ZAROBLJENI U ZIDOVIMA NASILJA I UGNJETAVANJA
Negdje sam naišla na krilaticu kojom se nastoji ublažiti surova stvarnost izolacije tokom pandemije: “Niste zarobljeni kod kuće, već ste sigurni kod kuće.” To, dakako, važi za neke od nas, i super, ali sve dok ta krilatica ne bude važila za sve, ideja da je dom sigurna luka trebala bi biti preispitana.
Uzimajući pojam doma kao sigurnog prostora — posebno kada je kao takav zagarantovan zakonom i procesima odlučivanja — zdravo za gotovo, ignorišemo ogroman dio društva. Ignorišemo one koji žive u siromaštvu, ignorišemo žene, ignorišemo osobe koje se identifikuju kao LGBTQI+, pripadnike/ce romske, aškalijske i egipćanske zajednice, te pojedince/ke u mnogim drugim grupama koji su sada itekako marginalizovani čak i ukoliko prije nisu bili.
Možda naša najveća briga ne bi trebao biti poziv da ostanemo kod kuće, već domovi u kojima nas ti pozivi zatiču. Kada neko kaže: “Ostanite kod kuće, spasite živote”, na to bi se trebalo gledati kao na moralnu odgovornost, a ne kao na moralni teret.
No, kada vam vlastito domaćinstvo izgleda kao ratište i kada se “kao kod kuće” osjećate više van svog doma, kuda da odete sada kada je ratno stanje i unutra i vani? Gdje, ili šta je sada dom? Apel “Ostani kod kuće” odjednom postaje itekako težak teret.
Izlazak iz kuće je u mnoštvu slučajeva, naročito kada je riječ o marginalizovanim skupinama koje sam spomenula, jedina stvar koja donosi olakšanje i stvara barem neki osjećaj sigurnosti.
DOM JE ONAKAV KAKVIM GA NAČINIMO
O domu kao konceptu intenzivno sam razmišljala kada sam bila daleko od njega. Našavši se u jednoj kući, nasilu sam je pokušavala ukalupiti u vlastiti ideal doma, ispunjavajući je stvarima na koje sam se navikla u svojoj prvoj kući, jedinoj u kojoj sam se i osjećala kao kod kuće.
Naravno, pretjerana upotreba riječi “dom” kao nečega čemu treba težiti, nečega apstraktnog što nadilazi puku zgradu i predstavlja osjećaj, doživljaj, smisao, nagnao me je da promišljam o tome gdje je moj dom i da li želim stvarati nove domove.
Ne znam da li postoje izrazi koji se više koriste od onih “moja kućica, moja slobodica” ili “nigdje nije kao kod kuće”. Budući da su te izreke ukorijenjene u naš jezik i mentalitet, pojam doma neizbježno postaje nešto sveto; toliko sveto da u težnji ka domu nekada i u potpunosti zanemarujemo način na koji domaćinstvo zapravo funkcioniše.
Da li je ustvari neodgovorno pridavati takvo značenje samoj riječi “dom”? Za nas koji pronalazimo veliku utjehu u našim domovima, da li bismo trebali ići toliko daleko da dom prestanemo doživljavati kao puku građevinu ili svojinu — kao mjesto gdje se jednostavno možemo obući kako želimo i raditi šta želimo — i počnemo gledati na njega tako kao da se u potpunosti podrazumijeva da bi se svako trebao “osjećati kao kod kuće” kad je fizički kod kuće?
Kada dom u kojem se “osjećamo kao kod kuće” postane norma, to nas sprečava da sagledamo izgled — ili potpuno odsustvo — domova drugih ljudi. Dok god smo zaogrnuti privatnošću vlastitog doma, to nas možda udaljava od onoga što se događa pred našim vratima, u susjedstvu pa i šire.
Dostojevski to ilustrira u “Zapisima iz mrtvog doma”, gdje je zatvorenik prestravljen činjenicom da bi mu zatvor na kraju mogao nedostajati. Teško je i pojmiti da bi zatvor mogao postati dom, međutim Dostojevski ne piše uzalud da je “čovjek stvorenje koje se na sve može prilagoditi” te da je ta prilagodljivost ujedno i najbolja i najgora ljudska osobina.
Zastrašujuće je to što se možete prilagoditi na zatvor. Zastrašujuće je to što se morate privići na nasilje. I zastrašujuće je kada je nasilje nečiji dom i kada je to naselje nevidljivo drugima.
DA LI SVI ZASLUŽUJEMO DOM?
Povrh svega, da li svi imamo pravo da zahtijevamo i težimo ka domu?
Kada opisuje solidarnost među ženama svijeta, Alison Vir (Allison Weir) ističe sljedeće: “Možemo udružiti priznanje borbi i konflikata koji nas povezuju, utopističku viziju budućnosti i dom koji svi zajedno možemo dijeliti.”
Ovdje se potraga za domom povezuje s utopijom i tako postaje vječna potraga radije nego udobnost ili norma. To ima veze s priznavanjem borbi i konflikata koji se mogu odvijati unutar doma te s nagonom za korištenjem ovog priznanja radi nalaženja zajedničkog jezika. Možda i najvažnije od svega, povezano je sa spoznajom da postoje ljudi bez doma u figurativnom smislu (doma kao doživljaja) i u doslovnom smislu te riječi (doma kao fizičkog prostora).
Koncept doma u oba smisla iskusila sam vrlo duboko dva puta u svom životu: prvi put u toku rata na Kosovu, 1999, i drugi put sada, 2020. godine. Valjda zbog toga što je potraga za domom u oba navrata bila mnogo značajnija — mnogo oštrija, takoreći.
Okolnosti su 1999. godine bile su posve drugačije i tada sam bila u godinama kada je dom mogao biti bilo gdje. Za jednu četvergodišnjakinju, dom može biti u šumi, na traktoru, u izbjegličkom kampu — pa čak i u bijegu. Ipak, u bijegu ne možemo naći utočište kada smo prisiljeni da “ostanemo kod kuće”. Vratimo se sada toj poruci.
GDJE JE DOM ZA ŽENU KOJA SE SUOČAVA SA ZLOSTAVLJANJEM?
Žene su zatvorene kod kuće, ali tamo nisu nužno sigurne. Ukoliko ste u zatvorenom, to bi vas, ako ništa, moglo spasiti od koronavirusa. No, ne bismo smjeli zaboraviti da ova kriza nije okončala onu drugu, već postojeću krizu: kontinuirano nasilje nad ženama. Štaviše, treba imati na umu da niti jedan od svjetskih problema nije na čekanju dok se borimo protiv zaraze i nailazimo na nove probleme.
Zamislite da smo ozbiljnije shvatili sistematsko nasilje nad ženama, da smo na njega odgovorilo istim proaktivnim pozivom na borbu kao što to činimo s ovim virusom. Možda ćemo se uspjeti izboriti s virusom na sveobuhvatniji način. Sada kada smo svi primorani da ostanemo kod kuće, možda bi svijet trebao malo više zamisliti nad ubistvima i zlostavljanju žena — i zapitati se zašto se na to nikada do sada nije gledalo kao na akutan problem.
Za nas koji živimo ne samo tugujući za voljenom osobom koju smo izgubili uslijed femicida, već i sa strepnjom od toga ko bi mogao biti sljedeća žrtva, virus je samo još jedan u nizu strahova.
Problemi žena su se intenzivirali i intenzivirat će se i dalje, čak i kada se “oslobodimo iz kuće”. Trenutno, u jeku panedmije, žene rade dvostruko više u odnosu na period prije izolacije.
Nemojmo zaboraviti da izolacija žena nije ništa novo. Mnoge žene koje su i prije bile zaključane u kućama nikada nisu ni imale gdje. Jedino što se promijenilo jeste trajanje u kojem muškarci moraju ostati kod kuće, i djeca također, zbog zatvaranja škola i drugih društvenih prostora.
Žene kod kuće sada imaju više usta koje moraju hraniti, non-stop. U svakom momentu. Prije su možda i mogle odvojiti barem malo vremena za sebe — da gledaju TV, čitaju ili da rade nešto beznačajno što ih nije stavljalo u centar pažnje. Kažem “beznačajno”, ali to se ne mora doimati beznačajnim nekome ko se toliko trudio da konačno dobije priliku da uradi nešto za sebe.
Zarobljene sa svojim zlostavljačima, brojne žene su sada sve vrijeme na nišanu. U vezi u kojoj je nasilje norma, način života — pa čak i “dom” — često je jedino olakšanje fizički se udaljiti od partnera zlostavljača. Kako su sada na Kosovu uvedene mjere [suzbijanja pandemije], to je moguće učiniti samo u trajanju od 90 minuta dnevno.
U ovom periodu izolacije, žrtvama nasilja je dozvoljeno da u bilo kojem trenutku izađu iz kuće, no kada već mnoge od njih nisu imale kuda otići čak ni prije virusa, zašto smo onda uvjereni da imaju gdje sada kad je situacija još i dubioznija? Kada ih sigurnosni organi nisu zaštitili ni prije, kako da ih sada uputimo istim tim institucijama?
I još jednom: virus nije stavio prijašnje probleme na čekanje; u najboljem slučaju im je samo promijenio okus.
Na ovaj način se javlja opasnost od toga da se problem porodičnog nasilja afirmiše kao “privatna stvar”, stoga su kanali putem kojih se to nasilje verbalizuje i putem kojih mu se možemo suprotstaviti sada neophodniji više nego ikada. Kada se zlostavljanje drži u dnevnim sobama i kuhinjama naših domova, sam dom postaje utočište nasilja, ne žrtava.
Kada nasilje ostaje u privatnoj domeni zbog toga što se kanali pomoću kojih se o tome može javno govoriti ograničeni, zlostavljači naprosto imaju više slobode da se ponašaju nasilno. Ovdje se ne radi o tome da je nasilje u porodici sada kada smo u izolaciji vraćeno u privatnu domenu, jer ono nikada nije ni bilo javno pitanje.
GDJE JE DOM ZA LGBTIQ+ OSOBE?
LGBTIQ+ osobe, posebno one koje se nisu autovale svojim porodicama, prisiljene su da kod kuće preuzmu drugi identitet. Prisutan je strah da će ih i najmanja greška u najgorem slučaju koštati života, a u najboljem, da će ih početi prezirati.
Zamislite da svaki dan započinjete tako što poželite “dobro jutro” ljudima koji vas ne prihvataju onakvima kakvi jeste.
Virus nije izazvao homofobiju niti transfobiju, nego im je samo osigurao platformu — dom. Iako su gotovo svugdje autsajderi/ke, LGBTIQ+ osobe su prije možda nalazile bijeg u barem nekim sigurnim prostorima, što ne znači da je situacija prije bila bajna, ali i to je bilo nešto. Mali džepovi društva u kojima su ove osobe imale slobodu da budu svoje — džepova kojih ni prije pandemije nije bilo u izobilju — sada su itekako ograničeni.
Ne kažem da se priroda domova kao takvih mijenja, zato što se diskriminacija nije iznenada pojavila u ovom periodu, već se samo trajanje izloženosti nasilju kod kuće produžilo.
Dakle, ukoliko su se u jednom trenutku mogle “izolovati” u prostorima u kojima su bile prihvaćene, LGBTIQ+ osobe se sada moraju izolovati u prostorima gdje nisu dobrodošle. A to traje 24 sata dnevno, minus predah od 90 minuta (čak i manje za one koji imaju invaliditet). Kod kuće — posebno s obzirom na to kako porodice tradicionalno funkcionišu na Kosovu — privatnost je još uvijek koncept koji nailazi na slabo razumijevanje, a spremnost na njegovo shvatanje je nadasve ograničena.
Pored toga, ne znam koliko bismo ovdje trebali govoriti o privatnosti. Sada govorimo o osnovnom pravu čovjeka na puko postojanje, a kada vam dom to ne dozvoljava, onda svoje domove gradimo tamo gdje nas drugi prihvataju.
Upravo s tim u vezi, naš dom bi nas trebao prihvatiti onakvima kakvi jesmo i ne bismo trebali biti prisiljeni da to bude mjesto u kojem nismo poželjni. U tom slučaju je izlazak iz kuće sloboda, no ostanak primorava LGBTIQ+ osobe da kriju svoj sami identitet, ono što ih čini onakvima kakvi jesu. Ipak, to nije ništa novo — to nije došlo s pandemijom, niti će s njom otići.
GDJE JE DOM ZA SIROMAŠNE?
Jedna porodica je ne tako davno izbačena iz svog doma na ulicu, zajedno s namještajem, i morali su potražiti novi. Kada se neko istjera iz kuće usred pandemije, onda skoro sa sigurnošću možemo pretpostaviti da je ta osoba bila suočena sa siromaštvom i prije krize i da su male šanse da će stanje biti imalo drugačije kada se kriza okonča.
Sve dok je sam čin istjerivanja moguć — dok god ima istjeranih i istjerivača — oni koji se istjeruju ne mogu biti u svojim domovima, u figurativnom smislu doma kao utočišta.
Osoba koja nikada nije imala radni ugovor neće sad odjednom postati siromašna. Onaj ko nema novca da plati kiriju i živi u strahu od trenutka kada će gazda pokucati na njegova vrata oduvijek je bio siromašan i potlačen.
Zašto nas je virus zatekao u ovakvoj situaciji? Dok siromašni bivaju siromašniji, pritisak ne jenjava. Njihov frižider će ostati prazan i nada u to da će moći izaći iz kuće u potrazi za poslom polako nestaje.
Prema tome, možda je to jedina promjena uslovljena virusom. Njihovi najmiliji ostaju bolesni, no sada je i ta bolest ostala u četiri zida. Ne mogu ni zamisliti ima li išta teže od toga da ste pod krovom gdje krče stomaci, gdje bjesne bolesti i gdje se nema kud.
Život kakvim siromašni žive danas stao je u ove stihove koje je Miđeni (Migjeni) napisao prije gotovo stotinu godina:
“Siromaštvo i danju i noću rinta, radi,
Prsa i čela posve mokrih od znoja,
Do koljena u blatu, puno gnoja,
A prazna crijeva još se krive od gladi.”
Tračak nade je vani, unutra je patnja. A nada je opet samo nada sve dok se ne ostvari.
GDJE JE DOM ZA STARIJE?
Da se razumijemo, pričamo o starijima na Kosovu. Nije isto biti starija osoba u Norveškoj, recimo, gdje je sigurno lakše kada vas neko zamoli da ostanete kod kuće zbog toga što ostati kod kuće ne znači ostati zaboravljen. Starije osobe na Kosovu rizikuju da budu “daleko od očiju, daleko od srca”.
Osobe treće dobi, prvenstveno one koje nisu radno aktivne, opterećene su s još najmanje tri izazova u vremenu izolacije: ne mogu izlaziti zbog visoke opasnosti od zaraze, moraju se snabdjeti osnovnim namirnicama i brinu se sami o sebi — i sve to izuzmemo li podatak da se veliki broj njih suočava s ionako teškim bolestima još od vremena prije pandemije.
Pitanja se nastavljaju — gdje je dom onima koji nikada nisu imali dom? Teško je pronaći odgovor na to pitanje. Pogotovo s tim što, dok god uživamo u udobnosti vlastitih domova, jedva uspijevamo i postaviti takva pitanja.
Dom je ponekad samo zgrada. Ponekad je potraga, nedostižan cilj. Ponekad je utočište. A ponekad je, nažalost, leglo nasilja i tlačenja.
Ako je dom za vas siguran prostor, pridržavajte se pravila i nemojte izlaziti van. Tako ćete vi koji ste zaglavili kod kuće ranije moći napustiti domove; tako nasilje u porodici neće više biti privatna stvar. Ne zaboravite, siguran dom je privilegija.
________________________________________________
AULJONE KADRIJU (AULONË KADRIU) završila je politologiju na Univerzitetu u Prištini, te je pohađala predavanja na studiju o ženama, rodu i seksualnosti na Univerzitetu u Kanzasu, SAD.
Programska je menadžerka u Kosovo 2.0 (https://kosovotwopointzero.com/sr/ ), sa čijih je stranica preuzet ovaj tekst.
čovjek-časopis 