dvotjednom tečaju održanom u lokalnoj mjesnoj zajednici i majke koja je stalno pobolijevala i veći dio svog života provela u bolnici. Kasnije sam čula da se radilo o psihijatrijskoj bolnici. Milica se brinula o tati, revno studirala engleski i nakon diplome zaposlila se u istoj gimnaziji u kojoj je radila moja mama. Mami se skromna, čedna i fokusirana Milica dopala. I dan-danas najiskrenije ne znam kako niti zašto je mama pomislila da bi ona bila dobra partija za njezinog netom rastavljenog brata kojeg su svi znali kao veseljaka i dobričinu. Čudni su putevi božji. Vrijeme je pokazalo da je instinktivno bila u pravu jer, uzevši sve, činilo se da su imali dobar brak. Poznato je da je mama pretjerivala u gotovo majčinskoj brizi za svog mlađeg brata još i za bakina života. Znala je što je dobro za njega bolje i od njega samog i nikada nije to propuštala istaknuti. Nije ni čudno da su između mame i njezine mlađe kolegice osjećaji kolegijalnosti i nekog suzdržanog prijateljstva nakon udaje Milice za mog ujaka nestali. Mama se osjetila prevarenom i razočaranom, a tati se iz prve Milica nije dopala. Zapravo, nije znao kako i čime započeti bilo kakav razgovor s njom jer je uglavnom šutjela i izbjegavala sa svima bilo kakav kontakt. Ubrzo je digao ruke od svakog pokušaja, pa čak i minimalnog, makar samo i zbog mira u obitelji. I tako smo malo po malo i svi mi ostali odustajali. Milica je bila zadovoljna.

Bila je opsjednuta svojim zdravljem, odnosno, nezdravljem. Stalno ju je nešto boluckalo, žigalo, tištilo, peckalo, pritiskalo. Proučavala je studiozno zdravu ishranu bez pesticida, kemijskih tretmana, čitala medicinske studije o probavi, probioticima i hrani punim vlakana, knjige o alternativnom samoiscjeljenju, znala je sve o hranjivoj gustoći, sadržaju mikronutrijenata po jedinici težine, i što, koliko, kada i kako jesti. I koliko se ja sjećam, kada je odlučila nešto reći, govorila je samo o tome. Bila mi je nemoguće dosadna. Kuhala je svaki dan isto, brokulu, mrkvu i cvjetaču kuhane na pari, kuhano bijelo pileće meso i zelenu salatu. Ujak je bio vrlo mršav, ali je Milica i dalje bila ugodno popunjena, kao što i priliči ženi njezinih godina. Sjećam se da sam je jednom uhvatila kako skrivena iza frižidera lakomo proždire masnu hladnu svinjetinu. Kao da sam je uhvatila in flagranti. Zbunjeno i u nelagodi sam se ispričala i brzo izašla iz kuhinje. Nikada me više nije pogledala izravno u oči.

Nekoliko mjeseci nakon njene smrti pozvala me je nasljednica susjeda-rođakinja da izaberem nešto od hrpe kristala, tanjura, slika, knjiga koja je ostala iza moje bake jer je čistila pretrpanu kuću odlučna da se riješi svega prije nego je proda. Zajedno smo kopale po tavanu kao po nekoj odaji kurioziteta punoj nepotrebnih predmeta, memorabilija nekoliko različitih života koji su odavno izgubili svoju funkciju i značenje jer njihovih vlasnika više nije bilo. I ispod hrpe od moljaca pojedenih popluna i deka pažnju mi je privukao mali ružičasti kofer. Čist i sjajan. Sa strahom sam ga podigla i otvorila. Odjednom, među tim teškim tavanskim mirisom slojeva prašine i zaborava zapahne me miris čistoće i omekšivača za rublje. Gledala sam kao u škrinju s neočekivano otkrivenim blagom posložene plahtice, dekice, dječje benkice, pamučne hlačice, trikoiće, čarapice, ružičaste šlapice i flašice. Upitno sam pogledala u susjedu-rođakinju, na što je ona samo slegnula ramenima. Zatvorila sam koferić i vratila ga na mjesto gdje sam ga našla. Osjećala sam se poput uljeza. Izašla sam iz kuće u koju se nikada više nisam vratila. Čula sam da je kuća prodana. Novi su je vlasnici posve ispraznili i preuredili, a ružičasti je koferić najvjerojatnije završio s ostalim stvarima na nekom smetlištu.

__________________________________________________

BORJANA PROŠEV-OLIVER (1962.) diplomirala je na Odsjeku za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta u Skopju. Nakon diplomiranja radila je kao honorarni suradnik na Trećem programu makedonskog radija i u Redakciji za kulturu i umjetnost Makedonske TV. Od 1986. do danas zaposlena je kao lektorica te kasnije i viša lektorica za makedonski jezik na Katedri za makedonski jezik i književnost, na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu.
Doktorirala je na makedonističkoj književno-povijesnoj temi. Sudjelovala je na hrvatsko-makedonističkim znanstvenim skupovima imenom Hrvatsko-makedonske književne, jezične i kulturne veze koji se održavaju u Hrvatskoj i Makedoniji te ostalim mnogobrojnim znanstvenim književnim i lingvističkim u Hrvatskoj i inozemstvu. Autorica je većeg broja znanstvenih radova iz područja makedonskog jezika i književnosti. U suautorstvu napisala je Hrvatsko-makedonski rječnik. Bavi se književnim znanstvenim i tehničkim prevođenjem s makedonskog na hrvatski i obrnuto.
Na stranici “Jesam li vam pričala” – https://borjanaprosevoliverjesamli.com – i na Facebooku – https://www.facebook.com/Jesam-li-vam-pričala-103325628704630/ – objavljuje vlastite kratke priče, koje će uskoro biti ukoričene.

KRATKA PRIČA ANDREE GRGIĆ: DAN ZA PAMĆENJE

proza

Jutros u kafiću načula sam razgovor dviju prijateljica. Pričale su o meni. Kako sam zadnjih dana neprimjetna, evo sjedim tu već pola sata ali konobar ne trza iako me dobro poznaje, bez većih problema pretvorila sam se u uho. Čak sam, posve neprimjereno, sjela za njihov stol da ne propustim nijedan nevažan detalj. Pokušavala sam se sjetiti odakle ih poznam. Naime, obje se kunu da su bile jako bliske sa mnom, ali ako ćemo iskreno, uopće ih se ne sjećam. Jedna od njih, neka napuhanka s pramenovima boje meda, oduševljeno je ponavljala kako dan nije mogao biti ljepši, da su svi došli i da je, bez obzira na okolnosti, bila jako sretna kad je vidjela toliko poznatih na jednom mjestu. Gdje je to bilo, pitala sam ih. Nastavile su razgovarati kao da me nema. Ova druga, crvenokosa, a nju bih sigurno zapamtila s tom bojom kose i prekratkim šiškama, kaže da je išla sa mnom u razred, u prva četiri osnovne. Navodno smo jedno polugodište sjedile skupa u klupi. Nismo se vidjele otkad je promijenila školu pa se silno razveselila staroj ekipi. Uglavnom, njih dvije su se upoznale tek na tom okupljanju. Stajale su jedna pored druge i kako to obično biva, počele su čavrljati izmijenivši uskoro i brojeve telefona. Srodne duše uvijek se nađu. I evo ih sad na kavi. Napuhanka s pramenovima boje meda tvrdi da me upoznala davno na nekom skijanju. Ludo nam je bilo, neće to nikada zaboraviti. Dobro se sjeća kako sam pobijedila na natjecanju, unatoč tome što sam umirala od straha. I ja to pamtim. Glasno sam se nasmijala, ali nisu me ni pogledale. Kao da sam zrak. Ispričala je još kako sam se tu večer tako grozno napila da drugi dan nisam mogla stati na noge, a kamoli na skije. Crvenokosa je rekla da je to ne čudi. Priča se već duže da volim zaviriti u čašicu. Baš je upotrijebila taj glupi izraz. I ne samo to, dodala je ispod glasa i stisnula oči što je njenim šiškama dalo posve novu, zlokobnu dimenziju. Ili možda obrnuto. Ima tu svega, nastavila je. Nije istina, oštro sam se ubacila. Svakome se može dogoditi da se jednom napije, povikala sam uzrujano. Nisu ni trepnule. Danas samo najbolje o meni, zaključile su i nastavile o tom danu. Bio je tamo i neki uplakani tip, navodno jedan od mojih bivših. Stajao je sam i tako neutješno grcao da je već svima bilo neugodno. Čak i obitelji. Napuhanka s pramenovima vidjela je kad je obrisao nos rukavom balonera i to joj je ipak bilo malo odvratno. Pa zna se da moraš uzeti dovoljno papirnatih maramica kad ideš na takvo mjesto. Pitala sam ih kako je izgledao. Malo pohaban, ali zgodan? Visok, plav, lagano pogrbljen? Onako, kao neki skandinavski pisac? Zašto je plakao? I da, o kojem to mjestu pričaju? Gdje je to? Ništa nisu odgovorile. Složile su se da je šteta što nisu stajale naprijed jer bi bolje vidjele. Ovako je bilo malo naporno, ali hvala bogu dan je bio predivan. Za pamćenje. Kad kiši, gore zna biti neizdrživo. Ova s pramenovima neće nikada zaboraviti kako se nasmrzavala kad su došli ispratiti strica. Bio joj je više od oca. Ne želi ni misliti o tome. Oči su joj se napunile suzama i crvenokosa ju je primila za ruku. Srknula je cappuccino. Na gornjoj usni ostalo joj je malo pjenice. Diskretno sam joj davala znak prstom, ali nije bilo reakcije. Njezinoj prijateljici ta brzo sušeća mliječna tvar uopće nije smetala. Brinule su ih važnije stvari. Na primjer, što će sad biti s mojim stanom. Jedna je rekla da sam se baš lijepo naživila. Za sto života. Bez djece, bez muža, znale bi i one tako. Kako tako? Pobjesnila sam! Nisam uopće razumjela o čemu one to. Udarila sam šakom o stol i poviknula da bi sad stvarno bilo dosta. Šalica je poskočila, tanjurić se napunio hladnom kavom u kojoj je ostala plutati prazna vrećica šećera, a žličica je otklizala daleko u prašnjavi kut kafića gdje će vjerojatno zauvijek ostati. Pogledale su se i strogim glasom dozvale konobara naredivši mu da već jednom sredi taj klimavi stol. Spremno se sagnuo i pod nogu od stola nagurao komadić kartona namijenjen rješavanju sitnih nezgoda. I dok se tako vrzmao poput nekog nestrpljivog psića, jednostavno se nisam mogla suzdržati da ne prođem rukom kroz njegovu lijepu, čisto opranu, gustu kosu. Zarila sam prste duboko u sjajnu grivu i uronila licem u nju. Vrijedilo je čekati. Šapnula sam mu na uho najnježnije što sam mogla: „Doneseš mi sad kratku kavu, molim te?“. Ustao je, i kao da ne postojim, otišao prema šanku. Njih dvije pratile su ga pogledom. Crvenokosa je popravila šiške. Više ih nisam čula. Bilo je tiho i toplo. Samo je neki kos uporno cvrkutao jednu te istu pjesmu. Bijele latice s obližnje krošnje letjele su zrakom poput snijega u kazališnoj predstavi. Duboko sam udahnula. Nešto mi je govorilo da će ovaj dan trajati vječno.

______________________________________________________________________

ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). Radi u Kulturno informativnom centru.

književna premijera: KNJIGA SELME SKENDEROVIĆ “ZAŠTO ŠUTIŠ, HAVA?”, Lijepa riječ, Tuzla, 2/2023.

proza

NANO, U JESEN OPET DOLAZIM

Kupim sebi pet džempera u boji i dva crna, za svaki slučaj. Jedan par plavih, jedan par crnih pantalona. Crvene patike. Veliku milku i bilježnicu. Pozvonim. Izujem se. Uđem. Cipele odložim na posljednju policu u ormaru na hodniku. Pozdravim poluglasno. Moja soba je na lijevo. Torbu bacim na pod, kaput na krevet. Šešir odložim pored kaputa. Zatvorim vrata. Provjerim jesu li zaista zatvorena. Skupim kosu u rep.

Iza kreveta je djelimično ljubičast zid. Plafon je bijel. Prozor je mali. Na njemu nema zavjesa. Desno od mene je uzak metalni ormar. U njemu su tri crne majice, dva para crnih pantalona, nekoliko pari čarapa i češalj. U sobi nema stola. Nema stolice. Nema tepiha. Nema ogledala. Nema nikakvih biljaka. Pored kreveta je moj kufer i u njemu različite olovke, bijeli listovi i moje zabilješke. Legnem na krevet. Ispod glave osjetim svoj dnevnik. Nasmiješim se. Uskoro zaspem.

– Pogodi koga sam opet sanjala.

– Koga?

– Pogodi!

– Koga? Mene?

– Ne. Svoju nanu. Sjedili smo u dnevnoj sobi mog strica. Nana je bila od nekog čudnog materijala, sličnog plastelinu i plastici istovremeno. Bila je vesela i okrugla. Nije bila više ni crna ni umorna. Umrli su u mojem sjećanju ljepši nego što su u stvarnosti bili. Samo sam je grlila. I svaki put kad sam je zagrlila, smanjivala se. Onda sam otišla na gornji sprat. Čula sam da svi vrište. Kad sam ih upitala je li nana mrtva, rekli su da je pukla.

– Zašto mi govoriš o svojim snovima? Ne volim to.

– Svejedno.

Onda mu ispričam da kod moje nane grane jabuka dosežu do zemlje. Možeš da legneš na zemlju i rukom da ubereš jabuku. Da su naši nadgrobni spomenici bijeli. Ovo mu se čini čudnim.

Počinjem da mu objašnjavam da u tome nema ništa neobično. Čudni su on i njegovi prijatelji jer ne vole čokoladu. Pogleda me sa strane i nastavlja da slaže tanjire. Želim da mu kažem da su se moja majka i nana svako jutro svađale oko toga koliko masla treba da se doda u neko jelo. Kad je majka napravila po svome, nana bi najprije pričekala da se majka okrene i počne da radi nešto drugo, a onda bi krišom dodala još malo masnoće. Razmazila nas je. Mislila je da ćemo biti srećniji ako bude svega previše. Na kraju krajeva, ona je bila ta što bi nam uvijek natočila čisti sirup u čašu, a vodu je po nekoj slučajnosti zaboravila da dolije. Baš kao i ja, i ona sama je isto pokušavala da nadoknadi cijelu godinu za jednu, najviše dvije nedjelje. Zavisi od toga koliko dana odmora su te godine dobili moji roditelji. Svaki put kad smo dolazili iz Slovenije, ona nas je čekala ispred kuće. Sitna, crne kose i tamnih očiju. Umorna od svega. Ibro i ja smo se takmičili ko će je prvi zagrliti. Vjerovatno sam bila jedina koja je tako shvatala ovo trčanje. Činilo mi se da ću je ugušiti, tako sam je jako grlila. Kad bih mogla, u taj zagrljaj bih stisnula i zagrljaj za rođendan, za Bajram, za položen vozački ispit, za svaku propuštenu priliku.

Zatim je obavezno uslijedilo razgledavanje svake sobe u kući. Dodirnula sam svaku stvar. Provjerila da li su sve na istom mjestu kao što su bile posljednji put kad sam bila tamo. Otvorila sam sve ormare. Pregledala jesu li u njima još uvijek moja odjeća koju nikad nismo odnijeli u Sloveniju. Jesu li moje igračke još tamo. Je li nana kupila novu posteljinu, možda nove zavjese, nove tepihe. Ako je sve bilo na svojem mjestu, smirila sam se i onda počela da jedem sve što sam zagledala. Napolitanke, lokum, halvu, praline, čokoladu, voće, hljeb. Pojela sam i ono što ne volim. Da se konačno zasitim. Ponovo. Nakon godinu dana.

A ponekad po koja stvar nije bila na svojem mjestu. S mojim igračkama su se tu i tamo igrala djeca naninih komšija, što mi je smetalo. Nije mi se činilo u redu da prisvajaju moja sjećanja na moje djetinjstvo dok sam ih se sama bojala dodirnuti da ne bih na njima slučajno ostavila tragove osobe, kakva sam danas. Bojala sam se da ih pogledam, jer nisam bila spremna da vidim u njih sve ono što sam zakopala za sva vječna vremena onaj dan prije jedanaest godina kad smo otišli. A sad se s mojim medvjedićem igrao neko drugi. Neko ko nije znao da mu je ime Medo i da mi ga je za prvi rođendan darovala tatina tetka. Samu sebe sam ubijedila da nemam više pravo na te igračke, odjeću, svoj krevet i sve drugo. Te stvari mi više nisu pripadale otkad sam ih ostavila na milost i nemilost djece, koja su se slučajno našla u posjeti kod moje nane.

Oduzela sam sebi i pravo na sjećanje na onaj život prije našeg odlaska. Kad ga se želim sjetiti, idem u Hofer. Onda stojim neko vrijeme na odjeljenju gdje prodaju meso. Ima sličan miris kao što je bio kod mojeg djeda. Sjetim ga se takođe svaki put kad Ibro dođe kući iz šetnje i ispriča mi novu primjedbu, koju je taj dan čuo od potpunih neznanaca. Skoro svaki dan jednu.

– Iz koje ste republike? Jesi li čivut da ne razumiješ? Hoćeš li da s vama pričam na nekom drugom jeziku?

Ponekad neka primjedba nepoznatih ljudi stalno i nametljivo daje do znanja da neki ljudi nismo na »svome« u Sloveniji…

Nekoliko sati nakon našeg dolaska obično su počeli da pristižu posjetioci. Komšije, tetke, strine, njihova djeca. Svake godine smo se sve više i više razlikovali od njih. Nismo se više ljubili tri puta u obraz, nismo imali teme za razgovor, stomak nas je bolio od domaće varenike. Uvijek su nas ispitivali gdje je bolje. U Sloveniji ili kod njih? Najprije smo odgovarali da nam je svejedno, da je podjednako dobro. Onda smo se promijenili. Govorili smo da nam je u Sloveniji bolje, iako smo već tada dobro znali da će za Slovence Bajram uvijek biti samo muslimanski Božić, džamija muslimanska crkva i hodža muslimanski sveštenik. Sloveniju smo branili iz principa. U njoj živimo, i naša je, bez obzira na sve. Tome je slijedilo nekoliko nelagodnih osmjeha, a onda su razgovor nastavili stariji. Obično smo poslije nekoliko dana išli i mi u posjetu kod svih tih tetaka i strina. Za svaku je majka pripremila posebnu kesu. U nju je stavila kafu, sok, za svako dijete čokoladu i neki poklončić koji je kupila u Sloveniji. Ovome su se djeca najviše radovala. Slično kao što sam se i sama radovala kad mi je sestrična iz Švajcarske poklonila paket gumica za brisanje.

– Neki vole hladan burek – kažem mu nakon nekoliko minuta. Odmahuje glavom.

– Ja volim gumice za brisanje. Jednobojne, šarene, pravougaone, u obliku kruga, igračaka. Sa onom novom u obliku olovke još nisam brisala. Gumice za brisanje mogu takođe i da mirišu. Takve mirisave imaju u Švajcarskoj. Ako imaš sreću da tvoja tetka živi u Švajcarskoj, možeš je zamoliti da ti ih donese. Možeš joj reći da ti donese i švajcarsku čokoladu. Onu u bijelom omotu sa zelenim tačkicama. Bijele gumice su mi nekako najmilije jer ih je najjednostavnije očistiti. Prije nego što odeš na spavanje, uzmeš gumicu i počneš da brišeš sto. Drveni sto, ili još bolje ormar. Dobra gumica se neće pocijepati na komade. Postupak ponavljaš nekoliko minuta. Zavisi od toga, koliko prljavu gumicu imaš i koliko čistu želiš da imaš na kraju. Obavezno pokupiš ostatke gumice koji su popadali na pod i odneseš ih u kantu za smeće.

– Prestani već jednom – prekine me.

– Gumicu za brisanje onda spremiš u džep i odeš u kupatilo. Ako nemaš džep, možeš da je sakriješ u svoju šaku. Nasapunaš je sa bademovim sapunom. Obično je ostavljen u ormariću ispod umivaonika. Trljaš one dijelove koji su još uvijek prljavi. Dobro je ispereš vodom i osušiš čistim peškirom. Ne upotrebljavaj onaj kojim brišeš ruke ili obraz. Pomirišeš gumicu i spremiš je u futrolu. Potrebno ju je čistiti skoro svaki dan. Još posebno ako veoma pritiskaš kad pišeš olovkom. Ne preporučujem korišćenje različitih gumica istovremeno. Čovjek bi trebalo da prestane čistiti gumice za brisanje najkasnije pri starosti od šesnaest godina – kažem svejedno do kraja.

– Ti nisi normalna. Zar zaista misliš da ću ja prati gumicu za brisanje?!

Razmišljala sam kako da mu objasnim da sam prestala prati gumice za brisanje i da sam istovremeno postala neka druga osoba. Istovremeno je moja nana postala nona, djed dedek, strina teta i babo otac. Naizgled samo je majka ostala majka. Otac nije onaj koji me je učio da vozim biciklo, dedek mi nije kupovao bubamare od kamena, i nona nije ona koje me voljela najviše od svih svojih unuka.

I kad sam se pripremala na to da ćemo opet da idemo, odlasci su mi uvijek teško padali. I dalje sam u svojoj glavi nastavila razgovor. Prije nego što smo sjeli u kola, pokušala sam zapamtiti što više predmeta iz kuće. Kako su postavljeni, koje su boje. Obično mi je nana poklonila kakvu sitnicu. A ponešto sam i ukrala, recimo naninu špangu za kosu ili igle za pletenje kojima je plela. Za sjećanje. Željela sam da bi se barem jedan miris utisnuo u moju odjeću. Zauvijek. Onda sam čvrsto grlila nanu, dok me nisu ruke počele boljeti. To je bio posljednji zagrljaj koji je morao biti dovoljan za čitavu godinu. Kad je nana prosipala vodu iza očevih kola, mi bi već odmakli na putu. Što smo se više približavali Sloveniji, sve više su slike predmeta iz nanine kuće i svi mirisi nestajali iz moje glave. Kao da ih nikad nisam vidjela i osjetila. Opet sam postala gladna. A ispred mene je već bilo koparsko šetalište.

Želim da mu ispričam sve ovo, ili bar dio toga, ali mu ne govorim ništa. Ne bi razumio. Neću da ostanem na pola riječi, neću da se objašnjavam. Pogotovo ne njemu koji kaže da mu je svejedno. Laže sebe. Potajno posmatram kako se kreće po kuhinji. Nervira me njegova sporost. Ja bih te tanjire složila tri puta brže. Uzmem krpu i počnem da brišem pult. Neću mu više pričati o svojim snovima, kažem sebi. Pult je čist. Vratim se u svoju praznu sobu. Sjednem na krevet. Počinjem da listam svoj dnevnik. Na vrhu prazne stranice upišem datum, u tri reda opišem protekli dan. Njega namjerno ne spomenem.

Ništa posebno. Ustala, pojela doručak, otišla u prodavnicu, kupila pet džempera u boji i dva crna, za svaki slučaj. Jedan par plavih, jedan par crnih pantalona. Crvene patike. Veliku milku i bilježnicu. Kad sam se vratila iz prodavnice, zaspala.

Zatvorim dnevnik. Pojedem milku. Obučem narandžasti džemper. Deset minuta pješice imam do Hofera.

_______________________________________________________

SELMA SKENDEROVIĆ (2001, Kopar, Slovenija) je studentkinja slovenačkog jezika i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Poeziju i prozu objavljuje na raznim književnim platformama i u antologijama, kao što su Poetikon, Mentor, Kraljevi ulice, Vrabac anarhista, književni dodatak Latice u izdanju Bošnjačkog saveza Slovenije. Učestvuje u interkulturalnim i međunarodnim projektima, kojima podiže svijest o većoj toleranciji prema strancima, na primjer Medkulturno sobivanje (Interkulturalni suživot), Inicijativa za strane studente te na međunarodnom graničnom skupu Forum Tomizza. Dvostruka je dobitnica nagrade Bljesak (2020, 2021) koja se dodjeljuje u sklopu Šinkovčevih dana poezije.

Kao najmlađa autorica, sa 19 godina, svojim je angažovanim pisanjem pobijedila na Festivalu književnosti mladih Urška 2020, u konkurenciji od skoro 100 mladih autora iz cijele Slovenije, starih od 15 do 30 godina.

Njen književni prvijenac objavljen je u oktobru 2021. godine u zborniku Prvenke (Prvijenci) Javnog fonda za kulturne djelatnosti Republike Slovenije (JSKD). Priče su odmah izazvale interesovanje književne javnosti jer je prvo izdanje (400 primjeraka) prodato za manje od pola godine od objavljivanja. Na proljeće 2022 knjiga je već doštampana i predstavljena na mnogim književnim susretima, a novembra iste godine bila je nominirana za najbolji literarni prvijenac na 38. Slovenačkom sajmu knjiga.

Javna agencija za knjigu Republike Slovenije (JAK) odabrala je Selmu Skenderović kao mladu slovenačku spisateljicu i njen prvijenac za projekat Čitaoci Evrope 2022 (Readers of Europe).

*

Knjiga Selme Skenderović “Zašto šutiš, Hava?” je buntovnička priča djeteta koje je sa svojim roditeljima, trbuhom za kruhom, došlo u Sloveniju i pokušava se uklopiti u sredinu i kulturu kojoj ne pripada, i ma koliko se kameleonski trudila da oponaša svoju okolinu, ta ista je ne prihvata. Priča nastaje u trenutku kada Hava, iscrpivši sve svoje mogućnosti da se prilagodi i postane blaženi neprimjetni dio okoline koja je uporno odbacuje, nanovo pronalazeći po neku značajku kojom će je obilježiti i odvojiti, eruptira svom snagom, bacajući toj istoj okolini i društvu u lice sva otrpljena poniženja, omalovažavanja i uvrede. Nažalost, ovo je priča svakog djeteta i odraslog čovjeka u bilo kojoj zemlji izvan one u kojoj je rođen i vrijedna je svakog čuđenja činjenica da je ovo prva knjiga takve vrste. – Fajko Kadrić

KRATKA PRIČA MARINE KUVEŽDIĆ: ČUJETE LI? (iz zbirke “PUT KOJI JE ODABRALA”, Sandorf, 2022.)

proza

– Hoćeš čokoladicu, dušo? – susjeda Adrijana uvijek je fino mirisala. Blago. Nikada u njezinoj blizini nije osjetila oštri zadah, kakvog je imala njezina mama. Prije spavanja često je zamišljala da joj je susjeda zapravo mama. Da se netko zabunio kada se rodila i da će svakog časa ispraviti tu nepravdu. I onda će živjeti u tihom stanu, s ljudima blagog mirisa.
Susjeda Adrijana i njezin muž imali su dvije curice. Jednu koja je išla s njom u razred i koja je uvijek izgledala čisto i uredno, a bila je k tome i lijepa i najbolja učenica. Druga je bila pet godina starija od njih, najljepša cura u školi, glumila u ZKM-u, pjevala u školskom zboru i bila je naprosto sve što je i Kristina vjerovala da bi mogla biti da je susjeda Adrijana bila i njezina mama.
Često se prije spavanja, zavučena duboko pod svoj pokrivač, zamišljala dijelom te obitelji, gradila karakter koji bi u tom životu posjedovala i razvijala talente koje bi, da je kocka tako pala, zasigurno imala. Ali ujutro, kada bi se probudila, ona je imala samo ožiljke po svom tijelu.
I tolike je dane provela skrivajući se u hodniku ne bi li ih vidjela kako izlaze iz svog stana i odlaze obavljati dnevne obveze. Pokušavala je nešto reći. Izustiti nešto više od pozdrava. No puno su puta izgledali kao da žure. Kao da im je nelagodno. Nije ni njoj bilo ugodno. Vjerojatno su je smatrali najobičnijom plačljivicom. Nije ni bila za njihovu obitelj.
Prvi dan nakon što se vratila iz bolnice, primijetila je kako susjeda promatra onu crtu na njezinoj glavi koja ju je još uvijek tako jako boljela. Susjeda je sigurno kovala planove kako joj pomoći, ublažiti joj bol. Možda ju je ona ipak čula.
Našlo se u dućanu još nekoliko žena iz susjedstva. Pozdravljale su se. A onda su ugledale nju, kako drži vrećicu s bocama u jednoj ruci i poklonjenu čokoladicu u drugoj. I nisu gledale u nju. Gledale su u taj ožiljak na njezinoj glavi. Gledale su u njega nekoliko trenutaka, napete, kao da očekuju da će nešto važno reći. A onda su naglo, gotovo istovremeno, skrenule pogled. I Kristina je od tog trenutka znala. Nitko nije želio vidjeti taj ožiljak.
A ona je rasla s njim. Razvijala se. Odvajala se od vlastite obitelji i kopala po svakom ožiljku istovremeno. Kao robot, naučila je raditi neke korisne stvari. Naučila u kojoj mjeri može biti samostalna i započela živjeti život odrasle osobe. To je bilo najviše što je mogla.
Godinama kasnije, jednog vrelog popodneva, sjedila je u polupraznom tramvaju. Grad se ispraznio, a ona se ionako nije veselila godišnjem. Živjela je sama, u podstanarskom stanu, a sav njezin društveni život svodio se na ljude s kojima je radila i na pokoje piće s kolegicama. No gdje god bi sjela osjećala je na sebi poglede i opet je bila ono dijete koje su žarili ožiljci po tijelu.
Tako je bilo i tog dana u tramvaju. Dvije su se mlade djevojke s putnim torbama zahihotale. Brzo je podigla pogled, uvjerena da je komentiraju, no svaka je gledala u svoj mobitel.
Preko puta nje, doduše, sjedila je žena s djevojčicom u krilu i pričala na mobitel. Djevojčica nije prestajala zuriti u nju. Kristina joj je uputila nekoliko kratkih pogleda, pokušala se čak i nasmijati. No istovremeno ju je počeo oblijevati znoj. Osjetila je kako joj se vlaga nakuplja ispod pazuha i znala je da će uslijediti poznati, nervozni smrad, njezin stalni suputnik. Srce joj je lupalo sve jače, a u ušima joj je zujalo. Svakog je časa mogla izgubiti kontrolu nad vlastitim tijelom.
Djevojčica, nezadovoljna sputanim položajem u majčinu krilu, izmigoljila se iz njezinog naručja i krenula ravno prema Kristini. Majka, zauzeta razgovorom na mobitelu, reagirala je sa sekundom odmaka, no to je malenoj bilo i više nego dovoljno. U trenu je zgrabila Kristinu svojim bucmastim ručicama za koljeno, a ona je na to poskočila sa sjedala pri čemu je curica pala.
Djetetu je trebala sekunda da zaplače, no čitavu je tu groznu sekundu gledala ravno u Kristinu, a lice joj se, kao u slow motionu, rastezalo u groznu bolnu grimasu.
Kristina je preneraženo stajala u mjestu. Gledala je u dijete koje vrišti, no više ga nije čula. Bila je svjesna ljudi koji oko nje nijemo gestikuliraju, no nije čula ni njih. Lupanje njezinog srca bilo je suviše glasno.
Osjetila je nečiji zadah i ruku grubo položenu oko njezinog lakta. Neki joj je čovjek prišao i zgrabio je, nakon čega je počela vrištati. Ili joj se barem činilo da vrišti. Pogledala je njegovo odurno lice. Vikao je divljački na nju, a bol koju je osjećala u ruci sad joj je već šetala čitavim tijelom.
Mama je bila negdje u kutu sobe, možda već uspavana alkoholom, bilo je svejedno. Kao i svaki put do tada, vrištala je kroz plač. Plakala je iz nemoći. Zato što je znala da joj vrisak ne pomaže. Ali taj put otac ju je uspio dovoljno daleko gurnuti da razbije čelo na rub stola. A nakon toga mrak. Samo mrak.
Nepoznati čovjek iz tramvaja držao ju je za ruku i galamio. Nije bila sigurna koliko vremena je prošlo, kao da je nakratko izgubila svijest. Rulja je bila bijesna, djevojčica je i dalje plakala držeći se sada rukama čvrsto za mamu.
Otrgnula se i izjurila van čim je tramvaj stao na stanicu. Iza sebe čula je povike, a ispod bolnih stopala čula je udarce vlastitih cipela po asfaltu. Vratio joj se osjećaj u nogama.
Bila je ponovno tu, prisutna. Tijelo koje je označeno i zauvijek obilježeno. Hoda i funkcionira. Samo to. Ali može trčati. Barem može pobjeći.
A oni? Oni su posvuda. Gledaju u taj ožiljak. Besramno viču na nju. Dodiruju je. Ulaze nasilno u njezin prostor ne mareći ni najmanje za nju, za bol, za plač. Ljudi čuju sve, a ne čuju ništa.
Sljedeće čega se sjećala bila je njezina kupaonica. Ljutnja ju je toliko obuzela da je zarezala možda i prejako. Nožem je produbila izdajnički ožiljak, a onda je neko vrijeme samo udisala i izdisala kroz bol i promatrala kapljice krvi kako udaraju u umivaonik.
Onda je napravila još jedan rez na ruci. Pa jedan na nozi. Počeo ju je obuzimati mir. Sve je opet bilo u redu. Bol ju je prekrila poput tople dekice i mogla je odahnuti.

Susjeda Adrijana te je večeri potjerala supruga rano u krevet kako bi mogla gledati ljubavni film.
Zvono na vratima začula je baš u trenutku kada se udobno smjestila na kauč i otvorila bombonjeru. Bila je iznenađena, jer nikoga nije očekivala.
Na brzinu je popravila frizuru, pogledala kroz špijunku i naposljetku oprezno otvorila vrata. Prepoznala bi je svugdje, iako je sada bila odrasla. Kristinu iz susjedstva. Uvijek ozbiljnu i uplakanu. Tako ju je žalila. Oči su joj ostale iste, nekako mutne, nedorečene. Često bi se sjetila te curice i njezinih očiju. Bile su neobično tužne za tako malo dijete.
– Kristina, otkud ti? Pa šta ti je to? – položila je ruke na prsa nakon što je ugledala njezine krvave ožiljke. – Jel trebaš pomoć? – upitala ju je.
Kristina je ostala nepomična. – Trebala mi je – odgovorila je.
– Daj uđi, jel ti treba pozvati Hitnu pomoć? – Adrijana je nastavila inzistirati, kao da je nije čula. Opet.
Izvukla je nož iz torbice i stavila si ga pod grlo. Adrijana je ustuknula – Jel me sad čujete?! –dreknula je.
Iza Adrijaninih leđa pojavio se njezin suprug – A, evo i susjeda – rekla je. – Zar sam vas probudila? Mislila sam da imate čvrst san.
Oboje su je nijemo gledali. Zgradom se protezala jeziva tišina. Toliko nepodnošljiva da su zvukovi prošlosti neometano počeli odzvanjati hodnicima. Čula je samu sebe. Vlastite beskorisne krikove koji odzvanjaju hodnicima dok ne iščeznu. A nakon toga? Na svjetlu dana? Sami sažalni pogledi. Čokoladice, tepanje i sažalni pogledi sa svih strana.
Iz usta joj se oteo nekontrolirani jecaj i pritisnula je nož uz sebe malo jače, tako da je napravila površinsku ranu na vratu. – Daj da ti pozovemo Hitnu! – rekla je Adrijana plačnim glasom.
– Vi mene opet niste čuli? Šta trebam napraviti da me netko čuje? Šta!? – kleknula je pred njih, sada s nožem čiji je vrh uperila prema trbuhu i počela jecati.
Iznutra je opet vrištala, no nije znala čuje li se išta. Pokušavala je nekoga zazvati, bilo koga dozvati u pomoć. Čitavo ju je tijelo opet boljelo. Samo bol. I vrisak. Još jedan koji odlazi u zrak. I još jedan. I još jedan. I tako do iznemoglosti. Ili do kraja. A onda? Samo mrak.
Mjesec dana nakon tog događaja, gospođa Adrijana kupovala je banane u dućanu kada ju je druga susjeda pitala za Kristinu.
– Bila je tak prestrašena curica, znala sam ja da nekaj s njom nije u redu – rekla je, prije negoli je dočekala odgovor.
– A šta da vam kažem – započela je Adrijana. – Sad je ipak pod nadzorom. Bila bi se ubila onu večer da nisu došli po nju. Sva sreća da je moj Stipe uspio nazvati policiju – Adrijana se počela ogledavati po dućanu u nelagodi. Od te večeri kada ih je Kristina posjetila, neprestano ju je pratila ta grozna nelagoda. Tako glup osjećaj. Nedefiniran, a prisutan.
– Da, da, grozno je to, ali nema baš pomoći – odvratila je susjeda. – A vidite vi kakve su ovo jabuke, to je sve trulo, ništ ne valja.
Adrijana je jedva dočekala da se vrati u stan. Zaključala je i naslonila se na zid, zadihana kao da je od nekoga bježala. Nije znala gdje je Kristina završila. Nije znala je li u pitanju neka ustanova. Ili bolnica. Hoće li je ikada pustiti na slobodu, vratiti u život kao one divlje životinje koje puštaju natrag u prirodu nakon što im pomognu.
Nije znala niti hoće li joj netko pomoći. Znala je tko joj nije pomogao, a nije smjela razmišljati o tome.
Pa ipak, noću, dok je ležala budna u krevetu, i dalje ju je progonio plač tog djeteta. Godinama, od kad je bila sasvim malena, pa do dana kada joj je ponovno pozvonila na vrata i sve do dana današnjeg, krikovi nisu stali. Sve je čula. Oduvijek ih je čula.

________________________________________________

MARINA KUVEŽDIĆ rođena je 1985. godine u Vukovaru. Od 1991. godine živjela je u Zagrebu, gdje je 2009. godine završila studij anglistike i pedagogije na Filozofskom fakultetu. Živi u Velikoj Gorici te radi u Zagrebu.
Do sada je desetak njezinih kratkih priča objavljeno u sklopu raznih književnih natječaja (Gradska knjižnica Samobor, Ranko Marinković, Kritična masa, Arteist, Matica Hrvatska) te je osvojila nekoliko nagrada, između ostalog i nagradu na natječaju Kluba studenata Fakulteta elektrotehnike i računarstva za najbolju kratku priču, Ono što je htjela, kao i treću nagrada u sklopu natječaja za kratku priču Ranko Marinković Večernjeg lista 2017. godine za priču Znaš li tko sam.
Njezina prva zbirka kratkih priča pod nazivom „Put koji je odabrala“ objavljena je u izdanju Sandorfa 2022. godine.