BILJEŠKE O STRAHU
Glave poput čvrstih pupoljaka
Bezbolnih na dodir
Kotrljaju se niz noćne makadame
I govore da ne ide na Sjever, da ne ide nigdje
da će krv njena plakati bez prestanka
da će izroditi kopilad i uništiti sveti dom
da će njen otac zamišljati sve one koji su
svojom kišom oplodili njenu srž
Ako počne da cvate užitak umjesto straha
Uveče krišom izlazi i posmatra kišu
I pada, pada, pada unedogled
Tajanstveni muž sjeverac ima lice kiše
***
KIŠNI ČOVJEK
Kišni čovjek ima dubok časovnik
U kuhinji moja majka otkida smireno pileće glave
Zagrijavam vodu do ključanja
U kojoj ćemo čupati perje
Nabrajat ću volim te, ne volim te dok kidam
Dok mislim o kišnom čovjeku
Kroz odškrinut prozor ulazi miris svježe smrti
Kišni čovjek beskonačno ponavlja da je kiša kod kuće
Spreman da skoči u ledeno more
Negdje u mašti susrećemo se
Želim da mu kažem da ga volim
***
SJAJ OCA NA KIŠI
Želim da vjerujem da postoje očevi
Nevini očevi zlatnih osmijeha
Razvučenih između dvije obale
One ne čuju tajne
One vole kada ih zapljuskuju žive kiše
Otac stoji pokraj bašte i uživa u mirisu
Ovo će baš goditi biljkama, kaže otac
Biljke ga gledaju u čudu
Biljke ga gledaju sa žudnjom
Biljke se pitaju da li će se ikada ostvariti do kraja
To što otac voli sve što je krhko
Bez glasa, bezoblično, rodno
I puno strahopoštovanja
Otac odlazi na kapljicama kiše
Obale su prekrivene maglom
Magla kaže da kiše koje probiju njene opne
Padaju unatoč vjerovanju
Biljke se utapaju
Majka nikada nije spoznala sjaj oca na kiši
***
POZLAĆENA KOSA
Kako ćemo znati jesu li živi ovi prvaci olovnih riječi
Što se spuštaju niz pozlaćenu kosu
Visoke zgrade,minijaturna stubišta
Apel za bijeg, penjem se čitajući kuda trebam da idem
S kesama punih života
Danas ću da spremim najukusniju smrt
Rat je u selu do mene
Rat nije pred mojim vratima
Ne gledam ga pred očima,
Ponekad pomislim da su slike koje čujem samo sumnja u to da je život lijep
Preskačem mjesece u godini, dane, sate
Živim podmuklo, samo želim da živim
Da se borim, da mi balkon miriše
Nikad nisam željela da od balkona napravim ostavu za hranu
Ja sam dobra žena
Prave žene umiju uzgojiti krastavice na balkonu, gađati svijet
Koji pluta u balonima i planira eksplodirati par ulica niže, a zatim bliže
Za svaki slučaj planiram svoje oči ponijeti u posebnoj duši za oči,
Planiram utrpati u odjeću sve što mi može poslužiti da preživim jedan dan
Pustiti kosu da leprša onako bez imalo iznenađenja
Niz prozor, pozvati svu krešteću djecu, prvake svijeta da se pokušaju spasiti
Jer meni je preteško objasniti da se sve vrijeme okrećem oko sunca
Da je svejedno kuda ide svijet
Dok pripremam najbolju smrt za ručak
U borbi protiv paranoičnog ludila, gladi, rata, straha, smrti
Sve ću da ih spustim niz svoju pozlaćenu kosu
***
NE POSTOJI SUNCE KOJE MOŽEŠ PRIGRLITI
Draga Alisa, kroz prozor život mijenja oblike
Kraljice ispijaju kafu, zmije mijenjaju kožu
Miris vrućih pogačica opija, neka djeca su razigrana
Neka blažena u kolijevkama traže tvoju ideju majčinstva
Kraj tebe ljudi žure i brzopleto trpaju časovnike u džepove
Za sat će sve biti gotovo
Sve će se pretvoriti u mrtvo hladno sjeme
Osjetit ćeš svako grebanje i istezanje svoje utrobe
Čuda se neće desiti
Hladno ti je, potireš ruku o ruku
I moliš da dođe kraj ovog putovanja
I ovoga što treba da umre u tvojoj utrobi
Poslije ćeš se obračunati sa par nespretnih sjećanja
Izaći ćeš kao neko novo obličje novih želja
Noge će drhtati
Izdat će te tvoja koža
Ne postoji sunce koje možeš prigrliti
_______________________________________________________
EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ, rođena 8.12.1989. g. u Travniku, živi u Vitezu. Nakon studija b/h/s jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici, na istom odsjeku je magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Objavljivala je u regionalnim časopisima i internetskim portalima (Strane, Afirmator, Život, Astronaut, Čovjek-Časopis, Vavilonska biblioteka). Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016) i zbirke kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021). Njena zbirka pjesama “Moj sin i ja” nagrađena je od strane Fondacije za izdavaštvo BiH 2021.g.
BOWIE ME JE SHVATIO
5 godina
zapelo mi na očima
5 godina
prišlo mi sa leđa
i kožu mi odralo
biti željan
nije bolesno
ali svi slute na
pohlepu
sujetu
manjak života
pola hleba i kašiku meda
niko nije vidio
ono malo
duše
što se sliva
svako jutro posle umivanja.
***
DOBRI NAJGORE PROĐU
Ima na selu jedna livada
napolju ima trideset stepeni
livada puna svega
dođe neka krava
i posra se pored cvijeta
baš je lijep ovaj svijet.
***
TAMO NEGDJE DAVNO
Bješe jednom
jedna djevojka
dobra
mirna
i finih manira
i tako kako ide život
svi joj
odoše
umriješe
napustiše je
izvaraše
zeznuše
prešli je i u suze njene uskočiše
i onda život i dalje ide
ide sa njim i ona isto
ali je malo pukla.
***
KAD ĆE KRAJ
Brate
preloše je stanje
crnim se kao flaša piva
ne znam koliko dugo ću
još da budem živa
sviđa mi se ova svirka
volim gužvu
samo me nervira
što u očima nosim
sliku ružnu
ružna je kao lopov
onaj lopov što mi je ukrao
radost
još samo tri četiri pjesme
i ja odoh
uživala sam i bilo je lijepo
ali baš mi se ide
stanje je očajno.
***
OTVARAM DUŠU NA POLA
Došla sam da kažem
da apsolutno
ne znam gdje sam
i šta sam
i da mi se mnogo ljudi dopada
i da bih mnogo ljudi ubila
i da jako volim da pušim cigare
i da bi mi sad prijalo jedno pivo
učim i svađam se
radim na sebi
i širim rupu u mozgu
i vidike
i vidjela sam te jednom
kod pozorišta u prolazu
pomislih nema veze
moram da nastavim
da širim vidike
upoznala sam previše ljudi
i to je previše novih stvari
volim nove stvari
koje su dobre
a šta je dobro
to znam samo ja.
_______________________________________________________
SOFIJA DRAKULOVIĆ (2002) je iz Podgorice. Završila je JU Gimnaziju ,,Slobodan Škerović“. Studentkinja je Filološkog fakulteta u Nikšiću, na odsjeku za Srpski jezik i južnoslovenske književnosti. Dobitnica je druge nagrade za zbirku poezije ,,Ovo mora da je deža vu“ na festivalu kulture ,,Slovo Gorčina“. U slobodno vrijeme bavi se filmovima i muzikom.
Kad objaviš knjigu
izlažeš se kritici
i to je u redu -
to se zove publika -
a publika ima pravo da sudi
onome na šta je utrošila
vreme i novac
Osim toga
umetnik mora biti
dovoljno hrabar
da ponudi publici
ono što joj se možda
neće dopasti -
samo takvih je sve manje
pa nam je i umetnost takva -
dopadljiva i dosadna
Kritike mojih knjiga
uglavnom su negativne;
ima ih više nego
što možete da pretpostavite:
časopisi
portali
forumi
društvene mreže
Mali je to krug ljudi -
sve manje ljudi čita -
pa su to uglavnom profesionalci:
pisci
novinari
kritičari
urednici
knjižari
bibliotekari
i ponajviše studenti
koji streme da postanu
nešto od toga
Ponekad ne shvatam
o čemu govore
ali je jasno da im se mišljenja
uglavnom podudaraju:
pominju formu
jezik
vokabular
građenje likova
tok svesti
sve mi je to manjkavo
slažu se
i opšti zaključak je
da se ne razumem ja
u tu književnost
Priznajem
potucao sam se po belom svetu
i radio fizičke poslove
dok su oni slušali predavanja
i krckali mamin džeparac
i babinu penziju
Čitao sam knjige
koje nisu bile deo nastavnog programa
koje sam iskopavao po kontejnerima
Vojske Spasa
i držao pod glavom umesto jastuka
Dok su oni diskutovali
po knjižarama i bibliotekama
amfiteatrima
ja sam čitao sam sa sobom
u kamionima i na dokovima
po fabrikama i magacinima
Dok su oni zapisivali stihove
na salvetama kafića i
integralnih pekara
ja sam ih žvrljao po
zakrvavljenim hartijama klanica
Dok su oni tračali i flertovali
po književnim večerima
ja sam nosio pijanih 100 kila
Džima Herisona
od limuzine do njegovog stana;
svalio se na krevet uz napomenu
da se držim tog šoferskog posla
i okanim pisanja -
nisam ga poslušao
ali je bio u pravu
Dok su se oni delili po
ulizivačkim književnim klanovima
ja sam prao sudove Kod Malakija
Frenk Mek Kortovog brata -
Frenk bi povremeno navratio
i udelio po koju ohrabrujuću reč;
pre nego što je umro
doneo mi je potpisan primerak
Anđelinog Pepela
i rekao
to pranje čaša će te pripremiti
za pisanje
bolje od bilo koje škole -
nisam mu poverovao
ali je i on bio u pravu
Dok su oni putovali
na skijanje ili primorje
ja sam se kešao na teretne vozove
stopirao
od istočne do zapadne obale
sve dok se nisam dovukao
do Ferlingetijeve
Siti Lajts knjižare -
bilo je to pravo
pravcato hodočašće -
stajao sam ispred nje
kao ispred katedrale
Dok su se oni žalili na domaće zadatke
brinuli za rokove i ocene
dok su vukli za rukav
kojekakve izdavače i urednike
ja sam u knjigama nalazio spasenje
držao ih uz sebe kao oružje
i kao lekove
pomogale su mi da ublažim košmare
i otklonim pomisli
na omče i žilete
Uglavnom,
kad objavim svoju
petu zbirku poezije
i deseti roman
i petnaestu zbirku kratkih priča
molim one koji nisu napisali nijednu
da uzmu u obzir
kako se ja ne razumem
u književnost.
_______________________________________________________
VUKAŠIN ŠTREKER rođen je 1978. u Beogradu. Odrastao je u Pančevu. Od 2003. živi u Njujorku. Objavio je četiri zbirke poezije: „Govori glasno i vodi psa sa sobom!“ (Stari prostor, Novi Sad, 2008), „Koliko je sati u Njujorku?“ (LOM, Beograd, 2013), "Američki Košmar"(LOM, Beograd, 2015)- koja se našla u užem izboru za Oktobarsku nagradu grada Beograda- i "Izdah odrubljene glave" (Književna radionica Rašić, Beograd, 2019).
Njegov debitantski, samoizdati roman „Paklena šljiva“ našao se u užem izboru na konkursu VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman u regionu 2011. Drugi roman, "Zabrana upotrebe vatre i vode" (Književna radionica Rašić, Beograd, 2014) bio je u užem izboru za Ninovu nagradu. Svoj treći roman "Srčanost"(Književna radionica Rašić, Beograd), objavio je 2016. U prevodu na engleski (Dead Game), ovaj roman se našao u širem izboru za nagradu Vilijem Fokner za najbolji neobjavljeni roman na engleskom jeziku.
Krajem 2019 objavio je prvu zbirku kratkih priča - "Daleko od Menhetna". "Američka Java", jedna od priča iz ove zbirke, nagrađena je na Festivalu Evropske Kratke Priče (FEKP). Priča "Ratni zločinci", koja se takođe nalazi u zbirci, objavljena je u engleskom prevodu (War Dogs), u najstarijem književnom časopisu u Americi - Reed - kao finalista nagrade Džon Stajnbek za kratku priču.
KONOPAC
Konopac me oduvijek privlačio
Crta je njegov genom
Pletem crte
U riječi
A one mi govore
Daj nam snagu,
Veži nas da ne pobjegnemo
Od kuće
Na ulicu
U noć
Crna će nas progutati
Vezat ću vas labavo
Konopcem
Da osjetite sigurnost naslona
I slobodu pravca u beskraju
Na kraju dana
Objesit ću konopac o klin
Naučile ste
Vratiti se doma
Poslušne izdresirane
Umiljate kujice
***
NOFTI
Kak kerv črljene nofte imaš
na špice su zafrknjeni
a da bi bili liepi furt ih gelieraš
i na nouve da get lakieraš.
Obed bi deci skuhati morala
su lačni z pučke škole došli
nofti dougi ti smetaju
dok črlenoga krumpereka guljiju.
Štruklje domače bi spekla
mlinec tienki treba razvlieči
nofti špičasti se zapikavaju
i ljuknje veljike dielaju.
I mouža si snočka fdrapila
dok te je snenu kušuval
nisi štela, dobre je prešel
bez oka je mogel ostati.
Jedne jutre si se zbudila
drobnu dečicu k sebi pribrala
i sama sebi poviedala
nebu stoga vraga nič
nofte bum odriezala.
Deca z škole sad kad dojdeju
berže za stol bežiju
teniere vadiju, čušpajza si mečeju
i fine štruklje z roukicama grabiju.
Da sonce zahaja
i noč črna za njim dohaja
ti strahu niečemu niesi
mouž te f postelje čaka.
Bez straha da ga buš
z nofti fpičila sikoud te gladi
a ti mu h vuhe srečna šepčeš
još jednuga dečeca bum rodila.
***
ČAVAO
Ne vidim svoje podneblje
A pod nebom kažu
Ima sunca
I grije
I daje život
Moja moć je u glavi
Koju znaju jedino udarati
I ona to podnosi
To očekuje
Kao vrhunac
U boli
Nema očiju da plaču
Ni usta da se napune
Piljevinom koju ne mogu progutati
Slušati pjesmu u mirisno proljeće
Bilo bi previše za jednu tvrdu glavu
Mogla bi omekšati
I razliti
Misli u vijuge
Nasipi nisu izdržali podivljalu rijeku
A samo što nije svanulo
Mrak je progutao sve čavle
Daske slobodno odnosi bujica
***
DRŽIM SE ZA ZRAK
Iznenada je pukao konac,
Konopac i lanac
Sasvim lagano
Sasvim neočekivano
Sve se razletjelo
Vjetar je raspršio dijelove
Po svodu
A meni treba spoj
Za disanje
Ne znam letjeti
Ne mogu produžiti prste
Orao ne dolazi po mene
Jastreb se spušta
Da bi kljucao moju tanku kožu
I kako da ja sad
Sakupim dijelove
Koji lete daleko
Iznad moje glave
A meni treba spoj
Za disanje
Hitno mi treba
***
F NOUVI DAN F ČISTIM ŠLAPAMA BUM ZAKORAČILA
Kad zmoučene tiele počinek
Poišče
Danu teri je oči zaprl
Opravu bum sliekla
Zgoužvala ju i f kout hitila
Zmazanu z blatem zatafljanu
F kmice ju nišči nebu videl
Noč ima svoju moč
Skrila bu
Nemoč
Predaju
I kalnu vodu
F lavuru kre vanjkuša
F proširenom sercu
I f spuštenom mehuru
V noči mučeći
Jotkanje zimice bum zbavila
Do zorje
Do sonca
A onda bum
Opravu oprala
Kalnu vodu hitila
Na štriku ju prestrla
Skup z smiehem
I raširenim roukami
Zaprla ljesu
Za gnjile duše
I za se koj ne vidim
Zate koj je male
A praf za praf
Fejst je velike i jake
I močne
Rane f jutre
Ljesu bum odtvržnula
I f novi dan
F čistim šlapama
Zakoračila
________________________________________________________
DRAGICA REINHOLZ (1955), djevojački Spevec, odrastala je u Vukancima, općina Mače. Srednju školu i studij za bacc. med. lab. diag. završila je u Zagrebu gdje je radila i živjela. Danas živi s obitelji u gradu Zlataru u kojem je odradila najveći dio radnog staža u zdravstvu i provela najveći dio života.
Piše poeziju i kratke priče na standardu i kajkavskom dijalektu koje je objavila u zajedničkim zbornicima, među kojima je „Na početku novog kruga“ i na zajedničkoj izložbi u HDLUu u Meštrovićevom paviljonu.
Voli fotografiju i slikanje akrilom i uljem na platnu.
u vreme pre prostornog planiranja rađale su se kuće gde su htele i raznobojne kapije pozdravljale su zalutale prolaznike iz neobičnih ćoškova zidići i stepenice, bez reda i smisla pravili su prostor za ples nemirnim malim stopalima što su rasla u lavirintima od kamena, gubeći strah, a nalazeći igru
kuće su skrivale svoje oči čipkanim uštirkanim zavesama iza kojih su se gnezdile saksije ljubičica raznih boja šarene kapije čuvale su strma dvorišta u dvorištima su dozrevale trešnje i grožđe i mladi luk i deca
zmije su im bile prijatelji, lenji smukovi i opasne šarke, a zelenkastosivi gušteri otkrivali su im tajne pukotine u kojima se možeš sakriti, ako prigusti
kuće su nicale gde im se prohte priljubljene jedna uz drugu nizale su se duž cele ulice ne mareći za red sve dok se nisu, kao domine, porušile bez ikakvog reda
zmije su pobegle pod zemlju, gušteri su nestali u svojim pukotinama, a deca su kasno shvatila da su preuske gušterske pukotine za njihova vižljava drhtava tela
***
PLUSKVAMPERFEKAT
crveno-žuta drvena ljuljaška nosi me u nebo nebo je moja bela suknja sa crvenim tufnama kosa mi je duga, uredno očešljana, uši probušene, jer devojčice nose minđuše
moja tetka kaže: koža ti je od šećera i ja verujem u to moja baba kaže: nema pametnije od tebe i ja verujem u to
***
SNOVI
ti sanjaš talase kako lupaju o stene ćutiš u slušalicu i slušaš moje ćutanje
ti veruješ u svaku reč koju izgovoriš i misliš da se može ostvariti baš svaki san
ti sanjaš fudbalsku loptu sveže pokošenu travu nemirne prste i čelo čoveka što stoji kraj gol-linije i navija
šaljem ti beli maslačak pismo izdaleka iskradeš se iz jave i završiš u mom snu
***
SLOBODA
slutim iza šume je more sloboda me čeka na pučini da li je sloboda moguća imamo li pravo na svetlost ako negde još vlada mrak
moje misli stanuju na kamenim plažama nažuljane belucima besomučno pletu mreže u mrežama zapletena je moja svest i dani od paučine u kojima nema ni sreće, ni slobode
***
BURA
Prospero je rasprodao knjige i zametnuo tragove ovaj svet u kom nas je ostavio nema vrline i nije nov
Prospero je odvezao čamce i pustio ih da besciljno plove po uzburkanoj vodi, tamnom prostranstvu bez dna
ALEKSANDRA JOVIČIĆ ĐINOVIĆ rođena je u Prištini, odrasla u Orahovcu. Diplomirala je na Odseku za opštu književnost i teoriju književnosti Univerziteta u Beogradu, masterirala na Departmanu za srpsku književnost i jezik Državnog univerziteta u Novom Pazaru. Dobitnica nagrade Mak Dizdar mladom pjesniku. (Stolac, 2017). Na literarnom konkursu u čast Rada Drainca 2018. godine dobila je prvu nagradu sa esej. Dobitnica je druge nagrade na konkursu “Ulaznica 2020”. Druga zbirka pesama „Naše male smrti“ objavljena je u martu 2020. godine u izdanju Književne radionice Rašić. Dobitnica nagrade „Milutin Bojić“ za 2021. godinu, za neobjavljeni rukopis. Treća zbirka pesama “tridesete nisu ono što smo zamišljali” objavljena je 2022. u izdanju Biblioteke “Milutin Bojić”. Uređuje elektronski časopis Libartes.
ŠARIĆA HAREM
asfaltna cesta dijeli harem
na dva dijela
ko Neretva grad
duž izlizane staze
omeđen drvećem i kućama
tijesan lijevi kraj u sebi
nosi prošlost
ostatak se širi u visine
odašilje se miris nekropole
kroz mahale i sokake
podsjećajući mještane na neminovnu sudbinu
i neugodnu istinu
***
NIZ HRUŠČOVKI
u tmini četiri tmurna zida
i zatvorenih prozora
nestaje odjek dječijeg plača
čuvaju se zajedničke tajne
traume predaka
od mrlje na obrazu
a kroz zloban osmijeh i iskrivljene zube
kroz zahrđalu ogradu balkona
propusti se pokoja neistina
o komšijinim privatnim nedaćama
laži ko psi vječno kruže oko zgrade
zabadaju naoštrene zube u čovječiju dušu
ostavljaju je na (ne)milost komšiluka
u usporenom iščezavanju
***
RAMIĆA SOKAK
u hladu pećine ispijam jeftin liker
sjedim na osušenoj betonskoj ploči
pod sjenkom hacijende
tapkam hladnu Neretvu
gledam kako brzo teče prema moru
sa sobom nosi prazne flaše, granje
bijele haljine što pred kraj proljeća
spadaju s cvijeća
i moju nepomičnu refleksiju u rijeci
tmurnu i mutnu
što na tračke razlažu je valovi
ko koncentraciju riječi ribara
za leđima mi, zadubljenog u vodu
***
PARK ČETVRTI, ILI ZAGUBLJENA BISTA JUSUFA ČEVRE
krijemo se u ponoćnoj tmini iza grmlja
ko čovjekolika figura u markiranoj, crnoj Adidas trenerci
pod ostavštinom prošlosti
oronulim balkonom zgrade iz protekla tri režima
motamo albanku u razderanu fakultetsku diplomu
prikrivajući od neimarlija, tračara i policije
uvid u našu eskapističku filozofiju
sjedamo i palimo baklju za izgubljene generacije
bez glave ko spomenik palom heroju
razorena klupa još će neko vrijeme
moći izdržati težinu ljudske prirode
besmislene priče i šutnje što slijedi iza nje
***
ŽELJEZNIČKA
već zamornu večer kiša ne stiže rashladiti
zaostala nekoliko desetina, valjda stotina
kilometara u željenoj destinaciji
samo trzaj ruke od hladnoće, u rukavu dukserice
ko nagovijest podsjeća na tebe
i prazno mjesto na klupi
od kojeg dijeli nas moj ruksak
ispunjen samo odjećom, novcem
i ličnim dokumentima
kondukter zviždi lokalnu kafansku pjesmu
umjesto obavještenja o polasku
saputnici i prijatelji trampe se za uspomene
manifestovane u knjigama, nakitu, cvijeću
ja, neodlučan, dvoumim se
hoću li iza sebe, na betonu, ostaviti
uvelu orhideju ili kratku pjesničku skicu
da mi je nogama pogaze mase
ko što mene gniječi samoća
možda odbacim ono malo prtljage
što drži me zakovanog i počnem iznova
ili u zadnjoj sekundi pocijepam kartu
sa snovima na njoj utisnutim
kontroleri su vjerovatno navikli
na ovakve slučajeve
i neće zamjeriti ako uzmem trenutak
da razmislim
_____________________________________________________
ADNAN BRATIĆ rođen je 13.8.2000.g. u Mostaru, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Trenutačno studira Engleski jezik i književnost na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta "Džemal Bijedić" u Mostaru. Dobitnik je nagrade "Mak Dizdar" na Festivalu kulture "Slovo Gorčina" 2022.g. za prvu neobjavljenu zbirku poezije, "Titova blues". Radio je kao dopisnik, kolumnista i prevoditelj za portale Tačno. net i Preokret. info, sarađivao na projektu medija AbrašRadio - "Mostovi Hercegovine", a također je član ansambla Mostarskog teatra mladih. Trenutno obitava u Mostaru.
I
Gromovi dok su krojili
tuđe nečije nebo
i šarali mlekom
sedeo sam na uzglavlju
- gde su najduži prsti
onostranog sveta
uzeli sebi
poslednju kost moje pramajke,
što je spoznah.
Neprimetno, kao da je
već vekovima tu,
urezan u ogledalo prozora
blagi odraz moj,
stari svat
mojih prošlih bića
i neuhvatljivi drug
budućnosti svojih.
Neka sašiju prozirnu
čoju
pa mi podaju telo
njegovo da sahranim
i sebe
zajedno
s njim.
Pod ploču od mermera
gde neće pisati imena
jer kako mogu znati
da je mene
ili
magle moje u staklu
igda ikako bilo.
II
Izvorište svih zala
ovoga sveta
sabrano je, bez dna
u prostoru
između prednjeg
zupčanika grla
i
grkljana.
Potoci su
užarene lepljive
glatke,
kao očnjaci žileta,
tanke zubate mrlje
što razgrizaju obično
duplje očinjeg vida
pa
pobuđuju nove
osete.
Tada plačeš
jer to više i nisi ti,
nego ja,
nepoznat sebi,
kao i drugima.
Lutam u noći,
ne mareći za
poslednju svetlost
ulice
što je podsećala
na mene
nekada.
III
Ušivena gustom smolom
hrišćanskih žica
u svežnju što drže
sve svete lobanje na okupu
- požutela voštana sveća
na izmaku snaga.
A taj prljavi dim
što beznačajno kulja nebesima
sam bio
i biću
ja.
Suze pokajnika.
Povratak u milenijum
pre samog svog
rođenja.
Zapitao sam,
tragao pre zore,
iskao nekakav odgovor.
Jedan je astronaut plakao
zbog mene.
I sada sam tu.
Kao žrtva prošlosti.
Svetionik budućnosti
svoje.
IV
Rasplinuto sunce već
broji više od
dve hiljade
ptica napupelih
u trbuhu.
Paramparčad
sitnoga kristala
iznad čela sneva
o gnevu jednog mene
dok prolivam
šećer i vodu u slavu
istom tom pokojniku.
Neopevane su
providne prolećne
kiše što ispraćaju
tupi zveket
poslednjeg zvona.
Oganj će progutati
i tlo i temelje i tavanice.
Ostaće samo
masna zelena boja
na staroj paleti
ukradenoj od
sopstvenog Tvorca.
Oganj će progutati
i tlo i temelje i tavanice.
Preživećemo samo nas dvojica,
da se zauvek klanjamo
vetru.
V
Kama od mraza
snegom crta obrvama
ožiljke duboke kao led.
Na belom horizontu:
car svih pingvina
više nije sa nama
tu.
Galop galebova
i zaljuljano šuštanje
jedne dugačke suknje.
Brod na pristaništu
u luci grada Trsta.
Pa onda nesagledivi
neosvojivi bedemi,
nevidljive oči.
Moje među njihovim,
zgužvanim ulicama
Kjota.
Iza jedne stare
bolnice u Pretoriji
odsekli su mi desnu ruku.
Kažu : previše sam
krao.
Tamo psuju
tvoju majku na tvom jeziku
i ti savršeno znaš zbog čega
ta mrtva riba toliko
zaudara na dokovima
Perta.
S prvim prolećem,
ponovo si mlad,
kad sa jednog mosta
grada Santa Fe
uroniš u plavetnilo
iznutrice jegulje.
I naposletku,
naposletku svega,
novinski su članci
prljavi zbog tebe:
Pronađen usnuo,
nad hartijom
u izmišljenoj
sobici, negde u dnu
Čikaga.
Toliko me je puta
sopstvena želja izrodila
da sam u raskoraku
između sebe i mene
jednom obojici
iščupao jezik.
I sada nisam
siguran
da ću ikada ponovo smeti
sebi da pružim ruku
te pozdravim
onu drugu stranu.
VI
Mislio sam da
umem
ono što sam ljudima o sebi
govorio.
Dajte mi noć,
od nje načiniću
prah.
Podali su mi noć,
ali sam se u njoj
izgubio
misleći da
poznajem korake
predaka.
Pa sam ih molio:
Dajte mi reku,
od nje načiniću
prah.
Podali su mi reku,
ali sam se u njoj
udavio
pre nego što sam
na tlu obale
progledao.
U smiraju pozlaćenih perli,
setio sam se!
Dajte mi olovo
i od njega načiniću
prah.
Podali su mi olovo
i od njega
načinio sam nešto
što će se kasnije
nazvati mnome.
VII
Jedno mi je oko
veće od
drugog.
I nos mi
beži ka istoku.
Podočnjaci su mi
duboki kao
načeta rudarska
okna.
Usne su mi
tugaljive
kao preživelo
jagnje, u decembru.
Um mi je prljav.
Svest mi je šarena.
Nemam kuće,
živim po vozovima.
Potok mi je na vratu
kao latica
uvelog đurđevka
na krstači
jučerašnjeg mene.
Ja sam
srećan čovek.
________________________________________________
STEFAN BASARIĆ rođen je u Subotici 1993. godine.
Diplomirao na katedri za Srpsku književnost i jezik u Novom Sadu.
Trenutno na master studijama na istoj katedri.
Bavi se poezijom i kratkom prozom.
Radovi su mu objavljivani u zbornicima i na internet portalima: Noema, Vesna, Poenta, Kult, Časopis Rez, Novi Polis, Blacksheep, Noema, Balkanski književni glasnik, Filozofski magazin, Fenomeni, Eckerman, Astronaut, a njegova je poezija zastupljena u pančevačkim Rukopisima, kao i u zborniku novije novosadske lirike Indeks 21.
Trenutno je u procesu sklapanja zbirke poezije, kao i zbirke kratkih priča.
Živi i radi u Subotici.
prvim ga korakom presadiš u sebe nekome se pluća razgranaju u krošnje drugome krte kosti glođe šireća praznina
***
KRIZA IDENTITETA
trebalo je da se zovem Sara baba je molila nemojte znala sam jednu i bila je luda
često sam plakala kao dete do pete godine sisala palac patike obuvala naopačke
pričala sama sa sobom tata me od milja zvao Vido po rođaci koja nije sva svoja
prisluškivala tuđe razgovore grickala nokte i pisala pesme koje niko nije razumeo
na fakultetu sedela sama proklinjala Hegela i razmišljala uvek završim tamo gde ne pripadam
kad treba da se predstavim Sara i Vida počnu da se svađaju jedva ih ućutkam i kažem Marija
***
MARIJA DAJ MI RUKU
ovo telo je naše jedino skrovište vidiš kako od svađa gore zidovi ne dozvoli da postanemo skitnice pobegle iz zapaljene kuće
***
ODUPIRANJE
o smrti razmišljam često najmanje na sahranama tamo pažljivo posmatram nadgrobne ploče čitam epitafe i vežbam matematiku oduzimam s desna na levo četvorocifrene brojeve
gledam kako se ko obukao umiri me maskara i oprana kosa pokojnikove ćerke njegovog sina zamišljam kako nag i u punoj snazi jebe svoju ženu
iza tamnih naočara prevrćem očima zbog dugih govora o pokojnikovom životu tražim oči članova porodice da vidim prevrću li se i one na izlizano prepisivanje epiteta
razmišljam o tome koliko je sati nikad mi više nego na sprovodima nije važno koliko je sati
a kada se vratim kući život zaliči na sigurno mesto i misli o smrti počnu da se prikradaju nju najjasnije čujem u otkucajima srca na sahranama je nema ni na grobljima tamo sve vrvi od života
***
PISMO DECI
noć je moje vreme pomalo sam sova najbolje lovim u tišini kad me samo zgranuti mesec posmatra
večeras mravi mile lavirintima mojih otisaka panično pokušavam da napišem pesmu sastružem izrasline sa unutrašnje strane kože
šta želim da vam ostavim
mudrost koju nemam od koje se s godinama sve više udaljavam zidovi se pomeraju u ritmu vašeg disanja čak mi ni to ne donosi spokoj njega osetim samo u prvim sekundama nakon izbegnute nesreće
za svoju savest sam beskonačna večera ona je nezasita aristokratkinja jede me u malim zalogajima i dugo vari
šta bih volela
da vam oči umesto oblaka zauvek vide šećernu vunu razvučenu među kljunovima galebova mene lepšu nego što jesam
izvesno je da ću vas oštetiti tešim se da samo iz ožiljaka rastemo život u medu je sporo davljenje
utehu ćete pronaći u kretanju možda jedino u kretanju čak i kada vam se čini da nema gde da se ode pogotovo tad
važno mi je da zapamtite samo jedno o meni
najviše od svega usrećuju me vaše ruke mekane i tople kao hlepčići vaše ruke ušuškane u mojim dlanovima
MARIJA KOSTIĆ rođena je 1985. godine u Beogradu. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu, a zatim završila interdisciplinarne master studije – Kulturna politika i menadžment u kulturi i umetnosti, na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Kao srednjoškolka, dobila je dve Pekićeve nagrade za prozu, a svoju poeziju objavljivala je u književnim časopisima. Nakon tog perioda sledi zatišje u pisanju, kom se vraća prethodne godine. Poezija joj je zastupljena u ovogodišnjem zborniku Tajni grad, izdavačke kuće PPM Enklava, kao i na književnim portalima Astronaut, Strane, Oblakoder, Bludni stih i Čovjek – časopis. Ove godine, u julu, objavljena joj je prva zbirka poezije Kako nastaje crna, u izdavačkoj kući Književna radionica Rašić.
GRAD I KIŠA
voda iz neba
čista je i bez čađi
natapa i zemlju i mene
pod crnom kapuljačom
lice od sebe skrivam
u lijevoj ruci kofer
u desnoj ogledalo
utisnuto u kitnjasti
srebreni ram
osmijeh razotkriva jezik
neupotrebljiv i pun rana
na stazi popločanoj
bijelim kamenom
padam i dižem se
i iznova padam
sunce počinje da svijetli
pokazuješ znamenitosti
o gradu kazuješ
potvrdno klimam glavom
kao da te čujem i razumijem
kažem da ću se vratiti
crna silueta
sa horizonta nestaje
crvene potpetice
sve glasnije odzvanjaju
mogle bi probuditi
grad
(Cetinje, 9. 9. 2019.)
***
PTICE I LJUDI
drveni brodić siječe vodu
lokvanj i mene
jedna donosi, druga odnosi
oblikuje i nas i jezero
jer rijeka može sve
blagi vjetar sklanja kosu
i otkriva lice žene
prste uranjam u vodu
i tako pišem pjesme
pedeset riječi
za pedeset otoka
pelikan, kormoran
kasaronja, ukljev, alge
riječi zapamtiti treba
i koliko još ptica, riba i biljaka
u svakoj uvali dio odjeće skidam
potonuće gledam
pada noć
glad se oglašava
rasijecam grudi
iz njih umjesto mlijeka
kapa krv koja će me spasiti
(Skadarsko jezero, 12. 9. 2019.)
***
LJEKOVITO BILJE
miris kantariona, majčine dušice
pelina, vrijesa, jagorčevine
zadržala sam u nosnicama
više od hiljadu biljaka
u sebe otrov Svijeta sakuplja
planina se rasprsnula
i potekla je voda
odlučna i odvažna
ugasiti bijes i nezadovoljstvo
arheolozi, botaničari
zoolozi, geografi, historičari
putnici i pjesnici ovdje sreću traže
smjenjuju se stoljeća
i vladari i ljudi
riječi blijede
rukavom skidam crveni ruž
dok legende kruže
nerazumljive i smiješne
kažeš da voda liječi
i na moje grudi
dlanove naslanjaš
od hladnoće srce ubrzano lupa
tijelo na mjestu ostaje
na licu čovjeka s brkovima
smiju se moje oči
(Ivanova korita, 14. 9. 2019.)
***
PERSPEKTIVA
ni mosta ni smrti ni života
tek poneki pokret
u zraku zaustavljen ostaje
namjere su mi čiste
šapuće
u masu uranjamo
jer krvoločni psi
hranu traže
uski put sastavlja
dijelove naših tijela
ribarske kućice,
more, svjetionik, fenjer,
planine, put, šuma,
raskoš i sjaj ostaju iza
u bogomolje ne ulazim
na molitvu kasnim
u jednoj ruci olovka
u drugoj strah
napiši pjesmu
kažeš
i zvučiš kao da je to tvoja
posljednja rečenica
pogled je bolji odozgo
sa mjesta na kojem skriven
čuči bog
šokiran onim što činimo
(Sveti Stefan, 1. 1. 2020.)
***
OBLIKOVANJE PRIČE
pratiš svaki moj korak
bilježiš pokrete i ekspresije
kao da si ti pjesnik
leđa suncu moru i tebi okrećem
tražim mir potreban za priču
o zemlji i ljubavi
umirujem sebe
kao što su vješti majstori
umirivali ruke stoljećima unazad
kad su od kamena pravili trpeze
stolove, klupe i staze
po kojima su naši koraci
sada teški
po mlinu za masline
pauci mreže pletu
putnici fotografiraju sve
i ruševne kuće, otvorene prozore
i dvoje ljudi pored puta
što se od sjenki sklanjaju
u zraku pokretima
ocrtavamo krug i zavjete dajemo
da ću se vratiti
da ćeš me čekati
pijemo lozu i jedemo suhe smokve
sve do prvog mraka
priču o zemlji
i ljubavi privodim kraju
(Gornja Lastva, 5. 9. 2021.)
_______________________________________________________
MELIDA TRAVANČIĆ doktorica je humanističkih nauka iz oblasti književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku i naučne radove.
Objavila je četiri knjige poezije Ritual, Svilene plahte, Sjenka u sjenci i Veo nad rijekom C, te dobila tri književne nagrade „Mak Dizdar“, „Anka Topić“ i nagradu Fondacije za izdavaštvo.
Njene pjesme i priče objavljene su u zbornicima i antologijama u BiH i regionu, a djela su joj je prevedena na makedonski, engleski, španski, persijski, mađarski i njemački jezik.
Objavila je dvije knjige proze Smrt u ogledalu (2019) i Ulaz u prazninu (2021) za koju je dobila Godišnju nagradu izdavačke kuće Bosanska riječ za knjigu godine 2021. Ova knjiga prevedena je i objavljena na njemačkom jeziku (izdavač Verlag Expeditionen Hamburg).
Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010).
Objavila je studije Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019) i Rekonstrukcija stvarnosti: ogledi o savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti (2021).
Sudjelovala na više književnih festivala u zemlji i inostranstvu, kao i međunarodnih naučnih skupova i konferencija na kojima je izlagala radove o književnosti. Objavila je više od dvadeset naučnih i stručnih radova, kao i radova iz oblasti književne kritike.
Članica je PEN Centra BiH.
Umiljati pesnici koje slavi rulja čuvari podvezice davaoca sinekura biste li bili radosniji da Džugašvili kaže da ste najbolji ili biste kao Pasternak napisali da je ružno biti slavan ili kao Eliot da ste punjeni slamom o slatkorečivi trgovci mesečinom i paperjem oblaka hodači po mesecu pomišljate li koliko je važna zemljina gravitacija dok ste u velikoj nuždi i koliko bi to bio neslavan čin na mesecu pri mesečevoj slaboj ispomoći
***
Ne ukidajte ropstvo ljudi to vole uzbudljivo je biti jahan osećati noge jahača uz slabine predati se u orgazmičnom raspoloženju ne ukidajte ropstvo robovi su potrebni svom vlasniku slobodan rob je besmislena pojava suvišan može samo da zavidi pametnim limenim i plastičnim rmpalijama
***
Ne peva usamljeni gavran u sanjivo jutro samo za tebe mnoštvo je bića i nebića što pesmu čuju a gavran nije možda običan pevač nego detektiv sudbe obaveštava o tvom stanju zato se razvedri cerekaj se bez razloga sudba nek se sluđuje zašto se uprkos svemu veseliš kao idiot
BOŽIDAR VASILJEVIĆ, Jasenovo, 1951, objavio 22 knjige poezije, proze, aforizama i poezije za decu. Zastupljen u najvažnijim časopisima u Srbiji, antologijama u zemlji i inostranstvu, prevođen na strane jezike u časopisima od Amerike do Kenije. Živi u Beogradu.
čovjek-časopis 