otkako se ne čujemo grad se suzio ne idem više u duge šetnje i nemam psa za te poduhvate na vrata pozvoni jedino domar komšiluk je nužnost kada ti isključe struju do jučer nisam znao da postoje ti ljudi ni njihova imena mrak je opet neka promjena biti stalan znači biti mrtav u tome ogledam našu šutnju čarape po stanu smrde na napuštenost ove noge samo papa može oprati izađem po hljeb i cigare raslojim se pokraj porodilišta odnesen Sufjanom u slušalicama ulice sam zaboravio iscrpljen konačnom mapom mjesta gdje smo ispijali kafe ovdje gradovi nastaju od sjećanja u njima se putuje liftom na cesti leži komad crijepa zima je suha i prinosi prve žrtve djeca u parku svrgavaju kralja
***
LJUSKA
proljeće donosi bolest majka u krevetu dva puta na stolu dva puta orah otvarao je sijedi doktor istodobno sanjamo kuću na moru ona u snu ja na javi krpimo žbuku što propušta unutra vjetar crni od njega grušaju se žile u čvorove zarastaju grla ne može jezik da me pozna – smrklo se u kruni svijesti! napolju mart dahće žedan je voska (u sestrinim očima ugasle su svijeće) listića duhana na spaljenoj usni trudim se preživjeti toplinu bolničke sobe dok kuću za ruku držim prstima joj lobanju šaram ožiljak je polumjesec mlad pod jastukom trune odbjegla kosa
***
KUĆA
kad smo kupali majku vrištala je smrad bolnice tuš je odlijevao talog joda u slivnik neizgovorenih molitvi prvi put smo osjetili težinu spužve premalu da upije sedmice ležanja hvatala nas je za kosu čupala korov iz podivljale trave tišina ugašene lampice bojlera život pretvoren u veliki sat štiman i konačno pokrenut šutjet ćemo riječ logoped dok majka izgovara iksotopalu jezik koji tek trebamo učiti
***
VAL
udišem prvu tišinu sjevera grad je otok pred tsunamijem samoće vozovi me više ne bude omamljeni slanim zrakom korozijom što stišava šine čeznem za potpunošću jutarnjeg obroka jod je ovdje suvišan element svaka noć miriše na okean
***
KESSEL-LO
do ječmenih polja deset je minuta odjek ruralnog ulazi u ljude poput hljeba u krušnu peć dan je izlučen prekratak žaoka u jagodici prsta došao sam da raskujem ograde pustim konje da hodočaste provincije dobar dio mene već je u galopu ostavljam biciklo i duševnu potkovu nek mi neko puca u noge ovdje nema masovnih grobnica kostiju za posrnuti sklonit ću sunce u džep na košulji da ugrijem grudne šume poslije svakog izleta padne mraz
SRĐAN GAVRILOVIĆ rođen je u Mostaru 1991. Prvu zbirku priča Ljetne himne objavio je 2015 godine u izdanku SPKD Prosvjeta. Jedan je od osnivača i glavnih urednika portala Strane, online časopisa za regionalnu književnost i kulturu. Trenutno studira i živi u Belgiji gdje završava drugu zbirku priča.
Danijela, možda će ti se ovaj dio činiti posve nebitan, ali mislim da ima neke veze sa svime. Uzmi ga u obzir kada ćeš i ako ćeš ikada pročitati ono što sam ti poslao u dokumentu gospodar_lutaka. Kažem ti, dio je sam po sebi nebitan, ali nekako mi se na kraju svega, čini da ima veze s time što se kasnije događalo, možda stvarne, možda simboličke, nisam siguran. Radi se o meni i mojem ocu, točnije o onome što je moj otac očekivao. I da, naravno, radi se o mojem pasivnom, melankoličnom otporu, koji je, čini se, ipak puno opasniji no što uopće mogao zamisliti. Tata je uvijek smatrao da sam šeprtlja, posebno što se tiče oružja: da ne znam dobro ciljati, da trošim metke bez veze, da ne mogu nategnuti tetivu na luku, da ne znam kako treba koristiti nož, da nisam ni od kakve koristi kada se treba zaklati životinja, da zacijelo ne bih znao pripremiti ni zeca, ma ni kokoš, da ne govorim da ne bih mogao obraniti ni sebe a kamo li drugoga, pa čak da se radi i o golome životu. Ne, nije smatrao da sam dobar s oružjem, ali je zato smatrao da sam vičan nečemu drugome, a u što se uvjerio nekom prilikom, ne sjećam se više kada je to bilo, no bilo je davno, jako davno, toliko davno da se počinjem pitati je li to bila istina ili samo neko od mojih iskrivljenih sjećanja. Uzeo me za ruku i poveo autom, u neki drugi, meni nepoznati grad, vozili smo se od jutra do predvečerja, ne znam što je o tome mislila mama, a moram priznati da se nisam ni zamarao time, volio sam tada biti s njime: putem smo stajali po bircuzima, tu i tamo bismo nešto šalabrcnuli, tata je volio ovakve lutalačke epizode, tako sam barem ja to doživljavao, te izlete, te male događaje koji su donosili sklad između nas dvojice. Predvečer smo stigli u taj drugi grad, nikako ne mogu dokučiti koji je, nije bio velik, ali ni jako malen, neki srednje veliki grad, ali nije ni važno, važno je da smo išli kod tog nekog čovjeka koji je stanovao u običnoj socijalističkoj peterokatnici bez lifta, na četvrtom katu, da, sad se sjećam, čovjek se prezivao Knežević ili tako nekako i tata mi je rekao da „šutim dok oni razgovaraju”. Čovjek se malo prenuo kad nas je vidio, dobacio je „a, i prinovu vodiš sa sobom”, na što je tata odgovorio krajnje lakonski „utrapila mi ga je mama”, što ja nisam shvaćao nimalo uvredljivo. Zatim smo sjeli za stol, čovjek je donio rakiju, njih su dvojica o nečemu razgovarali, znam da se radilo o nečemu jako važnom jer nisam razumio ni riječi, radilo se o nečemu od najvišeg povjerenja i sigurnosti, no meni sve to skupa nije ništa značilo. Čovjek mi je donio sok, ja sam ga pio, tata i on po još jednu rakijicu, pa zatim još jednu, pa još jednu. Čovjek je čas pogledavao prema tati, čas prema meni. Soba je bila slabo osvijetljena, očito u stanu nije bilo nikoga. Gledao sam kako se čovjek znoji, najprije mu je izbila na sred čela velika kap, nakon toga mu je cijela glava bila mokra, a nije bilo vruće, zatim je zapalio cigaretu, pa su njih dvojica nervozno pušili i razgovarali o nečemu što je bilo jako važno i veliko. Čovjek je postajao sve nervozniji, ja sam sve više gledao u njega, sve više sam gledao kako ga hvata panika iako se nije događalo ništa vrijedno spomena, osim te silne rakije i cigareta i jako važnog razgovora. Sada je sve češće pogledavao prema meni, i taman kad smo se spremili da idemo jer je tata rekao da je vrijeme, čovjek je otišao negdje u hodnik, pa valjda u svoju sobu pa je po povratku opet sjeo i rekao „pa kud ćete, ajmo još jedno, putno…” Tata je rekao da može, „zašto ne”, čovjek je natočio još jedno piće, zatim je u sekundi negdje odozdo izvadio pištolj, stavio ga u usta, nagnuo glavu najprije prema stolu te se konačno propucao: nisam se stigao ni pokrenuti, kad sam vidio kako je na vrh glave potekao vodoskok krvi i komada kosti, a nakon što se prevrnuo na leđa zajedno sa stolicom, niz nosnice je istekao valjda cijeli mozak. Točno se sjećam kako su se udovi sve više i više opuštali, kako su mu se prevrnute oči punile krvlju i kako je pred nama velikom brzinom umirao. Sjećam se da je ostao bosih nogu, a da je njegov ručni sat pokazivao točno 8 i 15. Glupo, zar ne, mene je najviše čudilo da se kazaljka na satu i dalje vrti iako je čovjek mrtav. I da se, kad se pogine, izleti iz cipela. Tata me brzo uhvatio za ruku te smo se, kako nas nitko ne bi ni slučajno povezao s pucnjem, tiho spustili niz zamračeno stubište u prizemlje i nestali niz ulice. Zatim smo se opet satima vraćali kući, nismo uopće razgovarali, a ja sam se uglavnom pravio da spavam. Nikada mi o tom događaju nije rekao ni riječi. Ipak, puno godina kasnije, puno, ne znam ni sam, rekao mi je da ja ne ubijam metkom, nego pogledom. Tužnim, žalosnim, očajnim pogledom. Dodao je da je moja melankolija ubojita i da je teško, „skoro nemoguće živjeti s takvim djetetom.” „Eh, da si barem volio pucati iz puške”, dodao je. „To je tako jednostavno.”
***
Martin je ležao na odjelu pulmologije na Sušaku, imao je maskicu s kisikom te je primao infuziju. Vidio sam da je niz hodnik otišla prethodna posjeta na čelu s Blažicom i ravnateljicom škole, nisam želio da me susretnu, štoviše, to bi bilo krajnje nepoželjno jer je moja žena nestala prije deset dana, a njegov je život, navodno baš radi toga, visio na koncu. Naime, u mjesnom je imaginariju on spašavao nju, valjda je pokušavajući spriječiti da nestane i negdje se smrzne. No ja sam mislio drugačije. Mislio sam da je on kriv za njezin nestanak i, sada sam si to mogao priznati, njezinu smrt. Ona je bila mrtva i on je imao veze s time. Kao što je imao i ranije veze s onim njegovim pričama o alraunama, čvorovima svijesti i onim nestalim studentima prije četrdeset godina. „Martine, znam da me čujete”, pozovem ga dok sam sjedio pored njegova kreveta. „Recite mi što znate… nešto… bilo što…” Stari je samo šutio iako sam znao da me čuje. Nakon nekog vremena sam vidio da mu se niz oko slijevala suza. Onda je tek teško okrenuo glavu i rekao: „Ovo je kraj. Gotovo je”, pa je opet klonuo dok je to izgovarao kroz maskicu. „Recite mi sve što znate”, inzistirao sam. „Nikad nećeš razumjeti”, odgovori. „Ti nikad ništa ne razumiješ.” Sad smo šutjeli, a stari je gledao u plafon. Pored njega je netko od mještana u posjeti valjda stavio lutkicu u obliku velikog bijelog kita s plavim očima. Malo me pokolebalo sve to pored mene, čovjek na samrti, a koji nešto zna, no ne govori mi, ja posve dezorijentiran, taj mali kit od pliša koji me gleda tim plavim okicama… „Recite mi bilo što”, opet sam zahtijevao. Sjedio sam pored njega i do maločas sam osjećao da bih ga mogao zadaviti jastukom, da bih ga možda trebao zadaviti jastukom, uostalom, on je sigurno imao veze s time što se dogodilo Hani. Bio sam pokoleban. Mislim da je on to osjećao. „Ne možeš razumjeti”, odgovori nakon nekog vremena. „Smrt rađa život.” „Ne razumijem”, odgovorim. „Ne možeš razumjeti, ti si bio previše ušao u stvar, ali nedovoljno, nisi postavljao prava pitanja, da znaš…” odgovori i okrene glavu prema meni. „Nisam je ja ubio, ali, da, ja sam isto trebao umrijeti.” Da, zaista ga nisam razumio. Djelovao mi je smušeno, no tada je odjednom posve svjesno dohvatio moju ruku i rekao: „Oprostit ćeš mi, ovo ti je bilo strašno buđenje. Ovo se moralo dogoditi. Hana ne pati, ona je dio velike prirode. Ona je sada dio šume… šume pjevaju…” napokon gurne maskicu s lica i počne zviždati, ali tako da je kroz napućene usne izlazio samo zrak. „Martine”, pozvah ga po imenu, „morate mi reći sve što se dogodilo.” „Dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Ti tek sada vidiš oko sebe. Tek sada vidiš ljubav, je li? Sad je osjećaš”, i lupne se onom slabom slobodnom šakom po srcu. Šutio sam. „I kakve veze to ima s time gdje je Hana?” upitam ga. „Ima! Ima!” reče odjednom starac i, kao da je od nekuda dobio silnu snagu, upre se o krevet i sjedne. „Ti ništa ne razumiješ. Ništa! Ništa! Da bi shvatio ljubav, moraš primiti lekciju.” „Martine, jesi li je ti ubio?” upitam ga izravno. Odgovor, naravno, nisam očekivao. „Ne postoji smrt”, odgovori mi. „Nema smrti. Barem ne onako kako je ti zamišljaš.” „Ne, Martine, vidim da možete govoriti, recite mi što se dogodilo?” „Ona je sama odabrala put jer više nije mogla onako. Ona je sahnula, ona je sve što je imala dala tebi… ona te više nije osjećala… Ona je umirala. Tek sada živi… Tek sada… I sretna je zbog toga… Njena je odluka omogućila da ti ideš dalje…” „Martine, što ste radili zajedno tamo dolje…” prekinem ga. „Nećeš nikada razumjeti”, odgovori. „Ja sam onaj koji vodi preko. Ja vodim preko vode.” Martin nije bio normalan. Ovaj razgovor nije bio normalan. Ja sam bio lud što sam uopće došao ovamo, što sam uopće pokušao razgovarati s njime. Ovo je bilo uzaludno, tako sam tada mislio. „Smrt je život, a život je smrt”, doda stari. „Oh, da mi je sada prošetati po šumi… Oh, da mi je prošetati malo među mojim prijateljima… Šume pjevaju, znaš to?” okrene se i upitno me pogleda onim plavo-sivim očima. Pustio mi je ruku i ponovno legao. „Postoji ravnoteža između smrti i života. Život je samo…”, tu je stao. „Život nije život ako ne prođeš sve što trebaš proći… Većina ne prođe ništa, samo misli da prođe… To je bezvrijedno, to je životarenje.” Vidio sam da ovaj razgovor nema smisla. Koliko god sam ga želio na početku ubiti, sada sam mu želio pomoći, zapravo, da blago umre. „Hana je dobro i pozdravlja te”, kaže Martin. „A sada je meni vrijeme.” Taman sam mislio ustati, kada začujem od njega još nešto: „Da bi dobio nešto”, mučio se i glas mu je bio slab, „… da bi dobio nešto, moraš podnijeti žrtvu… pravu, krvnu žrtvu… ono što si volio… samo to se računa, sve ostalo je ništa.” Nisam razumio do kraja o čemu je govorio. „Ti si je podnio…” zausti dok sam ja već bio na izlasku. „Možda ćeš tek sada početi učiti. Inače bi sve bilo uzalud. Moraš se spasiti…” „Ne razumijem”, okrenem se prema njemu. „O čemu vi to?” „O žrtvovanju za nešto što ne razumiješ”, odgovori Martin. „Samo se to računa, samo te to može spasiti od besmisla… Ne možeš se spasiti tako da kreneš protiv… Samo tako da postaneš kao i oni… Sada si to… Još malo.” Ovo me zaista uznemirilo. O kojem je on to žrtvovanju govorio? O čemu? O žrtvovanju ljudi? Za što? Ništa do tada nisam znao, ovo je za mene bila novost, nešto što sam mogao pripisati samo njegovom dementnom umu. „Da bi se svijet vrtio, potrebna je žrtva”, kaže. „Da bi se zaista vrtio. A najvrjednija je ona žrtva koja sama pristaje da postane nevina žrtva.” Ovo što je govorio postalo je sve bizarnije i sve besmislenije. „Nevina žrtva… bijela… čista… bez krvi…” govorio je stari. „Sada si ti majstor. Sam svoj majstor… Gospodar… lutaka… Uskoro… Još malo… To je proces, vidjet ćeš…” i okrene glavu od mene dok je onom slobodnom mahnuo s onim plišanim kitom. Tada je na vrata došla sestra i brzinski me zamolila da napustim sobu. Ionako sam bio na odlasku, a staroga više nisam razumio. Ništa nisam doznao, sve mi je bilo još više zbunjujuće. Žrtva? Nevina? Ljubav? Patnja? Izdaja? Kazna? Moć? Smrt? Život? Priča? Kit? Čarobnjak? Majstor? Pravo pitanje?
***
Ivan mi je te večeri imponirao: onako poražen, položenog oružja, izgubljen, beznadan, onako melankoličan, s iskustvom koje je bilo grozno, ali je bilo ozbiljno, ne mogu reći što je bio okidač zašto sam mu se onako pozvala u sobu, ali to više nije ni važno. Možda jer sam jednostavno bila pijana, malo manje od njega, no dovoljno pijana da se ohrabrim prijeći granicu između nas dvoje. I da, bilo mi je ugodno na onome krevetu na kojem nismo radili ništa osim što je on tu i tamo nešto lupetao, pa bi mu svaki čas još više pozlilo, pa bi se opet vratio meni u neki poluzagrljaj, ne, nije to baš bio pravi zagrljaj, ali je ipak bilo daleko više od geste dvoje koji se godinama nisu sreli. Znala sam da je Danijeli to smetalo, da je osjećala nelagodu, možda čak i zavist, možda i nešto treće, no nije me bilo briga. Jednostavno me nije bilo briga, bila sam opušteno tupa na ovakve stvari, pa sam pristala na njezin prijedlog da odemo autom negdje, ja sam shvatila kod nje, iako mi ni sada nije jasno što je trebalo to značiti, kamo smo mi to u 4 ujutro trebali ići. Ivan je bio nešto bolje, činilo mi se da čak uspijeva i normalno razgovarati, bio je nešto prisebniji te je sada stao baljezgati nešto o tom Bogdanoviću, o tome kako mu je žao Tomislava i o tome kako nije nikada trebao doći na ovaj susret, no eto, nešto se urotilo da dođe pa je došao, ali da i dalje misli da bi onome Bogdanoviću – za kojeg uopće nisam znala ni tko je ni što je – trebalo zavrnuti vrat, to jest da će ga najvjerojatnije uskoro zatući. Već smo bili prešli most preko Drave kod Šemovca i kretali se prema Otoku uz derivacijski kanal koji je spajao dva akumulacijska jezera. Tada je još dodao kako je „Martina skoro zadavio jastukom”, ali da se ipak smilovao. Danijela je u tom trenutku posve izgubila razum: počela je urlati, nagazila je na gas, udarala je po Ivanu, vrištala „da, znala sam da si je ubio” i „znala sam da si ga ti zaklao”, „da, to si bio ti, ti si to napravio”, tada je u jednom trenutku posve izgubila kontrolu nad autom i samo sam osjetila da smo najprije poletjeli, a zatim počeli brzo propadati prema vodi u koju smo udarili strahovito snažno, toliko jako da sam mislila da sam sva slomljena i da se auto savio. Odjednom je voda počela ulaziti sa svih strana, svi su prozori bili otvoreni, a Danijeli je zračni jastuk jako pritiskao glavu. Zapravo, ta se situacija ne da gotovo ni opisati, može jedino u slow motionu, naime, posljednje sekunde prije sraza na cesti su nešto nevjerojatno, sve počinje letjeti po automobilu, nebitne sitnice se počinju pretvarati u projektile, komadići stakla lete na sve strane, ostala sam bez sandala, nakit koji sam imala je poletio u nekom neočekivanom smjeru. Ipak nisam izgubila svijest, međutim Ivana sam izgubila iz vida. Auto je počeo ubrzano tonuti prema naprijed, voda je bila hladna i jako duboka, dovoljno duboka da svi izginemo, a struja je neprekidno i snažno vukla. Nekako sam lako isplutala kroz prozor, no Danijela je bila onesviještena i krvavih tragova po čelu, morala sam uzeti duboki dah da je stignem izvući iz auta koji je i mene i nju povlačio sve dublje, toliko duboko da sam imala osjećaj da će mi puknuti bubnjići, sve dok nije udario o dno i nastavio prednjim dijelom strugati o njega kako ga je nosila struja. Danijela nije bila vezana i zapravo sam je samo povukla k sebi. Uzgon nas je izbacio na površinu, a struja nosila sve do pličine uz obalu gdje sam konačno nogama dohvatila dno. Ivan se stvorio od nekud, živ, posve trijezan, rekao je samo, „ne znam što trebamo, ali nešto trebamo”, povukao ju je na obalu tako što ju je uhvatio ispod pazuha, osjetilo se slabo bilo, ja sam joj potrgala košulju i grudnjak i pritiskala je o srce, dok joj je on pokušavao udahnuti zrak, i tako jednom, dva puta, tek je tada počela izbacivati vodu i disati. Tada sam shvatila da je ipak živa i da, tada sam shvatila da smo preživjeli nemoguće, da smo trebali biti mrtvi, da je ovo bila ona fatalna nesreća koju smo ipak nekako prevarili iako smo trebali potonuti taman kad sam odlučila da ću dramatično promijeniti sve u životu. Možda sam ovo trebala čitati kao znak, kao „malus omen”, kako bi rekao Ivan, no ja sam ovo iščitala kao znak da baš sada trebam učiniti sve da se stvari poslože na jedan novi način, upravo onako kako sam trebala i ranije no nisam imala hrabrosti. Ležali smo na obali, počelo je rano ljetno svitanje, uskoro se zaustavio i neki automobil, nakon njega je stao još jedan, za nekoliko minuta, možda i desetaka minuta, nemam pojma ni o čemu, bilo mi je hladno i tresla sam se, kao što se tresao i Ivan, nisam znala je li od hladnoće, prevelikog šoka ili nagle upale koju smo zaradili od hladne vode, dok je Danijela sada ležala poluonesviještena na boku uz još poneki krkljaj i kašljanje koje se povremeno moglo čuti. Netom kasnije sam bila u kolima hitne pomoći, bili smo, kako se to kaže, „obrađeni”, u biti već smo sljedećeg dana bili otpušteni, tek je Danijela ostala nekoliko dana jer je kod nje postojala neka sumnja u edem ili nešto slično, moguće da su je zadržali i zbog onog rasprsnutog stakla koje je dobila u lice ili procjene da je dobila neki veći udarac. Ipak, osim štete na autu i kaznene prijave koju je zaradila zbog cijelog niza razloga, nije bilo veće štete, samoj sebi sam rekla da ću joj financijski pomoći oko svega, to mi nije trebalo predstavljati problem.
MILAN ZAGORAC rođen je 1976. u Rijeci gdje je završio studij hrvatskog jezika i književnosti. Od 1997. do 2001. bio pomoćnik glavnog urednika časopisa Rival. Od 2002. radio kao pomoćnik glavnog urednika u izdavačkoj kući Adamić, od 2005. do danas vodi sa suprugom Tamarom Modrić izdavačku kuću Studio TiM. Od 2009. do 2013. direktor Izdavačkog centra Rijeka i njegov glavni urednik. Od 2013. sudionik i suorganizator Ri Lita, suosnivač i urednik časopisa i portala za književnost i umjetnost Književnost uživo. Od 1997. godine objavljuje kritičke tekstove, osvrte, recenzije, prikaze, eseje, poeziju i prozu. Objavio je sljedeće knjige: Dan velikih valova, antologija Rivalova naraštaja (izbor iz časopisa Rival uz kritički pogovor, koautorstvo s Goranom Ušljebrkom i Mladenom Uremom, 2001.), Želiš li pogledati sunce u ponoć? (roman, 2002.), Jeste li kupili direktoru parkerice (roman, 2006.); Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba (u koautorstvu s Mladenom Uremom, 2010.), Spojene vožnje (roman, 2011.), Vražji prolaz (roman, 2014.), Simpatija za luzere na riječki način (izabrane kolumne, 2015.), Objava po povratku iz crne šume – simboli vječnog sazrijevanja (esej, 2015.), Noina velika avantura (roman za mlade, 2016.), Noćni ekspres (proza, 2017.) te Car Edgar i razvrstavanje otpada (slikovnica, 2019.). Sa suprugom i sinom živi u Rijeci.
BRUSNE STAZE (jer noge po drugim ni ne znaju hodati)
tražim te u sijenu kao iglu kao smrznutu zaravan na ledenom otoku koji se topi, na kojem će se polarni medvjed bar još nakratko osjećati sigurnim.
Tražim te kao odraz u ogledalu koje skriva moju starost kao na tavanu skriveni bicikl da bih ignorirao svoju mladost, tražim te kao susjedov nož koji nam je bušio lopte, kao mrežu koša i onu kojom smo lovili ribе u rijeci koja se suši, tražim te kao nit manile od bure otkinutu i odletjelu unedogled, koju smo smireno skupljali da bi nanovo neku novu pustili letjeti
tražim te kao tajnu simpatiju u ludosti svoga djetinjstva, kao brusni papir kojim smo glancali čepove pivskih boca da bi se lakše na njima sklizali stazom asfalta i znam da i ti izgubljena na stazi nešto tražiš i uvijek se osvrćeš da bi izgovorila moje ime kao amanet i zaboravljenu sjenu predaka i kao dokaz da moj ludens postoji, da bi dokazala da ne postoji preskočeni vrtlog koji je pokušao nanijeti nam zlo i da ne postoji nitko tko će preplašiti našu sadašnjost i da nema nerođenog djeteta koje je htjelo razbiti naše neuramljeno obiteljsko O. gledalo – naravno da će nas pratiti sedam godina nesreće ako ne i cijeli život… ljudi smo zato smo i pali Ovamo.
***
.RECIKLIRANO TROMJESEČJE. ZVUK OLAKŠANJA
(dani u kojima smo se sudarali no poput kadrova iz pogrešnih filmova, zapravo se otuđivali, mimoilazili)
odbacujemo vrijeme kao da nema značenje. dopuštamo da kiša svakodnevno pere paušalne grijehe, a mi nastavljamo s igrom – ti si prvi počeo!
ove noći se noći griju na posljednjim ognjištima proljetno poganstvo i neoplastični nervi, – stari dnevnici i miris nepoznatih priča.
pod uličnim borovima čuje se šuškanje vjetra, kao da iz rebara zraka poželiš izvaditi koštanu srž.
zainteresiranost nam je ekskluzivna. pozornost – šokantna. želja da promijenimo nešto – daj, požuri!
bacamo nadu u labirint očaja, а zatim skvičimo poput bijelih miševa zapetih u jadu. plačemo poput najljepših životinja dok nam čupaju krzno, zapravo osjećamo da nam deru kožu – milimetar po milimetar.
budimo se sutradan uz utješnu kavu dok nam je na dno šalice netko podmetnuo otrov, kako bi nam dan bio kraći, a da nas dočekaju s tortom, onamo kamo smo krenuli.
: ulažemo u pogrešne uzdahe; Svi smo „no“ u pogrešnom kazalištu!
gubimo od nečeg kojeg nam i onako nedostaje da bi ono za koje nemamo dovoljno mudrosti često kupovali.
: vrijeme, strpljenje, pogledi i osmijesi;
neprekidne pojave rajskih, vanzemaljskih slasti. zamka je pokušaj zatvoriti vrata, koja nikada prethodno nisi ni otvorio.
svi mi, sitne duše, zrna prašine izgubljena u svemiru. sanjamo o čarobnim vrtovima velikih vrtlara, a nikako da iskopamo vlastitu brazdu.
daleko smo od toga da proizvodimo hranu, a već na cvijeće mislimo.
propuštamo autobuse i dvostruko skuplje plaćamo taksi, zaboravljamo telefone pod sjedištima, dozvoljavamo da nam netko sažvače snove.
na kraju dobivamo temperaturu, unutrašnji herpes na duši i neku mišju rupu u nemoći koja će nam opet nekad zagaditi radost.
***
ZABORAVLJENI TRONOŽAC NA KOJI SVI TREBAMO SJESTI ponosni na prošlost nestabilni u sadašnjosti strepimo od budućnosti siječemo stabla iako znamo da se nogometni teren ne gradina brdu na kojem se golovi ne vide
trčimo uzbrdo s kamenjem u džepovima prozori i vrata više ne škripe, a iza njih, ne njuškajući nas kao pokvarenu zimnicu isti nas snobovi bacaju i rasipaju po depou kao nevaljane dokaze.
prave vrijednosti, zar ne?
svi su (smo) direktori ureda za izgubljene zdravorazumske stavove. jednom ću skupiti sve zastave koje se uzaludno vijore i staviti ih u perilicu za rublje. svima treba pranje i to – skupno. istim praškom i istim omekšivačem. jer, to bi trebalo značiti novu slobodu! lebdimo u životu poput plastične vrećice na vjetru u nekom dugometražnom nijemom filmu.
veliki ljudi odlaze, a dušice male dolaze osim onih na obali nađenih
hoće li i one velikima biti ili će ih mrak pojesti? u raskoši grubosti, gluposti, ništavila, svi traže mjesto razglasiti ono što im na duši leži.
želimo biti trešnje, a tek smo u njima crvi. mandala od pijeska razasuta na buri, sve dok netko disati ne stane uništavat ćemo se i dalje.
_______________________________________________
MITKO GOGOV rođen je 11.11.1983. u Skopju. Piše poeziju, kratke priče, eseje i publikacije. Piše haiku, senryū i renga poeziju koju objavljuje povremeno u mikroblogosferi Twittera. Njegovo stvaralaštvo je do sada zastupljeno i prevedeno u nekoliko antologija, zbirki pjesama i časopisa za književnost i umjetnost u Indiji, Pakistanu, Filipinima, Kini, Tajvanu, Egiptu, SAD, Argentini, Rusiji, Španjolskoj, Italiji, Češkoj, Rumunjskoj, Njemačkoj, Izraelu, Meksiku, Srbiji, Hrvatskoj, Albaniju, Kosovu, Grčkoj, Bugarskoj … Autor je pjesničkih zbirki „Leden zemlja“ objavljenoj u Srbiji (2011.), „u ediciji „Ognji“ izdvačke kuće Antolog (2014.) i „Skriveno pismo“ (Antolog, 2019.). Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja kao što su nagrada „Enahalon“ na Struškim večerima poezije, „Angelo La Vecchia“ u Siciliji, nagrade „Pjesničke književne iskre“, „Pjesnički slem“ u Prilepu, „Struška talasanja“ u Strugi i mnoge druge. Predsjednik je Udruge za razvoj kulture i zaštite kulturnog nasljeđa „Kontekst – Strumica“, organizator globalne pjesničke manifestacije „100 tisuća pjesnika promjene“ u Makedoniji, predstavnik Svjetske pjesničke unije i Škole pjesništva – Delegacija Makedonija, jedan je od osnovača nagrada !Antevo slovo“ i „Antevo pero“, urednik je portala strumicaonline.net i reper.met.km. Konceptualni umjetnik s nekoliko izložaba, instalacija, performansa, scenografija i multimedijskih projekata realiziranih u Norveškoj, Francuskoj, Italiji, Srbiji, Makedoniji Bugarskoj … Omladinski radnik i građanski aktivist. Organizator i suradnik kulturnih i art događanja kao i omladinskih, art, filmskih i kazališnih festivala. Bloger, uvijek otvoren za komunikaciju.
s ovogodišnjeg natječaja/konkursa Trećeg trga, kategorija “Druga (ili bilo koja sljedeća) knjiga poezije”, uži izbor
DEJVID SE VRAĆA KUĆI
Sinoć sam vidio neobičnu pojavu. Hodao sam ka autobuskoj stanici i primijetio dvije tačke kako nepomično svijetle na večernjem nebu. Zvao sam Isidoru ali ona je rekla da nema pojma o čemu se radi. Boja je bila žuta, kao boja uličnih lampi. U jednom trenutku obije lopte počele su sporo da se kreću, a onda sve brže i brže dok nisu nestale. Zatim sam primijetio još jednu tačku. I ona je stajala nepomično. To sam shvatio jer je bila sa lijeve strane velike crkve. Onda je i ona polako počela da se kreće i ubrzavajući nestala u visinama vasione. Isidora ima teoriju da su bića iz druge galaksije došla po Dejvida Bouvija i odvela ga na planetu sa koje je pao na Zemlju. Ovo poglavlje bi moglo da se zove Bouvi se vraća kući.
***
MOJA BUDALASTA KLEMENTINA
S vremena na vrijeme čini mi se kao da su njeni koraci i škripanje karivolice što je gura šuljavim rukama lijepim.
Nadrkana i divna, moja budalasta Klementina.
Sise su joj visile a bradavice šiljile ka dolje. Nije jebala dva posto moju naklonost. Moja budalasta Klementina.
Napisaću pjesmu o tebi, govorio sam joj. Napisaćeš ti kurac, drala se da je čitave Rose čuju.
Htio sam da joj pričam o životu. O mojoj tašti. Htio sam ali nije htjela da me čuje.
Ne znam gdje je sad. Da li se smuca po Ohridu ili se leši za nekim šankom. Ne znam ni je li napravila zube. Što će mi zubi koji japrak. Kum mi je zubar u Sutomore i sve mi može džabe napravit, ali ja neću. Gledao sam je kako se inati sa samom sobom i očima je molio za zagrljaj.
Zbogom, rekao sam filmski nestvarno. Zdravo, uzvratila je hladno i odsutno. Daj mi adresu da ti pošaljem pjesmu. Mrš u pičku materinu. Nestala je u sutonu tihom, moja budalasta Klementina.
***
KOLAŠINSKA KUGLA NEBESKA
Filip, moj najbolji drug, napravio je pjesmu za koju se može reći da je neobična. U trenutku dok sam slušao pjesmu nisam imao osjećaj da je neobična, samo sam bio siguran da bi neki ljudi mogli da je dožive tako. Svakako mogu da kažem da nikad nisam čuo ništa slično, ali ova misao mi je tek sad došla u glavu, ne u trenutku dok sam se prepuštao muzici. Filip je otišao da prijavi ispit i dobio napad panike čim je ušao u zgradu medicinskog fakulteta. Ipak je odlučio da ode na drugi sprat i popuni prijavu. Tek je kasnije shvatio da je prvi put u petnaestogodišnjem studenstskom životu pogrešno popunio prijavu. Na putu do kuće u glavi je čuo dvije različite melodije. Plašim se za Filipa. Ponekad kažem Isidori da se plašim za Filipa. Ona kaže da je dobro što je konačno počeo da ide kod psihijatra i da uzima terapiju. Naravno da je to dobro, ali Filip je lud. Niko ne zna kako radi njegov mozak. Niko ne zna kako radi bilo čiji mozak, kaže Isidora. Filip Ferdinandi je moj najbolji drug. Poznajemo se od mog rođenja. Postoji jedna fotografija na kojoj smo nas dvojica. Na fotografiji se dva dječaka grle toliko snažno da im lica postaju crvena.
***
KAFU MI DRAGA ISPECI
Na putu do Rejkjavik Roustersa slušao sam Ask Me About My Invisible Enemies. Dok sam radio u Roustersu konobar menadžer me gledao kao kretena zbog toga što ne znam da koristim kasu. Jednom je neka gospođa naručila avokado sendvič. Naravno da sam sjebao stvar. Počela je da se okreće oko sebe i da gura tanjir kao da je na njemu preparirano govno. Ili gavran. Neko mi je rekao da gavrani uvijek lete u paru. Ja uvijek vidim samo jednog. Konobar menadžer me strijeljao pogledom i lično napravio sendvič za baku. Servilno se naklonio i udaljio od stola hodajući unazad. Kad se Rousters ispraznio čekao me razgovor. Krenuo je da mi otvara glavu a ja sam osjećao kako mi pritisak raste nevjerovatnom brzinom. Prekinuo sam ga i rekao da mi je žao. Naglasio sam da spadam u one ljude kojima treba više vremena da zapamte kako se pravi avokado sendvič. Lijepo je opet biti mušterija na ovom mjestu. Pederko od konobara menadžera donio mi je kafu. Častio me vještačkim osmjehom. Klimnuo sam glavom i pokazao mu propale zube. Pitam se da li je ikad izdrkao na mene. Je li ikad zamišljao kako me vodi u magacin i ubija me od kurca, dok džakovi pažljivo probrane kafe ispuštaju egzotične mirise.
***
VAŽNA STVAR
Kupio sam dvije crne hemijske Faber Castell made in Germany. To je od nedavno proizvođač kojem se divim. Međutim, kao da nisu crne već nešto između ljubičaste, sive i plave. Možda nisam dao baš uvjerljiv opis boje koja izlazi iz njih, ali svakako nije crna. Rekao sam Isidori da razmišljam da im napišem mejl. Ništa agresivno, samo da zahtijevam objašnjenje. Objasnio bih da sam nedavno otkrio njihov proizvod i da je za mene jako važno da koristim dobru hemijsku. U osnovnoj školi bio sam jedan od najsporijih đaka kad god bi nešto prepisivali sa table. Mislim da sam bio u drugom razredu kad je učiteljica pozvala moju majku. Majka je utvrdila da ja čitavo vrijeme pokušavam da pišem lijepo, da unosim veliki trud u izgled svakog slova. To me usporava. Objasnila mi je da nema potrebe da se toliko trudim. Samo piši što brže i vodi računa da to ipak bude čitko. Ne protiveći se majkinom savjetu, za dvije nedjelje sam postao jedan od najbržih učenika. To je uticalo na rukopis. Slova koja su ranije tretirana kao umjetnička djela nestala su preko noći. Nisam siguran da li mi je nedostajao krasnopis, kako su ga zvale učiteljice, samo znam da je nestao iz mog života. Od tada pišem brzo i odvratno. Ono što me sada brine jeste boja moje nove hemijske. Vrlo je važno kakvom hemijskom zapisujem misli. Ukoliko to radim jeftinom, rukopis je skoro nemoguće pročitati. Ako koristim dobru hemijsku mogu da pratim tok misli a da rukopis, pored sve odvratnosti, ostane čitljiv. Zbog toga mojoj sreći nije bilo kraja kad sam pronašao firmu Faber Castell. Onda se desilo ovo neprijatno iznenađenje. Boja nije crna. Više je spoj ljubičaste, sive i plave. Ne znam ništa o vašoj firmi, nisam guglao ni pitao bilo koga da li je imao slično iskustvo. Možda samo ova dva modela koja sam baš ja kupio proizvode ovu boju. Možda je čitava serija puštena u prodaju sa greškom. Šta se radi u takvoj situaciji? Znam da njemački proizvođači automobila povlače sve modele kojima nešto fali. Pozivaju vlasnike da vrate svoje ljubimce i preuzmu primjerke bez felera. Da li je to slučaj i sa industrijom hemijskih olovaka u vašoj zemlji? Unaprijed zahvalan, Dušan Đurović pjesnik
DUŠAN ĐUROVIĆ rođen je 22.10.1984. u Podgorici. Objavio je zbirke pjesama „Bukovski čujem da si prebio Hemingveja” i „Plagijat”. Dobitnik je prve nagrade za sastav na temu „Podgorice, pišemo ti srcem” u šestom razredu osnovne škole. Član je benda „Antonio Sanchez i Kurvini Sinovi” i jedan je od bivših urednika portala Polucija. Od 2015. godine živi i radi na Islandu.
Imao sam 23 godine kada sam se navukao na heroin i postao junkie. Dotad sam bezuspješno pokušavao postati pisac. Nakon srednje škole odbio sam studirati i bacio se na pisanje kratkih priča, maštajući kako ću jednog dana postati slavan pisac. Slao sam priče mnogim časopisima i dobivao negativne odgovore, ili ih nisam dobivao. Prošlo je nekoliko godina i ja sam jednoga dana sjeo, s glavom među dlanovima, shvaćajući da je moj talent upitan.
Heroin je došao nekako usput, kao kad izgorite na suncu, a to shvatite tek navečer, prije spavanja, kad vas koža počne zatezati. U početku sam to činio ušmrkavajući ga. Pomagalo mi je da bar nakratko odagnam svakodnevnu agoniju života. Djelovanje bi prestalo, nestao bi taj ravnodušan, sladak osjećaj i agonija je opet bila tu. Ponovo bi nastala potraga, nekako lagana, bez grča, samo da se opet malo udaljim od svega. Nakon izvjesnog vremena potrage su postale sve nervoznije, sve grčevitije, sve nužnije. I fiksanje se pokazalo djelotvornijim. Inspiracije i mašte je nestalo, sjedio sam za pisaćim strojem gledajući kroz širom otvoren prozor kako drveće i zgrade stoje i ne miču se.
Nisam primjećivao život oko sebe. Prolazio je zaobilazeći me u širokom luku. Nisam primjećivao ništa. Sjedio sam u svojoj sobi, na krevetu, naslonjen na zid i osluškivao zvukove izvana. Satima. Ništa se nije događalo, ništa se nije ni trebalo dogoditi. Gledao sam svoje izbodene ruke i noge, gledao sam svoje tijelo, gledao sam, gledao, gledao. Nije bilo prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. Ničega više nije bilo.
Pozvonila je na moja vrata baš u to vrijeme, vrijeme mog dubokog sna. Kada sam je ugledao, u prvi mah nisam osjetio ništa. Kao da je nisam vidio ili vjerovao da to može biti ona. Marina, moja prva srednjoškolska ljubav, moja prva djevojka. Oh, Marina! Kada sam postao svjestan da zaista ona stoji preda mnom, nakon toliko godina, sjećanja su se vratila, zavrtio se zaboravljeni film, nešto se pomaklo u meni. Bili smo najzaljubljeniji par na svijetu, bili smo sigurni u to, tada. Trebali smo samo jedno drugo i ništa više. Svaki božji dan bio je divan, nebo plavo, a trava sve zelenija, noći tople i prekratke za nas. I samo smo mi bili važni. I sada je stajala tu, na mojim vratima, i ta dva tamna, nevjerojatna oka gledala su moja dva, isto tako nevjerojatna samo na potpuno drugi način.
Marina, moja djevojka iz snova, moje prve vlažne noći, dodiri, slatka opijenost, izgovaranje najčudnovatijih riječi, dodirivanje zvijezda, ostvarenje neostvarivog. Ušetala je u moju mrtvu sobu i, trenutno, život je pobijedio smrt. Bila je zima, prilično oštra zima s puno snijega, nemilosrdna. Sjela je na moj krevet i gledala me. Nije govorila, kao da je očekivala da ja to činim. A ja sam bio u potpuno drugoj priči, krivoj priči, tužnoj i crnoj i nestvarnoj, koju ona, i da je znala, ne bi mogla shvatiti i dokučiti. Gledali smo se kao nijeme životinje, ali ipak osjećali, osjećali puno toga.
– Kako si – rekla je nakon vječnosti.
– Dobro – odgovorio sam.
Poveli smo razgovor, u stvari ona, nekako tih i polagan, skoro nestvaran. Sjećaš li se, govorila mi je, sjećaš li se, prošlo je puno vremena. Da, odgovarao sam, čudeći se svom glasu, naravno da se sjećam, svega se sjećam. Prisjećali smo se nas. Bilo je lijepo i ganutljivo, u mojoj sobi ispunjenoj vlažnim pogledima, dok je vani padao snijeg koji nisam razumio.
– Prekosutra je Nova godina – rekla je. – Gdje ćeš slaviti?
Nova godina? Zaista, pomislio sam, Nova je godina, prekosutra. Prošlo je vrijeme kada sam slavio Nove godine. U stvari, nisam ni znao da je prekosutra. Učinilo mi se besmislenim slaviti Novu godinu. Čemu slavlje? Ranjena sam zvijer, Marina, htio sam joj reći. Ipak nisam, ne bi bilo pošteno.
– Ne znam – rekao sam. – Ništa nisam mislio…
– Ja sam mislila – rekla je, gledajući me velikim očima – mislila sam, ako nemaš ništa u planu, da je dočekamo zajedno…
Sjetio sam se novogodišnjeg tuluma prije nekoliko godina. Marina i ja, pijani od vina, puno ljudi, glasna muzika. Sjetio sam se i mračne sobe u koju smo pobjegli tik prije ponoći i ušli u Novu godinu spojeni, isprepletenih, golih mladih, plamtećih tijela. Te noći osvojili smo Svemir.
Da, Marina, te noći osvojili smo milijune svemira, a sada? Imam li pravo pristati na takvo što ponovo, sada, kada mi se i nisko plavo nebo bez oblaka čini tako dalekim? Pozdravi mi Svemir, Marina, ovaj put bez mene. Nisam više lutalica kakvog me poznaješ. Bojim se da ne zalutam, ako već i nisam.
– Ti i ja – rekla je. – Kao nekad.
Bila je lijepa kao onda. Rekao sam joj, nazvat ću te. Rekao sam joj, volio bih dočekati Novu godinu s tobom. Ne znam što mi je, rekla je, poželjela sam te vidjeti. Ne zamjeraš mi? Ne, rekao sam, ne zamjeram ti. Otpratio sam je do vrata i poljubila me u obraz. Otišla je da joj snijeg pokrije kosu i oči.
Stara godina. Sredio sam se odmah ujutro. Skuhao sam šut i ufurao se dobro. Pušio sam u tami svoje sobe i mislio na Marinu. Da dočekamo tu prokletu Novu godinu zajedno? Kako bi to izgledalo? Možda i ne tako loše. Nazvao sam je.
– Umoran si – rekla je. – Tako mi zvučiš.
– Malo – rekao sam. – Nisam baš najbolje spavao. Zbog tebe.
Čuo sam je kako diše, nespokojno.
– Marina, volio bih da dočekamo Novu godinu kod mene, sami.
Rekao sam to iznenada. I sam sam se začudio tolikoj dozi odlučnosti. Osjetio sam kako je nespokojstvo s druge strane linije postalo uzbuđujuće slatko.
– Stvarno? – rekla je tiho.
– Stvarno – rekao sam tiho.
Rekao sam joj da dođe kod mene navečer. Kupit ću neko dobro vino i šampanjac, i složit ću neku klopu, i sve ću srediti kako treba, i sve će biti u najboljem redu, Marina. Čuo sam je kako je skoro vrisnula, rekla nešto nerazumljivo od prevelikog ushićenja. Vidimo se, vidimo se! Bit će to lijep doček.
Bilo je rano popodne. Vrpoljio sam se sjedeći u fotelji i gledajući bilo što na TV-u. Kupio sam sve potrebno za večer i priredio neku hladnu klopu. Sve je bilo tu. Ustao sam i napravio nekoliko krugova po sobi. Gledao sam kroz prozor na grad. Zagreb je bio siv od sivog snijega, moj hladni grad velikih mogućnosti za ponekog, grad pred kojim sam redovito drhtao i osjećao ono nešto što bi me slatko stezalo u želucu svaki put kada bih prolazio njegovim ulicama, kao na prvom sastanku s djevojkom, u pubertetu. Zagrebe, tvoji mirni krovovi pod kojima skrivaš sve te izgubljene duše, tvoji plavi tramvaji što gmižu i smrde, tvoje mitteleuropsko srce u turističkim vodičima, tvoje noći u kojima sam se toliko puta skrivao, udahni mi svoj toliko poznat duh i miris kojeg se sjećam iz djetinjstva u jednom od tvojih radničkih predgrađa, učini me divnim ove noći, učini me herojem za moju princezu. Grade moj, ti, kojeg sam gurnuo sa strane posljednjih godina pakla u mojoj glavi, vrati mi se noćas u svom svojem sjaju, preklinjem te.
U iščekivanju večeri i Marine, ufurao sam se još dvaput. Više nisam imao mjesta na rukama i nogama, pa sam se puknuo u vratnu žilu. Stoga sam pronašao svoju crnu dolčevitu i obukao je.
*
Sjedio sam na krevetu, kao i obično. Obuzeo me strah. Očekivao sam Marinu i bojao se. Bojao sam se ljudi. Bio sam zvijer uhvaćena u klopku vlastitog očaja. Dani su bili crni, noći su bile crne, svitanja su bila crna. Sada mi se ukazao tračak svjetlosti. To mi svejedno nije bilo dovoljno da budem odlučan. Ta svjetlost, ta mala tinjajuća svjetlost me zaslijepila i ja sam svojim izranjavanim rukama prekrivao oči. Umjesto da sam vrištao od sreće, ja sam odvratno stenjao u svom jadu. Otvorio sam ladicu kraj pisaćeg stola i izvadio svoje priče. Stavio sam ih na koljena i prelistavao. Moje priče; svi moji bijesovi, radosti, nadanja, strepnje, plakanja, krikovi, ludila, ekstaze, patnje i čežnje bili su tu, na gusto tipkanim listovima papira. Da li je išta ostalo u meni? Pisaća mašina godinama je skupljala prašinu na stolu. Moja najbolja prijateljica šutke me promatrala, mrtva, davno umrla, ne nadajući se više da ću joj možda udahnuti život, sjesti i udariti po njezinim tipkama i ponovo započeti tu čarobnu simfoniju stvaranja. Veliki pisac zauvijek će ostati zakopan na dnu ladice jedne zagrebačke sobe. Bacio sam papire i oni su se uskovitlali kao perje razasuto iz poderanog jastuka, i padali polako, njišući se, kao jesen. Pripalio sam cigaretu i uvukao veliku perjanicu dima, ispuštajući je polako i diveći se njezinu plavetnilu i raskoši. Diveći se? Legao sam na krevet, cigareta je dogorjevala.
Moja nevina, neokaljana mladosti, gdje si nestala? Uzbuđenja prvih ispijenih vinskih boca na klupama u parkovima. Pijanstva s prijateljima, naš smijeh koji odzvanja u toplim, jesenjim noćima i snaga koju osjećamo; snaga koja ježi kožu i izoštrava um. Najjača, najmoćnija, najbezbrižnija zagrebačka djeca više ne stanuju na mokrim ulicama slobode. Povukla su se, sakrila svoje raščupane glave i proviruju iza betonskih zidova očima većim od straha. Moja izgubljena, izbezumljena generacijo, dobro te čujem kako urlaš od plača. Boli vas, sve vas strašno boli, ali vi niste od onih koji su u stanju stisnuti zube i otrpjeti bol. Ova bol prejaka je za sve nas.
*
Spustila se hladna večer. U očekivanju sam Marine. Teški koraci vukli su me sobom besciljno. Ona će se pojaviti, novogodišnja je noć. Sjest ćemo, natočit ću nam dobro, bijelo vino u čaše na visokim stalcima, kucnut ćemo se, gledati se, razgovarati i možda… O, Bože. Imam li snage za sve to? Je li moguće ustati iz grobnice nakon toliko godina i ponašati se kao da se ništa nije dogodilo, da je sve u redu, ponašati se kao da nisi zombi, a jesi? I da se to ne primijeti. Sve je izgledalo previše ranjeno i rane su već bile trule i smrdile su na smrt. A sjećam se, nekad smo odlazili na pizzu, i gledao sam je kako rasteže mozzarellu poput žvakaće gume, gleda me životom koji je osunčan njezinim dječjim smijehom i voli me svojim nevinim mislima. Bili su to dani u kojima sam otkrio magiju.
Neću moći gledati te oči, ispitivat će me, dobro znam taj pogled. Shvatit će da nešto nije u redu. Postao sam prevelika olupina da se to ne bi primijetilo.
Podigao sam slušalicu dobro znajući kakva sam budala. Okrenuo sam broj.
– Halo? – rekla je glasom u kojem se jasno očitovalo dobro raspoloženje.
– Marina, ja sam.
– Upravo sam oprala kosu. Doći ću za…
– Marina – prekinuo sam je – htio sam ti reći da, ovaj, da ne mogu…
– Molim?
Šutjeli smo neko vrijeme.
– Znaš, nešto je iskrsnulo – rekao sam. – Ne mogu s tobom dočekati Novu godinu.
Tišina.
– Marina?
Tišina.
– Jesi li tu?
– U redu – rekla je drhtavim glasom, skoro plačnim. – Zbogom…
Prekinula je.
Stajao sam sa slušalicom u ruci znajući da sam ponovo, po tko zna koji put izgubio. Ovaj put nešto najdragocjenije. Bože, koliko mi je ljubav bila potrebna, koliko sam očajnički trebao nečiji zagrljaj, nečije tople usne na svom čelu, ali nisam bio sposoban za to. Bio sam na putu koji nisam želio, ali bilo je kasno. Znao sam da će Titanic potonuti, ali morao sam se ukrcati.
Noć novogodišnjeg slavlja. Ponoć se bližila. Slušao sam buku izvana; Zagreb je slavio; bijele, crvene, plave rakete parale su nebo. Čuli su se glasovi u daljini, vriska, pjesma. Petarde. Nisam bio tužan, nisam bio ni sretan; jednostavno sam bio u svojoj sobi, paraliziran.
Iz sna me trgnula zaglušujuća buka pirotehnike. Pogledao sam na sat; ponoć. Lijepo sam ušao u Novu godinu. Pogledao sam oko sebe; vino i šampanjac čekali su na stolu, hladna jela, francuska salata i kolači koje sam kupio. Ljudi su slavili. Pijani glasovi odjekivali su ulicama. Pripalio sam cigaretu i pomislio na Marinu. Sretna ti Nova godina, Marina, i nemoj misliti na mene kao što ni ja ne mislim ni na kog. Nadam se da nisi ostala kod kuće sama, nadam se da si otišla s prijateljima na neki tulum, ili bilo gdje. Moji dočeci novih godina postali su tužni, Marina, bolje ih je ne čekati sa mnom. Više ti nemam što pružiti. Ustao sam i uzeo hors iz ladice. Odmotao sam smotuljak i osjetio miris smeđeg praha. Mogao sam skinuti svoju crnu dolčevitu, mogao sam skinuti sve. Ionako, na kraju ćemo svi umrijeti.
Godine mučenja. Godine tuge i bola, dubokih poniranja do samoga dna, čupanja, uzdizanja. Četiri godine pakla, borbe s nečastivim, nadmudrivanja s njim. Ali uspio sam. Pobijedio sam smeđi prah. U meni se ponovo probudio pisac.
U početku je išlo teško, u glavi, a kao da nisam imao snage pošteno udariti po tipkama. Moja stara prijateljica me kažnjavala, svetila mi se što sam je toliko vremena zanemarivao. Razgovarao sam s njom, bio nježan, sve joj priznao i molio za oprost. Nije mi lako oprostila, dugo je bila oprezna, čak pomalo podmukla. Ipak, s vremenom je popustila. Počeo sam snažno i zvučno udarati po njezinim tipkama, i sve se opet pretvaralo u tu divnu, poznatu simfoniju. Izlazile su bujice divnih riječi, gomilale se na papiru i smijale se, gotovo da sam ih mogao čuti. Ponovo sam sjedio za svojim pisaćim stolom kraj prozora, s cigaretom u ustima, i udarao po tipkama, žestoko, gotovo bijesno. Ponovo sam bio pisac, barem za sebe.
Konačno. Nekoliko proznih časopisa objavilo je neke moje priče. Zamijećen sam. Probudila se nada praćena srećom i ponosom. Pisao sam, pisao, pisao. Veliko, žuto, toplo sunce probijalo se kroz prozor u moju sobu.
Bio je kišan dan, listopad. Koračao sam besciljno. Promatrao sam tramvaje i ljude u njima. Tramvaji su uvijek bili krcati kad pada kiša. Hodao sam polako, pustio da me noge nose i odjednom shvatio da su me dovele do Marinine zgrade. Zastao sam. Prošle su godine, sve je nekako bilo u magli. Palo mi je na pamet da joj pozvonim, javim joj se. Zašto ne. Ušao sam u haustor i, penjući se uz stepenice, osjetio nešto u želucu. Otvorila je vrata i ostala skamenjena, lagano otvorenih usta. Bila je lijepa.
– Isuse… – prošaputala je, i iskreni osmijeh prešao joj je preko lica.
– Uđi, uđi, molim te.
Ušao sam. Uvela me u dnevnu sobu. Ugledao sam kinderbet i bebu u njemu. Dovela me do djeteta.
– Ovo je Davor – rekla je. – Moj sin.
Pogledao sam malog Davora. Sićušne šake i sve sićušno. Gledao me ravno u oči, vrlo ozbiljno. Pogledao sam Marinu, smiješila se.
– Sviđaš mu se – rekla je.
U sobu je ušao muškarac. Visok, dobro građen, odlučan.
– Ovo je Bobo – rekla je. – Moj muž.
Bobo mi je čvrsto stisnuo ruku. Marina mi je nešto govorila, ali nisam mogao razumjeti ni riječi. Bio sam kao u nekoj čudnoj vrsti transa. Shvatio sam da mi govori da sjednem. Promrmljao sam da sam samo u prolazu i da žurim, svratio sam samo onako. Ispratila me do vrata. Bobo me pozdravio. Pogledao sam Marinine oči; imao sam dojam kao da mi pokušavaju nešto reći ili objasniti. Nisam žudio da doznam što. Pozdravio sam je, okrenuo se i otišao.
MARKO RADUMILO rođen je 1972. godine u Zagrebu. Prva priča objavljena mu je 1995. godine u časopisu za dramu i prozu Plima. Poslije toga još je objavljivao u časopisima Godine Nove, Vijenac i Zarez. Od 2017. godine živi i radi u Rijeci. Dovršava svoju prvu zbirku poezije.
GORDANA SIMEUNOVIĆ rođena je 1963. godine u Beogradu. Objavila je zbirke poezije: Moja haljina i ja (Slobodna knjiga, Beograd. 2000), Narukvica od slonovače (Slobodna knjiga, Beograd. 2002), Pobuna krpenih lutaka (Narodna knjiga, Beograd. 2005), Podno mirnog sna (Književna akademija & autor, Beograd.2008), Vreme hlebova (Književna zajednica Jugoslavije, Beograd. 2009), Buka života (Književno društvo ,,Sveti Sava“, Beograd. 2015), Put do moje kuće – izabrane pesme (Gramatik, Beograd. 2018). Priredila je panorame Najlepše ljubavne pesme srpskih pesnikinja (Gramatik, Beograd. 2013) i Jabuka u srpskoj poeziji (autorsko izdanje, Beograd. 2019). Njena poezija je prevođena na engleski, francuski, španski, švedski i rumunski jezik, proza na engleski i ruski jezik. Zastupljena je u zbornicima i antologijama, kao i domaćim i stranim časopisima. Član je Udruženja književnika Srbije. Pripada Pesnicima sveta, organizaciji Movimento Poetas del Mundo. Živi na Umci, nedaleko od Beograda.
Te 1900. godine, kada je rođen, Sarajevo je imalo toliko stanovnika da bi, uz malo truda, svi mogli stati na današnji stadion na Grbavici. Bilo kako bilo, Oskar Kabiljo je u ovaj grad došao prije fudbalske lopte, a prvu zastavu i navijanja će zapamtiti kao četrnaestogodišnjak; sa prozora svoje kuće mogao je vidjeti komad Appelovog keja i čuti nerazumljivo i udaljeno klicanje ljudi. Tog je dana, sa povišenom temperaturom i bolovima u stomaku, naslonio čelo na prozorsko okno i slušao svađu roditelja iz druge sobe, kad mu se učinilo da je iz grada odjeknuo pucanj. Naivni sarajevski golub prevrtač, pored dimnjaka koji je malom Oskaru zaklanjao pogled, stajao je na svom mjestu nastavljajući klimati glavom u tročetvrtinskom taktu.
Pet godina kasnije, rat je utihnuo, baš kao i svađe iz roditeljske sobe. Otac Oskara Kabilja umro je 1917. godine, a mati se preudala i bračnu nesreću, kao miraz, odnijela u kuću drugog muškarca. Naš junak sve uspješnije izbjegava ljude i mjesta na kojima se okupljaju; škola mu postaje nepodnošljiva, a o vjerskim objektima govori sa prezirom i podsmijehom.
Ulica je jedini prostor na kojem prihvata da bude u prisustvu drugih, ali svoje gađenje sve češće iskazuje brojnim tučama i sitnim krađama. Bliski rođak po ocu, slikar Daniel Kabiljo, koji se zahvaljujući stipendiji jevrejskog dobrotvornog društva „La Benevolencija“ školovao u Beču, bezuspješno pokušava pomoći – mladog Oskara ne zanimaju ni novac ni savjeti. U proljeće 1919. godine čujemo ga kako redovno, bez kašnjenja i presjedanja, hrče u kućici otpravnika vozova, a san mu ne remeti ni voz koji natovaren ciglama napušta stanicu. Jednog od tih jutara upoznaće i mladog željezničkog radnika čije je ime, izgovarano zaredom, odzvanjalo ritmom voza u pokretu – Dimitrije Dimitrijević Dimitrije Dimitrijević Dimitrije Dimitrijević Dimitrije… Bio je to onaj isti momak sa Mejtaša koji će nagovoriti svoje prijatelje, željezničke radnike, da osnuju fudbalski tim, a sebe će u istoriju kluba upisati kao strijelca prvog gola. Krilati točak lokomotive postaje grb fudbalskog kluba „Željezničar“, a Oskar Kabiljo prihvata poziv svog prijatelja i biva prvi nezvanični ekonom tima. Brine se za opremu, postavlja mrežu, čisti blatnjavu obuću, donosi vodu, zabavlja svojim sarkastičnim komentarima, a povremeno, u nedostatku drugih saradnika, ukazuje i pomoć ozlijeđenim igračima. Stjepan Katalinić, jedan od fudbalera „Željezničara“, daje mu nadimak Mama. U istoriji kluba bi, ipak, važnija bila informacija da je Oskar Kabiljo – prvi navijač. „Željo“ postaje jedini klub kojem se tepa, a razlog se možda krije u jednostavnoj činjenici da ima Mamu.
Iste godine kada je rođena fudbalska beba, koja će vremenom postati plava, u Sarajevu je otvoreno i Narodno pozorište. Mahalskoj istoriji ostaju nepoznati detalji, ali se pouzdano zna da je Oskar od 1929. godine u novoj zgradi zaposlen kao garderober. Postaje svjedokom razvoja bosanskohercegovačke drame, prijateljuje sa glumcima, koji su često pridošlice iz primorskih krajeva, u čije se priče zaljubljuje, željan putovanja i svijeta koji se nalazi s druge strane Trebevića. Negdje u to vrijeme budi se njegova opsesija; počinje sakupljati zaboravljene stvari, sitnice pronađene nakon predstava u pozorišnoj sali. Između redova ostaju šalovi, kišobrani, poneka muštikla, tabakere i lepeze, ali Oskar Kabiljo biva očaran – rukavicama.
Zaboravljene, izgubljene, raznih oblika i boja, napuštene ili odbačene, kao neželjena djeca, pronalaze utočište i smiraj u Maminom sanduku. Svoju potragu za rukavicama proširuje i na sarajevske kafane, željezničku stanicu, Poštu, na sva ona mjesta sa kojih će naš vrijedni kolekcionar, u narednih deset godina, sakupiti 513 novih komada. Tragalačku groznicu zaustavlja strah od novog rata.
Oskar Kabiljo u svojoj trideset i devetoj godini prvi put napušta Sarajevo i u Hamburgu se ukrcava na brod „St. Louis“ čiji je cilj Kuba. Na 175 metara dugom plovilu, koje se kreće brzinom od 18 milja na sat, ukrcano je 937 putnika, a većinu čine jevrejske izbjeglice iz nacizmom zaražene Evrope. Kapetan Gustav Schröder lično, na očigled uplašenih putnika, u glavnoj brodskoj sali za ručavanje, prebacuje stolnjak preko biste Adolfa Hitlera, za djecu organizuje časove plivanja na bazenu, a odraslima otvara zasebnu prostoriju za obavljanje molitve. U 4 sata ujutro, 27. maja 1939., brod dolazi do obala Havane, a samo nekoliko časova kasnije, ukazom predsjednika Kube, izbjeglicama biva odbijen zahtjev za ulazak u zemlju. Brod napušta 29 putnika, a potom, pet dana nakon uplovljavanja, kapetan naređuje kretanje ka Sjedinjenim Američkim Državama. Kruže obalom Floride iščekujući dozvolu za iskrcavanje, ali i predsjednik Roosevelt izgovara manje poznato istorijsko „no!“. Slijedi putovanje prema Kanadi i identičan jednosložni odgovor; poraženom kapetanu ne preostaje ništa drugo, pa brod usmjerava ka Evropi, 17. juna 1939. dolazi u luku Antwerp, putnici se iskrcavaju, a njih 254 neće dočekati kraj rata. Oskar Kabiljo, nakon što je vidio Ameriku, dobija priliku da vidi i Auschwitz.
Pisac, na ovom mjestu, na sebe preuzima ulogu američkog službenika i u priču zabranjuje ulazak stradanju, patnjama i logorskim mukama. Svog junaka, Oskara zvanog Mama, izvlači na sigurno i vraća u Sarajevo koje nije vidio sedam godina. „Željezničar“ igra svoju najgoru sezonu, ispada iz prve lige, a oporavak započinje tek 1953. godine. Oskar Kabiljo tada još uvijek radi u Narodnom pozorištu, ima ženu i onaj isti sanduk u kojem je sada preko 700 rukavica; jedna od njih, sačuvana u Zemaljskom muzeju, pripadala je Gustavu Schröderu, kapetanu ukletog broda „St. Louis“.
Oskar Kabiljo Mama umro je 18. decembra 1971. godine u Sarajevu, a svako dijete zna da priče o mamama zaslužuju sretan kraj, pa zato i ova završava podatkom da je te sezone, nakon dvadeset i jedne pobjede, „Željo“ ponio šampionsku krunu. Na Jevrejskom groblju, sa kojeg se, ako me sjećanje ne vara, vidi stadion na Grbavici, Mamu su ispratili najbolji igrači i prijatelji. Ne znam da li su tom prilikom držani posmrtni govori, ali znam da se Josip Katalinski, u televizijskom razgovoru, sa neskrivenom sjetom i osmijehom na licu, prisjetio jednog od zadnjih susreta sa Oskarom Kabiljom.
– Znaš, Škija, u životu sam sa sigurnošću naučio samo jednu stvar – rekao je Mama. – Koju? – pitao sam. – Ljudi češće gube desnu rukavicu. To je jedino sigurno. Sve ostalo je…
Priča biva prekinuta tročetvrtinskim kljucanjem na prozorskom limu. Golubove ne smijemo tjerati. Nikad.
ALMIR IMŠIREVIĆ rođen je 10.3.1971. godine u Bihaću. Na Akademiji scenskih umjetnosti diplomirao na Odsjeku za dramaturgiju, te od 1998. radi kao predavač i dramaturg. Autor je drama: „Kad bi ovo bila predstava…“, „Balkanski đavo Sram“, „Circus Inferno“, „Po istinitoj priči“, „Mousefuckers“, „Kad bi ovo bio film“… Drame su mu nagrađivane na festivalima u Bosni i Hercegovini, izvođene u mnogim zemljama Evrope, te uvrštene u francuskoj i bosanskoj antologiji savremene drame. Kao dramaturg radio je u skoro svim profesionalnim teatrima BiH. Do sada je objavio dvije knjige drama, te knjigu kratkih priča „Strana 212“ i „Najljepši od svih svjetova“. Teatarske kritike, prikaze i eseje objavljivao u sarajevskim časopisima. Autor je i nekoliko scenarija za televizijske projekte rađene u BiH i Hrvatskoj, te scenarista igranog filma „Mliječni put“. Bio je jedan od rukovodilaca Otvorene scene „Obala“, niz godina nalazio se na funkciji šefa Odsjeka za dramaturgiju, a danas je redovni profesor na predmetu Pisanje za teatar.
moj lovac na snove ima dugački kaput i crne oči kundakom puške pokuca na moja vrata tuk tuk tuk ravnomjerno kao metronom znam da već je vrijeme a moj lovac na snove zna kako se postupa s puškom pažljivo nacilja točno u sredinu grudi zatim dugo i tamno krvarim dok mi on donosi slijepljen ulov: komadiće konopca, šešire, sablje i prije svega zube mnogo bijelih zubi poput perli rastresu se po stolu a ljepljiva krv još dugo se cijedi na drveni pod on obriše prste pokupi pušku utrne zvijezdu u oku i ode koracima metronoma a ja čekam jutro kad ću se, kao i toliko puta ranije, ispred kreveta opet pokliznuti na vlastitoj krvi
***
PARADOKS PODNEVA
žedni bogovi digli su ruke i potonuli za horizont
sjene zdenaca se krate pad kamena je dulji
jedna ruka odbacuje sjeme kima na ispucalu stazu
***
SELIDBE NA JUG
nebo poput plahte klizne u očnu jabučicu glatka linija leta nabora mrežnicu, u nju utisne oštru sliku strelice
negdje u tijelu još postoji sjećanje na pradavno zapljuskivanje valova na odbljeske krila što kucaju brže od vjeđe
u tijelu koje više ne zna gdje završava oko i počinje ptica
ZARJA VRŠIČ (Slovenj Gradec, 1993) magistrirala je komparativnu književnost i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Prevoditeljica je i kritičarka, a piše i poeziju i kratku prozu. Krajem 2019. godine izašla joj je zbirka kratkih priča “Kozjeglavka”.
pjesme su preuzete iz časopisa “Poezija” 1-2/2018; sa slovenskoga preveo Edo Fičor
Zapitamo li se, mi, deca ovog veka, šta nam je danas ostalo od Dušana Vasiljeva? Postavimo li sebi pitanje – kad naletimo na neku slučajnu stranicu sa njegovom pesmom – šta to ima još što nismo iščitali kod njega? I da li nam se nekad ne čini da nismo pažljivi prema svojoj književnoj baštini? Jer biti pažljiv prema svojoj prošlosti znači biti obziran prema sebi u sadašnjosti, znači sačuvati sebe za budućnost. Ne, u više navrata i na više načina nismo bili pažljivi prema liku i delu Dušana Vasiljeva. Njegova književna sudbina je kao priča Pavela Isakoviča o odlasku u Rusiju, kako se svaki ideal jedan po jedan urušio. Razlozi su spoljašnji, ali i unutrašnji. Avangarda uopšte kao pokret mladih stvaralaca nije doživela veliku popularnost u svom dobu. Razlozi su više nego očigledni: ona se postavila u antagonistički odnos prema svojoj publici. Najpre je Marinetijev futurizam rekao ne! muzejima i galerijama, a samim tim i udario na temelje akademizma i tradicionalizma. Dadaizam Marsela Dišana i Tristana Care parcelisao je i zdrobio pojmove harmonije i samog poimanja umetničkog dela. Ekspresionisti su, opet, stavili umetnost ispred života, da bi nadrealisti reč i stvarnost doveli u spregu jedne nadnaravnosti „čistog psihičkog automatizma“, kako je Breton nadrealizam okarakterisao. Drugim rečima, avangardni pokret u svetu, a i kod nas, pošao je linijom antitradicionalizma, antiklasicizma i radikalizacije shvatanja Bodlerovih poetičko-estetičkih pojmova Novog i Nepoznatog, pri čemu su oni nužno suprotstavljeni prihvaćenim merilima umetnosti. Isto tako, odstupanje od umetničkih normi praćeno je istupima i skandalima u javnom životu: Crnjanski i Vasiljev udarili su na nacionalne, odnosno religijske simbole, Rastko Petrović je bio na korak od ekskomunikacije iz SPC-a zbog svog stiha o crnačkom Isusu kome „muški znak dopire do kolena“; Ljubomir Micić, pokretač časopisa „Zenit“ zavadio se maltene sa celom građanskom i književnom javnošću; Branko Ve Poljanski odlučio je da izađe na beogradske ulice i deli prolaznicima primerke svojih knjiga; a boemerija, banditizam i ljubavni avanturizam Rada Drainca odavno je ušao u urbane legende. Ovakvi nekonvencionalni i problematični ekscesi daju nam za pravo da govorimo o nepopularnosti avangarde i avangardnih pesnika u tadašnjem srpskom građanskom društvu. Naviknuto da pesnik bude nacionalni i socijalni bard društva, građanstvo nije bilo spremno na tako radikalan i rapidan prekid „ljubavnog odnosa“ društva i pesnika. Nakon široke, ali gordo izdvojene popularnosti naših romantičara, avangardni pesnik našao se u situaciji da mora da se brani od uzusa i očekivanja „mirnog građanstva“. Ovo ga je dovodilo do paradoksalnih situacija: osmotrimo li sačuvane slike ondašnjih stvaralaca, kao i zapisa o njihovim privatnim životima, videćemo da su to uglavnom prijatni ljudi u elegantnim crnim odelima koji su živeli sa istim potrebama, istim slabostima i snagama kao i svaki ondašnji čovek. Ipak, spoljašnjost nije označavala i pripadnost tom društvu; to je taj aristokratizam koji mi nalazimo kod avangardnih stvaralaca. Razlika između avangardnog pesnika i običnog čoveka mase ili čoveka elite, jeste ta što je on pripadao jednoj vrsti pesničke koterije, takoreći “antielitističkoj“ eliti. Živeći na neki način izvan društva, a osuđeni jedni na druge, lik Dušana Vasiljeva među brojnim avangardistima nije imao dobro polazište za opstanak i negovanje. Pomoću nekoliko paralela i legendi možemo približiti život Dušana Vasiljeva. Najpre – a poređenje se samo po sebi nameće – kao pesnika brankovskog kova, koji nije doživeo svoju tridesetu da iskaže (naj)bolje u sebi. Znamo li da je naša književnost dugo bila književnost mladosti, u Vasiljevljevom slučaju ona kao da je odlučila u sebi da potre putove kojima je mogla, ali i nije morala, poći. Sve do Laze Kostića naši pesnici su najbolje od sebe ispevali u mladosti; u Vasiljevljevom vremenu, ispostaviće se, isto se desilo i sa Crnjanskim i Rastkom Petrovićem. Tek retke izuzetke naći ćemo do sredine XX stoleća da je pesnik uspeo da usud žara mladosti prebrodi i preobrati u zrelost starosti. Laza Kostić, Jovan Dučić i Dušan Matić, po tome, čine nam se kao akordi čiji zvuk je imao duže trajanje. Između tih dveju staza, „žuta gošća“ namenila je Vasiljevu onu kraću. Međutim, i na tom putu književnosti Dušan Vasiljev morao je biti oštećen. Običaj je među književnim proučavaocima da prevrednuju predmete ili pojave svoga proučavanja, ali mi ne bežimo od činjenice da je kikindski pesnik imao i mnoštvo slabijih – ili preciznije rečeno nedorađenih –pesama, no te pesme manjih vrednosti svakako nisu razlog da mu celokupno stvaralaštvo svrstaju u mediokritetsko. To se ipak desilo. Sa izuzetkom triju „nedodirljivih“ – „Čovek peva posle rata“, „Plač matere čovekove“ i „Domovina“ – pesme Dušana Vasiljeva nisu pobudile šire interesovanje i pozvale na pojedinačne pristupe i tumačenja. Dakle, ni sama mladost nije bila dovoljan zalog za njegovu književnu budućnost. Za života Dušan Vasiljev našao se osujećen u više navrata. Pri tom ne mislimo samo na činjenicu da se sa petnaest godina našao u poziciji da mora da prehranjuje porodicu dok mu je otac bio na frontu. Nakon početka obnove u prvim posleratnim godinama, Dušan Vasiljev hteo je da se uputi u Minhen kao državni stipendista da bi izučavao režiju, svoju veliku strast. Međutim, u poslednjem trenutku njegovo stipendiranje je usled birokratskih (nepotističkih) zavrzlama odbijeno. Tragove ostataka tog događaja u njegovoj duši nalazimo u noveli „Pred vratima“. Zbirka pesama „Oblaci“ nikada nije videla svetlost dana, iako je Vasiljev obišao nekoliko izdavača. Neobično je, pak, da je imao velike šanse da objavi zbirku pripovedaka; u ovome ga je ipak osujetila propast izdavačkog projekta „Albatros“, za koji je pripremao zbirku. Naposletku, nijedna njegova drama nije do sada izvedena na bini. Naravno, rukopisi rasuti po Beogradu, Zagrebu i Temišvaru, nesređeni, nedovršeni, non finito. Kao Kafkin K, on je želeo da stigne do Zamka, do Zamka književnosti, ali je zamak za njega ostao nedosegnut. Smatramo da se opadanje kvaliteta Vasiljevljevog pesništva podudara sa stišavanjem pesničkog žara u njemu. Pesme nastale u čenejskom periodu više ne odlikuje drčni plamen mladosti i prkosa. No ne smemo prenebregnuti da su one dobile nov kvalitet – namesto retorike i kitnjastosti, one su postale svedene minijature jednog trenutka, jednog pejzaža, jedne bojazni. Vasiljev je tada već bio odustao od svoje potrage za Novim Čovekom, ali i od svog programskog „hoću“. U jednom pismu prijatelju (pismo navodi Spasoje Vasiljev) on piše: „Nemoj krivo da me razumeš. Propasti znači: moram napustiti sve slike, koje sam sebi o svojoj budućnosti, istina vrlo smelom rukom – ali tako reći godinama maštajući, stvarao. I da ne bi postao smešan, radi stvaranja mirnog, bar prividno zadovoljnog života, morao bih se ne samo svih svojih ideala, nego i celokupne prošlosti svoje odreći. A za to sumnjam da imam snage. Tek danas uviđam, koliko je ono moje famozno ‘hoću’ i ‘mogu’ smešno bilo. Dakle došlo bi nešto, što ja ne bih mogao izvršiti. I onda zamisli: živeti jednim tupim, tako reći isposničkim životom na selu, sa mislima i osećajima, koje ti prošlost idealisano, svakodnevno na tanjiru donosi, i ti gledaš, gledaš, i radi ove monotone, ubilačke sadašnjice, odričeš se te lepe, idealne prošlosti. Zar to čovek može izdržati?“ Gotfrid Ben jednom je rekao, parafraziramo, da se ne može večno biti ekspresionista. Za Dušana Vasiljeva ostalo je „sveto Saznanje“ rata, ali sveto saznanje poezije, kada se našao pred njim, nije mogao u sebi da razreši i ono je stvorilo velike unutrašnje sukobe. Sa jedne strane Vasiljev je još uvek težio prošlosti (pevanja), iako je znao da mu ono neće doneti smirenje. S druge strane, prihvatanje sadašnjosti za njega bi značilo jedan blazirani, besmisleni život, lišen sadržaja. Na preseku tih antinomija pesnički glas je tihnuo, hladio se i polako zamirao. Jednostavno, gubitak vere u sopstveno pesništvo, i nemogućnost nalaska novog puta da se ono ispolji, porušio je osnovni postulat Vasiljevljevog pesništva – vera u umetnost kao prethodnicu života. Dušan Vasiljev bio je pesnik romantičarskog kova, dakle pesnik žara, zanosa, afekta i talenta. U većoj ili manjoj meri svi naši avangardisti bili su takvi i već u tridesetim godinama XX veka malo je onih koji su ostali verni poeziji: Crnjanski je započeo „veliku avanturu romana“ svojim „Seobama“ (1929); Ivo Andrić odavno se uhvatio u koštac sa diplomatijom i nikad se više nije vraćao „Ex Ponto-u“ i „Nemirima“; zapaženije delo Rada Drainca iz tridesetih godina je „Banket“, ali vreme „Bandita i pesnika“ je vreme dvadesetih; Rastko Petrović okrenuo se esejistici i likovnoj kritici, a „Ljudi govore“, uporede li se sa njegovim ranim radovima, jedva da bi se reklo da su Rastkova. Ljubomir Micić i Brankov Ve Poljanski odlaze u Pariz (drugi će tamo i umreti), a Dragiša Vasić i Stanislav Krakov upustili su se u politiku, odnosno novinarstvo. Svi ovi primeri govore nam da je naša avangarda bila jedinstveni zamah mladosti. U tom svetlu, poezija Dušana Vasiljeva ostavila je trag u tom vremenu. Zašto ne i danas? Zapitamo se koji su to nedostaci književne istorije koji nam često pomrače značajne kutke i moderne rukavce kojima je lepa reč osvetljavala, kojima je ona htela da prokrči put do mora čitalaca i uživalaca književnosti? Ne jedan takav slučaj desio nam se u razotkrivenom i dostupnom XX veku, a ako XIX vek nešto može da ponudi, to je obilje zaboravljenih, marginalizovanih pisaca. Već ova dva veka pružaju veliku šansu za novije književne istoričare i dovoljno materijala za književna istraživanja prošlosti, a ako bismo fenjerom pošli u tu mračnu hiljadugodišnju pećinu naše književnosti, videli bismo da je naša reč obilna i da ju je mogućno naći na najneočekivanijim mestima, gde svojom lepotom osvetljava tamu vekova. U prvim decenijama XXI veka srpska književnost došla je do potrebe da ostvari paradoks koji su druge književnosti odavno ostvarile. Naime, javila se potreba da se avangarda kanonizuje. Dugo zanemarivana književno-istorijska nepravda u poslednje vreme se ispravlja i kanon se, shodno tome, preobražava, mada je bolje reći saobražava. Uglavnom se piscima vraća zasluženo mesto u tradiciji, ponovo se vrednuje njihov rad i smešta u poznate predele i u dodir sa kanonizovanim piscima. Među navedenim avangardnim piscima sa Milošem Crnjanskim i Rastkom Petrovićem taj problem je ranije rešen. Nakon sto godina od epohalnog događaja, počeli smo da ispitujemo našu književnost ne kao pojave koje su imale svoje efemerne bljeske, nego kao trajne vrednosti. Sto godina od Velikog rata i devedeset godina od smrti čine nam se kao dovoljna vremenska distanca da se priležnije pristupi Dušanu Vasiljevu, avangardnom stvaraocu ekspresionističkog usmerenja. Nadajmo se da možemo očekivati da ćemo u skorijoj budućnosti imati možda blago izmenjenu sliku našeg kanona (jer književni kanoni, večna znatiželja pisaca i kritičara, podležu vremenu), i da će u njemu svoje mesto naći i Dušan Vasiljev, onaj kojeg ćemo upoznati izvan triju kanonizovanih pesama.
VIKTOR ŠKORIĆ rođen je 9.6.1991. godine u Zrenjaninu, rodom iz Novog Miloševa. Osnovnu školu završio u rodnom mestu, a srednju kao đak kikindske gimnazije „Dušan Vasiljev“. Diplomirao na Odseku za srpsku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Master rad na istom fakultetu odbranio sa temom „Detinjstvo kao izvorište pripovedanja: Danilo Kiš i Tomas Vulf“. Piše prozu, esejistiku i kritiku; objavljuje u periodici. Urednik je i osnivač Reza, časopisa mladih za književnost i umetnost. Dobitnik je Brankove nagrade koja se izdaje pod pokroviteljstvom Matice srpske. Učestvovao na više književnih festivala, a na „Sremčevim danima“ 2014. godine osvojio prvo mesto za najbolju humoristično-satiričnu priču. Polje interesovanje mu je srpska prozna književnost XX veka, u užem smislu književnost avangardnog perioda. Izdao je knjigu kratke proze „Davnina, ruža i prah“ 2011. godine u izdanju Banatskog kulturnog centra.
Nema te u glasu vjetra, nema u razbacanosti gora, nema te u cvijetu, i ako zovu ptice, ne zovu tebe, nema te u goloti zemlje, nema u teškom mirisu trave, i ako sadiš ruže da bi ti disale, ruže dišu sebi, i ako izgradiš cestu, cesta će ti govoriti o sebi, i ako postaviš dom, ako ga napuniš svojim skupim predmetima, jednog dana primit će te kao stranca tvoj vlastiti dom, i predmeti će govoriti svojim jezikom, podsmješljivim za te.
Laž je da je studenac zato da bi gasio tvoju žeđ, i rijeka zato da bi te okupala u hladnu naručju. Laž je da će te stvari tješiti mirnim sjećanjem, jer će ti se jednog dana oduprijeti sav tvoj svijet.
Jednoga dana stvari će izmijeniti svoja imena, tada će kamen biti mržnja, vjetar užas, cesta će biti strah, ptice će ti zabijati u čelo užarene čavle svojih glasova, rijeka će biti očaj, tvoji predmeti tvoja krivica i tvoji tužitelji. Svijet će biti porušen. Svijet će biti bez imena.
Tada ti mora biti svejedno. Sjedit ćeš u zapuštenom kutu. Zatvorit ćeš oči da ništa ne bi vidio. Ponajprije da ne bi vidio svoju izgubljenost u izgubljenosti izumrla svijeta. Da ne bi pomislio da moraš bilo što učiniti, bilo kamo stupiti nogama koje će biti tanke kao noge suhog pauka. Samo će ti glava biti velika. Tvoja glava u cvatu bijelom, poput magnolije. Dugo ćeš tražiti u tamnoj jami svojih usta ime za sebe, ali tada će biti bolje da nađeš ime za svoj kraj kao za svoj nastavak.
DANE ZAJC (1929, Zgornja Javoršica, Slovenija – 2005, Golnik, Slovenija), iz knjige “Nova slovenska lirika (antologija)”, 1975.
čovjek-časopis 