Tag: Petra Sigur

***

Svaki dan kad se vozim biciklom najdužom ulicom u kvartu na putu prema gradu, prolazim kraj nekoliko lešina mačaka u različitim stadijima spljoštenosti. Ne raspadanja.

Danas sam opet, kao i prije dva tjedna, naišla na friško rasporenu mačku izbačenih crijeva. Scena je zaokupljajuća, jer mačka leži na cesti kao da se odmara. Krzno joj je još uvijek mekano i na pogled podatno, glava ljupko okruglo ocrtana s našiljenim ušima, usta blago rastvorena, nazubljenih, sićušnih zuba. Dođe ti se sagnuti da ju podragaš. Jednom sam to i učinila. Prolazila sam kraj vrtića i u visokoj travi prije zapuštenog zemljišta kojim ide prečica ugledala udobno zavaljenu crno-bijelu macu. Djelovala mi je tako slatka i (s)pokojna da me nešto povuklo dolje k njoj. Čučnula sam i prošla rukom preko krzna svježe izdahnule mačke. Ruka je odmah znala čim ju je dotaknula, da života u tom opuštenom tijelu više nema, no svoj je put preko izbočenog hrpta do kraja odradila bez uzmicanja.

Na cesti izginulim mačkama krzno je obično zamrljano krvlju i tragovima kotača, istog trenutka nastupom smrti postaje neprivlačno, u pramenovima slijepljeno nekakvom vlagom. Glava im je uglavnom razmrskana, pomiješana s krupnom rezolucijom asfalta, konstitucija spljoštena, prvog stupnja poravnanja.

Kad sam prije dvije godine autom razvozila djecu, jedna mi se mačka odnekud iznebuha spetljala u kotač i prije nego sam stigla zakočiti, osjetila sam trupom vozila drhtaj njezine lagane, stradale mase. Djeca su pitala, što je to. Nadala sam se kako je ipak preživjela, nipošto nisam htjela biti uzrokom muke ili nestajanja, jer sam u retrovizoru ugledala živost i poskakivanje, a onda naknadno skužila da je to igra njezinih potrganih živaca radi kojih otraga na cesti izvodi neviđene, okretne akrobacije.

Svaku večer već danima dječaku u krevetu prije spavanja na glas čitam „Bijelog očnjaka“. O antropocentričnoj okrutnosti prirodnog ciklusa i o tome kako smo svi jedni drugima korist i lovina. Pisac saživljava dijete s glađu, borbom, mentalnim vizurama mesoždera koji u svakom pokretu osjeti otkucaj života, hranjivost krvi i mesa. Pod zubima, kao težina kotača, razlaže kožu, tekućinu, mišiće i mast. Pitam se, što bude sa crijevima, punim ili praznim, koja već dva puta u roku dva tjedna viđam izbačena po crnilu asfalta. Mjehurasta i napuhana, ista onakva kakva je moja baba čistila na drvenom stolu kraj korita. Gotovo prpošna, za balone i kobasice, rastezljiva i ponovno iskoristiva, punjena zrakom ili drugim materijama.

Ispala crijeva mačke koja drijema na cesti neobična je kombinacija za pogled otupljen kućama i autima.

Prošle godine dok sam se jednako tako vozila prema gradu na biciklu, baš nekako u ovo vrijeme, naletjela je traktorska prikolica. Tipu se u vožnji otkvačila, krenula na moje golo, nezaštićeno tijelo. Uspjela sam odbaciti bicikl i skokom završiti na njoj umjesto ispod, gdje bi se moja crijeva ili lubanja jednako tako sjajili na suncu koje nije briga. Ono grije za sve jednako, jer idući okret iznova dan početi mora.

Bio je uplašen i sućutan, htio je zvati hitnu i pitao me jesam li dobro dok sam se presavijala, no poslije nije nazvao da vidi kako sam, niti se javio na telefon radi oštećenog bicikla. Pa što, i on je preživljavao. Bila je jesen, dolazila zima, takvom se prikolicom voze drva da bi se kuća zgrijala i tijela zadržala toplima. Oštećeno je meso ostalo iza, jer pokret metala ne daje jednaku šansu zubima. Život ovisi o brzini i sretnim prilikama. Čak je i promišljenost instinktivna reakcija.

Izbjegla i ostala živa. Dočekala se na noge, kao svaka bačena mačka u zraku. Tek potrošila jedan od svojih života.

‘Život mora da se troši, nema jaja bez kokoši’, nabraja hvatljiva pjesmica iz neke stare domaće serije. Negdje iz 80-tih, kad me prvi put poljubio auto i srušio s bicikla.

Odmah po mačjoj smrti, na cesti počinje prešanje. Stanovnici kuća u ravnini s njihovim nastradalim truplima iz nekog razloga više nemaju potrebu micati lešine od svojih pogleda.

Jednoj se još razaznaje mačji oblik, iako je spljoštena poput lista, druga po putu izgleda kao ispuhana dlakava lopta. Onoj zadnjoj, metar i pol prije stupa semafora gdje obično stojim na crvenom, desnom nogom oslonjena o rubnik trotoara, krzneni ostaci pomiješani su s pijeskom i kamenčićima pa iz zgrnute hrpice još samo tanke koščice rebara podsjećaju da je taj pometeni otpad nekad bila živina, slatka mačkica.  

Kolegice jučer pričaju kako im je umrla teta, sestrična, mama. Jedna veli da je odbila posljednji put pogledati mrtvog člana obitelji. Htjela joj je ostati u sjećanju kao puna, sretna i živa slika žene u svojim najboljim danima. Ma dobro si napravila, kaže druga, ja sam išla pogledati svoju prije sprovoda i nikad neću zaboraviti tu suhu kožu i mrtvačke zube. Bože me prosti, ali izgledala je kao prazna vreća.

Pa kažu da smo tijelo. Pokretna anatomija koja u svakom trenutku može biti razotkrivena pogledima slučajnih ili sistematičnih prolaznika. Nečemu je poslužila. Zgranula i podsjetila na tiho prisustvo smrti ili raspored i svojstva organa u tjelesnim šupljinama. Nekoga nahranila.

***

Da se zaoštrava i odlazi k vragu skužila sam kad su sisačkoj navijačkoj legendi Raduloviću trgovkinje zabranile ulaz u trgovinu pa je čovjek navukao na usta ili svoje strgnute maskirne gaće ili neku kvazifantomku od odrezanih štrampli preko cijele glave kako bi mogao unutra po pivu. I zbog toga još završio u novinskom članku o snalaženju građana koji su zaboravili ponijeti masku. Ajde što su se prodavačice u lokalnim trgovinama napokon mogle istresti na pijance koji se oko njih okupljaju da se miču odande, jer je zabranjeno okupljanje… Ali da je Radulović morao popustiti pred imperativom makar improvizirane zaštite za usta i nos, bilo je krajnje indikativno.

Čovjeka koji svoj drčni habitus nije mijenjao negdje od srednje škole, poznat po tome što vrijeme života posvećuje klicanju za Dinamo i Chelsea, koji vjerojatno nije radio dana, već živi od neke naknade i nasljedstva, ulicama hoda svjetlucavih očiju u svojevrsnom zanosu na rubu izderavanja stiha navijačke himne i trzaja slobodne šake, jer u drugoj uvijek drži pivu… Ludog i opasnog, a mekanog istovremeno, nisam vidjela u svom elementu skoro čitave dvije godine otkad je proglašen dolazak korone.

A on nam je vjesnik minusa, ne proljeća.

Znao se nekakav red… Kad god Radulović sa stavom buldoga aristokratski prošeta ulicama grada zimi u donjem dijelu trenirke i kratkoj majici, najmanje je 3 ispod 0.

Što je hladnije, to on hoda ponosnije, izbočenijih prsa, dok se građani samo gledajući ga još dublje zavlače u unutrašnjost jakne.

Prošla sam masu puta ispod njegovog prozora u centru grada, širom raskriljenog, na pendžere okačena engleska zastava, iznutra prlji neki HC… Normalno, kad si dobro raspoložen razvija se muzika i tom žaru svi prisustvuju, Radulović slavi postojanje i dobro se osjeća, neka ga. Ali zadnje dvije godine vlada muk kroz taj prolaz gdje su se njegova dva prozora smjestila između butika i pečenjarnice. Zbog ove druge godine kad je grunuo potres i razrokao sve starije kuće i zgrade, možda sad živi među napuklim zidovima i pod strušenim stropovima pa ne želi runjiti žbuku još i decibelima.

Sve do jutros nije bilo glasa, učinilo mi se da je to on prije par tjedana na puteljku kraj Konzuma, ali nisam bila sigurna, falilo mi je uzdignute i zakrenute glave na debelom vratu koja vječno prijeti: Samo zucni nešto protiv Dinama…

Termometar u autu pokazivao je skromnih minus dva kad sam skretala prema placu, a tamo kraj žardinjere poznat, drag lik… Radulović u kratkoj majici s pivom u ruci…

Iako je teško pao novi zavrtanj u spirali, nešto se ipak znakovito vratilo na svoje mjesto.

I opet sam u blagoj panici, imam li?, opipavala džepove na jakni, kako to činim svaki put prije ulaza u trgovački centar, gdje svraćam nakon placa. Suho je zašuškala u oba džepa, a onda sam se prisjetila kako nisam Radulovića rano ujutro vidjela zabadava. Tko pije pivu u 8 ujutro?! Kad je on uopće pio pivu tako rano?! I to ispred placa, a ne u centru… To je praktički njegova prikaza čija prisutnost simbolično označava prijelaz…

Ušetala sam unutra odlučno, još me u predvorju nitko nije zagledao, a onda sam iza pomične rampe izvukla košaru na kotačiće i počela privlačiti poglede… Neki su je po običaju navukli sve do očiju, pojedini čudaci nagurali su čitavo lice u filcan, obli kljun, zaposlenice su slagale robu na police s pokrivenom bradom i razvučenim ušima koje su već postale otporne na zatezanje, većina je krpe mrljala po ustima ili im je izvirivao pimpek od nosa, kako su prigovarali savjesni higijenski kontrolori što se ne nosi pravilno…  I vidjela sam stripovske mjehuriće s komentarima…  A vidi nje kako je drska! A stvarno, zašto ja to nosim na ustima?

Uhvatila sam nekoliko pogleda prodavačica koje bi nešto zaustile da im maska nije beskorisno visila… Ali nitko nije rekao ništa… Da je i krenuo, pitala bih, zašto? Jebote, rat je, završila je predstava, ima većih problema, i vi ćete uskoro, samo sam vjesnik, šafran iza visibabe Radulovića.

________________________________________________________

PETRA SIGUR – Rođena, odrasla i živi u Sisku. Diplomirala komparativnu književnost, filozofiju i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od završetka studija zaposlena u Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac Sisak, gdje obavlja posao katalogizatora knjižne i periodičke građe te voditelja odjela književne kritike i eseja. Književnu kritiku, prozu i poeziju povremeno objavljuje u časopisima. Do sada izdala dvije zbirke priča, „Pozadinsko zračenje“ (2018.) i „Panova katedrala“ (2021.). Mama dvoje djece i strastvena planinarka.

– izbor i objavu priredila Marina Kuzmić Laszlo –