DVIJE PRIČE ZORICE RADAKOVIĆ (iz rukopisne zbirke)

ONA, PA JA

Pospana sam, a ranojutarnje sunce bliješti s prozora i udara mi u oči. Ulice su puste jer subota je, građani će izmiljeti tek za nekoliko sati. U tramvaju štekće pokvareni aparat za poništavanje karata. Zvuk poludjelog stroja, ali se privikavam, dremuckam još nekoliko stanica, pa izlazim. Silazim na asfalt, a tek što udahnem svjež zrak ispunjen cvrkutom ptica iz obližnjeg parka, strese me bijesan glas.
– Hoćeš da ti siđem dolje? Hoćeš da ti siđem dolje, majku ti…! – grmi neki muškarac iz tramvaja.
– Dođi, hajde… – s pločnika mu odgovara drugi, pa pljune prema tramvaju.
Osupnuta sam prizorom i ne mogu dalje, makar žurim. U času me obuzima slabost. Zar počinju već u šest ujutro? Srećom, vrata se zatvaraju, tramvaj kreće i sa sobom odnosi gnjevnog putnika. Ovaj koji je ostao nastavi psovati promuklim, alkoholičarskim glasom, ali opasnost od obračuna je prošla. S olakšanjem požurim preko ceste.
Autobus je već gotovo krcat, a ja nalazim svoje mjesto i sjedam kraj neke debele žene od svojih četrdeset godina.
– Baš dobro što ste vi – kaže mi. – Samo da nije neki muški. – Pruža mi ruku: – Ja sam Klara. Putujete sami?
Na bujicu njezinih riječi uglavnom kimam. Vozač uključuje radio na kojem su vijesti o Iraku i domaćoj ekonomskoj i političkoj krizi. Spuštam kapke, ali Klara mi polaže dlan na ruku i pita:
– Idete prvi put s ovom agencijom?
Prije nego što izustim “Da“, ona počinje priču o toj turističkoj agenciji koja je mnogo bolja od sličnih koje po istoj cijeni organiziraju takve jednodnevne izlete na more. Kaže, razgovarala je s ljudima, ne govori na prazno.
¬– Da, da… – odobravam joj s vremena na vrijeme i odbijam kikiriki i bombone kojima me nudi.
– A jeste li vi udati? – pita iznenada.
– Ne – odgovorim. – A vi?
– Imam dečka, hodamo dugo. Ali, ne želim se vezati. Žene danas moraju… – i priča, priča kao da na glas provjerava znanje iz feminizma pokupljeno iz ženskih magazina. A onda mi se unese u lice – Je li vam zlo? Hoćete vrećicu?
– Ma, ne – kažem – ali malo bih odrijemala.
Prepušta me nakratko samoći, ali u mraku iza kapaka još jače od njezinih riječi glasni narodnjaci s radija ismijavaju se mojoj želji za mirom. Tri sata, prekidana Klarinim pričama i radijskim programom, pokušavam drijemati, sanjariti i promatrati prirodu uz cestu. Napokon Crikvenica.
– Jeste za kavu? – poletna je Klara.
– Ne, hvala, ne pijem kavu – slažem silazeći.
– Onda sok? Ja častim. A poslije ćete vi mene…
Zapravo shvaćam da želi sa mnom provesti dan, pa brzo uđem u gužvu kod prtljažnika, zgrabim svoje stvari i dok ona uzima svoje, šmugnem da me ne vidi.
Polako prolazim uz terase kafića u potrazi za slobodnim mjestom da najprije uživam u capuccinu i pogledu na usidrene lađe i jutarnju vrevu, ali svi su stolovi zauzeti. Nema mi druge, odlazim na plažu, a tamo, ipak, stoji montažni ugostiteljski objekt pa pohitam i sjednem za stol pod jednim suncobranom.
Baš kako sam željela, osamljenički uživam u capuccinu i promatram more. Na ležaljkama i pod suncobranima već se izležavaju imućniji gosti iz obližnjeg hotela. Do njih na ručnicima sjede siromašniji i vade doručak iz najlonskih vrećica. Neka preplanula žena puni plastičnu bocu vodom iz tuša, pozdravlja se s mladićem koji otključava lokot i oslobađa svezane plastične ležaljke, poželi mu dobar posao, pa se polako odgega prema svom ručniku. Ustajem da izaberem mjesto na plaži prije nego što nastane gužva.
Na jednom ovećem kamenu palim cigaretu i gledam kako turisti pristižu, onda se okrenem prema plićaku.
– ’Ajde, ne boj se! – Bljedoputa žena srednje dobi, stoji u vodi do pasa i nagovara mladu bojažljivu djevojku da zakorači dublje. – Neće ti ništa biti, ja sam tu, ne boj se!
– Neću. Neću! – Djevojka se drži ukočeno i drhturi, a žena koja joj je htjela otkloniti strah od mora hvata je za ruke i odlučno vuče naprijed. – Neću, neeeću! – brani se učenica, trga se iz ruku svoje učiteljice i posrćući bježi na kopno i ne obazire se što ona žena za njom viče da je kukavica.
Oko podneva plaža je napučena do kraja. Do mora se može samo preko tuđih ručnika, ponekad i nogu. Isprva me smetaju preglasni razgovori, cika i dječja vriska, povici prodavača: “Burek! Buftli! Pereci!“ i nekoliko Romkinja koje, preko ruke noseći robu, krstare između ručnika i uzvikuju: “Žene, stolnjaci! Žene, stolnjaci! Jeftino!“, ali, posve neprimjetno, svi se zvukovi domalo stapaju u jedinstveno zvučno stanje, kao što se i svi mi, svakakvi i odasvud, onako izvaljeni na suncu, pretvaramo u jedan tepih od golišavih tijela.
Osluškujem: Mađari, Česi, Nijemci, Talijani i Zagorci koji se čude da kava, sladoled i hrana u restoranima nisu baš skupi kao što su čuli preko televizije.
Sjedim na hridi s nogama do koljena u vodi. Gledam dječaka od šest-sedam godina kako po stijeni lovi račiće, pa ih stavlja u uvalicu između dva kamena da mu ne pobjegnu. Mnogo ih je ulovio, sve vrvi u toj barici od morske vode. Okrećem se licem prema suncu, zatvaram oči. Prepuštam se osjećanju elemenata, vodi, zraku, vatri i zemlji. I životu.
Iza sebe čujem udarce kamenom, učestale, pa se okrećem. Dječak iz lokve vadi račiće, stavlja ih na kamen i, prije nego što uspiju pobjeći, drobi ih drugim kamenom i radosno se smije kao da tuca orahe! Ne prestaje ih drobiti i ne prestaje se smijati. Račji oklopi prskaju, a on ih, zdrobljene, drugom rukom odmiče ustranu, stavlja nove, pa opet udara.
– Hej ti, prestani! – viknem, ali mali se krvnik ne obazire. Ljutito ustajem i krećem prema njemu, ali bosa sam, ubodem se na neki šiljak i gubim ravnotežu. Padam koljenom na hrapavu stijenu i jauknem, ali dječak, opčinjen ubijanjem, ništa ne čuje. Ustajem, šepajući stižem do njega i vičem:
– Mali, što to radiš?! – Tek sada dječak prestaje ubijati račiće i diže pogled prema meni. Oči su mu plave, pune iznenađenja, prestrašene. – Kakva ti je to zabava, zašto ih mučiš, prestani ubijati! – vičem na njega.
On čuči i gleda me, pa polako ustane.
– Parlate Italiano?
Što da radim? Bi li razumio da uzmem one zdrobljene račiće i nabijem mu ih u lice?
Nekoliko se trenutaka gledamo oči u oči, a onda ja svrnem pogled. Okrećem se i polazim prema moru, ostavljajući mu na milost i nemilost preostalih nekoliko račića.
Rana na koljenu peče me od soli, a dok je ispirem pod tušem, nebo stanu prekrivati oblaci, iznenada zapuše jak vjetar i započne sitna kiša. Ljudi se užurbano razilaze.
Uzimam svoje stvari, sjedam na klupu uz drvored koji odjeljuje plažu od ceste i pod zaklonom krošnje polako se odijevam.
– O tu ste! Kako smo se izgubile? – dovikuje mi Klara prilazeći.
– Eto – kažem – gužva… – kažem i razmišljam kako da joj sada umaknem.
– Što vam je to s koljenom? – pita, ali odmah pogleda na drugu stranu, preko ceste, gdje su kafići i trgovine sa suvenirima. – Joj, slikari! Divno. Idemo se slikati, hoćemo? – Hvata me za lakat i hoće me povesti prema jednom suncobranu pod kojim je portretist sa štafelajem. – Da iskoristimo! Kad se već ne možemo sunčati, bar da nam ostane uspomena.
S nelagodom oslobađam ruku.
– Ne, radije bih se malo prošetala – kažem i na brzinu se pozdravim. Ne osvrćem se da joj ne dam povod da pođe za mnom.
Kišica tek rominja, pa zato ne trčim nego polako, šećući, odlazim u jednu pizzeriju. Gledam kroz prozor. Domalo opet sja sunce i ljudi hitaju na plažu da iskoriste dan. Vraćam se i ja, ali sada pronalazim drugu plažu. Dugo sjedim na kamenu uz more i čitam.
U sumrak se okupljamo oko autobusa. Klara mi radosno pokazuje svoj portret, zapravo gotovo karikaturu.
– Dobro me pogodio, je li? – ozarena je. – I to u samo pola sata!
– Dobro je – kažem dok gledam njezin osmjeh razvučen na sivom papiru. – Sliči na vas.
– To je umjetnost! – kaže – A ne kad ne znaš što je na slici. A ovo? – Pokazuje i na majicu koju ima na sebi – Prava mornarska! Stoposto pamuk!
Prije polaska još mi pokazuje neku kutiju od školjaka. Autobus kreće, ona spušta sjedalo i zavaljuje se:
– Baš sam se umorila. Sad ću fino odspavati sve do Zagreba – govori dok zijeva.
“E, nećeš,“ mislim si dok osjećam kako mi koljeno otiče sve više. Čim vozač uključi radio i unutrašnjost autobusa stane vibrirati od muzike narodnjaka, ja započinjem svoje pričanje o nasilnicima i o onom malom gadu, ubojici rakova, o umjetnosti, glazbi i slikarstvu, o filmu i modi, muškarcima i ženama, politici, konjskim utrkama i kloniranju.
Premorena od zraka i mora, zatvorenih očiju, Klara tek povremeno odgovara: – Da, da… – a ja je držim za ruku i pričam joj.
Kad autobus stigne u Zagreb, pazim da mi ne šmugne prije nego što odemo na kavu. Ja plaćam. A poslije će ona.

***

FRUSTRACIJA

– Ti si bacila Maloga u smeće? – doviknuo je Sven Marini u sobu pošto je ušao i otvorio kantu smeća da u nju baci žvakaću gumu.
– A tko bi? Je li mrtav? – odvratila je Marina dolazeći – Diše ili…?
– Potpuno je mrtav! Dobro je… – Sven joj je prišao, ovlaš je zagrlio i poljubio u čelo – Znam da ti nije bilo lako, dušo…
– Bilo mi je teško! – stresla se – I to je zadnji put da činim takvo što… – položila je ruku na prsa – Bože, kako užasno!”
Par u tridesetima Marina i Sven su se pokajali što su unajmili i uselili u kućicu s vrtom u naselju s prizemnica namijenjenih rušenju! Jer, unatoč tome što je najam bio jeftin, što je kućica u cvijeću izvana odisala ljepotom, mirom, inspirativnošću, život u njoj nije bio idiličan. Iza vedre fasade počivala je dotrajalost s vonjem plijesni, kronično vlažni unutarnji zidova osipali su se pod tapetama, a zbog loših instalacija nadirali su i neželjeni gosti. Da, glodavaci su (pogotovo nakon obilnije kiše, iz kanalizacijskih cijevi i šahtova) šetkarali dvorištima pa i ulazili unutra! Tako, za jednog od tih dana, nije bilo ni malo ugodno kad im je kroz otškrinuta vrata, za popodnevnog odmora, posve opuštenog izležavanja kakvog su si odlučili priušćivati vikedom – protrčao štakor! Pokajali su se i Marina i Sven, ali to nisu izravno rekli jedno drugome da slučajno ne bi došlo do međusobnog prigovaranja što nije bilo poželjno za početak njihovog predbračnog života u kojem im je prvenstveno bio cilj bolje se upoznati, te su muke u svojoj trenutnoj oazi nevoljko nazivali: romatikom.
U skladu s tim poljskog miša koji im se zavukao u kuću i spretno skriven grickao odjeću i papire nazivali su mišićem, miškom, mišonjom! Nekoliko puta su ga čak i vidjeli, malog, baršunastog, i brzog kao munja! Tek što bi pomislili zgrabiti metlu ili nešto čime bi ga poklopili, njega više nije bilo vidjeti! Koliko god im je smetao, bilo im je fascinirajuće kako tako sitan stvor uspijava biti sposoban namiriti sve svoje potrebe za hranom i održavanjem zubi! I kako je ih unatoč svom malom mišjem mozgu uspio procijenti kao ne-opasne, te se odvažio na duga šuškanja i šetnje stanom, zbog čega su mu nadijenuli ime po ocu Karla Velikog – Pipin Mali. Međutim, kad je količina izgrickane odjeće, papira, Marininih skica i akvarela s vremenom dosegnula znatnu štetu – Pipinova mišja dražest morala je pasti u drugi plan; jednostavno – nisu ga više mogli podnositi, morao je van iz njihove romantične oaze, živ ili mrtav!
Marini je bilo turobno što ne radi kao politolog, nego kao tajnica na zamjeni u jednoj privatnoj firmi, a k tome – slika, a zna da nikad neće biti ni blizu pravom slikaru, umjetniku, i što unatoč svom društvenom porivu – neće biti aktivist, niti za prava ljudi niti za prava životinja, jer – kako će – ako dobrovoljno radi za gazdu koji zaštićen društvenim vezama ugnjetava uposlenike, kad njoj treba novaca za sadašnji i budući život, kako da bude ono što joj nalaže njen (sputani) duh kada, eto – silom prilika – zajedno sa svojim budućim mužem, profesorom književnosti, lektorom “Malog oglasnika” kuje plan kako da ubiju Maloga?
Ali Mali je morao skončati! Takav je život!
Nisu htjeli upotrijebiti standardnu mišolovku jer im se takva egzekucija činila okrutnom. Odlučili su se za ljepilo. Na komad kartona razmaže se ljepilo – položi mamac, mišonja dođe i….
Dva dana su čekali da Mali priđe stratištu! A malom je valjda bilo sumnjivo kako mu netko ostavlja hranu na putu i bio je oprezan. I onda, Marina – s posla, kad li…
Na centimetar od zalogaja Pipin Mali leži zalijepljen cijelom površinom trbuha i nožicama i drhturi izmučen od uzaludnih pokušaja da se izvuče! Kako strašno, kako mučno! Da je barem Sven u tom času bio uz nju!
Marina je brže uzela jedan tup nož i, sućutno se smiješeći (kao da će miša time ohrabriti), pokušala ga odvojiti od ljepljive površine. Kako bolno! Mišjim poluonesviještenim tijelom je od toga zadrhtao dodatni cijuk visoke frekvencije!
A kako je jadnik nakon dva dana izviđanja pritrčao zamamnom komadiću sira!
Pokušajem spašavanja samo mu je povećavala muke, te se nametalo da bi bilo najhumanije da ga ubije, što je i bila prvotna namjera, kada ga već nije mogla spasiti, što je bila druga namjera. Nije bilo više izbora: dokrajčila ga je tako što je zajedno s kartonskom podlogom stavila u vrećicu, zatvorila je i bacila u smeće. Mali se glodavac sigurno brzo ugušio. Nije imala živaca provjeravati. Kakve koristi?
I sad, umjesto da Sven posveti neko vrijeme priči o njihovom ljubimcu-štetočini (kojeg njih dvoje nikada neće zaboraviti), on već prelazi na drugo, spominje Kristijana, svog prijatelja i redovnog čitača a pokatkad i oglašivača u “Malog oglasniku”, a koji bi da se sretne s njima!
– Polako s Kristijanom…
– Što “polako”? Zainteresiran je za tvoje slike, razumiješ?
– Čekaj… Trgovao bi, prodavao bi moje slike…?
– Da! I to u galeriji, usred Tkalčićeve! U “M-artu!”
– Šališ se… – zasjale su joj se oči – Ali, nije li ta “M-art” galerija njegovog bratića?
“Formalno će i ostati. Ovaj nije znao voditi posao, čas je htio biti veliki kustos , čas je htio komercijalu… I napokon će dati Kristijanu odriješene ruke da postavi galeriju na noge. O tome mi je netko pričao nedavno. I danas, taman mi u rukama neki oglas o prodaji “jata puževa” , on zove i pita jesmo li ti i ja ovih dana za piće, veli – ima jedan prijedlog. Da se nađemo s njim i njegovom novom curom, fotografkinjom. Mislim da je to ona jedna njegova šutljivu prijateljica s ribljim očima, koja ga je znala slušati na telefon satima i govoriti “Da, da”. Sigurno će i ona tamo izlagati svoje fotografije….
– Zvuči predobro da povjerujem!
– Daj! Tvoje slike su predobre da ih izlažeš u sklopu art radionica! Osim toga, u životu sam Janu napravio bezbroj sitnih usluga pa je u redu da on uzvrati na ovaj način. I, zato ne plači za Malim, idemo van na veliku pljeskavicu da proslavimo!”

Otišli su na pljeskavicu i uz nju popili nekoliko piva veselo raspredajući o mogućnostima koje se otvaraju Marini nakon prve male izložbe u oficijelnoj galeriji. Ne samo što bi Marina dobro prodala slike nego bi ušla u novu razvojnu fazu slikanja, posao tajnice u bezveznoj firmi bio bi zauvijek iza nje! Kad to se desi, Marina može dati podršku Svenu da potraži bolji posao, počne pisati priče…
Kako bi bilo da piće s Kristijanom zakažu u restoranu, pa nešto i pojedu? Ili, još bolje – da Kristijana i njegova djevojku pozovu kod njih u kućicu, da opušenije razgovaraju bez bučne glazbe koja na javnim mjestima zna biti naporna i tjerati čovjeka da viče? Da, najbolje će biti da oni dođu u njihovu oazu! Za tu priliku Marina će napraviti generalku – pospremiti “slikarski studio” u uglu dnevne sobe, maknuti crnu plijesan sa fuga između pločica u kupaonici, očistiti i zadnje mišje tragove, poput zrnaca kima sitne mišje brabonjke, a Sven će prirediti finu laganu večericu, zar to ne bi bilo dobro? Da, u idućih dan-dva Sven će na poslu dio mozga staviti u funkciju “search” to jest pretraživanja ideje za što bolji prijem, a naročito kad dođe kući i igrajući kompjuterske igrice uđe u opušteno, kreativno stanje!
A onda, već na povratku s pljeskavice i piva – pogled na brajdicu u susjedovom dvorištu Svenu daje ideju! Vinogradarski puževi! To je sada “in”! Ljudi ih uzgajaju na farmama, a oni tu delikatesu imaju pred nosom!
Svenov i Marinin novopečeni susjed je u dvorištu imao malu brajdu da mu ljeti daje hlad, ali su na njegov prirodni suncobran navalili nametnici kojih se nije mogao riješiti pužomorom – ili je ta kemikalija bila slaba ili su puževi bili imuni, te je Svenu sinulo da napravi korisno i ugodno djelo o kojem će Kristijan pričati.
– Što radiš, jesi lud? – uznemirala se Marina gledajući Svena kako skida štetočine s dijela loze okrenutog njihovom dvorištu.
– Donesi lonac, draga! – odgovorio je živahno – Od ovog ću napraviti gozbu!
– Baš si lud…– zavrtjela je glavom, nasmijala se i otišla po posudu.

Onda su našli recept na Internetu.
Puževe treba držati na tanjuru zaklopljene cjedilom za špagete, da ispuste svu sluz.
To je bilo lako.
Onda… Puževe, kad nakon dva-tri dana posve ostanu bez sline i kad se začahure u svoje kućice, trebalo žive ubaciti u kipuću vodu!
A Sven odjednom za to nije imao snage!
– Čekaj, Sven, ja sam sredila Malog, a ti, molim te lijepo, sredi te puževe!
– Obećao sam, ali ne mogu! Budi dobra, razumij me, i daj ti to sredi! A ja ću poslije, kad odu, raspremiti stol i oprati i spremiti suđe, ha?”
Uzdahnula je pa odignula cjedilo od tanjura. A puževi, spore životinje, izmrcvarene, poludehidrirane, pojurile su koliko su god mogle kroz zapečenu sluz prema rubu cjedila, da se spase. Namršetan, prstom ih je jednog po jednog brže-bolje vraćala natrag.
– Odurno! – Stresla se od gađenja – Ne mogu!
– Možeš, ako hoćeš!
– Ali, Sven, zar se nismo dogovorili: ti radiš puževe, a ja priloge i juhu? I kosu moram srediti, naći odgovarajući, neizgrižen stoljnjak, ako ne želiš da vodimo razgovor o preminulom mišu! Ne mogu se skoncentrirati na sve!
– Bez “s” – rekao je Sven.
– Što “s”?
– Ne kaže se skoncentrirati nego “koncentrirati”!
– Dobro, ne mogu se na sve koncetrirati! U redu?
– Čuj, dušo, znaš da neke jezične nepravilnosti ne podnosim! A najviše me iritira kad netko kaže “obzirom”, “obzirom na”, to me tako smeta da bi tom nekom odvalio šamar!
– Je li možda tvoj direkor pokušavao objasniti da će “obzirom na” situaciju kasniti plaća? U redu, neću sad o tvom poslu, nego o ovim puževima! Ja ih neću pripremati!”
– Nemaš kad da ih ne pripremaš, voda ključa, samo ih ubaci!”
– Ti ih ubaci!
– Hvala na razumijevanju, draga! I hvala mi što sam sve ovo smislio samo zbog tebe i tvojih slika! Da visiš u galeriji, to ti nije bilo odurno? A sad…
– Daj, nemojmo se sad svađati!”, uskliknula je Marina – Okreni glavu! Ili, odi za kompjuter odigrat koju igricu!
Pričekala je da Sven sjedne za kompjuter, natočila si čašicu votke, strusila je, pa u ključalu vodu ubacila puževe.
Onda, prije nego što će nastaviti s daljnjim pripremanjem večere, natočila je još jednu čašicu.

Evo ih, gosti, Kristijan i… kako se zove njegova djevojka?
Blijeda djevojka plave kose povezane u rep pruža ruku:
– Tena. – predstavlja se pa dodaje – Ako se već nismo upoznali na nekom događaju…
– Nije me ona! – kaže Kristijan pokazujući zelenskasnu masniscu ispod oka, te polaže na stol “six pack“ piva.
Sjedaju.
– Što ti je bilo? – pita Sven.

– Pao sam na kvaku! – smije se Kristijan – Jako dobru kvaku!
Tena se na Kristijanove riječi smješka i zaljubljeno ga lovi za ruku.
– Rekla sam Krisu da stavi na to korektora ili bar pudera, ali nije htio.
– U tom slučaju ne bismo bili ovako znatiželjni. – kaže Marina.
– Neka vas napetost znateželje golica! Sve ću vam ispričati! – kaže Kristijan.

– Onda – ljubazna je Marina – Popijmo nešto, pa ćemo večericu, posebnu, prvu za vas iz našeg gnjezda…
– Najprije piće, da! – kimne Kristijan, i umjesto da prokomentira kućicu, Svenov i njen početak zajedničkog života, on se obrati Svenu – Prijatelju, kako idu “vrtljive fotelje”, “grdilišta s lokalnom dozvolom”, “peći od 4000 i 5000 kalcija”, ima li “zmijskih torbi”?
– Idu. Možda bi te zanimao “trokrilni ormar za vješanje”? – uzvraća Sven uz po malo usiljeni smijeh jer mu se čini da Kristijan nije više onaj ‘stari’ – spretni, duhoviti i lucudni, već kao da u sebi ima nešto, neku stranu ideju s kojom se tek treba sjediniti.
– Možda. A tebe bi mogla zanimati pričao o Thonetovim stolcima! – izgovara Kristijan značajno. Potom pušta Teni da uputi ponešto ljubaznosti domaćinima i da oni uzvrate na njih i nastavlja:

– Jedan je prodavao šest stolica, da ih se riješi, a ja baš imao u džepu tisuću petsto kuna koliko je tražio. I sjetim se čovjeka koji bi ih kupio. Nazovem ga. Pogodimo se za tisućuosamsto. Znači, meni dvadest posto…
– Dvadest posto za posredništvo nije puno. – kaže Marina.
– Pogotovo što sam ih odmah uzeo, ugurao u prtljažnik i na stražnje sjedalo, i odmah odvezao čovjeku. Unio mu ih u stan! Kad, on mi veli: “Nemam sad za platiti!” Hej! Rekoh: “Prije pola sata pričamo, dogovorimo se i sad, nemaš novaca?!?” I veli on: “Oprosti, malo sam se preračunao, nisam te mislio zeznut, ali sutra ću ti platiti!” Imao je u očima nešto iskreno, pomalo bespomoćno, i rekoh: “Dobro”.
– Kris je divan – izgovara Tena pa se prislanja uz Kristijana i daje mu poljubac u obraz.
– I dođem sutra.
– A on nema novaca? – pita Sven.
– Pogodio si! Nema on novaca! A nemam ni ja! Ali imam princip da dam od sebe praviti budalu! Pa ga pitam: “Što ćemo sad?”
– Opustite se malo, sad bi mogli juhu, ha? – predlaže Marina.

Jedu juhu.
Marina potom iznosi na stol dinstane puževe, umake, rižu i povrće.
Oni jedu – malo povrća, malo riže, malo umaka.

– Zar vama nije dosta gutanja? – pita Tena žvačuči zaprženu mrkvu – Pritisaka sa svih strana i to? Koliko puta vam dođe da puknete? Da nekom pametnjakoviću naravnate njušku?
– A meni je došlo da naravnam njušku ovom čovjeku koji me je uzeo zavlačiti. Dok jedan dan nisam došao opet k njemu rekao da mi da natrag proklete Thonetove stolce koje sam mu donio! Tek tu se počeo izmotavati! A u očima je imao neki čudan nedostatak sjaja po čemu sam ja shvatio da je on zapravo preprodao stolce! Da ne pričam da mi je odmah ponudio petsto kuna! Vidio je da sam ljut i plazio je oko mene ko ljigavi crv! A ja sam bio ljut, zbog njega najviše! A k tome, ljudi moji, crko mi je bio auto… Ali da sad ne pričam o autu, nego – o njemu…
– Potukli ste se? – pita Sven držeći u zraku iznad čaše limenku piva.
– Kako me to gledaš ukipljeno? Misliš, kao neki, da sam malo prolupao? Zar ti ja ličim na nekog tko bi se tukao? U takvoj situaciji?
– Ne mislim, Kristijne, nego, i ta je mogućnost dopuštena ako je čovjek frustriran, ali koliko te znam, ti uvijek pronalaziš neke druge ventile.”
– Šalim se, što si se odmah ukočio? Napet si, kažem ti, dragi moj, i vrlo zreo iskaliti taj bijes. Ali, da nastavim… Odbio sam tih petsto kuna i rekao da sutra hoću bar tisuću! i tako ljut sam izišao i ušao u tramvaj, jer sam bio bez auta. I dođe mi kontrola! “Vozne karte na pregled, molim!”
– Potukao si se malo s kontrolorom, Kris, ha? Na njemu si se iskalio? – zapita Sven.
– Da jesam o tome bi pisalo u novinama! A ja si ne mogu dopustiti da završim u crnoj kronici, zbog reputacije! Ali malo mi je trebalo… Jer sam se sjetio što je Tena doživjela, to je bilo strašno. Daj, Tena, ispričaj…
– Ma, neću, Kris, to je bilo užasno!
– Daj, Tena, neka te ljudi malo upoznaju!
– Svi se mi ponekad prošvercamo u tramvaju – pokušava ju Marina ohrabiriti.
– Neću filozofirati, ali svi mi imamo neku djetinju, iskonsku potrebu da nešto ukrademo…– pogledom je prešla preko lica prisutnih – Razumijete što hoću reći? Čovjek po meni nije čovjek ako barem nekad, recimo, nije pokušao otrgnuti ružu koja viri iz nečijeg vrta…
– U pravu si, takav mi je užitak kad izbjegnem platiti dvije kune za wc, ako ću možda u istom kafiću ostaviti višestruku napojnicu!”
– K tome je moj Sven i pirat, s Interneta skida…
– Onda me razumijete – ohrabrena je Tena – Ja se u tramvaju često švercam iz te neke potrebe.
– I zbog društvenog bunta, građanskog neposluha! – nadopunjuje je Kristijan.
– Da, to obavezno! Izvršili su kriminalnu prijetvorbu- izgovara Marina i pogledom dotiče posudu u kojoj su nedirnuti puževi – Opljačkali nas i nametnuli nam nesigurnost, gurnuli u eskapizam ljubavi i umjetnosti… – podiže pogled i gleda u Svena –… nisam mislila na nas…
– Da, to je ponižavanje – tiho izgovara Tena – I zato se ja švercam. To mi je ventil. Nije mi dosta ispucavati slike. Kao ni tebi izbacivati te tvoje slike… – obraća se Marini – Gledaj, ne mislim da ih doslovce izbacuješ ko lopte… Ali bilo mi je fakat strašno kad me je kontrolor htio izbaciti iz tramvaja! Htio je na meni istresti svoju frustraciju!
– Ljudi, nemojte mi zamjeriti, ali ja više ne znam o čemu mi pričamo. – nestrpljiv je Sven.
– Organiziram tučnjave! Eto! – s olakšanjem kliče Kristijan – Dobre zdrave dobrovoljne tučnjave! Kao u filmu “Klub boraca“! Gledao si ga? E, tučemo se i slikamo se, to je akcija, art i reality!”
– Ako sam dobro shvatio, predlažeš nam… da se tučemo? – kiselo se smije Sven.
– A Tena slika. Zvuči loše?
– Čekaj, Kristijan, ti to ozbiljno?
Kristijan nastavlja:
– A kad bi ti rekao gdje su oni stolci završili? U “M-artu!” Da, da, čovjek ih je išao preprodati mom rođenom bratiću! Kad sam slučajno naišao u galeriju i vidio ih… – Kristijan zatvara oči i počinje trljati čelo.
– To je stvarno jedna prava priča – izgovara Sven.
– Znači, između tebe i te galerije je gotovo? – rezignirana je Marina.
– Rekao je da će mi “objasniti”! A što mi ima objasniti? Prekipjelo mi je! Ali sam se ipak suzdržao obzirom da mi je bratić…
Sven se trgne.
Vidim da shvaćaš, dragi moj Sven. Isto tako vidim da i ti imaš poprilično napetosti u sebi. Ljubavni život tu pomaže, ali i zajednički život nameće pravila, nije ti partner neutralizator za nervozu, je li tako Marina?
– Nemoj ih nagovarati… – šapne mu Tena.
– Pusti me! – odvati joj Kristijan pa nastavi – Tena je pomislila da vas gnjavim, ali to nije istina, zar ne? Ukratko, svog bratića i razne likove s kojima bi imao raspravljati od jutra do sutra sam pozvao da napravimo tuču! Tuču na koju i oni mogu pozvati koga hoće! U prvi mah zvučalo je ludo, mislio sam da ipak neće zagristi. Ono, ipak je bol – bol. Ali, prihvatili su! Dobar dio pozvanih se pojavio! Bilo je neponovljivo. Ali, ja hoću još. Da to bude kao… festival. Sven, učini mi uslugu da krenem s tim dalje.

Sven je rekao “Ne”.
Ona je također rekla “Ne”.
Kristijan i Tena su otišli.
Sven je sjeo za kompjuter, odigrao igricu, a onda otišao u sobu, legao i zaspao.
A nije raspremio stol!
Niti je oprao suđe.

Marina umorna i razočarana sjedi za stolom i pokušava staloženo razmišljati. Čemu da se nada? Što da očekuje? Da odnekud zašuška Pipin Mali? Ili neki njegov mišji prijatelj koji je u međuvremenu ušao i primirio se dok ne razmotri situaciju?
Uz sve rastužuje je pogled na puževe koje nitko nije jeo, a bome ni zapitao koliko je trebalo truda da se sprave. A trebalo ih je kuhati pet sati, pa ih temeljito očistiti od tankog, končastog izmeta, pa ih još dva sata kuhati u vinu i začinima. Baš njih briga za njezinu tugu što je ona velika količina puževa sada, bez kućica i slinave mase, bila svedena tek na šačicu žilavih zalogajčića. I nitko nije posegnuo za njima. Prilog i umaci, doduše, bili su olizani, ali puževi će biti bačeni u smeće!
Sve je to morbidno.
Kao i pomisao da će imati izložbu akvarela u pravoj galeriji!
Sranje!
Idioti!
– Tako smo se ispraznili, bilo je tako… je l‘ da Tena? – glasan je bio Kristijan.
– Bilo je fantastično! – potvrđivala je KreTena – Bez ozbiljnih ozljeda. Dovođenje u stanje normalne, fine ljudske borbenosti. Fantastično. Morate doći. Barem gledati. I, ono, da se bolje upoznamo…
– A gdje? – pitao je Sven.
– Kod mene, na vikedici, vani u vrtu. A poslije borbe – roštilj, pivica.
Idioti! Obični malograđani!

Marina uzima rub stoljnjaka i – snažno poteže!
Kroz noć se prolama buka. Srušeni tanjuri, čaše, posude, boce, limenke.
Tišina.
Sven spava.
Tišina. Čuje se otkucavanje zidnog sata.
Vonj plijesni.
Neka odluka se treba donijeti.
Treba se (s)koncentrirati.

______________________________________________

ZORICA RADAKOVIĆ (Sinj, 1963.) pjesnikinja je i spisateljica iz Zagreba. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu apsolvirala je na Odsjeku za jugoslavenske jezike i književnost. Godine 1984. izlazi joj zapažena knjiga-projekt Svaki dan je sutra pa otad uz knjige poezije objavljuje i prozu, eseje, kritike te radiodrame i drame. Radila je kao novinarka obrađujući teme iz kulture i pop-scene, a kao reporterka donosila i reportaže s ratišta. Uz novinarski i autorski rad bavila se i radiodramaturgijom te je za Dramski program Hrvatskog radija adaptirala prozna djela suvremenih pisaca i književnih klasika. Godine 2000. njena drama Susjeda dobila je međunarodnu nagradu u Beču te je praizvedena na njemačkom, a potom na hrvatskom jeziku u ZKM-u. Poezija i proza zastupljene su joj u raznim pregledima i antologijama. Objavila je knjige poezije U mraku mrtav čovjek, 1989., Bit će rata, 1990., Pola jedan, 1995., Eto muha, 1999., Žene, muškarci, psi, 2002., knjigu drama Stoj na glavi, 2002. te roman Sanjarica, 2017.