SPASOJE JOKSIMOVIĆ rođen je 1988. godine u Majdanpeku. Diplomirao i master studije završio na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Objavio zbirke pesama “Život, po suncu”, 2016, “Daleko od Johanesburga”, 2016, “Veče u Vitaniji”, 2016. godine i “Municipium S”, 2019.
Poslije zahodske scene imao je osjećaj da je ušao u svijet odraslih, ali samo jednom nogom. Dok ga je prije grijala platonska ljubav, sad gori od putene. Pa jebote, predugo je bio zatvoren u svojoj sobi, treba to nadoknaditi. Isprva sramežljivo pa sve samosvjesnije počne kimati i osmjehivati se poznatim licima na Potezu. „Bok, mi se znamo, ne? Ja sam Zeko, drago mi je.“ I druga osoba koju upozna na Potezu je crvenokosa, no obratno od Crvenog Čuperka, krupna i nekako nezgrapna. Zeko stanuje odmah preko ceste na dvadeset metara od ulaza u Veliki kavez. Već samo zbog toga imponira Peri. „Inače, čestitam ti 10. travnja!“ Zeko ispruži ruku. Peri nitko nikada nije čestitao 10. travnja i nema pojma o čemu se radi, ali ne želi ispasti glup, pa samo kaže: „Hvala, također.“ „Ima kaj večeras?“ nastavi Zeko nekako blazirano. Pero je već čuo da ljudi na Potezu jedni druge pitaju: „Ima kakav tulac danas?“, pa točno zna na što Zeko misli. Ljudi dolaze na Potez da bi završili na nekom tulumu. Za vladavine Partije zagrebačka omladina baš i nema previše pristojnog izbora za noćni život. Daleko je najbolja solucija tulum. Za tulum se ne plaća upad, cuga je besplatna i djevojke su opuštenije. Na Potez dolaze razni ljudi, spaja ih neki neuhvatljivi spleen. Svi dođu ludo se provesti, a ne preseravati se ili tući, tako da je nasilje na prvom Perinu tulumu bilo i iznimka i antiklimaks. Tek ako nema tuluma – što samo znači da nisi saznao gdje je tulum, jer je uvijek negdje neki tulum – ide se preko volje u pozerski Saloon ili hašomanski Lapidarij ili malograđansku Mošu ili alternativnu Jabuku. Pero, naravno, ne zna ni za kakav tulum, ali zato zna Zeko, koji je izvrsno umrežen na Potezu. „Ma ponedjeljak je uvijek zakurac, ali ima neki tulac na Pantovčaku, iako se bojim da bu to malo dosadno. Kod Meri, ma znaš Meri, visi više tu nek na faksu, plava, dobre noge, al’ dosadna. Ja ne znam dal’ bi išo. Se tebi ide?“ „Ha, čuj, za ponedjeljak je okej“, Pero je mogao najbolje na svijetu odglumiti nonšalantnost. Za prvi put nije loše. Golema vila s namještajem od mahagonija, debelim krznenim sagovima i kristalnim vinskim čašama iz kojih piju votku-džus i rum-kolu. U kutu dnevnog boravka na antiknom stoliću crveni je Iskrin telefon, čudo socijalističkog dizajna. Najviše je, izgleda, popila Danica, manekenka crnogorskog porijekla, koja se baca na njega kao nekad Eva. Pero se nikada nije ovako besramno ljubio. S Adrianom poljupci su bili izmjena nježnosti. Danica i on jebu se jezicima. U pozadini se iz buke tuluma staloženo izdiže glas Davida Byrnea: Hi yo we drift in and out Hi yo sing into my mouth … And you love me till my heart stops Love me till I’m dead Eyes that light up, eyes look through you Cover up the blank spots Hit me on the head ah ooh Glazba, votka, Danica. Život je ringišpil! Prije nego što mu se ovo dogodilo, nije znao da je baš ovo htio, ali sad kad mu se desilo, zna da upravo to želi. Danica ga je jedva pustila na zahod, hoda tako da sakrije erekciju. Kad Zekini kompići Kemfer i Ćiro ulete za njim u zahod, isprva misli da je to zajebancija. „Dobra je ova Danica, ha?“ smijuljeći se započne Kemfer koji je još glomazniji od Zeke. „Upala ti je sjekira u med!“ doda Ćiro, za glavu viši od Zeke. „Bome je“, odvrati Pero. „Zrela je za karačinu“, nasmije Ćiro Kemfera, a Pero se lecne. „Dobro, stari, sad slušaj, nastavi Kemfer, naroljaš ju do kraja pa ju vodiš gore na kat, a poslije tebe je naša škvadra na redu: redaljka!“ Peri je stalo srce, a votka trenutačno isparila iz krvotoka. U sebi je grozničavo prebrojavao koliko ih ima u njihovoj škvadri; njih dvojica, Zeko, onaj crni, onaj nosati, onaj debeli, onaj ružni… Bože dragi, pa desetorica su! Zahod je bio malen, a dva redaljkaša golemi. Kao da je sabijen u kutu vagona punog stoke. „Je l’ ti jasno? Ak’ nekaj zajebeš, najebo si“, pojasni mu Kemfer. Čak i ne zvuči prijeteće, izgovori to kao dobar dan. Pero samo bez riječi kimne ne bi li se izvukao bez ikakva obećanja. Nakon što izađu, može se konačno popišati. Poželi toliko dugo pišati dok svi ne popadaju u san pa se iskrasti skupa s Danicom. Ali netko već nestrpljivo kuca na vrata. Pronaći će saveznike među drugim muškima na tulumu i suprotstavit će se toj bandi. Da, to će učiniti, pa pogleda oko sebe i vidi hrpu žgoljavaca, šminkera i cvikeraša koji ni teglu cvijeća ne bi mogli podići a da ne dobiju bruh. Sam ću, proleti mu kroz glavu, sam ću. No, nije se potukao još od Žveca, nije imao ni potrebe, bilo mu je to užasno glupo. I sasvim je nešto drugo potući se u školi ili u kvartu gdje sve znaš, a ne ovako s budalama koje, nikad se ne zna, mogu potegnuti nož ili te iznenada „potegnuti“ čelom u nos kao onaj Adrianin idiot. U trenutku panike pomisli kako će se samo pokupiti doma. No niti želi niti može Danicu ostaviti samu. Njih dvoje hodaju prema izlazu kad se pred njima stvori Ćiro. „Kam idete, ima gore jedna super soba samo za vas dvoje?“ šeretski namigne Danici, koja pijano povuče Peru za rukav: „Ajmo, dečko, idemo gore…“ Cijelu večer ga je iz nekog razloga zvala dečko, ali on ne želi gore, pa je vuče natrag, sve dok ga odostraga Kemfer ne podigne i ne ponese uza stepenice baš kao malog dečka: „Evo, mi ćemo pomoći, dečko je malo sramežljiv!“ Danica vrišti od smijeha, a čopor se kesi. Uspije obuhvatiti lakirani gelender i koliko ga god vuku i lupaju, ne ispušta ga. Danica sad vrišti od užasa, što izazove lančanu reakciju ženskog vrištanja na tulumu. Odjednom grune petarda i prestanu ga tući. Pero se, kao i svi ostali, okrene prema mršavom i visokom tipu s pištoljem u ruci koji je upravo bacio petardu. Pero zaprepašteno shvati da tip nije bacio petardu, nego ispalio metak u strop. Svojoj pojavi nerazmjerno dubokim glasom tip naredi: „Šupci, pustite ga na miru.“ Pored njega stane podjednako mršav, visok i odlučan tip. Kao u špageti-vesternu, pomisli Pero, a glavne face su na mojoj strani. Na svom prvom tulumu doživio je više nego cijeli život, a tek je počelo.
DRAŽEN LISAK rođen je 1963. godine u Zagrebu, gdje je i studirao na Pedagoškom fakultetu. Za vrijeme studija objavljivao je kratke priče u časopisu za književnost Quorum. Od 1989. godine živi u Amsterdamu te je na Amsterdamskom sveučilištu završio studij politologije 1997. Pionirske seminare o poslovnom zavođenju pokreće 2001. godine preko svoje stranice http://www.flirtmanagement.com. Nastupa kao govornik ili trener, između ostalog, u multinacionalnim kompanijama poput ING Banke, Siemensa i Unilevera te na svim nizozemskim sveučilištima i u većini ministarstava nizozemske Vlade. Godine 2009. napisao je za poslovnu ediciju nakladnika Walters Kluwer priručnik o poslovnom zavođenju. Kralj hakla prvi je njegov roman.
“Sedamdesetih godina u Zagrebu, na radničkoj Pešćenici, budućnost se čini puna mogućnosti: kad se ne dokazuje u dječjim tučnjavama, igrama karabitom i vožnji na pulferu, Pero Feler mašta o tome kako će zaigrati nogomet u Dinamu. Nakon nesretnog slučaja koji promijeni baš sve, Perino djetinjstvo završava, a on s rubova grada bježi u mitski prostor zagrebačke mladeži osamdesetih godina, pred Kavkaz, u shit, seks i tulume; tajni svijet mladosti nesvjesne da se bliži rat. Kralj hakla humoristična je i melankolična priča o „junaku našeg doba“: jednom mladiću u kojem je utjelovljena izgubljena generacija, ali i jednom gradu kakvog više nema. Dražen Lisak rođeni je pripovjedač, majstor dijaloga, komike i emocija bez patetike. Njegov prvijenac istodobno je roman o odrastanju i priča koja nepogrešivo hvata cajtgajst Zagreba u posljednjim danima socijalizma. Kralj hakla roman je kakav je Zagreb dugo čekao.” – Tanja Tolić
„Ovim romanom Dražen Lisak svrstao se među autore proza o gradu poput Majetića, Majdaka, Davora Slamniga i Pere Kvesića. Kralj hakla, živo hvatajući Zagreb s kraja dvadesetog stoljeća, značajan je doprinos književnosti trećeg milenija.“ – Edo Popović
Tata, kupi mi kompjuter Da učim slova i igram igrice Da za dvadeset godina preko satelita Gledam tvoj grob
***
VMA
Hodnici su bili puni Smrskane glave, rebra i stopala, Bočice se guraju na stalku Lagano zveckaju Spremne da se povežu sa iglom Da tečnost jurne kroz vene Pitanja i odgovori Odgovori bez pitanja Upućivanje na sutra Upućivanje na hitno je Upućivanje na kasno je Budnost i senilnost Uspavanost i rastrazanost Moj želudac putem cevčice Kroz grlo i nos povezan sa kesom punom žute tečnosti Za tren sam na obali Čujem gusku kako gače Prelazim pogledom U uglu sobe, na krevetu vidim gusku – Čovek mojih godina Ga, ga kaže Majka ga miluje po glavi, Ljubi ga u čelo Jesi li ti zlato moje, pita ona Ti si zlato moje zlaćano I bi mi žao, mili Što nisi bio pored mene Ništa ljubavnije u životu Ja videla nisam
LEA VAHRUŠEV rođena je u Sarajevu, 11. juna. U Beogradu je završila Petu beogradsku gimnaziju i Pravni fakultet. Završava master studije na Fakultetu dramskih umetnosti, smer Filmska i TV produkcija. Koautor je dokumentarnog filma „Suženi snovi, Repetitor u CZ-u“, koji trenutno živi svoj festivalski život, i dokumentarnog filma radnog naslova „Ljubav, u svakom slučaju“, čija se premijera očekuje na jesen. Pohađa pesničku radionicu koju vodi Zvonko Karanović. Živi u Beogradu, radi u Okružnom zatvoru.
nosim oca i majku na ramenima preko potoka i kamenja u noć
i preskačem kao uvijek mjesta na stazi što odišu mirisom pogrešnog sjećanja
(očev prvi auto bio je smeđ ili crn)
dok ih nosim, šapuću mi kako su ponosni ali nikad ne završe misao
(majka je prva u gradu imala kasete grupe Boney M)
ne pitaju se gdje ih nosim znaju da ću ih spustiti tamo gdje mislim da valja
(otac je pred odlazak u vojsku ofarbao sebi šišku u plavo, jer je znao da će ga ionako ošišati na ništicu)
nekada, kad spavaju dok ih nosim, čujem kako govore u snu pričaju o sebi u mladosti i u trećem licu
(mati je imala kolekciju lutaka a među njima i jednu tamne puti koju je baš voljela)
često pitaju jesam li umoran a ja sam navikao govoriti da nisam
(otac nikada nije ubio čovjeka)
hladno je na ivici noći
(mati nikada nije ubila čovjeka)
lagano je hoditi sa takvim teretom
***
KAMENI UZDAH
Kada sam prvi put primijetio dubinu njenog uzdaha u stećak sam se pretvorio, čekajući kiša da me zaboravi sa zemlje
I stajao sahranjen u samoga sebe na zvizdanu 1000 godina čekajući kiša da me zaboravi sa njenih ruku
I rekao sam najprisnijem prijatelju vjetru da ne čeka od kamena riječi da ga spase jer ga neće spasiti i da ne čeka od neba da ga spasi jer gleda u njega svi gledamo u njega a ne može nas sve spasiti jedne od drugih
poda mnom je uzdahnula duboko čuješ li je i ti? jasno kao žubor neke rijeke cvrkut umornih ptica koje ne mogoše poletjeti sa ove zemlje u meni ključa stogodišnji bijes predaka i zaglušujuća mirnoća očevog pogleda prevladat će, barem se nadam, ono što će me učiniti prolaznim
ERNAD OSMIĆ rođen je u Brčkom 1989. godine. U periodu od 1992. do 1999. godine živio je u Hamburgu, Njemačka. Dodiplomski i master studij završava u Tuzli na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za bosanski jezik i književnost. Bavi se pisanjem i čitanjem. Objavio je zbirke poezije „Inat jezika“ (2016.) i „Bosanski robot“ (2018). Živi i radi u svom rodnom gradu.
Mućkam Rastežem se po poljima Držeći u zubima Tvoju spartansku kožu
Prskam Kapljem po kostima Penjući se na krov Da spustim pesmu niz odžak
Mućkam I nikako da smućkam Plavu krv, Rembo
Hiljadu zrnaca iskrvari Od bežanja u ludilo Hiljadu zrnaca razori Udaljenost pogleda
Promućkala sam Svoju krv, Rembo Razlila se Iz raščinjenog srca
Mućkala sam Dubinom teških okova
Mućkala sam Širinom osvojene slobode
***
KAKO POČINJE I ZAVRŠAVA LJUBAV
Tog dana, doplivala sam do začarane obale. Dva magarca su brstila čičak. Legla sam na pesak, izlažući se erupcijama sunca. Kreštanje galebova podsećalo je na rađanje. Moj glas je nekog dozivao. Moje srce, uključilo je radar. Umiljavala sam se pesku, udišući miris zvončića. Pesak je bio vlažan. Valjala sam se zatvorenih očiju… Sve dok se nisam sudarila sa usnulim Panom. Čula sam njegov krik! Od pobesnelog urlika, podigli su se talasi. Prestrašeni oblaci, pokrenuli su zvezde. Onesvestila sam se! Obeznanila sam se! Uskovitlao se svaki atom. Potonula sam kao kameno sidro. Potonula sam i utonula, u podatnu tišinu peska.
***
SLIKA O STABLU
Celu noć, rezbarim papir.
U vazduhu, susreću se misli, kao slike o stablu, sa kog se ne može jesti.
JASMINA MALEŠEVIĆ rođena je 1962. godine u Beogradu. Po obrazovanju je doktor veterinarske medicine. Od 2011. godine član je Udruženja književnika Srbije. Živi u Beogradu. Pesme i priče su joj objavljene u preko sto zajedničkih knjiga, zbornika, almanaha, književnih časopisa, antologija… Dobitnik je mnogih književnih nagrada. Do sada je objavila šest autorskih knjiga i dve koautorske: Rođeni iz iste smrti, Jasmina Malešević i Vojislav Brković, Sfairos, Beograd, 1990. (poetski dijalog o ljubavi); Skarabeg, Sfairos, Beograd, 1992. (poezija u prozi); Adame ne ljuti se, Aleksandra Slađana Milošević i Jasmina Malešević, Draslar Partner, Beograd, 2001. (proza); Jadi mladog anđela, Asocijacija Ars et Norma, Beograd, 2010. (poezija); Dnevnik urbane sirene, Draslar Partner, Beograd, 2013. (poetski, alternativni, ekološki i antidepresivni roman); Čarna šuma, Štamparija Print 2 Print, Beograd, 2014. (lirsko-erotska poezija u prozi); Mačkaste priče, Štamparija Print 2 Print, Beograd, 2015. (knjiga za decu); Legenda o majci, Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori, Podgorica, 2019. (poezija)
PRIČA VLADE UROŠEVIĆA IZ KNJIGE “MOJA RODICA EMILIJA” / “Мојата роднина Емилија” (osamnaest zatvorenih priča koje čine jedan otvoreni roman), 1994.
TRI ŽELJE /priča o prvom pojavljivanju Emilije/
Moja prva sjećanja na Emiliju povezana su s pojavom slonova u našemu gradu. Zapravo – sa slonovima i mrtvim konjima. Svakako da su slonovi bili neobičniji. Konji su imali bijele razrogačene oči i iskežene zube. Na oko jednomu od njih sletjela je velika zelena muha. Sjećam se da je Emilija otjerala muhu, a oko je konju prekrila jednim ubranim cvijetom. Ali odakle i kako se uopće pojavila Emilija? Moje sjećanje nije posve pouzdano; redoslijed događaja je ponekad izmiješan; verzije koje sam kasnije čuo često su kontradiktorne; fotografije u obiteljskom albumu i zapisi djeda Simona uglavnom su nejasni; ponekad čak mislim da je Emilija uspjela – nekakvom, samo njoj svojstvenoj sposobnosti – izmiješati uspomene u nerazmrsivo klupko i učiniti prošlost nečitljivom i neodgonetljivom. Ponekad mi se čini da je nikada prije rata nisam vidio, no to je nešto što se može smatrati provjerljivim – tada sam bio malen i događaji u mojem sjećanju imaju dimenzije koje ne odgovaraju stvarnosti: u njemu nalaženje neke male kutijice zauzima veće mjesto od rušenja čitavih gradskih kvartova. No s početkom rata slika moje rodice Emilije postaje bez sumnje jasnija i izoštrenija. U tim prvim ratnim danima, kada se kuća stalno punila i praznila, kad su kroz nju prolazili, izmiješano i munjevito, poznati i nepoznati ljudi, kada su u nju sa svih strana dolijetali šareni leptiri, najnevjerojatnije vijesti, kada su se razgovori prekidali sa svakim otvaranjem vrata i kada je sve – lijeganjе, ustajanjе, obroci – bilo ispremiješano, otrgnuto iz uobičajenog tijeka u isto vrijeme uzbudljivo i zastrašujuće, u kući su se pojavili i rođaci koje sam, kako mi se činilo, vidio prvi puta u životu; bili su suzdržani, nekako odsutno ljubazni, s nečim izgubljenim u pogledima – čovjek s naočalama na čijem je licu s nekoliko dana neobrijanom bradom bilo nečeg očajničkog no i cirkuski šaljivog, žena koja je stalno prebacivala neke sitnice iz jedne u drugu torbu, vadeći ih i ponovo stavljajući po nekom svom redu, da bi se već u sljedećem trenu predomislila i iznova počela sređivati stvari u torbi, sada u suprotnome smjeru i djevojčica koja je netremice bila zagledana u fotografiju slonova, uramljenoj u neki stari okvir na zidu u hodniku i istrgnutoj iz nekog ilustriranog časopisa To su afrički slonovi rekao sam ja stručno. Razlikuju se od onih iz Indije, dodao sam ponosan na svoje znanje. Osjećao sam se superiorno: ona je imala tek sedam godina, a ja sam već napunio jedanaest. Živi, upita ona odjednom. Zbunilo me je njezino pitanje. Nisam posve shvaćao što je htjela time reći. Pa, čim je fotografija, morali su biti živi, rekao sam. Fotografirali su ih, shvaćaš? Nisu nacrtani. Više volim žive slonove od fotografiranih, rekla je jednostavno. Pogledala me je i naglo se zacrvenjela. U tom času u sobu su utrčali susjedi vičući da nebom lete avioni. Svi su izašli držeći dlanove nad očima: u nebeskim dubinama iskrili su mali svjetlucavi vretenasti oblici jedva vidljivih aviona. Oko njih su rascvjetavali mali bijeli oblaci protuavionske artiljerije. Slušaј, rekao sam Emiliji koja je još uvijek gledala slonove na fotografiji, u jednoj ulici iza naše kuće ima dva konja koja su ubili kada su mitraljirali iz aviona. Želiš ih vidjeti? Nisam mogao ni pretpostaviti u kakve nepredvidljive doživljaje vodi ovaj moj poziv, niti da će ubrzo ona postati ta koja upućuje poziv za put ka nepoznatom i kojeg ću ja poslušno slijediti. Od toga trena započeo je niz nevjerojatnih događaja koje ću pokušati ispričati, potpuno svjestan njihove nevjerojatnosti. Ustala je te smo neprimijećeni izašli na ulicu kroz zadnje dvorište. Na kaldrmi ulice bio je bačen kišobran, jedna ženska cipela slomljene potpetice, nekoliko omotnica s pismima, glava lutke i jedna žlica. Iz rasporenog madraca izlila se vuna. Od svega toga, Emilija je izabrala glavu lutke, obrisala je s nje prašinu i ponijela je sa sobom. Hodala je pola koraka iza mene poput male poslušne djevojčice koja se prepušta volji starijeg, ali odlučna da svojim ponašanjem dokaže da je s njime ravnopravna. Konji su još uvijek bili ondje gdje sam ih vidio prethodnog dana. Jedan od njih je ležao zadnjih nogu položenim na ulici, a glavom u jarku. Drugome je glava bila na trotoaru. Oko mu je užasnuto gledalo u nas. Kada smo im se približili vidio sam kako se na ispupčenoj zaobljenosti oka, kao kroz staklenu kuglu nasađenu na dugi štap ogledavaju dvorišta, nazubljeno zelenilo drveća i bijela čipka oblaka. Iz susjednog vrta Emilija otkinu jedan krupni bijeli cvijet. Prekriven cvijetom, oko mrtvog konja izgubio je luđački užas. Ali muhe su i dalje slijetale na rubove poluotvorenih usta iz koje su virili krupni žuti zubi. Lijepi su, rekla je moja rodica Emilija. Lijepi mrtvi konji, dodala je. Hoćemo li natrag, upitao sam autoritetom starijeg. Moja rodica Emilija napuči usne u znak neslaganja. U očima joj bljesne neka lukava prikrivena svjetlost posve neprimjerena njezinoj dobi. Okrenu se prema meni i pogleda me ravno u oči – bez imalo napora – ne trepćući, s odlučnosti bez zadrške, samouvjerena, gotovo drsko. Mala poslušna djevojčica koja je do malo prije hodala pola metra iza mene, šuteći preplašeno, odjednom je postala biće svjesno neke svoje moći. Gledao sam je zbunjen. Što želiš da sada ja pokažem tebi, upita ona. Bio sam zaprepašten njezinim neočekivanim prijedlogom, a još više odlučnošću kojom ga je dala pa nisam odgovorio ništa. Imaš pravo na tri želje. Rekla je. Požuri. Odakle sad ovo, rekao sam. Otkud si sad ovo izmislila. Nabravši gornju usnu i raširivši nosnice pokazala je da nije zadovoljna mojom nespremnošću da prihvatim njezine prijedloge. To je jedna igra, objasnila je. Čitao sam bajku o tome, rekoh. Zove se „Tri želje“. U njoj to radi jedna vila, mislim, ispunjava želje. Ili riba, ne sjećam se više. Dobro, reče moja rodica Emilija pomalo nestrpljivo. Neka bude bajka. No imaš pravo na tri želje. Reci mi što želiš vidjeti. Razmišljao sam, čini se predugo. Neke životinje, reče moja rodica Emilija. Da, rekoh ja, životinje. Koje? Opet sam razmišljao predugo. Slonove? Ovo je već bilo previše. Da, rekoh ja, slonove. Pokaži mi slonove. Emilija prijeđe jezikom preko usana. U njenom osmjehu opazih pobjednički titraj. Dobro, reče ona. Dođi. Išla je preda mnom žureći, vođena nekom sigurnošću koja je brisala sav moj otpor i nepovjerenje. O čemu se radi? O povrijeđenoj sujeti male djevojčice koja mi je željela dokazati da ne poznajem samo ja neke stvari? O unaprijed smišljenoj želji? O triku koji će se naposljetku otkriti kada mi pokaže neku sličicu ili igračku? Ali nisam imao vremena preciznije oblikovati svoje sumnje. Emilija je hodala ispred bez sumnje, samouvjereno, vođena jednom, gotovo mjesečarskom sigurnošću, kao netko tko je bezbroj puta prolazio tim istim putem i s istim ciljem. Kamo, upitah? Emilija ne odgovori. Prošli smo nekim pustim ulicama u kojima je jedini trag događaja koji su se odigravali tih dana bio jedan veliki ženski slamnati šešir s buketićem umjetnog cvijeća zadjenutim sa strane na obodu preko kojeg je prošao kotač nekog automobila. Zatim je moja rodica Emilija ušla u jedno dvorište, a iz njega kroz jedna vratašca, u drugo dvorište. Nije bilo nikoga. U jednom od dvorišta nalazio se stol postavljen za jelo – no i domaćini i gosti pozvani na objed kao da su nestali. Nad sjajno bijelim tanjurima letjele su ose. Među lijehama cvijeća šetale su kokoši, razbacujući nogama zemlju više od pakosti nego tražeći hranu: očito da im je odsustvo ljudi ulijevalo neku bezumnu hrabrost. Jedna se čak popela na stol i važno gazila među tanjurima. Kada sam zamahnuo prema njoj, zakokodakala je iznenađena i sletjela na pod dižući mali oblak prašine sa zemlje. Udaljena vreva grada postajala je sve nečujnija: prekrilo ju je brujanje pčela, kvocanje kokošaka i piskavo glasanje cvrčaka. Dvorišta su postajala sve zapuštenija: neki su posve obrasli travom, u voćnjacima je bilo mnogo isušenih stabala slomljenih grana. Plotovi su na mnogim mjestima bili provaljeni, nedostajale su daske. Korov je bujao, podivljao i poblesavio zapjenjen poput idiota u kojem bez mogućnosti da budu izrečene, bujaju neke ogromne, nemjerljive riječi koje bubre sve više i više nadilazeći svojom veličinom i oblikom otvor usta. Čičkovi i osjaci ondje su dosezali divovski rast; probijali smo se kroz njih kao kroz tropsku prašumu. Mesnato lišće nam se žilavo suprotstavljalo, a stabljike pune ljepljivog zelenog soka nas nisu htjele propustiti. Nad tim gustišem širila se teška omara, zujali tromi kukci, treperio je ugrijani zrak. Konačno, iza nekih srušenih plotova, više nije bilo dvorišta: onkraj te srušene granice širilo se carstvo periferijskih polja, ničija pusta zemlja bodljikavih biljaka. Ovdje, reče moja rodica Emilija i pokaže mi rukom znak da legnem na zemlju. Bio sam uvjeren da sva ta igra ne vodi ničemu, no na Emilijinom licu i izrazu bilo je nečeg što me je primoravalo da odgodim njezin prekid. Ležao sam disciplinirano, ironično pretjerujući u svojoj ustrajnosti, i gledao sam kolone mrava koji su se probijali kroz čudesan gustiš krećući se prema samo njima znanom cilju. Zemlja je vonjala na trule plodove, nagorjele dronjke, na životinjski znoj i na nešto bezimeno uzbudljivo i tajanstveno. Poželio sam reći Emiliji da igra postaje besmislena i da je vrijeme da se vratimo kući, kad mi ona dotaknu rame. Evo ih, reče. Bili su isti kao na fotografiji u predsoblju: spori i teški, kao brda koja se pomjeraju, kretali su se kroz visoku travu i korov ljuljajući u gotovo svečanom ritmu svoje surle. Nalazili su se jedno stotinu metara od nas: podižući glave, mogli smo ih sasvim lijepo vidjeti između oštrih vrhova bodalja i baršunastih listova koprive. Slonovi, rekao sam još ne vjerujući svojim očima. Isti kao na fotografiji! Čuo sam rodicu Emiliju kako se hihoće prigušeno. Živi slonovi su ljepši nego oni na fotografiji, zar ne? Veličanstveni, ozbiljni, svjesni svoje veličine, slonovi su koračali kroz gustiš, uzimajući s vremena na vrijeme svojim surlama poneki grm i stavljali ga u usta. Bilo ih je četvero: odjednom, probijajući se među velikima, istrčao je i peti – mali slonić teturajući smiješno i pletući se oko nogu onih velikih. Podigao sam se na ruke da ih bolje vidim. No u tome trenu čuo se zvuk, a odmah potom vidjeli smo avion koji se kretao sve niže. Nadletio je slonove, a zatim preletjevši nad našim glavama, napravio je polukrug. Zapazio ih je, promrmljao sam panično. Slonovi kao da su osjetili opasnost. Zastali su podižući surle i zabijajući se jedan u drugog, mali slonić bio je skriven između njihovih nogu. Avion se vraćao leteći sve niže. Njegov mitraljez je prijeteći stršio na kljunu aviona. Avion je sličio nekom ružnom kukcu sa isturenim žalcem. Poletjevši sa obližnje stabljike sljeza, jedna mi mala mušica uleti u oko. Oko me je zapeklo, cijeli se pejzaž prekrio ljutim omotačem. Zažmirio sam od bola. Ma, baš me briga, rekao sam bijesno. Otvorio sam oči u trenutku kada je iz trupa aviona bljesnuo narančasti plamen. Avion se zatrese i iz njega poletješe bljeskavi komadići. I u sljedećem trenutku, vukući za sobom rep gustog dima, avion pogođen nekim zrnom protuavionske artiljerije – nestane iza drveća koja su obilježavala granicu poljane. Odatle do nas dopre tupa eksplozija. Moja se rodica Emilija zahihoće. Ovo je bila druga želja, reče ona. Slonovi su još uvijek stajali neodlučno, oprezno njušeći zrak. Kao da su predosjećali da opasnost još nije minula. I doista, s druge strane poljane čuli su se glasovi. Privučeni padom aviona, tražeći mjesto gdje se srušio, iz grada su trčale skupine vojnika s puškama u ruci. Dovikivali su se međusobno, raštrkani po trnovitom grmlju, tražeći staze koje su se gubile u gustišu. Još malo i vidjet će slonove. Pronaći će ih, rekla je moja rodica Emilija, posve hladnokrvno, ne unoseći nimalo osjećaja u tu nemilosrdnu konstataciju. I doista, jedan od vojnika koji se probio među prvima, odjednom je stao. Zatim je počeo vikati pokazujući prema slonovima. U uzbuđenju nisam primijetio da sam stavio ruku na mravinjak. Osjetivši svrbež, vidio sam da mi ruku napadaju i grizu krupni crvenoglavi mravi. Otresao sam dlanom druge ruke mrave koji su visjeli držeći se vilicama za moju kožu. Brišite, rekao sam. Magla! Tko, upita moja rodica Emilija praveći se da ne shvaća. Slonovi, rekao sam u posljednjem trenu. Vojnik koji je mahao rukama, zastane. Nekolicina vojnika mu se približavala trkom. On je pokazivao rukama prema mjestu na kojem su do maloprije stajali slonovi. No tamo sada nije bilo ničega. Pod suncem koje je peklo nepromjenjivim sjajem bljeskale su oštrice trava, lagano se njihao korov, rascvjetavale se krunaste čašice bodljika. Iznad svega toga talasali su gusti slojevi vrućeg zraka. Slonova nije bilo. Treća želja, reče moja rodica Emilija pomalo zlim izrazom lica. Gotovo. Što je gotovo, upitah ja. S trima željama, reče ona ustajući. Istresla je suhu travu sa suknje, pogledala me kao da me zbog nečeg sažalijeva i pružila mi ruku da je izvedem iz gustiša. Na povratku kući išli smo kraćim putem. Stariji ukućani su bili zaposleni preuređenjem podruma: odlučili su od njega napraviti sklonište. Iznosili su starudiju, stare posude, lampe slomljenih sjenila, pljesnive knjige, a unosili poljske krevete, deke i priručnu ljekarnu. Jedva da je netko primijetio našu odsutnost. Gdje ste bili, pitale su tete. Pokazao sam Emiliji ubijene konje, rekao sam ja. Bože, kakva vremena, uzdahnule su tete. U naše vrijeme su dječaci pokazivali djevojčicama ljepše stvari. Ušli smo u kuću. Pogledao sam prema fotografiji na zidu i zastao iznenađen: mogao sam se zakleti da su slonovi prije bili okrenuti glavama prema promatraču, a sada su bili okrenuti kao da odlaze prema gustišu džungle koja se već sklapala za njima. Želio sam nekoga pitati i provjeriti svoje sjećanje u svezi fotografije, ali sam se predomislio. Sjedeći u foteljama u salonu, djed Simon i sudac Pletvarski , čest gost u našoj kući, razgovarali su o jednom pogođenom avionu koji je pao negdje na kraju grada. Prolazeći pokraj njih i slušajući njihov razgovor, zastao sam radoznalo, no oni su me prijekorno pogledali, a ja sam nastavio prema kuhinji. Ondje je već sjedila moja rodica Emilija. Gledala me je ispitivački, a ja joj nisam rekao ništa, ni o promjeni koju sam primijetio na fotografiji, ni o razgovoru o avionu koji sam djelomično čuo. Samo sam joj isplazio jezik i upustio sam se u pretraživanje kredenca da nađem nešto za jelo. Tako započinje moje sjećanje o prijateljevanju s Emilijom. Kada sam se kasnije prisjećao događaja sa slonovima, uvjeravao sam se da su životinje pobjegle iz zoološkog vrta zbog bombardiranja i da me je Emilija znajući nešto o tome navela da ih poželim vidjeti kako bi mi ih ona mogla pokazati. I kakvo je silno bilo moje iznenađenje kada mi je jednog dana, mnogo kasnije, u ruke pala knjiga Povijest Zoološkog vrta u našemu gradu koju je napisao nekadašnji njezini upravnik, profesor Dudevski. Uzalud sam u njoj tražio nešto o slonovima s početka rata. Tada, pisalo je u knjizi, u Zoološkom vrtu bilo je medvjeda, lisica, čak i jedan ris i sve su životinje bile zavedene pod brojem i dokumentirane, ali slonova nije bilo. Njih su kupili mnogo, mnogo godina kasnije, njihov dolazak vlakom u specijalnom vagonu bila je velika senzacija u gradu, u večernjim novinama bio je raspisan natječaj za najljepša imena koja će im se nadjenuti, čak se u blizini njihova kaveza otvorila mala prodavaonica u kojoj su djeca mogla kupiti kikiriki zamotan u tuljce od papira koje će pružati prema njihovim surlama. No, to je bilo puno kasnije: tada kada sam ja vidio te velike debelokošce kako gaze poljanom iza posljednjih kuća na periferiji, zapravo slonovi nikako nisu mogli biti ondje. A ja ih ipak vidim u svome sjećanju kako se kreću između čičaka i magarećeg trnja skupljajući veliko lišće lopuha u divljim vrtovima našeg djetinjstva, a moja rodica Emilija leži kraj mene na suhoj zemlji i tiho se hihoće. Potpuno sam uvjeren da sam ih vidio, kao što sam siguran da je moja rodica Emilija bila, zapravo, jedna mala vještica.
VLADA UROŠEVIĆ (Skopje, 1934.) eminentni je makedonski pjesnik, prozaist, književni kritičar i teoretičar, esejist, antologičar, prevoditelj i sveučilišni profesor. Jedan je od utemeljitelja Katedre za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta “Blaže Koneski” u Skopju, gdje je desetljećima predavao kolegije iz povijesti europske književnosti XIX. i XX. stoljeća. Od 1966. godine na pariškoj je Sorboni ostvario niz intenzivnih studijskih boravaka. Redoviti je član Makedonske akademije znanosti i umjetnosti, Europske akademije znanosti i umjetnosti u Strasbourgu, Europske poetske akademije u Luksemburgu i Slavenske akademije književnosti i umjetnosti u Varni.
Pucao sam na odsluženju vojnog roka, ali to se ne računa. U ratu nisam bio. Nije to bio moj rat. Dijete miješanog braka, koji više ne postoji. Umrli su. Nestao sam odmah devedesetprve i pobjegao tetki u Italiju. Muvao se tamo i izbjegavao zemljake. Ako čuješ nekoga koga razumiješ, okreneš se i trčiš u drugom smjeru. Trajalo je to dok nije završilo. A onda, ne možeš više tetki na teret. Otišao sam kući. U stan od roditelja se neko uselio. Ostala kuća mog djeda. Pričali su da je bio gazda, a ja ga se sjećam kao starca. Ali, ostavio je komad zemlje i praznu kuću bez dijela krova. Pravo na obnovu, nisam imao. Nisam izbjeglica, ni doseljenik, ni povratnik. Samo propali student. No, dobar je osjećaj kad nešto stvaraš ispočetka. Ideš prema naprijed, svaki je dan sve bolje. Susjed, dobar čovjek, naučio me povrtlarstvu. Sve, od uzgoja sadnica pod najlonom, do uzgoja paprika. Preorao mi njive svojim traktorom. Dao mi i novca za gnojivo. Vratio sam mu od uroda. Dobar čovjek, vidio je da se trudim. I krenulo je. Dobro je rodilo. Zaradio sam za život do idućeg uroda i svoj mali, stari traktor. Oko mene su ljudi živjeli normalno. U dva svijeta. Doseljeni Hrvati i Srbi povratnici. Imali su svoje gostionice i svoje dućane. Gostionice sam izbjegavao, a dućane mijenjao. Onda me onaj dobri susjed upoznao s njom. Njegova rođaka. Kasnije mi je, dok sam mu pomagao ukrcati stajnjak u kola, u povjerenju rekao:»A što ti ne oženiš Maricu. Vrijedna je mala, taman za tebe…I mješana ko ti. Ne biste se svađali u koju ćete crkvu.» I oženio sam je. I zaljubio se. Ona lijepa, a opet žilava, jaka. I lice i sise i sve… Znala brzo sve o paprikama. I točno se sjećam kad smo začeli našu Anu. Tamo iza kuće. Nekako nam je došlo. Ana je bila moja mala Marica. Samo plava s kovrđama. Sad to zvuči nekako ko u bajci. Štedio sam za auto. Još malo i moglo se. Neki stari, polovan. I kako smo se mi tamo našli, gdje smo prolazili baš tuda, baš u to vrijeme. Maloj se pišalo. Ušle su u gostionicu, u wc. Čekao sam na terasi. Kraj mene je uletio neki…znao sam ga iz viđenja. Čuo sam opet Hrvate i Srbe, četnike i ustaše. Naguravanje muških. Psovke. I onda, onda pucnje. Uletio sam. Marica je ležala na leđima i tresla se. A na trbuhu joj je ležala Ana. Gledala je u strop, u… Sahranio sam je sam bez Marice. Kad se vratila iz bolnice nije me ni pozdravila. Stala je pred mene, odmotala zavoj i otkrila lica bez oka. Kako gledati u to lice. Nije to Marica. Spustila je glavu, otišla u sobu i zatvorila vrata. A ja sam otišao do susjeda. Nije ga bilo, ali znao sam gdje drži pušku. I sad sam tu, na crkvenom tornju. Dolje ništa na nišanu, neko gluho popodne. Evo, neka žena. Čini se zgodna ovako iz daljine. K’o zna jel’ Hrvatica ili Srpkinja? Više nije važno.
MLADEN BLAŽEVIĆ rođen je 1969. godine u Rijeci. Radio je kao novinar u brojnim dnevnim i tjednim novinama. Pokrenuo je i uređivao nekoliko informativnih i književnih časopisa. 2008. je objavio prvi roman „Tragovi goveda“ u „SKD Prosvjeti“, a 2015. drugi roman „Ilirik“, također u „SKD Prosvjeti“. Napisao je scenario za igrani dio dugometražnog igrano-dokumentarnog filma „Je letrika ubila štrige“, te je autor, scenarist i voditelj putopisnog serijala Istriana Jones. U izdanju društva „Poiesis“ iz Ljubljane 2017. objavljena mu je dvojezična slovensko-hrvatska zbirka pjesama „Posljednji tasmanijski tigar“. Dobitnik je nagrade „Post scriptum“ za književnost na društvenim mrežama za 2018. godinu, temeljem koje mu je objavljena zbirka pjesama „Mogućnost povremenih oborina“, Jesenski i Turk. Priče i pjesme su mu prevođene na slovenski, talijanski, engleski i ukrajinski jezik. Živi u selu Ćuki, kraj Vižinade u Istri.
Jednostavno nemam povoda, treba dosta snage, treba jači tonus, treba jednostavno to htjeti, skočiti. Treba prebrojati, izmjeriti visinu, odvagnuti, isplati li se uopće. Što se time dobiva. Treba staviti u računicu pluseve, minuse, trebam se jednostavno pitati želim li ja to uopće. Želim li to danas, želim li to na neki drugi dan, na nekog sveca, je li mi vrijeme povoljno, ide li mi vrijeme na ruku, je li ovo savršena situacija. Ima li savršene situacije? Jesam li lijepo pojeo. To je bitno, lijepo se najesti. To treba za tonus. Lijepo ispuniti trbuh, kvalitetno ispuniti trbuh, zdravo, taman, da ne talasa. To je važno. Jer kad se sve sagleda, kad se pogleda dolje, treba dobra fizička spremnost za takvo što. Ljudi misle da je to lako. To je pothvat, to je umijeće, baciti se tih desetak metara. Jest, to dolje je voda, jest, drugi su preživjeli, i da, već ti se smiju. Ali drugi nisu ti. Drugi su možda prošli rat, drugi su možda prošli smrt, drugi su možda skakali iz jebenih titanika tonućih. Drugi nisu ti, ti nisi drugi. Ti si gore, tvoj tonus je tvoj tonus, tvoj skok je tvoj skok. Skoči. Skoči. Jebeno skoči, skoči jebote ti. Ništa. Nemoj skočiti. Ajde lijepo kući, ajde se lijepo spusti stepenicama kojima si se popeo. Ajde kad te od dolje gledaju, kad ti se dolje smiju, kad su uzeli hot dogove s kečapom i pomfrijem, kad su svoje odradili i sad se hrane, sad se talasaju i sad ti se smiju. Ajde se lijepo spusti, jednu po jednu stepenicu, pažljivo. Da se ne oklizneš i tako još padneš i tako se još više osramotiš. Ajde lijepo kući pa se vrati sutra. Pa se vrati spremniji, pa ne gledaj uopće puno, pa se popni iznimno brzo, urlaj malo na samome vrhu. Malo se tuci o prsa, malo reci da si tarzan ili neki vrag. Malo popizdi, daj si oduška, sve te tišti, malo zajebi sve. Kakve veze ima tonus s ičim. Kakve veze ima vrijeme koje provedeš gore. Kakve veze ima itko dolje, to što te gledaju nema veze s tobom. Ti se fokusiraj i skoči. Samo skoči. Skoči. Ništa daj si malo vremena pa skoči. Uzmi par udaha, izdaha pa skoči. Udah. Izdah. Ajde. Ajde ti, ne gledamo više. Ajde idemo mi kući. Doviđenja. Ajde nećemo te gledati. Idemo mi, zatvorit ćemo i vrata. Doviđenja. Ćao. Nije ti hladna voda. Imaš dolje ručnika. Ostavi samo ključ ispod tegle kad završiš. Evo ne gledamo. To ti je to. Imaš priliku. Radio si na tom tonusu, imaš optimalnu situaciju. Evo i nas ti nema. Idemo stvarno. Ćao. Javi.
***
Da nisam skočio ispao bih smiješan, mimozica, mamin sinčić. Pitali bi me zašto tako sporo govorim, pitali bi me nedostaje li mi mama. To je važno, da te mama ne napusti. Važno je da te voli. Da ti pruži svu moguću ljubav svijeta, ako nemaš tatu. Ako je i tata tu, onda je važno da te i tata obasipa pažnjom. Da te zagrli, da ti daje grublje poljupce zbog brkova. Nekako si ispunjeniji kad te i mama i tata vole. Lakše se odvažavaš na skokove. Ako ništa, dvije te osobe čekaju dolje, gledaju od dolje, dvije te osobe mogu i primiti. Razviti mrežu kao trampolin, lakše je tako skakati. Puno se lakše u takvim okolnostima odvažiti na skok. Povod? Imaš povod. Gore je hladno i visoko, dolje ti dvije osobe drže trampolin. Može te i samo mama čekati. Može angažirati osoblje pa da zajedno razvijaju trampoline i marame, ali glupo je. Glupo se osjećaš. Da netko zbog tebe razvija trampoline, da čeka i da te doziva. Ko vatrogasac. Ne trebaš vatrogasce, ne trebaš navijanje, imaju te osobe i drugog posla nego načekivati klipana da skoči. Načekivati možda i mulca da se odvaži, vidi ga koliki je. Ajde, možeš ti to. To ti zbilja ne treba. Trebaju ti roditelji, trebaju ti tata i mama da ti razviju maramu. Ti im onda kažeš da si briju, da ne treba tebi nikakva marama, da te sramote. Da nek se maknu više, ide skok. I onda skačeš. Onda zapljuskuješ starog. Močiš ga, zapljuskuješ staru jer su mislili da tebi treba pomoć. Tebi ne treba pomoć, tebi je samo trebalo dovoljno publike pa si zato čekao. Ti si ustvari pozirao gore. Ti si čekao da se prava ekipa okupi i gleda tvoj skok. Starci su tu jer su eto tu. Starci su tu jer su smorovi, jer misle da im je sin moron i da ne može skočiti. Nek se pokupe, nek rade večeru što se tebe tiče. Stari nek gleda tv, ionak nikad ne radi po kući. Samo mama radi. Nek mama složi večeru. Nek složi nešto fino, možda pohance, iscrpiš se kroz dan. Zaslužio si, ipak je bio dobar skok.
***
Da nije skočio, mi bismo ga i dalje voljeli. Ja bih ga i dalje voljela, ne bi mi bilo bitno što drugi misle. On nije mimozica, on je jedno možda senzitivno dijete, ali u dosta situacija je iznimno hrabar. Ima malo problema s visinom, puno smo pričali o tome. Ali on je i borac. On neće lako odustati, on će se popeti i tri puta, pet puta ako treba. Uspjet će. Pa vidjeli ste i sami. Prvi put mu je trebalo malo duže, ali već idući put neće imati problema. Mi smo tu i mogli i ne morali biti, on bi svakako skočio. Mi smo tu možda samo figurativno bili, jeste li nas vidjeli? Možda smo i samo kao slika bili, odsjaj u prozoru, kamenčić u džepu. Mi smo talisman, mi smo bili kapljica, dvije kapljice hrabrosti. Naš sin to ne bi priznao. Ovakve patetike sigurno ne bi priznao. Rekao bi vam da niste normalni, da kakvi talismani, pa samo se zagrijavao za skok. Zato nije odmah skočio. Čekao je pravu publiku, prijatelje. Ima on prijatelje. Važno je da te prijatelji gledaju, puno važnije nego da te roditelji gledaju. U njegovoj dobi mu treba podrška prijatelja. Roditelji su tu sporedni, ona osnovica, da, važni svakako, ali ne na način na koji su mu prijatelji važni. U toj dobi. Skočio bi on i bez prijatelja, bez svih, ali lakše je kad te netko gleda. Zato je malo čekao. Zato se malo zagrijavao. Bolje tako. On kaže da mu ne treba nitko, da voli biti sam, ali mi isto želimo da ne bude. Da mu dođe netko, da vidi njegov skok, barem da se snimi pa nama pošalje na viber. On misli da ne treba ni to, pričali smo. Tata mu je možda bio slobodniji, grublji čak, ali ja mislim da treba. Treba to ipak, treba ti netko u životu. Tata ga je možda i napustio u tom smislu, sad kad tako otvoreno pričamo, možda mu je to i malo teško palo, pa sad mi ne znamo jel imao jedan kamenčić u džepu, dva, nijedan. Možda nas nije trebao, ali ja samo znam da mi je drago da je skočio.
BRANIMIR DROPULJIĆ (1983, Varaždin; Zagreb), iz rukopisne zbirke pjesama “KOSINE”, nagrađene kao najbolje neobjavljeno književno djelo na natječaju “Drago Gervais” 2019.
Otac je išao do urara da mu na jedno popodne zaustavi vrijeme, sa sjećanja da obrišu mu prah i da prokomentiraju rodno selo. Stari urar je otvorio ladicu i pokazao na dno, gdje je tiktakalo ljeskajuće okruglo srebro.
Kad se tvoj otac vratio sa Soče, jedna od onih noći je bila, kao zadnji ulog na stol je bacio uru jer ga karta nije išla. Onda ju je netko donio k meni, založio i zaboravio na nju bilo je to par godina nakon velikog prvog rata.
Padaju, padaju karte po stolu, mladići na Soči, u smrtnome bolu. Padaju, padaju karte po stolu, mladići na Soči, u smrtnome bolu.
Artiglieria da campagna u srebru bliješti, priču mi priča o djedovini i gizdavo šuti. U kaverni dobivena, u krčmi izgubljena ura ne govori kome već kuca kome još teče i kome zvoni.
Padaju, padaju karte po stolu, mladići na Soči, u smrtnome bolu. Padaju, padaju karte po stolu, mladići na Soči, u smrtnome bolu.
Moj djed je s fronte na Soči donio srebrnu džepnu uru i onda je zakartao uvlastitoj gostionici Central u Beltincima. Otac ju je pedeset godina kasnije otkupio od seoskog urara Mariča. Za nju je platio 20.000 dinara. Još uvijek radi i bliješti u džepu njegova prsluka.
***
STARE PJESME
Stare pjesme, one iz ormara one za koje treba gitara one još jedine imaju glas da opjevaju nas.
Gore nad gredom potraže ključ u toploj izbi upale luč na stol iznesu samo prave stvari, diskretno prebroje jesmo li još svi na broju.
Stara pjesma dobro se sjeća slomljenih srca i varljivih sreća stare su stvari opasna stanja sjete nas ljubavnih obećanja.
Stare se stvari sjećaju dana kad smo cvjetali i rasli one još jedine imaju glas da opjevaju nas.
Stare se pjesme ne umore, najbolje zvuče prije zore. Ako falšamo ili izgubimo glas, pjevaju one umjesto nas.
Sve mi se više čini da je vrijeme jedini vjerodostojan kritičar umjetnosti. Svaka nova skladba je kao dojenče, okruženo ushićenošću, pozornošću, ljubavlju i PR-om. Pitanje je samo, tko će je voljeti i nakon više desetljeća. Možda je baš na to mislio Kemal Monteno, kad ga je poslije našeg zajedničkog koncerta u Zagrebu novinar upitao o novim pjesmama. »Zaboravite na nove, pitajte me o dobrima. A dobre su one koje su stare«, odgovorio je.
***
TAMO, DALEKO TAMO
Tamo, daleko tamo iza stepa i svega što znamo zemlja ljubi nebo šapće mu na uho.
Tamo, daleko tamo preko stepa i svega što znamo tamo je moj rodni kraj tamo je zavičaj.
Moj otac je kao prisilni njemački vojnik u ruskom zarobljeništvu godine 1945. čuo melodiju, koju je nosio u sjećanju sve do danas. »Još i sad vidim pred sobom mladiće svojih godina, šesnaest, sedamnaest«, prisjećao se večeri kad je prisluškivao zarobljene kozake, koji su je pjevali uz pratnju balalajki. Zato što smo znali samo melodiju, napisao sam tekst. Tek kasnije, kad smo je snimili, saznao sam da se radi o ruskoj narodnoj pjesmi »Step’ da step’ krugom«
VLADO KRESLIN (1953, Beltinci) proslavljeni slovenski kantautor, trubadur i pjesnik, karijeru je započeo sedamdesetih krenuvši iz svoga rodnog sela Beltinci iz Prekmurja s bendom Apollo. Svirao je s grupom Horizont tijekom studija u Ljubljani te kasnije s bendovima Martin Krpan, Beltinška Banda i Mali bogovi. Stvarao je pod utjecajem Drage Mlinarca, Boba Dylana, Brucea Springsteena i Donovana te na dobrim temeljima ugrađivao u njih svoj rokerski folk stil s elementima etno glazbe, stekavši velik broj poklonika i izvan rodne Slovenije. U njegovoj biografiji više je od dvadeset nosača zvuka i četiri zbirke poezije.
The government is corrupt and we’re on so many drugs with the radio on and the curtain is drawn. — GY!BE, »The Dead Flag Blues«
Možda bih se samo želio podsjetiti na ljetne dane, kad je stablo usnulo, naslonjeno na mojim leđima, ili na one, u kojima sam sapunom i rukama pokušavao isprati svoje lice kao izgovor, da je danas već prošlost
i da će sutra biti drugačiji dan, kojem će opet trebati oživljavanje i plakanje između dva pokvarena automobila. Uključite radio da čujete što se dogodilo između naših očiju, ispred kojih se ponekad u mrkloj kinodvorani
ljuljalo nasmijano lice Willema Dafoa. Povraćanje portugalske zastave pokraj ceste primoravalo te da razmišljaš o svojoj smrti i roditeljima, koji uopće ne znaju da već si svu prašinu postrugao sa stola
i natisnuo je na sve sluznice svoga tijela. Bili smo znanstveno-mistički, biokemijski, pjesničko-fizički, jedni prema drugima i prema sebi. Plesali smo duže. Sakrivali se po kabinama zahoda.
Možda tada (danas) počinje nada u sva moguća preživljavanja apokalipse, koja bi iz tih dana napravila samo grozničav san, prije nego se svijet prelomi kao kolačić s punjenjem od marmelade.
Uvijek umiru drugi. Drugi u nama samima. I mi se zaljubljujemo u dane, koje smo otkupili povratkom u svoj krevet. Tek se tad možemo prelomiti, i oboljeti i plakati kao u filmovima,
jer jedino što smo identificirali u tim danima, jest memorija u nastajanju, koja će potrajati; sijati i udarati. Imali smo sreću, da smo rođeni u ovom kasnom razdoblju (baš kao i svi prije nas), pruža nam pristup
do tuge, koju drugi nisu znali. Ali tako pognutom kroz kišni prozor ne čini ti se da si u pustinji, osim ako to nije pomrčina s druge strane ulice. Mi smo u dvadeset prvom stoljeću, a nitko zapravo ne zna
što to znači. New York je bez struje i pod vodom. Svi odlaze u inozemstvo i izgubili smo druge prilike. Još uvijek ne znamo otkud dolaze te misli kad je kiša i gradovi su puni ljudi, koji znaju da će svijet
u njihovim rukama trajati samo do kraja ranjivosti i skrivenoga čuđenja i to samo do kraja noći. Kad sam mogao disati duboko i odšetao se: mimo stabala, trgova i fontana, pokraj grafita:
tetovaže na koži grada, koje nam opet i opet pričaju priču, u kojoj se ponekad, ali najčešće ne nalazimo. Našli smo vrijeme i našli smo kožu na slabom svjetlu i kosu, koja je duža od naše, i sve spolne organe
i krv, i brigu, i dlake, i ozlijeđene životinje, i strah, i nevinost, i traganje, i glazbu, i jedni druge i sumanutosti između svijeta i nas. Sve ovo je položeno u dar, koji izvana nikada ne bismo mogli raspoznati.
GAŠPER TORKAR (1992, Novo Mesto), iz zbirke pjesama “Podaljšano bivanje”, LUD Literatura, Ljubljana, 2013; preuzeto iz časopisa “Idiot”, 14/2014; sa slovenskog preveli Urban Belina i Lara Hölbling Matković
čovjek-časopis 