METANOIA
za Ingeborg Bahman
Svoje telo
Rastavljeno od užasa i rita
Posuto kamiljim biljem
Crnom zorom
Ispratila je vatrom niz reku
Ostavši sama
Milina
Kao malina
U očima žene
I nežna je
Kada je nazovu majkom
Od srca zaplače
Mrtva u svojoj haljini
U vlažnoj ulici
Ona se tada splela
Znala je igre glasovira
I nosila košulju od breskve
***
BERLIN ČETRDESET PETE
Tri žene sede na steni kamenom panju
Guduri ždrelu nehajne hladovine
Zaudara bakar i čaplje u sjaju drže svod
Vade zelenkaste papirne didrahme
Da žene jedna drugoj pokažu
Strune kao izvezene kose
Tamo u daljini galebova čuje se top
Dolazeći svod vojske sa Urala
Tri žene sede na kamenom panju
Gledajući u svod kao da je od vode
Po barama nežne cvetaju aprilske lipe Berlina
Kukuruzovština još neposejana miriše iz polja
Nisu iz vazduha isparile ni jesen ni zima
Ni svodovske piruete
Bela labudova pera po provaliji pozornice
Nedohuktala zaspala
Razbijena u staklu
Žene sede kao na platnu naslikane
Ruž od karmina na opušcima već u bari leži
Smeju se jedva
Senke se ocrtavaju na licima
Stegnutim od grči
Jedna preko kolena drži vrat ždrala
Prerezaće ga
U ponoć
Zapovednik sa Pankova uzviknu
Oganj
***
U PUTNIČKOM STANU
Ti i ja
U pljusku
Jedemo badem
Po smoli
Usoljenu ribu
Preko usana
Ti u hulahopkama
Pružaš ruke
Držeći
Bokore ljuski
Jabuka
Jutro je
Ogrezlo
U soli
Vučeš prst
Po tanjiru
Zrikavci
Zriču
***
Cres
Ivi H.
Sredinom
Avgusta
Ili jula
Naleti
Mojih strasti
Cres
Nepoznate godine
Majka
Akrobata
Otac
Moreplovac
Ti
Dete
Mraka
Cirkusa
Boriš se sa ramenima
Imaš
Stopala
Žene
Hodaš
Unazad
Cres u šumi jela
***
KIJEV-CARIGRAD
Zaselak
Pust
Lipe toče tosku
Devojčica stopalima
Gazi bubamare
Gleda nepokretna
Majka iz naslonjača
Beli se vezir
Seljanka muze
Biće nevreme
Prolaze vozovi pored Odese
Zemlje lilihipa
Otvara se carstvo nara
Sabahudin
Broji korake
Marta
Ona sumnja
Izlazi
U noć
Imitira svog
Jevrejina
Sabahudin dodiruje
Zanoktice
Žitnica
Zanosi je vetar
Pokošena je
Pljuskom
Iznad usana
Beleg
Jedva vidljivih
Dlaka
Mleko se zadržalo
Po njima
***
MELODRAMA
(put od Terazija)
Vodoskok
Meh
Harmonike
Uzdiše
U bezistanu
Urinira
Spremačica
Odžaci
Izuvene sandale
Glava uz stopala
Nedostojna ičeg
____________________________________________
DUŠAN MIJUŠKOVIĆ rođen je 1981. u Beogradu. Živeo je dugo u Sjedinjenim Američkim Državama. Bavio se graničnim oblastima filosofije i duhovnosti. Krajem prošle decenije radio kao novinar beogradskog NIN-a. Poeziju piše od detinjstva, ali tek od ove godine počinje da ozbiljnije predstavlja svoju umetnost javnosti. Objavljivao je na književnim portalima Hiperboreja, Fenomeni, XXZ magazin, Bludni stih, Enheduana, Kult…
Majstor je Brazilske džiudžice, osvojio je preko dvadeset medalja širom sveta, počev od Rusije, Evrope pa do Sjedinjenih Američkih Država. Trenirao je sa legendama borilačkog sporta, sa članovima čuvene brazilske porodice Grejsi, a između ostalog i sa legendarnim Fjodorom Emilianenkom, koji je posetio njegov klub 2013. godine. Sve je to naizgled u potpunom kontrastu sa njegovim izrazito nežnim pesničkim senzibilitetom. No, umetnost počiva na paradoksu.
Bio je oženjen lepom ruskom profesorkom slavistike sa kojom ima ćerku. Prošao je kroz pakao alkoholizma, koji je uspešno pobedio boraveći u komuni “Zemlja živih” dve godine.
Upravo je završio rad na svojoj novoj zbirci pesama.
nespremnost za očinstvo predugo je trajala odlučio si da sprovedeš eksperiment
maštu je bitno razvijati ženska deca sa kojom se može probati sve
do tada oblikuješ njihovo telo po svojoj meri
izgladnjuješ ih dijetama jačaš vežbom
njihov razvoj pratiš svake večeri pred spavanje
devojčice žude za moralnim autoritetom tvoje reči moraju biti pune nade a misteriozne tako i treba da bude sa princezama dok ne porastu a onda im izleću gluposti iz usta
izmisle reč: incest
***
ZAKAČEN
iglama usred ručka između tetkinog prstenja i tatine čaše sa konjakom ušiva mi usta
njegovo tridesetogodišnje stopalo među mojim osmogodišnjim nogama uvučenim u crvene čarape
Melinda đavolko jedan gledaj me da li voliš „Snežnu kraljicu“?
pogledam preko puta stola a on ─ zakačen na zid
***
PROMOCIJA
Melinda stiska usne ulazi u lift zgrade žena sa kesom punom krastavaca stoji u uglu pognute glave
pojačani seksualni nagon ostavio je nedovršene sve započete priče o ljubomornim pedofilima
Melinda joj otima kesu prislanja je uza zid ljubi nežni vrat obešen o zlatni lančić
žena vrišti zaćuti njen okamenjeni pogled lebdi u vazduhu
Melinda izlazi prisustvuje promociji svoje knjige
***
TUŽNO DETINJSTVO ZORANA PANTELIĆA
Zoran Pantelić nas okuplja u sudnici devet je primilo poziv četiri se odazvalo jedna od četiri nije odbila da govori
kako ste bili obučeni? majca na bretele
koje boje? Crne
pokažite mi dokle vam je bila suknja dovde. malo iznad kolena
da li smatrate da ste bili provokativno obučeni?
gola bih prošetala Ustaničkom a da mi niko ne ušeta u analni otvor
raznosač peciva iz Grocke izgovara naša imena dnevna štampa piše o njegovom tužnom detinjstvu
sa pljuvačke u uglovima njegovih usana sliva se izvinjenje u drugom opštinskom sudu
***
MELINDA M U FRAGMENTIMA
počinje da živi tokom međunarodnog pozorišnog festivala
sazrevanje je došlo u četrdesetoj godini
ne nosi više sat
otac joj u punom autobusu objašnjava tezu čuvenog evropskog antropologa
Melinda M je po prvi put neustrašiva razume ženu koja smatra da je od treće godine podvrgnuta ispitivanju Ozne u eksperimentu koji naziva od čoveka do bube
ANA ISAKOVIĆ, 1977. Urednica arhiva Centra za kulturnu dekontaminaciju. Kao mala, učestvuje na konkursima za poeziju, a onda je prestala. Vratila se posle petnaest godina. Pohađala kurs poezije kod Ognjenke Lakićević i Zvonka Karanovića. Objavljivala na portalu astronaut.ba. Pozorišna kritičarka on line portala Kontra press. Objavljvala pozorišne kritike i tekstove na portalima, u časopisima i novinama.. Bila je kritičarka biltena 12-og Jugoslovenskog pozorišnog festivala u Užicu. U okviru 42. Bitefa objavljivala je kritike u biltenu. Na 48. MESS-u, dobila je nagradu direkcije za profesionalno i inspirativno izveštavanje o festivalu. Selektorka pratećeg programa Showcase 44. Bitefa. Studirala je istoriju umetnosti, magistrirala je teatrologiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.
Ispraćaju kćer. Otac tješi mater. Ona se otme i Javi nam da si sretna viče za autobusom.
***
MJESEČNA PODMJERA
Ima u poeziji i krupnih poteza na primjer kao Ajka sa čardaka kad gleda kako se djeca na putu igraju ganje. I plače, plače Ajka suza suzu goni. Ili na primjer kad očekuješ šamar a otac, stoka jedna vrela, samo te zagrli. Ili na primjer kad za Novu godinu zamoliš majku za jedan ples i ona, kako te nekad pred školu kupala da budeš čist kao glazbu niz tvoje krvne pločice baci šaku rubina sjajnih. Gimnastičarka jedna ritmička lahkokosta. Ali sva je poezija doista i samo u sitnicama nevidljivim i sitnim. Zatrpana i nerazgovjetna ko mjesečna podmjera u ,,bingu”. Ispod brašna, ulja i šećera Ispod makarona, senfa i majoneza usput i prva kupljena starinska čokolada ,,zvečevo” na kojoj piše volim te. Pjesma je tajni udarac japanskih majstora iz filma ,,Kill Bill”. Nejako i bezbolno tapkanje po grudima. I ništa. Napraviš pet koraka i umreš.
***
ANDRIĆGRAD (poslije vječnosti)
Poslije vječnosti promrtvljene u utrobi izbjegličkog centra na brodu Europa u kopenhagenškoj luci u kabini bez prozora usidrenog među sjevernim vjetrovljem devedeset metara od kamena na koji je izašla Andersenova Mala sirena za kojom je otišla i naša kći U našu kućicu na Visočici nije dolazilo sunce i nismo mogli disati. Uzeo sam macolu i izbio veliku rupu u zidu. Noću je zakovao daskama jer su djeca plakala od studeni. Ramiz K. nekadašnji majstor višegradske Varde sutradan došao je sa svojim drugom Senadom da izbiju daske i postave veliki polovni prozor koji su imali u podrumu. Ramiz zamalteriso pa potom Senad ofarbo crvenim sadolinom. Pa potom dugo klečeći zgrčen drhtao. Iza takvih dasaka na prozorima opkovane komsije su mu jedne noći u Pionirskoj 15. u Višegradu žive zapalili tek rođenu kćer, ženu, mater i još devedeset rođaka i rodica. Muketov mali je dugo snimao zid prije nego ga je oprao od crvenog sadolina Iz prve kante koju je Senad prevrnuo padajući sa skele.
***
SMRTONOSNE GLADI
Pitala je kako si i nakon dugog ćutanja on se sjetio godine 1616-te. Žitelji oko rijeke Elbe za vrijeme jedne od suša i kao opomenu na smrtonosnu glad napisali su na jednom njenom kamenu: Ako me vidiš, plači.
***
DIJETE, PAS I HOROZ
I na kraju opet u kratkim hlačicama hodaš oko svoje nekadašnje kuće i tiho, krišom dozivaš svoje nekadašnje psetance koje se davno i s mnogo više dostojanstva od tebe, pomirilo s dužinom svog života. Izgovaraćeš se opet pjesmicom o tome kako ste bježali kući zajedno i sve jedan preko drugog onomad kad vas je potjerao strašni Rifin horoz. Jedinog dana u životu kad si bio istinski sretan i dio ovoga svijeta.
***
OSMIJEH
Stvoritelj je od jagorčevina načinio početak tvoga osmijeha i ostalo je u polju nekoliko cvjetova viška Evo, ja sam ti ih donio.
MENSUR ĆATIĆ rođen je 7. juna 1959. u Doboju, Bosna i Hercegovina. Po zanimanju je pravnik. Djetinjstvo i mladost proveo u Odžaku, živio u Doboju, Sarajevu, Banjaluci, te Mađarskoj, Poljskoj i Danskoj. Danas živi u Visokom. Objavio knjige pjesama: ,,Pjesme za drugo mjesto”, IK Zalihica, Sarajevo, 2008., ,,Eskimska ruža”, IK Bagrem, Gradište, Hrvatska, 2010., ,,Golubovi nad odrom”, IK Polaris , Novi Sad, Srbija, 2013., ,,Podnevni mjesec”, IK Banatski kulturni centar, Novo Miloševo, Srbija, 2015., ,,Sokrat na psihijatriji” IK Klepsidra, Kreševo, BiH, 2015, ,,Ako te mačka vidi golog” IK Media space Beograd, 2019. ,,Ako te mačka vidi golog” Mensur Ćatić, samizdat, Visoko, BiH, 2019 ,,Strah od završetka filma” IK Treći trg, Beograd, decembar 2021. ,,Ljubavi, umro nam je Jonesko” IK Presing, Mladenovac, Srbija, 2022. ,,Udarci iz kuka”, IK Presing, Mladenovac, Srbija, 2022.
riječ berićetno me podsjeća na prvog momka tako mi je čestitao neki praznik bila mi je nepoznata ali sam i ja njemu poželjela isto
sastali smo se tek nekoliko puta to se u osnovnoj zvala veza izlazila sam s časa biologije da se nađemo kod veceova koji su zaudarali nije bilo važno
nije bio važan ni mrtvi miš koji se sasuo sa vodom u korito bože, svi smo pili sa te česme godinama neki su možda i oboljeli samo je on umro sam u studentskom stanu u napadu epilepsije u svojoj vodi udavljen
kasnije su svi šaputali zar je bio bolestan hude naše boli zar je on bio
a imao je pune džepove žvaka i ledeni zadah preskočili smo ogradu i na betonu iza vrtića pitao me jesam se ljubila prije ja sam se pravila važna i lagala da jesam i to više puta
njegove oči od treme padale su po podu više u životu ne vidjeh takvu zbunjenost u čovjeku da nije mrtav sad bih mu priznala da me on ljubio prvi berićetno mu bilo
CIKLUS
gorka je gora, zelene su grane ali je u stijeni skriven kamen ludi odviše gipka da zavazda stane srna treperava nogu da izgubi
gorka je gora, visoka je šuma ali po stazama otrovno je bilje odviše sama da ne siđe s uma košuta mlada sanja izobilje
gorka je gora, narječje maternje glasovi bližnji od lišća i kore zrela je ženka što se hladu penje zelene grane ponad gorke gore
PRECIJENJENA
moje namjere su umrle od starosti vrijeme je hronično izgubljeno tvoje riječi su nagazne mine poslije kojih visim sa plafona dok se ne nakapam u posudu za kišu
a istina ona se mrzne u okviru istina leži na brlogu u mojoj sobi i tu nema ničeg svečanog
SARAJEVSKA BALADA
još uvijek šapćemo o tome
promrzle pokušaje u krilu toplimo a sve što radimo sve je mimo svi se pravimo i pričamo o ljudima a ne želimo o njima želimo o idejama i želimo o sebi a ko god se približi dobije odjebi jer nismo spremni i nismo iskreni
aj ko će prvi ponekad se izazivamo pa krene ja kad sam bio mali ili ja kad sam bio vani pa počne da se izjednačava i sve priče djeluju slično svi se kao otvaramo a ništa nije lično
i svi se lažno smiju kao zajebali smo zbilju a nismo i niko kao nije u grču a svi smo
preko tuđih primjera nudimo dijelove sebe kad učini se nemoralno atmosfera ozebe
pa trenuci ćutanja traže se upaljači pale se cigare neko spomene pare čisto onako da se živne a ko je kad zadnji put plako to nije pitanje to je sranje
šta se tripuješ i šta si emotivna (sigurno radi te boba) ajde ba ustani pleši loptu spusti malo se opusti
malo se opusti
MARIJA ŠUKOVIĆ VUČKOVIĆ (1993) diplomirala je Opštu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakuletetu u Palama. Prvu zbirku pjesama pod naslovom “Onostranost je prilika” objavila je 2019. u Sarajevu. U svojoj prvoj zbirci tretira teme opskurnosti, postavlja pitanja o dimenziji s one strane života, prednatalnom i posthumnom periodu čovjeka, ali se takođe bavi temama sopstva, međuljudskih odnosa i ljubavi. Objavljivala je poeziju u mnogim književnim zbornicima, portalima i časopisima, nekolicina pjesama prevedene su na engleski i italijanski jezik. Priprema drugu zbirku i živi u Njemačkoj.
TAJNA
Ispod zvijezda
Šuti
Moja kuća
I ja
Ispod zvijezda
O njoj
Šutim
Jednom će se i moja kuća
Kući vratiti.
***
POKUŠAJ
Pokušavam disati ravnomjerno
Ne prejesti se vjetra
I sunca
Tek pretpostavljam
Snagu u času običnom
Odsutnom
Tišinu
U ustima nepoznate žene
Što izašla je na balkon svoje kuće
Da se pokaže
Pticama
Gotovo neznatan bol
Određenih sjećanja
Pretpostavljam riječi
Kojim bih htjela odšutjeti
Vlastitu nemoć
***
ZNAK
Vidim te kako hodaš po vodi
Izbezumljen
Utišaj se
Tvoje preglasno srce
Rastjerat će vjetrove
Pomjerit će planine
Pa šta ćemo onda
U ovoj pustinji
***
PUTOKAZ
Drveću
Koje će me prerasti
Postala sam putokaz
Onome što odlazi od mene
Onome što se meni vraća
Kako odbraniti blagost
U nevremenu
Nevješta
Dok odgonetam neku sasvim novu
Hladnoću
O mislima koje su me se odrekle
Šutim
U usamljenim prostorima
Sa davnim sitnicama
Sklapam poznanstva
Opet ću izmisliti
Snijeg
I ti ćeš se nasmiješiti
***
LISTOPAD, TRIDESETIPRVI
I da ništa nemam
I da ništa neću imati
Moj je ovaj trenutak
U kojem razmičem zavjesu
I otvaram prozor
Pa se u sve moje prostire
Neko razbuđeno more
Pa me za vrat milo uhvate
Tanani neki prsti
I roj pčela što su cijelu noć
Umirivale mrak
Naprave veliku krunu oko moje glave
I da ništa nemam
I da ništa neću imati
Moj je ovaj miris slutnje
Da tamo negdje neka žena
Doziva izgubljenu pticu
I nebo šalje glasove
Od kojih raste trava
Moja je buka
I tišina je moja
I mrak što se ponizno
Sklonio svjetlu
I svjetlo koje je svjesno svoje
Kratkotrajne nadmoći
Sve je moje
I da ništa ne znam
I da ništa neću znati
Ovaj trenutak koji sluti
I na zimu
I na proljeće
Zna mene
____________________________________________
DIANA ONDELJ MAKSUMIĆ rođena je u Mostaru, 21. decembra 1969. godine. Završila je Pedagošku akademiju, odsjek bosanski jezik i književnost, na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Dobitnica je pjesničke nagrade „Mak Dizdar“ za najbolju prvu neobjavljenu zbirku poezije na književnoj manifestaciji “Slovo Gorčina” za 1991. godinu. Živjela u Italiji i radila kao glumica u periodu od 1993. do 1997. godine. Dobitnica je Nagrade za najbolju pjesmu na evropskom pjesničkom konkursu „Genovantasette“ u Genovi 1997. godine. Zastupljena je u Antologiji savremene bosanskohercegovačke poezije „Qualcuno dovra dopo tutto“, objavljenoj u Rimu, 1994. godine. Od 1997. godine ponovo živi u Mostaru i radi kao glumica u Pozorištu lutaka Mostar. Poeziju objavljivala u domaćim, srpskim, hrvatskim i italijanskim književnim časopisima.
MARKO ĐORĐEVIĆ (1987, Kruševac) osnovne i master akademske studije završio na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na Katedri za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom. Piše doktorsku disertaciju iz oblasti usmene lirike. Upravlja vaspitno-obrazovnim sistemom Kosta Vujić, koji je predstavljao i na Tedx konfernciji. Naučni radovi iz oblasti narodne književnosti i etnologije objavljeni su u zbornicima sa konferencija i u književnom časopisu Folkloristika. Jedan od urednika pesničkog zbornika Tajni grad (PPM Enklava, 2022). Autor romana Nije to ništa (Areté 2016). Živi i radi u Beogradu.
SMRT U GRADU STONU
Bijah nejako dijete
i uz bujan vrt, na ogradi od žice,
spazih libelulu.
Treperila je.
Na suncu. U tišini modrog prijepodneva.
Ispružih sitnu ruku:
Bio jedan dragulj,
taj vilin - konjic,
te je titrajući sjao.
Tad me poče tresti groznica.
Umirao sam na mahovini
ispod koje zujao je roj
nevidljivih buba.
Uvela
kruna kamilice na usne mi se svila,
a ljeto je za vječnost sagorijevalo
u nekoj svijetloj pari.
Tako me je našla majka
i unijela u kuću.
Predveče tisuću je ptica
u starom dubu pjevalo
ognjenim jezičcima
pod onim mliječnim nebom.
Ja sam onda umro.
*
SRETNI DANI
K.D.
Ljubav i cvijeće
preobraze nasipe Dock Suda
u proljeće.
Kroz prividnu maglu kao ruda
svjetluca tvoje oko.
lz srca prema svijetu
ruka sluti drhtav obris stvari.
Na dnu, duboko, ribe sanjaju
tvoj stas u mladoj travi.
Oblaci, hati lakokrili
niz vodu jezde uz vodu
rijekom zaboravi
pustinjama sustala oblutka.
Vjetar ziba večer.
Vjetar njiše ptice.
Miluje ti usne.
Češlja trepavice.
Tamo gore, u Hrvatskoj,
ljubavnici šetaju uz prugu.
Poslije jogunasta dažda,
oni trče nasmijani
kroz staklenu dugu
i kroz zadnju kaplju kiše,
koju zemlja žudno siše.
Ovaj septembar geranija u sunčanom kreču
je njihov zračni rujan od ozona
poljubaca svježih. Od ciklama
spasene u staklu medaljona.
VIKTOR VIDA (Kotor, 1913 – Buenos Aires, 1960), iz zbirke "OTROVANE LOKVE" (Centar za kulturu Narodnog sveučilišta grada Zagreba), prvog poslijeratnog izbora iz pjesništva autora, 1971.
***
TRI KRALJA VIKTORA VIDE
Tragom pjesme "Tri kralja" Viktora Vide
Sanjao sam Viktora Vidu
na palubi broda za Argentinu.
Stajao je na pramčanoj palubi
okrenut ka pučini. More sivo,
nigdje horizonta.
“Prvi kralj napuni pješčanik:
sada počinje vrijeme”, rekao je
tražeći rub u pustom prostoru,
tamo gdje ga nije bilo.
Rođen za vrijeme austrijskog carstva
u zaljevu hrvatskih svetaca
ostavio je bistre zore djetinjstva i zvijezde
koje se “roje noću u krčagu vode na stolu”
s kartom povratka kao praznom mapom
otplovio je daleko od Boke kotorske
i stradao u zapjenjenoj čeličnoj pari
zemlje pod južnom zvijezdom,
Argentine.
Drugi je kralj “natovario deve
Arabijom mirisavih ulja” i nestao
sa svojom zlom družinom
u nepoznatom smjeru, a mnoštvu
je ostavio samo kratkotrajne živote
u stranim rudarskim oknima bez izlaza.
Tako je i taj pjesnik i školski učitelj
zaglavio u pukotinama dalekog kontinenta.
Daleko od Hrvatske nije bio slobodan,
osjećao se sužnjem svog vremena
Čovjekom bez zemlje,
poput mnogih u Drugom svjetskom ratu.
Nosio je zato poeziju
kao domovinu, Valeryja, Michauxa, Rilkea,
pjesnike koje je prevodio da mu budu
što bliže srcu.
Kada bi netko spomenuo voljenu,
on bi vidio ono što prijeđe preko nje:
proljeće, jutro u kosi i smrt,
koja je oblikuje u vosku.
Trećem kralju, na kažiprst,
“kao soko lovcu, slijeće pitom ćuk”
koji i preko mora nosi sjaj večeri
na rubu čaše u mrtvom Perastu,
u maloj Boki.
Nudi mu Ognjenu zemlju, pustinju
okamenjenog drveća na horizontu.
“I tajanstvena se pustinja odziva.”
U bistrini zvjezdanog neba tražio je
odrješenje od silne tjeskobe i
završio ravno u ustima jurećeg vlaka.
Imao je tri života, dok je tražio
put kući, pjesnik Viktor Vida.
TOMICA BAJSIĆ (Zagreb, 1968.), iz zbirke "ZRAK ISPOD MORA", Biblioteka nagrade Dobriša Cesarić 2009.
HOĆU LI USPJETI SPASITI SVIJET
All persons, living and dead, are purely coincidental.
Kurt Vonnegut
sanjam apokalipsu
arena i dizalice na pola koplja
trčim kući roditeljima
na peti kat zgrade
nedostaje mi mladost
zdrava nadrkanost
slobodu stišćem bedrima
kao kad toplim dlanom dodirujem eksponate u muzeju
ogledala mi ukrupnjavaju dojmove
u ljubavi je sve precijenjeno
i nikad nije prerano za odustajanje
podne nalazim na različitim mjestima
dok privlačim leptire i insekte
sreća struji kroz mene
fokus mi je u pupku
toliko divan dan
jašem konja na plaži
svijetu konstantno treba neka senzacija
kakva sam superjunakinja
možda ga neću spasiti
ali sam se zabavljala
***
CENTRIFUGA
neke trenutke
jednostavno znaš
zauvijek ćeš pamtiti
recimo ovaj
prevrćem očima na zauvijek
mada srce izdaje iz grudnog koša
a ti već iščezavaš
u oblacima u koje padam
ležeći kraj korane
prejela sam se kupina
škaklja me trava
uvlači se u ušne školjke
voda se kotrlja preko kamenja klokoće
zmija presijeca cestu
seljak je stiže teškom čizmom
rukama drži vile
krvav trag vijuga asfaltom
dok pretrčavamo petlju na austrijskoj autocesti veki i ja
u rukama nosimo lampione smijemo se
nebo se crveni kao nova godina
vozači trube dovikuju
asfalt se topi pod kotačima
mog modrog ponija
pletenica prkosi vjetru
tek naslućujem što znači sloboda
nitko me ne može uhvatiti
koljena su mi puna padova
koža se žari od koprive
sirene i nebo prelijeću avioni
perin tata na vrhu krova popravlja antenu
viče ne bojte se, dico
i ne bojimo se
vuče nas prezreo miris murve
jedemo sve dok nam ne pozli
crni plodovi kao srce ugljena
piješ ga kad pokvariš stomak
prvak sam u sjedenju na tanašnom vrhu
tako što dugo zaustavljam dah
da ne remeti ravnotežu
kao na plaži kad zaranjam
svjetionik preda mnom
gola pijanom moru ne pružam otpor
svjetlooki ljudi se bolje zabavljaju
dok sunce pali kosu
u klubu pod disko kuglom
kujem plan
prethodno sam strusila
duplu votka-višnju
reći ću sve
napolju miriše kiša perzeja
ali on se na šanku stišće uz pjevačicu benda
od ljubavi se rušim
ravno u kamenolom
poslije će ona to opjevati
mrtvi idoli su najgori šapućeš
prolama se slutnja iz vedrog neba
pucketa miris kave u staroj kući
netom pržena
provlači se kroz nosnice
ravno u žile
baka vrti mlinac
škljocaju okoštali zglobovi
cvrče poput vrelih kavnih zrna
djedova lula se ukrivila
odzvanja smijeh zidovima
sad tamo samuje jeka
soundtrack života
mogla bih ovako u nedogled
neke trenutke ćeš pamtiti
zauvijek je samo treptaj
***
MANDARANCINI
osamdesetih smo posadili
titove mandarine sa otoka vange
u naš vrt
devedesetih se njegov portret
zajedno s knjigama na ćirilici
razglednicama iz jugoslavije
i fotografijama školskih prijatelja
preko noći izbrisanih iz naših života
preselio iz dnevne sobe u ormar
iz ormara u konobu
konobe u ostavu
promatrao nas je sad bivši život
kroz naočale i osmijeh
sa najudaljenije police
pod koju smo odlagali kašete
kilogram za kolače
četiri za džem
jedna za mandarancine
brojala je savjest
gdje su se nastanili
jesu li našli nove simpatije
sjećaju li se
kucalo je sve glasnije
ispod debelog sloja prašine
iz ostavine utrobe
***
SANJIN
bila sam djevojčica marelica sa šlagom
on je pio viski-kolu
devedesete zamračivanja uzbune
znojavi redari u noćnim klubovima
puštaju cure a dečke samo one bez patika
u autu slušamo
kurta cobaina sonic youth
on nosi starke
ali ja molim redara da ga pusti unutra
otkrila sam votku
zajedničko nam je lijepo propadanje
nepripadanje
kad sam ga ostavljala
dvije godine kasnije
rekao je da jedva čeka da ostarim
i budem ružna
udebljati ću se kao i svi
nek zapamtim što mi je rekao
osjećala sam se bolesnom
izjurila iz auta
tako uvijek uoči odlazaka
pomaže samo da se amputiram s tog mjesta
kao napredovala gangrena
koja proždire i zdravo meso
odgristi svoju ruku u nečijoj tuđoj
do jučer mojoj
to se nije moglo okončati lijepo
ja nisam htjela čekati
otići napustiti grad ošišati kosu
poslije i sljedeći grad dječaka
rezala sam sve iz neposlušnih vlasi
vidjela sam ga
samo jednom nakon toga
zaustavio se autom
da me poveze do plaže
na zadnjem sam sjedalu
zabavljala njegovo dijete
znao sam da bi bila dobra majka
kakva pobogu majka mislila sam u sebi
ali on je bio zadovoljan i voljen
tuđ i privlačan
sjetila sam se njegovog divljeg osmijeha
i kako nikad nije naučio
jednom rukom otkopčati grudnjak
gledala sam mu savršenu ušnu školjku
bio je basist u bendu
i najbolji kuhar pudinga
poslije je plovio živio posvuda
sve dok se nije vratio
ali osjećao je uvijek zov mora gradova
relacija je bila kratka vožnja duga
poljubio me u obraz na rastanku
rekao da je sanjao o meni
uvijek je živo sanjao
valjda što je sanjin
i rekao da ću mu zauvijek nedostajati
zauvijek je trivijalna riječ
naučiti ću da nema supstitut
rekao je nikad neću ostariti
prekasno više se nisam opuštala
mjerila sam dubinu bora
uskim hlačama držala pod kontrolom apetit
njegov sin je mahao sa zadnjeg sjedišta
a on je umro u četrdesetoj
na osmrtnici dosadna bijela košulja
ne vidi se raspad i dekadencija
samo osmijeh i piercing na obrvi
možda je smrt već rasla u njemu
kao puding kad se diže na štednjaku
dok ne pokipi
privilegija je umrijeti sa nogu
pred kućnim pragom
upamtio me mladu
sunce kroz šoferšajbu
palilo je moje noge
ljeto se zauvijek protezalo u mojoj kosi
***
ONO ŠTO VOLIM
svjetlost leluja kroz procjepe rolete
čizme od sedam milja
mislim kući izlazim napolje
tromost bivanja na morskom zraku
ogrebotine od šipražja
na licu mog tate
crljenicu mediteransko bilje
cvrčanje na suncu
kapare u košuljici od inćuna
divlje šparoge
i nepripitomljene okuse
sladoled espresso
dugu na svim jezicima
espadrile špagerice japanke
slobodu stopalima
ljubičasto našminkane kapke
s kojim se rodila moja kći
samo nježno
proljeće a nisam na internetu
prokrastinaciju kao način života
slušalice za samoobranu
patuljke što noću petljaju kablove
intimne klupske koncerte
paris, texas i haljinu od malina
nastassje kinski
uzeti od života što mi ne pripada
mekoću kojom se njegovom nebu
podaje ž iz mog imena
noć kad me ušuška svojom težinom
usputnu sreću
proizvoditi buku jer me tome nisu učili
spontanitet kao kad netko novčanicu sa više nula
šalje običnim pismom
pionire na svim područjima
gagarina tamo gore kad ugleda samog sebe
sve što volim
stane u unutarnji džep
mog prsnog koša
_________________________________________________
SNJEŽANA VRAČAR MIHELAČ rođena je i odrastala u Puli. Piše poeziju i kratku prozu. Objavljivala je u regionalnim časopisima, portalima, zinovima i zbornicima. Pjesme su joj prevedene na slovenski i makedonski jezik. Njen rukopis, Kad zatvorim oči vidim modro, pobijedio je na VIII Presingovom konkursu za najbolju zbirku pesama 2022., te uskoro izlazi istoimena zbirka poezije. Živi i stvara u Ljubljani.
MOGUĆ JE ŽIVOT
Moguć je čak i tvoj vlastiti život, samo hrabro
izreci što ti nedostaje, zadršku ostavi u vilajetu
praznine zavičaja.
Ispij srebrni pehar i sanjaj ostrvo puno vjetra sa
lišćem što ne lebdi već sigurno leti.
Obiđi svaku suštinu, srž ti ne treba, sam budi
kost.
Suzi se, ali nikad ne izgradi drugi oblik.
Budi oblak svoj, i kiša će te zaobići.
***
USPAVANI VULKAN
Mrak pokriva vulkan, dok noćne leptirice
ostrašćeno srljaju na ulične lampione.
Ko zna išta o plamenu i životu?
Pamtimo anegdote o ljubavi, slova i snove, sve
do časa kada umine um, umoran od trezvenosti
i pokušaja, što ih živi pijesak halapljivo guta.
Ime, puno života, rijetkima je dostupno, što ne
štede sebe a let im je sudbina.
Oblutak na suncu mami umorni pogled,
zapretene trepavice omeđuju vulkan na
horizontu.
Riječ se nekad nespretno izgubi u jutrima
rosnim, i kao da se zaljubi, dječački naivno,
i plačljivo i strasno gleda u krošnje što je
nadvisiše.
Kao nož prolazi mi san kroz maglu osvita zore.
Žudnja za koracima, koji u pepelu ne ostavljaju
trag.
Zaludni su oni što ih svugdje ima.
Odlasci se ponavljaju a zemlja, zemlja ne žuri.
Ne idi, jer vatru će vulkan ipak prosuti, prahom
vjenčan.
***
NEĆE SE PROMIJENITI
Neće se promijeniti ništa, ama baš ništa, niti
ljubav, niti kiša, vrbe će stražariti u inat nama,
slavljenicima, što im svijeće nikad nijesu
gorjele, uz vjetar što ih siktanjem uporno gasi.
Badava nam krv vrela, kad se granice naših
noći prepoznaju njuhom, poput pasa, slučajnih
lutalica, u pohodu, kao da smo živi, dok
čekamo odgovor.
Rukopisa nema, ruke nam nijesu vjerne, zar
ne vidite, laste su nam jedini put do netaknutih
oblaka.
***
GOVORI TIŠE
Govori samo tiše, tiše jer će se dogoditi ono
nešto, kad noć ustreba tvoju strast.
Nesebično se protegni, možda ipak samo digni
ruke, jer su nam putevi preporođeni i ušli su u
nas kao igle što probadaju bez boli.
Znaj, dogodiće se, ono nešto, u tren kad ti ulica
zađe za ugao tvog tihovanja, kad ne budeš
mogao namignuti okom izbrisanom licu.
***
KO MOŽE DA OPROSTI
Ko može da oprosti, ko smije da zaboravi, da
kaže, da voli, ko?
Porazi su porođajne muke samotnika, lutke
neoprostivog sjećanja, koncima vremena vezani
smo.
Zaboraviti treba, kao pusta, sva vremena u
kojima nijesmo gledali snijeg koji se topi, kad
smo voljeli obmane bez sumnje, i sunce što
nam glave kupa.
Poraz nije samo naš, zajedno smo u toj varljivoj
igri, svjetla i tame,
tama je prividni pobjednik, vjesnik novog
zvjezdanog puta, prelivenog svjetlošću davne
jave podanika.
Zaglušeni razum kradom nas posmatra, okovan,
uz zazubice radost nosi, kao nedonošče koje ne
zaplaka.
Rodiće se oblik iz pijeska mozga, uzmičući
pred braniocima jesenje žalopojke.
Sačekati,
zasjedu ožaliti,
oku bez žala uskratiti vid,
svijet bez ravni uramiti,
bez zastava,
bez obala dići ruku,
kao gromobran, munju usaditi u grudi usahle,
vatra si tek kad oprostiš.
_____________________________________________
ŽELJKO SEKULOVIĆ (1971, Titograd) piše duže od dvadeset godina.
Objavio je tri zbirke poezije “Treba mi riječ“, “Tango ulice” i "Nepoznato sunce", kao i dramu “Povjerljivi razgovor”, uvršćenu u knjigu kratkih drama "Priče sa balkona, priče sa Balkana".
Prevođen na engleski, ruski, azerbejdžanski, albanski i bugarski jezik.
Živi i radi u Podgorici.
Đaci su bili na krempiti, pre toga su slušali o Kišu, njih to nije zanimalo, jer njih uopšte malo šta zanima.
Kod nas obuka traje 1825 dana, od istorije jezika do sloma postmoderne, posle toga postajemo državni dobošari, vučemo se ulicama urlajući: Ponovo radi Solunski front! Ponovo radi Sremski front!
Postajemo službenici za fabrikovanje budućih, jedva plaćenih, prekarnika sa čvrsto stegnutim povezom preko očiju.
Za dve godine smo izgubili pet generacija.
Oni sriču pisma bez ustručavanja, zaključavaju se u svetleće ekrane i poštuju samo odsustvo iz stvarnosti.
Bogoliki na vrhu lanca ishrane, okićeni tuđim priznanjima, raduju se kolapsu sistema jer je ovde najjači bruto društveni dohodak na svim meridijanima, i živimo platinastu eru, nepoznatu hronologiji ovog naroda.
Ni njih apsolutno ništa ne zanima, kao ni đake, jer je apatija postala predominantna religija.
***
PUNOGLAVCI U TEGLI
Čovek je osuđen da proživi vek kao punoglavac u tegli.
U beskrajnom grču, proklet potpisom iz praskozorja nade: muškarac i žena krvlju su potpisali sopstvenu smrtnu presudu rukujući se sa nasmejanim šejtanom.
Patetično je koliko su ljudi u stanju da zaborave kako su prolazni kao pena rasutog talasa.
Imam maničnu epizodu raspuknutu po epitelu introspekcije.
Imam maničnu epizodu, odjekuje u meni, šef katedre književnosti i njegov otužni glas koji nas probada gorkim hipotetičkim šta je to progres, da li nam je on zaista potreban i da li je progres raspoređen jednako svima?
Imam maničnu epizodu, ali ne zato što se plašim odlaska, već zato što uviđam sramotu nedostižnog kojom smo prisiljeni da nazovemo život.
Ne mogu sa objasnim sebi, ni drugima, zašto sam popio još jednu čašu vina, zašto sam prihvatio posao, zašto čitam do kasno u noć, zašto ištem još od života još i još i još i još i još dok ne zaronim u crnicu. Sklopljenih očiju. Podgojen, nemiran i tih.
Čovek je osuđen da proživi vek kao punoglavac u tegli. Slep od neutažive želje da se još jednom najede, da osoli trbuh u egzotičnim morima, da zaplače nad grobom slavnog pesnika, da poljubi još jednom, da živi, da se razmnoži i da se širi do granica apsurda, a i preko njih.
Da bi iznova shvatio da je otuđenik od Prirode, mutavi divljak, i da će se konačno zagrcnuti masnom rečju “još” koju neće moći da svari i da će na izdisaju neutešno pomisliti: Zašto mi je sve to trebalo ?
***
VAŠAR MESEČARA
smrt izdaja kraj ofanziva poraz kriza slom pad inflacija požar oceubistvo vlast silovanje tuča fekalije kazna zabrana pronevera fašisti robija psovka vešanje krv beg opozicija bombardovanje gubitak crno depresija
ovo su reči pisane u jučerašnjoj štampi i u onoj 29. februara 1996. i u onoj pre ujedinjenja.
kao na štriku po avgustojskoj jari vise šarmantni polaroidi serijskih ubica i krupni kadrovi zategnutih pozadina uz reklamu za uvozni ajvar pred istekom roka.
oborena rezolucija zelenih tabli radi uštede neobrađenih žila mesa. litijumska odašiljanja poruka bezdanu devalvirala na besprekidni niz minijaturnih trzaja mokrim snovima proroka Morzea.
u novom dobu autorefleksije kao jedinog jednoćeliskog mehanizma ostvarivanja zacrtanog u prenatalnom preporučuje se konzumacija do graničnog prelaza posle kog puca horizont na vašar mesečara.
sutra kišovito, oblačno, temperatura do 24 stepena Celzijusa moguće tegobe kod meteoropata i ostalih bolesnika.
STEFAN BASARIĆ rođen je u Subotici 1993. godine. Diplomirao na katedri za Srpsku književnost i jezik u Novom Sadu. Trenutno na master studijama na istoj katedri. Bavi se poezijom i kratkom prozom. Radovi su mu objavljivani u zbornicima i na internet portalima: Noema, Vesna, Poenta, Kult, Časopis Rez, Novi Polis, Blacksheep, Noema, Balkanski književni glasnik, Filozofski magazin, Fenomeni, Eckerman, Astronaut, a njegova je poezija zastupljena u pančevačkim Rukopisima, kao i u zborniku novije novosadske lirike Indeks 21. Trenutno je u procesu sklapanja zbirke poezije, kao i zbirke kratkih priča. Živi i radi u Subotici.
čovjek-časopis 