kad sam baš umorna, koji sekund pre nego utonem u san, zamišljam kako snimam kratki dokumentarni film. ne odmaknem mnogo, već u prvim scenama izgubim se između sebe i kadrova, zamišljam detaljno kako bih mogla, iz kojih uglova, kojim objektivima. naravno, snimam film crvenim nikonom, što mi jerina rekla da kupim, a ja otišla i kupila. // na kastingu – smotra pokojnih likova: baba se pojavi kad okrenem točkić na šporetu. druga se pojavi ispod prljavih sudova. // obična postavka, kuhinjska. italijansko kuvalo za kafu, ručni mlin iz jugozapadnijih predela, domovine predaka. scena traje, meljem, možda bude neki kadar izbliza. kafa peni, stojim pored artur martin šporeta. made in smederevo, godina proizvodnje cca 1974. noga mi je savijena, stopalo desne noge pridržava leva butina. ruke sam prekrstila. // naracija: život? život je prva scena iz kratkometražnog dokumentarnog filma u kojem je jerina umrla. jebiga.
SONJA ANTONIĆ ponekad, kad ustane rano, kuva kafu na babinom šporetu iz sedamdeset i neke; u položaju Vrksasana, domunđava se s nemogućim i svemogućim bićima. I s pticama.
Ona je u tebi od začeća, od prvog časa tvog postojanja, od tvog prvog uzdaha, od prvog plača, ona je u svakom atomu tvog bića, u svakom trenutku tvog žića, ona je u tvom oku, u tvom krvotoku, u tvom srcu, u tvojoj duši, u tvojoj jetri, u tvojim plućima, kada ti rasteš i ona raste, dok ti stariš ona je sve mlađa, sve ljepša, sve zanosnija, kao imela na šumskom stablu, sve zelenija, hrani se tvojom krvlju, diše tvojim plućima, gleda tvojim očima, hoda tvojim nogama, miluje tvojim rukama, ljubi tvojim ustima, liježe s tobom u istu postelju, kao da ti je muž, kao da ti je žena, dok ti spavaš ona bdije, kada se budiš ona snije, kada boluješ ona ozdravlja, ti brojiš dane, mjesece, godine, slaviš rođendane, nazdravljaš rodbini i prijateljima, ona se smješka i čeka, strpljivo čeka tvoj zao čas, nikada se ne odvaja od tebe, prati te u stopu, kao sjena i vreba na tvoju glavu kao gladna hijena.
danas, sedmog dana mjeseca Lava pet hiljada sedamsto sedme po starom računanju vremena u smiraj pretoplog dana u Podgorici, prije nego što na kraju moje ulice počne da zalazi umorno sunce tu, đe se nebo spušta na zemlju zapaliću svijeće od gline sam načinjena u prah ću se vratiti ali ja znam da je Bog, naš Bog, stvorio ovaj svijet moj svijet samo za mene
***
NUDIŠ MI VELIKODUŠNO SVOJE PREZIME
Starine bi rekle da i nije neko A mene bi kao trebali da uzmu Sve i da sam pod manom Navodno sam od takvog roda Znaš te priče Nadgornjavanje, nadplemenjavanje, Olimpijske igre među bratstvenicima Ti ne očekuješ puno, kažeš Sve ka’ kod majke Minus gunđanje (skuvano, oprano, ispeglano…) plus seks ne smijem da se ugojim, to valjda znam moji su mi valjda obezbijedili stalan posao, po jedan stan u gradu i na moru i dobra kola koja ćeš ti da voziš Udala se moma da ne s’edi doma… Ne smijem pridikovati kad trudna budem s’eđela kod tvojih (dok si ti vani s drugovima; kažu ta faza ne traje predugo, obično tek nekih pet godina) onoliko puta, koliko bude trebalo da se rodi našljednik da nastavi ovaj genetski maraton Pravoslavlje je opet u modi jedna, druga, treća, peta ćerka nema više selektivnih abortusa (srećom) Aurevuar materice dok se ne rodi sin… Nudiš mi velikodušno svoje prezime A ti? Pa, tvoje prezime je dovoljno učinit ćeš me časnom ženom iako me više nećeš željeti onako debelu, vazda trudnu ali, pošteno od tebe (i tvojih!) pošteđeli ste me najgrđeg – sudbine ostalice, 25togodišnje staropodgoričanke… jake žene kojoj su dovoljne kćeri koja ne misli za svaki mali neobrezan ku*ac da je luča mikrozma crnogorskom narodu ženi kojoj ti, takav ne trebaš koja može sama baš sve. A ti… Ne znam šta da ti kažem. Hvala ti na ponudi, ali meni tvoje prezime stvarno ne treba.
***
ZABORAVI
Razdoblja života omeđena izlascima knjiga Prije „Arhetipa…“, poslije „Boje…“ Svi događaji skoncentrisani u vrijeme pred zbirku I nešto malo poslije nje
A drugog vremena nema, ne onako zapravo Kad rukama pokrijem oči svijet prestaje da postoji Ostaju samo knjige Dobre, loše, pametne, komercijalne, svijete, plažne… Knjige U njima – ljudi, životi, putevi kojima nisam pošla, đeca koju nijesam rodila, zemlje u koje nijesam stigla Zauvijek sam ostala dijete na kolodvoru Zoo nijesam htjela Barbike, nijesam htjela svilene haljine, pošla sam s Kristijanom F. u rogabatni Gropijoštad Ostavla sam svoju crvenu pionirsku maramu i značku sa vođinim likom Zbog njenih očiju boje meda i dečaka iz vode daleko je Amerika za ovakve poput nas mi bježimo u mrak Vrijeme se vraća Klupko se odmotava Unazad Unatrag Šaman mi pruža osušeni korijen Neke ritualne plemenske biljke Očistiće moju psihu, izbaciće demone Zaboravi Pobrisaće knjige koje sam čitala kada to nijesam smjela Povratiću Čitave klase kojih više nema Zaboravit ću zemlju koja ne postoji Prestat će bol Prestat će želja da se vratim Onamo što više ne postoji Onoj meni koje više nema Dok sanjam neke džipove Sasvim nalik na crne grobove Voze desno, ka prošlosti, Odrastanju, Stvarima o kojima ne smijemo pričati Ne dam svoju krv vampirima, klatnima, egregorima dežurnim dušebrižnicima, palanačkim tračarama urokljivih očiju okrećem polukružno crni džip za sahrane nazad u budućnost okani me se, mani me se s pričom ne ponavljaj za mnom, ne gledaj za sobom zaboravi ako se okreneš pretvorićeš se u stub soli.
LENA RUTH STEFANOVIĆ piše poeziju i prozu. Do sada je objavila: zbirku eseja „Arhetip čuda“ (2006), pjesme u prozi „Io triumpe“ (2008), zbirke pjesama „Đavo, jedna neautorizovana biografija“ (2011) i „Boja promene“ (2013) i roman „Šćer onoga bez đece“ (2017). U štampi je roman „Aimée“ i zbirka pjesama „Argo Navis“. Uključena je u brojne antologije: „Antologija savremene crnogorske kratke priče na engleskom jeziku“, edicija Katedrala (2010); „Koret na asfaltu“ – prva antologija crnogorske savremene ženske poezije, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Skener Studio, Zagreb (2013); Američki izbor najbolje evropske proze – “Best European Fiction”, Dalkey Archive Press (2014); Antologija „Pjesnikinje Crne Gore 1970–2015“‚ J. Vukanović, JU Ratkovićevih večeri poezije (2017)… Prevođeni su joj radovi na albanski, engleski, poljski i ukrajinski jezik. Živi i radi u Podgorici.
„Balabane, izađi napolje!“, viknu starac srdito. „Mrzi me, deda“, odgovori dečak suvo i dublje zabi nos u mobilni telefon. „Dođi da vidiš šta sam u štali pronašao!“, ustraja starac. „Baš me briga“, promrmlja dečak sebi u bradu i, lupivši besno po hologramskoj tastaturi, izgubi život u igrici. Zakoluta iznervirano očima i baci telefon na sto. Vatra u smederevcu veselo je pucketala. Klinac zevnu od dosade, protegnu noge tanke poput dva pruta i stade da razmišlja. Kad je već život izgubio, mogao bi i da izađe napolje, da udovolji dedi… „Dobro, evo me“, reče dečak suvo i začkilji na sunce, koje je bilo visoko na nebu. Zar je već podne, pomisli Balaban. Muva mu prozuja pored glave i dečak poskoči uplašeno na drvenom tremu. Starac se osmehnu. „Šta si pronašao?“, upita nezainteresovano. Starac je držao nešto pod stopalom, nešto okruglo i prljavo. „Krpenjaču“, odgovori stari, dok mu se brk zadovoljno osmehivao. Najzad je izmamio unuka napolje. Tri dana sunca nije ugledao, prošetao, a kamoli potrčao po dvorištu! Prokleti mobilni telefon, i kad su mu ga roditelji kupili! „Šta je to?“, upita dete i pređe, uz škripu, preko dva-tri drvena stepenika. „To je lopta“, odgovori starac strpljivo i pomeri je lagano. Krpenjača se zakotrlja po travi i stade. „I čemu služi?“, nastavi dete. „Igri“, objasni stari. „Za njom smo jurili kao ludi, kad smo bili deca. Nismo znali za telefone tada. Imalo smo samo klikere i krpenjače.“ Unuk je posmatrao starca i čudio se njegovoj priči. Mora da je bio lud, kad je bio mali. Ču, da potrči. Svašta. Pa da istegne mišić ili ugane nogu ili nešto još gore. I ta lopta. Gotovo da se raspada. Ne svetli, ne zvoni – čemu onda služi? „Želiš li da probaš?“, upita starac. „Da se igram?!“, upita Balaban zapanjeno. „Ne pada mi na pamet! Lopta je tako dosadna!“ Viknu gotovo ljutito. „Dosadna?“, zapanji se starac. „Dosadna?! Daću ja tebi dosadna!“, viknu srdito i šutnu loptu svom snagom. Krpenjača polete preko dvorišta, prelete visoke krošnje stoletnih stabala, koje je još dedin otac posadio, i odlete skroz niz dvorište, daleko, do same drvene ograde. Balaban je stajao u čudu. Otkud dedi tolika snaga? Zar ga ne bole noge, zar mu ne klecaju kolena? Kakvo je sad to čudo? Kako je tako lako šutnuo loptu? Kako je tako visoko poletela? Još nikad nije video da nešto leti tako visoko! Kakvo je to čudo? Šta je pokreće? Ta i mnoga druga pitanja zujala su dečakovom glavom, kad se desi neko čudo i on, kao omađijan, potrča za loptom. Otišla je, sakrila se, trebalo ju je pronaći, vratiti je dedi, naterati ga da je šutne još jedanput, da vidi kako to čudo leti, koliko najviše može da poleti. Najednom se sva priroda oko Balabana uskomeša. Sve se probudi, vetar zahuja, ptice zacvrkutaše visoko u granama drveća, probuđene njegovom nesvesnom vikom, pas zalaja ispod trema, privučen iznenadnim pokretom i grajom. Balaban se dade u trk, u početku lagan i nesiguran, krivudav, potom sve sigurniji i brži, da bi na kraju jurio preko dvorišta, prav kao strela, sav zadihan i zajapuren, pluća punih vazduha. Dan je bio nekako mekan, kao stvoren za jurnjavu po dvorištu. Balaban ugleda krpenjaču, dotrča do nje, stade na loptu nogom i, izgubivši iznenada ravnotežu, pade u nisku travu. Pas u tom trenutku dotrča do njega i poče da ga liže po licu. Miris sveže pokošene trave uvukao mu se u nozdrve, plodna zemlja prijatno ga je hladila, dok su mu ptice letele visoko iznad glave, a sunce mu nežno milovalo lice. Balaban se glasno nasmeja. Pomazi psa iza uha, zagnjuri glavu u njegovo gusto krzno i upi sve mirise koje je ovaj sobom nosio, a nosio je sve – od skorelog blata sa reke, preko krtičnjaka ispod stoletnog hrasta, do mirisa sena i trebljenog kukuruza. Dečak se osovi radosno na noge, udari bojažljivo krpenjaču i kad vide gde se poslušno pokrenula, viknu iz sveg glasa preko dvorišta: „Deko!“, veselo će. „Dekoo!“, ponovi poziv nestrpljivo. „Dođi da se igramoo!“ Starac radosno požuri dvorištem.
TAMARA LUJAK (1976, Beograd), piše kratke priče, aforizme, epigrame, haiku, književne prikaze i dr. Bavi se prevođenjem. Književnik, novinar, saradnik i urednik mnogih časopisa. Objavljivana u časopisima i zbornicima. Prevođena na engleski, poljski, mađarski, nemački, francuski i burmanski.
Ima i takvih dana kada netrpeljivost u meni prekipi kao zaboravljena voda u limenoj posudi dok se kroz zavjesu zagledavam u neki ponovljiv scenarij pomišljam da nikada neću saznati što je to umjerenost, bešumno se zagrijavati do određene temperature, a ne procuriti i pobjeći iz svoje posude. Ima i takvih dana kada poželim neke misli toliko snažne da ih se gotovo može dotaći, stanja koja takoreći imaju svoj oblik i teksturu, Želim ih dotaći, umalo, uvijek u tim danima kada mi stvari stalno bježe.
Nitko ne zna o čemu se zapravo radi u fenomenu „sramežljivih krošnji“, drveća koja godinama rastu jedno uz drugo i nikad se doista granama ne dodiruju, bježe si za dlaku, i ostavljaju male prostore koji se prema njima oblikuju, Ili pak se oni, možda oblikuju prema prostorima.
Nitko ne zna što stoji iza svih zbunjenih razmaka, osim da se osjeća nemoćnim dok uzalud pokušava dati neki smisao udaljenosti.
Tako i ja tih dana pogađam na što me podsjeća forma praznine i nabrajam što sve može u nju stati no ipak sve to ne stane umalo. I tako mi se praznina smije u lice suzama koje hladno kapaju po meni da bi se zatim s mene vruće izlile
Niz zavjesu gledam: Postupno listaš
***
ZATVORENE MISLI
Jasnoća mi je zamagljena misao jasna (dobro je kada ne znam)
Kada silno mislim na nebo mrtvog goluba vidim (dobro je dok me žalosti nešto)
Ljudi su takvi kakve zamišljam kada o sebi najmanje znam (loše je što se razočaravam)
I čim u mojoj glavi postanu ono što nisu znam da sam im slobodu dala da lete
Odlučila sam jučer da me više povrijediti nećeš (danas mrzim kad sve isto grliš)
Zašto uporno pred gužvom u meni hvataš mjesto? tijesno je i mračno molim te da ne čekaš red znaš da ću te pustiti
molim te, znaš da ću te bez pitanja pustiti prvog nemoj, zar ćeš mi opet dozvoliti da stojim iza tebe? bez odgovora
ponekad mislim da oni koji bulje u prošlost tek izgovor žele naći za današnje suze jer ono prošlo tek svjedočanstvo je o pripadanju, romantično opravdanje za izgubljenost u jutrima novim
(možemo li gledati naprijed?)
i ja se bojim
Osjećaji su mi pijani demagozi koji ne žele napustiti stol I kada se ugasi i zadnje svijetlo čujem ih s licem u dlanovima dok oni mirišu na samouvjerenost i bunilo
Istovremeno bezglasno kimam glavom znajući dobro da su zaboravili put ka kući
(događa se svakom)
Udomljavam ih širom otvorenih vrata da ih ispratim kada me netko trijezan osvijesti
da je tijekom noći pjesma prestala biti pjesmom miris prestao biti miris a dopustila sam da budu most koji se nadvija nad vodom koje više nema
(možemo li gledati naprijed?) znam da je mutno
Soba koju pospremam čini se dobro
sve dok u pukotini parketa ne nađem uglavljen spomen prašine nema i s njom niti smisla ništa ne može biti kristalno čisto ponovo
mišlju i mukom naciljaj u meni dio koji ukrotiti trebam da ne odeš nakon prvog lošeg sna
zatvori se sa mnom i ne odgađaj budućnost zbog još veće daljine svaka jasnoća je zamagljena magla je tek jasna
zatvori se sa mnom i kroz rupu u srcu gledaj kao kroz ključanicu naprijed
(i ja se bojim)
***
MOŽE BITI LAKO
Može biti lako ako potjeramo glasove koji nepozvani izvode akrobacije na rubovima naših misli balansirajući na glavi s nogama u zraku, naslađujući se našim nedostatkom ravnoteže
Može biti lako ako ima samo nas jedno uz drugo bez onog čovjeka koji je bio prije nego si sreo čovjeka koji jesam i obratno
bez žamora i gužve nekih naših minulih oblika koji samo teže i teže
Može biti lako tek kada odlučimo živjeti kao u blijedom pijanstvu, smijući se boljkama koje bolujemo
dok se klackamo omamljeni ritmom života koji je možda mogao biti bolji ali nije
Može biti lako ako se ogolimo na travnjaku iza zidova koje smo podigli do neba dubeći u mekoj zemlji dokaz da smo gledali oblake, na trenutak
Može biti lako ako dozvolimo novim gostima da razmjeste predmete u našemu domu poredane po inerciji nakon svakog nereda ponovo
Može biti lakše ako makneš težak povez s prozora tvoje sobe da te jasno vidim u osami i tada kada najviše boli i da na staklu vidiš otisak moga dlana kao znak
MONIKA STOJANOVSKA rođena je 1993. godine u Skopju. Diplomirala je na Filološkom fakultetu “Blaže Koneski”, odsjek za talijanski jezik i književnost. Radi kao ilustrator i dizajner za vlastiti mali brend “Moki” i kao medijski analitičar. Poezija joj je objavljena u ‘Rukopisima’ br. 42 i 43; “100 000 pjesnika za promjene” 2016. i 2017, zborniku “Astalna projekcija” 2018. i u nekoliko makedonskih časopisa. Priprema svoju prvu zbirku poezije.
Novogvinejci čuvaju mnoge tajne svoga tla oslikavaju jedni drugima lica i tijela kada je nebo jednobojno ponavljaju pradavne pokrete piju mlako mlijeko naiskap šute
po njima prašumski brzaci koje zove veliko more okićeno plutajućim vodencvijećem kada vam se približe uočite unezvjerene poglede ne možete ući u njihov svijet mašte kradu je bujnim krošnjama ispunja ih svjetlost Sunca
ti daleki ljudi žive u visokim trijemovima od šiblja amalgam su životne radosti i ljepote munje sijevnu kada krenu u zamršenu vlažnu prašumu tragaju za mjestom meditacije slave djetetovo rođenje dok pred masivnim vratima naših gradova leže otpale dunje jutro je na svome mjestu
s one strane trijema niska trava miris bijele kave tvoja u mojoj ruci kuća šuti kuće šute u našem kraju more doziva sofisticiranim načinom posjeduje moć zavođenja šumi valovima gaji čežnju za ljudskim bićima pa nam se jednostavno nudi
pitamo se koliko je dana do golemog arhipelaga Oceanije krhke krivulje što dijele atmosferu od oca svemira
nestalno je križište zemaljskih toposa i putova jedno vodi put vode drugo put neba treće k Suncu
četvrto natrag u našu ekumenu
***
MAG 72
netremice gledamo kako s lista kaplje gusta plava krv na našu tihu bijelu kuću
divlji su jutros oblaci dijete ih boji mekom rukom onoga što ne osjeća strah strah od duboke crne zemlje visoke crne planine
i dok je svako brdo urešeno zlatnim nekropolama gdje su mužjaci nježno čuvali svoju dragu što upravo peče diluvijalni kruh na tragovima bespuća događale su se krucijalne stvari poput djetinja veselja u visokoj travi
tu su se krile Süskindove djevojčice narančastih kosa s po 23 maka u ručicama jednom kućom u ranoj noći u koju će doći djed možda i smrt
drugih su dana nečije ruke marno zidale prvi zvonik na poluotoku
ondje ima najviše vremena i obljuba je nešto sveto ljudsko sjeme moje i tvoje ljudsko vrijeme razvodnjena tekućina indiga poprskana širom bjelji tim mirisnim plahtama od kojih se noću izrađuju zastave
pišemo li to o drevnu Velebitu našoj Atlas gori u rasapu poroznosti marazmu velika svijeta kog nam je ponuđeno istraživati neukrotivu nemiru srca što biva u grudima naših djevojaka urešenih najdražim cvijećem
intuitivno znadu da traže ljubav u nebeskoj ruci još nikomu nisu ponudile svoja tijela bijela ona noćas spavaju u maloj bijeloj kući nad kojom plače plavo proljetno lišće i more u sužanjstvu minula tisućljeća
NADA GRUBIŠIĆ (Pula, 1954 – Zagreb, 2018) za života je objavila knjige “Apokaliptična avenija” (1986.), “Djevojčica iz porječja” (2000. i 2013.), “Djevičanstvo ili The Moralizing Florist” (2003.), “Metropola praznine” (2007.), “Čitanje Dubrovnika” (ep; 2007.), “Akvarel” (poetski roman bez interpunkcije; 2010.), “Bolesna ruža” (2013.), “Oralne teme” (2013.), “Putovanje u mjestu” (2013.), “Kadulja – u zaklonu s Nabokovom” (2015.) i “Tusculum” (2016.). Posthumno su joj objavljene zbirke pjesama “Magnesium beach” i “Gibraltar”.
GORDANA SIMEUNOVIĆ rođena je 1963. godine u Beogradu. Objavila je zbirke poezije: Moja haljina i ja (Slobodna knjiga, Beograd. 2000), Narukvica od slonovače (Slobodna knjiga, Beograd. 2002), Pobuna krpenih lutaka (Narodna knjiga, Beograd. 2005), Podno mirnog sna (Književna akademija & autor, Beograd.2008), Vreme hlebova (Književna zajednica Jugoslavije, Beograd. 2009), Buka života (Književno društvo ,,Sveti Sava“, Beograd. 2015), Put do moje kuće – izabrane pesme (Gramatik, Beograd. 2018). Priredila je panorame Najlepše ljubavne pesme srpskih pesnikinja (Gramatik, Beograd. 2013) i Jabuka u srpskoj poeziji (autorsko izdanje, Beograd. 2019). Njena poezija je prevođena na engleski, francuski, španski, švedski i rumunski jezik, proza na engleski i ruski jezik. Zastupljena je u zbornicima i antologijama, kao i domaćim i stranim časopisima. Član je Udruženja književnika Srbije. Pripada Pesnicima sveta, organizaciji Movimento Poetas del Mundo. Živi na Umci, nedaleko od Beograda.
U tri sata poslijepodne doručkujem s nogu i jurim u grad.
Hitam u zagrljaj ničemu.
Kada život nema smisla dovoljno je svečano se obući.
Dovoljno je pustiti muziku i voziti se vlakom.
Zato nedjeljom žurim a zgrade od cigle kreću mi u susret.
Pored pruge mašu mi parkirališta lokomotiva i s crkava se čuju zvona koja štopaju moje prolazno vrijeme.
U daljini uplakani neboderi nadgrobni su spomenici svemu što se ne miče.
Ulazim u muzeje.
Ulazim u knjižare.
Veseli me nerazumljivi šapat tisuću stvari i odmah pomišljam:
bilo bi lijepo nekoga sresti.
Bilo bi lijepo da se tko predstavi kao inokorespondent.
No, čim nekoga sretnem odmah jedva čekam da ostanem nasamo s gradom i da se napokon pitam što ustvari hoću pa da mjesto odgovora stanem i promatram perzijske tepihe.
Nasamo s nedjeljom uskoro vičem:
halo policija!
Ulični svirač je umjesto fis odsvirao ge.
Halo Ministarstvo ćudoređa!
Halo japansko veleposlanstvo:
u muzeju kažu da Honšu tone u Pacifik tempom od 0 centimetara godišnje.
Halo kozmodrom u Bajkonuru:
za točno 5 trilijuna godina Sunce će eksplodirati – mičite me s ove planete!
U panici trčim niz stepenice i rušim se.
Slijećem pod noge sekvoje koja raste kao da je posjednuta na tron.
Na poličici pokraj drveta piše jedino ovo:
Sequioadendron giganteum
ovo je drvo starije od islama.
ALEKSANDAR HUT KONO (Vinko Hut; 1982, Požega, Hr; London), iz zbirke pjesama “PADAJUĆI IZBORNIK”, Fraktura, 2015.
Leto je najsurovije i najsirovije godišnje doba – dan ti isparava na teškim nepcima lepljiva koža ljubi se sa nameštajem nepristojno bučno kao da se zauvek oprašta, tvoja kožna fotelja pamti i bolje dane od dodira upaljenih mlitavih bedara, polica za knjige zna da nikada s takvim uzdahom ne prilaziš knjigama kao u julu kada ti je korak ravan dahu davljenika čija glava se pomalja iz vrelog sunčanog kačamaka, u času dokolice umesto pametne misli sa čela klizne kap znoja i u tom trenu čini se teža od zvona bogorodičine crkve dok zvoni nevernicima, a htela bi da čitaš malo pišeš malo listaš novosti u subotnjim dodacima; da s prirodom se prožimaš, al’ milost letnja kadi ulice celog kvarta mirotočivim smradom: čirevima kontejnerskih utroba, želudačnom kiselinom brektavih kanalizacija, i spržena trava pod stopalima svuda je samo sećanje na zeleno volim te zeleno, i, kad pogledaš u nebo vidiš razjarenu zvezdu, sunčanog boga u pretklimaksnoj stisci dok jedne šalje na all inclusive tretmane i aranžmane na nekoliko grčkih ostrva odakle se vraćaju sa istim fotografijama i plažama pod miškom a druge u raj gradskih i adskih jednokratnih upotreba i autobuskih srećom kratkotrajnih gasnih komora. Letnja noć vreme je konačnog smirenja u kojem se kao prase spremljeno za najlepše godišnje doba, nadeveno iluzijama, s jabukom s rajskih mesta u gubici do u sitne sate okrećeš na ražnju bez sna bez sna bez sna bez sna na tihoj vatri tog najsurovijeg godišnjeg doba te najsirovije ideje o telu koja muči koja sopće i srećom uvek iščezava.
***
PLIVAČI
Uči je plivanju, nežno i strpljivo, jer nikada nije kasno istinski sresti vodu meko režući telom plavetnilo zapadnoberlinskog bazena: on, mladi Indus, svoju mladu Induskinju. „Langsam, langsam“, kaže joj, dok ona, grabeći vazduh glavom koja se bori nad površinom, viče: „Ich schwimme!“ „Ich schwimmeeeeeee!“ Svaki put kada stigne do njega zagrli je i podigne iz vode, stegne čvrsto i obaspe poljupcima ponosan i srećan kao da je upravo prohodao.
ANA RISTOVIĆ (5.4.1972, Beograd) završila je srpsku književnost i jezik sa opštom književnošću na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavila je knjige pesama: Snovidna voda (1994), Uže od peska (1997), Zabava za dokone kćeri (1999), Život na razglednici (2003), Oko nule (2006), P. S. (izabrane pesme, 2009), Meteorski otpad (2013), Nešto svetli (izabrane i nove pesme, 2014), Čistina (2015) i Ruke u rukama (2019). Dobitnica je „Brankove nagrade“ za knjigu Snovidna voda (1994); nagrade „Branko Miljković“ i nagrade Sajma knjiga u Igalu za knjigu Zabava za dokone kćeri (2000); nemačke nagrade „Hubert Burda Preis“ za mladu evropsku poeziju (2005); nagrade „Milica Stojadinović Srpkinja“ za zbirku P. S. (2010); „Disove nagrade“ za pesnički opus (2014) i nagrade „Desanka Maksimović“ za ukupan doprinos srpskoj poeziji (2018). Član je Srpskog književnog društva, Udruženja književnih prevodilaca Srbije, Srpskog PEN centra i Slovenačkog društva pisaca. Prevodilac je sa slovenačkog jezika sa kojeg je do sada prevela više od 30 dela savremenih slovenačkih autora. Živi u Beogradu.
dok žičana glazbala oponašaju krikove južnih ptica nije vrijeme za spavanje naše sljedbe za sladostrašće pod stablima europskih oraha jer pišemo posve bijele knjige blijedi Kosovari peku nam jonske slastice stari bijeli ljudi dugačkih stopala kušaju ljetni doručak u društvu brojnih potomaka jedu uslast s Kristom u duši
mutnih očiju ukrcavamo se na krstaricu kapetan pozdravlja prolazimo kraj zjala i ždrijela stijenja govorimo riječima posuđenim od mora ono će nam ih vratiti kada koraknemo u njegovu vodu gdje si posjetio moja usta kao što to dupini čine kada je hladno
ličimo na pogane podmorske plesače indolencija je činjenica kao i bogomoljke na našoj uljanoj slici suočavamo se s njima igrajući kao da dotičemo trbuh bijela medvjeda njegove borealne sjene nalik predvečerjima istarskih brežuljaka
uvijek si i svuda vidim te na egzotičnom dubu otpornom na zub vremena zvizdan je čitam južnoameričku poeziju ne zaboravljajući europsku rijeku u koje su se bacale strijele samostreli Hemingwayjeve napete puške
tvrd je orah voćka čudnovata stih izašao iz Njegoševih čulnih usta lovio je mudrosti i stihove s visokih gora odakle prijete vukovi a toliko je dojenčadi za nadohranu došlo je njihovo vrijeme učimo ih kako se uči govori hodajući
u jacuzzi bazenima prepoznajemo kožu drugoga nujnih tijela željni kućnog praga okrećemo stranicu knjige kupajući se u jodnoj vodi
naizgled kontrastno poput Nazorovih aliteracija preduhitrio si mnoge ušavši u lađu Mrežnica mirno teče u hladovini četvororječni grad dugo se kupa u Kupi
iz koje si supstancije tako mek nag sveprisutan diviš se amebi bakteriji pratiš hijerarhičnost organogeneze gajiš devociju prema placentalnoj membrani hraniš se matičnom mliječi prepuštaš bogu njegovu besjedu
pčelar će ti se diviti košnice u visokoj travi cvjetne livade gdje buđenje traje dugo snovi su razmrvljeni često uđu u krilo živopisne narativne umjetnosti izbojci smo na majci zemlji nas se ne smije dirati
ne smije nas se dirati
***
MAG 74
geranij nosi bogata duboka značenja i asocijacije ovdje gdje je nebo naših užitaka bjelina zidova i ognjišta
s jeseni glave dunjina ploda udaraju o glavu Zemlje po njoj sjedimo ukriženih nogu dobro mjesto za meditaciju rođenje djeteta
zeleno obojena masivna vrata svakim danom drugačija zrače kraj sna dobrojutro tvome licu ono me uvijek na isti način gleda pjevaš kada si sam poput nara na klupici rišeš posve autentično znakovlje
jutro je na svome mjestu s one strane trijema niska trava staza razbacani plodovi miris bijele kave tvoja ruka vrlo blizu moje kuća šuti kao i ostale kuće u našem kraju a more zove osebujnim sofisticiranim načinom
osjećamo njegovu moć zavođenja čežnju za ljudskim bićima nudi nam se bez obzira na tratinu makadamski put je surov i tvrd kamen težak
postojanje zaigrano more ne boji se ničeg već nam se divi nama svojoj djeci kao da smo sve što vrijedi cvijeće snubi plod zbog njega se ispisuju ispjevavaju ljubavne pjesme one koje se ne zaboravljaju poput krhkih biljki loze šeboja zumbula
od prapovijesti si ovdje mislimo koliko je vremena do raspršenih malih kontinenata otoka Oceanije do krhke crte koja dijeli zemaljsku atmosferu od svemira
na križištu smo raskršću putova što vode put neba gdje sunce prolijeva svjetlost po puteljcima kojim se polako vraćamo kući u gnijezdo koje smo svili od najljepših knjiga
NADA GRUBIŠIĆ (Pula, 1954 – Zagreb, 2018) za života je objavila knjige “Apokaliptična avenija” (1986.), “Djevojčica iz porječja” (2000. i 2013.), “Djevičanstvo ili The Moralizing Florist” (2003.), “Metropola praznine” (2007.), “Čitanje Dubrovnika” (ep; 2007.), “Akvarel” (poetski roman bez interpunkcije; 2010.), “Bolesna ruža” (2013.), “Oralne teme” (2013.), “Putovanje u mjestu” (2013.), “Kadulja – u zaklonu s Nabokovom” (2015.) i “Tusculum” (2016.). Posthumno su joj objavljene zbirke pjesama “Magnesium beach” i “Gibraltar”.
čovjek-časopis 