mama htio sam da me pozoveš u sobu i daš mi nešto narukvicu salvetu papirić s tvojim rukopisom privjesak bilo što što ću čuvati do kraja života
na ulazu u stan osjetim janjetinu ja ne volim janjetinu ali to sad zaista nije bitno jer ne mogu jesti jer u trbuhu osjećam bol ne volim janjetinu ali to sad zaista nije bitno
u kuhinji koja izgleda kao dnevni buraz peče meso a oko njega je sve puno nereda i bude mi nekako drago nekako poznato jer se to nije promijenilo jer smo uvijek mi prale suđe nakon što smo jeli njegove specijalitete
nespretni zagrljaj jebote koliko se nismo vidjeli da kolko ne znam točno masu
a znao sam nismo se vidjeli točno tri godine zadnji put si u stanu htio udariti mog kolegu s faksa
zadnji put si htio udariti osobu za koju si pretpostavio da je peder zatvorio sam se u kupaonu za svoj rođendan i plakao htio sam da svi odu a ti prvi nikad mu se više neću javiti ponavljao sam si naslonjen na vrata kupaonice
kažem ne znam točno šta ti je s glasom (jel to od testosterona) lijepo vam je tu kažem najvišim tonom koji mogu proizvesti da
igraš igricu na mobitelu mama jesi gladna pa jesam odgovaraš jer me ne želiš pitati hranu jer gladuješ dok ne pitam jer se sama voziš iz bolnice nakon operacije onda si snažna jel ti treba nešto ne šta želiš hoćeš tost da ne dižeš glavu ni to se nije promijenilo
mama toliko sam dugo bježao toliko sam se dugo sramio sebe i vas puno smo izlazili ispred kuće jedan na jedan nikad se nije razgovaralo za stolom i uvijek si netko nešto ima za reći bez da drugi znaju
pojela si jedva pola i kinder pingvin cijeli hoćeš slatko da zadnjem grizu dodaješ slatko nije dobro za rak znam ali ali
slikao sam mobitelom krevet nasuprot mog i poplun na podu koji glumi ležaj dani kad smo nas troje spavali u istoj sobi opet imam 11 godina i taj poplun možda postane deka deka koju smo selili kad nismo imali gdje slikao sam mobitelom ta dva dana sve što sam vidio stvaram uspomene jer su oca izrešetali kalašem bez da sam imao išta osim sjećanja jedne košulje i novinskih članaka
Svetozare, milu majku ti… drugi put danas gaziš na isti ekser, dva puta na isti ekser u jednom danu, Svetozare, to znači da ne učiš – na greškama. Da tako dobro ne kuvaš, mmm, da mi ne daruješ raspala rebarca i bubrege sočne, ja bih tebe davno… Nego, vidi onog slatkog Švabu, danas mu izdah sobu, onu koju si ti prethodno – farbom umazao. Farbom! Ah, jedva sam izvetrlila! Vičem, jer me ništa ne slušaš, kako da ne vičem. Da ti nije mene, Svetozare, srce bi proboo, a ne kopito! Sećam se kakva sam dama bez tebe bila! Ali moram ti priznati da se smejem tvojim – padovima – a istovremeno brinem da – ne propadneš. Odi ‘vamo! Manfred mi kaza sada: Das ist fur hund.* Odi Sveto, jedi ti moj hund, av av av** Njam njam, Svetozare, ljubavi! Ne mogu te ne voleti kada sa takvom slašću glođeš – koske – nemačke. Ljubimče moj! I mene bi tako, oglodao, psu!
*ovo je za psa **jedi ti moj psu
*** Moj humani prijatelj stalno urliče na mene. Dere se kada KACKAM, kada pričam tiho kada pričam glasno. Pita je li ti i tako kući pričaš – bez milosti. traži pavlaku pa urliče jer to nije ta – pavlaka. TA. Moraće opet do prodavnice. On smatra da ja biram namerno reči sa puuuuno suglasnika! Da petljam! Ali moj humani prijatelj donosi mi ,,urme” i magične časopise, pune reči, reči samo za mene, znajući čime se ja… zapravo hranim. Samim sokom životnim i ohlađenim paklom najmanje moguće osvete.
*** U moje reči – i pas bi se zaljubio. Da? Od jezika sam stvorila religiju. Sad više nije važno kakve su mi grudi. Pusti dodire, pričaj mi priču, reče. A ja šta ću, uhvatim dah pa kažem: Biće još čistije od kiše u nedelju. Liži kuće, tamo gde je slatko tamo živi bombon.
*** Humana Marija! Moju prijateljicu gricnuo je drski zec bolje reći UJEO! Ona ga je baš tada pripremala za klanje: kad brže bolje se predomisli – poštedi ga i stavi u lonac bez ikakve kipuće vode tek da ga malo opameti i zbuni!
*** Plemenitost… Bude se kraj tebe i čuju te, da hrčeš. Oblače te i vole te onako kako tebi ne odgovara. Govore ti magijske reči koje se tebi čine trošne, ono što ja zamislim ne meri se ni sa stvarnošću kreveta, ni sa jačinom zvuka. Ja te volim kao nastajući život prljavo, iz krvi, i plačem jer za drugo i nemam zube. Čekam da ti se nasmejem, čekam da te budim, čekam podne da me uspavaš čekam da se pretvaram da ne dišem, u toj krajnosti prst tvoj pod nosem mojim najveća je naša ljubav. Ono što ja zamislim ne meri se sa stvarnošću obzira ni sa jačinom sunca, čekam da prohodam da mogu ja tebi dolaziti a ne samo ti meni: za sada ti puzim, gusenica. Život svakodnevni – ne uguši moje sećanje. Čekam da ti kažem toliko reči a ne samo: da, da, iako je tebi to najlepša reč moja: ikada. Čekam da mogu ti reći a sada me, zlato moje, semenom stvaranja ispuni, prihvatam u sebe samo ono od čega sam, sazdana. Da, ovo što ja osećam nema granica. Ne umem ti reći sada da vila iz nektara kaže kako ću sve zaboraviti, pa da zapišeš za svaki slučaj, da se ne istope moja krila, da ne zarobe u jantaru nesvesti jednu jedinu istinu moga bića.
JELENA VUKANOVIĆ, apsolvent Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, katedra za srpski jezik i književnost, sa španskim kao drugim jezikom. Piše poeziju, a najčešće prozu. Prevodi sa španskog.
Volio bih reći: Kao Sljeme, Nesalomljiv i stalan, Gdjegod se okreneš, tvoj sam sjever.
Kako si? U svojim prosudbama Točan kao Grič u podne, Čujem sirene za one Kojima su potrebne.
Kako si je najgluplje pitanje koje postoji. Jer jedva da i sebi mogu odgovoriti: Loše. Sada pouzdano znam koliko je život Krhak I nestalan Pa se trenutak u kojem je sve isto kao prije Prelije u takt nesnosan. Kada izgubiš nekoga koga voliš, Počneš se bojati za sve one Koji ostaju. A ako se zaboraviš, sreća je nadohvat ruke U alkoholu, među glazbom i ljudima. No, dovoljan je korak Da podsjeti koliko su trenuci kao ljudi, Krhki i nestalni.
Kako si? Trenutno mogu samo reći: loše. No, onda se nastavljaju pitanja i pitanja A sve što želim je Vikati, psovati, u pičku materinu se vratiti. Toplina i neznanje me privlače (ne zaboravi da uvijek ostaje nakon pada dizanje).
Kako sam? Loše sam među ljudima, Dobro sam u paru, Loše sam kada sam sâm, Kada pišem, Dobro sam.
***
U PREDVORJU NADE
čekam prvi dan proljeća – onda kada priroda se budi i ljudi se bude.
Sunčane boje napokon presvučene preko tamnih odora.
No, biti u predvorju nade ne znači da će cvijeće sigurno procvjetati, niti da će alegorija proljeća započeti Predvorje nade znači čekati crnog labuda na obzoru Da donese neočekivano, otvori vrata k sebi i pozove me ući u njegov zagrljaj
Samo onda kada je oko nas mrak.
…
U predvorju nade ogromno je groblje što ga nastanjuju slavuji.
SANDRO KRAŠIĆ rođen je 1993. godine u Karlovcu. Trenutno završava studij psihologije. Piše iz potrebe. Njegov rukopis “U predvorju nade” bio je pohvaljen na natječaju za hrvatsku književnu nagradu „Zdravko Pucak“ 2019. godine.
Mladić, rečni kormoran poručnik tankosićevskih brkova, isplivao ispod Kladova, Prahova, pravo sa minskog dna, iz teškog gvožđa, mlaznica, mreža, vrtača, alata, uplovivši na studije književnosti pita kako da napiše seminarski rad. Pomenuh mu Smederevo, kamo često plovljaše, bugarštice u maglama sećanja, Đurđa Brankovića, Sibinjanin Janka, napuljsku princezu Isabelu, vesele Slavene u kolu Reče: „Još ko dečarac, vrebao bih očevu baržu stojeći nasred Brankovog mosta, a zatim bih odatle skakao u njen rasuti teret.“ – „Rasuti teret, veliš!? (zvuči ko naslov zbirke pesama)!” – – „…i dok bi mi gorela koža, jatili su se usklici, aplauzi i smeh pijanih lumpera.“ – „Otkuda na književnost?” – „Ovde kod vas je mirno i tiho: snene gracije, dremljiva svita, tu uranjam u stih za stihom kao kroz talase – sanjam, čitam.”
***
KONCI
Čega god da se taknem u iskustvu neko je već obznanio – sve to piše u novinama i drugde, oblažu se kištre crnog luka, ili potpaljuju vatre, pa ipak mati je tkala tvoj šapat u meni i konci su se kidali u tim ponorima
***
KOPANJE
Prijateljstva su porozna zakletve se gaze znamenja su skrivena – pre ili kasnije sve te izda i napusti. Napokon, izdaješ i samoga sebe bar po nekoliko puta dnevno. Možda je još i najpouzdanija zemlja – ne gubi masu, magneti su joj uvek okrenuti ka tvom telu, otvoreni za pouzdanu privlačnost izmirenja. Najmirniji sam dok kopam rupe za stupce, sa svakom hrpom sve mirniji sa svakim zamahom ašova – u svakom grobu je kolevka, u svakoj kolevci grob.
BORIVOJ VEZMAR rođen je 1971. godine u Pakracu, Hrvatska. Objavljene su mu tri zbirke pesama: Opis mesta (Pančevo, Grafos, 2000), Ploča se otvara (Beograd, Zora, 2005), Noć u čitalištu (Zagreb, SKD Prosvjeta, 2008). Pesme su izlazile, između ostalog, u časopisima: Treći trg, Književna reč, LMS, Koraci, Braničevo, Književni magazin, Polja, Povelja, Mons aureus, kao i u Ljetopisu SKD Prosvjeta te u Srpsko dalmatinskom magazinu. Radi u biblioteci Filološkog fakulteta u Beogradu.
Kad nisam išao u ribu, išao sam u kino. Dom kulture je bio blizu, i moji su bili presretni kad bi znali da sam u kinu, naročito zimi, jer tad Trebišnjica nadolazi do zastrašujućeg nivoa, postaje opasna, a mene je i kao takva privlačila na jedan drugačiji način. To kad se u jesen i zimu nakon kiša rijeka izlije i voda zamuti, kad nosi sve pred sobom, tad se riba povlači u stranu uz obalu, sklanja u novonastale tišake i tada sam u takvoj zamućenoj rijeci obično lovio na glistu. Voda je bila blatnjava, mutna i ne bi ni vidio gdje spuštaš udicu; obično bi to bilo odmah ispred jer i riba slabije vidi kroz blatnjavu vodu i to je bio jedan drugačiji, još neizvjesniji ribolov. A kada bi kiša konačno prestala i vodostaj krenuo da se spušta, bilo bi mi potajno žao kad bih na vijestima čuo da se nivo Trebišnjice povlači. Avantura je odlazila, opadala, povlačila se s rijekom. Tada, u vrijeme jesenjih i zimskih izlijevanja rijeke, svi su bili sretniji, ako ništa mirniji, da sam u kinu, a ne na rijeci. Ovdje mislim na familiju, ali i komšiluk, jer sam se kao dijete često gubio, samo bih najednom nestao, ne bih došao kući, a niko ne bi znao gdje sam; dobijao sam napade odsutnosti, najčešće išao prema rijeci, ne bih se nikom javljao satima, a kad bi se to desilo zimi, svi su ludili od brige i obično bi se našao taj neko ko me zadnji put vidio… prije par sati kako stojim pored rijeke i buljim u vodu. Tad bi se svi nadigli u potragu, ne jednom i milicija. Dobro se sjećam, igrao je “Pink Panther” s Peterom Sellersom, a ja sam trebao u kino poslije podne, međutim, kako nije bilo karata za tu projekciju, otišao sam na večernju, ne javivši se nikom. U po filma je ušla milicija u kino s baterijama i izvukla me iz sjedišta u prvom redu, odvela kući, gdje je već vladala polužalost zbog mog nestanka. Šokirani, ukućani su se prvo obradovali, ljubili me u nevjerici, a onda sam fasovao batine. Te jeseni, u jednom danu su se utopila dvojica iskusnih ribara. Zato, kad god bih za vrijeme tih kišnih i nabujalih perioda pitao mogu li u kino, to bi objeručke bilo prihvaćeno. Socijalistički Dom kulture bio je pet minuta od kuće, svašta je bilo na repertoaru i filmovi bi uglavnom igrali dva dana, po dvije predstave, u 17:30 i 19:30, a ja sam išao na ovu prvu. Karte je prodavala “Stana iz Japana”, na vratima ih cijepao “Mujo Kultura”, a za red u kinu zadužen bio “Božo Mumin”. Ako postoji detalj, filmsko iskustvo, kada sam možda prvi put osjetio magiju velikog platna, to je scena iz Fellinijevog filma “Casanova” sa Donaldom Sutherlandom. Otišao sam u kino, bio sam klinac i ovaj film nije bio baš primjeren mom uzrastu, ali tada se, ili bar ja ne pamtim, na to nije baš previše obraćala pažnja. Sjećam se scene kad Casanova vesla barkom po noći, a more je od najlona, talasa se i presijava kao pravo more. Privuklo me upravo to, da more očigledno nije voda, ali ti nekako i dalje znaš kako je to more. Čudno mi je to bilo, ali i privlačno. Poslije istog tog filma, kada smo izašli iz sale, na ulazu su čekali ljudi za noćnu predstavu. Kako tada nije na svakom koraku bilo pornografije kao danas, za takve filmove bi karte uglavnom bile rasprodate, bez obzira što to obično, kao konkretno i taj film, i nije bila pornografija. Smišljeno i bez puno pompe, za to socijalističko vrijeme suptilno-trgovački, takve filmove su reklamirali na način da bi na plakatu bile jasne seksualne aluzije, crtež polugole žene, makar sise u trećem planu, i u ovom slučaju sam naslov – Casanova. Tako su karte za ovaj film očekivano planule jer je kroz provinciju najdenom proćarlijao neki slobodniji povjetarac. Kakav je film, upita neko iz gomile koja je napaljeno čekala večernju projekciju nas koji smo izlazili sa poslijepodnevne. A ništa, brate, ne idi, ne vidi se ništa! Ako se i vidi, onda je žena grbava, odgovori neko iz naše gomile. Sjećam se da sam upitao mamu mogu li u kino, ona je rekla možeš sine, naravno, šta je u kinu? Igra “Hopa-cupa u krevetu”. Štaaaaaa? Bože sačuvaj, ni govora, ne možeš to gledati! Ja sam ipak otišao, pri tome još kupio dvije karte i jednu preprodao po većoj cijeni, privukao me ovaj iznenadni momenat zabranjene rabote, a kad su moji saznali da sam gledao taj danski softerotski film, bio sam kažnjen, mjesec dana nisam mogao ići u kino. Otac me poslije, krijući, propitivao kakav je film, o čemu je i smijao se kada sam prepričavao detalje. Gledao sam sve i svašta, od Bruce Leeja (nakon čega bi obično slijedio mini kung-fu obračun u obližnjem parku) do partizanskih filmova, i osjećao kako me sve više privlače ti drugi, paralelni svjetovi, kao prozori u neke druge živote, slične ovom stvarnom, a opet različite. Ne znam da sam nešto u to doba razmišljao o smrti, osim onog uobičajenog, jezovitog dječijeg straha pred tom nemani, ali sam osjećao kako je jedini drugi život koji su ljudi stvarno vidjeli, pored ovog koji živimo, bio taj filmski. Od takvih se predosjećaja zamutila moja dječačka hemija, pa sam još više išao u kino. Priča Nedžad Fazlinović, moj tadašnji nastavnik likovnog koji danas živi u Švedskoj, da me sreo kad sam izlazio iz kina sa poslijepodnevne predstave, a on krenuo na večernju: bio sam valjda peti-šesti osnovne kad me u prolazu upitao kakav je film, a ja odgovorio ma nako vala… dječiji. Film “Sjećaš li se Dolly Bell?” bio je moje najvažnije filmsko iskustvo. Došla je vijest da je taj film već dobio neku važnu nagradu i već tada sam, sa sigurnošću to mogu reći bez obzira što sam imao trinaest godina, osjećao kako ima to nešto oko filmova i tog posla što je perverzno glamurozno, mitomansko, nešto što je samu vijest o nagradi činilo neuobičajeno bombastičnom. Kada je “Sjećaš li se Dolly Bell?” došao u naš mali grad, ljudi su uglavnom bili razočarani, ništa posebno, ma nako. Bio sam očaran, zaljubljen, omađijan ovim filmom. I danas mogu da oživim posebno ushićenje koje sam imao kada sam ga prvi put gledao. Dovoljno je da pomislim na taj trenutak i u meni se, negdje daleko, upali vatrica, jedva vidljiva, kao kada neko u mraku šume kresne šibicu. Kada bih mogao, stalno bih ovaj film brisao iz sjećanja i nanovo išao da ga pogledam prvi put. Sjećam se kako sam tih dana vršnjacima prepričavao o čemu je film, a oni su poslije govorili da izmišljam, jer su u međuvremenu gledali “Dolly Bell” i kako tih scena uopšte nema. To mi se mnogo godina poslije ponovo desilo kada sam svoju ženu Sanju, dok smo se zabavljali, peglao pričom o filmovima i jednom prilikom joj u detalje prepričavao Fellinijevu “La Stradu”, a kada smo konačno sjeli da odgledamo film, primijetio kako nekih detalja uopšte nema u filmu, iako sam ih ja uredno prepričao. Filmovanje se uporedo dešavalo i na TV-u , gdje su se na državnoj televiziji, jer druge nije ni bilo, prikazivali, pored ostalih, i ozbiljni umjetnički filmovi. Utorkom uveče išli su ciklusi filmova Humphreya Boogarta, Hitchcocka, Fellinija, Chaplina i drugih, ili četvrtkom uveče, u kultnoj emisiji “3-2-1 kreni”, koju je vodio Ivan Hetrich, gdje su mudre glave pričale o filmu koji se tu noć prikazivao; bio sam privučen ovom emisijom, bez obzira što sam malo razumio od te kritičarske priče. Ne mogu da sudim koliko je u to vrijeme bilo društvene slobode ili neslobode, ali se sjećam kako smo familijarno sjeli da gledamo Fassbinderov “Querelle” koji je bio na TV-u u osam uveče kad se ispostavilo da je to, za to vrijeme, prilično eksplicitna gay priča. Koliko je tu bilo svjesne liberalne ideologije, koliko javašluka u procesu cenzure, a koliko toga smiješano u čudnim jugoslavenskim omjerima, teško je reći, samo znam da su mi takve stvari, negdje krišom, subverzivno pankerski govorile da se smije i može svašta ako se to pametno i umjetnički upakuje. Petnaestak godina poslije u Americi, u školi, nakon diskusije o Fassbinderu, profesor će me upitati gdje sam prije gledao Fassbindera. Na državnoj televiziji, rekao sam. Na državnoj televiziji? ponovio je on u nevjerici. Da, i počeo sam nabrajati šta sam sve gledao na toj televiziji. Koja je to država, molim lijepo? Tad se zvala Jugoslavija, ali se raspala, a ja konkretno dolazim iz Bosne i Hercegovine. Pa kako se država u kojoj su se takve stvari gledale na javnom servisu raspala. E jebiga, ne znam ni sam. Mislim, znam, ali je komplikovano za objasniti.
NAMIK KABIL rođen je 1968. godine u Tuzli. Završio je studij filma na Santa Monica Collegu i Los Angeles City Collegu u Los Angelesu, u SAD. Trenutno u Sarajevu radi kao pisac, scenarista i filmski reditelj. Autor je romana “Sam”, “Amarcord” i “Isijavanje”.
Mi živimo u lijepoj kući Tako je lijepa da gotovo uopće ne izlazimo Osim na lijepi suncem obasjani balkon Na kojemu lijepe vreće pune svoje raskošne truleži Zauzimaju počasna mjesta Našeg lijepog sunčališta Kroz prozor gledamo lijepo plavo nebo Tako blistavo i tako beskrajno Da bismo ga mogli rukama uvući u sobu Kad bi nam se dalo dići s lijepog ležaja U koji smo davno utonuli Još dok su rijeke bile mutne I dok u moru nije bilo riba Vani je proljeće I sve je tiho Već odavno Neka žena lijepog glasa Doziva psa Ili dijete Ali javlja se samo vrana koja već godinama pjeva istu pjesmu Zato ću iskoristiti ovaj lijepi dan I izaći na balkon Gdje ću duboko disati Dok se lijepo ne onesvijestim I ostanem tako Sto lijepih godina
***
PLES
Sjećaš se Kako smo plesali one večeri Kad te nije bilo Sjećaš se sigurno Jer si me gledao Ravno u mozak I u srce Koje sam Tog jutra na silu progutala Svjetlo je bilo Toplo Bjegovito Rasulo se u meni kao zlatni prah Tvoja ruka na mome licu Oko mene ništa usred ničega Bila sam boginja I bog svih bogova Mudra kao Buda Tužna kao mladi Isus u mome snu Namaste, Isuse moj dobri i lijepi Otelo mi se iz grla Što je, tu je Plesati se mora Posadi cvijeće iza kuće I neka se vine u nebo Rekao je i nestao u sunčevoj koroni Jer ja sam android S tvojom rukom na mome licu Ispod disko kugle Otvara se zemlja I tako mora biti Jer mene ima Samo kada tebe Nema
ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“. Radi u Kulturno informativnom centru.
I. kupili smo stan u bijeloj zgradi s dvorištem da ne preuzima kuću od drugih životinja da ne prepliće grane na visokom drveću i njima lišćem oblaže podove sobe su dovoljne za nekoliko koraka i mogla bi da želi usvojiti navike ali nije navikla na tiho uzemljenje i prigušena umjetna svjetla u sumrak penje se na korijen majčina repa podliježe zakonima tihe gravitacije svaki njen pokret ima svoje ime ljulja se kao trešnja obješena na uho
II. ujutro se bosa šulja na prstima da ne probudi sjenu koja je slijedi ja sam ta sjena ali za nju je to tijelo snažan dokaz da ni nisam bio ovdje kad čuje da sam pomaknuo zavjesu u stranu hitro se sklupča u neprobojnu loptu ljuske od keratina na unutrašnjosti udova sastavom podsjećaju na dječje nokte
III. da se tog dana ništa nije dogodilo hranila bi se i dalje mravima i termitima dugim jezicima skupljala plijen i uzdisala s malim tragovima agresije ovako gledam kako se ljulja u zraku i brinem odakle joj debela pletenica koju ću za minutu sijedu i tanku provući kroz češalj i gledati kako stari
IV. dok ja u dvorištu ništa ne slutim i ispijam velike gutljaje čaja nizovi kodova spuštaju joj se po kičmi i slijede utvrđena pravila kombiniranja u dlan između prstiju stavlja meso užeta prekraja granice da pokaže što sve može direktno ispod ekvatora postaje sve teža sve oblija i deblja kao sekvoja
V. pjege joj rastu u male otoke pjege se šire na dimenziju kontinenta više nema oči samo države preko zjenica raširenih u koncentrični slijed kao crijep ono što ona više ne vidi jasnije je od pjege staklenog oka koja se pred mojim očima urušava unatoč svim čudima u pokretu otvaraju je na stolu puna je ugljika minerali iz soli vežu se uz stanice toksikološki nalaz zbog velike gustoće upućuje da su joj tkiva neizbrušeni dijamanti
Idu preko pješačkog prelaza. Mladi muškarac, visok, malo pognut, u ruci nosi dječji tricikl. Uz njega mlada žena, lijepa, plače, u ruci nosi dječju biciklističku kacigu. Nešto se dogodilo.
Leži na tvom noćnom ormariću Murakami odmara u Norveškoj šumi Plahtu danima nisi mijenjala Krevet je razbacan U kutu sobe grliš jastuk I bojiš se vlastitih suza
Kad si imala osam Htjela si dvije curice i jednog dečka Svoju slastičarnu negdje na Ozaljskoj Tamo gdje te tata često vodio na sladoled I da se udaš za Marka Jer Marko nikad nije vukao curice za kosu
U srednjoj si upoznala vino i ljubav Na faksu kritičko razmišljanje i socijalnu pravdu Njega si upoznala na rođendanu najbolje frendice Osvojio te svojim mirnim pogledom i jakim rukama Osjećaj sigurnosti naveo te da se budiš uz miris kave I da kokice za večer filma na praviš sama
Ali s napuklom donjom usnom Teško je jesti kokice, sol nagriza Miris kave se ne osjeti kroz frakturu nosne šupljine U kutu sobe dok grliš jastuk Bojiš se vlastitih suza jer on ne voli kad plačeš Zato čekaš da se zalupe vrata
Da sam ja na tvom mjestu, bježao bi Bježao bi koliko me noge nose Ali nisam, i teško da ću ikada biti Bojim se da nikada zapravo neću znati Kako izgleda svijet kad ti ljubav pesnicom Zatvori oba oka
***
HAVAJI SA STILOM
Ja bih samo trećinu rekla je I nakon što je odgrizla trećinu nastavila je pričati o dobrobitima meditacije četrdeset dana strukturiranih rituala i discipliniranog življenja postepeno dovedu te kaže u stanje više svijesti Stvar je u tome što kroz meditaciju spoznaš pravi put svog pronalaska sebe I kad napokon dođeš do točke prosvjetljenja znaš kojim putem ćeš dalje Za razliku od supstanci koje te samo na kratko dovedu do svjetla, a kad se vratiš, ne znaš ni gdje si bio, ni što si skužio niti što bi s tim na kraju krajeva Kužiš, Havaji sa stilom Narkotici su za lijene ljude poput tebe Kaže ona i odgrize još jednu trećinu
***
ZELENI
Prislonit ću glavu na tvoje grane samo na kratko Tiho mi šapni da sve je u redu da se ne brinem i da pripadam Uvjeri me svojom tihom prisutnošću u pozadini ovog razgovora, da svaki trenutak prolazi kao što korak prolazi i ogradi me svojom šutnjom da osjetim slobodu u tvom zagrljaju Pristani na moja ishitrena trčkaranja po pretklijetkama uzlupalog mi srca Jer ti si velik i tvoji korijeni su duboki tvoja kora je tvrda i može to podnijeti
LUKA ANTIĆ je svestrana svaštara iz Šibenika s prebivalištem u Zagrebu. Iza sebe ima brojne nastupa na raznim pjesničkim događanjima i tribinama, a trenutno slaže materijal za svoju prvu zbirku. Između ostalog vodi program pjesničkih večeri Govorimo glasnije u Boogie klubu te Open mic i Turbinu turbo tribinu u Močvari.
Mrak se spuštao kao hladna kabanica na ramena kad se šofer sjeti – S onu stranu nekad je bila govornica. Nabijen je to muškarac navikao na težak rad i grubosti svake vrste. Iako je djelovao iskusan dok je sjekao serpentine jednu za drugom, tek sada, među posječenim stablima čini se da je zbilja na svome. Debelu nogu podignuo je na panj i gledao u autobus iz kojeg je dimilo.
– Uputimo se, što čekamo? – ustane sredovječan čovuljak i izdvoji se pred zabludjele izletnike. Nitko ne trepne. Čovo se nakašlje pa ponovi nešto glasnije. Neugodno mu je, jednom rukom popravlja zalizanu kosu, a drugom ovratnik. Netko glasno izdahne i autobus ispusti lijen i beznadan zvuk.
Šofer tad odlučno priđe, obje teške ruke stavi mu na ramena i posjedne ga natrag na panj. – Idem sam.
Izletnici sjede kao djeca, grleći koljena. Jedini pokret koji povremeno čine prstom je preko zaslona. Prate znak za signal kojega nema. Čovo pokušava razgovarati s nekom mladom djevojkom, a ona okreće očima. Uporan je, ne prestaje zapitkivati pa mu se djevojka unosi u lice. Pokazuje na svoj palac, zatim na kažiprst pa na srednji, a zubi joj povremeno bljesnu u polumraku dok mu tumači kao djetetu. Čovo odmahuje glavom i drobi svoje. Svađaju se šaptom.
Ona sad uzima svoj ruksak i odlazi putem kojim je maločas otišao šofer, a nitko ne podiže pogled. Čovo se također vratio u položaj fetusa na panju. Ovi ljudi čine me nervoznom pa gledam mimo njih, u sivu maglu što se razliježe po makadamu. Dim je obujmio naš ružni plavi autobus i čini se kao da ga ljulja u san. Kolijevka za kvarnog sina, pomislim i uvučem vodu natrag u nos. Potežem zatvarač na ruksaku tamo i ovamo, stavljam kosu za uho, masiram si sljepoočnice, sve nebitne radnje jedna za drugom. Odlučujem napokon krenuti za djevojkom.
Put je obrastao, ali jasno se vidi da je postojao. Pod nogama je mokro i svakim korakom uzdiže se vonj. Vlaga mi se zavlači pod kosu, grudi su mi prepunjene. Brišem nos dok ćoravim i suznim očima oštrim žbunje pred sobom. Brzo grabim naprijed, a iza mene netko dahće poput psa. Zastajem, ali se ne osvrćem.
– Jeste li je vidjeli? – čovuljak izgleda naočit, sada vidim, usprkos niskom rastu. Armani mu je poderan duž rukava i ja se nehotice podsmjehnem. Čovo krivo shvati. – Nestalnog je karaktera, kao i njena majka. – nasmiješi se. – Znate, razveden sam. – nepotrebno doda. Srećom po nju. – pomislih. Nezgodno, baš. – rekoh. Hodam brzo kako ne bih morala razgovarati. – Grozno, da se čovjek sav izdere… – njegov glas gubi se u šušnju koraka. – … ove Paciottice nikako nisu za šumu. – čujem kako posrće hvatajući korak za mnom.
Načas me pokoleba neobičnost situacije. Zašto predvodim ovu potragu? Zar ne mogu baš nigdje otići a da se ne osjetim odgovornom za svako sranje na koje naiđem? Možda tražim tuđe dijete da bih si lakše oprostila što sam svoje ostavila. Ostaviti dijete za vikend – to si ne opraštam sad kad je sve pošlo po krivu. Hodam brže nego što mislim, brže nego li se osuđujem i to me umori. Zaustavljam se s rukama na koljenima i objesim glavu prema tlu. Krv mi jurne pod kapke. Pačoti me sustiže i saveznički me tapše po leđima. Dižem glavu da bih ga vidjela kako se blesavo smije bijela lica obasjana mjesečinom. – Tu smo. – kaže. Ne razumijem ga. Gdje smo to trebali stići?
Pred nama je razbijena modra govornica. Baš onakva s kakve sam se javljala majci sa školskih izleta. Oprezno položim ruku na veliku crnu slušalicu, čini mi se da diram muzejski eksponat. Netko tad stavi tešku šaku preko moje i podigne slušalicu, kao da me uči telefonirati. – Mama? – prošapćem. – … jel razumiješ? – obrecne se šofer. – Kao da je prerezano nožem. – pametuje Pačoti. – I ništa se ne može? – dolazim sebi. – A šta? Šta, da se spojim na vaj fi na ovo govno? – Ne, ovaj – pravdam se – mislila sam da se može zalemit ili nešto. – Ajde, molim te. – šofer potegne hlače pa nastavi govoriti onom drugom kao da me nema.
Djevojka tada dolazi iz nekog žbuna, a kad spazi čovu, vrati se natrag. Nalazim je kako sjedi naslonjena o stablo. Opažam čudne simbole na njenoj majici. I ruke su joj neobične – prsti neravni, gdjegod potamnjeli. – Hej, gdje bi ovdje mogla, znaš…? – Pišat? – gleda me umorno, a mjesečina prolazi između dviju grana i osvjetljava joj ruke u krilu i dio lica. Crni komadić nečega njiše između srednjeg i kažiprsta. – Mhm. – neprijatno mi je. – Ja sam tamo. – pokaže bradom, a trepavice učine isprekidanu sjenu na mjestu gdje je lice izgledalo naročito blijedo pod podočnjacima boje šljiva. Zaobilazim stijenu. Na jednom mjestu već je zgužvana maramica pa čučnem pored. Namještam se, ali mlaz ipak pišti po lišću. Pada mi na pamet da se usput i izdojim, jer tko zna kada ću opet imati priliku. Odlučujem, ipak ne. Vraćam se do stabla gdje je sjedila, a ona upravo posprema onaj komadić u džep.
– Kako se zoveš? – De. – De? – Četvrto slovo abecede. – To je skraćeno od…? – Da. Razgovor nije obećavao, ali radije bih sjedila s njom nego gledala u onu dvojicu. Objema bude krivo kad dođe Pačoti. – Imamo plan. – važno će on. Uputismo se za njim prema govornici. Tu je, kao za katedrom, stajao profesor emeritus autobusnih kvarova. – Telefon ne valja – uze on glavnu riječ – ali našao sam neki stari čamac. Odveslat ću na onu stranu i tamo ćemo pozvati pomoć za ostale.
Poslušno krećemo za njim prema urušenom mulu. Činimo strašnu buku dok osam nogu drobi po iščašenim pločama nekoć popločanog puta. Gnjilo lišće ispunilo je veće rupe i utore, a suho, svježe napadalo, prekrilo je čitav mul kao jedan od onih jako dugih, a uskih tepiha što se rastežu po crkvama. Taj tepih i taj štropot u vlažno i suho naizmjenice na mene djeluju svečano. Očekujem pred sobom vidjeti kakav oltar, ali na kraju mula poredani su obični kameni stupovi. Za jedan od njih privezan je čamac. De zaostaje i s pažnjom ih promatra.
– Znači, ipak postoji… – Naravno da postoji, čamac kao i svaki drugi. Doduše trošan, ali poslužit će. – čovuljak jedva dočeka sudjelovati u iznošenju plana i programa. – Ne, ne. Kipovi. – uzbuđeno će De. – Je li ovo taj spomenik? – upita šofera. – Nisam ja vodič. – otrese se on i pljune u lisnat pokrivač. Gledamo ih sad iz čamca kako plivaju u zelenkastoj magli. Nejednake su visine i neobična rasporeda. Izgledaju pomalo kao ljudi. Finger family, pomislim i poteku mi suze.
Netko potrči prema mulu i diže ruku uvis. Doziva nas. Šofer zadrži čamac kako bi ukrcao još jednog izletnika što je očigledno išao za nama. Mlada žena s dojenčetom u naručju spušta se u čamac. Nitko joj ne pomogne. Lice joj je neupečatljivo i nisam je ranije zapazila u autobusu. Naravno, osjetim se i zbog toga krivom. Šofer uzima vesla i čamac zaplovi kao prazan.
De sjedi okrenuta od svih. Nepristojno joj nadvirujem preko ramena i ona nad papirom zaustavlja prste i u njima, sada vidim, komad grafita. – To je spomenik izbjeglicama. – šapće. – Misliš na… – počinjem shvaćati. – Onima koji su se utopili, da. – Tko je napravio… Taj… – Aktivisti. Kao sjećanje na one koje nisu spasili. – Podsjeća me na Uskršnji otok. – nasmiješim se. – Da, ali to je suvremena umjetnost. – ona će sada nešto vedrije. – Glupost. – ubaci se Pačoti očinski. – Moja kćer fantazira. To su stupovi za vezati čamce. – Moj otac ne bi prepoznao umjetnost ni da mu padne na glavu. – De afektira riječ otac i ona ostane visjeti u zraku kao zgrčena mušica na niti paučine. Otac se ne uvrijedi nego nastavlja. – Zašto bi itko ikada dizao spomenik ilegalnim radnjama? To je obična… Puštam da njegove riječi progutaju udarci veslima – moja je pažnja sva na djevojci. Gledam kako sprema grafit u džep, a crtež u fasciklu. Poželim je zagrliti. Njen otac podiže glas, ali šofer ga naprasno prekida. Svima daje znak da šutimo. Djeluje prestravljeno i taj strah prelazi na nas kao zaraza.
De me hvata za ruku. Mlada žena obujmi djetetu glavu i zuri velikim vodenim očima. Pačoti čupka končić na rukavu, a Šofer usmjerava čamac za stijenu i zaustavlja ga. – Upali smo u rutu ilegalaca. – šapće. Snop svjetla šara po glatkoj crnoj površini. – Mi imamo dokumente. – važno će Pačoti. – Ovdje te ne pitaju, nego pucaju. – bijesan je šofer. – Ko pusti glas, bacam ga u more. Njegove goleme šake odavale su golemu vjerojatnost da će izvršiti prijetnju. Svi zašutimo. Ono dijete, uplašeno žamorom, zacvili. Šofer pogleda prijezirno i svima valjda bude jasno – ne bi dvojio. Pačoti na to okrene glavu kao da ga se ne tiče, a kćerka ga gleda s gađenjem i nevjericom. Mlaz toplog žutog svjetla tad poliže rub čamca. Ne dišemo. Sa zapada počinje puhati, a pljaskanje vesala sve je jasnije. Približavaju nam se, ali svjetlo sada upiru na drugu stranu.
Pitam se ne bi li bilo razboritije sada ipak doviknuti – Naši smo, imamo papire! – i skončati sa svime. Ne usuđujem se predložiti. Tada bi me šofer bacio dolje u leden mrak, a mene čekaju kući, čekaju me. Ostajem tiho, stišćem djevojci ruku. Želim onoj mladoj ženi uhvatiti pogled i umiriti je nekom nijemom gestom, ali ona zuri u dijete i mehanički ga treska. Ono tiho cvili. Svi sada gledamo u to dijete i čekamo što će biti. Oblak otkriva mjesec i pod bijelim svjetlom jedno drugome vidimo pohlepu za životom na stisnutim usnama. Ne svidje nam se prizor.
Dijete zaplače, šofer ga pograbi objema rukama. Dijete zaplače glasnije, otkopčavam jaknu. Šofer ga zabacuje preko ruba, ja se bacam predanj golih prsiju i hvatam dijete. Luda od herojstva, ne mičem pogled s njegova. Gleda me s mržnjom, ali ponešto smeten. Grabim mu dijete iz šaka i stavljam ga na prsa. Muk. Mali siše. Čarapice su mu mokre, majka mu plače. Brod odmiče i žuto svjetlo sad je tek končić na pučini.
Šofer nastavlja veslati i mi bez glasa napredujemo prema drugoj strani uvale. Mjesec je opet zakriven oblakom i čini se da uplovljavamo u samo srce mraka. Šofer nemarno privezuje čamac za željeznu kuku. Mlada žena uzima dijete i odlazi. Htjedoh za njom, ali nepoznat netko ispriječi mi put. Ne dozvoljava mi proći. Pačoti i kćerka stoje na mulu i čekaju da im šofer doda ruksake iz čamca. Ovaj to ne uradi, već odveže čamac i u nekoliko snažnih zaveslaja nestane u mraku. Sada spazih da su i moje stvari ostale tamo. Uskoro dolaze još dvojica i odvode nas. Govore jezikom koji nitko od nas ne razumije.
JELENA MAROVIĆ ima 29 godina. Diplomirala je pedagogiju te hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Splitu. Majka je dvjema djevojčicama. Piše kratke priče i, nešto manje, poeziju. Djela su joj objavljena u nekim književnim časopisima i na portalima.
čovjek-časopis 