Category: poezija

ČOVJEK ILI ČOVJEČANSTVO

Voljeti čovjeka koji pljuje pokraj tebe
dok čekate na semaforu,
ili pijanca pred kioskom
koji smrdi i psuje prolaznike koji mu ne daju novac,
ili ženu koja tuče dijete koje se popiškilo
kao da je boksačka vreća,
ili dijete koje udara nogama baku
dok se u dućanu bacaka po podu,
ili momka koji je istrgnuo torbu putnici iz ruke
i u trenu pobjegao,
ili policajca koji je upravo tutnuo u džep novac
bacajući u smeće alkotest vozača,
ili susjedu odozgo koja je namjerno istresla pepeljaru
na tvoje rublje na užetu,
ili vozača koji te je vozeći 200 km na sat
poprskao blatom od glave do pete,
ili vjernicu koja kleči u božjem hramu,
a liježe s mržnjom prema rođenoj sestri,
ili manijaka koji se trlja o tebe u autobusu,
ili političara koji ti pere mozak
na temperaturi od 90 stupnjeva,
ili zatvorsku čuvaricu koja se iživljava
nad trudnim zatvorenicama,
ili predsjednika mladih desničara
koji prijeti djeci migrantima,
ili ženu koja krade djevojčice za bijelo roblje,
ili diktatora koji je podčinio državu
vlastitim potrebama,
ili dobitnicu Nobelove nagrade za mir
koja šuti pred genocidom u vlastitoj zemlji,
ili pjesnikinju koja piše na jeziku većine,
a alergična je na jezik manjine,
ili vojnika koji kundakom gnječi glavu
bebe na majčinim prsima,
ili serijskog ubojicu, pedofila, silovatelja,
maloljetnog delinkventa, ratnog zločinca,
prijatelja koji ti je postao neprijatelj,
ili onog, onu, one
koji zloupotrebljavaju, ponižavaju, uništavaju
od početka svijeta,
ljubiti sve kao sebe sama,
i sebe kao sve njih,
– ali kako, kako?

A čovječanstvo je lako voljeti.
Čovječanstvo je dobro društvo za kavu,
neopterećeno ljudskim bremenom,
ono ide svojim putem,
do cilja i ne mora gaziti po leševima
jer ih je čovjek već izgazio.
Svaki je čovjek za nešto kriv,
no čovječanstvo nikada,
čovjek je prolazan, a čovječanstvo vječno,
ono je časno i savršeno,
a čovjek je njegova suprotnost,
pa kako voljeti nesavršenog pojedinca
usred savršene većine?
Lakše je voljeti čovječanstvo
kad čovjek pokraj tebe ne zaslužuje ljubav,
a ti moraš ispuniti zapovijed
voljeti bližnjeg kao samog sebe,
a ne znaš tko ti je bližnji:
čovjek ili čovječanstvo?

***

LJUBAV KOJA SE RASPADA

treba pošpricati hladnom vodom
kao dlan vrućim uljem izgoren

I tišina će ušutkati krik
što kola poput krvi u začepljenoj veni.

Srodnim dušama trebaju srodna tijela,
srodnim tijelima – srodne duše.

Pa kada je razgovor bez govora muk,
ni osama nije hosana na višnjemu nebu,

po kojem netko i ne kuca, a otvara mu se,
a drugi pak lupa li lupa po lokotom zaključanim vratima.

Ljubav što se raspada je raskol u sebi,
ne tiče se nikog izvan tebe,

i treba je odvojiti od vlastite osi
poput do kraja izgrižene kosti,

i tek okoćenom psu je baciti
koji će o ljubavi i neljubavi tek učiti.

***

OTPACI

Skupljaš tako s djecom sličice, školjke,
poštanske marke i razglednice,
slažete ih pomno u ladice i kutije,
smješkaš se dok ti žena dobacuje kako “skupljate smeće”,
a ne znaš da će odjednom doći dan
ili još brže noć toga dana
kada ćeš samo s gaćama na sebi glavom bez obzira posrtati
po vlažnom željezu pomoćnih stepenica
tresući se u pravcu suprotnu od doma,
praznih ruku kao tek iskopan grob
i šaka crnih od udaraca u plamen,
gnjuriti izvan dijametra Božje volje, gledati za sobom,
a njih nema, udaljen krik i muk,
nag i malen pod mlazom što te u život vraća,
a ti guraš u suprotnome pravcu,
umrijeti želiš, izdahnuti pod dekom iza nekog grma.
Oni su mrtvi.

Dovlačiš se do kontejnera u koji si jučer bacio posljednje
otpatke.
Bez prstiju kopaš po smradu, evo zelene vrećice s korama
naranče,
s papirićima slatkiša koje si kupio vraćajući se s posla,
s okrajkom salame i zgužvane kutijice od soka
koje su popila djeca prije spavanja,
sve što ti je ostalo od njih, tvoga života u kojem si sada sam,
sve to njuškaš, ljubiš i sastavljaš komadiće oguljenih kora,
mrvice čokolade skupljaš u zlatne papiriće,
omamljuje te okrajak salame nekom poznatom bliskošću,
na slamkama od soka je posljednja kap sline tvoje djece.
Ova zelena vrećica s otpacima je sve što sada imaš.
“Treba početi ispočetka”, kažu ti svi.
A ti bi znao kako početi iz sredine, kako promijeniti staro
da bude bolje, ljepše, željenije,
ali kada mrtvi više nisu živi
nitko ne zna kako početi ni s kraja, ni s početka.
Znaš, vrlo dobro znaš, kako se život pretvara u otpadak,
no ne znaš kako te otpatke pretvoriti u život.

***

KOFERI

U kovčežiću ispod maminog kreveta
kojeg je donijela iz sela u grad,
godinama su čamili tanjuri oblika ribe,
svaki zamotan u novinski papir,
svadbeni dar, društveni suvenir.
Izblijedjele im škrge, posivjelo im more,
a kada smo kovčežić otvorili
već se bijahu međusobno izjele.

U koferiću ispod ujakova kreveta
kojeg sam otkapčala po sto puta na dan,
svi su ratovi bili vremenski pomiješani
u bilješkama s predavanja iz povijesti savinutim napola,
i po dva u koloni
jurili su iz rovova
ka onome što je kasnije postala država,
politički koferić zaborava.

U koferu sam pod krevetom studentskog doma
čuvala pisaći stroj “Ljubinka”,
na kojemu su moje sustanarke Mongolke
pisale na ćirilici svoja ljubavna pisma
koja su prije slanja preko triju mora
devet noći držale u bocama vodke
s ovčjim crijevima,
pupčanim vrpcama domovine.

Koferi u Auschwitzu staklom odvojeni
od dohvata posjetitelja
zaplijenjeni na ulazu
pod arkadom s natpisom “Trud oslobađa”,
teže pod prazninom u kojoj su se sklupčali
teret života i lakoća smrti.
Holokaust je karta u jednom smjeru svijeta, nestalog
u duplom dnu postojanja.

Život promiče pokraj ljudi,
a iza njega ostaju njihovi koferi.
U njima se po znanju hvata prašina,
po sjećanju – plijesan, zaboravu – smrad.
Svaki je kofer otvorena priča,
svaka priča, zatvoreni kofer.
I ne trebaš otići da bi ostao,
niti ostati, a da već otišao nisi.

***

KAKO JE TO

biti dijete roditelja poginulih u ratu,
biti dijete razvedenih roditelja,
ili dijete iz Afrike s džambo plakata,
živjeti u zavodu za hendikepirane,
imati ključ socijalnog stana,
dobivati pomoć u brašnu, ulju,
vati i štapićima za uši,
imati žiro-račun za transplantaciju koštane srži,
živjeti u sos selu s Velikom majkom devetero djece
i tetom koja dolazi jednom tjedno
peglati rublje i kartati se,
kako je to spavati pred parlamentom u kartonskoj kutiji
ili u metrou metropole
domaćina skupa visokih dužnosnika,
kako je biti lutka u narodnoj nošnji
umjesto prometnika na raskršću,
kako je to kad djeca posvajaju roditelje, a ne suprotno,
piti na eks krv da ne oksidira,
biti štitna žlijezda obiteljske politike,
kako je to kad ti cure sline za nekim ljudima,
a od nekih ti stoji knedla u grlu,
čuvati najmekši ručnik za gosta iz inozemstva,
a najtvrđi krevet za preživjelog samoubojicu,
kako je biti trn u Božjem oku,
skupiti spoznaju u žličici s ljepljivim sirupom,
kako je to imati stavove poput oprane čarape
koja ne nalazi svoj par,
kad su ti i koža i zemlja postale premale,
kada se na manastirsku lipu objesi
čovjek koji ti je posljednji poljubio čelo,
kako je biti aktualna tema niskobudžetnog filma,
i to kad se pupak povuče pred jezikom,
a jezik pred živom mjerom duha,
kako je postati podstanar vlastitog postojanja,
postati svjestan da je život igra neplivača
s valovima višim od njega samoga.

s makedonskog prevela BORJANA PROŠEV OLIVER

______________________________________________

LIDIJA DIMKOVSKA rođena je 1971. u Skopju. Makedonska je pjesnikinja, prozna spisateljica i prevoditeljica rumunjske i slovenske književnosti na makedonski jezik. Diplomirala je Opću i komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Skopju, a doktorirala je na temi iz rumunjske književnosti na Fakultetu u Bukureštu. Živi u Ljubljani. Objavila je šest pjesničkih zbirki, tri romana, jedan američki dnevnik i zbirku kratkih priča. Književni časopis The Americam Poetry Review posvetio joj je naslovnicu i posebni dodatak. Romani Skrivena kamera i Rezervni život su dobili nagradu Društva pisaca Makedonije za najbolje prozne knjige, a Rezervni život i Nagradu Europske unije za književnost. Roman Non-Oui je bio nominiran za Nagradu Društva pisaca Makedonije za najbolju proznu knjigu za 2017. i Međunarodnu nagradu Balkanika. Izbor od pet priča iz zbirke Kako smo napustili Karla Liebknechta dobile su specijalno priznanje za kulturno nasljeđe na natječaju za najbolju europsku priču među dobitnicima EU nagrade za književnost. Dobitnica je njemačke nagrade za poeziju Hubert Burda, rumunjskih pjesničkih nagrada Tudor Arghezi i Poesis, Europske nagrade za poeziju Petru Kurdu u Vršcu, slovenske nagrade Čaša besmrtnosti – Velenjica te albansko-makedonske nagrade Naim Frasheri. Za svoju poeziju bila je nominirana za njemačku nagradu Brücke Berlin, za američku The Best Translated Book Award i poljsku nagradu Europski pjesnik slobode. Njezine pjesme i proza su prevedeni na više od dvadeset jezika.