TAMARA PANTOVIĆ: DOM

1.
ne želim prozore
želim temelj koji će pratiti način na koji se grana drveće
i terasu sa pogledom ka ulici
nedovršenoj zbog nestašice slobode i kreativnosti
želim spiralne stepenice koje povezuju stablo i vrh krošnje
kroz nju ću nazirati zvezde kao jedinu svetlost
dok se na ulici ne pojave svetiljke i farovi
umesto krova nacrtaj mi kupolu
oslikaću je po ugledu na Mikelanđela
ali sa primesom izveštačene patetike i svesne želje
za ovekovečenjem sebe
nacrtaj mi kupolu kojom ću se odbraniti od potrebe da siđem dole

nacrtaj me dole
na zemlji
u kamenu

obraslog rastinjem moje nove zavisnosti

2.
nacrtaj
žitije pored knjige telefonskih bajki za laku noć
izvod iz matičnog herbarijuma stare kajsije
i izveštaj o njenom utanjanju

još jedan povodljiv korak ka neverovanju u ptice
još jedna molitva pred ikonostasom
još jedno priželjkivano vraćanje

trenutak pred pad
kada je trebalo da doživimo katarzu

3.
nacrtaj mi vrt
jednu staklenu baštu u kojoj ću moći da negujem ruže
moje mezimice
dok napokon proveravam da li se brže raste i mirnije spava
ukoliko se barem deset minuta na dan sluša Betoven
ako je to istina
više neće biti potrebni lekari
i nijedan pupoljak više neće biti osušen i pretvoren u čaj
ako je to istina
više niko neće izbledeti na suncu i postati providan
i kalemljenje će uvek značiti nov miris
ako je to istina
onda utopija nije daleko

jedan baštovan sa sobom nosi kreč
i komponovano jednoglasje
kao lek
prisećajući se kako njegova deca pevaju „Za Elizu“
kada naslućuju letnju oluju
i kako se oblaci razilaze

– druga nagrada na Timočkoj liri 2022. –

___________________________________________________

TAMARA PANTOVIĆ rođena je u Kragujevcu, kad je krajem novembra 2001. godine padao sneg. Trenutno studentkinja druge godine psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Ranije je često dobijala pitanje zašto ne studira književnost; to pitanje je ubrzo prešlo u pretpostavku drugih da zaista studira književnost u Novom Sadu. Ako tamo sretnete još jednu Tamaru, to je verovatno ona. Na Festivalu poezije mladih u Vrbasu, kao i na Timočkoj liri (2022), osvojila je drugo mesto. Pored snega, voli mačke, mostove, kofere i, (poluironično, uz dramatičan uzdah) nažalost, ljude.

TRI PJESME ADRIANA SATJE KURDIJE

ŠTO ZNAČI STIH MARIJE ČUDINE?

srce ne vrijedi dok ne poludi
znači: ništa simpatije
tek lud si siguran

srce ne vrijedi dok ne poludi
znači: prvo nokaut
onda snaga

srce ne vrijedi dok ne poludi
znači: vrijedni su uvijek
malo maknuti

srce ne vrijedi dok ne poludi
znači: zaroni u posao
u kojemu nestaješ

srce ne vrijedi dok ne poludi
znači: uspjet ćeš
kad izgubiš obzir

srce ne vrijedi dok ne poludi
znači: daje tek
kad daje sve

srce ne vrijedi dok ne poludi
znači: jesi li ikad stvarno
doživio sreću

srce ne vrijedi dok ne poludi
znači: sva ova slova
ne vrijede

srce ne vrijedi dok ne poludi
znači: tek nakon lijekova
počinješ slušati srce

***

RASPORED

ujutro:
zvuk kamiona za smeće
škripa kreveta
tuširanje ili možda ne treba
jaja na oči
pasta u zube

oko podneva:
završi dokument
malo whatsapp
malo scrollaj
završi dokument
ručak ili možda ne treba
provjeri gmail
prošeći do aparata
kolega bok kako je pas
malo messenger
završi dokument
već jednom

navečer:
to-do liste
work-life balance
time management
productivity hacks
calendar blocking


po noći:
dok spavaš
negdje vani
cvjetovi rastu

***

ZABORAV

zaborav je stablo koje se svuče golo
a da nijedan list nisi vidio kako pada

ili ulične svjetiljke za koje odjednom
shvatiš da su upaljene

ili lijeno prespavano podne

zaborav je drzak i nepristojan gost
koji kasni, kasni i dolazi
kad ga prestaneš čekati

___________________________________________________

ADRIAN SATJA KURDIJA radi kao asistent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Osim u č-č, priče su mu objavljene na stranicama Kritična masa, ZiN Daily, Booksa, Blacksheep.rs te u zborniku Rukopisi 45, a pjesme na Astronaut.ba i u časopisu Kvaka. Ušao je u šire izbore za nagradu Prozak 2016., 2020. i 2021. godine, za nagradu “Sedmica & Kritična masa” 2022. godine, te među deset najboljih rukopisa zbirki poezije za nagradu Mak Dizdar 2022. godine. Piše blog (Blogaritam.com).

NOVE PJESME JASNE KARAMEHMEDOVIĆ

***
Plaši me starost,
eto rekla sam,
starost, više nego smrt
jer ću je posmatrati
na tijelu, u ogledalu,
pogrešno će izgovarati misli, gubiće se,
zaboraviće

starost će me gledati kako je napuštam
svakog dana sve više
bježaću, neću biti njena

plaši me starost,
eto rekla sam ti svoja jutra, noći, sve

***
Da nije društvenih mreža
ne bih znala koliko srećnih ljudi ima
naizgled srećnih ili zaista srećnih
koliko se putuje, pije
sa cvijećem u kosi, sa osmjehom od uva do uva
sa raširenim rukama
koliko naizgled bogatih i zaista bogatih
koliko samo markirane garderobe
odlazaka u spa, u luksuzne hotele, restorane,
da nije instagrama i fejsbuka ne bih znala
koliko sam sjebana naizgled ili zaista
koliko sam sjebana što nisam srećna
koliko sam srećna što sam sjebana
i što ovo malo para ne skupljam
da bih otišla u neki savršen kadar
u neki intimni trenutak prodat za klik
za prst gore
za srce
za zaborav skrolovanjem do sledećeg naizgled.

***
Nastavljati uprkos svemu,
uprkos tome što su ženu u Avganistanu kamenovali zbog
glupe, lažne optužbe,
što je sin jednog moćnika autom usmrtio djevojčicu
i nastavio da vozi, i nije dobio zatvorsku kaznu,
nastavljati posle svake mržnje, bijesa, bespomoćnosti
kao da se nas to ne tiče

ili smo mnogo jaki ili smo nezainteresovani,
ne znam šta je od to dvoje
dok gledamo u nebo
čekajući znak,
ili makar samo zvijezde
i mi ćemo tako pobjeći iz naših života,
kao sa mjesta zločina,
pravo u slobodu.

***
Nisi kod kuće par dana
i misliš sve će biti drugačije kad vratiš se,
brineš,
biljke će umrijeti,
voće će istrunuti,
stan će pasti, slomiće se,
grad će da pobjegne,
mnogo brineš,
zemljotres će obaliti sve knjige sa police
i parfem sa veš mašine,
kad na povratku zatekneš
potpuno isto stanje
sjebeš se,
neke promjene jednostavno moraš sam

_______________________________________________________


JASNA KARAMEHMEDOVIĆ (1989, Nikšić). Objavljivana je na književnim konkursima „Before I die“ ( The Balkan Writers Project) „Tamni dani, svetle noći“„Iz Nikšića s ljubavlju“, „Rukopisi 42“, časopisu „Glasnik“, kao i na brojnim portalima ( Čovjek – časopis, Nomad, Astronaut, Blacksheep, Fenomeni, Stereo Art, Public figure, Afirmator). Svoju prvu zbirku poezije „Zovem se Sarah Moon“ objavila je 2019 godine. Od 2016. je član redakcije online magazina Insp.

“čovjek-časopis” predstavlja ovogodišnjeg laureata TIMOČKE LIRE i njegovu pobjedničku pjesmu – NEMANJA ĆURČIĆ: MONOLIT

monolit

rekla je rekla je rekla je rekla je rekla je
obrisom i odrazom i okom i rukom
svirepe zapovesti strašnog leta jer svaki je
anđeo strašan

pomiluj monolit i mirno zamoli za milost
za grumen zraka i rumeni ropac sreće
pa usnom mesa mozga kože naiskap iscrpi
lik poslanice

biće milo i toplo kraj bića milog i toplog
do nirvane do opekotina do zvona
zaiskriće rane do ivice svesti do sjaja
apoteoze

proći će ti kroz prste kroz pore kroz potonuća
obećaće sunčeve pege uzavreće
sokove ćelija i ostaće dok traje vreme
poluraspada

čestice tvoje čeznuće za gamom i omegom
dok tražiš svoju metastazu svoj metaput
osipaš oble obolele organe za sobom
kao mrvice

rekla je glasom sinjim poput potonjeg potopa
porozan i sklon porazu upozoren si
do poslednje poslanice potrošnom tebi nije
ostalo ništa

svet nije crknuo u kišama i pečurkama
još puzim napred amputiran i mutiran
ali konačno sam našao zračenje u sebi
postadoh leto

__________________________________________________________

NEMANJA ĆURČIĆ je student na master studijama anglistike na Univerzitetu u Novom Sadu. U Novom Sadu je i rođen, 6. februara 1996. godine. Piše i prevodi poeziju, a do sada je objavljivao u nekoliko časova i zbornika. Zanima ga savremeni odnos digitalnosti životnog prostora i prirode teksta. Dobitnik je priznanja „Timočka lira“ za 2022. godinu.

***

o TIMOČKOJ LIRI 2022: Radio Beograd 2 i Festival kulture mladih tradicionalno, od 1994. godine, dodjeljuju nagradu Timočka lira za najbolja ostvarenja u oblasti poezije.
Pravo učešća na konkursu imaju književni stvaraoci do 30 godina starosti, iz Republike Srbije, koji nemaju objavljenu knjigu.
Selektor je odabrao 10 najboljih mladih pesnika za nastup na 61. Festivalu kulture mladih Srbije, koji se održao u Knjaževcu. Najboljeg pesnika proglasio je žiri na samom Festivalu, kada mu je i uručena povelja Radio Beograda 2 Timočka lira.
Ovogodišnji laureat je NEMANJA ĆURČIĆ iz Novog Sada.
Drugu nagradu festivalski žiri dodelio je TAMARI PANTOVIĆ za triptih pod nazivom Dom, dok je treća nagrada pripala KRISTINI ARMUŠ za pesmu Ja mogu da naslikam seobe Srba.
Radio Beograd 2 i organizacioni odbor Festivala kulture mladih Srbije obezbediće štampanje zbirke pesama prvonagrađenom pesniku, kao i prigodne nagrade za drugo i treće mesto, koje su uručene na poetskoj večeri Festivala.
Organizacioni odbor će odštampati Festivalski zbornik sa izborom pesama i biografskim podacima desetoro najuspešnijih pesnika 61. Festivala kulture mladih Srbije. – sinhro. rs i rts. rs

https://www.rts.rs/page/magazine/sr/kulturno/story/3152/vest/4902913/timocka-lira-nemanja-curcic.html

POEZIJA JULIJE DUKIĆ

ŠTA JE STARIJE

Iz istorije umetnosti
učili nas koje godine je građen Akropolj,
mešavinom jaja i peska
temeljno su lepljeni stubovi
koji stoje evo vekovima
A zatim nas puštali da hodamo kroz život
tako prepuni znanja
ubeđeni da smo bez tog nauka prazni.

Kod kuće bi potom
brzinom zvuka srca kolibrija,
lekcije prekidao ritmični takt
mutilice u maminoj limenoj vangli
taman na vreme
da vidim kako umesto hleba, raste tenzija
i jaja padaju na pod razbijena tatinim glasom.

Plačem i sad ponekad kad osetim krivicu
što neke temelje, naizgled duboko zakopane,
u živom pesku oku nevidljivom
nije moglo da zalepi
moje naivno dečije znanje.

Iz istorije umetnosti
punili nam glave kako je građen Akropolj,
a nas ostavili praznih ruku,
kad puknemo kao ta ljuska jajeta
da zalepimo sebe
jer to je umetnost.
I pustili nas da padamo na emotivnim ispitima ne znajući
da ni dorski, jonski, korintski,
nisu stubovi koji nas slabe uspravne drže
u lomu pod teretom odrastanja.

Već naša kičma
Nesalomiva.

***

MOŽDA SPAVAM

Umorna sam od večnih devojčica.
koje ne mogu da donesu odluku,
da odrastu.
Okrenute svojoj veri da tako gube sebe
ispovedaju tuđe grehe
gorko i stidno
u neznanju da sebe nemaju,
jer se ne poznaju,
nikad se nisu videle
srele.
Ne znaju,
to uči život
vapaj za promenom
upoznavanje sa sobom boli.
I one ne znaju,
jer još uvek nisu otišle
dalje od sebe,
jer su deca.

Deca ne smeju daleko.

***

PSIHOLOGIJA ŽEGE

Umesto prostranog veša da nežno
leluja u dvorištu,
ispred mojih očiju, prostiru se
uspomene, nimalo nežne.
Izgledaju sveže,
kao taj opran veš,
Kao rana,
čiji miris ponekad osetim svež i
pamtim,
isto da je i moja baka govorila
tajna je u omekšivaču.
Mekša sam s godinama.
Čvrsta poput okovratnika
belih košulja
Na mene su čekale da ih ispeglam
poput muškosti
tik iznad adamove jabučice
Koji ne guše.
Košulje ispeglane da žene
dobre i pouzdane žene,
snažnih ruku
što ljuljaju njihovu decu, sipaju supu nedeljom
i dodaju slanik preko stola
Dok iz mojih ispadaju knjige
tupim udarcem na pod
Prene me iz života
koji nikad nije bio moj.
Uredno složen, po ivicama
sklonjen na mesto.

***

ČAROBNI PASULJ

Mesto dešavanja je sedište
do prozora
u troli broj 40
na koje je ušla
i sela
devojka u beloj tapaciranoj jakni
i crnim helankama.
Na glavi je imala naočare.
i torbu u rukama.
Iz torbe je izvadila fotografiju.
Ultra zvučnu.

Držala je sa obe ruke
i gledala u zrno
čarobno kao pasulj
mirno je sedela.
Disala nad fotografijom
i gledala.

Fotografija ultrazvuka
izgleda kao satelitski snimak svemira.
koji je napravljen
da bi ljudi znali kako izgleda svemir.
da bi ga videli.

Ljudi jednostavno sami
ne vide stvari
koje su veće od njih.
kao što je svemir.
Kao što je zrno bebe.

___________________________________________________

JULIJA DUKIĆ rođena je 1983. godine u Zrenjaninu. Privremeno živi u Beogradu već 20 godina. Piše za pare i iz ljubavi. Odahnula je dana kada su joj rekli da naracija ne mora da bude samo osobina proze. Objavljivan je autor i okej kao osoba.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA EMINE ELEZOVIĆ “SRCE ZAPUŠTENO KAO MALINJAK”, Imprimatur, 8/2022; pet pjesama

LJETO

Ljeto je kao roditelj
Uvijek nekako tu
Ponekad preblizu i previše
Ponekad daleko kao Australija i nedostaje kao koža na kostima
A kad sve prođe i odeš da počupaš korov
uvijek misliš kako biste
Da se vrijeme vrati
Ovaj put sve drugačije

***

UMJETNIČKA POSTAVKA

Kako li ćemo izgledati u muzejima
Za pet hiljada godina
Kakve će knjige biti iza stakla
I hoće li svi opet biti golih sisa
Slomljeni bokali i zdjele iz kojih smo jeli
Ljuti za stolom
Stisnutih vilica
Odmah pored uvrnute viljuške iz Ikee i užasnog robot-lustera
koji se otvara
Možda će tad prestati biti muzeja
Možda će nas posrkati pobjesnjela Andromeda
Možda ćemo potonuti polako grcajući
Ne možeš plivati do kraja vremena
I šta će u takvom muzeju biti ljubav kao naša
Ni malo dugme pored kojeg stoji kratki opis i godina
Ljubavnici i dangube, 2022.
Koje i ne pogledaš nego samo prođeš
Baš kao što smo mi prošli pored nas

***

RUDNIK NADE

Česma je sama od sebe preko noći prestala da kapa
I cvijeće poslije pljuska nije više zgrčeno
Beba koja plače se utišala
dala sam joj ime Suzana ali sad moram naći novo
komšija je prestao da renovira svoju garsonjeru veličine
Ermitaža
Konačno sam uspjela da sklopim oči i da ne sanjam našu
bivšu kuću
Nakon toliko dugo vremena
Da li sam to kopajući po dnu najzad udarila na rudnik nade

***

U LUDILU

U ludilu nekad skidaš ukosnice s orhideja
Stavljaš ih na kosu iza uha
Pređeš cijelih 55 kvadrata stotinu puta
Kao da su dine pustinje Gobi
Pobjegneš u bilo šta što će te prihvatiti
pogotovo ono što ne može da progovori
Otključavaš skidaš kaput pereš ruke
Vijesti melju želudac bilo koga ko ih sluša
Prihvataš se spreja s vodom biljke se naginju ka tebi da zahvale
Je li ovo ta kutija iz koje se ne može
Samo da znate
van nje je druga kutija
Kojoj pužeš uz zidove dok se ne sjetiš gravitacije
Sjećaš se praznika sjećaš se slane kose i kako spavaš na ležaljci
Bezbrižnost iščezne čim roditelji prestanu da ti kupuju
futrovane čizme
Sakriješ se iza posla iza gosta iza dosta
Sakriješ se iza svega što bi te primilo
Iza svega što bi te zatupilo
Iza svih koji daju barem minimum
Samo da ne uhvatiš jedan trenutak tišine
Koji će otkriti da si danas zaista loše
To se ne radi ni u ludilu

***

U OVOJ KUĆI TOGA NEMA

Možda vas nekad zagrlim za praznike i rođendan
zašto da vas stiskam nepotrebno
da neko misli da ste slabići
pa vi ste moji sinovi djeco
Volim te
To se govori u američkim filmovima
oni svi redom idu i leže kod psihijatra i govore volim te
bespotrebno
Istroši se to
kao Kupi toalet-papir i Donesi mi vode
Izlizano i nečujno
Volim te
U ovoj kući toga nema
Ni vama ni vašoj majci
Kao da vi ne znate da vas volim
Sve vam plaćam i sve sam vam dao
Zar to nije i previše voljenja
U ovoj kući nema zagrljaja
Pa nisam ni ja vješalica
Treba da vas odgojim a ne da vas tetošim
Kao da ste dva psa bez prednjih nogu
Da li ste čuli da nekome otac govori da ga voli
E pa eto
U ovoj kući nema zagrljaja
Osim kad se odlazi
Osim kad vam tiho šapuću saučešće
A i tad se nasloni na pola ramena
Jer je bespotrebno da se cijelom težinom oslanjaš na nekoga
U ovoj kući nema ničega

__________________________________________________

EMINA ELEZOVIĆ rođena je u Sarajevu, a živi, radi i odmara u Helsinkiju. Uvijek ima goste i uvijek je u potrazi za razlozima za slavlje. Piše usput, na telefonu, na poleđini računa, u sveskama za recepte i tako su nastale obje njena zbirke poezije “Iza vrata” (Imprimatur, 2020.) i “Srce zapušteno kao malinjak” (Imprimatur, 2022.)
Voljela bi da jednog dana pravi sjajne filmove. Da je biljka, bila bi drača (paliurus spina-christi).

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA ŽARKA MILENKOVIĆA “SVAKODNEVNO UBIJANJE ŽIVOTA”, Arhipelag, 8/2022; pet pjesama

BERAT, PROZORI SEĆANJA

Postoje mesta na kojima nikada ranije nismo bili
A živa su u našem sećanju
Predeli, arhitektura, ljudi
Muzika sa starog kasetofona u starom taksiju
I glas koji kaže „Hvala“ na tvom jeziku
Sve je poznato

Kupuješ suvenir kao uspomenu na mesto iz sećanja 
Iako od sećanja nema većeg suvenira 
(Pa ipak na frižider se nešto mora zalepiti)
Kao potvrdu da smo tamo zaista bili
Da je naše malo
Zaista bilo deo grada
Da su naše oči gledale kroz hiljadu prozora
U sebe i svoje sećanje

***

SVETLOST U AVGUSTU
	Da podseća na Foknera

U avgustovsko veče
Obasjano svetlošću
Koja se ne može videti ostalih meseci
Jer je položaj sunca takav 
Da dugo nakon zalaženja 
Ostavlja blešteću svetlost
Koja sluti skori kraj leta
I žudnju sunca da nas što duže zagreva

U jedno takvo veče
Bliži se kraj letu
I izbeglice započinju svoj put 
Od nemila do nedraga
U potrazi za svojim bivšim životima
I ubijenom srećom

A ja u sopstvenom egzilu
Pripremam se za još jedno preživljavanje
Za noći kada jedino lišće 
Bude svraćalo na moj kućni prag

***

BEZ POSLEDICA

Ponekad me obuzme
Ničim izazvana radost

Srećom kratko traje
I ne ostavlja posledice

***

TRENUTAK

Život je prepun ponavljanja
Ono što se u ovom trenutku dešava
Desilo se već
Deja vu snimka sa televizije
Na kome je prikazana rupa u zidu
Nečije spavaće sobe
Jasno vidim
Taj zamrznut trenutak
Kao usporeni snimak
Granata koja probija zid
Uleće u sobu
Rasprskava se u hiljade minikomada
Baš kao i naši životi

***

MALO SVETLOSTI

Tako je malo svetlosti u našim životima
U našem sećanju
Jer ono što je dobro kratkotrajno je
I bez uticaja na naš život
Izbledi kao boja ostavljena na suncu
Sasuši se i uvene kao trava u sušnom periodu jula
Naša su sećanja crne rupe nestalih svetova
Prazni i razrušeni hramovi u kojima obitava
Jedino napušteni Bog
I naše molitve su sećanja
Na ljude koje volimo
One koje ne volimo ali ih ne mrzimo
Sećanje na nas same u budućem veku

_____________________________________________________

ŽARKO MILENKOVIĆ (1988. Priština) pesnik, književni kritičar i proučavalac književnosti. Objavio knjige pesama Kenotaf (2014), Krhotine leta (2019) i knjigu eseja Tmina i praznina, Horror vacui u srpskoj poeziji XX i XXI veka (2021).
Dobitnik je Godišnje književne nagrade Književnog društva Kosova i Metohije “Grigorije Božović” za najbolju knjigu objavljenu 2019. godine.
Objavljivao u gotovo svim reprezentativnim književnim časopisima, kao i portalima, između ostalih nekoliko puta na “Čovjek-časopis”.

NOVE PJESME BORISA JOVANOVIĆA KASTELA

TOPLES ILI FATAMORGANA

Jedriličar pijan
od bocuna ruma 
u podrum palate uplovljava.
Jedriličar mi je gost
na slavi i u vino mu
sipam otrov
da uzjašem jedrilicu
i mastilom južnih mora
poprskam mape
gdje niko plovio nije.
Jedriličar sam
i pletilja ribarskih mreža
hrani me otrovanim škampima.
Sama se u toplesu
sunča na jedrilici
a bogovi, dok sade marihuanu
u školskoj bašti,
misle da je fatamorgana.

***

KAP PO KAP

Otplivaj sa ove ponte do Perasta!
Imaš oko tri nautičke milje, požuri...
Ako mi do večeras doneseš
perašku tortu,
bocun vranca
i mapu zakopanih zlatnika
mletačke udovice
iz riznice Zavičajnog muzeja -
udaću se za tebe
bez svjedoka.
Kad je doplivao
i u ribarskoj mreži donio sve,
sručila se u more
bez svjedoka
a on je, kap po kap,
po njenim grudima svjetlucao...

***

KAPITULACIJA

Uzeo je čeličnu četku
naoštrenu maestralom
i glancanu sirćetom
sa skala da očisti morsku travu
da se statue bez bikinija
ne okliznu
kad odu valovima
previjati čireve.
Blistale su
a on se od morske trave,
izrasle iz torza, nije naslućivao.
Izašle iz mora,
skale su o njega kačile bikinije
i sijale
duže od lica vlastelinke
na koktelu
u čast kapitulacije.

***

TROJAC

Doplivao je iz daljina
i na obali sreo
sveštenicu pogleda harpije -
kaže da mu je supruga?
Djevojčicu meduzinih vlasi
spremnu da ga zagrli -
kaže da mu je kći?
Golog do pojasa momčića
sa štitom kralja Leonide -
kaže da mu je sin?
Kad ih je izgrlio
i poželio s trojcem da otpliva,
talasi su odjezdili u mit.
Izujedan, skamenjen i na štitu,
čeka da se talasi raskamene
i šamarima ga probude iz jave.

Ljuta kod Kotora, ljeto 2022.

__________________________________________________________


BORIS JOVANOVIĆ KASTEL (1971)

Kritika ga smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske orijentacije i uglednim imenom mediteranskog pjesništva i književnosti bivše Jugoslavije.
Objavio je preko dvadeset knjiga poezije i eseja.
O poeziji Borisa Jovanovića Kastela objavljene su knjige izabranih eseja domaćih i stranih pisaca Mediteranski gospar (Media link, Podgorica, 2009) i Konzul i juvelir Mediterana (JU Narodna biblioteka Stevan Samardžić, Pljevlja, 2022).
Uređivao je časopis za književnost Ovdje (2000-2003).
Kastelovu knjigu poezije na slovenačkom jeziku Ručak na hridini (Kosilo na čeri, 2014.) objavila je slovenačka izdavačka kuća Hiša poezije u antologijskoj ediciji evropskih pjesnika Poetikonove lire kao dio programa Evropske komisije. Izbor iz Kastelove poezije na makedonskom jeziku Čekaju li nas brodovi (Чекаат ли бродовите) objavilo je renomirano Udruženje za nauku i kulturu НОВА iz  Bitole 2018. godine.
Knjiga poezije Pozivno pismo suncu (2016), objavljena u prestižnoj biblioteci savremene crnogorske poezije Savremenik Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Podgorice, ovjenčana je nagradom Književno pero Hrvatskog književnog društva za knjigu godine van idanja HKD-a. Knjigu poezije More u naručju (2017) objavio je Kulturni centar Novog Sada u poznatoj ediciji Anagram koja obuhvata savremene regionalne i evropske autore. Na Struškim književnim susretima 2017. godine u Strugi i Ohridu, Kastel je za poeziju dobio nagradu Kniževni branovi. Beogradski Institut za razvoj humanističkih disciplina Belko, Kastelu je u martu 2018. godine dodijelio specijalnu nagradu Balkanski juvelir za nemjerljiv doprinos baštinjenju, očuvanju i razvoju duha poezije i muzike Mediterana u književnom opusu. Iste godine, Borisu Kastelu je za doprinos mediteranskoj poeziji i povezivanju mediteranskih naroda i kultura uručena hrvatska književna nagrada Goran Bujić koju dodjeljuje zadarski Ogranak Hrvatskog književnog društva u Zadru. Za izuzetan književni opus i doprinos evropskoj poeziji, Kastelu je uručena prestižna poljska nagrada za književnost Klemens Janicki za 2021. godinu.

Poezija mu je prevođena na italijanski, engleski, češki, mađarski, albanski, poljski, makedonski, slovački, ukrajinski, slovenački, azerbejdžanski i druge jezike. Zastupljen je u antologijama crnogorske, ex-Yu, slovenske i evropske poezije. Živi u Podgorici.

Nagrada “Mak Dizdar” za prvu neobjavljenu zbirku poezije mladom pjesniku/mladoj pjesnikinji u 2022. godini: GALA ODANOVIĆ, “ZAMRZIVAČ”, trećenagrađeni rukopis

NAVIKA

Budi me lupanje srca
Neka pesma hoće napolje
Treba mi novo telo
Neko koje ume da spava
Koje nema uspomene na tebe
Kupila sam piling da te sastružem 
Voleo si moju mekanu kožu
Kupila sam novi bojler
Stari je menjao temperature
Kako mu kvrcne
Na koga li me to podseća
Kupila sam šampon za volumen
Da mi bar kosa izgleda srećno i podignuto
Pre nego što oči pokažu pravo stanje
Kupila sam novi lanac za bicikl
Da mogu da nastavim da se kotrljam
Telo je na autopilotu
Ne znam kad ću njim da ovladam

Kad ću da ti zaboravim glas

Koliko beše godina treba da prođe
Da se sve ćelije u telu promene
I da li toliko dugo može da se ne spava

Voće te i dalje čeka na stolu
Predugo ne kupujem nove zalihe

***

BORBA 

Ne idem na depilaciju
Da ne bih otišla kod tebe.
Prsti kreću ka telefonu 
Upošljavam ih -
Pletem pletenice oko nogu,
Vezujem u čvor
Da ne krenu.
Meditiram.
Ali misli se lakše odvežu
Opsesivno težeći lepom,
Prošlost osvaja grlo
Utapam se u morskim slikama.

Mačke se deru gladne,
Autopilot se uključuje.
Izgurala sam još jednu noć.

***

MOŽDA UTORAK

Onog dana kad je umrla tvoja ljubav 
mačka je spavala na meni,
čuvala me od tog saznanja.
Bio si na poslu.
Onog dana kad je umrla tvoja ljubav 
psi su došli da se maze,
grlili su me pogledom.
Radio si do kasno.
Onog dana kad je umrla tvoja ljubav 
Prijatelji su me zvali,
slali mi srca i smešne klipove.
Nisi stigao da pišeš.
Onog dana kad je umrla tvoja ljubav 
Ja to nisam ni primetila
Jer bio je dan kao i svaki drugi.

***

GLAD

Došao mi je na posao posle bazena
Tu glad razumem
Vodim te na večeru u kineski restoran
Tu rečenicu sam mislila da razumem
Poručili smo pivo, a onda je prelistao meni
I odložio ga sa strane.
Sad više ništa ne razumem
I kelner me je ignorisao
Pitala sam se da li postojim
Možda sam u nekom filmu
Samo statista
Ne znam da li oni dobijaju obrok
Tražila sam pogledom skrivenu kameru
Nisam sigurna da li me niko ne vidi
Ili svi zure u odsustvo mog tanjira, 
Ali rešila sam da odigram do kraja
Da vidim da li ću biti primećena
Za neku bolju ulogu
Nešto si ćutljiva večeras
Umorna sam. (Care, snaga na usta ulazi..)
Da, mogla sam da improvizujem
Ubacim neku duhovitu repliku
Kojom bih zaradila topli obrok
Ali to ne bi bio ovaj film
Ovaj kratki horor film
Koji je oborio sve rekorde
Nepristojnosti.

***

ODGOVOR JE “NE”

Ova samouverena i razigrana zbirka
Neće se igrati na našem književnom polju
Tu teku med i mleko
Krava koje bolje muču,
Bliže našem senzibilitetu.
One donose pare, 
Njihov sir i meso vrede,
One imaju mnogo pratilaca,
A ti ni društvene mreže.
Pokucaj na druga vrata
Da nađeš izlaz iz svoje pećine.
Naša trava neće golicati tvoje prste.

Pa, šta da vam kažem.
Daleko vam lepa (izdavačka) kuća, 
Široko vam (književno bojno) polje.
Zbirka je preskočila samu sebe,
Otključala zazidana tajna vrata
I pretvorila “nikad” u nešto bolje.

A sve to čak i bez korica.

_________________________________________________

GALA ODANOVIĆ rođena je 1987. u Beogradu.
Diplomirala je književnost. Voli životinje, more, knjige i heklanje. 
Pesničkim rukopisom “Zamrzivač” osvojila je treću nagradu na festivalu Slovo Gorčina 2022. godine. 

POEZIJA DARIJA HAJRIĆA

SLUŠAJ KOROV

Možda smo oduvijek imali
Pogrešne ideje
Slali jedno drugom poruke u kojima je valjalo
Dopisati još jedan red gladak na jeziku
Možda smo odlazili sa žurki u krivo vrijeme
Birali hrđave trenutke da donesemo odluke
Razmjera Kubanske raketne krize
Pili tačno jednu čašu premalo
Zastajali tik prije skoka u prazninu
Brojeći sopstveno perje
Kao da ne bi naraslo ispod lopatica
Na putu prema dolje

Možda smo trebali držati šljunak pod jezikom
Kao Grci skriveni bronzanim šljemovima
Dok ne naučimo izgovoriti ono malo slova
Koja su nam trebala
Ili barem izbiti si zube pokušavajući

Možda su baršunaste revolucije u nama ipak
Trebale proliti i poneku kap krvi
Prije nego što su vojske spalile usjeve
Prije Orfejeva pogleda preko ramena
Možda smo se trebali značajno nakašljati
I prenuti sjene u oknima prozora

Možda bi bilo dovoljno

Ali smo barem nepogrješivo
Nalazili jedno drugo na dnu svakog
Tišinom iskopanog ambisa
Iza svakih vulgarno zaključanih vrata
Susretali se na svakom samotnom vrhu s kojeg
Puca pogled na podijeljeni grad
I sezali kao prkosan korov
Koji ne zna za pogrešne riječi
Kriva imena
Idealne momente
Niti za sječivo kòse

***

ISPRIKA TIJELU

izranjaš iz katrana pod
očnim kapcima
ukatančeno zavjerom istine i savjesti koja
žulja u amigdali
ustaješ boreći se za zrak
ispiraš iz sebe čestice mraka ledenom vodom
zazirući od sijalica
časovnika
ogledala i
neotvorenih koverti na ekranu telefona
misli ti bježe poput slijepih riba
valja biti zahvalan na toj
vražjoj milosti
iz utrobe ti rastu bokori gorkog bilja tražeći svjetlost
i govoriš mi da im se uzalud opireš

oprosti što si plavičast vitraž koji noću
razbijam flašom
i svjedok čistačima koji narednog dana
ne znaju odakle bi krenuli
čistiti stajalište

***

NE SMEŠ BITI GOLA U TRAVI

Ne smeš biti gola u travi
Kaže njena baka usred
Čupanja korova
Zelenilo grebe, svet je pun
Oštrih ivica
Pogledaj potkolenice
Brazgotine samo niču
A ja se mislim:
Ona sme da bude gola u šibljaku
Vodi
Jedinicama i ništicama
Ogledalu onog stana
U tvrdom naglasku
Ravnodnevici
U nafti večerašnje nesanice
U odsustvu pravih reči
Pampi
Stepi
Preriji
Bašti iza kuće ili
Dok leđa izvija ka meni
Sme biti gola bez obzira na to šta je
Morala da svuče da to ostvari
Bez obzira na nebrušene karakteristike
Reljefa, hortikulture i ljudi
Vi, bako, možda mislite na
Njene gole listove ali ovde su
Temeljnije stvari posredi
Uz svo poštovanje
Sme biti gola i kada je –
Bez obzira na kroj haljine i
Razgovor koji vodi na drugom kraju
Prostorije –
Pogledam a samo ona to
Primeti

Kakva trava, bako
Ne zna nju trava

_____________________________________________________________

DARIO HAJRIĆ rođen je u Foči, živi tamo gde se zatekne. Učesnik “Word Literary Forum”-a 2019, u organizaciji Krokodil festivala, POLIP festivala i švajcarskog kolektiva “Bern ist überall”, kao i “Wrong Language Tour”-a 2020.
Pohađa radionice Ognjenke Lakićević.