KRATKA PRIČA OTA HORVATA IZ ZBIRKE “KAO CELANOVI LJUBAVNICI”, Akademska knjiga, Novi Sad, 2016.

AUSTRALIJSKA

Nakon pada gvozdene zavese i njegov život se promenio. Tačno dvadeset dve godine posle tog istorijskog događaja žena s kojom je bio skoro dvadeset godina u braku napustila ga je. U stvari, on je nju napustio s obzirom na to da je morao da izađe iz stana koji su zajedno kupili. Tako je glasila sudska presuda i on nije bio naročito zabrinut niti povređen zbog toga. Deca i pas bili su dodeljeni njoj: zbog njih mu je bilo teško da spakuje svoja dva kofera. Prvih nekoliko meseci stanovao je kod svog brata od strica, takođe razvedenog. Ovaj je pokušao da ga uteši: Nije to tako loše, burazeru. Uprkos tome verovao je da mora otići nekud daleko. Samo na taj način mogao je da preživi razvod, decu u drugom filmu, kao nemom, i još i bez raštimovane klavirske pratnje. Pozvao je svog gimnazijskog prijatelja u Australiji i posle tri meseca sleteo je u Melburn. Nije znao ništa o gajenju ovaca, ali je hteo baš time da se bavi. Pa, zbog toga nisi morao da dolaziš ovamo, bio je komentar njegovog najboljeg i jedinog prijatelja u Australiji. Hoću da crknem kao pas, bio je prvi odgovor koji mu je pao na pamet, a koji je ostao prećutan. Imala je ta misao nekakve veze s Kafkom i Centralnom Evropom, u kojoj je odrastao, ali je ostala nezavršena, nepovezana. Imam potrebu da izađem iz filma u kom sam do sada živeo, rekao je. Deca su mu bila skoro odrasla i svakako nisu imala potrebu za njim, mislio je. Na nevelikoj farmi sve je radio sâm. Sušni period je došao nenajavljen. Stado mu je patilo. On se borio nezaustavljivo i neumorno za život na svom nevelikom posedu. Imao je osećaj da su pobede česte. I još, da je ponovo otac. U međuvremenu postao je skoro kost i koža, kao njegovo stado. Uprkos tome bio je neumoran. Ponekad mu se činilo da prašine ima više nego vazduha. Ali je nebo tokom noći bilo iznenađujuće prostrano i načičkano novim zvezdama. Nije mogao da se načudi njihovom broju. Svoj život je tek tada osetio smislenim, u tom mnoštvu. Nije više želeo da crkne kao pas, nego da se ugasi kao zvezda i da to sazna tek mnogo godina kasnije. Radio je tih dana najavljivao skorašnju kišu, u koju je većina zaboravila da veruje.

________________________________________________________________________

OTO HORVAT (Novi Sad, 1967) objavio je knjige:
– Kao Celanovi ljubavnici (Akademska knjiga, Novi Sad, 2016; Nagrada Karolj Sirmai), zbirka priča
– Sabo je stao (Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2014, prvo izdanje; Agora, Zrenjanin – Novi Sad, 2015, drugo izdanje; Nagrada srpskog književnog društva Biljana Jovanović, Nagrada Mirko Kovač i najuži izbor za NIN-ovu nagradu), roman
– Izabrane & nove pesme (Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2009), poezija
– Putovati u Olmo (Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“ Kraljevo, Kraljevo, 2008; Nagrada Miroslav Antić), poezija
– Dozvola za boravak (Narodna knjiga, Beograd, 2002)
Kanada (Laufschrift Edition, Fürth, 1999), poezija
– Fotografije (Društvo književnika Vojvodine / Prometej, Novi Sad, 1996), poezija
– Zgrušavanje (Matica srpska, Novi Sad, 1990), poezija
– Gorki listovi (Bratstvo-jedinstvo, Novi Sad, 1990), poezija
– Gde nestaje šuma (Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1987; Brankova nagrada), poezija
Živi i radi u Firenci.

TRI DANA POEZIJE NADE GRUBIŠIĆ IZ POSTHUMNO OBJAVLJENE ZBIRKE “MAGNESIUM BEACH”, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, 2019; dan prvi

MAG 13

monumentalan si u svojoj pjesmi uvijek okomit
gledam te kroz nešto plavo
stavljaš ruku na moje grudi
dok te napušta narančasta košulja Stravinskog
posjećuje Saturnove vrtnje koje nejasno vidimo
a dijeli nas cvijeće koje djevojčici na makadamu ispada iz ruku
prosipa ga po dvorištima sve do ognja zemaljske nutrine

pokušavamo se dijeliti s drugim
olovkom u boji zapisivati snažne sintagme
u koje se teško ulazi
teško izlazi i goneta

pritom radoznalo iščekujemo kraj života beskraj
plav poput onoga kroz kojeg te vidim
gledam kao nešto novo što se ipak približava
kao morski valići hoće u usta u oblake
grudi pospane mjehuričaste i snene

korpulentan si hladan bez riječi gologlav i plodan
vidjevši te u svijetlom kaputu propjevam
nježna kada se uspravim kada liježem nježna
poput tvojih tihih pridjeva
razlivenih boja sve do crnila
nalazim se pritom u laticama šafrana
na livadi iza plota
pletem vestu Vesni Krmpotić

ti sam u svome panteonu
tamo gdje bi zaspao Balzac
svjedoci vremenita svijeta
upravo se ovdje izmjenjuju kraljevi i kraljice
na stolu svježa mrtva priroda

i dalje te vidim kroz drugu dioptriju što prekriva moje oči
nekad je o njima zapjevao Gibran
sam u zrakoplovu ne zna što bi s rukama što s hostesom
tijekom letova nižu se posve nove rečenice
bestežinske misli
nemoguće ih je zapisati pod malim prozorom
događalo se slično i tebi sebičnu vojniku bez oružja
ako izuzmemo pero
i praštanje

neponovljiva plavet neba oko nas daje ti pregršt snova
uzbuđenje nalik teškom Jupiteru u tami
svi prozori svijeta danas zatvoreni

jer tako je htio Jim Morrison

***

MAG 20

katkada morbidni u Goranovoj šumi ubiremo gljive
otrovne muhare koje Francuzi šest puta prokuhavaju
da bi postale jestive

na nježnom sam dakle putu u mjestu
u krevetu sama
iza kućnih zidova ljudi siromašna rječnika vještih ruku
kroz koje prolaze oštri sjeverni vjetrovi
dok su oči daleko u bijelim daljinama

ljudi su naučili slušati tišinu živjeti u spokoju
vući svoju dječicu velikim pasjim saonicama
svi oni boluju od potisnute elokvencije

na sjeveru je ipak Sever putuje nad ledenim morem
zlatno more u očima Ivane Brlić
u zmijolikom obliku osunčane brodske Save

davnine su bajoslovne ova će žena s njima
pisati memoare ili kako se ponaša vrijeme
u epu Povijest nepostojećeg grada
ispiremo ruke na česmi sadašnjosti
osjećamo šarm davnina
smiješe nam se iz krila skrivenoga grada Machu Pichua
zasutog zlatnim sjemenjem kukuruza
ne sudimo o tamošnjim i tadašnjim koitusima
ritualnim ili ne no uvijek u naručju Sunca

nekako arhetipski taj se grad i danas podiže i uzdiže
sjeme njegovo puni dolinu
uloga čovjeka neznatna je
nema superiornih ljudi kaza žena spletenih kosa
suhih usta elegantna
najsretnija kada svane i otvara se nebo
u tvornici vremena što lebdi k beskonačnosti

kako ono protječe ljekarništvo sakuplja mirišljave opojne biljke
zemaljski polovi postoje u nama dok gledamo duboko u sebe
putujemo sobom tragamo za sljezovim bojama
životinje šute

ništa je boje sljeza

na krajnjem jugu nepostojeći grad
utječemo mu se jer sami smo na svijetu
čovjek i led led i čovjek krhak snijeg
molimo se njegovoj strukturi slijedimo ga u letu
jer prši u svojoj inspirativnoj bjelini

no bog je domišljat pomaže nam da si sami pomognemo
čuva našu dragocjenu tekućinu krv
od dana postanka
kada se dogodilo njeno pretapanje u naše tijelo

uvijek idemo naprijed
mada nije vazda bilo visokih seoskih zvona
bili smo gluhi
ali smo bili ljudi jer smo znali pjevati
opjevati ženu iz davnina
pitajući se iz koje je tvari
ta mlada osoba koja nas vodi
dijagonalama i spiralama ove pjesme

___________________________________________________________________________

NADA GRUBIŠIĆ (Pula, 1954 – Zagreb, 2018) za života je objavila knjige “Apokaliptična avenija” (1986.), “Djevojčica iz porječja” (2000. i 2013.), “Djevičanstvo ili The Moralizing Florist” (2003.), “Metropola praznine” (2007.), “Čitanje Dubrovnika” (ep; 2007.), “Akvarel” (poetski roman bez interpunkcije; 2010.), “Bolesna ruža” (2013.), “Oralne teme” (2013.), “Putovanje u mjestu” (2013.), “Kadulja – u zaklonu s Nabokovom” (2015.) i “Tusculum” (2016.). Posthumno su joj objavljene zbirke pjesama “Magnesium beach” i “Gibraltar”.

ČETIRI PJESME SREČKA KOSOVELA (1904, Sežana – 1926, Tomaj) IZ KNJIGE “INTEGRALI”, Meandarmedia, Edicija antologije, 2019. (Cankarjeva založba, 1967.)

SUNCE SE SMIJE

Sunce se smije mrtvacima:
Vi
s bolnim licima
i s bolnim srcima,
s usnama vrelim
što pjevaju
svetoj Pravdi.

Kruti asketi
u modrim kaputićima,
s mišlju, čvrsto
u budućnost uprtom,
i s rezignacijom
u crnim očima.

Ja sam raskoš.

***

KVRAGU, REKAO BI

Kvragu, rekao bi čovjek
i naručio još kvarat vina.
Nije li u 4 poslijepodne umrlo
umjetničko srce?
Šuplje zvone zvona, to su
prazne pjesme koje poznajem.

Samo jedna mi je draga.
Rekvijem koji još ntko nije
započeo.

Već izvjesno vrijeme živim
od otrova i mržnje, prezira i smijeha,
a bol je jedina
moja utjeha.
Ah, ipak se tim budalama
podsmjehnem.
Vi okruglih lica,
ipak: živim.

***

OPROŠTAJ OD SOBE

Ti, čovječe s gorkim srcem,
odlaziš sada.
Snovi o njenoj zlatnoj kosi
još plove u svjetlu večernjem.
Napuštaš nas sada?
Ah, to je bilo nekada.
Sav intimni šapat
povjerljivih tajni.
Ugasio sam svjetlo.
Zatvorio sam vrata.
Otišao sam u tihom polumraku,
a vrata su zaplakala.

***

SAMOUBOJICA PRED ZRCALOM

Samoubojica pred zrcalom.
Preplašena duša.
U crnim šumama ječi vjetar.
Noćna oluja kida mi srce iz grudi.

Ti si Leteći Holandez, duše moj,
koji se stalno vraćaš u pratamu,
opijajući se kada je oluja!
Na ulici policajac vrši svoju dužnost.

Strašno je tko je olujin brat!
Strašno tko je suncu srebrnom.
Ostani, duše moj, razbijen i skrhan,
ne traži spas od crnih obala.

Idem kroz šumu. Stabla su crna.
Dvoje idu oslonjeni jedno o drugo.
Nada mnom crni bezdan svemira.
Ja se sklanjam u njega
i osluškujem.

sa slovenskog preveo Josip Osti

ČETIRI PJESME DANILA ĐOKOVIĆA

HUK KRAJA POGLAVLJA

Volela je kad joj čitam ili pričam
bajke, koje već zna
dok sedim na ivici kreveta
a, ona se na mene oslanja stopalom
do kolena kompromisno pokrivenih nogu

Volela je, jer više nije bila mala devojčica
i znala je da joj,
probudi li se u pola noći
niko neće biti dovoljno blizu
Ove je priče znala napamet
i, onoliko, koliko je dete svesno vremena
osećala da ga do “živeli su dugo i srećno”
ima na pretek,
i da ću, bar za još toliko
biti na dohvat njenog tabana

Radovala se tom srećnom kraju
i, u isto vreme, strepela od njega,
jer je srećan kraj ono kad počinju slova
kad poslednji frejm utiska
postaje prvi frejm uspomene,
sve češće lišen svakog “još” i “opet”,
Jer je srećan kraj srećan
samo do pola sintagme
a, potom, potone u kraj kao stopalo
u dubinu trampoline
i odrazi te licem u sunce, u skoku
nakon kojeg znaš da
mora da se ide kući iz zabavnog parka

Ostavljajući je samu u sobi
odškrinutih vrata
u vremenskoj elipsi svakog “do kraja života”,
činio se, svaki hepiend
kao zametak progerije,
ili, možda samo večeras
kada me čeka najtiši gong
u sudaru sva kristala
na kraju kratkog odbrojavanja
kojim cela godina
odlazi u nepovrat

Odlazi uz huk promaje duhova
kroz crni prorez na vratima
Znam da zbog zidova
ne bi trebalo da ih vidim
ali me čekaju, pod kapcima
u paralizi sna

***

MEHUR

Kucnem po staklu akvarijuma
Jer mislim da je ribicama to događaj
Da će se posle satima, ako ne i danima
Mehurićima iz usana naopakog osmeha
Kao stripskim balonima dobacivati opaskama
Na račun mog autfita ili sedih iz nosa

Nemam akvarijum.
To kad kucnem, to su tuđa stakla
I tuđi životi u kutijama punim travki i korala
Osvetljeni stereotipi u marginama bez talasa
Zamišljam krugove koje unutra pravim
Kako zamirem u glavi i prestajem da ih brojim
Kako počinje da me iznenađuje udar
Oka i repa o gde nema dalje

Brinem se malo o njihovim dosadama
I vagam sa koliko svesti bi od toga poludele
Možda nije trebalo da kuckam po staklu,
Možda su taman poverovale
U svoj letargični idiotizam
A, ja ih sad budim iz dogmatskog dremeža

Pola noći kasnije i trećinu grada dalje
Uokviren sam u ugaonu garnituru
Koja je preko dana plava
A sada plavo od ekrana samo pliva preko mog lica
U ovo doba,
Telefon zvoni samo ako je loša vest,
Na vrata kuca samo onaj koji je pogrešio sprat.

***

DIHTUNG

Praznici su zarazno bezlični,
stapaju dane
u figurice sa bapskih regala
Oko nožica im obrasta milje
Nepomičnost užasava

Magla kipi preko limenih krovova
Dimom iz načetih pluća
stapam se sa njom,
prisvajam je
kao da je cela iz mojih alveola
Izdišem je i prljam

Među prstima nikotin
sakrio je miris žene
koja me zove na ručak

Taj glas odbijam
o zidove
i palim sledeću cigaretu o opušak stare
Sva se belina skupila
u anemične tragove pod noktima
i par centimetara do filtera

Magla se spustila
supa već izvesno ohladila
Plutaju slova od rezanaca
kao krnja abeceda vitamina –
Neka bude da mi je potrebna

Da, dolazim.

***

PLEJLISTA ZA TEBE

Ne znam koliko su tanki stubovi za plakate
Pored kojih prolazim svakog dana
Ne znam, koliko su tanki bez plakata

Verujem, dovoljno tanki da možeš da ih obuhvatiš rukama

Oni, po trgovima i platoima
Presreću neizdrž u pogledu prolaznika,
Hvataju za rame u raskoraku od sedam milja,
Milimetar po milimetar,
Nasrću entazisom
Sveže oblepljenog poslednjeg sloja,
Glasnije od povika kolportera
Samo da saopšte da imamo gde,
Da se nešto i dalje dešava u ovom gradu

A, ti, ako nećeš,
Možeš i da ne dođeš

____________________________________________________________________

DANILO ĐOKOVIĆ rođen je 1984, u Beogradu. Diplomirani filozof. Radi u gradskom Sekretarijatu za kulturu. Oženjen, otac jedne ćerke.
Učesnik večeri aktivnog čitanja poezije „Pesničenje“, na kojima je deljena zbirka njegovih pesama „24 zida dnevno, 7 soba u nedelji“ (2009.), u izdanju ŠKART-a. Balkanski književni glasnik je u trobroju 27-28-29 (2017.) objavio 11 njegovih pesama. Pesma „Nepovratno“ objavljena je u nultom broju časopisa „LICEULICE“. Objavljen i u sezonskom pesničkom magazinu “Zima” (Kulturni centar Albahari), 2020. Kratke priče objavljene u zbirci „Najkraće priče 2005“ (ALMA), i u okviru konkursa VRANAC – najbolja kratka priča 2015.
Krajem 2019. godine pohađao pesničku radionicu Ognjenke Lakićević. Radi na revidiranju rukopisne zbirke pesama “Dalje od savane” i pripremanju naredne.

POEZIJA SARE STANOJEVIĆ (iz rukopisne zbirke “NEKOLIKO OGROMNIH TOPLINA”)

sve je bilo na pet minuta peške.
živeli smo iza muzeja
gde je nekada živeo vartabedijan
i imali njegovu sliku na zidu u dnevnoj sobi:
dve jabuke na kaligrafskoj pozadini.
muzej je danas uništen vedrom farbom.

sada živimo iza dedine kuće.
ili ispred, ili udesno otkad otvori oči.

dok se komšije nisu žalile na lešnik
imali smo retko veverice.
i dalje se vidi gde je stajao
dok nije poliven sredstvom za umiranje.
„total” ga nije ubio do kraja.
danas se komšije raduju kesi oraha
sa drveta dalekog da bi moglo da im smeta.

prozor moje sobe gleda na dedinu kuću:
čaj pijem sa druge strane
gde se od mene očekuju manje dobre stvari.

dvorište čuva izgubljeno semenje
prošlo kroz ruke moje majke.
iz kloaka senica iz komšiluka
koje ne prežive zimu
cvetaju gladiole.

sve je na petnaest minuta peške.

*
postoje delovi dvorišta
kuda nikad nisam prošla po mraku
stazom koju leti
prekrije lišće duleka i ribizli
koje ne volim.
nisam znala da postoje bele ribizle
dok ih nisam videla u svom dvorištu:
svidelo mi se što im se nazire unutrašnjost.

na par godina volim trešnje.
šljive ne volim ali poštujem.

kuća je izgubila miris
koji je imala kad smo se uselili.
to je bila prva noć da sam spavala sama
u svojoj sobi
imala sam krevet i sto
orman je stigao kasnije.

hodajući kroz hodnik
dopuštala sam da me miris odvede
odakle dolazi
ali bio je svuda.
za svet jedne kuće – nigde.

*
zore koje su počinjale da sviću
ličile su
na magline iz kojih se
rađaju zvezde
po rubovima sazrevajući u boju
koja nikada neće biti gnjila.

čak i kada sam tu sve vreme
još otkad se naziralo u sumrak znam
da bih mogla da ustanem i napamet
slažem hrpe jedne na druge
jedne na druge koje nečemu služe
da liče na mesto gde se stanuje

dok sanjam da posežem

bočnom stranom struka žedna
čaši vode
dokle me puštaju rebra
nad najsuvljom zemljom
iskrunjenom u kotline

a ne umem da gledam na dole

čak i tada okna se izvijaju
u obliku savijene bare iza kolena
gde je toplo.

*
ponekad, kada nikome ne javim
da sam zaspala
tražim po svetu život
koji sam zalila.

čuju se neki
nisu moji
psi daleko
i vozovi kad ljudi zaspu
ali kako znam

da ih nema
bilo bi iskrenije
i sada ih stvarno nema
i niko ne zna da li spavam
ili zalivam cveće.

*
noću kada se u dvorištu čuje voz
sa drugog kraja grada
mislim
kad sazri bilo šta
i vrat neprimetno klimne unapred
možda bude važno:
nikada ne bih
oštrila prste
ni o čiju meku dlaku.

*
na krovu kuće postaje i nestaje
prašuma stabala
koja opkorače do mesta
na kom osetiš da nemaš vazduha
i ne pripadaš:
da se popneš i vratiš
kada sa nečim toliko saosećaš
da ti od udova postaju ulovljene ribe
i zatvorene zanatske radnje.

*
nečije ruke su potajno
dok se na breskve još uvek čeka
rasplele maramu koja je stezala
stazu kuda idem da proverim
jel šta zrelo

kao detinjstvo
oko vrata.

*
toliko je malo svega što mogu uzeti u ruke
i odneti pod česmu

volela bih da je sve što imam tu
na kolenima gde se sakupljaju jabuke.

___________________________________________________________________

SARA STANOJEVIĆ rođena je 1994. godine u Beogradu. Diplomirala je na Stomatološkom fakultetu u Beogradu. Voli da crta i piše. Laureat Timočke lire za 2019. godinu. Živi u Mladenovcu.

ČETIRI PJESME SAŠE SKALUŠEVIĆA SKALE IZ ZBIRKE “REKREACIJA PRE PAKLA”, Presing, 2020.

MRAVI

Mravi iz našeg stana su nestali

primetili smo to tek kada smo se
probudili iz naših pamučnih snova

nestali su iz naše meke kuhinje
nestali su iz lamperije što krcka
nestali su sa bajkovitog poda
okrunjenih kiselih zidova
koje su tako veselo pomerali
kao vešti tesari i dunđeri

mi to nikad nismo uspeli

mravi su nestali iz našeg stana
istina je da im nismo zadali
nikakav udarac ništa što bi ih
poput ledenog talasa odbacilo
tamo otkuda su došli

ili su oni oduvek bili ovde

tek mislim da prstom kroz vazduh
nismo pokret napravili

viđali smo ih kako u veselim kolonama
trčkaraju za našim ostacima
jure kroz svoju viziju neprestanog rada
ili štete što mu često dođe isto

gnječili bismo ih ravnodušno prstom
nismo bili od onih što ni mrava
ne bi nikad zgazili

možda su nas zato i napustili

***

CRVENI PEVAC LETI KA PANJU

Smorila su nas sva ta očekivanja
u danima za koje smo mislili da dolaze

sve to odsustvo boje
krpice rasute po podu

odeća i znanje
koje se kostimiralo
u prašnjavu kost iz vitrine
i naše dosadne roditelje

ne znam da li znaš
kako izgleda Vlaška mahala
i kako je nekad lako
izgubiti se u njoj

***

ANĐEO UNIŠTENJA

Tog letnjeg lepog podneva
vozili smo bicikle
desetak kilometara od grada
terali ih kao što se šibaju konji
pred nekom velikom nevoljom

ona na svom nežno plavom
ja na užarenom crvenom
gotovo paklenom dvotočkašu

putnici u svojim vrelim i brzim
limenkama mahali su nam
zavideći nam našoj slobodi
glinenom vremenu i nasmejanim licima

sve je izgledalo savršeno
jurili smo veoma brzo
iako je put išao malo uz brdo

očekujući da ispred nas iskoči
kakav jelen kapitalac
bežeći od sumanutih lovokradica
na koje su nas znakovi na svakih
3,2 km upozoravali

prolazili smo kraj žita
snopova osušenog kukuruza

radovao sam se unapred klipovima
suncokret nam je okrenuo glavu
ili je to bilo pre nas

jedino se jedan usamljeni gavran
koji se ni u šta nikada nije uklapao
crneo u polju nedaleko od nas

pogledao sam mu u sjajno oko
okrnjeno gradskim otuđenjem
užareni pogledi su nam se sreli

graknuo je sočno i snažno
prema nama
nikog drugog i nije bilo

na prvoj krivini skrenuli smo desno
ćutke strogo želeći to
videli smo naseljeno mesto
vratili smo se gradu

***

STATISTIKA ZLA

Pitao sam se kako to da još
ranije nismo poludeli

kako smo to sebi dozvolili

teturajući se po ivici sečiva
ničemu se nismo priklonili

besni vukovi srču svoju penu
jure za nama crvenih očiju

gladni jeleni oštrih rogova
trče nam u susret

od hladnoće trnu zubi

čekaonice su pune beznađa
ustajalog ljudskog mirisa

u raspodeli kreveta za povređene
za nas nema mesta
nema nas na spisku

zemlja je sve toplija
susedi sve hladniji

statistika je neumoljiva

______________________________________________________________________

SAŠA SKALUŠEVIĆ SKALA (1981, Negotin) od 1998. godine objavljuje u književnoj periodici.
Objavio je knjige pesama Mitovi i senke (Narodna Biblioteka „Dositej Novaković“, Negotin, 2014), Plastična Aleksandrija (Presing, Mladenovac, 2019) i Rekreacija pre pakla (Presing, Mladenovac, 2020). Jedan je od osnivača Krajinskog književnog kluba. Zastupljen u više pesničkih antologija i zbornika.
Od 2019. godine urednik je časopisa za književnost umetnost i kulturu Buktinja.

DVIJE PJESME HANE ĆURAK

HAAD U BERLINU

Taj dan je Haad prošetao Maybach obalom
Osvrnuo se za Hito Steyerl i bilo ga je sramota
Kakav sam ja provincijalac, pomislio je

U predivan proljetni dan nije imao intervencija
Dizao je nos ka krošnjama bagrema i uzdisao ah wunderbar

Zastavši na mostu pri dnu ulice Pannier
Učinilo mu se da kanalom plutaju duše umrlih
To mora da je Heimweg
odmahnuo je rukom
I prošetao do stanice

***

TUŽNA

o kako sam tužna znate
u ovom svijetu nepravde i kapitalizma
priča mi

duge strune moje tuge
miluju ovo parče bosne na kojoj stojim
čini mi se da mi je tako rekla

ne koristim plastične slamke
ja sam dobar građanin
pardon
građanka

u svakom zlu nađem nešto
ispravljivo

a šta ćemo s našom tugom drugarice
pitam je

ah ali vaša tuga
nije svjetska
nemojte me pogrešno shvatiti

______________________________________________________________________

HANA ĆURAK (1994) producira, piše i osmišlja u Sarajevu i Berlinu. Članica je CRVENA Asocijacije za umjetnost i kulturu te urednica podcasta Sve su to vještice.

DVIJE PJESME SNJEŽANE VRAČAR MIHELAČ

SPORO UMIRANJE

Ako želite sliku budućnosti – zamislite čizmu kako gazi ljudsko lice… zauvijek!
George Orwell

belmarsh
zatvor kategorije A
zaštita nacionalne sigurnosti
40% ćelija samice
svakog dana
mučenje
dvadeset i tri sata na dan
ograničeno gibanje
higijena jelo vježbanje čitanje drkanje
slomiti tijelo
slomiti volju
slomiti otpor
od samice do zdravstvenog krila
mučenje
hladnokrvno ubijanje civila
zatvaranje nedužnih
prikrivanje zločina protiv čovječanstva
uskraćivanje dostupa informacijama
laž
mučenje
vojska ubija novinare
namir noor-elden
bi izvještavao o tome
ali ne može
irak afganistan
you shoot, I’ll talk
naftna
roger, hey roger
ratna industrija
teror straha
propaganda
mučenje
vojska i dronovi na spidu
PTSP za nišanom
izlizalo se
nikog se ne tiče
istina je dužnost
sloboda tek sporo umiranje

***

ZEMLJOVID MLADOSTI

putujem vlakom prvi put sama
pula – zagreb glavni kolodvor
poslije ću tu trasu prijeći nebrojeno puta
i zagi na privjesku kojeg stišćem u ruci
postati daleka prošlost
vlak stidljivo proviruje iz magle
među perone čekače i vrevu
ravno u sestrin zagrljaj
bosiljevska
kutija šibica
deset godina kasnije
prvim studentskim danima
grad se rasprostire u nepreglednom nizu
ulica krovova očiju
mora ljudi za mora u meni
iskakanje iz tramvaja
kao mjera snađenosti
uhvatila sam ritam
poprimila oblik secesijskih građevina
iz jurišićeve u ulicu rose luxemburg
poslije sam u nekom dalekom gradu
objašnjavala taksistu
rosa je moja najdraža revolucionarka
stanovala sam na istoj adresi u zagrebu
kroejša ju nov
samo se smijao i odmahnuo rukom
u drugom sam taksiju
još uvijek stisnute šake
povraćala poslije protesta
ali to sam prešutjela
putevi su tih dana
vodili daleko od očiju
idemo kod starog vraza na pljugu
govorila smo kroz smijeh
pješačeći k jurjevskom groblju
visjela pod mostom slobode
ili u redovima za mršave studentske obroke
nalakćena na šank kluba studenata istre
piće od pet ili sedam kuna
pretjerivanja zamagljuju sjećanja
ludosti koje su se činile bitne a nježnosti ovlaš
ljubila sam noć i suncu se otvarala
poput cvijeća
poput grada koji se vikendima slijevao
meandrirao
pulsirao
biciklima koturaljkama
dječjim kolicima
do jezera i perivoja
pa onda opet trešnjevka
u rukama sićušni prsti dviju djevojčica
dugave i sloboština
prijateljstvo je krojilo i prekrajalo
zemljovid mog grada
svakim se odlaskom sužavao
a ja uporno odbijala predati
uporište mladosti koje je izmicalo
baš kao što odlazi i ova pjesma

_______________________________________________________________________

SNJEŽANA VRAČAR MIHELAČ rođena je u Puli, osim toga studirala i živjela u Zagrebu, na Plitvičkim jezerima, te u Ljubljani. Uređivala je časopise, piše marketinške, autorske tekstove i prevodi. Pjesme je objavila u zinu Monstruma, na portalu Strane, Kvaka, časopisu Fantom slobode, a u okviru literarnih radionica u organizaciji SKC Danilo Kiš iz Ljubljane i pod mentorstvom Lidije Dimkovske njeni su radovi objavljeni u višejezičnom zborniku Biće bolje / Bo že. Rukopis Visoke vode pohvaljen je od strane Prosudbenog povjerenstva Književne nagrade Drago Gervais za 2019. godinu, a u sklopu tribine Književni petak i natječaja Zagrebu – riječju i slikom, nagrađena je njena kratka priča Treptaj.

MIKROPRIČA RADMILE LAZIĆ

DEVOJKA SA OŽILJKOM

Ušla je u autobus. Imala je ožiljak na licu od kraja desne usne preko obraza do ispod slepoočnice. Lepuškasta devojka. Ožiljak diskretan. Pa ipak, kada bi primetila da je neko gleda, okretala je drugu stranu lica.
Pomislila sam, da sam njezin momak, ljubio bih je po tom ožiljku. Najpre po njemu. Uvek po njemu. Da drugima ne okreće drugu stranu lica. Nego onu ljubljenu.

RADMILA LAZIĆ (1949, Kruševac; Beograd), preuzeto iz časopisa Prosvjeta, 155, 5/2020, temat “Mala antologija srpske mikro-priče”

fotografija autorice: Matej Pušnik, RTV SLO