Njene krake vidim u korenju drveća probijaju se kroz zemlju opasnost su za temelj naše kuće
Hoćeš da kontrolišeš rast korena i dok pričaš o tome tvoj jezik se cepa na osam delova
Moje telo menja boju i znam kako moram da odem pre samoubilačkog čina
***
UREĐENJE ŽIVOTNOG PROSTORA
Premeštam reči kao nameštaj verujem u pesnički feng shui
Iako vidiš da nestajem pričaš mi o deci i vernosti
Gledam u žičani ofinger zamišljam krov naše kuće
Ostaješ i kad bacim tvoje stvari a znaš
Da sam zemlja iz mene bi nicale biljke sa otrovnim plodovima
Da sam grad prostirala bih se na dva kontinenta
***
SAMO DA ZALASCI BUDU CRVENI
Imaću plavu kosu i dvoje dece crni izrastak biće krik mog identiteta
Dan tesna cipela a ja zgrčen prst
Polukrug na noktu izgledaće kao zalazak
U mene će ulaziti sunce i tešiti uskoro će zaspati
__________________________________________
SUZANA DŽUVER rođena je 1996. godine u Kuli. Osnovne studije završila je na Odseku za komparativnu književnost sa teorijom književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, gde trenutno pohađa i master studije. Poezija joj je zastupljena u zbornicima Rukopisi 45, Tajni grad (PPM Enklava, 2022), kao i u zborniku pesama sa konkursa za pesničku nagradu Milo Bošković. Pesme su joj objavljene i na književnim portalima Astronaut, Strane i Čovjek – časopis. Povremeno piše književnu kritiku za koju je osvojila drugo mesto na međunarodnom festivalu književnosti Bookstan u Sarajevu.
Tragači za rečenicama, uz Savu, prosijavaju kroz sito čestice svjetla i imenice. Iz daljine ne vide je li koji našao poneki zlatni grumen. Bob Dylan, pjevajući Man Gave Names To All the Animals, protiskivao je riječi i glazbu kroz sito kasnih sedamdesetih. Životinje i englesku gramatiku ocijedio je i spremio u zlato rocka. Ali što je s biljem? Je li ono sve već u pjesmi imenovano? Na početku množile su se šume pa su i pjesme nastanjivane piljevinom, šuminim brašnom. Pile su posvuda ostavljale tragove koštanog praha stabala. To brašno ulijepljeno je u krevete-kosturnice, stolice-kosturnice, ormare-kosturnice. Povijest je postala piromanka, sve češće pali šumu u solo izvedbi. No svi su zadovoljniji ako je ruši. Kad šuma nestane, kupovat ću je kao suvenir. Poput berlinskog zida. Možda će se moći nabaviti baš u gradovima, vidljiva kao prah i pepeo u malim urnama s kraja svijeta gdje je već sve imenovano.
***
KERAMIČAR IZ VUČEDOLA
Ako se izuzmu ruke, lubanja i donji dio nogu, položaj kostiju vučedolskog mrtvaca prikazuje zviježđe Orion. I nije neobično kako su mu nakon smrti zgrčene noge, nego to što ima visoko podignute ruke. Lijevom drži posudu. Nad njim povijest, poput čistačice, stoljećima drži kišu i sunce, kao kantu i krpu. Inficira pa dezinficira i ovo tlo. Ratovima koji tu ostavljaju mrtvace drukčije položenih tijela deblja mrak. Pri tome oživi, razigra se, ne poriče da nema ništa protiv krvoprolića. Potom se dugo opušta, gleda televizor. Vidi kako se tračerica iz dopodnevne meksičke serije naposljetku seli u tuđe tijelo, ženu koja u Slavoniji kritizira konobara.
Mrtvac iz Vučedola svoju posudu ne pušta, netko mu ju je stavio u ruku 3000 godina prije Krista. Pravo nebo ne vidi, ali vodoravna crta na najširem dijelu posude uživljava se u ravničarski horizont. Pa on pod zemljom ima svoju plavet.
Približi mi se smrt kada usnem vučedolskog keramičara koji na svoje terine ucrtava konture reljefa i zviježđa. Vidim ga kako čeka zapadanje triju zvijezda Oriona za horizont i slavi proljeće. Kako ono dokazuje da nisu samo režimi i države oduzimali vlasništvo, nego to čini i vrijeme, godišnja doba. Na proljeću je da zatraži oduzetu mu zelenu.
***
LUDWIG VAN BEETHOVEN
Čitav planet je zgrada. Svaka njegova suša na kožu polja upiše barem pjegu. Polje je u prizemlju. Krtičnjaci nastanjuju podrume, planine su se rasprostrle na prvi i one više katove i čekaju da šume na njima načine asimetrični vez. Svaki križić, jedno stablo. Na ravnom krovu izležava se svemir. Kao ulijenjeni lav. Susreće se sa stanarima koji nisu odviše odani Zemlji pa dok motre Mjesec iz žablje perspektive čini im se da je i on zarastao u bršljan koji mu zakriva lice iako nije vrijeme karnevala. Do njih dopiru zborovi šuma koji se s Beethovenovim glasovirom natječu u izvođenju prvog stavka Mjesečeve sonate. Vide kako upravo jedan lug radi novi križić, začinje stablo. I vide kako se Bog sve teže saginje do Zemlje da ubere preslicu za čaj.
***
PANONIJA
Drveće, žito, nebo samo su strojevi čije zujanje ne čujem. Laže onaj tko tvrdi da su ugašeni dok osjećam njihovo gibanje u ravnici.
No treba i ovdje Europi uzeti otisak prsta, otisak boka u mulju i pijesku. Ali za što ju se uopće sumnjiči? Ona ne svjedoči lažno o vremenu koje isušuje krajobraze pa njihova mrvičasta tijela više nisu blato, nego skrutnuta zemlja.
Zemlja nikada ne počini krivokletstvo bez obzira što arheolozi hoće Panoniji, još jednom, novim metodama utvrditi identitet. I što povjesničari strpljivo izučavaju kako se upornost svjetlosti taložila u radnju.
Naša soba katkada se čini tako izdvojenom iz ravnice da Davor kaže: Pogledaj kroz prozor i reci ima li još ičega vani. Učini mi se da se uletjeli komarac ispovraćao pa ispire zadah u ustima vodom iz čaše. Pitam se kada će poželjeti krhkom nogom upaliti televizor.
Rijeke koje su u davnini učile teći uzele su Panoniju u najam i njeni su podstanari. I reljef koji još uvijek uči starjeti njen je podstanar.
Ali Dunav sve više otkriva svoj karakter. Iz hotelske sobe u Budimpešti istovremeno mu vidim i lice i leđa. Dok mi se bezuspješno pokušava izgubiti iz vida, a otišao je kilometrima daleko, propovjednik je koji širi nauk o nizini.
Taj podstanar, iako je voda, stanodavki Panoniji dokazuje svoju gorljivost kad ga vjetar što puše u suprotnom smjeru pozove na dvoboj.
***
JOHN LENNON
Vidjeti dva sunca isto je što i vidjeti kraj svijeta, pomislila sam. Kraj ili njegov kroj? Nepobitno je, i Lennon je bio krojač kad je s McCartneyem izrezivao oblike svijeta. Norvešku šumu. I utisnuo u nju glazbu poput podstave.
Ako uginem, već ću nekako prezimiti u neugrijanoj šumi, misli ptica koja upravo prelijeće onu slavonsku. Zna da je Lennon mrtav i više ne može upaliti vatru u Norveškoj šumi. Ponekad u snu Davor i ja uzimamo škare, izrezujemo svoju šumu. U nju unesemo doručak. Rekla sam Davoru: Kupi pola kilograma domaćeg sira. Četvrtkom i subotom žene na požešku tržnicu donose u sir iscijeđene mliječne riječi s neba.
***
TEATAR SJENA
Predvečer s balkona motrim atletičare koji trče nebom ujednačenim ritmom. Pitam se, da nije zašlo sunce, bi li njihova mišićava tijela bacala sjene na Zemlju, bi li te sjene prešle preko susjedovog vrta i mlohavih bedara neumorno izlaganih suncu.
Na Zemlji sjena muškarca iza obješene plahte pruža prelji ruku iz koje viri nit. Pa reče: Načini gnijezdo! Ili: Opori gnijezdo. Ali izgubio se zvuk.
Iza tkanine zastrašujuće uvećan roj muha prelijeće provalije neba i zvjezdane gromače.
Kad ponovo promotrim nebo, vidim da trkači ne trče jednako. Sada su im neki koraci usporeni, drugi neuvjerljivo brzi. Povijaju leđa i njišu glave kao da slijede zvukove afričkog bubnja. Afrika u svemiru? Kao da svemir nema svoju Afriku! Kontinente koje je preko indiga neba kopirao na Zemlju.
_____________________________________________
LANA DERKAČ (Požega, 1969.) piše poeziju, prozu, drame i eseje. Zastupljena je u zemlji i inozemstvu u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja kao što su Struga Poetry Evenings, Kuala Lumpur World Poetry Reading, Festival international et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles, Festival Internacional de Poesia u Nikaragvi, Stockholm International Poetry Festival… Njeni tekstovi prevedeni su dosad na 20 jezika. Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Hrvatske književne nagrade Zdravko Pucak, Nagrade Duhovno hrašće, Nagrade Vinum et poeta, Nagrade Risto Ratković za najbolju zbirku pjesama na prostoru Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovini. Uredila je 2 pjesničke panorame. Objavila je deset zbirki poezije, tri zbirke priča, zbirku drama, zbirku eseja i roman u Hrvatskoj, kao i knjige u Meksiku, Belgiji, Tunisu i Crnoj Gori. Upravo joj je iz tiska izašla knjiga priča Adresar smrti objavljena u izdanju Frakture.
ako nađeš nekog uz kog si bezbrižna udahni dublje nego ikada rastresi kosu pticama raskrili razdragano ruke podigni čelo u sunce i osmjehni se tamnim prazninama neće te više nikad sustići
ako nađeš nekog tko te često nasmijava zime će odjednom postati blage a polovi nježno se otapati ti ćeš zaplivati tad u smiraj gdje se more u nebo razlijeva a nebo moru udvara
smijeh će kao zakrpa prekriti sve tvoje složenosti ako nađeš nekog s kim si bolja nego sama prihvati i dopusti sebi biti ona koju si dugo skrivala
***
NJEGOVE SU RUKE GOVORILE
moj otac umro je u svome domu u svom krevetu pred mojim očima na moj rođendan
neću nikada zaboraviti mir koji sam na kraju ćutila oko njega i kako se pitomo borio za dah njegove oči već dalekog pogleda iz kojih je polako tako polako nestajao život
a dok je uzlazio prema svome tjemenu u namjeri da zauvijek napusti umorno tijelo u očima sam mu lovila sve s čime se konačno pomirio
u maniri duge između dva treptaja jedan su za drugim slijedili iznenađenost strah opiranje uznemirenost tuga nježnost ljubav i mir
i onda bez treptaja samozatajno kao što je i živio tiho je prhnuo u tajnu života
ostalo je tijelo kao svjedok svih naših dodira i zagrljaja ogrubjele stolarske šake koje su nespretno a nježno milovale
nije znao ljutiti se na mene samo bi blagošću sve pokrpao jednako kao što je brižno i smireno znao sve čega se dotakne popraviti i sastaviti
ipak najdublje nosim njegov meki skrbni pogled kojim bi me sačekivao i ispraćao kroz životne avanture bez prigovaranja i bez osude
nije bio od mnogo riječi
njegove su ruke govorile za njega prešutno znam da si pripadamo još i sada kad se samo čini da ga više nema
***
LEPTIRI
ako nema patnje nema ni ljubavi kažeš po tome ćeš ti uvijek biti moja nevolja iz patnje u čežnju iz čežnje u patnju vozim beskonačnu osmicu središte joj položeno u meni čas u njemu gmižu gusjenice čas lepršaju leptiri kružeći svoju preobrazbu pažljivo ih lovim da zarobim tu jednodnevnu ljepotu i da im kao pravi kolekcionar eterom osiguram vječni život kad ih jednom tako nepokretne poredam jednog do drugog i zaštitim od dodira
bit će to najljepša i najveća kolekcija sreće i patnje koju si ikada vidio
***
OTVORENO
finim uzdužnim rezovima otvorit ću kožu razgrnuti meso zaroniti u pustinju svoju pomno preslušati kosti. sve skriveno osvijetlit će u tom jasnom trenutku spremnost da se razmrvim pod neizmjernim nebom.
nanizat ću pravilnu nisku svih pohranjenih bjegova i okititi njome svoj izborani vrat da sakrijem vrijeme od sviju što zaviruju u moju prolaznost da dopustim svjetlosti da se slama kroz mene da drhti u titraju.
uostalom sve je još tu u tragovima kao otrov u malim dozama liječi me i prelijeva gdje bih bila prazna ili me ne bi bilo.
***
PETI ELEMENT
kad bih mogla vratila bih vrijeme da se volim odmah tamo na početku svega bila bih nježna prema sebi i šaptala si jutrima o kako si divna ti jedina i najbolja za mene! pa bih se grlila i gledala i ljubila čuvala bih svoju radoznalost ljuljuškala zanos cjelivala svaki susret sa sobom
kad bih mogla vratila bih vrijeme da sama sebe vidim i razumijem prije svih nesporazuma i nesigurnosti prije strahova i beznađa dovoljno na vrijeme da izbjegnem životna poravnavanja i ispravljanja da u mjehuriću od ljubavi pregovaram s odraslima
kad bih mogla vratiti vrijeme dopustila bih da se sama sebi svidim na prvi pogled da se zaljubim u nasmijanu sebe i budem najbolja prijateljica vlastitim potragama u mom životu ne bi bilo idola ni ljubomore ni bijesa ni tuge ni strahova ne bi bilo oni u ljubavi izgaraju
kad bih mogla vratila bih vrijeme samo da budem ljubav svog života
_________________________________________________
SNJEŽANA RADETIĆ rođena je 1964. u Puli. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smjer jugoslavistike i dodiplomski studij bibliotekarstva. Od 1990. radi kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u porečkoj srednjoj školi, a od 2017. vodi ustanovu u kulturi i cjeloživotnom obrazovanju. Pjesme su joj dosad objavljene u časopisu Dometi i na portalima Čovjek-časopis i Astronaut.ba. Njezina prva zbirka pjesama naziva Privilegija leta objavljena je u izdanju Biakove iz Zagreba, 2022. godine (urednica Darija Žilić). O sebi najbolje uči kroz druge. Intrigira je čudo riječi, život u trenutku i ljudska priroda. Živi i radi u Poreču.
„…iznenadit će snažan ritam, mnoštvo bogate metaforike, no prije svega otvorenost, eksplicitno iznošenje emocija, čitavog dijapazona osjeta, od ljubavi do mržnje, bez ostatka. I u tome jest posebnost ovog trodijelnog poetskog teksta. U prvom dijelu prije svega usmjerenost na drugog, na strasti, gubitke, zapitanost nad rasulom koje ostaje nakon svega, dok je u druga dva ciklusa Preslušavanje kostiju i Privilegija leta autorica usredotočena na raskrinkavanje tabua i obiteljskih tajni. Posljednja pjesma u knjizi, Peti element, to i pokazuje.“ – iz pogovora Darije Žilić
fotografija autorice: Ana Knežević dizajn korica knjige: Dea Curić
Internetsko pretraživanje Anne Sexton Kaže da korisnici također pitaju Is it true Anne Sexton What happened Anne Sexton When did Anne Sexton die Did Anne Sexton attend college I puno je još pitanja korisnika O mojoj majci po zdjeli mlijeka O mojoj sestri po zdjeli hladnih krumpira Anne i ja sjedimo na širokoj prozorskoj dasci Vedra je proljetna noć i svaka ima svoju sjajnu zvijezdu Anne je stvarnija nego što može biti Moj grijeh moj grijeh moj grijeh Anne se dogodilo sve što je moglo i moralo Njeno je uzglavlje oduvijek mramorno Anne jedino još nije umrla Vidim je u zelenilu koledža Pod stablom kuglastog javora gricka dugačku slamku I zadirkuje Silviju Vidim je parkiranu u garaži Pod kupolom limene kutije gricka dugačku cijev Zadirkuje nas Izaziva Hoće da se stalno pitamo je li Anne tako htjela ili je to tek Obična nesreća
***
WISLAWA. SESTRA.
Kako Wislawa podnosi noći pitam se povremeno
dok tražim položaj za stolom, pod tušem dok polažem pramen kose na bijeli jastuk
Kakva je Wislawina noć
ona je katkad moja mama ona je uglavnom moja sestra
Wislawa tješi, kaže, znaš da zvjezdani prah zapravo ne svijetli Zvijezde su uopće precijenjene, govori umjesto uspavanke, i dan se sasvim lijepo podnosi i bez njih
Wislawa je nježna rijeka Dugačkim prstima obrezuje šume mnogih riječi, vadi ih pažljivo, češlja im korijenje Silnim tokovima razvrstava stotinu radosti
sadnice, trajnice, neobavezno štivo početak i kraj
Kako Wislawa podnosi ijednu noć sad kad je utonula u utrobu zvijezde
To su pitanja koja sebi postavljamo
***
ADAME, SESTRO.
Otkud ti, Adame, u mojim pjesmama o sestrama? I može li se reći nešto u tvoju obranu? Knjiga je to i o noći, brate sestro, reći ćeš u kojoj skupljamo kosti svih osakaćenih svjetova. Prigrlimo u krilo stihove. I dugo dugo češljamo njihovu kosu.
Gdje si ti u noći, Adame? Jesi li pokriven njezinim noćnim velom ili svijetli tvoja glava? Blještavi oreol. Putokazuje, osvjetljava knjigu koju vrijedi pročitati
za ovog svijeta
s kojim nemamo baš ništa.
Nego, reci, otkud ti A DA ME nisi pitao
gdje je najbliža autobusna stanica sklonište za napuštene životinje ima li ovdje galerija ili kazalište
gdje je, zapravo, u ovom gradu moguće nestati.
***
GWENDOLYN. MAJKA.
Postala si moja majka jedne nedjelje Bila si Gwendolyn ljubavnica predana nježnim kućnim radinostima a onda si postala moja majka U vremenu između šarenog pokrivača i kolačića s čokoladnim mrvicama ugnijezdila si mrvicu mene u prostor između prepona Paperje je pokrivalo moje tjeme Slušala sam kako recitiraš Svlačiš se Predosjećaš primirja Tišinu kišnog jutra Daljinu posljednjeg noćnog vlaka Bila si dijete i majka majka-dijete odraslom muškarcu Gledala sam te iz utrobe iz početnog gledišta Bila si predana Bila je još jedna mazna nedjelja u nizu Uvukla sam se u tebe kao magla u prazan prostor iznad jezera Bila sam tvoja voda Ljuljala si me Utjeha-majka sklupčanu u krevetu Dok ne odu mrakovi sjene i jedno veliko čudovište ispod ružičastog kreveta
***
IRENA.
Koračam kroz sobu
gore sam dolje sam
u kojoj smo nekad sjedile.
Nad glavama rastopljen mjesec i jedan svileni bljesak
štit da nas nitko ne nađe u dalekim svjetovima
štit da nas nitko ne čuje u dubokim riječima.
Koračam kroz sobu i znam napisat ću ti pismo sestro Irena. Napisat ću ti: posudi mi jednu od onih cvjetnih haljina od svile pođimo na najveći berlinski trg
tamo smo mnoštvo tamo smo sve i tamo smo ništa.
Tako je, čini se, najbolje.
Bit ćemo jedna za drugu samo to nam treba kukuljica od svile — malo nošena malo prozirna — Nitko to neće uočiti jer cvjetovi su tako postojano lijepi tako su žuti i tako su veliki.
A kad se vratimo, napisat ću: pođimo opet u našu strašnu sobu zasadimo stopala u noćne papuče ukopajmo tijela u noćne ogrtače.
Poezija je najmilija dok je obasjava samo trag mjeseca.
Tvoj prst pokazuje posljednji stih. Posljednji su stihovi uvijek strašan kraj ipak jedini izlaz ipak vidim ti i dalje pišeš.
IRENA SKOPLJAK BARIĆ (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pjesme i kratke priče objavljivala je na pojedinim internetskim portalima, u časopisima te u nekoliko zbornika i publikacija u sklopu književnih natječaja. Neke su joj pjesme i kratke priče pohvaljene, a neke nagrađene. Suautorica je čitanki iz hrvatskoga jezika u izdanju nakladničke kuće Profil Klett te digitalnih obrazovnih sadržaja za projekt e-Škole. Pokretačica je Književnih dana Marije Jurić Zagorke koje organizira i provodi u suradnji s Narodnom knjižnicom Vrbovec, a u sklopu kojih je raspisan i natječaj ZA najbolju GORKU priču. Godine 2016. izišla je njezina prva pjesnička zbirka Neprivezani u izdanju Hrvatskoga društva pisaca iz Zagreba. Svoju drugu pjesničku zbirku Plava mahovina objavila je 2020. godine, također u izdanju Hrvatskoga društva pisaca.
NEKOLIKO SATI PRIJE
Nekoliko sati prije na Margaretskoj
Noć najavljuje kišu
Posljednji koraci teški kao olovo
Tisuću puta prelazim taj put
Utrkujući se s nepoznatim - polja
Loše osvijetljene stanice
Bilo je i toga, bilo je i patnje
Razasute i neugodne i oštrobode
Detalja nekih orisanih iznenadnim
Udarima munje
Prozor zatvoren i pismo zapečaćeno
Osvijetljene stanice sigurni gradovi
Sve je detalj izbrisan i prah oduhan
Prije nekoliko sati na Margaretskoj
Noć najavljuje kišu
Ovdje već snijeg, oluja
Slaba svjetlost:
No, ne skrivati se, nikada ne činiti to
Ravnodušan, pomalo zalutao
Na putevima zemaljskim ići
Ići po kiši.
(iz zbirke pjesama "Trošenje maske", 1974.)
***
VLADAR NAMJEŠTAJA
Doći do ruba stola
Učiniti ga osloncem ne preprekom
Poduprt o naizmjernu plohu
Udarati rukom koja vlada
Dijeliti mrvice nade tajnu hranu
Beskućništvo što se naslanja na prozor
Odlazeći zatim udaljenom ulicom
Pored noža koji razrezuje kruh
Razmiješta i dijeli
Vodu i hranu, tajnu zračnih ostataka
Doći sve do ruba stola
Kako bi se postalo ravan stvarima
Izaći iz tame ispod stola
Vladar namještaja
Onaj koji se vratio iz lova odrastanja
S razlozima krvoločne osvete
Nježnim srcem koje se kaje
(iz zbirke "Gimnastičar u pidžami", 1978.)
***
VRTLAR
Koliko si putovao koliko tijela milovao
koliko tajnih večera koliko izbjegnute patnje
koliko suza na praznim stranicama
(veliki i mali ljudi i njihove sudbine u knjizi)
koliko vlakova i aviona i ciganske muzike
koliko istine istinitije od istine
koliko jezera i mora koliko
šutljivih ribolovaca
zamišljeni čitači istražuju na policama
još jednu istinu koja će ih uspavati
koliko svega koliko ničega koliko koliko
aspirina znojavih plahti prljavih košulja
koliko razgovora poslije koliko šutnje
činio sam sve ne bih li izbjegao samoću
učio nove vještine postajao vrtlarom
kućevlasnikom sladostrasnim tajnikom
bijah povjerenikom najbjednijih
nadah se odgovorima a svuda skrivaju tajne
koje dobro znam: dobro se čini iz dosade
zli pate a nesretni uživaju najveću milost
(iz zbirke "Semantička gladovanja", 1983.)
_____________________________________________________
BRANIMIR BOŠNJAK (Vrbica kraj Osijeka, 9. XI. 1943 – Zagreb, 18. XI. 2016), hrvatski književni znanstvenik i pjesnik. Diplomirao je u Zagrebu 1991. novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a doktorirao 1996. radom o suvremenom hrvatskom pjesništvu na Filozofskom fakultetu. Od 1978. zaposlen na Hrvatskom radiju, od 1989. urednik dramskog, odnosno igranog programa Hrvatske televizije, od 2000. do umirovljenja 2008. urednik Dramskoga programa Hrvatskog radija. U njegovim prvim pjesničkim zbirkama (Sve što nam prilazi, 1969; Trošenje maske, 1974) kritika je prepoznala pripadnost iskustvu egzistencije; potom u njegovu poeziju prodiru i elementi postmodernističkih poetika te iskustvo medijalnosti (Posude za vrijeme, 1996; Susačke razglednice, 2001; Svrhe malih stvari: SMS poruke, 2008; Izgubljen u internetu, 2009). U esejima i kritikama bavio se suvremenim pjesništvom i opisom poetičkih modela (Pisanje i moć, 1977; Potrošeni govor, 1980; Modeli moderniteta, studija o pjesništvu Josipa Severa, 1998; Hrvatsko pjesništvo – pjesnici 20. stoljeća, I–II, 2010); također je istraživao povijesnu avangardu i radiodramu (Apokalipsa avangarde, 1982; Proizvodnja života, 1988; Žanrovi žudnje, 2005; Žanrovske prakse hrvatske proze, 2007; Radiodramski žanr hrvatske književnosti, 2012). Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2009).
Ostale važnije knjige: Gimnastičar u pidžami (1978), Semantička gladovanja (1983), Nove pjesme (1988), Smrt između programa: izabrane pjesme 1969–2001 (2001), Pjesme na dnu svijeta (2013) - bilješka preuzeta s Hrvatska enciklopedije, mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
Vraćam se tamo gde je sve počelo morska obala oljuštene fasade nalik na alge umorni pušači na balkonima
modrocrvena zavesa na štoku vrata osušen veš na žici žega
meštanke Bonađije starice bronzane kože u stolicama na rasklapanje sede ispred svojih radnji i domova
od jedne kupujem dinju brojim brazde dodirom kore Devedeset! uzviknem im Toliko ću živeti!
niz ulicu tinejdžerka se iskrada u za broj većim sandalama sa visokim potpeticama
sedam u auto na radiju glas Roberta Murola Ti si loša žena
ne bežim samo ne znaš gde treba da tražiš
***
BRAJON GISIN TVRDIO JE DA KNJIŽEVNOST KASKA PEDESET GODINA ZA SLIKARSTVOM
Kustos me uzima za ruku trebalo bi otputovati odavde iz prostora zaborava
na izložbu gde je mamurluk naslikan kao aloja koja se savija pod suncem
u galerijama se pleše moguće je završiti u nečijem krevetu ili ipak ne
pomažu mi povremeni odlasci na ostrva mirišem plodove narandži mazim žuto krzno mačka puštam more da me proguta i očisti
privremenost iskri u vazduhu srećem mudre ljude na raskopanom putu razgovaramo iskreno
obraćam pažnju na nežnost
ponekad me dočeka mračni kutak ponese ka najnižoj tački okeana ili u zapušteno šipražje
ubrzo
počinje novo poglavlje slova se ređaju jedno za drugim uz sve propratne greške
***
FRAGMENT MAPE KRETANJA
Galebovi uzrujano krstare i presecaju nebo tik iznad krovova posleratnih zgrada boje peska na Aleji Solidarnosti
umesto ka moru pogled im je ustremljen ka kontejneru nadomak pešačkog prelaza
odbacaju tamne kore banana kidaju plastične kese iz kljunova im ispadaju opušci cigareta
njihovi krici podsećaju me da sam kao i oni
na neodređen čas ovde zalutala
***
MIRIS BREZE
Sanjala sam dom s brodskim podom i hrastovim krevetima nepoznati ljudi nizali su svoje pokrete jedan za drugim koreografski usklađeni nisu me primećivali
kroz prostorije menjali su se nameštaj i boja zidova
u sobu sa izlazom u dvorište bez pomoći štapa ušao je moj deda u plavom puloveru mirisao je na brezu
izgledao je mlađe nego što zaista jeste izustio Moja prijateljica Jevrejka umrla je jutros i zaplakao trljajući slepoočnice
prišla sam mu to je bio naš najduži zagrljaj
Spavala je zatim se nakratko probudila udahnula i poslednji put izdahnula
odmakla sam se i pogledala ga pravo u oči ukočena, ali bez straha
rekao je Tako bih voleo i ja da umrem
***
NOKTURNO OPUS 9 BROJ 2
U prizemlju zgrade iz doba socijalizma kroz otvoren prozor dopire muzika večernji vazuh prepliće se sa klavirskom kompozicijom
dugi, čvrsti prsti klize preko dirki naočare sa tamnim okvirom na grbavom, muževnom nosu kapljice znoja
proleće je nezamislivo daleko nisam dobro spavala kako bi izgledalo živeti sa ovim čovekom?
asfalt puca usled hladnoće grad tone
_____________________________________________
MARTINA KUZMANOVIĆ rođena je u Beogradu, 31.8.1990. godine. Diplomirala je na Građevinskom fakultetu.
Pesme su joj publikovane u zborniku Rukopisi 43 i 44, književnim časopisima Dometi, Enklava, Gradina, Libartes, Beogradski književni časopis kao i na portalima Čovjek-časopis, Astronaut.ba, Strane.ba, Bludni stih i Vavilonska biblioteka.
U okviru izdavačke kuće Enklava, objavila je zbirke pesama Ovo telo je hotel (Beograd, 2020, urednik Zvonko Karanović) i Van sezone (Beograd, 2022, urednici Marko Đorđević i Zvonko Karanović).
Trenutno živi u Varšavi i redovno se vraća u Beograd.
međice mlaki milo naučen da zviždi kroz nozdrve magarci u dvorištu žeđ željeznica sve oko mene svi oko nas svi sa svima
i kamo sa takvom kutijom od koje kada se rašiva stvarnost ostane ni kamen na kamenu nema riječi o praznim očima i dugim zubima na plaži nema više značenja samo slike samo trovači koji lako zaspu samo tiho spuštanje mrtvog mjeseca na svaku tačku u tekstu
između čega i čega onda stane pjesma proticanje očiju kroz malu rupu u zidu vraćanje na stvari iza leđa i spuštanje dugog noža na nevidljive ruke
između čega i čega tada spava smrt moje noge i moja kosa i moje tople porodične tajne kao sve tajne nevažne u opštem poretku stvari
i kamo posle takve pristojne večere riječi i gdje izgubiti glavu a oko a zub a vođice među prstima i gdje pjevaju idioti a gdje budale a gdje generali i geniji i mali željezni vučić na vrhu kolone kao mašinom samljevena svaka kost misli
u takav trulež se ulazi sporo sa posljednjim očima iza glave sa posljednjom glavom iza očiju utrči se u procijep između robotskog i ljudskog gdje nikad ne spavaju čak ni debeli svici
i tako se zna i tako očekuje i tako čekaju male rođene i prekasno rođene i dalje od kopna rođene zemlje i idioti i idoli i ponovo pokvarena pita
nije što se okopava voćnjak nego što cvrče prsti oko kundaka i nije što razbija se kamen nego tihi otpor i glava što zna a do tada je lijegalo među zmije i trčalo sa gušterima i pljuvalo
o kako je samo pljuvalo na cijelo čovječanstvo naše suštinski palanačko iskustvo taj divni stensil sa filološkog fakulteta
nema svjetlosti nema smisla nema ni kuda da otekne veliki hematom glavatih ideala nema ni kraja ozbiljnom povratku
do tada se cijepaju karte i briše još vrela balega do tada ostavljaj o korice o molitve o plovke i brzo vraćaj pljuštanje sirovog zubala i žablje oči
i čiji rsd u večeru trpaš i čiji rad u rsd pretvaraš mlaka mermerna mašino
mrtvi mrtvi svi mrtvi danas voze u garaže sav naš vozni park mrtvi voze u zlatnu noć
i dok preko ozbiljnih očiju padaju neozbiljne namjere i dok u neozbiljnim tragovima ostaju ozbiljne želje i dok smo sivi silogizam mrtvi traže na prinošenje žrtve i frižider i ogrijevnu sveobuhvatnu kotlovođinu peć i pljuvačku generalove žene i vjerujte sav jebeni svijet u pljuštanju paukove kiše
mrtvi zeleno čekaju a mirisni momir otvara još jednom naše lobanje i u lonac cerebeluma ubacuje svu svoju ličnu istoriju i onaj mlaki brk zalijepljen na guzu većih državnika pa meci padaju meci pljušte a moja sestra dugo gleda svijeće u noć i mrška s ulice ljude što neće da joj se jave
ovo nije svijet za tebe i mene ostavljen Biljo ovo je mlaka septička jama loših glumaca i parazita na čijem obodu stoje služinčad a koju okružuju ljudi okovani dobrom voljom do kraja ovog pisma možda shvati čitalac zašto u meni uvijek viču barem dva glasa i ko ovo sada govori i ko je Bilja i ko Biljin brat a tek ko je sve živio u Petoj Proleterskoj
moja baba je mrtva i tu nema dalje negdje su promrzle tikve pustile neku vodu negdje gladan vuk pokušao da uđe u kolibu a negdje neko bio partizanski kurir i zatvorio šefa što je po turskoj ludovao u sobu nije to toliko važno koliko moja motivacija jer sam barem jednom okopavao ružu i barem jednom zakucao ekser u jorgovan ili višnju i svima što to je smiješno ja lako jebem milosnu majku u one djelove mozga što još govna nisu a od govana se pita ne pravi
nego gdje sam stao Biljo možda se sjećaš kako je na plavom krovu ili u zelenoj travi nekada postojao neki dobar čovjek i gdje je tiha bolest mrtvih gradova i kako smo najsrećniji bili u putu jer smo imali samo svoje ruke i cijele tučane lonce svijeta samo za sebe i možda nisam znao nikako da te sasvim razumijem ali ti mene jesi i to nije mrtvo čini mi se jedino na svijetu jer ja ne umijem da pišem bilo kakvim jezikom sem i mojim i tvojim pa ko ne razumije naše jezike nek sad ovdje legne i sklopi oči na mlakoj kiši otuda meni svaki dan dva put sviće i u glavi imam uvijek barem dva jezika i od njih je barem jedan prijesan nego dok ja ovo pišem ti si možda prvi put u životu stvarno srećna jer si krenula u školu
posle trideset i jedne godine čekanja i 30 godina od černobilja i trideset i jedne godine od kako nisi ti kriva nego doktori genetika i neki zajebani rusi i ja što te ranije nisam razumio
ali nema veze ono što je bitno da sam ja naravno sebično kako to braća znaju na sebe primio da prenesem i tvoje nemušte poruke pa sam kucao i kljucao i čak škrgutao zubima dok sam svirao
i mislim da sam naučio sve o šifriranju od glen gulda a nimalo o tehnici i onda kao najveći nikšićki mrsomud a običan beogradski đilkoš na svakom ćošku tiho šaputao čak i u sebi jer ne mogu da zaustavim glas treba to razumjeti ja sam samo htio da ti jednom progovoriš i dalje mislim da ćeš svakog dana pa sam ti pripisivao možda i natprirodne riječi i tako nježno voliš Bajagu kog treba poljubiti da sam ti pripisao makar dva puta cijelo beogradsko nebo putnice i da odeš u ušće i da se voziš gradskim prevozom i sve ono što je mlaki kapital navalio na naše polumrtve ruke za tebe je ono što i treba da bude ljudima koji pričaju po ćoškovima a ništa ne razumiju kao ti samo ringišpil kao i Bajaga divni šareni kolut bez mnogo smisla kao i sve tvoje beskrajne perlice od kojih sam jednu u đonu cipele donio u Beograd a posle je po džepu provlačio kao brojanicu ne bih li je prikladno izgubio u srpskih vladara
zato me ni ne zanima da pišem za druge sem palančane i provincijalce što su u rukavima donosili i jagnjeće glave i igrali fudbal u parku iza Lole zato ne mislim da će svijet naslijediti iko sem ta toplota sa periferije života sve male i krupne djevojke što su otišle a unaprijed znale da nikad ne mogu da pobjegnu od sebe sve što su barem jednom u životu miješali beton morali ili ne za sve što su veslali kroz armature glatko kao plivačice na Adi sve što su mislili da ih u Beogradu u truležu smisla čeka barem jedan dan sreće i tu se zaljubljivali i u grad i u njegovu tešku i šarmantnu zapuštenost i u druge palanačke duhove i one koji se pretvaraju da to nisu i vidjeli da nema kuda osim niz dlaku drkadžijama a posle pojedeš nešto ukusno pa pod dekicu
tako da moje je iskustvo suštinski palanačko da klošari moje iskustvo nikad neće biti sijamka ili druga rasna mačka nego obična uličarska džumara i njen suštinski karakter pravog Ciganina i zato moj stan nikad neće biti dizajnerska ambulanta nego čergica i baš me zabolje krasan kurac za to jer ko nauči da živi kao Cigani shvati šta je sve do tada izgubio tako da
moje iskustvo je suštinski palanačko a ruke mi večno tople
i čitav svijet nije za kauboje nego Indijance
i ko se ne slaže sa ovim bolje nek čuva skalp
_______________________________________________
SLOBODAN IVANOVIĆ (1988, Nikšić) objavio je dvije knjige pjesama: Adresa sna (2010) i Osobine (2014). Jedan je od organizatora mjesečnih čitanja poezije – ARGH! – u Beogradu. Pjesme su mu prevođene na slovenački i ruski jezik. Polu-muzičar je i polu-kompozitor. Prevodi s francuskog i engleskog jezika, član UKPS. Suprug jedne Anje, otac jedne Višnje, staratelj dvije mačke, živi i radi u Beogradu. Ova poema je deo njegovog neobjavljenog rukopisa.
Pesnici se poznaju međusobno Ližu rakiju i rane kad poljube vrata Pesnici krda uglavnom ne ljube vrata Studiraju književnost, filoSofiju, žive u elektronskim časopisima Kolega pesnika Pesnik je društvena pojava Kompletirana bogatom biografijom neobičnih zbivanja
Konkursa Portala Poetskih susreta VIŠEG I NIŽEG Stupnja
Pesnici biraju svoje konkurse Izdavačke kuće Poznanstva INTIMNA I POVRŠNA Vole duge promocije I velike tiraže
Pesnici se ne pare međusobno Anonimus Nomus fejsbuci Svoj gost i reklama Ozlojeđeni Antiprejedač
***
Za dobru pesmu ti treba iskra i kuraž ne temeljno očišćena sintagma, lirika Devojčice pišu pesme o svojim profesorima i pišu bolje od njih
Urbanoidnost i rakija lete naglavačke
Poezija devojčica je besna Uče narod artikulisanosti
(Gde li sam pročitala motiv o umakanju kista u menstrualnu krv?)
Devojčice više ne gledaju loše filmove, ne gutaju gluposti, ne slušaju kaiš i prut
Pesnikinje blokiraju (NE)pravdu lakiranim noktima
***
Pesnici dolaze po ideje Brišu suze o šal Dušana Matića On se blago smeje: „Draga moja deco, odrastite.“
Deca su svestrane pirane Mirišu na kiseli kupus i jednu ljutu
Nariču: „ Gde nam je staaaaadooooo?“
***
Pesnički centri moći su smešteni u severnim krajevima Migracija je postepena I, kako se ono pravilno kaže, Da, bolno očigledna Kao kuća na leđima pesnika Dobrog đaka istorije književnosti Tužne sudbine, samoće Ili pak Uočljive primećenosti od strane imenovanih lica Povezanost pipcima daje rezultate
Triput meri – jednom seci
***
Moja vidljivost pesnikinje se svodi na onu Kroz paru od šerpe, oblak prašine Ako planiram da se razmnožavam, plaćam svoje račune – dobar, siguran život Ponekad mogu da se nazrem kroz usijani portal Mrtvo seme regionalnih pesnika I tvoju dušu, hladno srce u srcu Srbije
***
Moji dragi prijatelji pesnici su talentovani kučkini sinovi – Poezija koju svi mogu da razumeju Elektroliza pesnika na književne radionice i Roditeljsku supu, krov Stetoskop na srcu pesnika Damari psovki Na koži ostrva naricanja – filmski vrhunac Veliki Lebovski Bade mantil boemštine Orgazmični poziv urednika
MARINA RADOVANOVIĆ (Zrenjanin, 1986) stekla je obrazovanje i zvanje doktora medicine na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu, a trenutno je na specijalističkim studijama iz psihijatrije. Objavljivala je pesme u zbornicima, periodici, internet časopisima i blogovima. Zbirka „Prima furia“ se našla u užem izboru Trećeg trga za prvu pesničku knjigu, V Presingovog konkursa za neobjavljeni rukopis, u širem izboru konkursa Književnih vertikala i Poetikuma, a kao pobednički rukopis konkursa koji je raspisala biblioteka „Karlo Bijelicki“ iz Sombora, štampana u okviru edicije Golub. Rukopisna zbirka „Via dolorosa“ se našla u širem izboru VI Presingovog konkursa i u najužem izboru Poetikumovog konkursa. Izabrane pesme su joj uvrštene u Indeks 21 – pregled novije novosadske poezije. Radi u Opštoj bolnici „Đorđe Joanović“ u Zrenjaninu. Prve tri pesme iz ciklusa „O esnafu“ posvećenog Juditi Šalgo, prvobitno su objavljene u prvom broju časopisa književnog programa CK13 „Beleške“, a pod budnim okom Sanje Pavlović, Đorđa Majstorovića i Svetlane Savić.
Kad si ispunjen i prazan u isto vrijeme Kao želudac i srce u Božićnoj noći Kao kreditna kartica u minusu Kao legao pored tebe gol tvoj gospodin Kao kad ti krsna kuma, nasmijana starica s debelim brkom, smireno veli – sve sam gore, ali sam dobro Kao kad si u Kanadi samo zbog para A u Bugarskoj samo zbog ljubavi Kao kad su ti žene razasute po svijetu A svakog jutra u istome krugu Kao kad ti dijete dobije dugo očekivani mitraljez, ali ne i motornu pilu (a ti si pacifist!) Kao kad ti se spava, a prsti ti pišu Kao kad si ganut, i sretan i tužan Kao kad si jedva čekao 2012. i smak svijeta, a sada je skoro pa ’21. Kao kad si samoizoliran, a tata ti je sam i izoliran na 85 km od tebe Kao kad igraš Among Us 5 sati u komadu i nitko te ne zaustavlja Kao kad očistiš kuću, a ne smiješ nikome reći, jer – praznik Kao tek prosvirala tamburica za onog iz orkestra HRT-a, a dotični ne može po nju Kao 5 vrsta kolača koje nema tko pojesti Kao mačak što lovi svoj rep Kao kazališna dvorana 30% puna Kao osmijeh bez jednog zuba Kao zagrljaj miljama daleko Kao plamen svijeće u sjeni
E, u takvom stanju, sine, ti bivstvuj i bit će ti dobro na Zemlji.
***
Морски щраус
Sva ta tijela u osobnom prostoru Na plaži Ne smetaju mi Smišljam stihove u glavi Ne rimuju se Miješaju mi se jezici Svađaju se Bugarske riječi se ljube Bolje od hrvatskih Гушкаю se Sitne dlačice na nogama Bockaju Svi ti pijuci okolo mene Zapravo smetaju Baš kao i ljudi u osobnom prostoru Zabijam glavu U val Lijepo je
***
XXX
Razbija mi se Čaše Glave Snove Vaze, koje nemam Izlazi mi se Iz kože Moje Tvoje I svih drugih oderanih koža Viče mi se U jastuk U propuh U more U tunel Grič, koji je daleko Pušta mi se Zrak iz radijatora Kosu iz konjskog repa Cice iz grudnjaka Sve te misli iz mozgovnog ekspres lonca … O lijepa, o draga, o slatka slobodo! … Yeah, right.
***
XXX
Ispeglaj sve bore Sve crte sa svoga lica Sve smijalice oko očiju i usana Sve brinulice sa čela Ljutilice između obrva
Filtera ima za sve I besplatni su Fillera ima za sve I nisu
Ispeglaj sve dokaze sjebanih veza Loše hrane Godina rada Nedostatka sna Nedostatka mira Vječne frustracije
Peglaj i puni Puni i peglaj
I ne pitaj se čemu
Budi lijepa Poslušna Dobra
Budi A onda skoči s desetog kata I smisao će pronaći tebe A možda i neće
______________________________________________
SONJA YOSIFOV rođena je 1988. igrom slučaja u Kopru, u Sloveniji. Prve godine života provela je s mamom i tatom u prekrasnom Grožnjanu, nakon čega seli u tatinu Slavoniju i ostaje bez mame. Ipak, najveći dio života provodi u Zagrebu, gdje studira prvo filozofiju, pa i sociologiju, nakon toga PR i marketing. Dugo godina živi i radi kao yoga instruktorica i kod kuće rađa dva sina, Bugarinu, plesaču. 2019. isti taj Bugarin, s ista ta dva sina je vodi na jug Bugarske, gdje udišu čisti zrak i vape za visokom kulturom i kvalitetnim međuljudskim odnosima. Od 2019. do 2022. radi kao PR i marketing menadžerica u Rodopskom Dramskom Kazalištu, vodi radionice s mladima, yogu i penje se po bugarskim brdima, koje Vam svima toplo preporučuje. Piše otkad zna za sebe, trenutno najviše u notese na mobitelu i, naravno, Facebook poeziju. Pisanje je za nju otpuštanje ventila, komunikacija sa sobom i svojim bliskima (nerijetko mrtvima), poligon za super flow i povezivanje s nepoznatima. Nakon napuštanja državnog kazališta, radi od doma za hrvatske klijente i štedi živce, uglavnom uspješno.
Ljudi danas izgledaju drukčije Kao ormari Male veš mašine Bojleri Frižideri Hladni radijatori Prazne boce šampona okrenute naopako iz kojih je nemoguće sve iscijediti do kraja Polupuni ne stanu više u hlače iz prošlog stoljeća Kao što ni mi nismo mogli ući u viteške teške oklope Viteške teške zvuči kao greške Ali točno je Ormari su danas veći Tako su veliki da u njima mogu živjeti tročlane obitelji ako se odreknu odjeće i prozora U ormarima za jednu osobu isplati se umrijeti jer mogu odmah poslužiti kao lijes Jednom sam dugo nekome objašnjavala da se piše lijes, a ne ljes Rekao je da to nitko ne vidi Ljudi su danas praktični Brzi Učinkoviti Nezasitni I ne tako sitni kao prije Imaju velika stopala I puno cipela Male noseve Bez rupa za disanje Vodotporni su Vatrostalni Izdržljivi Jednostavni za rukovanje Samodostatni Netko im je rekao da bi takvi mogli živjeti vječno, pa i duže, jer će se sporije raspadati Neki su povjerovali Pobjegli su u šumu među vukove I nema ih više Ali ovi drugi U svojim ormarima Dobro znaju da to nije istina Kad pale svjetlo prije svitanja Između sjećanja i buđenja Male veš mašine završavaju tiho svoje programe dok je struja jeftina Više ne poskakuju To je stvar prošlosti Jutro će doći Još malo pa će večer Ljudi danas Nisu od jučer
***
SREĆA
Napijte se, ljudi Rekao je prošle noći neki čovjek I svi su ga poslušali Nakon što su bacili pogled u dno njegove prazne čaše I u beznađe njegova ispražnjenog pogleda Napijte se večeras Rekao je kao da je to posljednja prilika za napijanje Građanska dužnost Neodgodiva obaveza Koja se bespogovorno izvršava I svi su Kao jedan Punili čaše Praznili ih Smijali se glasno Zabacujući glave koje su se glasno sudarale poput prezrelih bundeva Što je tako dobro zvučalo da su neki i zaplesali Ali nisu mogli Kao jedan Pa su se vratili čašama I nehotice im zavrnuli tanke vratove tako snažno da su popucale i postale posve beskorisne A onda su Kao jedan Neobavljene zadaće I usred posla Zaključili kako brzo i neočekivano sve ode kvragu kad se najmanje nadaš (Onaj čovjek s početka pjesme Pokazalo se kasnije povukao se na vrijeme Neozlijeđen Navodno je viđen kako pije kavu s mlijekom i dupli pelinkovac Kao da ništa ne može narušiti svetost tog trenutka)
***
NOVO MORE
Kad popravimo sve što treba popraviti Kad zakrpamo sve što treba zakrpati I uberemo sve što treba ubrati da bi mogli novo posaditi Možda ćemo tada sjesti za stol i prepustiti se uzaludnosti urednosti Odahnuti u miru Koji grčevito održava život svijeta na izmaku Gdje svega ima previše Ali ničega dovoljno Kad popijemo svu vodu i pojedemo svu hranu Pojest ćemo jedni druge sa suzama u očima umjesto isprike Jer drugo više nećemo znati Postat ćemo trava koju je pokorio vječni vjetar Nemoćni da se pridignemo pred novim naletom Ugaženi Preko humka začešljani u udobno mjesto za kraj Leći ćemo zajedno U pravi čas Pokoreni Pokriti se lišćem Predati se postelji plodnoj i lijepoj I utopljeni u zaboravu dočekati Novo more
***
TALIJANSKA PJESMA
Talijanska pjesma Samo za mene Na uho mi otkriva najljepše tajne Koje se odmah zaboravljaju Jer da ih zapamtimo Ne bismo preživjeli Kao što nisu ni oni iz pjesme Talijanska pjesma Canzona koja nije pizza Slađa od najslađe lubenice čiju slast osjetim usred zime preuzela je slatkorječivo moj mali talijanski auto kao da je oduvijek njen Dok jurim polako najbrže što mogu I samoj sebi glumim da znam sve riječi koje sam mogla već odavno naučiti Talijanska pjesma podmuklo me tjera da pjevam iz petnih žila I pretvara me U neobuzdanu U spontanu neku Svu svoju Neosvojivu Oh, kako sam samo sva luda danas Točno znam što hoću Na semaforu otvaram prozore To je jače od mene Pravim se važna Ja sam zvijezda Sanrema Svi pjevamo zajedno suznih očiju između tramvaja u pregrijanom gradu Ulica kliče na crvenom Volite me Mašem im na zelenom Ovo je pjesma za vas Riječi ostaju iza mene U retrovizoru ih pratim kako nestaju ispod kotača retro vespe Dio mio Kriknem užasnuto Talijanska pjesma uskoro će završiti Ako stignem Stisnut ću aplikaciju za prepoznavanje pjesama i produžiti ljeto Bar za jedan dan Zapisat ću u kalendar Godinu, datum i sat I učiniti ovaj svečani trenutak nezaboravnim Naučit ću riječi Vježbat ću pred ogledalom za finale razornih pjesama I osvojiti prvo mjesto mog malog talijanskog auta Na prvom sljedećem raskršću naklonit ću se teatralno i glavom zveknuti u trubu Grazie Grazie Grazie Trubit ću do iznemoglosti Do bezglasa Sve dok se kukavički ne povučem Pred prvim anglosaksonskom stihom Koji će mi Rutinerski iskusno talijansku pjesmu izbiti iz glave
***
CRTA
Nebo se spušta Kao peka na komad mesa Ležimo na otvorenom ognjištu Pregrijanih tijela Mi smo šunke u vlastitom soku Vjetar će se dići Već gmiže po tlu podižući kovitlace odumrlog lišća i prašine koja puca pod zubima Danas je možda zadnji dan ljetnih haljina Zavijore u trenu razmetljivo I onda beživotno uvenu Na vrhu zgrade čovjek čisti oluk i skakuće kao dijete na livadi Njegov strah postao je moj Nebo će pasti I neprimjetno se sravniti sa zemljom U ravnu crtu Na kojoj ćemo odati posljednji pozdrav ljetu S nejasnom slutnjom vremena pred nama
***
OTVORENJE
Neki je muškarac sjeo u tanjur s kiflama I nečujno ih spljoštio Premda bih se mogla zakleti kako sam čula njihov bolni jauk Drugi je zvučno razbio čašu Slučajno dakako I svi su ga u nevjerici pogledali Jer su njhove čaše bile plastične Skupina žena smijala se široko i glasno Nema sumnje Bile su sretne Nema sumnje Bile su razdragane Jedna je pogledavala prema onom tanjuru s kiflama I pohrlila tako naglo Da joj nisam ni stigla reći zašto su prignječene Te bijele kifle Peciva nepečena Napaćena Ljepljiva Slasna Fotograf je snimio bezbroj fotografija nepoznatih ljudi koji Žvaču Žvaču Žvaču Svjetla su se upalila Ugasila Upalila I tako nekoliko puta Jer se netko usamljen Nemarno naslanjao na prekidač Umorno prekidajući žamor Bacila sam oko na kifle Ali netko ga je pojeo I prije nego što sam se snašla i prekasno viknula Hej U praznom tanjuru Opet je sjedio onaj muškarac
ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). Radi u Kulturno informativnom centru.
čovjek-časopis 