PROLJEĆE
uskačem u farmerke svjesna
da je ovo scena iz filma
užurbano telefoniram
sa jednom nogom u obući
okrećem se u njegovom brlogu
i tražim ostatke svoje maske
zora se uvlači
kroz paučinu na prozorima
on sjedi oboren svjetlošću
mahnem mu
rukama naizgled čistim
i kao žurim u obaveze
a čim se
zatvore vrata
skliznem
u plesnjivu
močvaru sebe
zamrsim prste u travu
i korijenje nikad počupano
i stišćem stišćem
sve što me boli
da mi modrice baš ko cvjetovi
porumene
***
TEGET
čini mi se da smo ga zvali Ozi
ali bio je tako kratko živ
da mu ime i ne pamtim
muči me jedino osjećaj
i slika njegovih teget očiju
bio je malen, razigran i drag
od ukradenih dasaka skovali smo kućicu
visoko podigli prag
da ga štiti
dok se s ručka ne vratimo
prazna je ostala mahala
bilo je ono vrijeme kad kazaljke leže
i snažna ljetna kiša je pala
s garaža je još kapalo
kad smo se mi djeca vratili suvi i siti
žurila sam jer htjela sam
biti prva što će ga u rukama držati
pamtim barice po uvalama
i mekano blato oko prilaza
još mekša bijaše njegova dlaka
što se iz mraka s vodom slivala
našli smo ga kraj puta
a eno sad pluta
u podignutoj kući, u kući trenutka
bio je malen razigran i drag
isuviše malen da preskoči prag
***
UTORAK
u tom snu si pepeljast i zelen
sitne ti brazde po mekoj kosi
u mojoj šaci preostali dah
skupljam je sebi ko da prosim
još samo malo jutra
za nas
ali ga nema
već curi crna smola po svijetu
u oči moje ulazi mrak
i razliva se po tvom portretu
utorak
mora da je danas
dvije praznine u kutiji tableta
i sjeta stara ko hram
hramljem po zgarištu dana
otkopavam
iz tijela teški juli
iz očiju duboko jezero
vraćam se suncu što kožu guli
djetinjstvu što je prezrelo
i najednom sine:
tad smo nosili ožiljke – od vakcine
a gledaj sad ta oranja u nama
prilike što smo prespavali
gledaj tu divnu gomilu zemlje
koja je spremna da navali
***
OSIM STVARNOSTI
pili smo vodu iz rakijskih čaša
i pravili se omamljeni
smisao mi je odebljao
rekla sam i šta nije
nategla stvari do agonije
bilo je lako smijati se
da si neko drugi
imati zrele instinkte
i tuđe naume
izigravati traume
obuzimao me strani jezik
na kom je nemoguće ispasti glup
i vrijeme u kom je
nepoznato nemati kad
jedino glad pripadanja
umorila me
kad sam te opet vidjela
bila si sve što me napustilo
sa tankim slojem sadašnjice
ipak
tvoje lice se smiješilo
u tome je i bila stvar
prodiši kroz put koji zanosi
hajde opet da se pravimo
da imamo nešto
osim stvarnosti
________________________________
MARIJA ŠUKOVIĆ VUČKOVIĆ (1993, Trebinje) je pjesnikinja i vizuelna umjetnica. Odrasla je u Gacku, a diplomirala na odsjeku za Opštu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Palama. Tokom života i rada u Sarajevu, aktivno je učestvovala u pozorišnoj i filmskoj industriji, pisala za kulturno-umjetničke magazine i radila u galeriji savremene umjetnosti.
Autorka je dviju zbirki poezije: „Onostranost je prilika“ (IPC – Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 2019) i „Vitalnost mraka“ (Nova poetika, Beograd, 2023).
Izbjegava prigodne i pamfletske forme savremene književnosti, oslanjajući se na nasljeđe simbolizma, naturalizma i dramskog senzibiliteta. Nagrađivana je za poetske i prozne radove, a pjesme su joj uvrštene u regionalne zbirke i zbornike poezije poput “Rosa u podne”, “Ptice od papira”, “Kopno tvrde kore”, kao i zastupljene na mnogim književnim portalima (uključujući Strane, Čovjek-časopis, Hiperboreja, Stella Polare, Astronaut i dr.). Dijelovi njenog poetskog opusa prevedeni su na italijanski i engleski jezik. Trenutno živi i stvara u Njemačkoj.
čovjek-časopis 