čovjek-časopis

Mrzim jesti paradajz: unutra je gnjecav i ljigav. Mrzim bijeli sir. Mrzim jesti sve što miriše na mlijeko. Tjeraju me da jedem kiselo mlijeko, ali ja odbijam. Ne volim da mi mažu maslac na hljeb. Želim da mi hljeb mažu samo madžunom. “Ne možeš samo madžun jesti”, viče baba. “Treba i kuhanog malo da pojedeš!” Kažu mi da je sav madžun napravljen jesenas već pojeden, ali ja znam da u podrumu ima još tegli punih tog gustog soka od grožđa koji miriše na zagorjeli šećer i kore od jabuka koje se zimi bacaju na zagrijani štednjak u kuhinji, da se “pročisti zrak”, kako kaže djed. Gošće se, kad im tetke prepričavaju moje zahtjeve, čude: “Šta li to toliko nalazi u tom madžunu, kako mu više nije dosadio?” “Nema apetita”, zabrinuto kažu tetke. “Pa, dajte mu ujutro čaj od kunice, ali bez šećera”, savjetuju pakosne gošće. “To je od‑lič‑no za apetit.” Djed kaže da trebaju pozvati liječnika i prijeti da će on sigurno preporučiti da mi se daju injekcije. To s injekcijama mi se uopće ne sviđa, ali skoro sam siguran da je riječ samo o prijetnjama. Ako izdržim i ne jedem sve one odbojne stvari kojima me nasilu obasipaju, oni će mi na kraju ipak morati dati madžuna.

***

Ptice stvarno unose nered u vrt. Odjednom neka od njih uzvikne “čik‑čirik!”, i sve zastaje kao ukočeno od te drskosti. Leptiri, koji prave pravilne krugove na cvijeću, ose, koje se skupljaju oko malih barica u podnožju česme, rovci, koji mile po trulim daskama od šupe – svi kao da se ukoče na trenutak; usklik ptice prikuje ih za mjesto na kojem su se zatekli. Gušter s dva repa, koji se popeo na kameno koritočesme, munjevito iskrivljuje glavu i gleda netremice. Kad ptica vrisne po drugi put svoj uznemirujući poziv, gušter nestaje, kao da se nikad nije ni pojavio. Zelenilo načuli uši. Treći put? Da ili ne? Bit će i treći put? Ne – ptica odlijeće, mravi produžavaju juriti prema mravinjaku, jedan veliki bumbar, svjetlucavo ljubičast, prolazi bez zadržavanja, usmjeren oštro prema nekom samo njemu poznatom cilju, jedna latica od rascvjetanog cvijeta pada, sunce peče. Šta je ptica htjela reći? Ja stojim na vrtnoj stazi i držim u rukama stari zahrđali kavez koji je izvučen iz paučinastog carstva starudija iz šupe. Sunce prži.

***

Čitava nenapisana porodična historija kao da je sakupljena u dvjema kutijama – jednoj kartonskoj, u kojoj su nekad, prilikom kupovanja, bile zapakirane neke sada već odavno iznošene i bačene babine cipele, i drugoj, metalnoj, u kojoj je nekada stajao cejlonski čaj i na kojoj je slika, pomalo izgrebana, nekog crvenkastog zmaja s raširenim krilima. U onoj kartonskoj su razbacane, bez ikakvog reda, fotografije; u metalnoj, onoj od čaja, skladište je dugmadi koja je, zbog modnih promjena, izašla iz upotrebe, ali ipak se čuva. Kada uspijem doći do neke od kutija, ja se zavlačim u neki ćošak polutamnih soba i upuštam se u odgonetanje te nemušte arhive haotično izmiješanih uspomena.
Među fotografijama su neke, pomalo požutjele, zalijepljene za karton, s kojih me gledaju neka nepoznata lica: žene s jelecima obrubljenim krznom, s niskama srebrenih para oko vrata, koje su posjedale na fotelje prekrštenih ruku, netremice gledajući naprijed, pomalo uplašenog izgleda; muškarci u tamnim odjelima, s fesom na glavi, zagledani negdje u daljinu, isturajući grudi preko kojih prolazi lanac džepnog sata. Rekli su mi da su to moji preci – izgubljene halke porodičnog stabla koje ne mogu povezati u pregledan niz. “Oh, to je baba Fanula”, rekla bi mi samo tetka Milka. “Da, ona mu dođe ujna od tvog djeda, tako nekako.” “Gdje je ona?”, pitam. “Pa, umrla je odavno, od španske groznice, čini mi se, ja sam je samo jednom vidjela.” Zatim slijede neke grupne fotografije učenika iz neke škole, u školskim uniformama, izleti do vinograda, porodične svečanosti, veselja na kojima neko svira na harmonici a neko drugi drži pečeno prase nataknuto na ražanj, grupa lovaca s lovačkim puškama i ubijeni jazavac, događaji kojim prisustvuju poneki pop s kadionicom i neki uniformirani muškarci. Pokušavam prepoznati nekoga od tih lica pretvorenih u male svjetlosne mrlje, ali ne uspijevam. “Ovo je kada smo bili u Solunu”, kaže mi tetka Julijana. “Vidiš, ovo sam ja, a ovo je tetka Milka, a ovo ti je majka.” “А gdje je tetka Lepa?” “Ona je tada bila veoma mala, preplašila se fotografa, kao stravu da je dobila kada je on prebacio onaj crni ogrtač preko glave i počela je vrištati, izbuljila oči i derala se kao blesava, pa smo je odnijeli u predsoblje da ne smeta.”
U metalnoj kutiji leži cijela jedna arheološka zbirka dugmadi koja su otpala s nekih haljina i kaputa koje su već odavno pojeli moljci. Ima koštanih, metalnih, sedefnih; ima velikih, od šarenog stakla, neobičnih oblika. S lupom u ruci, pokušavam na fotografijama otkriti haljine na koje su bila zašivena. Ponekad mi se čini da uspijevam povezati dvije vrste dokumenata koji govore o prošlosti porodice: veliku ovalnu dugmad, od kojih u kutiji imaju tri, kao da ih prepoznajem na haljini tetke Julijane – ona stoji na fotografiji pored kamene vaze pune cvijeća, a s druge strane vaze stoji jedan oficir naslonjen na svoju sablju. “Da”, kaže tetka Julijana, koja se pažljivo zagleda u fotografiju, “tu haljinu nosila sam onog ljeta kada smo bili u Vrnjačkoj Banji. A tom konjičkom kapetanu, eto, zaboravila sam ime. Kako li se zvao? Jednom smo šetali kroz park i, ne znam kako, jedno dugme s haljine mi je otpalo – nisam ga mogla naći. Tražila sam, tražila – ništa. Onda sam morala promijeniti svu dugmad.”
Uvečer, kad izlazim u dvorište, kao potvrda istinitosti porodičnih priča, svijetli, zašiven za nebesko platno, mjesec, kao veliko jorgansko dugme.

***

Jedan blistavo crn gavran slijeće na kameno korito česme. Stoji zagledan u grlo česme, izvijajući glavu, očekujući da iz nje kapne sljedeća kapljica. Djed se u tom trenutku pojavljuje na “domaćem ulazu” kuće i zastaje na stepenicama. Gavran ga gleda, ne pravo, nego – kao što rade gušteri i ptice – samo jednom stranom glave, mičući kljunom lijevo‑desno. “Hoćeš li da piješ?”, pita ga djed. Gavran pogleda česmu, onda opet okreće pogled prema djedu. Čini mi se da se razumiju. “Čekaj”, kaže djed, “dat ću ti.” On prilazi česmi, a gavran samo odskače na neki smiješan način – op! op! op! – kao nekakva mehanička igračka na navijanje, prema suprotnom uglu kamenog korita, ne spuštajući pogled s djeda. U jednom trenutku – kada djed pruža ruku da otvori česmu – samo malo pridigne krila, zatim ih opet spušta. “Ti si pametna ptica”, kaže mu djed. “Znaš da nema čega da se bojiš.” Iz česme sada teče tanki mlaz vode. Gavran ga još malo gleda, onda izvija glavu i pruža kljun prema mlazu vode. Usisava jedan dugi gutljaj, zatim podiže glavu i voda mu klizi niz grlo. “Pij, pij”, kaže mu djed. “Žedan si, znam.” Gavran pije još, a djed stoji na dva koraka od česme i gleda ga. Ja sjedim u vrtu, iza grmlja ribizli, i ne mičem se, da ne pokvarim čudesni prizor. Puno bih volio da mogu znati tako da razgovaram s pticama kao moj djed.

***

Neke prijateljice mojih tetaka donijele su mi nekoliko bojanki. To su glupe knjige – s jedne strane su slike stvari koje već imaju svoje boje, s druge strane su iste takve stvari, samo okružene debelom crnom linijom s bjelinom unutra; od mene se očekuje da ih sam obojim. Pritom se ne smije prelaziti linija neobojenih stvari i boje treba da se nanose kratkim potezima, bez žurbe. Moja kutija s drvenim bojicama je prorijeđena – negdje sam izgubio neke od šarenih olovaka, a neke su već istupljene, a meni, koliko god da pazim, ne uspijeva da ih naoštrim šiljalom jer im je obojena srž veoma krhka i stalno se lome. Zbog toga upotrebljavam boje koje su mi pri ruci. Paradajz nije crven, nego smeđ. Kućni krov je plav. Kruške su također plave. “Nema plavih krušaka”, kaže baba, “nigdje nisam vidjela takve kruške.” “Kakav ti je ovo avion?”, pita ujak Čedomir. “Zeleni avioni – ne vjerujem da negdje prave zelene avione.” “On boji stvari onako kako ih on vidi”, kaže ujak Aleksandar. “Tako rade futuristički slikari. Ispast će od njega jednog dana umjetnik, vidjet ćete.”
Zaboravljam bojice u vrtu i noćna kiša ih nakvasi. Boje se razlijevaju, razmazuju se, avion nalikuje na zelenog skakavca kojeg je neko zgazio i spljoštio. “Samo džabe bačene pare”, kaže djed. “Skupe knjige, a ti ih ne umiješ čuvati.” “Ma, da on to ne radi namjerno?”, pita sumnjičavo tetka Milka. Listovi od debelog papira su savijeni, a na njima je vlaga ostavila ružne otiske. “Ovo je protest revolucionarnog djetinjstva protiv diktature odraslih”, daje svoj zaključak ujak Aleksandar gledajući uništene bojice. Na kraju baba potpaljuje šporet njima.
Nakon nekoliko dana nalazim bojice koje sam izgubio – crvenu, srebrenu, modru. Pokušavam naslikati “propast Titanika”, ali brod ispada nekako previše sličan stjenici smrdibubi koja se davi u proključaloj marmeladi od modrih šljiva.

_____________________________________________________________

VLADA UROŠEVIĆ (Skoplje, 1934) makedonski je pjesnik, prozaist, romanopisac, esejist i prevodilac. Studirao je i doktorirao na Univerzitetu u Skoplju, gdje je kao redovni profesor Filološkog fakulteta “Blaže Koneski” predavao historiju evropske književnosti devetnaestog i dvadesetog vijeka. Od 1959. godine objavio je nekoliko zbirki pjesama, više romana, knjiga književne kritike i eseja, te putopisnih zapisa. Član je Makedonske akademije nauka i umjetnosti, Evropske pjesničke akademije i Slavenske akademije književnosti i umjetnosti. Za svoj rad na približavanju francuske i makedonske poezije Vlada Republike Francuske imenovala ga je Vitezom reda umjetnosti i književnosti, a potom i Oficirom istog reda. Knjige su mu prevedene na engleski, bugarski, njemački, poljski, ruski, slovenski, francuski i španski jezik.

*

“Madžun, poslastica u kojoj su “zgusnuti svi mirisi ljeta”, omiljeni je slatkiš dječaka kroz čije je oči, prepune radoznalosti, predstavljena njegova porodica i veliki svijet uokolo.

U godinama uoči Drugog svjetskog rata neobična i mnogobrojna dječakova porodica živi na periferiji grada u velikoj kući sa šest soba i kuhinjom, bogatom bibliotekom i podrumom u kojem baba krije tegle s madžunom. Okružena živopisnim vrtom s uzbudljivim biljnim i životinjskim svijetom, porodična kuća čudesan je univerzum na čijem čelu je dominantna figura djeda, dok babinu privrženost i brigu o porodici odaje kulinarska raskoš koju proizvode njene čvrste ruke… tu su još i roditelji, koje dječak posmatra kroz njihove dolaske i odlaske; neudane ujne i neoženjeni ujaci – od kojih je najharizmatičniji i najzanimljiviji najmlađi ujak Aleksandar.

Članovi porodice – krijesnice na noćnom nebu dječakovog svijeta – blistavi su kamenčići u mozaiku prošlih događaja, gdje dječiji pogled na svijet unosi čuđenje u racionalno uređenu stvarnost.

Madžun je velika i prozaična metafora djetinjstva – katalog muzeja uspomena, ali i mapa dječijeg srca. Roman o čudima djetinjstva, sjaju i iskonskoj ljepoti njegovih prvih otkrića, njegovih tajni i spoznaja, ali i o mračnoj strani ovog razdoblja ljudskog života i tragediji koju predstavlja njegov neminovan kraj – jedno od najznačajnijih djela savremene makedonske književnosti.” – Buybook