Želim da budem divokoza u sledećem životu verem se po surovim stenama prkoseći dubokim kanjonima nepregledni masivi pucaju pred očima prelećem oblacima obronke i na rogove nabijam zle duhove. Tankim slojem lepka zalepljen za zid dečije sobe tapet sam, upijam nemušte glasove, prve reči pevušim prateći melodiju noći i sanjam leptire. U sledećem životu hoću da sam haustor ali ne onaj koji će služiti za ispust nataloženog urina slučajnih prolaznika vonjati na ustajale čarape i dlaku pokislog psa već onaj u koji će otac dovesti sina pokazati mu mesto gde je poljubio njegovu majku biću haustor na čije zidove će urezivati imena ljubavnika. Nošena strujanjem morskog povetarca lelujam morska trava smeštena na koral pripovedam sagu o tri mornara koju sam u prošlom životu levim uhom čula. Mogu da budem i cipela nomada koji gazi pustinjama sitan pesak, rubove udobne kože golicam klin za kačenje baletskih trikoa ograda na balkonima na koju dame naslanjaju nežne podlaktice gledajući prolaznike bacajući u vazduh kolutove dima.
***
ODBROJAVANjE
U Čučuk Staninoj ulici gleda se ženski boks navija se glasno dok afroamerikanka nokautira nordijku na pod obućarske radnje pljuckaju se ljuspe suncokretovog semena dva dečaka vire kroz izlog snažnijem liju bale dok oponaša pokrete iz ringa u polučučnju klati se sa noge na nogu i udarce usmerava u druga dvesta pedeset jedan, dvesta pedeset dva, dvesta pedeset tri pegava bokserska vreća broji uzorke štikli poređenih na majstorovom stolu skulpture cipela čekaju vlasnice trideset devet a nekad četrdeset, zavisi od kalupa! dobacuje starica, mladić odmahuje rukom i zastaje da pročita umrlicu. Dva koraka niže, kredom iscrtana krivulja u obliku raspuklog tela uvija se trotoarom. Buket ljubičica na mestu gde je bila glava skakača. Četiri, tri sekunde je trajao let osam, sedam, šest, pet odbrojava sudija koliko li zvezda ima na nebu pitam prodavca jagoda sleže ramenima, smeje se pokazujući dva prednja zuba. April u Beogradu.
BRANKA SELAKOVIĆ je književnica i novinarka. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu, Univerzitet u Beogradu. U svom književnom radu fokusirana je na prozu, stoga je objavila samo jednu knjigu poezije ”Einai”, a četiri romana: ”Narcisi bojeni crno”, ”Kapija”, ”Ljuta sam”, ”Glineni kralj”. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada za prozu i poeziju, od kojih je najznačajnija nagrada ”Miroslav Dereta” za roman ”Glineni kralj”. Posle kratkog angažmana kao profesor filozofije i logike, radila je niz godina kao novinar i urednik na Prvom programu Radio Beograda. Sada je saradnik portala Al Jazeera Balkans i drugih. Nije ljubitelj kuvanja, ali je njen pasulj nadaleko poznat. Voli noću da šeta gradom. Voli prirodu, šumu, vodu, životinje. Laže da zna da svira ukulele. Ako neko hoće da joj pokloni patuljastu kozu neka se javi. Živi i radi u Beogradu.
– Citiram wikipediju: Balkanizacija je pojam koji označava proces raspada višenarodnih država u nacionalne države. Kužiš, nazvali su termin po nama.
– Ko točno?
– Pa ne znam. Ameri valjda
Prdnula je. Živjeli su zajedno već dvije godine, no tek je te zime odlučila da je prihvatljivo prditi pred njim. Taj novi korak bliskosti došao je bez najave. Svo to vrijeme nije shvaćao koliko je neprirodno tiha bila za vrijeme onih svakodnevnih šutnji. Gotovo kao da se materijalizirala samo uz pomoć izgovorenih riječi. Hodala je tiše od ijedne osobe koju je poznavao. Sada ga je skeptično gledala iza prevelike šalice za kavu. Kupila ju je u Sarajevu i još se sjećao njenog upornog cjenkanja i onog samozadovoljnog osmijeha kada je uspjela spustiti cijenu do zadovoljavajućeg iznosa. Istu je šalicu mogla kupiti u bilo kojem supermarketu. Nije imala nikakvu vrijednost, čak ni kao suvenir. Bila je njen izazov. Vid je tada samo stajao po strani i pušio Drinu bez filtra. Smješkao se i kimao glavom kao da se ispričava trgovcu zbog njene tvrdoglavosti.
– Mislim da Hrvaška ni na Balkan
– Ovisi koga pitaš
– Slovenija definitivno nije
Stavila je kosu iza uha kako joj ne bi zaklanjala pogled na novine. Inače nije voljela miris i šuškanje papira i Vid je mrzio što sve čita s ekrana. Jutra su bila izolirani slučaj. Naslonila se na lakat desne ruke i težinu prebacivala s noge na nogu. Uvijek je stajala kada bi čitala novine – tako je bila pokretnija i svaki joj je jutarnji ritual bio tek na korak udaljenosti. Kava, još jedna čaša vode, pekmez na raženom kruhu i radio čiju je glasnoću podešavala ovisno o članku koji čita. Kažiprstom i srednjakom lijeve ruke stiskala je nikad zapaljenu cigaretu. Pokušavala je prestati.
Vid je nekoliko puta kresnuo upaljačem jer ju je volio gledati ljubomornu. Povukao je dugi dim i ubrzo potom ugasio cigaretu. Prišao joj je s leđa i zgrabio je za guzicu. Mirisala je na šampon od badema i kosa joj je bila mekša nego inače. Naviknuta na njegove ruke, okrenula se i u usta mu ugurala koricu kruha. Nije volio raženi. Rekla mu je da na povratku ne zaboravi kupiti mlijeko i ugasila je radio.
Zaleđeni grad škripao je pod njegovim koracima – paranoidna buka koja nekako uvijek dolazi s leđa. Obećao joj je da će se prestati kladiti, no to je bilo prije nego što je odlučio da i on ima pravo na svoje jutarnje rituale. Nije vjerovao u ovisnost kao svoju dijagnozu – smatrao je da se ljudi razbacuju tom riječju. Male osobne tradicije treba njegovati, a ne iskorijeniti ih na način da budu zamijenjene manje štetnim trivijalnostima. Uostalom, tamo su se i upoznali. Njegova se kladionica nalazila na uglu gdje se zgrade pretvaraju u plac. Jutrima je taj plac postajao lokalna agora gdje se poriluk razmjenjivao za najsvježije informacije o novom dečku stare cure s četvrtog kata. Ispod štandova, za odabranu klijentelu, nalazili su se paketi švercanog duhana. Točno je znao koji su to štandovi i tamo bi se uvijek malo duže zadržao. Volio je gledati ljude koji duhan skrovito pospremaju u crvene Konzumove vrećice. Pogledali bi lijevo-desno kao da zapravo vjeruju u privatnost tog čina i ležerno kupili kilu krumpira par koraka dalje.
Bio je to dobro uhodani kaos u kojem se osjećao sigurno i zato joj je, ohrabren dobitkom na kladionici, odlučio prići. Rekla mu je da se zove Mojca. Tek je doselila u Zagreb i uvjerena je kako su cijene na placu za nju više jer priča slovenski. Vida je zabavljao uvrijeđen način na koji je gestikulirala i ponudio se da joj nosi vrećice. Aristokratski je prihvatila njegove usluge. Nije pokazivala nikakav interes za njega i zato je zagrizao. Pričala je isključivo o sebi, ignorirajući činjenicu da je i on stvaran. U tom trenutku možda i nije bio. Pretvorio se u paus papir i dopustio joj da diktira ono što će kasnije postati skica još jedanog romana koji neće dovršiti.
Kladionica je bila gotovo prazna. Jebiga, utorak je – uvjerljivo najgori dan za klađenje (osim kad se igra Liga praka). U kutu je prepoznao samo stalne mušterije koje su sreću tražile na slot aparatima. Disciplina koju je Vid smatrao preglasnom i nezanimljivom. Rijetko je dolazio nepripremljen, no danas je nasumično odabrao nekoliko parova, tek toliko da ima što pratiti. Morao je srezati uobičajeni ulog od pedeset kuna kako bi mu ostalo za mlijeko. Po izlasku ga je zapuhnuo nepopustljivi vjetar i svejedno nije požalio što nije ponio šal. Mojca mu je za prošli Božić kupila neki svileni i nikada ga nije nosio. Imala je potrebu kontrolirati svaki aspekt njihovog civilnog života. Nakon što je napokon pristala na cugu, unatoč tome što je bila u vezi morala je biti ta koja bira mjesto sastanka. Često su to bili u potpunosti različiti kafići na nasumičnim lokacijama, redom bez prostora za pušače. Tako joj je bilo lakše. Vid je u tome uživao više nego što se ona nadala. Priznala je da je njegov inat jači od njene želje da ga muči i zato je spavala s njim. Prvih nekoliko puta bilo je uobičajeno, gotovo sterilno. Stenjala je isprekidano i tiho, kao da to umanjuje njen preljub. S vremenom je inzistiranje da u njegovom društvu priča isključivo slovenski zamijenila krnjim hrvatskim – to je iz nekog razloga bilo u čvrstoj korelaciji sa načinom na koji vodi ljubav. Postala je asertivnija i crtala je svoju promjenu na njegovim leđima – duboko, gotovo do krvi. Posebno ju je palilo kada su za vrijeme seksa spominjali njenog dečka. Izmišljala je scenarije zbog kojih je Vid na trenutke osjećao krivnju što sudjeluje u njima. Šutio je jer je smatrao kako bi bilo licemjerno pozivati se na moral ili mušku solidarnost.
Jan je inače bio sasvim dobar lik. Vid ga je upoznao na jednom od dočeka Nove godine kada su ovom poslovne obaveze dozvolile da dođe u Zagreb. Zgodan i visok i tih, zaposlen kao radiolog u nekoj mariborskoj klinici. Te je večeri bio vrlo popularan u mješovitom društvu okupljenom u stanu Vidove prijateljice. Savršeno je govorio hrvatski i cijelu je ekipu pozvao na vikendicu na Krku. Neki su zbilja zabilježili termin u kolovozu. Mojca se napila prije ponoći. Pretjerivala je u alkoholu kao i u razmjeni bliskosti sa vlastitim izložbenim primjerkom slovenskog mačizma. Za nju je to bila predstava, a Vid usamljena ciljana publika. Vatromet je dočekala s rukama oko wc školjke.
– Ej, jel se čuješ još s Janom? – odložio je karton mlijeka na vrh frižidera i zapalio cigaretu. Napalio ga je izostanak njene reakcije. Jan je iz njihovih seksualnih igara nestao u trenutku kada je odlučila prekinuti ostatak onoga što je nekada bila veza. Ispostavilo se da ni njemu nisu odgovarali odnosi na daljinu.
– Kako je bila tvoja šetnja? Si dobil inspiracijo?
Šetnja u svrhu dobivanja inspiracije. Glupi klišej koji joj je servirao kao paravan za odlazak u kladionicu. Nije bio siguran vjeruje li mu zbilja toliko ili ju je prestalo biti briga. Na kraju, Vid nije napisao ni riječ već mjesecima. Bio je u fazi odvikavanja od nade da će uspjeti. Želja je još uvijek postojala, no njena je egzistencija ovisila o nadi. Odlučio je da će predstojeće proljeće biti prekretnica. Morat će potražiti ozbiljan posao. Ova jedva plaćena gaža u stričevoj fotokopiraoni već mu je ozbiljno išla na kurac. Načuo je da profesorica hrvatskog iz srednje odlazi u mirovinu. Mogao se zamisliti na njenom mjestu. Dugo mu je trebalo da prihvati kako Mojca zarađuje više od njega, a kada se s tim pomirio dobila je povišicu. Nije imalo smisla pričati o tome – nazvala bi njegovu muževnost krhkom, a on bi joj rekao da su poslovi u startupu pizdarija. Koliko god različitih verzija svađe zamišljao, svaki je puta izgubio.
Takve su ga situacije natjerale da shvati kako su laži sastavni dio ozbiljnih veza, a najvažnije su one kojima dajemo lijepa imena – kompromis i isprika. Činilo mu se da su one jedine sposobne, ako ne promijeniti, barem odgoditi sudbinu. Mojca je pjevušila pjesmu koja joj već danima ne izlazi iz glave i oblačila se za posao. Nju bi i sama pomisao postojanja sudbine uvrijedila. Sadašnjost neokaljana prošlošću i nezainteresirana za budućnost bila je njen bog. Kosu je ukrotila u punđu i obukla crni pulover. Hlače su joj bile omotane oko gležnjeva, ostavivši južnu stranu leđa nepokrivenu. Gledala ga je kroz oči svoje dvojnice u ogledalu i uživala u potvrdi vlastite privlačnosti.
– Vid, buljiš!
– Bojim se da se ne predomisliš i nikad ne vratiš
– Došla bi barem po laptop
– Ostavila bi mi svog Steinbecka?
– Ne, vzela bi i Steinbecka
– Ali nikad ga nisi pročitala do kraja
– V slovenščini je. To bi te preveč spominjalo na mene.
Prošlog je utorka gledao kako ju jebe drugi muškarac. Iznenadio se koliko su brzo i uobičajeno prošli dani koji su spajali te dvije točke u vremenu. Naravno, i uobičajenost je bila laž. Jedna od onih nužnih koje su kulu od karata držale uspravnom, a šutnja im je bila saveznik. Bilo mu je teško odrediti kada je sve počelo. Ako bi baš bio prisiljen staviti prst na određeni trenutak, odlučio bi se za onu večer kada su Dominik i Marta banuli na vrata – nenajavljeni, pokisli i s dvije litre viskija. Bio je red na Vidu i Mojci da postanu nasumične žrtve njihove intruzivnosti. Savršen kozmopolitski par čiji se stil života zrcalio u načinu na koji govore, glazbi koju slušaju i mjestima na koja izlaze. Mrzili su kapitalizam, ali više su od svih uživali u konzumerističkim užicima koje im je pružao.
Vid je Dominika upoznao još za vrijeme faksa na jednoj od zabava u klubu studenata. Tražio ga je cigaretu i za uzvrat platio nekoliko rundi pića. Dominik je tada već završavao studij klavira na Akademiji i hodao je s nekom Vidovom kolegicom čijeg se imena sada više nije mogao sjetiti. Većinu su večeri proveli u onome što bi bila neugodna tišina da iz zvučnika nije treštao hrvatski treš iz devedesetih. Samo su igrom slučaja ostali prijatelji.
– Trebaš kole za viski?
– Nismo vas valjda probudili?
– Ne, gledali smo film
– Daj samo led ako imaš
– Nemam
– Koji film?
– Sedmi pečat
– Ozbiljno? To mi je…
– Ne, jebote. Neko sranje na RTL-u
Mojca je inzistirala da je film dobar i donijela im suhe odjeće. Presvukli su se pred njima i zauzeli najbolja mjesta na kauču. Slavili su objavljivanje Martinog članka u nekom stranom časopisu na temu plana održivog razvoja Republike Hrvatske. Bila je vrlo emocionalno privržena svojim projektima i Vid ju je smatrao dobrom novinarkom. Viski je bio savršen socijalni lubrikant i jezici su im se ubrzo razvezali. Nakon prve boce svi su već bili dovoljno pijani da se ogluše na zvuk kazaljki na satu. Marta se počela hihotati i, nakon što je usne odvojila od Dominika, predložila da zamijene partnere. Svi su se nasmijali i odlučili kako je bolje da ne otvaraju drugu bocu. Ipak su je otvorili.
Sljedećeg se jutra probudio na podu. Glavu mu je razbijao zvuk bubnja koji je svirao mamurni marš. Obraz mu je bio krut od zasušene sline čije je tragove vidio i na tepihu. Mojca je hrkala na kauču. Činjenica da ga nije probudila njena budilica u teoriji je značila da još uvijek stigne na posao. U umivaoniku je isprao crvenilo iz očiju i pristavio kavu. Još uvijek je bio pijan. Zahvalio je bogovima na posljednja dva Ibuprofena koja je slistio uz vreli gutljaj kave. Čitao je jučerašnje novine čekajući da se ona probudi. Mrmljala je na slovenskom dok se probijala do kupaonice i psovala na hrvatskom kad je točila kavu. Nije bilo mlijeka. Tog su jutra zamijenili uobičajene položaje. On je stajao naslonjen na kuhinjskom elementu, a ona se vratila na kauč. Potonula je toliko nisko da joj je vidio samo tjeme. Kada bi mamurluk bio frizura upravo bi joj sjedio na glavi, pomislio je. Glasnim srkanjem kave pripremala ga je na riječi. Bio je to loš trenutak za ovaj razgovor i u isto je vrijeme bio najbolji mogući. Nije se ni okrenula kada je progovorila. Upalila je tv i zurila u nijeme reklame.
– Mislim da Marta ima prav. Postali smo dosadni. Pravzaprav, nevezano s Martom, sem že prej premišljala o tem. Obećali smo si da ne bomo postali dolgočasni kot svi drugi
– Ne znam, mislim da je dosadno podcijenjeno
– O čemu sad razmišljaš?
– Isuse, Mojca, kaj ja znam. O dodatnih pet sati sna
– Ja mislim da bi trebali probati nekaj novo
Jebeni utorak. Njegovo ime bilo je Ivan i došao je odjeven kao za pravi spoj – košulja i sve. Donio je i butelju skupog vina. Dogovorili su pravila koja su Vidu zabranjivala da zna išta o njemu. To je trebalo olakšati stvar. Ivan mu vjerojatno nije bilo pravo ime. Za kojom god verzijom sjećanja posegnuo, nije bilo one u kojoj ga je smatrao fizički privlačnim. Izgledao je toliko prosječno da je bilo teško povjerovati kako pred njima stoji stvarna osoba. Stoički tih, Ivan je govorio samo kada bi ga se nešto pitalo. Razina nelagode bila je toliko visoka da je Vid u više navrata povjerovao kako se ipak radi o zajebanciji. Marta i Dominik sigurno stoje ispred ulaznih vrata i čekaju znak da urlajući prekinu predstavu. Vraćaju mu za onaj puta kada im je pijanima pozvao taksi i uputio ga na krivi kraj grada. Bio je spreman smijati se i prihvatiti ulogu rogonje, čak i oprostiti Mojci što im je pomogla i bila tako uvjerljiva. Ivan ju je tada počeo ljubiti, a ona mu se predala. Prsti su joj drhtali dok mu je otkopčavala košulju. Njene su ruke gnječile i grebale, rastvarale i inficirale ono što je poznavao kao njihovu vezu. Bio joj je zahvalan što ga niti jednom nije pogledala iako je čekao da im se oči susretnu, spreman istog trena otići.
Skinuo je gaće u trenutku kada je Ivan prvi puta ušao u nju. Tada je već bio u potpunosti krut. Pratio je ritam njegovih bokova, gluh za njeno stenjanje. Htio mu je prići s leđa i žešće ga gurnuti u nju i na taj je način kazniti. Svoju je osvetu tražio zamišljajući njegovu grubost. Zažmirio je i osjetio kako mu se noge grče u do sada nedodirljivoj ekstazi. Svršio je po majici koju je povukao samo do pupka. Kratkotrajna i intenzivna jasnoća doživljena nakon orgazma činila je prizor nepodnošljivim. Laknulo mu je kada su njih dvoje postali mrlje u vrtlogu koji ga je izbacio iz prostorije. Zapalio je cigaretu i pljunuo kroz prozor. Zbog naglog kočenja i zalutale psovke ostao je uskraćen zvuka razbijanja pljuvačke o asfalt.
Mojca nije kasnila. Kašnjenje bi značilo organizacijski poraz i zaduživanje izgubljenom vremenu. Škljocanje ključa u vratima i lupkanje potpeticama oko pola devet bili su konstanta. Nakratko bi ponovno nestala kada bi skinula štikle – pretvarala se u svoju verziju za po doma. Ovog puta nije skinula šminku. Osjetio je njen ruž na svojim usnama. Pričala mu je o svađi sa šefom, a on joj je prešutio razmjenu poruka sa stricom. Ostao je bez posla, ako se to poslom moglo nazvati. Zapravo mu je i laknulo. Možda je to prekretnica koju toliko dugo čeka.
Chardonnay Apostol. Sjajno ime za vino. Vid se nije mogao sjetiti imena svih apostola i je li jedan od njih bio Ivan. Bilo bi mu žao da nije. Propuštena prilika naizgled nepovezanih podudarnosti da se narugaju. Mojca mu se prišuljala s leđa. Prstima mu je gnječila ramena. Točio je vino u one visoke čaše kakve se vade samo za posebne prilike. Sam je ispraznio pola butelje i to ga je činilo nervoznim. Stiskom čvršćim nego što njena građa odaje natjerala ga je da ustukne.
– Oprosti
– Uklještila si mi živac
– Ne pretjeruj
– Dođi
U klinču su oteturali do spavaće sobe. Bacio ju je na krevet i gledao kako se skida. Smijala se i bacala odjeću na njega i govorila mu kako ga želi sve dok nije ostala u potpunosti gola. Približio se kako bi je ugrizao za bedra. Pokreti su mu bili automatizirani. Znao je što se od njega očekuje u ovom trenutku. Sve je bilo dogovoreno. Pornografija, a ne ljubav. Eliptični luk koji je činila leđima već su obasule krupne kapljice znoja. Polizao ih je. Bio je utorak i bila je njegova na način na koji joj je rekao da je želi. Kontekst je tražio nešto prljavo. Nikada prije zapravo nije maštao o analnom seksu. Smatrao ga je nepotrebnom zajebancijom, ubojicom spontanosti. Mojca je grizla jastuk dok ju je pripremao prstima. Tijelo mu nije reagiralo u skladu sa situacijom. Guzicom mu se približila dovoljno da osjeti razlog njegove zadrške. Prepoznao je ispriku na njenom licu kada ga je uzimala u usta. Nije izdržao dugo bez da se nasmije. Mlohava ćuna. Zabavljala ga je groteska onoga što je trebala biti revitalizacija njihovog odnosa. Ustao je iz kreveta i pitao se hoće li više ikada biti dovoljni jedno drugom – bez trećega. Zgrabio je mobitel s noćnog ormarića i opsovao. Sjebao ga je jedan par.
FILIP RUTIĆ (Varaždin, 1997.) nakon završetka gimnazije upisuje sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je u procesu završavanja preddiplomskog studija. Piše scenarije i prozu koja češće ispadne kraća nego duža. Kratke priče objavljene su mu na web portalima NEMA, Booksa i Kritična masa.
UMIHANA KRLIČEVIĆ OMEROVIĆ rođena je u Doboju 1987. godine. Fakultet političkih nauka završila je u Sarajevu. Certificirana je trenerica za upravljanje lokalnim razvojem i koordinatorica Mreže za upravljanje lokalnim razvojem u FBiH. Suosnivačica je i predsjednica Udruženja za kulturu Kontrast.
Bježim od svijeta vježbe i znanja Odijevam se u duhansku svilu Svake noći alkoholnim mjehurićima Ponovno osvajam ulične lampe Dozivam nove bogove naoružan Šupljim džepovima i brzim koracima Izlizao sam čestice kože prebrzim Mislima, ne smijem više nikada Staviti posteljinu u srneći ormar Zaljubiti se u samo jednu osobu Zaustavljati galope istrošenog srca Moram što prije isušiti močvaru Pripadnosti, dopustiti uvredama Da cvjetaju nekontrolirano kao Opijum u Afganistanu Moram goriti kao ugašena televizija Smrskana prognoza vremena Biti i dalje pravocrtni kondor slobode Moram umrijeti zabrinut i Neprijateljski raspoložen prema Budućim blagostanjima Sjati nevidljivo kao vršak Narkomanske igle Trčati sve dok se ne srušim Pa trčati snovima kao kreten Ispunjen refrenima Želim biti nakaza koja guta ogledala U robnim kućama zajedno sa svim Isprobavanjima čarapa Trebam vrijeme s klempavim ušima Senzibilnog suradnika koji se razumije U elektrotehniku slobode Ne mogu se više suzdržavati Formulama nestašice, odakle su Dopuzale sve te žene koje Se raspadnu pri prvom dodiru
Dok su se gradili dalekovodi princeze su Zarasle, a anđeli ogrezli u čekanju autobusa Basquiatovi proroci jebu poznate haljine Muzeji prestravljeno očekuju november Projekte
Ne zaustavljajte se nikada Radije ponavljajte isto čudo Sve brže dok se ne nagomilaju Pogreške Želim ispuniti život neobazrivošću Uopće ne bježim Napokon sam prohodao Nisam idiot, riječi ne trebaju semafore Ispunit ću raskrižja sekvojama istine Ići ću spavati kada naoštrim Nokte Preselio sam na Hvar Sutra gradim zid od tekućeg kamena I ponovno pišem o sramoti
***
NE PLJEŠĆI
Ne razbijaj strukturu istine koja je Tek počela plesti mrežu tišine Iznad nestrpljivih glava Ne misli na domjenak dok švedska Djevojčica opisuje vrstu plamena Koji je zahvatio našu kuću Ne dodjeljuj nagrade fotografijama Spaljene zemlje jer planine leda Tek trebaju navodniti silikonsku dolinu Ne pretvaraj najmanju spoznaju u trijumf Tek trebaš upoznati izumitelje Koje ćeš roditi kroz krvava usta Nasmijan Ne teturaj pogledom, nema pobjednika Na vidiku
Čak i da se pojavi Slijedi mu nobel s upaljenim Fitiljem
Pred ušicom igle Tapet je zgužvan
Ne zagađuj nebo iznad Holywooda Sveta šuma će se osvetiti Za konfete
ANTEJ JELENIĆ rođen je 1983. u Splitu gdje završava opću gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Poeziju i kratke priče do sada je objavljivao u različitim književnim i kulturnim časopisima poput Zareza, Vijenca, Knjigomata, Split Mind-a, časopisa Re te zbornicima “Reč u prostoru” i “Bez vrata bez kucanja”. “Stalak za svijet” njegova je prva objavljena knjiga.
Iz pogovora Dorte Jagić: “Pred nama je – barem za ove prostore – posve neobična, vizualno dojmljiva i elementarno snažna pjesnička knjiga, upravo koliko je cijelim svojim umjetničkim habitusom nesvakidašnja pojava i njezin autor. Baš kao da Anteju Jeleniću, splitskom konceptualnom umjetniku i pjesniku, ovo ukoričenje nije otvorenje i prvijenac, jer, nesumnjivo, Jelenić je već osvojio vlastiti pjesnički glas. I slobodno ga pušta, s rizikom da ga se neće čuti kako treba. Slobodna od garancije razumijevanja, ovo je poezija svake hrabrosti, dužna reći krik i bijes životu i smrti. Su-putniku, čovjeku ovdje i sada. U vihoru lucidnih kolaža, rastakanja i sastavljanja svijeta, ova je poezija riješena na brojna nepristajanja. Nakapana bijesom na, recimo, neravnopravan sukob etike i estetike, na tapkanje u mjestu kristaliziranih, zamrznutih rješenja. Na institucijama uređeno življenje tihog očaja. Na, heideggerovski rečeno, bačenost u svijet i mirnog ostajanja u tom položaju. Od samoga početka zbirke, “eutopije”, Jelenić gradi i uspostavlja svoj pjesnički govor na platformi one antičke maksime da je čovjek ponajprije zoon politikon, dakle da je i pjevajući čovjek, političko biće. Od početka ove opsegom nemale zbirke, pjesme su premrežene bogatim i poznatim jezičnim inventarom političkog diskurza, pritom ga raznim postupcima ne otežavajući tendencioznošću i manifestnim iskazima. Poezija je to, ipak, slobodno raskoračena između gotovo svega što čovjek jest; između djetinjstva, melankolije i smrti, promišljanja o umjetniku, ljubavnih, intimističkih prisjećanja i ispovijedi, a ponajviše kritika brojnih suvremenih neuralgija kao što je migrantska kriza, prevara konzumerizma i turizma te izostanak prijateljskog odnosa prema biljnom, osobito životinjskome svijetu.”
* Kad ne znaš bolje, u njemu rezbariš dječačka imena i srdašca. Izvještavanjem prstiju naučiš da su posude za vodu korisnije, a a ponekad uspiješ izrezbariti čitavu stolicu, ili drveno uzglavlje kreveta. Vještiš se dalje, štaka, olovka, za osloniti se ovisno o godinama karniša po kojoj se mogu rastvoriti dugački tamni zastori. Kutija za začine, manje romantična oklagija, podmetak za stol što se pod njom klima u brašnu, ili samo čačkalica. Sve ih izdaješ po putu, kako gdje vidiš da je drugom potreba, nužnost ili želja – od drvenog tereta na leđima ostaje ti – malen križić oko vrata.
* ta je ogromna kugla vatre pradavno sletila iza sedam sela u naručje od sijena a mi smo se godinama navodili po njoj, kao da će, kad joj naposlijetku stignemo ostati išta od ognja, sijena, ili sjećanja gdje je uopće svjetlost vukla svoj rep kroz gusto i mlado ljetno nebo. kad zamišljamo ravnicu, uvijek je zamišljamo kao trenutak nikada ne uzimamo u obzir rad kojim se širi preko svojih krajeva
jer takvo bi poimanje zasigurno slomilo sasušenu granu koja podupire kantu mlijeka visoko u prsima i sprječava da se izlije po ono malo vatre ispod koja se želi vratiti na svoje izvorište.
BEZ KRVI
Ovako je s tobom – kruh od riječi – prava pravcata želja sazrijela na jedini moguć način. Pod kakvom prljavom krpom, vremenom. Ovako je bilo prije – bacanje zečjeg mesa, da bi se po njegovom krznu napravio kalup za tvoje tijelo u mojim rukama, objesile šape iznad ulaznih vrata – malo više vjerovalo u sreću. Ako pozivaš k sebi stvarne ljude, jasno je da negdje moraju izuti cipele. Ako i dalje od svuda naviru samo zečevi – barem vuci čiste rezove, odmah pokaži nož, osiguraj da ti ne pođe za rukom.
* U pjesmi o tebi odavno nema mjesta leptirima – sav se njihov posao, vjetar i mirisi skupio u teške zrele jabuke. Pjesma o tebi je košara za jabuke i jasna slabost mojih ruku da je snažno drže iznad glave. Dosad bi se po pjesmu uzverala u rascvalu voćku, pretvarala da sam dio njezine snage i da posjedujem sve što bi netko imao kad bi bio stablo u proljeće; leptire, mirise i bezbroj latičavih mogućnosti u koje se možeš osuti. Ali u pjesmi o tebi odavno nema mjesta leptirima. Pjesma o tebi traži znojan posao i dug dan pod jakim suncem – Pjesma o tebi je košara za jabuke i još je nisam isplela.
majka je objasnila bratu – bolje dobar razvod nego loš brak uvijek je birala pogrešne razloge bog ne odgovara na provokacije nedeljna misa miriše na mrtvo pile jedemo kad nam dozvole u našem domu gori kandilo otac je pijan sanjao boga od danas se molimo prije ručka poslije toga čaša vina (flaša za vjernika) ON je velik, govori otac
porodična ispovijed: idila se sruši iza zatvorenih vrata
***
ČITANJE MAPE
kada smo se selili ponio sam samo najvažnije: Petar Pan loptu, betmena i enciklopediju majka mi je čitala pred spavanje tata i ja smo pravili tenkove ali da budu kao na televizoru poslije posla su me vodili u park nad nama su letjeli avioni a ja sam se plašio za ptice
***
KO HRANI BUBE KADA LJUDI ODU
u napuštenom stanu ostane komad namještaja termiti jedu drvo danima centimetrima u meso nutrina puna sadržine gladne i halapljive zasitimo našim mesom i mesom našeg kreveta
LUKA BOLJEVIĆ rođen je 1994. u Podgorici. Diplomirani je pravnik. Pjesme su mu objavljivane u zbornicima Foruma, u Rukopisima 42, u časopisima Ars, Script, Čegarske vatre, studentskom listu Filološkog fakulteta u Beogradu Vesna i časopisu za poeziju Enklava. Laureat je 33. Festivala mladih pesnika u Zaječaru i pobjedom na ovom festivalu omogućio je štampanje svoje prve zbirke. Njegova poezija se može čitati i u izboru PAF konkursa (2019), a uvrštena je i u izbor za prevod na njemački jezik na konkursu „Vrijeme (bez) utopije. Mreža mladih pisaca“, projekta koji je podržan od DAAD-a.
Gudački kvartet svira u noć Dugo rezbari pianissima u Uši otvrdle od navikavanja Na bol na samoću na smrt
San doslovno preslikan Drhtavom rukom pa Obješen kao žuti list O beživotnu granu da Spreman za zadnje putovanje Čeka plimu vjetrova
Gudački kvartet svira u noć Ucviljene strune i gudala Maze se podno mjesečine Čuvajući strast za finale
***
JERUZALEM, MIRIS MORA IZ DALJINE
More. Jednom zanjihano kao plačno dijete u kolijevci. Kao gospel uz božje prijestolje. I otada ne prestaje ispirati nesanicu iz očiju, sa zapadnim vjetrom nabacivati slanu prašinu do brežuljaka podno Ramale. More starije i od najstarije masline, od cijele Maslinske gore, od pijeska na Petrovim nogama, od svakog jeruzalemskog kamena, a možda starije i od Boga. Ili je možda more samo najstarija od svih Božjih knjiga. Jednako loše pročitana kao i sve ostale.
***
SMRT IMA MNOGO IMENA
Smrt ima mnogo imena Jedno od njih je nježno i tiho – Pustite mi je bliže Zadnji ples ionako Pripada njoj Jedno je opet strasno i bijesno Kao kad divlje more brazda Obalno stijenje
Gledam je: siva jesenja sonata Ili tek šturi notni zapis Na žicama između dvaju stupova Što ga čine crne ptice U nepomičnu iščekivanju zime Drhtavo predane nelagodi Dok mlado paperjasto Inje drhturi i otresa sa sebe Škrte svjetlucave zrake sunca
A smrt baš ima mnogo imena Jedno od njih je i hladna kiša Dok se drhtureći otkidaju Listovi javora i cvile U dugu spuštanju na zemlju
***
MLADO LJETO
Kao kad se vjetar, taj mlad I nespretan skladatelj i Krošnje drveća, mlade Bludnice, divlje vole, Pa buče, bruje, cvile Pa im on sav strasan Zadiže suknju i nadima Jedra a one šumne plove I huče svoj ljubavni pjev Zalelujane kao visoke sitne Dojke djevojaka u zrenju Kao boje zaigrane u Bijeloj brezovoj šumi Prije nego se mlada jutarnja Svjetlost umori od duga puta I nježno se preda zagrljaju s Prozirnom ljetnom kišom što Miriše na tek ubrane kupine
***
MAHLEROVA DEVETA (naknadno zapisana emocija)
Simfonija je počela – neobičan svemir oklijevajućih početaka, rastrzanih intermezza, neobuzdanih provala i strašne, ironične tuge. Sve je kao dugo čekanje na putu nikamo. Puhači i gudači kao zavađeni ljubavnici. Ritam paučine kuša uspostaviti sklad. Harmonija i melodija u pianu se dugo i bolno traže, kušaju sljubiti glazbene fraze. Suština samo što nije dotaknuta, vežu se raspletene niti. Kaos će se za tren preobličiti u melodijski svemir. U moćni i nepregledni nebeski svod ispunjen mirisom netom ubranih oraha.
ŽELJKO IVANKOVIĆ (1954, Vareš; Sarajevo) objavio je knjige: – Nešto od onog što jest, Sarajevo, 1978. (poezija) – Utrka puževa, Sarajevo, 1982. (poezija) – Vrijeme bez glagola, Sarajevo, 1986. (poezija) – (D)ogledi, Tuzla, 1987. (studije, eseji, kritike) – Priče o ljubavi i smrti, Banja Luka,1989. (priče) – Urušavanje slike, Sarajevo, 1990. (poezija) – Zvjezdangrad, Sarajevo,1990, Wuppertal, 1995, Sarajevo, 2000, Sarajevo-Wuppertal, 2005, Sarajevo, 2011. (priče za djecu) – Dodirom i svijet poče, Sarajevo, 1992., Zagreb-Sarajevo, 2006. (roman) – 700 dana opsade, Zagreb, 1995. (dnevnik) – Izgubljeni zavičaj, Ljubljana, 1995. (poezija) – Ljubav u Berlinu, Zagreb, 1995, Sarajevo, 1995. (roman) – Tko je upalio mrak?, Zagreb, 1995, Sarajevo, 2000. (proze) – (D)ogledi, II, Zenica, 1997. (studije, eseji) – Traženje zavičaja, Zagreb, 1997. (poezija) – Izbor poezije, Sarajevo, 1999. (poezija) – Pisci franjevci vareškog kraja, Split-Vareš, 1999. (esej) – (D)ogledi, III, Mostar, 2000. (studije, eseji, kritike) – Nove priče o ljubavi i smrti, Zagreb-Sarajevo, 2001. (priče) – Na marginama kaosa, Sarajevo, 2001. (eseji, studije) – Raskoš, hladna mjesečina, Zagreb, 2002. (poezija) – Odrastanja, Sarajevo, 2002. (priče za djecu) – Vareške priče, Vareš-Wuppertal, 2003, Sarajevo, 2013. (izbor priča, prošireno izdanje) – Izbor priča hrvatskih pisaca za djecu u Bosni i Hercegovini, Sarajevo-Zagreb-Wuppertal, 2005. (antologija) – Izbor pjesama hrvatskih pisaca za djecu u Bosni i Hercegovini, Sarajevo-Zagreb-Wuppertal, 2005. (antologija) – Isus je pročitao novine, Sarajevo, 2006. (izbor poezije) – Tetoviranje identiteta, Sarajevo, 2007., 2009. (studije, eseji) – Dnevnik melankolije, Sarajevo, 2008. (poezija) – Čitati Ivankovića u Sarajevu, Sarajevo, 2010. (polemike) – Na svoji baštini, Sarajevo, 2010. (priče) – Pogled s margine, Mostar, 2011. (kolumne) – 700 dana opsade; Tko je upalio mrak?, Rijeka – Sarajevo, 2011. (proze) – Petite histoire d’une tristesse/Mala historija tuge, Pariz, 2012. (poezija, bilingvalno) – Sjene, sve dulje, Sarajevo – Zagreb, 2012. (poezija) – Identitet i druge opsesije, Rijeka – Sarajevo, 2012. (izbor eseja) – Utemeljenja, Sarajevo, 2013. (studije, eseji, polemike) – Hoja po prstih, Ljubljana, 2013. (poezija, bilingvalno) – The Man Who Went into the Fog, 2013. (priče) – Čovjek koji je odlazio u maglu, Rijeka – Sarajevo, 2013. (sabrane priče) – (Ne)mirna Bosna, Sarajevo, 2014. (kolumne) – Sablazan jezika, Zagreb, 2014. (poezija) – U taxiju zelene boje, Sarajevo, 2015. (priče) – Hod rubovima svjetova, Rijeka – Sarajevo, 2015. (putopisni dnevnici) – Pisma bosanskih franjevaca, Sarajevo – Zagreb, 2015. (epistolografija) – Rat i sjećanje, Rijeka – Sarajevo, 2016., 2017. (roman) – Ходене на прьсти (Hodene na prusti), Sofija, 2016. (poezija na bugarskom) – Melankolija modela, Sarajevo, 2017. (poezija) – Ljubičasti menuet, Sarajevo, 2017. (izbor poezije) – In illo tempore, Zagreb, 2018. (roman) – Počast jeziku/Hommage à la langue/ طراء اللغة, Sarajevo, 2018. (poezija, trilingvalno) – Duga barbarska noć, Rijeka – Sarajevo, 2018. (izbor poezije) – Vareš i vareški kraj kroz stoljeća,Vareš, 2019. (foto-monografija)
da vam svima kažem dobar dan kako ste imate li za hleba i mleka da li vam je brdo prijatelj
pijete li jogurt baba bi govorila život je jeftiniji bez jogurta gustog retkog našeg njihovog jogurt je ključ
koliko je teška ta kesa staju li u nju deca grle li vas pred spavanje kažu li tata hoću nešto slatko ili tata nedostaje mi jogurt
teško je bez njega teško nam je svima isprepletani smo svojim teškoćama toliko da ne znam gde prestajem ja a gde počinjete vi
***
PLAČI CRKVO
sirena kroz vrisak otpeva ovo ime do visine krova svetog mesta obojenog korozijom pastelnom nijansom zelene pastelnom gotovo nežnom koju volim u duši smo svi pastelni korozivni krov podržavao nas je prošlog punog meseca oluci nedovoljno duboki za podršku ove vode ali je ipak zelen i ipak raspao i ipak privlačan letačima tragačima pijačima barske vode potekle dana kad je drveće plakalo onog dana kada je uplakano drveće plakalo a sve ostalo bilo ravnodušno ljudi ljudi ljudi radni ljudi hej ljudi vidite li da drveće plače ljudi drveće plače nisu me čuli od velikih prigušivača zalepljenih obostranim trakama za oba uveta mora da čine glavu teškom mora da peče kad ih skidaš skalpelom makazama samo prstima mora da je sranje kad si ravnodušan onda nisi pastelan onda nisi pastelna boja uopšte boja onda si krov svetog mesta samo što nije sveto već korodirano oronulo nimalo uplakano nimalo zadovoljno onda si nešto između
***
ISKUŠENJE
sve što sam mogla da slomim slomila sam posekla razdeljak željan ljubavi hladnu vodu polila po suvim zimskim butinama zagrizla med raširenih nozdrva svog spasitelja sekla na komade prvo na pola, pa na četvrtinu umazavši ga livadskim detetom mora da su braća ne znam ko je ugroženiji bacila na pod reč kreten i tako razgovarala sa bogom neću se smejati više, izvini poslao je plavookog momka u obliku iskušenja da me podseti da posle smeha pada more
MINA VASOVIĆ je studentkinja Filološkog fakulteta u Beogradu. Rođena je 1997. godine u Gornjem Milanovcu, gde je odrasla i provela najspokojnije godine svog života. Aktivistkinja je Omladinske grupe Beogradskog centra za ljudska prava. Poeziju i svoju sposobnost da je piše je otkrila nedavno. Istražuje temu mentalnog zdravlja mladih u Srbiji.
Na samrti, dedo se najviše bojao da mu u fajercaku ne ponestane kremena. Pod jastukom je držao samar s kuće, u gaćama, umjesto pelena, novine.
Nakon što je umro, u pretincu klavirske stolice koju je koristio kao stol, ostala je gomila upaljača… Otvaralo ju je nas troje, pažljivo, kao da je unutra zvečarka.
*** Kad majke ne bude, ostat će centrirane saksije, posložene pokućne papuče, kišobrani i otac kojeg neće imati ko
Ispraviti ako zaspe
Uhero.
*** U kuću ulazi s naramkom drva. U kanti pod olukom smrzla se voda – govori dok sjeda za fildžan kafe
Kao za volan.
*** Tetka je bolesna i slabo jede. Naumpalo joj noćas da bi mogla teleće pače
Imamo li broj – pita otac – onoga Što kolje?
Tetka bi pače – jedni drugima govorimo
Pače, pače – pažljivo ponavljamo U život se umiljavamo
*** Pred ljetni pljusak otac najlonom pokriva osušen duhan. Majka ispredkuće unosi obuću i mete avliju. Oboje, svako malo, nakostriješe se na nebo.
*** U ljetna predvečerja otac liježe u bolesničku postelju. Tada boluje od nježnosti: kroz otvoren prozor komšijine kuće sluša vijesti, gleda nebo kako se mrijesti, prstom škaklja krak na zvijezdi
I pazi da ga ko ne vidi
*** Otac je dozidao još jednu sobu na kuću. Nakon što ju je okrečio, sad u zidove umeće utičnice i šuti
Bjelini gura prst u oko
____________________________________________
ALMIN KAPLAN (1985.) bosanskohercegovački je pjesnik i prozaist. Objavljivao je u mnogim književnim časopisima iz zemlje i regije. Uređivao je portal za književnost i kulturu Strane. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada, među kojima su i nagrade Mak Dizdar, nagrada Ratkovićevih večeri poezije, kao i nagrada Zija Dizdarević. Do sad je objavio: – Biberove kćeri (poezija) – Čekajući koncert roga (poezija) – Ospice (roman u stihovima) – Mostarska zbirka (poezija) – Bukara (poezija) – Trganje (roman) – Meho (roman) Živi na selu kod Stoca.
izvorni znanstveni rad objavljen u časopisu Književna smotra, 51/193 (3), 2019.
U DRUŠTVU SA ŽIVOTINJAMA
Životinje su sveprisutne u ljudskim životima, a njihova uloga u “ljudskom društvu je enormna” (Kruse 2002:377) i, štoviše, esencijalna (Marvin i McHugh 2014:1), kako u materijalnom, tako i u ideološkom pogledu (DeMello 2012:4). Evidentno je, naime, da su “ljudski svjetovi izgrađeni na životinjskim životima i smrtima, kako konceptualno, tako i fizički”, pa je posve pogrešno misliti da su ljudi i životinje vodili odvojene živote (Marvin i McHugh 2014:1). Iako su ljudski i životinjski životi nerazmrsivo isprepleteni (Serpell 1996), sustavno istraživanje i teorijsko propitivanje ljudsko-životinjskih odnosa gotovo su nevidljive teme i slabo istražena područja u sociologiji. Još je davne 1979. godine Bryant (prema Flynn 2001:71) ukazivao na nedostatak takozvane “zoološke veze” u sociologiji, a Bob Carter i Nickie Charles su trideset devet godina kasnije konstatirali slično stanje pitajući se zašto sociologija neadekvatno i sporo reagira na “životinjski izazov”, odnosno kontinuirano zanemaruje životinje i marginalizira istraživanja koja se bave ljudsko-životinjskim odnosima (2018:79, 80). Razmišljajući o preprekama razvoju “sociološke neljudske animalistike” (sociological nonhuman animal studies), Arnold Arluke ukazuje na “unutarnje” prepreke, među koje, primjerice, spadaju “institucionalni konzervativizam”, androcentrizam, strah od novog konkurenta na projektnom tržištu, iskrivljena tumačenja animalistike (animal studies) kao trivijalizacije ideje opresije itd. (Arluke 2002:369, 371), a tom popisu svakako treba dodati i dublje epistemološke razloge te tvrdokornu tendenciju društvenih znanosti da sebe neprekidno predstavljaju isticanjem “diskontinuiteta između ljudi i životinja” (Noske cit. u Kruse 2002:375). Sociologija, naime, sebe definira isključivo kao znanost o ljudskom društvu, a tim su “ekskluzivnim” fokusiranjem na ljude neizbježno “zanemareni mnogobrojni aspekti ljudske egzistencije” (Kruse 2002:375). Stoga su sociologiji prijeko potrebne “zdrava samorefleksija i osvještavanje” važnosti “životinjske” tematike (Arluke 2002:369, 370), koja može pružiti i izniman doprinos daljnjem razvoju istraživanja roda, klase i rase te, dakako, razvoju novih tematskoproblemskih sklopova i paradigmi (Kruse 2002:376). Na koji način vidimo, mislimo, osjećamo, tretiramo i koristimo životinje? Kako živimo sa životinjama ili pored njih? Ili, da konkretnije pozicioniramo ova pitanja u kontekst ovog rada: kako vidimo, mislimo, osjećamo, tretiramo i koristimo mačke, odnosno kako živimo s njima i pored njih? Pokušavajući odgovoriti na ta pitanja, ne smijemo smetnuti s uma da govoreći o mačkama (ili o drugim životinjskim bićima) govorimo, s jedne strane, o stvarnoj, biološkoj i “objektivnoj” mački kao konkretnom živom biću, a s druge strane, imamo posla s kulturalnim, simboličkim, vrijednosnim, znanstvenim i mnogim drugim prezentacijama i interpretacijama mačke (ili mačje vrste). U tom drugom smislu, fokus je uvijek na “socijalnim kategorijama koje konstruiramo oko životinja”, odnosno na dekonstruiranju tih konstrukcija (DeMello 2012:11, 16) jer upravo “kulturalni konstrukti determiniraju sudbinu životinja” (Lawrence cit. u Stibbe 2001:147). Socijalno znanje se (re)kreira kroz razne vrste socijalnih interakcija i akcija, pri čemu – ukazujući na odnose moći i nejednakosti, odnosno ljudsku dominaciju i životinjsku subordinaciju – posebno značajnu ulogu igra jezik (Burr 2006:3-5). Bezbrojni su primjeri semantičkog odvajanja i razdvajanja riječi “životinja” od riječi “ljudi” (Singer prema Stibbe 2001:149), čime se životinja predstavlja kao “različita” i “inferiorna” u odnosu na ljude (Stibbe 2001:150). Različitost i inferiornost su “dva uvjeta nužna za opresiju”, a prisutna su u konvencionalnim i u svakodnevnom govoru korištenim (specističkim) metaforama u kojima su životinje najčešće određene u negativnim, uvredljivim ili diskreditirajućim terminima što, pak, “snažno utječe na (…) svakodnevno mišljenje” (Lakoff i Johnson prema Stibbe 2001:150). Tako je, primjerice, uobičajeno govoriti o pohotnom jarcu, debeloj/ prljavoj svinji, glupoj kokoši/tuki, tvrdoglavoj mazgi, zgodnoj/seksi mački/ribi, smrdljivom tvoru itd. Nadalje, o životinji se najčešće govori u srednjem rodu, kao o stvari – ona se svodi na objekt koji pojedinac može “kupiti, prodati i posjedovati” (Stibbe 2001:151; podvukao autor). Takav se postvarujući učinak, dakako, očituje i kad se o ljudima koji u svojim nastambama drže životinje – kolokvijalno uvriježeno nazivane “kućnim ljubimcima” – govori kao o njihovim “vlasnicima”. Stoga ćemo u ovom tekstu govoriti o skrbnicima kućnih životinja i o kućnim životinjama. Dakako, i riječ “skrbnik” implicira određenu asimetriju – čovjek u okviru vlastitog kućanstva brine o drugom biću koje to nije u stanju samostalno činiti, ali ta nam se riječ čini manje neprikladnom od riječi “vlasnik”. Ističemo da pojmove “skrbnik” i “kućna životinja” ne smatramo idealnim, ali ih ne koristimo na specistički ni hijerarhizirajući način, njima ne impliciramo ni jedan oblik eksploatatorskih ljudskoživotinjskih odnosa niti podržavamo bilo koji oblik simboličke, spiritualne, emocionalne, fizičke i materijalne degradacije životinja. U prvoj polovici 1990-ih vođene su rasprave o političkoj korektnosti pojma kućni ljubimac (pet), pa se u anglosaksonskoj literaturi umjesto riječi ljubimac počeo rabiti pojam “životinja pratitelj” (companion animal) (Belk 1996: 123). Sarah Czerny (2011:274) se referira na Donnu Haraway koja je smatrala da je termin “životinja pratitelj” “samo korak dalje od termina ‘ljubimac’” dok je Russell W. Belk kritički pisao o toj jezičnoj promjeni. Naime, Belk smatra da, “čak kad ih tretiramo kao kvazi-ljudski izjednačene”, ne možemo negirati činjenicu da te životinje “nisu slobodno izabrale biti s nama”, a činjenica da su izabrane ili kupljene na način nalik onome na koji su nekoć izabirani i kupovani robovi ukazuje na (nepromijenjeni) asimetrični odnos i ljudsku dominaciju (Thomas prema Belk 1996: 123, 124). Kay Peggs (2018: 369) ističe da, bez obzira na emocionalnu povezanost između ljudskog skrbnika i kućne životinje, hijerarhija nije ukinuta jer će skrbnik sebe pozicionirati u nadređenu poziciju u odnosu na svog životinjskog pratitelja, uskraćujući mu slobodu, neovisnost, samoodređenje. Promatrajući u širem kontekstu taj odnos, Peggs ističe kako “svojom brigom za životinje pratitelje ljudi doprinose patnji drugih, niže vrednovanih neljudskih životinja”. Kathleen Walker-Meikle (2012) ističe da je kategorija kućna životinja (ili “kućni ljubimac”) socijalna konstrukt. Riječ je o životinji koja ima specifičan status u ljudskom životu i ljudskom životnom prostoru. Radi se o životinji koju ljudi na temelju svoje odluke i izbora zadržavaju i uvode u prostor svoga kućanstva, ne konzumiraju je, nego joj daju ime, emocionalno se povezuju s njom te je tretiraju kao člana kućanstva (Thomas prema Walker-Meikle 2012: 1). Kućne životinje tretirane kao članovi obitelji ili prijatelji često su antropomorfizirane tako što im se pripisuju ljudske karakteristike (npr. motivi, misli, osjećaji, Hirschman prema Stephens i Hill 1996: 191), čime se, smatra Walker-Meikle (2012: 1), “zamagljuju granice između životinjskog i ljudskog statusa” (v. Midgley 1988. prema Czerny 2011: 271; Servais 2018). U okviru ovog rada usredotočit ćemo se upravo na kućne životinje (u engleskom jeziku označavane pojmovima pet i companion animal) i “međuvrsna prijateljstva” (cross-species friendship, DeMello 2012: 146), koja se razvijaju između ljudskog i životinjskog prijatelja. Kućne životinje su “ekstremno važna životinjska klasa, iz funkcionalne i simboličke perspektive” (DeMello 2012: 147). Pod kućnim životinjama treba razumjeti domesticirane, ali i nedomesticirane (ili “divlje” i “egzotične”) životinjske jedinke koje imaju “blisku vezu s ljudskim bićima” koja su ih “odabrala” i učinila “ljubimcima” (DeMello 2012: 147, 148) i koje, nadalje, kako objašnjava Grier (2014: 125), žive u neposrednoj blizini skrbnika (unutar ili izvan kućanstva) i ne trebaju “zarađivati” za svoje preživljavanje, a skrbnik od njih očekuje aktivnu participaciju u “emocionalnoj ekonomiji privatnog života” pa su one “izvor i zadovoljstva” (primjerice, zbog izuzetnog fizičkog izgleda, osobnosti ili vještine) “i dokoličarskih aktivnosti” te, na koncu, mogu signalizirati i skrbnikov socijalni status. Grier na istom mjestu upozorava da je status kućne životinje “kontingentan” i promjenjiv – riječ je o stečenom statusu koji uslijed “napuštanja ili drugih propusta brige” može biti i izgubljen. Zanimljivo je da je engleska riječ pet, kojom se, dakle, označavaju “kućni ljubimci” ili kućne životinje, u 15. stoljeću u Engleskoj označavala “razmaženo dijete” (DeMello 2012: 149). Pišući recenziju knjige Katherine C. Grier Pets in America. A History (2006), novinarka Alida Becker ukazuje na zanimljiv podatak: tijekom 2004. godine u SAD-u djeca su živjela u 36% kućanstava, dok su kućne životinje – koje skrbnici opisuju i tretiraju kao članove obitelji i najbolje prijatelje – živjele u više od 60% kućanstava, iz čega slijedi zaključak da je u Americi na pragu novog stoljeća (i tisućljeća) kućna životinja postala “razmaženom ‘alternativom djetetu’” (prema Becker 2006). Odnos ljudi prema životinjama općenito, pa tako i prema kućnim životinjama, određuju mnogobrojni čimbenici, ali uvijek ga treba promatrati u mjerodavnom povijesnom i socio-kulturnom kontekstu. U tom smislu Elizabeth A. Lawrence (1985: 285) ističe veliku važnost kulture, koju drži “generalno moćnom odrednicom ljudske percepcije životinja i tretmana koji životinje dobivaju u danom društvu”. U tradicijskim zajednicama status životinja bio je primarno određen njihovim “utilitarnim ulogama” (radna snaga, hrana, sirovina itd.) i funkcijama koje je životinja imala u kućanstvu ili “gazdinstvu”, dok su pripadnici viših klasa životinje držali “za druženje i zabavu” (Visković 2009: 280), a vladari drevnih civilizacija držanjem životinja demonstrirali su svoj status i manifestirali “gospodarenje nad prirodom” (DeMello 2012: 151). Katolička crkva u srednjem vijeku nije bila blagonaklona prema kućnim životinjama; štoviše, njihovo je držanje smatrala svojevrsnom herezom koja dovodi u pitanje doktrinarno postavljene jasne granice između čovjeka/ljudske vrste i životinja/životinjskih vrsta (DeMello 2012: 152). Nema nikakve dvojbe da su na odnos ljudi prema životinjama snažno utjecale i modernizacija i urbanizacija te recentniji postmodernizacijski procesi (Visković 2009), što je, kako je poznato, rezultiralo i razvojem komercijalne industrije hrane te niza potrepština i artefakata za kućne životinje. No, istraživanja odnosa kućnih životinja i skrbnika ne daju jednoznačne odgovore o njihovim uzajamnim odnosima. Belk (1996: 122) upućuje na istraživanja koja naglašavaju antropocentrične, eksploatirajuće i deanimalizirajuće aspekte ljudskih odnosa prema kućnim životinjama (vidi Francione 2007, 2012; Peggs 2018). Kathleen Szasz je u knjizi Petishism: Pets and Their People in the Western World (1969) pisala o fenomenu kojeg je nazvala “petišizam”, a kojim označava disfunkcionalan odnos između kućne životinje i neurotičnog ljudskog skrbnika koji se preko kućne životinje pokušava nositi sa “sobom i socijetalnom alijenacijom” (Szasz prema Conesa-Sevilla 2011: 32). S druge strane, mnogobrojne studije su ukazale na blagotvoran, pozitivan, smirujući i terapeutski utjecaj kućnih životinja na osobe svih dobi (Melson 2002: 350; Belk 1996), posebno na djecu i njihov socioemocionalni razvoj (Vizek-Vidović i sur. 2001; Smojver-Ažić i Topalović 2010) te razvoj odgovornosti (Belk 1996: 122), dok su neka istraživanja utvrdila da posebno psi mogu na javnim mjestima olakšati socijalne interakcije i svoje skrbnike učiniti atraktivnijima (Gray i sur. 2015: 674).
KAKO SU SE ISPREPLITALI MAČJI I LJUDSKI ŽIVOTI?
Mačke su “potentan socijalni i kulturni simbol” u mitologiji, folkloru, umjetnosti, industriji zabave i popularnoj kulturi općenito, a njihova (kulturna i povijesna) uloga i značenje vrlo su kompleksni, često kontradiktorni ali i promjenjivi (O’Meara 2014). Štovane kao svete zaštitnice plodnosti, proganjane kao prokleta demonska stvorenja, interpretirane kao lunarne, divlje i neovisne, mačke su izvrstan primjer višestrukog i kompleksnog simboličkog kodiranja nekog životinjskog bića u različitim kulturno-povijesnim kontekstima, pa njihovu višestruku simboliku – iz koje djelomice proizlazi i širok raspon njihova tretmana i položaja u ljudskom svijetu – nije moguće apsolvirati simplificirajućim, linearnim formulacijama i formulama. Pritom nije riječ samo o slojevitosti, nego i o dugotrajnosti bilateralnih ljudsko-mačjih odnosa: ljudski se i mačji životi, naime, isprepliću već tisućama godina, na što ukazuju i mnogobrojni arheološki nalazi (Driscoll i sur. 2009). Prekretnicu u tim odnosima donosi razvoj zemljoradnje i pojava prvih naselja, čime zapravo, tvrde mnogi autori, i započinje domestikacija divlje mačke (Czaja i sur. 2015: 470). Poput psa, koji se smatra prvom domesticiranom životinjom, niti mačke nisu bile domesticirane za hranu nego je njihova funkcija bila čuvanje polja i žitnica od glodavaca (DeMello 2012: 151). Njihova omiljenost, štoviše sveti i božanski status koji su uživale, najbolje se vidi u drevnoj egipatskoj civilizaciji (prije otprilike 3.600 godina; Driscoll i sur. 2009: 69, 72, 73). Da je mačka imala posebno mjesto i značenje u egipatskom simboličko-mitološkom univerzumu evidentno je i iz štovanja felinskih boginja koje su zauzimale važne položaje u egipatskom panteonu: Maftet (božanstvo s glavom risa) i Mehit (lavlja božica; Remler 2010: 15, 141) te slavna mačja boginja Bastet ili “majka svih mačaka” (Walker 1983: 93), “kćer Sunca i oko zvijezde” koja “otjelovljuje miroljubive karakteristike opasnih božanstava poput lavice Sekmet (Sakhmet)” (Gros de Beler 2002: 26), zbog čega su je žene smatrale zaštitnicom majčinstva. Herodot je zapisao kako su u Egiptu umrlim mačkama iskazivane počasti – odnosili bi ih u “svete kuće” gdje su bile balzamirane, a njihovi mumificirani ostaci pokapani su u svetom gradu Bubastisu (prema Walker 1983: 93), izvorno zvanom Per-Bastet (Bastetina kuća; Gros de Beler 2002: 26). Herodot također navodi da su počast kućnoj mački koja je umrla prirodnom smrću duboko ožalošćeni članovi staroegipatskog kućanstva iskazivali tako što bi obrijali svoje obrve (Ancient History Encyclopedia 2012). Tijekom srednjeg vijeka u Europi mačja je reputacija bila ambivalentna, pretežno i vrlo problematična jer su mačke bile demonizirana stvorenja. Taj je naglašeni resantiman spram mačaka izvirao iz vjerovanja da se tijekom magijskih obreda upravo u obličju crne mačke pojavljuje sâm vrag, kojemu štovatelji iskazuju privrženost klečanjem i ljubljenjem njegove stražnjice (Kienzle 2006: 109, Kieckhefer 2014: 195, Levack 2006: 16, Bailey 2003: 30). Arnold de Liège je “igranje mačke s mišem” usporedio s “igranjem vraga s ljudskom dušom” (prema WalkerMeikle 2012: 13). Tako mačke tijekom srednjovjekovnog perioda stječu status transgresivne životinje i postaju zoo-simbol hereze i heretika, vještica, magije i zloćudnih demonskih sila (Walker-Meikle 2012). U to su vrijeme bila proširena i vjerovanja u metamorfoze mačaka u vještice i obratno (Levack 2006: 225; Topsell prema Rogers 2003: 46). Međutim, ne postoji konsenzus o tome jesu li mačke heretička ili vještičja bića. Povjesničarka Irina Metzler govori o “srednjovjekovnim ‘heretičkim’ mačkama” i, štoviše, mačke naziva “heretičkim životinjama par excellence” (Metzler prema Medievalists. net 2013) jer se one – za razliku od pasa – ne pokoravaju čovjeku, neovisnije su i tvrdoglavije, čime dovode u pitanje srednjovjekovno crkveno tumačenje kako je Bog stvorio životinje da služe i pokoravaju se ljudima. WalkerMeikle (2012: 13) ističe kompleksan i “poseban status” mačaka kao bića koja su “istovremeno domesticirana i divlja”. Često kontrastirane i uspoređivane sa psima, mačke su utjelovljivale mnogobrojne ambivalentne i negativne karakteristike. Hildegard od Bingena je pse opisivala kao ljudima lojalna bića (prema Walker-Meikle 2012: 8) dok je mačke smatrala “nevjernim” jer svoju lojalnost iskazuju samo onome tko im daje hranu (prema Walker-Meikle 2012: 11). Socijalne konstrukcije mačaka kao neovisnih i na sebe centriranih bića opstale su do današnjih vremena. Alger i Alger (2003: 1) ističu da je jedan od najraširenijih mitova onaj o “usamljeničkoj mački” – tom nikad u potpunosti domesticiranom, misterioznom i neovisnom biću koje živi uvijek po nekoj vlastitoj, od čovjeka nezavisnoj agendi. Metzler (2013) tvrdi da su mačke tijekom srednjeg vijeka “primarno povezivane s hereticima i samo rijetko s vješticama” te da je veza između vještica i mačaka “post-srednjovjekovni fenomen”. Preciznije, Metzler (2009) ističe kako su krajem dvanaestog stoljeća mačke povezivane s hereticima i vragom, dok su “dijabolične mačke” tijekom četrnaestog stoljeća povezivane s vješticama. U svojoj se argumentaciji Metzler (2009, 2013) poziva i na poznato (s pravom) “ozloglašeno” djelo Malleus Maleficarum (Vještičji malj, objavljeno 1486. godine) Heinricha Kramera (zvanog Institoris) i Jacobusa Sprengera. Naime, Kramer je mačke smatrao prvenstveno simbolima heretika i bezvjeraca, tvrdi Metzler (2013), dok su vještice iz njegove vizure radije poprimale obličja vuka, konja ili magarca. U Vještičjem malju opisuje se tek jedan slučaj radnika strazburške dijeceze, kojeg su cijelu noć mučile i zlostavljale tri ogromne mačke za koje se kasnije, navode Kramer i Sprenger, ispostavilo da su to zapravo bile žene koje su se pod demonskim utjecajima preobrazile u mačke (Metzler 2013). Propovjednik Berthold od Ragensburga smatrao je kako je “Bog nazvao [heretika] Ketzer” jer baš poput mačke (Katze) “može tajno puzati tamo gdje ga nitko ne može vidjeti” (cit. u Kienzle 2006: 109). Srednjovjekovni teolog Alan de Lille inzistirao je na povezanosti mačaka s hereticima tvrdeći da katari štuju crnu mačku, a i jedna točka na popisu optužbi protiv templara odnosila se na njihovo (navodno) štovanje mačke (Walker-Meikle 2012: 13). Na drugom kraju svijeta, preciznije u feudalnom Japanu, mačke su bile tretirane na posve suprotne načine. Općenito, pod utjecajem šintoizma i budizma granica između ljudi i životinja je zamagljenija nego u kršćanskoj tradiciji (Atherton i Moore 2016). Mačke imaju posebno mjesto, kako u japanskom folkloru (kao protektivni simbol dobre sreće), tako i u recentnoj popularnoj kulturi. Zanimljiva je japanska legenda iz 17. stoljeća o Maneki Neko, mački srećonoši, koja maše šapom te onome tko posjeduje njezinu statuu donosi sreću. Postoje razne verzije legende o njezinu porijeklu. Prema jednoj, koju navode Atherton i Moore (2016), feudalni gospodar (daimy), prolazio je kraj hrama nadomak Tokija i uočio mačku koja ga je pozivala šapom. Samo trenutak nakon što je krenuo prema njoj, u mjesto na kojem je netom prije toga stajao udario je grom. Iz zahvalnosti što mu je spasila život, gospodar je hramu darovao bogatstvo, a mačkisrećonoši je posthumno podigao spomenik. Druga verzija legende je slična (Pho i sur. 2006) – vrhovni svećenik tada siromašnog Gotokuji hrama brinuo je o mački koja je jednog dana sjedila kraj puta kojim je prolazio samuraj. Mačka je podignula šapu i mahala mu da je slijedi u hram, što je on i učinio. Uskoro je počela snažna oluja, a samuraj je iz zahvalnosti na mačkinoj ljubaznosti i velikodušnosti darivao hram koji je postao važno hodočasničko mjesto. Nakon smrti ove benevolentne mačke u njezinu čast, prema legendi, nastaju figurice mačke s ispruženom šapom. Danas postoje mnogobrojne moderne verzije i modifikacije figurice Maneki Neko koja je tradicionalno bila izrađivana od drveta, gline ili kaširanog papira (Pho i sur. 2006). U kućanstvima, restoranima i trgovinama diljem svijeta moguće je vidjeti figurice mačaka različitih boja, veličina i oblika kako mašu šapom (koju najčešće pokreće baterija), prizivajući sreću i blagostanje u različitim domenama života. U nekim kulturama i gastro-tradicijama mačka je obrok koji se konzumira iz različitih razloga. Na primjer, u Kamerunu se vjeruje da konzumacija mačjeg mesa donosi sreću, dok se u Kini i ostalim azijskim zemljama ono smatra izvorom bjelančevina, a na Madagaskaru je, pak, priprema hrane od mačke dio strategije osiguravanja jeftinog obroka (Czaja i sur. 2015: 470, 479). Procjenjuje se da se samo u Aziji godišnje servira 4 milijuna jela pripravljenih (barem djelomice) od mačaka (Bartlett i Clifton prema Czaja i sur. 2015: 470). Dug su put mačke prešle od diviniziranja i štovanja u staroegipatskim hramovima posvećenim felinskim božanstvima, preko srednjovjekovnih progona i demonizacija, pa do “statusnih i modnih simbola” u Europi osamnaestoga stoljeća (Czaja i sur. 2015: 470) i važnog “mjesta” u suvremenoj popularnoj kulturi i umjetnosti (usp. Gračan 1996; Govedić 2012). Danas je domaća mačka članica mnogobrojnih kućanstava diljem svijeta te ima status kućne mačke ili “mačke ljubimca” (pet cat), odnosno mačke “blisko povezane s ljudima” (Czaja i sur. 2015: 470). O tome svjedoče i bezbrojne kućne video-snimke diseminirane putem društvenih mreža i interneta, u kojima upravo mačke igraju glavnu ulogu. Neke su od njih postale su planetarno popularne poput nedavno preminule mačke Grumpy Cat, poznate i kao “najčangrizavija mačka na svijetu”, crno-bijelog mačka Henrija, usvojenog iz jednog skloništa za životinje iz Seattlea, kratkodlake egzote bijelih brkova Pudge the Cat, dražesne Lil Bub itd. Stoga se ne trebamo čuditi (retoričkom) pitanju koje Radha O’Meara (2014) postavlja već u naslovu svog teksta: “Znaju li mačke da vladaju YouTubeom?” (“Do Cats Know They Rule YouTube? Surveillance and the Pleasures of Cat Videos”). Taj tekst ukazuje na ogromnu planetarnu popularnost mačjih videa na webu, pa ne čudi niti da je Walker Art Center iz Minneapolisa organizirao godišnji Internet Cat Video Festival. O’Meara (2014) ističe da kućne video snimke mačaka, prikazujući najčešće humoristične strane mačje svakodnevice, “naglašavaju njihovu socijabilnost s ljudima, povezanost s kućanskim prostorom, neovisnost i rezerviranost, kao i inteligenciju i tajnovitost.”
JAMES BOWEN I VICKI MYRON: NARATIVI O DVA NARANČASTA MAČKA
Odnosi između socijalnog realiteta i kulturalnih tekstova su kompleksni i kontradiktorni – tekstovi simultano “reflektiraju i oblikuju socijalni svijet u kojem živimo” (Sutherland i Feltey 2010: vii). Stoga sociološko čitanje književnih djela (baš kao i sociološko gledanje filmova, kako sugeriraju Sutherland i Feltey) uključuje detektiranje i analizu “socijalnih iskustava, institucija i teorijskih perspektiva unutar njih” (Sutherland i Feltey 2010: xi; usp. Geiger Zeman, Zeman i Holy 2017). “Velike tradicije sociologije su humanističke”, zapisao je poznati američki sociolog Lewis A. Coser (1972: xvi), ukazujući na sociološku relevantnost književnih tekstova. Vođen idejom da “ništa ljudsko ne treba biti strano socijalnom znanstveniku”, Coser je, naime, otkrio da mnogi kulturalni artefakti, odnosno književni tekstovi donose vrlo vrijednu “impresiju socijalnog života”, pa im sociolozi trebaju posvetiti barem toliko pozornosti koliko inače posvećuju intervjuiranju, opserviranju ili analizi istraživačkih podataka (Coser 1972: xvi; v Geiger Zeman i Zeman 2014: 227, 228). Dakako, Coser je pritom naglasio (1972: xvii) da “književni uvid ne može zamijeniti znanstveno i analitičko znanje, ali im može neizmjerno koristiti”. Upravo na taj “coserovski” način u ovom tekstu pristupamo dvjema knjigama koje su pobudile veliki interes milijuna čitatelja svih uzrasta diljem svijeta. U fokusu naše analize su dimenzije mačje-ljudskih odnosa prikazanih u knjigama Vicki Myron Dewey: mačak iz male provincijske knjižnice koji je raznježio svijet (2012) i Jamesa Bowena Fantastični mačak Bob. I kako je spasio moj život (2014). Riječ je, možemo reći bez ikakva pretjerivanja, o autoetnografskim izvješćima o svakodnevnim interakcijama ljudi i mačaka, te emocijama i iskustvima koja su prožimala i snažno obilježila njihov zajednički život. Te dvije knjige treba promatrati i kao širi, gotovo autobiografski zahvat u kojem se osobni narativ konstruira i kreira upravo u odnosu na mačka jer ljudski junak sebe pozicionira gotovo uvijek u odnosu na mačjeg junaka, smještajući svoja sjećanja, iskustva i osjećaje unutar temporalnog i socijalnog konteksta (Irvine 2013) koji je definiran pomoću ključne biografske razdjelnice i glavne sadržajne osi – života prije i poslije susreta s mačkom. Jedne hladne ožujačke večeri 2007. godine James Bowen je, vraćajući se u svoj socijalni stan u Tottenhamu, iako ni lift u zgradi ni rasvjeta u hodniku nisu radili, uspio u mraku uočiti narančastog mačka koji je sjedio ispred vrata jednog stana. S obzirom da je James tada prolazio program odvikavanja od heroinske ovisnosti i pokušavao pronaći konstruktivniji smjer u svom životu, dvoumio se treba li udomiti tog mačka – u tom se teškom razdoblju, naime, jedva brinuo i za sebe sama. Jedan se period Bowenova života nevjerojatno dobro uklapao u klasične Matzine ili Beckerove teorije o devijantnosti (disfunkcionalni obiteljski odnosi – nomadski život – teška adaptacija na nove sredine – vršnjačko nasilje – napuštanje škole – eksperimentiranje s drogama – ovisnost i beskućništvo), no susret s Bobom bio je, kako on sam tvrdi, njegova nova šansa, čimbenik dubinske emocionalne i socijalne transformacije, jer ga je druženje s tim fascinantnim mačkom – ili, kako ga on naziva, srodnom dušom i muzom (Bowen prema Flood 2014) ili čak karmički determiniranim prijateljem (Bowen 2014: 217) – osnažilo u svim aspektima njegova života. Jednog hladnog i vjetrovitog siječanjskog ponedjeljka 1988. godine Vicki Myron, koja je u to vrijeme radila kao knjižničarka gradske knjižnice u Spenceru (Iowa), u metalnom ormariću za povrat knjiga pronašla je malenog, uplašenog i promrzlog mačića. Za razliku od “raskorijenjenog” Bowena, Myron je bila ugledna članica zajednice malog američkog grada, samohrana majka duboko ukorijenjena u svoju obitelj i lokalnu zajednicu u kojoj je živjela, što, dakako, ne znači da je imala linearnu i laganu životnu putanju, a u određenim fazama života njezine se osobne odluke nisu uklapale u rodna očekivanja i norme male sredine. Knjiga Vicki Myron ne ograničava se na kronologiju Deweyeva života, nego se bavi i gradskom knjižnicom, poviješću, razvojnim izazovima i demografskim mijenama gradića Spencera i okolice, opisujući pritom detaljno i život vlastite obitelji. Riječ je o osobnoj i lokalnoj historiografiji prožetoj komunitarističkim idejama o važnosti očuvanja socijalnog kapitala i zajedništva u malim američkim zajednicama, koje su smatrane životnim temeljem i okvirom za razvoj odgovornog građanskog angažmana, međusobne suradnje i povjerenja, uzajamne podrške, lojalnosti i solidarnosti te vrijednosti rada i moralne nepokolebljivosti. Oba su se mačka u životima ljudi o kojima je riječ pojavila u trenucima krize. Za razliku od Boba, koji je u Bowenov život ušao u osjetljivoj osobnoj fazi, Dewey se u gradiću Spenceru pojavio u periodu velike ekonomske krize i financijskog sloma, te se pokazao učinkovitim lijekom protiv “crnih misli” i straha od budućnosti – susret s njime ljudima je redovito vraćao osmijeh na lica (Myron 2012: 31). Već je i iz ovih biografskih skica lako razabrati da su ta dva slavna narančasta mačka živjela ne samo u različitim vremenskim i zemljopisnim koordinatama, nego i u različitim biografskim i socijalnim kontekstima, što je dakako utjecalo i na interpretacije njihovih života i uloge s točke gledišta njihovih skrbnika.
KAKO ULIČNI MAČAK POSTAJE NAJLJEPŠI, NAJBOLJI I NAJPAMETNIJI MAČAK NA SVIJETU?
Proces preobrazbe uličnog u kućnog (ili knjižničnog) mačka odvija se kroz određene neformalne i formalne faze. Dakako, ključni trenutak je prvi susret, koji se može zbiti u više ili manje dramatičnim okolnostima. Kad je Bowen prvi put ugledao Boba, osjetio je da nije riječ o posve običnom ili prosječnom životinjskom biću, nego o mačku snažne osobnosti (Bowen 2014: 2). Isto je osjetila i Vicki Myron kad je prvi puta ugledala prljavog i napola smrznutog mačića. U Bobovu je slučaju transformacija trajala dulje. U prvoj fazi Bowen je ozlijeđenom mačku pružio smještaj, hranu i njegu te potrebnu kurativnu (antibiotici) i preventivnu (kastracija) zdravstvenu skrb, ali s obzirom da nije znao je li mačak lutalica ili bjegunac iz nekog doma, odlučio mu je osigurati tek privremeni smještaj i njegu. U toj je fazi evidentan i Bowenov ambivalentni odnos spram mačka – uživao je u druženju s Bobom, ali se, s druge strane, bojao preuzimanja odgovornosti za nj. No, njegove je dileme razriješio sam Bob, koji je jednostavno odlučio ostati s njim. I u Deweyevu slučaju ostanak u knjižnici u prvoj fazi nije bio (o)siguran. Iako je već pri prvom susretu šarmirao sve zaposlenice knjižnice i dio korisnika, čekala se odluka upravnog odbora o njegovu ostanku, a jedan od imperativnih uvjeta za to bio je da on “mora voljeti ljude” i da ih može navesti da zavole njega (Myron 2012: 19). Dakako, postavlja se pitanje što bi bilo da Dewey nije uspio ispuniti taj uvjet? I taj je mačak, smatra Myron, prije kastracije (koju smatra nužnim zahvatom) imao svoje “divlje” trenutke, no uglavnom je bio pristojan, ljubazan i dražestan. Transformacija uličnog mačka u kućnog (ili knjižničnog) mačka sadrži određene elemente moći, gospodarenja i kontrole (vidi Tuan prema Belk 1996: 136) jer mačkama se nameću određene zabrane i njihovo se ponašanje nastoji regulirati. Katherine C. Grier (2014: 126) opisuje “striktno utilitarne”, ponekad “improvizacijske” predmete za “kontrolu, smještaj i pokazivanje” kućnih životinja: lance, pseće kućice, kaveze, ogrlice itd. Oruđa iz te kategorije posebno su prisutna u Bobovu životu – prvo improvizirana, a kasnije i originalna mačja uzica te kvalitetan sigurnosni pojas, pomoću kojih je James Bowen osiguravao da mu mačak bude bliže dok su radili na ulici, ali i da ga zaštiti od svih problematičnih ili opasnih situacija. No, završnu fazu Bobove transformacije u kućnog mačka obilježilo je mikročipiranje – “ritual” kojim je Bowen postao Bobov registrirani skrbnik (ili, kako navodi, “Bobov vlasnik”), čime su njih dvojica i “službeno postali obitelj” (Bowen 2014: 84). Najvažniji dio procesa transformacije uličnog mačka u kućnu (ili knjižničnu) životinju jest davanje imena, čime ona simbolički postaje dio ljudskoga svijeta – ime je iznimno važno, kako za komunikaciju, tako i za emocionalno povezivanje (DeMello 2012: 148, 149, 156). Dewey – ili punim imenom Dewey Knjigoljub Čitko (Dewey Readmore Books) – ime je dobio po Melvilleu Deweyu (1851-1931), poznatom američkom knjižničaru, publicistu i pedagogu (Myron 2012: 21), dok je Bob zbog svoje dražesnodivlje, gotovo bipolarne osobnosti dobio ime po fikcijskom liku Bobu iz kultne serije Davida Lyncha Twin Peaks s početka 1990-ih (Bowen 2014: 16). Sređena i predvidljiva, strukturirana svakodnevica, organizirana oko zajedničkih rutina koje dijele ljudski i životinjski prijatelj, ukazuje ne samo na usklađenost dnevnih ritmova, nego i na uspješnu međusobnu prilagodbu i kvalitetnu kohabitaciju. To se jasno vidi u oba mačja života koje ovdje raščlanjujemo i uspoređujemo. Poput nekih drugih životinjskih bića, mačke u svakodnevicu ljudi s kojima dijele svoje dane unose pozitivne promjene: humor, neobične situacije te niz lijepih i neočekivanih trenutaka (Belk 1996). Dakako, tu su i svakodnevni izazovi zbog raznih nepodopština – uništavanja namještaja, grebanja stvari, pretraživanja smeća, konzumiranja odbačene hrane, stvaranja općeg nereda itd. – no u posebnu kategoriju spadaju zahtjevi koji se postavljaju pred skrbnikovu sposobnost da odgovorno brine za dobrobit, zdravlje, kvalitetnu prehranu i sigurnost novog bića u svojoj svakodnevici (Belk 1996). U tom kontekstu ne treba zanemariti niti financijske izdatke za kupovinu konzervirane mačje hrane, njegu, higijenu, zdravstvenu skrb itd. (Belk 1996: 128). Posebno je zanimljiva komunikacija između skrbnika i životinje koja se, prema opisima Myron i Bowena, odvija u znaku dvosmjernog razumijevanja, pa čak i telepatskog prijenosa raspoloženja, misli i osjećaja. Teze o nemogućnosti ljudsko-životinjske komunikacije odbacili su Arluke (2002) i Sanders (1998), a uvjerljivu potvrdu mogućnosti takva komuniciranja donijeli su Alger i Alger (1999) svojim etnografskim istraživanjem u jednom skloništu za mačke. Tijekom svog istraživanja oni su, naime, konstatirali da mačke mogu, na način koji je identičan ljudskom razumijevanju, interpretirati mnoge ljudske geste i “kreirati signale za ljude”, koji “postaju dio budućih interakcija”, a u slučajevima kad je njihovo ponašanje krivo interpretirano, one na razgovijetan način ukazuju na nesporazum (Alger i Alger 1999: 201). Iz tih nalaza slijedi zaključak koji potvrđuje Bobovo-Jamesovo i Deweyevo-Vickino zajedničko iskustvo: mačke “nisu pasivni primatelji ljudske pažnje” već aktivno sudjeluju u međuvrsnoj komunikaciji (Alger i Alger 1999: 201, 202). Bowen je neprekidno analizirao njihovo prijateljstvo te uspješno iščitavao Bobovo ponašanje i govor njegova tijela kao važne znakove i kodove kojima mačak manifestira svoje mišljenje (bilo da je riječ o slaganju ili neslaganju), želje, potrebe, zdravstveno stanje itd. Isto je tako Myron jasno uočavala Deweyeve osjećaje, potrebe, prehrambene preferencije, upozorenja (na primjer, važno upozorenje o šišmišu na dječjem odjelu knjižnice). Kad je riječ o odnosu između Vicki Myron i Deweya, najupečatljiviji ritual kojim se svakodnevno slavilo i potvrđivalo njihovo prijateljstvo, uzajamna ljubav i poštovanje odigravao se svakog jutra kad bi je Dewey dočekivao na vratima i mahnuo joj svojom prednjom šapom. Za Myron i Bowena Dewey i Bob su emocionalna, empatična, inteligentna i vrlo posebna, štoviše, jedinstvena bića, pa i ne čudi da ta dva narančasta mačka za njih imaju status osobe (Sanders 1998: 185). Gotovo svi skrbnici mačaka u superlativima opisuju fizičke, emocionalne, intelektualne i socijalne vještine svojih mačjih prijatelja te osjećaju ponos i zadovoljstvo zbog njihove jedinstvenosti. U njihovim je opisima zamjetan i naglašen antropomorfizam – mačkama se pripisuju ljudske karakteristike i “mentalna stanja” (Serpell 2002: 437). Dug je popis vrlo sličnih superlativnih atributa kojima su, uz dosta ushićenja, opisani Deweyev i Bobov nevjerojatan fizički izgled, magnetična osobnost te veliki mentalni i emocionalni kapaciteti.
MAČAK: UVIJEK I ZAUVIJEK NAJBOLJI PRIJATELJ
Kad skrbnik započne mačka promatrati kao “ljudsko ili kvazi-ljudsko” biće koje ima mnogobrojne osjećaje te može osjetiti i bol, to biće postaje (najbolji) prijatelj i punopravni član skrbnikove ljudske obitelji te, na neki način, dobiva i temeljna prava (Belk 1996: 132). U ljudsko-mačjim odnosima mačak – ovisno o situaciji i kontekstu – igra višestruke uloge. On tako može biti prijatelj, saveznik, kućni ljubimac, član obitelji, dijete, suradnik koji demonstrira različite načine i područja involviranosti u život svoga ljudskog skrbnika. Poput mnogih drugih skrbnika kućnih životinja Bowen i Myron povremeno ističu svoju “roditeljsku” ulogu u odnosu s mačjim prijateljima, što ukazuje na tendenciju da se životinjski prijatelj često promatra kao dijete, odnosno kao biće “djetinjih” karakteristika, kojem stoga trebaju permanentna briga i zaštita te puno ljubavi, pažnje i, dakako, strpljenja (vidi Belk 1996: 133). Po svojim iskustvima s Bobom i Deweyom te načinima na koje ih artikuliraju i interpretiraju, Bowen i Myron ne razlikuju se previše od ostalih mačjih skrbnika. Evidentan je njihov vrlo intenzivan emocionalni, vremenski i financijski angažman, pa nije čudno da su u tako bliskoj, “intimnoj emocionalnoj atmosferi” pronašli i mnoge međusobne sličnosti koje su djelomice utemeljene na opservaciji mačjeg bića, a djelomice na “projekciji vlastitih osjećaja” koje pripisuju mačkama (Jasper i Nelkin prema Alger i Alger 1997: 65). Da mačka s kojim dijele sudbinu doživljavaju kao “dio sebe”, odnosno kao svojevrsnu “ekstenziju Sebstva” (Belk 1996: 131), odlično potvrđuje Bowenova komparacija s Bobom – zajedničke su im višestruka socijalna marginalizacija i epizode beskućništva. Deweya, pak, Vicki primarno promatra kao ekstenziju lokalne populacije, koja je – baš poput njega – žilava, optimistična i puna povjerenja, te skromnog porijekla. Oba narativa eksplicitno prezentiraju i objašnjavaju transformacijski efekt mačje prisutnosti vidljiv u pojedinim aspektima ili cjelokupnom životu skrbnika, odnosno u zajednici u kojoj ljudsko-mačji prijatelji djeluju. Dakako, i mačkama su, po svemu sudeći, novo prijateljstvo i životni aranžman proizašao iz njega donijeli pozitivne životne promjene, ali ljudi iz njih izvlače upravo neprocjenjivu dobrobit. Bowen u knjizi opisuje nove perspektive koje je Bob donio u njegov život, osnažujući ga gotovo u svim životnim aspektima, a posebno u odnosu spram sebe sama, roditelja i okoline. Osjećaj odgovornosti za Boba Jamesu Bowenu je dao dragocjeni poticaj da se konačno prestane – toksično i egocentrično – fokusirati samo na sebe, pa je tako kroz brigu, njegu i skrb za to mačje biće, uspio sebe plodotvorno redefinirati te si postaviti nove prioritete u životu. U Bowenovu narativu provlači se motiv iskupljenja – u smislu odustajanja od lošeg životnog smjera i vraćanja na “pravi kolosijek” – pri čemu to “iskupljenje uzima animalnu formu” (Irvine 2013: 5) jer bez Boba, smatra on, nikad ne bi došlo do te velike, prijeko potrebne promjene u njegovom životu. Za razliku od Bowena, koji Boba promatra i primarno interpretira u kontekstu osobne biografije, fokusirajući se tek sekundarno na Bobov utjecaj na liminalne i fluidne zajednice prolaznika i turista, koje su se (re)kreirale na londonskim ulicama na kojima je taj slavni dvojac svirao, Vicki Myron (2012: 79) Deweya interpretira u širem socijalnom kontekstu jer on nije samo “njezin” mačak, nego i “neodvojivi dio (…) zajednice”. Osim na život same Vicki Myron i njezine obitelji (te posebno na njen odnos s kćeri Jodi) Dewey je, kako ona opisuje, ostvario višestruko blagotvoran utjecaj na: 1) knjižnicu kao važnu lokalnu instituciju – od prvog trenutka uočeno je njegovo pozitivno djelovanje, kako na zaposlenice knjižnice, koje su zaboravile na stare podjele, tako i na korisnike svih dobi; 2) knjižničarsku profesiju i razvoj knjižnica u malim američkim gradovima; 3) gradić Spencer, koji je postao globalno poznat upravo po tom neobičnom mačku. Promišljajući Deweyevu ulogu u njezinu životu te u životu knjižnice i šire zajednice Myron (2012: 247) ističe kako on nije činio velika, herojska djela, već je njegova posebnost proizlazila iz njegovih nenametljivih, ali snažnih poruka, nesebičnosti, pažnje i razumijevanja koje je poklanjao baš svakoj osobi. Stoga ga ona uspoređuje s “naizgled” običnim i neupadljivim osobama koje su pronašle svoje “mjesto u životu” (Myron 2012: 247) i svoj životni poziv, koji obavljaju besprijekorno i predano. U tom smislu kod Myron je vidljiva i moralna dimenzija koju pripisuje Deweyu, precizno ga pozicionirajući u svoj komunitaristički ideal zajednice.
MAČAK: SAVRŠEN POSLOVNI SURADNIK
Dewey i Bob su važni sudionici u svakodnevnim životima skrbnika i zajednice. Osim dlake narančaste boje i “uličnog” podrijetla, oni dijele još jednu značajku koja ih razlikuje od većine kućnih mačaka – obojica su zaposleni. Dewey je svoj životni vijek proveo u knjižnici kao “promotor” čitanja, prijateljskog druženja i lokalnog identiteta malog gradića, dok je Bob svoje radne dane provodio s Bowenom na nekoliko različitih londonskih punktova. Kao što je Dewey popularizirao knjižnicu i gradić Spencer, tako je i Bob Jamesu Bowenu bio vrlo konstruktivan poslovni partner, koji je značajno doprinosio zajedničkom kućnom budžetu. No, valja podsjetiti i na razlike između Bobova i Deweyeva okruženja, kao i na različitu socijalnu percepciju poslova u kojima su sudjelovali. Za razliku od Deweya, koji je radio u sigurnom, predvidljivom i institucionaliziranom okruženju, Bob je s Bowenom radio na ulici – u nepredvidljivom, rizičnom, ne uvijek ugodnom i potencijalno opasnom radnom okruženju: osim kiše, vrućine i hladnoće bio je izložen i napadima pasa te verbalnim i fizičkim ispadima frustriranih pojedinaca. Stoga je velik korak u Jamesovoj i Bobovoj zajedničkoj karijeri predstavljala legalizacija njihova radnog statusa za vrijeme kolporterskog angažmana, ali niti tada nisu bili posve pošteđeni neprilika. U Bowenovom narativu upravo život i rad na ulici predstavljaju ključne elemente, pa je njegov (auto)etnografski prikaz života i rada na ulici od iznimne sociološke i etnografske važnosti. Novac se na ulici teško zarađuje ne samo zbog žestoke konkurencije među prodavačima, sviračima, skupljačima donacija itd., nego i zbog niskog socijalnog statusa, nepriznatosti i negativne percepcije. Taj je posao, kao što je poznato, tretiran kao nepristojan, bezvrijedan, besposličarski ili čak prosjački, a te negativne kvalifikacije postaju još naglašenije u razdobljima recesije ili ekonomske krize (Becker 1963). Povrh toga, ulični uspjeh i velika popularnost ovog neobičnog dvojca povremeno su izazivali izljeve nekolegijalnosti i eskalirajući resantiman kod kolega koji su svoju egzistenciju također osiguravali nekim oblikom rada na ulici. Boba, dakako, nitko nije prisiljavao na rad, štoviše, on je samostalno odlučivao kad će uzimati slobodne dane, a Bowen je bio korektan poslodavac kojemu je na prvom mjestu bila mačkova sigurnost i dobrobit. Tako su, primjerice, njih dvojica radili u blizini nadzornih kamera, a Bob je uz kvalitetan sigurnosni pojas uvijek raspolagao s dovoljno hrane i vode. Njihov prvi zajednički radni dan bio je potpuno neplaniran, ali se pokazao nevjerojatno uspješnim. Dok je na Bowenovu ramenu prolazio londonskim ulicama, Bob je svojom karizmom brzo i snažno djelovao na prolaznike, koji su se zaustavljali, zapitkivali, progovarali o vlastitim životinjskim prijateljima, pokazivali interes ne samo za Boba, već i za njegova ljudskog suputnika, fotografirali ih i snimali, ostavljali novac, darove, igračke itd. Baš kao i Dewey, Bob je imao taj nevjerojatan dar da se približi i poveže s ljudima, što je kolateralno pozitivno utjecalo i na redefiniranje Bowenova imidža, koji je od prezrenog i odbačenog autsajdera “ponovno postao osoba” (Bowen 2014: 69). Porast svoje popularnosti Dewey je – kao mačak stariji od Boba – zadobio zahvaljujući “starim” medijima (lokalnim, regionalnim, nacionalnim novinama i televizijama, usmenoj predaji, dokumentarnim filmovima, časopisima specijaliziranima za mačke i radio emisijama), a u drugoj polovici 1990-ih i internetu. Njegovu sliku, biografiju i razglednice s njegovim likom svatko može vidjeti (i kupiti) na web stranici spencerske knjižnice (Spencer Public Library), a Facebook stranicu posvećenu njegovu liku i životnom djelu i danas posjećuju tisuće ljudi. James Bowen pak za Bobovu internetsku popularnost nije u prvom trenutku niti znao, a može je zahvaliti ponajprije turistima koji su zastajali i snimali njihove londonske ulične izvedbe svojim fotoaparatima i “pametnim telefonima”. Danas je Bob globalno popularna zvijezda koja ima nekoliko tisuća sljedbenika na društvenim mrežama i posjećivanu službenu web stranicu. Dakako, stotine video snimaka na YouTubeu svjedoče o njihovu međuvrsnom prijateljstvu, a Bowenova knjiga A Street Cat Named Bob: How one man and his cat found hope on the streets (pisana s Garryem Jenkinsom; prvo izdanje 2012. godine) gotovo je dvije godine bila na listi deset najprodavanijih knjiga, a jednaku je popularnost dostigla u trideset različitih zemalja (Flood 2014). Zanimljivo je spomenuti da se verzija te knjige koristi u njemačkim školama za učenje engleskog jezika (Bowen 2015), a snimljen je i film istoimenog naslova (redatelj: Roger Spottiswoode). Sve to potvrđuje da je Bob postao značajna internetska i književna, a možda i filmska činjenica.
RASTANAK
Jedan od najtragičnijih trenutaka/događaja u ljudsko-životinjskim prijateljstvima nedvojbeno je smrt. Strah od napuštanja ili bijega, kao i onaj dubinski, prijeteći strah od smrti mačjeg prijatelja, izaziva očaj i u određenim situacijama može privremeno destabilizirati skrbnika. Tako su, na primjer, Bobova bolest i dva bijega temeljito emocionalno uzdrmali Bowena. Gubitak najboljeg životinjskog prijatelja može se po emocionalnom intenzitetu mjeriti s gubitkom bliske ljudske osobe (Belk 1996: 123). Istraživanja pokazuju da žalovanje za životinjskim prijateljem “može biti daleko intenzivnije nego za čovjekom” (Sife cit. u Planchon i sur. 2002: 94), što dakako može rezultirati ozbiljnim psihičkim i fizičkim problemima osobe koja žaluje. S druge strane, životinjski prijatelj može biti učinkovita i blagotvorna utjeha i “zamjena” za izgubljenog člana obitelji (Belk 1996: 125), o čemu svjedoči i iskustvo roditelja Vicki Myron, koje je nakon smrti dvojice sinova tješio mačak Max, a njezina je majka prije vlastite smrti, svjesna da će izgubiti bitku s rakom, nabavila drugog mačka kako bi svom suprugu ublažila tugu i samoću. Iznimno važan dio memoara Vicki Myron jest opis Deweyeva starenja i starosti te reakcija sredine na njegove poodmakle godine. Te reakcije pokazuju bar dvije važne stvari: 1) odnos prema starosti uvjetovan je u najvećoj mjeri kulturom u kojoj živimo; 2) odnos prema starijim ljudima pojedinci translatiraju na ostarjele životinje. Također se u potpunosti možemo složiti s Myron kad piše da “živimo u kulturi odbacivanja, koja stare ljude gura u kut i nastoji ih ne vidjeti” (2012: 296). Starenje je, dakako, značajno promijenilo fizički izgled i navike tog slavnog mačka, što je s razumijevanjem i suosjećanjem prihvaćao samo dio korisnika i zaposlenica knjižnice. Preostali su ljudi, implicitno ili eksplicitno, manifestirali svoj ageistički stav. U tom je smislu posebno znakovita epizoda u kojoj su članovi knjižničnog odbora raspravljali o Dewyevom lošem izgledu, koji navodno “kvari” javnu sliku knjižnice, zaboravljajući pri tom ne samo koliko je mačak u svojim mladim i slavnim danima učinio za promociju grada, nego i – još važnije – da je riječ o zbiljskom, konkretnom biću koje osjeća i pati te ima pravo na poštovanje. Upravo u tim trenucima Vicki Myron došla je do krucijalne spoznaje da ljudi Deweya nisu promatrali kao konkretno biće već su ga tretirali kao “simbol, metaforu, predmet koji se može posjedovati”, iz čega joj se logično nametnulo pitanje hoće li i ona sama zbog svoje (poodmakle) dobi jednog dana biti jednostavno izbačena kao nepotrebna (Myron 2012: 298). Na tom se primjeru odlično vidi i razlika u načinima na koje ljudi doživljavaju kućne prijatelje. Vickin odnos prema Deweyu bio je “ostvarujući odnos” utemeljen na prijateljstvu, jednakosti, ljubavi i uzajamnom poštivanju, dok je za većinu članova Odbora taj odnos bio puka utilitarnost, pragmatičnost i objektivizacija (Fox prema DeMello 2012: 157). Odluka o eutanaziji (“ubojstvu iz milosrđa”) ili “uspavljivanju” bolesne i/ili ostarjele životinje “užasno [je] bolno ljudsko iskustvo” (Sanders 1998: 190)24. Dewey je umro u naručju Vicki Myron jedanaest dana nakon svog devetnaestog rođendana zbog zdravstvenih komplikacija (prema Spencer Public Library). S obzirom na to da je Dewey bio i mačak zajednice i globalna zvijezda, njegovu su smrt oplakivali mnogi, no najviše i najteže je, dakako, bila pogođena sama Myron. Ona je izgubila najboljeg prijatelja, pa nije čudna njezina odluka da nedugo nakon dostojanstvena bdjenja i Deweyeva pokopa u dvorištu knjižnice ode u mirovinu. Knjižnični svijet bez Deweya, bez njihovih svakodnevnih rituala i druženja, jednostavno više nije bio njezin svijet, svijet u kojem su tako čvrsto, gotovo neraspletivo bili povezani njezin život i život tog narančastog mačka.
UMJESTO ZAKLJUČKA: MAČKAMA U ČAST!
Bob i Dewey dva su mačka koja su dala ogroman doprinos dekonstrukciji dvaju komplementarnih “mitova” – onoga o psima kao najboljim čovjekovim prijateljima te onoga o mačkama kao samotnjačkim životinjama (Alger i Alger 2003) . Oni su to učinili tako što su vrlo uvjerljivo pokazali i dokazali da najboljim čovjekovim prijateljem može postati i gladna, ranjena i promrzla “mačka koja se pojavila niotkuda” (Staff Reporter 2015). I dok se na ulicama diljem svijeta milijuni mačaka svakodnevno bore za opstanak, izložene bolestima i nevjerojatnoj ljudskoj okrutnosti, a u prihvatilištima za životinje ostavljene, napuštene i zlostavljane mačke žude za boljim životom i dostojanstvenijim tretmanom, ljudi diljem svijeta čitaju priče o Deweyu i Bobu, zanemarujući pritom nepobitnu istinu da baš svako mačje biće – kao i svako drugo životinjsko biće – ima pravo na život, poštovanje, slobodu, pa i ljudsku njegu, zaštitu i skrb, noseći u sebi i nevjerojatan potencijal za razvoj međuvrsnog prijateljstva.
dr. sc. MARIJE GEIGER ZEMAN i dr. sc. ZDENKO ZEMAN, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb
napomena: za potrebe lakšeg praćenja teksta u objavi na fb zidu i stranicama ‘čovjek-časopisa’ izostavljene su sve fusnote koje originalni tekst sadrži.
na slici: mačak Beograd Belinić, brat blizanac mačke Biograd Belinić
čovjek-časopis 