čovjek-časopis

GLAVA DVADESET TREĆA
(MAJA, FRANJO)

I baka Maja (očeva majka) i djed Franjo (majčin otac) umrli su u ljeto 1995. godine, posljednje godine rata.

Baka je, pred smrt, buncala:

dozivala sinove Milu i Đuru, (ubijeni, živi spaljeni, u Jasenovcu, kao dječaci), dozivala i djeda Ostoju (ubijen, živ spaljen, u Jasenovcu u 37. godini života), pominjala kukuruze i neuzoranu njivu pored škole u Bjelajcima, dozivala tetku Anku, pominjala susjedno selo Maglajce, pričala s nekim Stipanom o kući koja gori, svraćala nekakve svatove u kuću, šaptala gdje je sakrila kokošja jaja za večeru, pominjala poimence jagnjad zaklanu 1938., zvala strinu Milju i strinu Gospavu na kavu, dozivala kumu Dušanku (kuma Veje ženu) na slavu Đurđevdan, pričala kako se za đurđevdansko jutro svatko mora umiti u lavoru s vodom punom cvijeća, davala imena šumama oko hrvatskog sela Maglajci, govorila molitve mješajući pravoslavne s katoličkim, galamila na čiču Uroša što nije pokosio livadu, zvala da se obere voćnjak iza kuće, tepala davno zaklanom teletu, tepala davno uginulom psu, mojem ocu Milutinu tepala kao da je beba, ljubila nekom popu Dušanu ruku, pominjala iskipjelu vareniku, zvala na pitu čiču Boška i čiču Dragutina, plakala i govorila imena koje nitko nije mogao razabrati, govorila da su šljive prezrele za rakiju, da bi trebalo krečiti trešnju kod štale, šaptala tetki Anki kao da su u zemunici na Kozari (u zbjegu), psovala krvavo sunce nekim ustašama što idu od Dubice, tražila da joj upale petrolejku, da ne vidi dobro, dozivala prabaku Soku da doplete duge čarape, otkrivala gdje je sakrila komadić sapuna u štali, savjetovala da se napravi obor za ovce, govorila da borovina pucketa dok gori, pričala o crvavim ašlamama i mlakoj vodi u Djeda‑Đorđovom bunaru, pričala kako ne valja što čuje vranu u sumrak, pitala otkuda tragovi zimovke u snijegu, tražila lastavičja gnijezda u sobi, prijetila pticama upetljanim u zavjese na prozorima, govorila čiči Urošu da ne ide u Beč i da ne ostavlja nejake sinove u selu, odvajala komade kruha na stranu – za sutra, pitala otkud toliko perje jastucima, objašnjavala nekome kako da dođe do manastira u Moštanici, tražila da doktor prvo pregleda imaju li djeca vaške, šaptala kako ne može više pješice u voćar, da je daleko, zapovijedala da partizanske spomenice ima da vise u hodniku – sve četiri, govorila kako je čistila osnovnu školu koja se zove “Mirko Cvijetić”, vikala – “Stipane, čuješ li, čuješ li!?”, tiho jecala za nekim pilićima u korpi koji su nestali kad je pala granata, jadala se kako nema čime upaliti svijeće na nečijem grobu, dozivala svoju sestru Milicu pokojnu od 1936., ružila kćerku Anku što riskira noseći poruku partizanima u Jelovac, govorila kako će kosti poginulog brata Pave iskopati i prenijeti u Bjelajce, tukla po jastuku misleći da mlati veš na potoku, nekome objašnjavala da njima u selu ne treba struja, jadala se što mora trampiti kravu za pšenicu, tjerala djeda Ostoju da ispregne konje i prestane pjevati, pitala nekoga koliko ima od Siska do Dubice vozom, nudila bombonima unuke Duška, Milu, Darka, Savana i Botu, savjetovala snajku Lepu da pravi tanju čorbu – da nema za svakoga, pozivala kumu Ružu da pomuze kravu i zatvori kokoši, vikala na nebo da je oguljeno, vikala na noć da je preduga, proklinjala zemlju da je pretvrda, proklinjala snijeg da je prebrz, smijala se nekoj ranoj ljetnoj kiši, radovala se nekom dobrom ljetu i bogatoj berbi, govorila da će kad joj se sinovi obogate kupiti mlin i sama sebi mljeti brašna koliko ona hoće, da će bogate sinove ženiti, da će, kad joj muž dođe iz Jasenovca, sve svece pozvati da joj pređu prag i majku Isusovu, da joj muke svoje ispriča i zagrli je bosonogu i ostavljenu i uplakanu i ničiju i izvrijeđanu, i da će sinove iz Jasenovca u utrobu svoju vratiti, zauvijek.

Djed je, pred smrt, buncao:

otkud ovaj rat, i je li i ovaj rat onaj rat, pitao gdje mu je mater Mara, i što se ne odaziva, govorio Karmeli da ne može kontrolirati mokrenje, da je čuo da su doktori našli lijek za rak i da će mu izliječiti najmlađu kćerku, tetku Ernu, prijetio svome ocu da će se baciti u more ako ga prime u Kraljevu Jugoslavensku mornaricu, tepao baki Hani i pjevušio joj – “kraj kapele svete Ane”, pričao kako će trenirati nogometaše Hajduka i odvesti ih u Sarajevo, na Grbavicu, smijao se što mu je otac krojač sašio prevelike hlače, tražio da ujak Hrvoje nauči neku vježbu na konju s hvataljkama, prijetio nekom šegrtu da s njim neće više popeti se u lokomotivu – da su željezničari gospoda, a ne ljenjivi pizduni, tražio da njegovom unuku Darku u kinu puštaju vestern s indijancima, obećavao da će kupiti sinu Anti bicikl, i Antinoj curi Marici, prijetio nekom milicioneru što ga je prijavio jer je rekao da je Tito Hrvat, molio za nježniji ubod pri infuziji, dozivao brata Andriju, koji je nestao s Wermachtom u Rusiji, birao kačkete za unuke na Baščaršiji, nosio bocu vina bakinoj sestri Ceciliji u Banja Luku, ćaskao s velečasnim iz Bugojna pred krštenje bratića Mate, odobravao baki Hani da pravi košer juhu njezinoj sestri Amaliji i bratu Ottu, sjećao se nekakve ikone s verglom, koju je nesmotreno dao crkvi u Ljubiji nakon smrti bake Hane, ujaku Viktoru objašnjavao kako da loptu titra bar stotinu puta, obećavao nekome da će naučiti plivati, zapjevao dalmatinske pjesme i davao riječ da će na jidišu pričati uspavanke do proljeća, žalio se na snijeg kod Travnika, objašnjavao kako je vozeći brzi vlak udario jelena između Zagreba i Zaboka, pozivao na pureće pečenje za Božić neku Stojanku Bujak, i njezinog muža Branka, opisivao šinjel u Jugoslavenskim željeznicama, kleo se da su željezničari nosili bijele rukavice, pozivao na partiju bele nekog Majstorovića i Kerića iz Donje Ljubije, kleo se da osjeti miris pružnih pragova u sobi i tražio od matere Karmele da ih iznese, pitao u kojoj je vojsci unuk Bota, i pobjeđuje li ta vojska u ovom ratu, svađao se s radijskim glasom spikera, plakao od bolova, tražio da mu donesu kisika, da ne može disati u kabini lokomotive, zvao da igraju domine nekog oficira Udbe, smijao se jer je čuo da će mu kćerka Irena roditi unuka, zezao sina Viktora da pita mater otkud mu židovski nos, pričao da je kupio štucne i kopačke nerođenom unuku, kleo se da ima pod jastukom člansku kartu FK Željezničar iz Sarajeva, dozivao pokojnu kćerku Ernu, pričao kako je unuku Darku išao u posjet u JNA u Zagreb, i kako su išli tražiti Dragu Plečka u Samobor, da im kaže kako spasiti od raka Ernu, opisivao Višegrad i Rijeku i skretnicu kod Zavidovića, tražio od zeta Ljubana da mu priča kakav je grad Mali Zvornik, preko Drine, zvao nekog Stekića da mu otvori prodavaonicu iako je nedjelja, vikao “Ljubija”, kao da vlakom ulazi u stanicu pa javlja putnicima, tražio od nekog Šefika Ćoralića, da igra stolni tenis za reprezentaciju sreza Ljubija na Radničkim sportskim igrama u Banovićima, dokazivao nekome da je bio korner, i da ga je dosudio “plavima”, molio Gospu da mu podari treći infarkt i svrši sve ovo, molio Gospu da mu pokaže gdje mu stoji tata, a gdje mu je nestala mama, molio Gospu da mu oprosti što se smijao Hani dok je molila, molio Gospu da spasi unuka Botu, zarobljenog u Sarajevu.

“Otkud, dido, znaš da je Bota zarobljen u Sarajevu?!” zapanjeno ga upitao tata.

“Rekao mi kapetan Topić!” odgovorio djed Franjo, već hropćući.

______________________________________________________________________

DARKO CVIJETIĆ rođen je 11. siječnja 1968. godine u mjestu Ljubija Rudnik (BiH).
Piše pjesme i kratke priče, eseje, kazališnu kritiku, režiser je i dramaturg u „Pozorištu Prijedor“.
Pjesme su prepjevavane na francuski, engleski, njemački, slovenski, hebrejski, albanski, mađarski, poljski, makedonski i jidiš. Od 2013. godine uređuje književni blog “Hypomnemata”.
Član P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca BiH.
Objavio knjige:
– Noćni Gorbačov, 1990, Beograd/ Pegaz
– Himenica, 1996, Beograd/ Raskršća
– Manifest Mlade Bosne, 2000, Novi Sad/ Prometej
– Passport for Sforland, 2004, Banja Luka/ UK RS
– Masovne razglednice iz Bosne, 2012, Banja Luka/ Besjeda
– Konopci s otiskom vrata, 2013, Mostar/ Centar za kritičku misao
– Mali ekshumatorski eseji, 2015, Banja Luka – Beograd/ Zadužbina Petar Kočić
– Emotikoni u Viberu, 2016. Sarajevo/ Samouprava
– Paraolimpijske himne, 2017. dvojezično, Ljubljana/ Poiesis
– Ježene kožice, 2017. Zenica/ Vrijeme
– Schindlerov lift, 2018. kratki roman, Buybook, Sarajevo – Zagreb
– Snijeg je dobro pazio da ne padne, 2019, VBZ, Zagreb
Zbirka pjesama JEŽENE KOŽICE, Vrijeme, Zenica , 2017. nominirana je za nagradu Europski Pjesnik Slobode, u Gdanjsku, 2020. i prevedena je i objavljena na poljskom jeziku 2019. (prevoditelj Milosz Waligorski)
Režirao u kazalištu od Harwooda do Čehova – preko dvadeset režija u profesionalnim kazalištima BiH. Glumio Borisa Davidoviča Novskog, Rodiona Raskoljnikova, Estragona, Clowa….
Godine 2020. dodijeljena mu je Nagrada Fric za knjigu “Schindlerov lift”.