PLAČ
Ne plačeš za onima koji su mrtvi
njih si davno oplakao
plačeš za onima koji će umrijeti
a nemaš moć da smrt njihovu spriječiš
najviše što možeš je da umreš prvi
***
PLEME
Pleme smo, divlje, krvi žedno i tijela gladno
pleme,
pleme koje će poništiti budućnost jer pleme
ne planira dan koji bi mogao doći već poje
na balalajci o danu koji je završio,
jer pleme živi na stablu rodoslova zbrajajući
pretke koljenima unazad, i slavne bitke koje
se nijesu dogodile,
na stablu porodičnog rodoslova prebiva
pleme opsjenara,
na stablu čije će grane pući pod teretom
grijeha predaka, onih koje slavimo i u čiju
čast žrtvu na oltar prilažemo,
a onda će divlje pleme na gladnu zemlju pasti
i razbiti se u paramparčad, i iščeznuti sasvim
***
RUKE
Istakli smo bijele plahte
i ruke podigli visoko u zrak
umorni od velikih planova
za izbavljenje, o kojima nam
ne govore, o kojima ćute,
umorni od obećanja da će
sve biti u redu dok nam
šljeme gutaju vatre koje
je upalila ruka tuđina,
dok se stubovi kuće ruše
i grede nam na glave padaju
***
STRAŠILO
Strašilo od slame, na suncu, raspeto, u
polju kukuruza, da plod brani, da oćera
i uplaši ptice, da sačuva žetvu i znoj
i krv seljaka i njegovu žrtvu,
istina, na našim poljima već dugo
nema strašila, ali tradicija ih pamti,
istina, na poljima odavno nema ni
kukuruza, ni ruku koje su ga sijale
i žnjele, ruku koje su zemlju kopale,
pusta su naša polja, podivljalom
travom pokrivena, polja bez svrhe i
nade,
i čemu strašilo u takvome polju,
zar će ptice na pustoš kidisati
***
SVETITELJ
Neki su ljudi nosili sveca
u časnom hodu i crnom srcu
neki su ljudi razvlačili sveca
od jedne do druge prljave ruke
i kao da je svetac amsterdamska kurva
neki su se ljudi igrali njime
a onda poveli kolo varvarsko
i usred kola posadili sveca
a onda je hodočasnik iz dalekog svijeta
pojeo svoje crno srce i bijele mošti svetitelja
__________________________________________________
ĐORĐE ŠĆEPOVIĆ rođen je 6. aprila 1983. godine u Titogradu. Diplomirao je na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Zastupljen u više zbornika, antologija i panorama poezije. Autor je i voditelj emisije Knjiški ljudi na Gradskoj televiziji i kolumnista Gradskog portala. Poezija mu je prevođena na engleski, mađarski i slovenački jezik. Jedan je od osnivača i urednika časopisa za književnost i kulturu Script. Objavio je knjige poezije:
Provincije spasa (2004), Molitva za Judu (2004), Par riječi o strahu (2005), Apostol iz bloka A (2006), Triput reci metropola i nahrani ptice slovima (2009), Dok crtah mapu svojih putovanja (2016), Prije objave (2017), Doba (2018), Glasnici (2020, nagrada Aleksandar Leso Ivanović), Kućni red logora (2022), kao i knjigu kratke proze Gozba (2019, nagrada Zaim Azemović).
Član je Crnogorskog PEN centra. Živi u Podgorici.
ŠETNJA SA SZYMBORSKOM
tek nedavno sam shvatila
da moja omiljena pjesnikinja
više nije živa
možda sam to znala i ranije
ali nisam htjela prihvatiti
takvu strašnu činjenicu
imala je samo 88 godina
kad je umrla
svi moji planovi su
tako pali u vodu
načisto propali njenom
iznenadnom smrću
uzalud sam isplanirala
naš susret do najsitnijeg detalja
šetnju ulicama Krakova
razgovore koje bismo vodile
ona bi mi pokazivala
kulturne znamenitosti
a ja bih zadivljeno kimala glavom
i usput fotografirala
na ručak bi otišle u židovsku četvrt
naručile specijalitet kuće
pirjanu patku s gljivama
ili tako nešto
uz to bi pile Wyborowu votku
nazdravljale nakon svake čašice
kad bi nam se razvezali jezici
dugo u noć bi pričale o poeziji
pa nesigurnim koracima
čvrsto zagrljene
presjekle put preko parka
do njene kuće
tamo bih ju pustila da
otključa vrata
uđe prije mene
i upali svjetlo
***
O PJESMAMA
nisam više srdačna
prema svojim pjesmama
kao prije
kad vidim
u što su se pretvorile
preko noći su
postale dlakave ovisnice
sklone vikanju i depresiji
prestajem biti obazriva
prema svojim pjesmama
kad vidim
kako su se promijenile
laktare se za nagrade
željne pažnje i aplauza
sklone lošim navikama
spavaju do podne
nisam više ljubazna
prema svojim pjesmama
iako sam o njima ovisna
i ne mogu ih se riješiti
samo tako
pjesme se lako ugrade u tijelo
kad ih pokušaš iščupati
iscuri ti srce
***
O POEZIJI
i poezija prati modne trendove
kao i svi drugi
pred publiku
više ne izlazi
u plaštevima i kapuljačama
skrivene kose i lica
stisnuta u teškim oklopima
skromno noseći pojas nevinosti
više nema ničeg nevinog u poeziji
odavno ju je izgubila u nekom
prošlom životu
poezija sada pred ljude izlazi
obučena u modernu
prozračnu odjeću
lako perivu i praktičnu
ili posve gola
a nitko ne okreće glavu u stranu
zgrožen njenim
provokativnim izgledom
niti upire prstom
u njenu golotinju
nitko više
nije iznenađen
***
ŽENA KOJA PLAČE
na svakoj fotografiji
ispadnem gotovo
groteskno
izobličenog lica
nesigurno se kesim
čovjeku
koji me pokušava
uhvatiti sa svih strana
i izabrati onu koja
mi najbolje stoji
pomno odabrane boje
i detalji na odjeći ili glavi
za koju drugi tvrde
da me otvaraju
i naglašavaju
moju prirodnu ljepotu
ne igraju veću ulogu
ponekad fotografije moraju
obrisati zbog mene
iako im je draga uspomena
na neki značajan događaj
možda sam ja jednostavno
takva kakvu me vidi kamera
poput Piccasove
žene koja plače
razlomljenog lica
s modernim
ljetnim šeširom
***
PTICE NAŠE SVAGDAŠNJE
ptice nisu pospane ujutro
one su rano budne
cvrkuću
skakuću
lete
živ-živ-življe
nego što će čovjek
ikada biti
ljudi drijemaju
po cijeli dan
pospane oči ne vide
ono što vide ptičje
sav taj neprimjetan
a tako stvaran svijet
sakriven u travi
pukotinama betona
u zraku gustom poput
smoothija od banane i manga
ptice imaju način
kako to sve posrkati
spremiti u kosti
puno toga stane u šuplje kosti
u njima se pretaču
globalne promjene vremena
koje ih tjeraju na pokret
čim se svjetlost počne premještati
tad i ptice krenu za njom
a nebo eksplodira
od njegovog cvrkuta
ne čuje se nikakav drugi zvuk
______________________________________________________
SANJA DOMENUŠ (Sisak, 1966.), predškolski odgoj je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Piše poeziju i haiku poeziju.
Godine 2019. osvojila je prvo mjesto na 4.međunarodnom haiku natječaju u Bugarskoj u konkurenciji više stotina autora.
Na natječaju za nagradu „Književni pleter Sisačko-moslavačke županije, 2020.osvaja prvo mjesto za poeziju, u organizaciji Zajednice kulturno umjetničkih udruga SMŽ
2021.g osvojila je nagradu „ KORZO SLOVA“ Društva hrvatskih književnika za najbolju neobjavljenu knjigu SMŽ.
Do sad je objavila:
„Djevojčica koja je jela kamenje“, zbirka poezije, 2019.
„Čistačica lignji“, zbirka poezije, 2022.
„Šetnja sa Szymborskom“, 2022.
GROBNO MESTO ZA NENAPISANE PESME
Umorna sam od pesama, u meni umrlih,
Koje uporno traže svoje grobno mesto
A ja im ga nisam iskopala, pa ih slažem
Jedne preko drugih, bacam u kolektivnu raku
Koju mahnito zatrpavam, ne obeležavam
Čak ni kamenom, kao što su se grobovi
Nekrštene dece obeležavali.
Celo su mi telo pritisnule
U krv su ušle, u kosu, u nokte, u očne jame,
Ulaze u mene kao što crvi ulaze u leš
I grizu me, izjedaju, nikad ne prestaju!
Rado bih eksplodirala, da ih se oslobodim,
Ali unutrašnji fitilj mi je neupotrebljiv,
Vlažan od suza koje nikada nisam pustila
Da ih dostojno ožalim, uz naricanje i crninu.
***
IDENTIFIKACIJA U REMU
Dok su Najbolje u bitkama ranjavane, kidani im
Vitalni organi i delovi tela – preživele su prosečne,
nesvesne svoje nebitnosti. A šta biva sa tim Najboljim
Rečima, koje poput vampira beže sa prvim prugama
Dana, dok telo savladava san? Ostaci blude
Do jutra, prerušeni u pesmu. O, skaredne li slike
u remu! Kao kada sa ratišta dopreme telo,
da ga najbliži identifikuju, a telo bez glave.
***
O MLADOSTI, STAROSTI I VEČNOM ŽIVOTU
Četrdeset mi je godina, to je broj, ja sam žena.
Četrdeset mi je godina. To je broj, ja sam žena.
Tako bih večno ponavljala, kad bih bila opčinjena
Mladošću i životom. Lagala bih i stidela se,
jer ne biti mlad, sramota je – i tako misle svi mladi;
Mladi pesnici osobito, u svojoj samoljubivosti.
O, jadna mladosti, jadna željo za životom bez smrti!
Hvala ti, Gospode, što si nam starost podario
Što Gilgamešu još mnogo ranije nije dato
da pronađe travku Večnog života, i što si stvorio
Zmiju, mudru životinju, da travku ukrade, jabuku ponudi,
sa Evom Adama približi Istini – bez obzira šta bi
na ovu pesmu časne sestre iz manastira Rukumije
(koje kupuju najskuplje okvire za naočare,
kako bi bolje Istinu videle) – imale da kažu.
One su starije od mene. One su napisale sve kuvare.
Hvala ti, Gospode, za med, rakiju, bosiljak, molitvu,
posne kolače, suze nerotkinje i suknje do zemlje...
Amin.
***
ISTINA
(Čehovu)
Uzalud puška visi na zidu u prvom činu; muškarci
Slomljeni neurastenijom; blede, nevoljene, ružne
Žene; anoreksične, šiljatih noseva poput kljunova,
Ključnih kostiju što nakaradno štrče, pod tankim
Svilenim bretelama ( zar ne bi trebalo da budu
Ženstvene,prefinjene, fatalne, suicidu sklone? –
no, dobro; teatar nove ukuse nudi, novu estetiku).
Uzalud Ivanov upire metak u slepoočnicu... Istina
ni tamo, sa druge strane, nije. Trpimo na ovom svetu,
Odmorićemo se u smrti? O, Antone Pavloviču,
pa to je neozbiljno! Šta ako smrt ne postoji?
***
EKSHUMACIJA
Sada, kada sam vas iskopala
Iz srca i želuca, uopšte mi ne mirišete
Mirišljavim mirom, kao što očekivah
Čitajući žitija i jevanđelja. Pesme moje,
Zakopavane u masovnim grobnicama,
Smrdite mi kao pravi leševi, kao potpuno
Obični i ni po čemu posebni – smrtnici.
Zar ne bi trebalo da budete mirotočive,
Uzvišene i besmrtne, bogovima bliske,
Da me do Olimpa ponesete, ili barem do Avale
I da mi telo od čudotvornog mira ozdravi?
- iz zbirke „GROBNO MESTO ZA NENAPISANE PESME“, izabrane pesme, Međunarodni festival Smederevska pesnička jesen, edicija Meridijani, Smederevo, 2020. -
_____________________________________________________
BILJANA MILOVANOVIĆ ŽIVAK rođena je 1972. u Požarevcu. Diplomirala i masterirala na Filološkom fakultetu u Beogradu. Bila je dugogodišnji urednik književnog časopisa i edicije „Braničevo“. Objavila zbirke pripovedaka „Dva dana bez Marte“ i „Losos plovi uzvodno“, dramu „Nepotrebni trač“, zbirke pesama „A gde sam ja, i zašto tu?“, „Lirsko kopile i baba – tetke“, „Grmljavina je dugo trajala“, „Grobno mesto za nenapisane pesme (izbor iz poezije)“. Dobitnik je domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja za književni i urednički rad, rad sa mladima i za rad na polju kulture. Urednica je edicije Zlatna struna na Međunarodnom festivalu Smederevska pesnička jesen, koji je zajedno sa Struškim večerima poezije, najstariji i najvažniji pjesnički festival na prostoru bivše Jugoslavije. Prevođena na engleski, nemački, grčki, makedonski, bugarski, ruski, ukrajinski, rumunjski, vlaški, francuski i slovenački jezik. Profesor književnosti, predaje i Kreativno pisanje. Njene pripovetke i pesme obrađuju se, po izboru profesora, u gimnazijama i srednjim školama, kao i na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Mudroj sovi reče svraka: “Ti si, sovo, dijete mraka!” A sova će: “Ni dan svijetli svračju pamet ne rasvijetli!”
***
KOZA KO KOZA
Pitao sam jednu staru kozu da li voli pjesmu ili prozu? A koza se crnim papkom krsti: “Ja ti volim ono što se brsti!”
***
U ZOOLOŠKOM VRTU
Reče seka: “Draga mamo, ti obrve farbaš samo, a pogledaj: tetka zebra nafarbala vrat i rebra.”
***
STRAŠNA SREĆA
Ribica se mala raku tužila: – “Jadan mi je život rijeka pružila, a pogledaj moju sestru stariju ta je sretna: živi u akvariju…”
***
MAJMUN I NAOČARI
Slab na vidu, jedan majmun stari kupio je nove naočari, pa se hvali: – sa staklima ovim mnogo lakše sada – buhe lovim…
_____________________________________________
GUSTAV KRKLEC, hrvatski književnik (Udbinja kraj Karlovca, 23. VI. 1899 – Zagreb, 30. X. 1977). Djetinjstvo je proveo u Hrvatskome zagorju. Započeo je studij poljoprivrede u Beču 1918., nakon jednoga semestra vratio se u Zagreb, priključio se književnom krugu mladih ekspresionista te s A. B. Šimićem i N. Milićevićem pokrenuo časopis Juriš (1919). Kaneći studirati režiju, u Pragu je 1921. asistirao kod K. Čapeka, ali je ubrzo otišao u Beograd, gdje je ostao sve do rata. Nakon rata vratio se u Zagreb, bio urednik u nakladničkim kućama i časopisima, a zatim djelovao kao profesionalni pisac. Bio je predsjednik Matice hrvatske, predsjednik Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije. Od 1951. bio je redoviti član JAZU. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1968.
Pisati je započeo 1915. objavivši u Koprivama kajkavsku humoresku. Prvu pjesmu (Put kroz noć) objavio je 1918. u Književnome jugu. Okušao se i u drami (dramska rapsodija Grobnica, 1919) i prozi (Beskućnici: roman izgubljenog naraštaja, 1921), pisao članke, polemizirao, a objavljivao je i prepjeve lirike s njemačkoga, ruskoga, madžarskoga, engleskoga, slovenskog i slovačkog jezika. Prve su mu pjesme impresionističko-simbolističke, nastale pod dojmom lektire; nakratko je bio sljedbenik njemačkih ekspresionista (zbirke Lirika, 1919; Srebrna cesta, 1921; Nove pesme, 1923), nastavio je kao novosimbolist iz Wiesnerova kruga, da bi stekao glas tradicionalista i artista, majstora soneta. Početni egzaltirani i patetični ton zamijenila je smirenost i retoričnost, najčešći su motivi samoća, ljubav, žena, grad, smrt i Bog, a slikovnost mu čuva prepoznatljivi zavičajni, zagorski »štih«. Liriku od Izleta u nebo (1928) do Darova za Bezimenu (1942) prožimaju i naglašena socijalna osjećajnost i odmjerena refleksivnost, što je s jedne strane znak približavanja dominantnomu tipu socijalnog pjesništva, s druge iskustva i spoznaje o vlastitoj malenkosti i krhkosti (Ugašeno kandilo). Krklec je popularizirao epigram kao razmjerno zanemarenu formu u hrvatskoj književnosti, a feljtonima i kozerijama (pseudonim Martin Lipnjak) reagirao je na aktualnosti svojega doba pa se afirmirao i kao uspješan nastavljač matoševske feljtonističke tradicije (Lica i krajolici, 1954; Pisma Martina Lipnjaka iz provincije, 1956; Noćno iverje, 1960). Neki su njegovi feljtoni vrlo uspjela putopisna proza (Izlet u Hrvatsko zagorje, Zagorje u snijegu, Razgovor u Trakošćanu, Nema Zagreba bez Gornjeg grada, Zapis iz Senja i dr.).
Ostala djela: Ljubav ptica (1926), San pod brezom (1940), Tamnica vremena (1944), Tri poeme (1949), Lirska petoljetka (1952), Telegrafske basne (1952), Žubor života (1955), Izabrani epigrami (1963), Novo noćno iverje (1966). – bilješka preuzeta iz Hrvatske enciklopedije, mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Gledala sam vas na slici Gledao si nekuda sa strane Kao da se otimaš ocu, braći, meni Pogled ti je negdje na gori Na golom kamenu u kojem se ogledaš Nigdje nije tako lijepo kao nigdje Na livadi su pasli konji Kopitima ugazili mekanu travu Svaku vlat pognutog vrata Kišilo je sporo, sporo kao voda u ponor.
***
HLADNOĆA DOLAZI
Zakopčaj se, hladnoća dolazi s planina Spustit će se u grad mirnoćom nepobjedivog diva Među mimoilazeće noćne tramvaje U sljepoću magle U tišinu uredskih svjetala Hladnoća napreduje Traži nas, traži mjesto gdje smo topli Tijelo šuti poput dobrog prevoditelja Sve je tako pusto Nema nikoga Ne želim zakopčati kaput Neka se sve to odmah sruči na mene U redu sam, ja sam u redu Taj div sam ja.
***
JEDNO PROLJEĆE
Jedno proljeće jedan plesač iz Francuske i ja Proveli smo jedan vikend zajedno Šetali smo dugo Gornjim gradom Drveće je cvjetalo nježno ružičasto Pitao me želim li u kino Imao je izgužvane hlače Ostali smo na šetalištu I još smo tamo Ništa nije savršeno kao mogućnost Adieu
***
SVI SMO MI NEČIJI POSEBAN PAKAO
Svi smo mi nečiji poseban pakao Odabrani mirisom Izvučeni iz nepoznatih lica Kao novčić sreće na pločniku Netko nam se tada veselio Bit ćeš moja najdraža osoba Tako si rekao Nastanit ću u tebi sve one godine prije Što su čekale da ti ih predam Da ih razmjestim kao da su stolac, krevet, prozor, jastuk, sunčeva prašina U lijeno popodne nekog običnog dana Bit ćeš moja kuća tako malena da ni leptir na nju ne može sletjeti I tako velika da u nju stanem cijeli ja Bila sam tvoje posebno nevidljivo mjesto Gdje su ti ruke zaključale sva vrata Nije bilo zraka Samo si ključao, ključao, ključao Mene je nestajalo iz sjenke leptirovih krila Postala sam najljepši pakao koji si imao
***
CRTEŽ
Kada me prvi puta nacrtalo moje dijete Ispod slike pisalo je – ovo je moja mama, ona nosi duge veste Kako, pitala sam se, odjednom postadoh žena u dugoj vesti Kao da ispod nosim skrivene još neke druge, brojne žene Onu što je dala više nego je imala I onu što je brisala usta odraslog čovjeka I onu što je htjela trčati planinom a ostala je polegnuta I onu kojoj nitko nikada nije vezao cipele iz ljubavi Sve sam ih sada prekrila dugom sivom tkaninom zavezanom u struku Čvrsti čvor nije dao ženama izići Imala sam pametnija posla, rekli su gluplji ljudi Ali ja želim da dijete kaže ovo je moja mama, ona se smije Jedno jutro odvezala sam čvor na vesti I pustila sve svoje žene Ljubile su me i plakale, mile moje Crteži su obukli boje
***
DANAS
Danas mi se ne da voljeti Spustila sam kapke na prozorima Provjerila brave Ne dopuštam mogućnost prolaska svijeta Spuštam se u svoju nedokučivost Uhvatiti neuhvatljivo, kako je to smiješno Može li se to Ne može, čak ni riječima Reduciram se, isparavam Kao laboratorijski pokus Prolazim kroz frakcije Sa svakom frakcijom lomim dio sebe Odvajam se u slojevima prošlosti Odvajam ljude, mjesta, godine Sve je to sada suvišno Putujem do središta da namjestim Čelične konstrukcije voljenja Kako li se to namješta Ovim nespretnim rukama Računam da ću morati sve ponovo spojiti Netko će već htjeti ući uskoro Pravit ću se da ne čujem, možda ode U odlasku je tajna
IVANA GORIČKI rođena je 1978. godine u Zagrebu gdje završava opću gimnaziju i studij francuskog jezika i književnosti i engleskog jezika i književnosti. Piše poeziju i kratke priče. Živi i radi u Zagrebu. Voli iznad svega knjige i planine.
U KVARU SU NAM OGLEDALA
Kada sam bio dijete, strahovao sam da će mi
ogledalo pokazati tuđe lice, ili neku bezličnu,
slijepu masku što skriva nešto, bez sumnje
užasno... - H. L. Borhes
Ogledala su nam u kvaru, zar to ne vidite, o ljudi,
vi slijepi šetači ulicama mokrim?! I ona velika i ona
mala, konkavna i konveksna, i ona damska, u odajama
carskim, ona u džepovima vojničkih bluza, i ona
u brijačnicam velikih i malih gradova naših, po
kojima muhe i pauci crtaju granice carstava svojih.
Ne prepoznaju nas više, ni nas, ni Sunčevu
svjetlost; u dubinu su se, bez razloga jasnog,
urušila svoju, u dubinu ledenu, tamnu; ili su
se, možda, u prapočetak sklonila svoj, u prošlost
daleku, tražeći tamo odgovore za svoje mutno
tijelo, trajanje nejasno i suzu mutnu kada su krenuli
u završni stakleni prah.
U kvaru su nam ogledala, i ona velika i ona mala,
koja su djevojčice lutkama svojim darivale za
rođendan. Trajalo je to već godinama, a mi smo
mislili da se pred nama odvijaju samo nestašne
igre ogledalske. Novine su pisale da se Sunce,
u zadnjoj deceniji, umorilo malo i da zbog toga
ogledala kašlju, da im zbog toga površina
ponekad zatreperi, kao kad bjelutak na jezeru
mirnom prolazne kružiće nacrta. Tek smo kasnije
(a nadamo se ne i sasvim kasno) vidjeli da iz njih
curi glatki, ledeni sjaj.
Tješili smo se, među sobom, kako je sve ovo
samo prolazno stanje. Proći će ih to, tješili su
nas majstori u staklorezačkim radionicama, za
koji dan izbistrit će se slika i ogledala će ponovo
stajati pred nama, svijetla i zdrava. Svi smo mi,
ponekad, u bunilu nekom bili, pa evo nas opet,
živih i zdravih, brinemo se za zdravlje ogledala,
uvjereni u njihovu neočekivanu igru i kratki
bijeg u rano djetinjstvo.
Umorna su nam i kvarna ogledala, možda i od
želja silnih naših, a ako je tako nikakvi ih majstori
više neće moći popraviti. Baš me zbog toga veliki
hvata strah u danima kratkih sjenki, plašim se
da se u ostarjelom ogledalu, umjesto mog,
ne pojavi sasvim novo lice koje će me mamiti
u savršeno naličje svoje, a ja se neću znati
braniti kako treba, jer će, možda, u kvaru tad
biti i riječi ljudske, trošne, zaleđene i nemoćne.
- iz zbirke pjesama U KVARU SU NAM OGLEDALA, Planjax, Tešanj, 2021. -
***
NEKI SU HVALILI POEZIJU
A NEKI SU JE KUDILI
Neki su, na sav glas, slobodno i bez stida, hvalili
poeziju, i to u vrijeme ratova i buna, teške gladi
i oštrih zima, u ružno vrijeme, dakle, kada su je
mnogi zaboravili. Jedino ona, govorili su, zna kako
se tople sobice, u svim vremenima, mogu napraviti
prije negoli nas bolest kakva stigne u putu; tako
su govorili i renesansni leptiri, prije nego što su im
iglicama borovim isprobadali krilca. Pjevali su tako
i kastrati raspjevani, odnjegovani u saksijama
za mirisno cvijeće, na prozorima kuća u predgrađu.
Poezijom se nekada tjerao mrak i laži gorke
od naših polja plodnih, poezijom se dozivala željena
kiša iz dalekih šuma; u poeziji su se krile duše dobre
naših rođaka davnih i neudate, sirote djeteline, kada
bi ih usjedjelicama počeli zvati zakržljale travke.
A neki su, i to se priznati mora, o poeziji samo
ružne kazivali riječi, šireći silne laži o pritajenim
namjerama njenim. Prigovarali su joj da je plačna,
umišljena, dekadentna dama, tek čipkana paučina
u koju se sklanjaju zalutale mušice, te da ona ne
radi ništa drugo nego izmišljene priče širi o zemlji
i nebu, erosu i tanatosu, mada je o tome nikada,
niko, ništa ni pitao nije.
Eto zbog čega ni sâm nisam znao kojoj bi se
strani prikloniti trebalo. Ili si sa nama ili si protiv
nas, prijetile su mi februarske crne mačke;
zavađena plemena su me trubama zvale na svoje
obale; gušteri su mi, iz požutjele trave, pominjali
puzajuće svoje moći, a kraljice žabljih bara
obećavale su mi svoje raskošne noći, ako im
se pridružim u carstvu barskih trava.
Ponekad bih, preplašen i zbunjen, zaboravljao
ko je na kojoj strani, pa sam se, kada rješenja
prava nisam znao naći, sklanjao u krtičnjake i
u šiblje gusto na rubovima ravnodušnog grada
i gledao čeznutljivo u vrhove dalekih planina,
tražeći i od njih da mi otkriju istinu pravu. Mislio
sam: moćne su one, i visoke, pa u oblacima mogu
za mene odgovore prave naći.
A onda sam, jednog jutra, čim sam čuo lavež
psetanca tužnog i zvonce tramvaja ranog,
otkrio istinu jednostavnu: u svanuću se svakom
poezija krije, pa tako nikako suvišna ne može
biti, baš kao što nijedno jutro suvišno nikada
nije bilo, niti će ikada biti.
Ali, evo, i dalje slušam: poeziju neki hvale
na sav glas, a neki o njoj, na sav glas, još uvijek
ružne govore riječi. Pa dobro, mislio sam, neka
govore, umorit će se oni, a nama će uskoro,
kao utjeha epifanijska, iz visine plavetne, krilati
doći glas: doći će opet vrijeme soneta.
- iz zbirke pjesama OPET ĆE SE PISATI SONETI, Društvo pisaca BiH, Sarajevo, 2020. -
***
U OVOM MUTNOM DANU LISTOPADNOM
Lišće opada i nema nikakve sumnje da je
ovo još jedan dan listopadni. Kao da sunca u
u ovom gradu nikada nije ni bilo, niti sunca, niti
rime male spasonosne. Prolegomena je
to kišna za beskrajnu i bespogovornu tugu svih
četrdeset raspričanih kamičaka, od kojih je,
nekada davno, nastajao ovaj naš svijet.
Za tu priču, kažeš, nikada nisi čula. Nisam, priznajem,
ni ja, i niko za nju još nije čuo. Ali, može i ovako:
ovo je moja tek rođena priča, i kamenčići su ovi moji
još od djetinjstva oblijetali oko moje glave, kao da su
planete male bili. A evo ih, baš sada, ovoga časa, pred tobom,
nanizanih na vratu tvom bijelom, u ovom mutnom danu listopadnom;
glasovi su to davno minulih vjetrova, miris je to prolaznih žena,
u noćima dugim, bez sna, i bez mjeseca.
Suncu se ništa lagati ne smije, jer ono dobro
pamti sve naše male besmislene igre, a naše male oči
prepoznaju, u žurbi, tek poneku zvijezdu padalicu.
Ali, ni za tu priču, kažeš, nikada nisi čula. Nisam,
priznajem, ni ja, ali jesam za ljetni pljusak, jesam za jesenje
magle i trave gorke, ljetne, koje ti ispod kreveta rastu.
Ali, šta trave ljetne traže u ovoj jesenjoj pjesmi?
Mogla bi pred njima popustiti opna mrežasta
slabašne lijeve pretkomore. I svilene bube mogle bi,
u ovom mutnom danu listopadnom, umjesto svile,
ispredati niti plastičnih kičmenjaka, pa ko bi, onda,
ljubio uplakane balerine po parkovima gradskim i
izgubljene prodavačice cvijeća na stazicama šumskim,
pod maglom.
Opada lišće i nema nikakve sumnje da je ovo
jedan listopadni dan. Padaju riječi, padaju misli,
padaju carstva zemaljska, padaju jabuke Isaka Njutna
i šljive bosanske, zrele, i žene zrele padaju, i kišne kapi, zrele;
i ovaj dan, listopadni, mokar i neveseo,
evo pod noge tvoje pada.
- iz zbirke LISTOPADNA PJESMA LJUBAVNA, Planjax, Tešanj, 2018. -
________________________________________________
MUJO MUSAGIĆ rođen je 1947. u Duvnu (sada Tomislavgrad). U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju, a Višu pedagošku školu završava u Mostaru. Fakultetsko obrazovanje stječe u Sarajevu, gdje živi i radi od 1978.
Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine.
Objavio:
U Nigdjezemlji grad Nigdjegrad, Kulturno-prosvjetna zajednica, poezija, Duvno, 1969.
Gorka izdaja trava, poezija, "Drugari", Sarajevo, 1992.
Stakleni dani, poezija, "Polet" i "Prosvjetni list", Sarajevo, 1997.
Soba, poezija, "Sarajevo Publishing", Sarajevo, 1998.
Baš nešto mislim, poezija za djecu, "Hromadžić company", Sarajevo, 2002.
Ručak na Blekinom Potoku i druge priče iz opsjednutog grada, priče, "Sarajevo Publishing", Sarajevo, 2003.
Šta će sad raditi prsti, poezija, "Bosanska riječ", Tuzla, 2005.
Peripatos kraj Miljacke, poezija, "Zalihica", Sarajevo, 2007.
Sunce je ozbiljna zvijezda, poezija, "Dobra knjiga", Sarajevo, 2010.
"Leteći tanjir" iznad Vranića doca, priče za djecu i mlade, "Planjax", Tešanj, 2015.
Druga konferencija ptica, poezija, "Dobra knjiga", Sarajevo, 2015..
Na kraju umornog vijeka, poezija, "Planjax" , Tešanj, 2016.
Evo prešli smo rijeku, poezija, "Planjax", Tešanj, 2017.
Listopadna pjesma ljubavna, poezija, "Planjax", Tešanj, 2018.
Opet će se pisati soneti, poezija, Društvo pisaca BiH, Sarajevo, 2020.
U kvaru su nam ogledala, poezija, "Planjax", Tešanj, 2021.
fotografija autora: ALMA ZORNIĆ, Sarajevski dani poezije 2022.
ANĐELA ĐOKIĆ rođena je 1993. godine u Beogradu. Studirala je norveški jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu, a bila je i stipendistkinja Univerziteta u Agderu i Univerziteta u Helsinkiju. Dobitnica je nagrade „Timočka lira” za 2021. godinu. Piše poeziju i prozu, predaje norveški jezik i bavi se muzikom.
Imala sam samo tijesne želje Nisam znala željeti iznad svojih mogućnosti Onako megalomanski i oporo I na eks Željela sam uvijek u malim, njihovim dozama U tome sad vidim problem U željenju po oskudnoj tuđoj mjeri Samo da ne budeš ona koja strši Žarkim cinober nožnim lakom I nikad na sahranu u najboljem svom izdanju Mislila sam, to je presudno Biti uklopljena u prosječan poredak stvari Uvijek sve samo lokalno prihvatljivo Nikad strast i nikad presoljeno A mene uopće nije bilo u njihovoj kući od porozne, šuplje strave Ni na uredno ošišanoj javi Ja sam stajala u sjeni punog mjeseca Nad mokrom vodom divila se vodi Cijelo vrijeme hodala bosa I sad mislim kako sam trebala željeti nemoguće oholo i sebično Kolibu njegovih kralježaka Dojiti svoju djecu, biti nečijim djetetom Pobjeći od praznine ovog jutra dočekati kraj svijeta pod toplim pazuhom.
***
Najteži posao na svijetu tebe je voljeti ispravno i uopće zato ću te ovog proljeća staviti na zdravu podlogu nakalemit na podlakticu zaboravit ću na zimu ovu bez snijega u kojoj sam se nas bojala ponekad bila i opora i gruba uključivala “mute” odustajala pa bih te zatvorila u kartonsku kutiju zajedno s božićnim ukrasima ostavljala na vrhu garderobnog ormara odande bi mirisao po novim kožnim cipelama prolivenom parfemu svojim bjelančevinama onda bi se sjetila malo ljubavi nikoga nije ubilo čak ni kad je zabranjena pa bi stala na prste viknula preko rijeka i granica raspuhala prašinu s poklopca vadila te opet na svjetlo dana vješala stari kič granama uživala u tvom odjeku mojim glasnicama.
***
Ti naši opsceni večernji razgovori na daljinu u kojima se goli kupamo ta naša vjera u uskrsnuće u moj tanak zglob u tvojoj ruci u artefakte davne nježnosti u prekrasna zajednička jutra šarene rukom obojane slikovnice koje listamo to je naša katedrala i naš krug i mi hodamo njegovom kružnicom i njegovim ponorom vraćajući se tako uvijek na izvorni početak u bolju prošlost neku u kojoj se nismo rastali bez rastanka i koja bi nam sad bila prihvatljivija dok silaze meki noćni sati zrak se zgušnjava ti sve češće svojim glasom kao rukom u mene posegneš ulaziš u špilju ključne kosti vraćaš pobjegli, razdrljeni pulover na ogoljena ramena ja žudim tek da dođe taj trenutak kad se u tvoju varljivu sjenu sakrijem od progonitelja što sam ih uzgojila toplinu ti ukradem u preostalu sebe u čudesna ozdravljenja u krug jako uskog radijusa od jedne mene i pola mog čovjeka zbog toga te ljubavi čuvam zimi od leda ljeti od isparenja kap vode na čežnji samoćom kad je iz hlača košulja ti nemarno izvučena guram ju nazad zašuškavam te s ovih predjela da ne izgubimo toplinu udaljenih tijela taj savršeni krug našeg beznađa koji drži na okupu konstrukcija od stakla i kupola tvojih leđa.
***
Ili ono kad putujemo a najprije smo vrpcom pustih želja u jedan sepet svezali oblake pa nas takvi nošeni vjetrom kojeg si vjerojatno niti ne smijemo dopustiti u nemoguće bliskosti dignu i vidi nas sad koliko nismo postigli svejedno smo vrhuncu ljubavi sve bliže vrhovima prstiju skoro se dotičemo zemlja postaje sve bakrenija brdima nam se čepe uši i premda lebdimo na sasvim suprotne strane svijeta osjećam da ti se vraćam u dijelovima i rasparena kao lutka iz izloga robne kuće koju su jednom jako željeli imati ali su joj brzo zamrsili kosu isčašili i ruku i nogu pa u poderanom haljetku na volane i samo s jednom plastičnom cipelom prljavo bijele boje na duže vrijeme zaboravili u potkrovlju
***
OVERVIEW EFFECT
Maloprije u krevetu Mislim da je bilo negdje 4 i 10 Ležeći potrbuške Dugo sam i pažljivo osluškivala Otkucaje svog srca I mislila kako je ranojutarnji ritam čist i glasan I kako će jednom unutarnji zupčanik Preskočiti, zacviliti i nepodmazan stati Potom se sjetim da imam već cijelih 50 godina Njednom nisam posjetila mamografiju Premda su mi službeno već nekoliko puta pisali Dođite tog i tog dana U toliko i toliko sati A ja sam do ijednog pozova ignorirala Iako je u dojkama stanište microdivova Najčešćih ubojica žena Osim vlastitih muževa Onda sam se sjetila i jedne bivše I. Kako ju je goloruku, tanku i plavu Iznutra napala maternica Kad je najmanje očekivala Nagradila za dva cijela poroda Pa je sljedeće zime u čizmici na prozoru Pronašla svoj odlazak Zato sad njezina djeca Dječak i djevojčica Dođu gradskim grobljima Ostaloj djeci u njihovoj ulici Dođe Sveti Nikola Ali ne brini za mene draga I. Barem sam od tvoje sudbine sigurna Stekla sam naime naviku nespavanja Budna na sebe pazim Jednim okom uvijek otvorenim Na momente tek skliznem u neoprezan san od 0.5 mg A tu je i ta naprava od žice, plastike i silikona Pa povremeno bude sretna umjesto mene Iako je stvarno višestruko neučinkovita Spavanje, sreća, biološki ritmovi, Izmjena tvari, pravilna ishrana, Kalcij, željezo, magneziji Ništa mi tako kemijski sretnoj nije bitno Sebe se ionako ne može zagrliti Vrijeme ne teče uzvodno Ljubav nije obnovljivi izvor energije Misli ipak nisu pijesak Ne možeš ih iz džepova glave izbaciti Neminovno je U staničnoj podijeli jednom će se Big Bang dogoditi Mitoza će se na pola zaustaviti Sve će se nizbrdo sunovratiti U point of no return Osim toga barem sam ja oduvijek bivala Šampion svekolikih povlačenja Preko osvojenih neprijateljskih linija Čak i kad sam daleko od njih Ta će mi osobina u presudnom trenutku doći Ko kec na jedanaest Iako se nikad nisam naučila kartati Reći ću izlazim (ili izašla sam) Reći ću Kasno je za početak Za povratak je kasno Ništa lakše nego od sebe uporno odustajati Na popisu trenutno odgođenih obveza Moja će djeca tako imati jednu osobu manje Za nazvati, na primjer I u prilog toj teoriji Baš jučer sam čitala zanimljiv članak Na engleskom jeziku O tome kako postoji taj fenomen Overview Effect O njemu uvijek pričaju astronati I oni sretnici koji su zvjezdano i izvanorbitno putovali Dakle, svi su ti letači sasvim jedinstvenom prosvijetljenju svjedočili Kad bi pogledali na Zemlju iz Svemira Zaboravili bi na naciju, granice, Svoje uske limite Nedostatke na svom profilu Sva svoja nevoljenja Sve teške riječi iz usta bližnjeg čovjeka Samo mislima o divnoći bi se preplavili Samo bi još postojali u tom plavetnilu svog upravo napuštenog ljudskog svijeta I mraku okolnog Svemira Zato se nadam Svojim na van zdravim stanicama Možda su takva uzvišena svjedočanstva moguća u perspektivi nas zasad prizemljenih Na primjer nekih žena Onih što su namjerno zaboravljale Kako fatalna može biti Propuštena mamografija.
______________________________________________
SVJETLANA MAŠIĆ (Slavonski Brod, 1971.) u gradu na Savi završila osnovnu i srednju školu. Silom prilika krenula studirati pravo u Osijeku. Uspjela diplomirati s cijelih 39 godina. Rodila si dva sina. Čitanjem se bavi oduvijek, piše od nedavno. Skuplja knjige, nesigurnosti i nesanicu. Ponekad snimi poneku dopadljivu fotografiju ili napiše čitljivu pjesmu. Strahuje od svega ljudskog, najviše od slobode. Nada se da će svoje najbolje pjesme tek napisati.
Prvi su smetovi Iznosi se vruće testo Na trem prozora koji gleda Iza kuće Na ograđenu sitnu baštu sa matičnjakom
I sve je sigurno u tom činu Izvesna sugestibilnost na toplinu po rubovima Baršunasti mehanizam u šakama Koji to testo suprostavlja Nanosima snega preko oluka,dvorišta, polja
Dim koji se sa testa diže prema tavanu Drugačijeg je mirisa i putanje od ovog Koji vidim sada U prelaznom dobu U skoro praznoj bioskopskoj sali Uz solidno očuvanu nitritnu traku
Dim sa vlažnog kaputa beskućnika Jedinog pored mene u sali Koji je zaspao na prvoj stolici do kvarcne peći
Jednom nam je zalutala lopta U tuđe komšijsko dvorište Bila si sa mnom Čovek i žena su nas ugostili, kajsije su tek nadošle Verovatno su i umrli ti ljudi, bili su tada već stari Pričali su nam kako je tu u dvorištu svakog vikenda Svirao kontrabas i flauta Sve je bilo sigurno i izvesno Kakvi su i naši životi mogli biti.
***
JASTUČNICE
Skidaš se kao pokrov i odlažeš U ćoškove koji će se pogužvati zajedno sa njim Koji je trenutak pre imao jasan oblik
Imati jasan oblik Samo u pokrivanju drugog
Izbušena mišjim zubima i oštrim ivicama Sve manje opstaješ u toj nesebičnoj nameri Davanja smisla drugom U nužnim pokretima Lišću Udasima
Ali Tako je izgleda jedino moguće Osećaj za pravac, pa putovanje, pa putokaz ka nazad
Prvi put vetar sam video Na raširenim belim čaršafima u našim dvorištima I pomislio da tako mora izgledati i Bog i svet Jednostavan i lak
Svet se, ipak, pretvorio U praznu kutiju za nakit Šupalj ali zahuktao rudnik Koji će jednom zasigurno progutati svetlost Ali to će kroz njega proći neopaženo Tiho i brzo Kao nedozreli san kome smo podređeni Od početka.
***
KEDAR
Poravnati se Ući u tonalitet ivica granita I tupog šuštanja iznad svih tih grobnih mesta
Ne mora se ništa ostaviti na pločniku Ni nenamernog traga Ni lakom isprskanog cveća
Sesti pored Već okrnjenog iskolažiranog u vašarskom nagonu uspomene I voleti ga više od bilo čega prošlog, sadašnjeg I budućeg u svetu
Udobno ginuti U takvom jednoumlju.
***
MAKAZICE
Otkinula se. Već dugo istanjivana žica. Ne znamo kada i gde, ne znamo zašto. Na toj žici drzao se čitav svet, i to nas neće naročito dirnuti. Iako je to naš, sitni i jedini svet. Kao što su nam, između ostalog, dugo već, česme podešene na mlako, vazduh pogodan za sitnokalorijsko bilje i lako isparljive otrove. Učestala upotreba reči sve, svako, oduvek, kao dokaz jednog nabreklog stomaka varljive samodovoljnosti. Trulez i zadah na lako-kvarljivi mehanizam kojim hranimo decu i slikamo hramove. Žica je postala prelaka, sada lebdi u različitim pravcima, lepi se za tuđe prozore, gaze je mravi i krupne izlučevine godina. Juče sam je video kako ulazi u usta i lepi se po znojavom licu nekog diplomate koji je dobio tu privilegiju da nauči jedan mali, egzotičan jezik i kao nezamenljivi stručnjak reši vekovne probleme i nelogičnosti ovih prostora.Dugo je balavio po prstima dok je nije konačno izvukao iz usta i ona se , u ritmu sedam osmina i nagoveštaja oluje, uputila u nepoznatom pravcu. Dok sam je pratio pogledom, neki topli besmisao uvukao mi se u prehladni i odvratni sok od djumbira koji sam naručio za tvoju ljubav i za blagoslov brojnih antioksidanasa koji će produziti naš pogled ka toj sada već paučini, dimu, prozirnosti koja postoji samo kao imenica, ne i kao nešto na šta ćemo ikad više moći spustiti šaku, odmoriti potiljak.
***
HUMUSI
Sve neizvesno opstaje A mi se u zapuštenosti dvorišta iza kuća Predajemo još jednom snu:
Počupati travke i od njih napraviti venac hranu za mrtvu marvu kiseonik za zadavljene gradove
Onda otputovati Sagraditi soliter bez prozora I u potpunom mraku prvom do sebi Dati da probije zid Svečano pusti taj mrak napolje
Razblaženi mrak spoljašnjosti Biće ređi i pitkiji
Onda se u bolje prilagođenom oku Vratiti Svom dvorištu i oskudnoj vegetaciji Svojoj plitkoj nadi Da je ovo Najviše sto se može imati
_______________________________________________
MARKO KRAGOVIĆ, 1990. Specijalizant interne medicine, laureat Festivala poezije mladih 2016. godine. Objavio zbrirku pesama Šav u izdanju FPM, koja je bila u užem izboru za Brankovu nagradu. Objavljivan u zbornicima i na internet portalima. Piše i prozu, esejistiku. Živi i radi u Beogradu.
Ovaj svet je skroz raslojen puk’o je ko lubenica a slast nestala na hladnom u pokušaju da duže traje
u rasulu ko ove jalove semenke koje vadiš istim nožem kojim si pažljivo hteo da omeđiš moje srce
***
JUTARNJI RITUALI
Ponavljati u sebi gospode pomiluj, samo disati ili pevušiti jednostavnu melodiju u izvođenju nekog genija
Sve je bolje nego pustiti mozak da rešava složene aritmetičke zadatke s više nepoznatih
kao što je ručak s minimumom sastojaka ili pravi izdavač za knjigu
Varati ga da je ljubav neprolazna a ne samo hemijska supstanca seksualno zadovoljstvo novčana transakcija
***
KOREKTNOST
Govori tiho i nežno Kažeš mi Ne povisuj ton Na mene Ljudi nas slušaju
A ja ću zauzvrat Mirnim glasom Beskrajno dugo Pričati gluposti
Nećeš imati gde da Pobegneš Nećeš moći Nigde da se sakriješ
***
URAVNILOVKA
Sve više me moj život podseća na rat između ljubitelja Gogolja i Dostojevskog
Taj mikrosvet čaroban i lep ravnopravno gazi bratska i moja čizma
Interesne sfere nevešto prekrivene komadićem stare tkanine gospodina Kogita
Prozori širom zatvoreni – jednom liči na vatromet drugom da padaju bombe
Neko bi silom da uđe a nekom već je kasno za izlazak iz kuće
***
PROLAZNE NEŽNOSTI
Ima li išta nežnije od paperjastog mačjeg stomaka
poziva na maženje preko nežnih bradavica ležanjem na leđima nežno savijenih šapica
i tirkizne boje još uvek vidljive na mestu obeleženog reza
***
DISKONTINUITET, po M. Šeli
Još u polusnu Neki delovi tela počinju Da brzaju A neki usporavaju Međusobno se saplićući – Gde li je poveznica Ruke koja bi Da uzme knjigu sa noćnog Stočića I one koja raskrčuje Svakodnevni haos I kakvi to čudni Konci vise Sa osmeha Uslužne prodavačice Koja uzima meru I daruje zadovoljstvo Slučajnom posetiocu
***
KONCERT online
Dva ostarela umetnika još uvek genijalna pipaju kroz mrak interpretacije
ne mareći za činjenicu da su tuda prošli nebrojeno puta
dok stilizovana srca i aplauzi lete ka vrhu ekrana, ka
tački koja pokazuje promenljiv ali i precizan broj posetilaca ovog, sada već prošlog događaja
JULIA KAPORNJAI rođena je u Vrbasu. Objavila pesničke zbirke: Živi čvor (2002), Belo sunce (2005), Iz kapi mora (2019) i Panaceja (2021). Povremeno piše kratke priče i književne prikaze. Objavljuje u književnim časopisima. Od 2010. je član DKV-a. Živi u Novom Sadu.
čovjek-časopis 