Bicikl s dva pomoćna točka ostao je u Nemačkoj. Nedugo pre povratka na Kosovo, mama i tata odlučili su da ga daju Riovom i Asuntinom malom sinu. Rekli su mi kako sada, pošto imam šest godina, treba da se naviknem da vozim bez njih. Bez pomoćnih točkova nema šta da izlazim na trem i da se stidim pred decom iz komšiluka. Dala sam sebi rok do kraja leta. Svaki dan izlazila bih s rođakovim biciklom na ulicu, i svaku noć pre spavanja brojala bih modrice i prepričavala mami: Danas sam pala samo dvaput! Brojala sam, još dve… ahmm, sada imam dvadeset i osam modrica. Mama nije imala vremena da se bavi mojim probama, imala je važnije priče s ljudima koje nije videla poslednjih sedam godina. Za mene ti ljudi nisu bili ni od kakvog značaja, razmišljala sam samo o biciklu. Kraj leta stigao je polako i ležerno, kao dobrodošao. Naučila sam da vozim bicikl na vreme, ali moja veština nije više bila važna. Preselili smo se u Mitrovicu, u novu kuću. Bez bicikla.
*
Prošlo je godinu dana otkako je tata kupio morskoplavi bicikl. Iako sam stasom bila manja od bicikla, opet sam svakog dana izlazila na ulicu da nadoknadim vreme bez njega. Sebi sam izgledala nedodirljivo. Dopadalo mi se kad mi se talasa kosa na vetru. Osećala sam se kao Pokahontas, samo s biciklom umesto konja. U šestom razredu mama je odlučila da promenim školu, škole u gradu su joj se činile bolje. Posle početka polugodišta, svaki dan ispraćala me je do taksija ispred kuće, što je bilo kao isprobavanje sreće na lutriji. Većinu vremena taksi je dolazio pun drugih putnika i rizik da zakasnim u školu bio je svakodnevan. Odlučila sam da idem u školu biciklom. Prvi problem rešen, domari su se složili da drže bicikl u školi jer napolju nije bilo mesta gde bi mogao da se veže lancem. Drugi problem, koji nije imao rešenje, bili su svi učenici u školi, koji su obavezno hteli da naprave krug posle časova. Kao jedina učenica koja je dolazila u školu biciklom, brzo sam postala slavna. Naročito među dečacima iz sedmog razreda. Neko je počeo da me zove „Devojčica koja je otišla biciklom na Mesec“ Na Mesec! Nijednoj drugoj devojčici nije uspelo da biciklom ode na Mesec, osim meni. Kašnjenja posle časova počela su da smetaju mami, a i meni su počele da dosađuju nebrojene molbe za jedan krug. Digla sam ruke, predala sam se vozačima taksija.
*
„Hej! Bicikli su za dečake!“, doviknuo mi je neki klinac na putu do grada. Nisam znala kako da se osećam. Prošlo je dvadeset godina otkako vozim bicikl i opet treba da se suočavam s takvim dobacivanjima. Je li na benzin ili na naftu? E, baš ti je dobar, da se menjamo? Da se trkamo? Daš mi jedan krug? Nikad ne znam kako da reagujem, ali se stalno pitam zašto ne viđam druge žene na biciklima, možda bi onda dobacivanja prestala. Ono što znam jeste da kada odem biciklom u grad uštedim šest eura, koje umesto taksisti ostavim sebi za paklo cigareta ili čašu crvenog vina. Kada drugarice i drugovi prave planove i dogovaraju se, zaborave da oni žive u gradu a ja u p. m. Njima jedan izlazak košta dva-tri eura, a meni osam! Srećom, proleće je, pa krenem na put do grada bez problema, s novcem u džepu.
*
Danas se nalazim s Besijem. Konačno sedimo zajedno. Često sam ga viđala u gradu, s nekim mojim poznanicima, ali nikada ranije nismo razgovarali, niti smo zajedno sedeli. Besiju odlično ide razgovor s ljudima, nikad nema problem. Ja više oklevam. Tako je i sa mnom počeo da razgovara nakon jedne poetske večeri. Nešto o gegijskom dijalektu, i o standardu, te zašto pesnici pišu na jednom ili na drugom. A meni je samo trebala cigareta, nije me mnogo bilo briga za dijalekte, meni je važno osećanje koje ti daje poezija. Jezik je samo sredstvo koje ti otvara vrata tog osećanja. Ali imam i nešto zajedničko s Besijem, oboje volimo slobodu točkova bicikla i oboje mislimo kako se mora pisati, jer ono što nije zapisano bude zaboravljeno. Zaista je tako. Ponekad svim silama pokušavam da se setim kako je grad izgledao prvi put kada sam ga videla, ali bez uspeha. Ne mogu da nađem tačno taj trenutak. Zaboravila sam ga. Ali osećanje pamtim. Grad mi je čuvao tajne, grad mi je izazivao mučninu i igrao se sa mnom, ali i ja sam ga toliko puta potcenila i ignorisala. Dugo nam je trebalo da otkrijemo svoju bol jedno pred drugim, i ne samo bol već i ljubavi. Više boli, toliko da ni četiri reke ne bi bile dovoljne da je isperu i pošalju negde daleko, dalje od pogleda, dalje od duše. Grad se polako menja i neprimetno, dok smo mi zaokupljeni našim svakodnevnim navikama, grad se menja. Grad se menja i ne pišu se ni pesme o njemu, sve se polako zaboravlja. Ali ako pogodiš neku mirnu noć, dok šetaš gradom, u nekoj mračnoj uličici nakon poljupca dragoj kad joj poželiš laku noć, možeš da čuješ neispevane pesme koje su ove ulice skrivale tokom godina, po asfaltu, bez žurbe.
*
U poslednje vreme češće idem na sever. Sebi ličim na mamu kada smo se vratili iz Nemačke. Želim da znam sve što mi je promaklo u poslednjih dvadeset godina, dok sam živela tako blizu, a opet daleko. Skoro je jedan drug otkrio neki kulturni prostor u blizini autobuske stanice. Četvrtkom se daju filmovi, ovo je drugi put da idemo. Kad se završio film, izašli smo napolje na razgovor i cigaretu. Pošto smo razmenili detalje o tome ko smo, gde živimo, šta studiramo, šta radimo, počeli smo da pričamo o gradu. Samo sam ja bila s druge strane. Morala sam da pređem most da bih stigla na drugu stranu i pogledala film i porazgovarala s ljudima. Mira nam je ispričala svoj doživljaj. Jednog dana uzela je bicikl i vozala ga bez cilja, pa joj je palo na um da pređe na drugu stranu. Nikad ranije nije bila tamo, nikada pre nije videla jug osim u vestima. Bicikl joj je davao osećaj moći, brzine, s njim je bila nedodirljiva. Ako bi je neko otkrio ili krenuo za njom, ona bi svom snagom udarila u pedale i vratila se. Nekih petnaestak minuta provela je na samom mostu, gledajući na drugu stranu, odmeravajući pogledom teren, s jednom nogom na zemlji a drugom na pedali, i krenula. Čim je prošla Dom kulture, Čarlija, opštinu, i stigla skoro do kružnog toka, od straha i zbunjenosti samo što nije zgazila nekog klinca. Sad kada je otkrila svoj identitet, morala je odmah da se vrati. I tako su ljudi na ulici već počeli da sumnjaju, pratili je pogledom, netremice. Poslednje reči je izgovorila zajedno s dimom cigarete. Rekla sam joj kako i ja imam isti osećaj kad god prelazim most, čini mi se kao da mi piše na čelu ko sam. Njoj je zvučalo kao da sam to rekla tek iz pristojnosti. Na kraju sam je pitala jesu li svi koji su je pratili pogledom bili muškarci. Malo se zamislila i rekla: Sad kada razmislim o tome, da.
s albanskog preveo Đorđe Božović
______________________________________
MEVLUDE SKUROSHI je iz Mitrovice. Studira književnost u Frankfurtu.
Sedeo je na klupi pred kamenom kućom i skidao zakorelu krv sa sekire, pevušeći:
„Samo Suncu i svom psu i svom oštrom sečivu verovaću dok sam tu verovaću dok sam tu…“
Himnu nastalu iz prkosa i žudnje za životom naučio je u tamnici. Nakon izlaska nije hteo među ljude. Popeo se na brdo i živeo skromno.
Malo dvorište koje je spreda bilo tik uz zapušteni zemljani put gledalo je na dolinu i daleku, kao dukat malu varoš presečenu rekom i okruženu zaseocima. Između drvene ograde i kuće bilo je mnogo zabodenih kočeva za povrće. Pozadi se pružao duguljasti čokot grožđa sve do šumarka i izvora potoka.
Povremeno bi ostavio nauljenu krpu s kojom je čisto sekiru i gucnuo vina taman da nadraži nepca. Njuška ogromnog psa bila je zarivena u sočne, žive iznutrice.
„Svakom po zasluzi, jel tako Vučino?“
Rep je lelujao vazduhom. Bilo je neke nepravde i humora u tome zvati psa pred kojim su vukovi i medvedi bežali Vučina, pomislio je i nastavio sa pesmom ponavljajući isti stih u nedogled. Trudio se da uspori vreme.
„Jel to Leho peva ili me uši varaju?“
Do njega je iznenada stigao ženski glas negde za krivinom, niz put. Kona i Begdija, koga su u varoši zvali Bego, su bili jedini ljudi koje je viđao. Imali su voćnjak tu na vrh brda, odmah pored. Bego je dolazio samo u proleće i jesen. Njih dvojica bi se tad pomagali. Ovo je bila njena letnja poseta voću.
Čim se približila, Kona je sklonila pogled sa Lehovih prosedih prsa koja su se gola presijavala od znoja. Spustila je glavu preda se bez remećenja sporog hoda, sve dok joj se nije javio.
„Zdravo, Kona.“ „Zdravo živo. Dobra godina, jel? Zaklao si svinju?“ „Dva carska vepra!“ „Vepra? Nije ih bilo ranije.“ „Sad će ih još.“ „Još?“ „Da osvete braću.“ „Neće uplašena divljač na krvavu sekiru, a tek ne na tu zver koju nazivaš kučetom.“ „I ja sam mislio neće kad eto. Dođi da pogledaš.“
„Nije mogla da vidi rasprostrte mrcine od gustog zeleniša oko kočeva.“
„Sigurna sam da su svi pobegli. Ne brini za ostale, Leho. „Uđi da pogledaš. Da posle ispričaš i Begdiji.“
Glas mu je bio sasvim spokojan, sem jedne skoro neprimetne, tanke žile molećive potrebe za svedokom. Zastala je tačno ispred odškrinute kapije dok joj je mahao sekirom da uđe. Želela je da vidi.
Taman što nije pitala da joj naseče parče da ponese Begdiji, umesto dva vepra ugledala je dva iskasapljena muška tela u pocepanim odeždama carske vojske. Ležali su beživotni, sablasnih pogleda. Njena zjapeća vilica je od šoka visila u tišini. Nagli nestanak zvukova učinio je da čak i mljackanje čeljusti stane: Vučina je na tren podigao glavu sad već crvenkastog krzna, a onda se vratio gozbi punoj isprepletanih i pregriženih creva i bućkuriša od ljudske džigerice.
„Kona, došli su da me vode u rat.“
Ona je ćutala. Gledala ga. Nije vraćala pogled na ono dole. Svedočila je mnogim ružičastim redovima rebara zaklane stoke i mrtvim očima na telesima životinja koja su visila o stare kuke, ali nikada sekirom i očnjacima preklanim ljudima, rasparčanim i razmrcvaljenim.
Kako joj je do svesti dopiralo ono što je rekao, tako se prvobitni strah od(!) njega kap po kap pretakao u strah za(!) njega. Uhvatio ju je pod mišicu i odveo do klupe, okrenuo je nasuport telima i postavio da sedne. Tada je prvi put još od borbe pustio sekiru i mirno joj je sipao čašu vina. U glasu mu je i dalje bio onaj isti spokoj.
„Izgleda da carstvo kreće u novi pohod. Rekao sam im da ću pre umreti nego da ratujem za njih. Kazali su da su im potrebni svi dukovi, da ne smeju da rizikuju da i jedan duk bude prisvojen od neprijatelja. Ja sam im ponovio da ću pre da umrem nego da ratujem za bilo kog. Nisu mi verovali. Nisu ni kad sam im rekao da sam svoju moć darovao drugome da bih se otarasio odgovornosti i problema. Ja sam već dugo običan čovek, Kona. Onakav kakvim me znaš.“
Slušala ga je i ćutala. To što je izgovorao nije joj imalo smila i nije umanjivalo njen strah.
„Ostatak jedinice je sasvim sigurno već krenuuo na ovamo. Znajući ih, desetak ih je isprva ostalo dole da se zabavlja i čeka, a poslali su ovu dvojicu zelenih jadnika da se popnu sa sve mačevima, plaštovima, željom za dokazivanjem i naivnom hrabrošću.“
Otvorila je usta kao da želi nešto da izusti pa zastala.
„Pričaj slobodno, Kona. To sam i dalje ja, Leho.“ „Šta… šta ćeš sad?“ „Ništa.“ „Šta ćeš kad stignu ostali?“ „Ništa.“ „Ne razumem, beži čoveče!“ „Bežao bih da mogu.“
Pokazao je rukom na ono što je ona godinama doživljavala kao rogobatnu tetovažu sa robije. Vijugava crna linija činila je obruč oko njegovog vrata.
„Približi se i dobro pogledaj.“
Iz blizine se primećivalo da linija na njegovoj koži pulsira, da se po par milimetara širi i skuplja.
„Mogu da me pronađu gde god da pobegnem.Kabalsko uže. „Kako ćeš da se spaseš?“ „Nikako.“ „Ne razumem?“ „Umreću, Kona. To je već gotovo.“ „Ubićeš se?“ „Ne, sačekaću ih sa sečivom i umreću, evo baš tu.“
Pokazao je na dva iskasapljena momka a ona se okrenula i još jednom ih pogledala. Deo njegove smirenosti prešao je i na nju.
„Voleo bih da popijemo po čašu vina. Život je kratak.“
Bio je ozbiljan u svojoj nameri, sa bezbrižnim smeškom nekoga ko uživa u sunčanom danu i pogledu na dolinu. Uzela je vino i prinela ga ustima.
„Živeli, za Begdijno i tvoje zdravlje i sreću. Za decu uskoro, nadam se.“ „Hvala ti. Za sad nam nije suđeno.“ „Sudbina se kroji i prekraja.“
Ne i Lehova. Ona je bila zapečaćena i on je bio u miru s tim.
Blagi vetar lelujao je lišće obližnjeg šumarka i perje jastreba koji je širio krila nad dolinom. Nije bilo oblaka. Posle prve usledila je i druga čaša vina. Sama je pružila ruku ka buteljci.
„To vino je jako, da znaš.“ „A život je beše kratak, zar ne Leho?“
Otpustila je ramena i sama se osmenuhla. Lice joj je bilo ka putu i padini, ka livadama, pašnjacima, njivama i udaljenim redovima istobojnih mrlja: krovovima varoši.
„Zavidim ti što si proveo tolike godine ovde u miru.“
Gledao je njeno lice sa strane kao da gleda san o nepostojećoj budućnosti i zamišljao lepe bore koje će dobiti od starosti jako dugo nakon njegove smrti. Uhvatila ga je u sanjarenju.
„Zašto me gledaš?“ „Oprosti. Mlada si.“ „Nisam tako mlada.“ „Jesi, posebno za nekog mojih godina.“ „Za nekog tvojih godina ti se dobro držiš.“ „Kona…“
Oči su prestale da im se razilaze.
„A Begdija?“ „Reci mu da sam te primorao.“ „Neće poverovati.“ „Reci mu da su te vojnici presreli i da sam poginuo sveteći tvoju čast.“ „Ne. Ne mogu, Leho.“
Instiktivno je stavila skoro praznu čašu na panj, ustala i okrenula se ka leševima. Pas veliki kao magarac je ležao sit. Kapija je ostala odškrinuta. Put pust.
„A šta ako naiđu?“ „Čućemo ih. Imaš izlaz pozadi.“ „Ne mogu.“ „Ne sećam se više žene. Ubili su je pre moje robije. Bila je opasnija od mene. Želim još jednom da se setim svega.“
Rekao je sve šta je imao. Bez uzbuđenja. Bez namere da nagovara. Sedeći je podigao čašu u vis i klimnuo joj glavom u znak poštovanja i pozdrava zanavek. Ona je gledala u kapiju.
„Nećemo ih čuti.“ „Ima ko će.“
Pokazao je ka dremljivom Vučini.
„Ne mogu.“
Klimnuo je glavom i nastavio da gleda u daljinu čekajući da mlada žena ode. Uzela mu je krvavu ruku i brzim koracima ga uvela u kuću. Stajali su neko vreme ćutke dok nije počeo da joj miluje kosu i obraze. Radio je to kao da mazi kuče. Ruke i noge su počele blago da mu se tresu, njoj takođe. Nespretno joj je poljubio čelo i starim, hrapavim jagodicama sporo i jako dugo klizio po tkanini na grudima. Naglo ga je zaustavila i udaljila od sebe. Očima mu je saopštila isto što i rečima.
„Ne moraš biti nežan, Leho. Radi šta hoćeš.“
***
Ležeći nakon svega pored njega, sada je ona dodirivala njegove grudi, osokoljena.
„Reci mi šta su dukovi?“
Hteo je da joj kaže, ali Vučina je u tom trenu glasno zarežao na nešto, a odmah zatim počeo i da laje. Raščupane kose i rascepanih haljina, Kona je skočila na jake noge i istrčala pozadi. Do malo pre skriveni i kao brašno beli delovi tela su joj brideli od bola i rumenili se se dok je trčala iza čokota grožđa ka drveću. Iza sebe je ostavljala smrt bežeći od mesta na kome se osetila najživljom. Delovi kože će joj uskoro poplaveti a opojnu poplavu bola i ekstaze će dugo zazivati pod blagim, voljenim Begdijom.
Leho je isprva bez pomeranja otpratio njen hitri beg kroz okvir zadnjih vrata, ustao, navukao šta je imao, polako istupio pred kuću i uzeo sekiru. Bilo je dovoljno jedno miran da Vučina prestane sa lajanjem.
„Došlo je vreme da mi se odužiš, Vučino. Kada sam te oživeo preneo sam ti glavninu svoje moći i čuvao te od nje što sam bolje mogao. Oprosti i hvala ti.“
Koraci carske vojske su se jasno čuli dok je Leho drškom sekire ocrtavao krug u zemlji oko sebe i svog jedinog prijatelja. Prislonio mu je čelo uz čelo i počeo da mumla bajalicu zaboravljenog jezika. Kao da je crpeo nešto iz Vučine dok je njegov krzneni saborac bivao fizički sve manji dok nije počeo da lični na običnog velikog psa. Kada je tihi poj stao Vučina je zacvileo i pao, beživotan.
Duk Leho je celim svojim telom isijavao ljudskom umu neobjašnjivu, mraku sličnu svetlost. Znao je da ovako star i ovoliko godina bez moći u svom telu ne može da se nosi sa dvocifrenim brojem protivnika, bez obzira što su to bili obični carski vojnici koji su služili verovatno po kazni u ovoj vukojebini. Imao je pravo.
Trojica ih je preživelo, osakaćenih umova, dovoljno ludi da im niko od običnih ljudi neće verovati kada mucajući budu prepričavali čemu su svedočili. Sva trojica će se ubiti nemogaviši da se izbore sa unutrašnjim haosom.
Poslednji Lehovi ostaci klizili su među tankim dlačicama znojavog ženskog bedra. Zadihana je dotrčala do potoka da ih spere ali ih je u poslednjem trenutku ipak pokupila prstima i pohranila nazad u sebe.
__________________________________
LAZAR VELJKOVIĆ rođen je 1986. godine u Zaječaru. Studirao na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu i na odeljenju za Etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Nakon nezavršenih studija je trbuhom za kruhom ušao u svet marketinga, te u tridesetima naučio sebe nužnom eskapizmu iz agencijskog i korporativnog života putem kratke, prozne forme. Završio početnu i naprednu godinu radionice kratke priče HILA koju vode Vladimir Arsenić i Srđan Srdić, urednici izdavačke kuće Partizanska knjiga. Bio je i na spisateljskoj radionici koju vodi spisateljica i prevoditeljka Ana Marije Grbić. Objavio dve kratke priče u časopisu Razvitak (2019-2020), jednu kratku priču u časopisu Buktinja (2022), tri kratke priče na portalu Čovjek-časopis i jednu kratku priču na Strane.ba. Objaviće zbirku priča do kraja 2025. godine, a trenutno radi na svom prvom romanu.
Iste večeri, Igor se vratio k meni kad je završio s obavezama. Odlučili smo jesti kod kuće pa sam napravila brzu večeru, a onda smo se zapričali na kauču moje sobe koja je ujedno služila i kao dnevna. U jednom trenutku upitao me želim li otključati sobu s uspomenama. Pritisnula sam prekidač i žarulja visećeg bijelog lustera iz sedamdesetih prosula je mlitavu svjetlost na prostoriju. Prvih nekoliko sekundi Igorov izraz lica odavao je frapiranost, a nedugo zatim, u kutu njegovih usana zatreperio je sjetan osmijeh. Bio je to zapuh nostalgije za vremenom u kojem smo oboje odrastali. Kao da ni sam nije znao u što bi prije pogledao. U mom memorijalnom centru Igor je, premda to nisu bile njegove osobne uspomene, bio na prilično poznatom terenu. „Pa ovo je muzej“, rekao je tiho. „Nakupilo se s godinama. Neke sam stvari bacila, ali dosta toga čuvam u ovoj sobi otkako više nema nikoga“, odgovorila sam. Neko vrijeme smo šutjeli. Ja sam sjedila na rubu starog tamno-oker kauča na kojem je nekoć spavala Ljudmila, a Igor se obzirno, gotovo na prstima, pomicao amo-tamo, proučavajući artefakte i relikvije jednog prošlog vremena. Prostorijom je dominirao smeđi regal od punog drveta sa zastakljenim vitrinama i otvorenim policama. Nikada Ljudmila i Barba nisu ozbiljno renovirali ništa, investirali su isključivo u nužne popravke kvarova poput onih na bojleru, veš-mašini, brojilu ili plinskim instalacijama. Dekor i estetika sobe u kojoj su spavali do svojih smrti čuvali su duh života iz doba bivše države. Kada su umrli, njihovi su duhovi nastavili čuvati duh vremena: sveske enciklopedija u policama i usnule goblene na vrhu regala, boce vinjaka i ostalih teških špirita u matiranoj vitrini, set porculanskog posuđa koje se nikad ni za koga nije iznosilo, heklane tabletiće. Bijele pamučne gaće i rebraste potkošulje u četvrtastim stranama regala, tamo do vanjskog zida; a u onim većim, u sredini – kutije od beskorisnih ispijenih vitamina, plastični globus na stalku, primjerke ilustriranog časopisa Svijet, potrgane i selotejpom lijepljene okvire jeftinih dioptrijskih naočala, razglednice sa zimovanja na Bjelašnici, razglednice s ljetovanja iz Zadra, božićne i novogodišnje čestitke s motivima košuta u snijegu, djevojčica i dječaka na sanjkama iza kojih se u svjetlucavoj zimskoj noći naziru dimnjaci u toplim kućama, fotoalbume s dokazima o prvim koracima i vjenčanjima (oni o razvodima nikad ne dospiju u te povlaštene spomenare). „Mogu li?“, okrenuo se Igor prema meni pokazujući prvi album na gomili, tražeći moje dopuštenje. „Da“, rekla sam, pomalo i sama iznenađena prisnošću s kojom ga propuštam u memorijalni dio bunkera. Sjeo je pokraj mene i otvorio prvu stranicu fotoalbuma s plastificiranom naslovnom stranom na kojoj djevojčica u bijeloj haljini bere sitno žuto cvijeće na livadi. Okrenuta je leđima i ne vidi joj se lice, ali unutra je upokojeno nekoliko meni važnih lica i života. Između prve dvije stranice albuma, umetnula sam još davno, u malim plastičnim vrećicama, odrezane uvojke kose s dvije glave. Točnije, kestenjasto-plavi uvojak ravne kose moje majke i sijedi, trajnom ukovrčani uvojak njezine majke, Ljudmile. Ugledavši te pramenove na koje sam zaboravila, tu kosu mrtvih majki, nešto se u meni pobunilo, neki su duhovi gotovo nečujno, poput suflera iza kulisa, u mom umu uporno počeli došaptavati riječ ne. Uzela sam album iz njegovih ruku i zatvorila ga. „Oprosti, ali ipak ne bih. Nije trenutak. Ali pogledaj sve drugo što te zanima“, rekla sam. Igor je poštovao moje granice, no znatiželja u njegovom glasu nije. „Razumijem. Je li to majčina kosa?“ „To je kosa svih mojih majki.“ Sve te biološke i odgojne figure ionako su u mom životu bile pomiješane, kao što je sumanuto pomiješano bilo i sve u toj zaključanoj i zagasitim, masivnim zastorima zastrtoj muzejsko-kazališnoj prostoriji. Lutke su i dalje bile žive, provirivale su iz svega; iz jednoličnog zvuka pritiskanja prašnjave nožice šivaće mašine, iz škripe nikad podmazane mesingane ručke na napuklom staklu lijeve strane vitrine, iz ljepuškastih, a blaziranih lica zaobljenih šarenih babuški koje se tako okrutno repliciraju – posegneš za jednom, a u njoj druga, a u toj treća, a tu je i četvrta, sve do one sićušne, u živopisnu nošnju i maramu odjevene replike prvobitne babuške ili je to pak matrjoška, nevaljalice male rasklopive, bake, majke, nikad ne znaš koja je koja. Još uvijek nešto gunđa i ne da se ni Barbina kutija s dokumentima koji svjedoče o nekadašnjoj zavedenosti u sustav; vojna knjižica, štedna knjižica, devizna knjižica, odresci računa, letci i reklamni materijal niskobudžetnih prehrambenih lanaca, liječnički nalazi. Sustav vjere, poljuljane, svedene na mali medaljon s likom Djevice Marije, zaboravljene u kutiji Bata cipela, negdje između zavoja, flastera i masti. Zdravo budi, Marijo. Bale tkanina, svežnjevi krojeva, krede, igle, vuna, konci, gumbi, ziherice; posljednji (tada prvi, tek iznikli) mobiteli, penkale, patrone, tranzistor, digitroni, kazete; kuharice sa zamašćenim listovima i obilježenim receptima, zalihe nikad obješenih novih zavjesa, isprane krpe, frotirni ručnici, karirane pidžame, gaze, paket higijenskih uložaka Ona; herbariji, spomenari, leksikoni, mapa likovnih radova, barbike, drvene bojice, pastele i tempere, ljubičasta haljina sašivena za maturalac u osnovnoj školi, pionirska knjižica, kapa i marama, zdravstveni karton, dude i podbradnjaci; snop pisama povezanih tankom špagom i na njega naslonjena fotografija u bijelom okviru… Igor je zastao kraj pisama i dugo gledao u tu fotografiju, ne dodirujući je. U nekoj ulici, dvoje odraslih, muškarac i žena, držali su djevojčicu za ruku. Pogledao je mene pa ponovno fotografiju i prvo pismo na vrhu snopa, pečatirano, sa švedskom poštanskom markicom. Adresirano na gospođu S. „Tvoji roditelji?“, upitao je u pola glasa. „Da.“ „Ako želiš, možemo izaći“, rekao je. „Idemo zapaliti“, odgovorila sam, propustila ga kroz vrata, ugasila svjetlo i zaključala duhove. Ostatak večeri proveli smo razgovarajući o obiteljima. Ljudi koji odrastaju u relativno sretnim i normalnim okolnostima lakše govore o tome. Već je u Sarajevu, kada smo se upoznali, shvatio da ne volim o toj temi, ali pohvatao je kroz naše prijašnje razgovore neke sitnice. Zanimalo ga je što se zapravo „dogodilo“ (glagol je izgovorio jako polako i pažljivo), kopkalo ga je zašto o tome ne govorim. I doista, što se zapravo „dogodilo“? Prije bih rekla da se niz događaja događao. Nikad se nešto enormno, lako pamtljivo nije jednostavno „dogodilo“ i samim time zasjelo na tron dramatike. Traumatizmi su posljedica niza događaja i na neki izvještačeni način vječno traju i trule, narastajući u našim dušama poput fantazmagoričnih nemani nalik na Goyina čudovišta, bez svršavanja.
__________________________________
MAJA RUČEVIĆ rođena je 1983. u Zagrebu gdje je diplomirala francuski jezik i književnost i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Radi kao prevoditeljica s francuskog i engleskog jezika. Više od deset godina radila je kao novinarka. Piše poeziju i prozu. 2016. joj je objavljen roman prvijenac „Je suis Jednoruki“ (Algoritam). 2022. objavljena joj je zbirka pjesama „Sutra ćemo praviti anđele u padu“ u Biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca (HDP). 2025. objavljen je njezin novi roman „Borilište“ (Hena com). Dobitnica je nekoliko nagrada za poeziju (Ratkovićeve večeri poezije, 2008. i 2009., Ulaznica, 2022.). Radovi su joj ušli u finala i polufinala književnih natječaja u regiji; proza i poezija zastupljena u brojnim književnim časopisima i publikacijama. Članica je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Trenutno radi na svom trećem romanu.
Bilo nas je šestorica u bolničkoj sobi. Svi isti, svi žuti. Bojao sam se jednog kojeg su oslovljavali nadimkom Sarma. On nije učestvovao u našim sobnim razgovorima. U rijetkim prilikama kad bi progovorio bili su to nepovezani, agresivni monolozi. Kad je doktor dolazio u jutarnju vizitu, Sarma je oblizivao srednji prst i gurao ga sebi u uho ili nos i govorio nešto kao da ga je neko jebao u glavu. Smijao se poput glasanja čimpanze i mrdao kukovima kao da jebe. Da li je glumio idiota da bi ga otpustili iz vojske ili je to doista bio, nisam saznao. Moj krevet se nalazio uz prozor. Na moju sreću, nasuprot i dijagonalno od Sarminog. Većinom su bolesnici izbjegavali krevete uz prozore. Navodno im je smetalo sunce a zapravo su se bojali gelera i zalutalih metaka. Do mene je ležao vojnik srednjih godina koji je svaki drugi dan dobivao dvije boce biljnog crvenkastog napitka. „Momak, hajde, molim te, pij ovaj čaj ako možeš. Gadan je, ali moji kažu da je dobar za jetru. Ja ovo ne mogu, a žao mi ga prosuti.“ Bilo je važno preživjeti rat i svako je imao neki svoj način kako ostati u toj igri što duže. Pio sam čaj redovno. Svaki drugi dan stizale su mi nove boce. Htio sam da se oporavim što prije. Ne da bih se vratio u jedinicu i borio za nečije ideje, narod ili državu. Ne, u meni heroja nema, a ponajmanje takvog. Htio sam samo da budem zdrav. Veselilo me je što je moj krevet uz prozor. Mogao sam gledati ptice koje su dolazile na bor i dvije bijele breze. Uveseljavale su me i pomagale da prekratim duge sate dosade bolničkog života. Dolazili su najčešće vrapci i golubovi. Ponekad bi se pojavila neka svraka koja bi svojim promuklim kreštanjem unijela pometnju među ostale. Letjela bi okolo i ostavljala utisak užurbanosti. Znala se pojaviti i gugutka koja se ne bi dugo zadržavala, ali bi mi uljepšala dan. Kad ne bi bilo ptica, uživao sam u promatranju grana na vjetru. Pokušavao sam uočiti obrasce njihovog kretanja. Zbog promjenjive snage i smjera vjetra to je bilo nemoguće. Neke su se nepredvidivo trzale, neke su kružile u smjeru kazaljke na satu, neke obrnuto. Na granama breze treperilo je lišće. Kad bi bio sunčan dan, zabavljao sam se gledanjem u krošnju drveća i predviđanjem gdje će se sunčeve zrake za trenutak pojaviti. Djed, očev otac, dosta me je naučio o pticama. Između ostalog, i kako razlikovati gugutku od grlice, iako obje imaju ogrlicu oko vrata. Djed je znao sve o drveću, pticama, biljkama, ribama i divljim životinjama. Četiri godine tokom Drugog svjetskog rata krio se od mobilizacije i od svih vojnih grupacija i formacija. Nije imao srce ratnika. U šumi i sa šumom je živio. Volio sam slušati njegove priče kako se prave zamke za ptice i životinje, koje gljive su jestive a koje ne, koja biljka liječi koju boljku. Dok sam bio dijete u SFRJ, stidio sam se što djed nije sudjelovao u NOB-u. Mislio sam da je bio kukavica. Ali sada, nakon što sam i sâm bio u ratu, promijenio sam mišljenje. Uvidio sam koliko je njegova odluka bila hrabra, i koliko mu je vještine trebalo da je provede u djelo. Kada roditelji ne bi bili u blizini, djed bi mi znao pričati o svojim poslijeratnim godinama. Nije se uspio uklopiti u novi poredak. Nije bio štetni element socijalističkog društva, ali nije pokazivao ni visoka patriotska osjećanja što ga je na neki način, u godinama poslijeratnog poleta, činilo disidentom. Misaona policija ga je uvijek držala na oku. Iza rata je radio, kako bi on to rekao, na dobrovoljnom prisilnom radu krampom i lopatom. U osnovnoj školi sam napisao literarni rad o njemu, o tome kako je obnavljao porušenu zemlju i bio sudionik omladinskih radnih akcija (ORA). Još jednom sam pokazao da se prošlost češće izmišlja, nego što se događa. Sastav je nagrađen na natjecanju Titovim stazama revolucije. Za nagradu sam dobio knjigu Šesta proleterska koju nikada nisam otvorio. Na svu sreću, djed je umro ranije, pa nije bio svjedok ovog prekrajanja istorije. Premda cijelog života bezbožnik, pred smrt mi je rekao da Bog postoji. Da ga je sreo u šumi i da ga i ja tamo trebam tražiti, ako mi zatreba. Slušao sam ga tada sumnjičavo i njegovim riječima nisam pridavao važnost. Kao i većina djece odgojene u zemlji jednakih i jednakijih, nisam vjerovao u Boga. Vjerovao sam sistemu i onome što nas uče u školi, a učili su nas da trebamo vrijedno raditi i biti strpljivi, i da će sve na kraju biti OK. Sanjali smo i nadali se, i to je bilo tako lijepo. Ali, ljepota našeg kolektivnog sna nas nije spasila. Na kraju, stigli smo gdje smo stigli. Ja u bolnicu sa žuticom. Igračka u tuđim rukama. Bilo je vedro, tiho i mirno jutro. Jedno od onih što ne nagovještavaju nikakvu opasnost. Ni Sarma nije izvodio svoju debilnu predstavu tokom vizite. Zabavljao sam se promatrajući par vrabaca kroz bolnički prozor. Mužjak bi došao do ženke i brzo, kao kriomice, dodirnuo joj kljun, pa odletio na drugo drvo. Čim bi sletio i malo se proljuljao na vršku grane, vraćao se nazad, kao da se nečeg dosjetio. Iz daljine se čuo zvuk poput prigušenog udara groma. Ptice su nestale. Fijuk i eksplozija. Zgrada se zatresla. Čuo se lom i prasak stakla. Iznenadan pritisak udario mi je u uši. Nastao je muk. Žmirim na podu pored kreveta s rukama preko glave. Kosa mi je puna krhotina stakla. Otvaram oči. Vidim. Ustajem, istresam staklo iz svojih malih papuča i obuvam ih. Mogu hodati. Nije mi ništa. Medicinsko osoblje trči kroz duge hodnike. Krici u dimu i prašini. Svi smo u hodnicima, jedva se mimoilazimo. U dekama, koje služe kao improvizirana nosila, odnose ljude. Kroz deke curi krv po uglačanom hodniku. Puno krvi. Bolesnici teturaju, žele negdje da se sakriju, ali ne znaju gdje. Bolnica nema podrum, nema sklonište. Na krov dvospratne zgrade pala je granata, i upala u sobu do moje. Mi, pacijenti s drugog sprata, prebačeni smo u hodnik na prvom. U hodniku nije bilo prozora. Bili smo u polumraku. Na prvom spratu su bili pacijenti u jakim bolovima i crveni u licu. Bolovali su od neke misteriozne bolesti. Neki su bili tako oteklog lica da im se oči nisu vidjele. Nisam mogao ni zamisliti da ljudska glava može tako izgledati. Dvojica su umrli. Mi, žutičari, bili smo u strahu da se ne zarazimo tom bolešću. Na svu sreću, doktori su je uspjeli demistificirati. Mišja groznica. Ne prenosi se s čovjeka na čovjeka. Vojnici su se zarazili jedući šumske jagode. Odahnuli smo. U bolničkim sobama su se rasprsnuli svi prozori. U narednim su danima umjesto stakala stavili impregniranu najlonsku foliju s UNHCR-ovim plavim logotipom. Ptice se više nisu vidjele. Nakon mjesec dana sam pušten iz bolnice, a pet mjeseci nakon mog izlaska prestao je rat. To su bile godine fanatične vjerske i nacionalne mržnje, ubijanja, masovnih grobnica, silovanja, logora, sabirnih centara, granata, snajperista, pljačkaša, paljenja, vojnih punktova, PAM-ova, PAT-ova, M-ova, VBR-ova, zolja, kalibara, rasprskavajućih, nagaznih, poteznih, pasa lutalica, redova za vodu, humanitarne pomoći, ratnih profitera, konvoja, amputiranih ruku i nogu, inficiranih rana, gladi, mraka, hladnoće, bolesti, straha i PTSP-a. Godine kakve normalan čovjek teško može i zamisliti a kamoli shvatiti i objasniti. Godine u kojima je mržnja bila mnogima glavni motiv postojanja. Mahnito smo se tamanili, bez milosti i suosjećanja. Užas, all inclusive. Trebalo mi je dosta vremena da se odviknem od nekih stečenih ratnih navika. Svaki put kad bi nešto nenadano tresnulo, kad bi propuh zalupio vrata ili prozor, bacao sam se na pod i pokrivao glavu rukama. Kada bih shvatio da to nije ono što sam mislio, lagano bih ustao, osvrnuo se oko sebe, otresao prašinu i nastavio kao da se ništa nije desilo. Nekad bih hodao gradom i pogledom tražio najbolji zaklon od snajpera. Pitao sam se s kojih visokih položaja bi mogao snajperista zapucati. Gledao sam i gdje se mogu sakriti ako kiša granata iznenada počne padati. Kad pomislim koliko je djece i dobrih ljudi poginulo, osjetim nelagodu što sam preživio. Neke stvari sam zaboravio, ali većine sam se sjećao i to bez kronološkog redoslijeda. Izranjala bi sjećanja neočekivano kao kratki fragmenti, nekompletna, nepouzdana i van konteksta. Nekad se pitam da li smo to bili mi, da li se to stvarno desilo, ili je sve bilo jedna duga noćna mora. Kao što vjetrovi mijenjaju oblake, godine su mijenjale moja sjećanja. Neka su se potpuno raspršila i nestala. Bol s desne strane ispod rebara s vremenom je nestala, ali se javljala kao podsjetnik da je prošlost bila stvarna i da ju je teško zaboraviti i kad se to želi.
*
“‘Produženi ponedjeljak’ priča je o Alenu, arhitekti u pedesetim koji se ne snalazi u okruženju i vremenu u kojem živimo. Na momente hladan, Alen na ljude djeluje iritantno, a ustvari je osjećajan muškarac koji samo nije spretan u iskazivanju emocija što ih gaji prema svojim bližnjim. Dok mu se brak raspada, Alen se zbližava s kolegicom Unom. Nakon što mu Una otkrije svoju tajnu, njihov odnos kreće u neočekivanom smjeru. Una ubrzo doseljava kod Alena a s njom i njena prijateljica s malim sinom Janom. Alenova svakodnevica poprima sasvim novi ritam. Čitatelji postaju svjedoci tople atmosfere u nesvakidašnjem kućanstvu… Posebnu pažnju privlači mali Jan, izuzetno bistar dječak kojem Alen postaje figura oca – vodi ga na utakmice, zajedno čitaju knjige i igraju šah. No, to nije jedina priča u ovom lijepom romanu, već samo jedna od onih koje ovu prozu čine iznimno uzbudljivom. Kao pozadina svega o čemu čitamo stoji Alenova rodna kuća u provinciji, nedaleko od Sarajeva. U toj kući, u Alenovom sjećanju, klati se tijelo njegovog mrtvog oca. Ovo je knjiga kojom se želi posložiti nečiji život i preurediti prošlost, baš onako kao što bismo svi u pojedinim periodima života htjeli preuređivati roditeljske kuće. I tako preusmjeravati vlastite živote koje smo već uvelike odživjeli.” – Almin Kaplan
____________________________________
FRANJO ŠOLA (1969.) po zanimanju je inženjer elektrotehnike. Otklanja kvarove i rješava tehničke zavrzlame. Nekada je trčao maratone, a danas uživa u laganijem ritmu, vožnjama biciklom i planinskim šetnjama uz branje ljekovitog bilja. Voditelj je Kluba nordijskog hodanja u Sarajevu i koordinator aktivnosti Čitalačkog kluba 2-4-6-8. Produženi ponedjeljak njegov je prvi roman.
Osoba čiji se izgled neprestano menja trenutno se nalazi u zgradi na adresi Liama Grejsona 1. Stanari se mole da ostanu smireni i da ne otvaraju vrata nikome dok ne bude zvanično saopšteno da je zgrada ponovo bezbedna.
Ovo je bila vest na televiziji koju neumorno pratimo otkako se pojavilo biće koje može da menja svoj izgled. Kažu da je reč o osobi, ali niko od nas u to nije poverovao. Samo dan nakon što se na nebu pojavio crveni bljesak, mediji su počeli da upozoravaju građane da ulice više nisu sigurne i da je uveden karantin do daljnjeg. Ubrzo su počeli da stižu izveštaji o tom… čemu god da je bilo reč. Ljudsko biće, to sigurno nije.
Zaključala sam vrata jer se to stvorenje po rečima voditelja trenutno nalazi na mojoj adresi. Uplašena sam, ali ne od samog stvorenja, već zato što znam proceduru za ovu situaciju. Za koji minut doći će čovek u zaštitnom odelu sa gomilom oružija i pokušaće da identifikuje ko je od nas uljez. Ali naravno to neće uspeti, što znači da će krenuti redom da ubija svakoga u zgradi nadajući se da će ovoga puta uspešno ubiti i to stvorenje.
Bila sam sama kod kuće. U zgradi je vladala mrtva tišina. Svi smo osluškivali. Najpre su se čula ulazna vrata zgrade, a zatim prepoznatljiv zvuk zaključavanja posebne brave koju je postavljao čovek koga smo zvali Istrebljivač.
Sada smo svi bili zarobljeni — sa stvorenjem i Istrebljivačem, čiji je plan očigledno bio da nas eliminiše jednog po jednog. Čulo se kucanje na vratima prvog stana u prizemlju. Vrata su se otvorila, a zatim je odjeknuo pucanj. Naši najgori strahovi su se obistinili. U roku od petnaest minuta svi ćemo biti mrtvi, pomislila sam. Počela sam panično da kružim po stanu. Bila sam mlada, nisam želela da umrem. Ne ovako. Ne da budem ubijena! Možda, ako budem ljubazna i pokušam da mu objasnim da nisam ona koju traži…
Misli mi je prekinulo tiho, gotovo nesigurno kucanje na ulaznim vratima. „Ne!“ vrisnula sam u panici.
„Komšinice,“ začuo se tihi glas. „Molim vas, otvorite.“
Potrčala sam ka vratima i pustila komšiju unutra. „Još uvek je u prizemlju. Dok stigne do trećeg sprata, možda ćemo uspeti da smislimo način da izbegnemo smrt,“ šapnuo je, glas mu je drhtao od straha. Bio je vidno preplašen. I sam je znao da nećemo živi da napustimo ovu zgradu. Zatim se ponovo začuo pucanj — drugi po redu. Nedugo zatim, odjeknuo je i treći.
Naslonila sam se na zid i krenula da plačem. “Ne želim da umrem!” jecala sam kroz suze. Komšija mi je prišao, zagrlio me, pokušavajući da me umiri, ali oboje smo znali da nam nije preostalo ništa drugo osim da čekamo smrt.
“Ne brini,” govorio je mirnim glasom, iako je i sam jedva kontrolisao strah. “Još imamo vremena da nešto smislimo.”
Duboko sam udahnula, pokušavajući da se umirim. Bio je u pravu. Dvoje nas je. Znamo da razgovor s Istrebljivačem neće ništa rešiti, ali možda ćemo uspeti fizički da ga savladamo.
Prema zvucima koji su dopirali iz hodnika, trenutno je bio na prvom spratu. “Imam noževe u kuhinji…” prošaptala sam.
“Da, noževi… vredi pokušati,” odgovorio je komšija, sve preplašeniji, ali odlučan da zadrži pribranost koliko god je mogao.
Ponovo su odjeknuli pucnji, praćeni jezivim vrištanjem iz stanova na spratu. Potrčali smo u kuhinju i dohvatili noževe. Znali smo da su nam šanse protiv profesionalnog Istrebljivača gotovo nikakve, ali nismo želeli da čekamo smrt bez borbe.
“Imaš li rakije?” upitao me je, gledajući ka visećim delovima.
“Imam,” odgovorila sam, vadeći prašnjavu flašu rakije koju mi je moj pokojni otac doneo pre desetak godina. Otvorila sam je, i oboje smo počeli da pijemo.
“Nikad nisi ubio nekoga?” upitala sam ga dok me je oštar ukus rakije polako smirivao.
“Nisam,” odgovorio je i uzeo još nekoliko gutljaja. Zatim je spustio flašu na sto i snažno stegao nož. “Blizu je,” rekao je drhtavim glasom, gledajući ka ulaznim vratima.
Koraci Istrebljivača čuli su se u hodniku dok se lagano penjao ka našem spratu. Prišli smo vratima, napeti, čekajući.
“Imamo samo jednu šansu,” šapnuo je i stavio ruku na bravu, dok je drugom čvrsto držao nož, spreman da napadne čim vrata budu otvorena. Tada se začulo kucanje na vratima njegovog stana.
Pogledali smo kroz špijunku. Istrebljivač je nekoliko puta pokucao, a zatim razvalio vrata i ubacio suzavac unutra. Sačekao je trenutak, ali pošto niko nije izašao, niti se čuo ikakav zvuk koji bi ukazao da se u stanu neko nalazio, polako se okrenuo ka mojim vratima.
Dok smo posmatrali kako nam se približava, svaka sekunda se činila kao večnost. “Ne mogu ja ovo,” jecala sam, stežući nož obema rukama. Komšija nije progovarao, bio je potpuno usredsređen na napad.
Kada je Istrebljivač konačno stigao do mojih vrata, jedino što sam čula bio je zvuk naglog otvaranja vrata, zatim komšijin vrisak, i trenutak kada mu je nož zario pravo u grudi. Ali, kao da to nije imalo nikakvog efekta. Istrebljivač je pružio ruku, zgrabio ga za vrat, mirno izvukao pištolj i upucao direktno u glavu.
“Ne!” vrisnula sam. U panici sam ispustila nož, pala na pod, i puzeći krenula da se odmičem od vrata. “Molim vas, nemojte mene!” plakala sam iz sveg glasa, potpuno nemoćna da učinim bilo šta. Ali, Istrebljivač kao da me nije ni primetio. Ubrzo sam shvatila i zašto. Njegova misija je bila završena. U ruci kojom je držao komšiju sada se nalazila neka potpuno druga osoba. A ta osoba je pred mojim očima počela da menja svoj izgled.
Taj prizor me je potpuno paralisao. Nikada u životu nisam videla nešto slično. Istrebljivač je bacio to stvorenje na pod i nastavio da puca u njega, sve dok biće nije prestalo da se pomera. Zatim se spustio, izvukao providnu vreću i polako počeo da ubacuje telo unutra. Kada je završio, podigao je pogled ka meni.
“Molim vas, ostanite mirni. Pomoć je na putu,” rekao je potpuno mirnim tonom. Potom je ustao, prebacio vreću preko ramena i izašao, ne osvrnuvši se. Ostala sam sama, prestravljena, i ubrzo sam izgubila svest.
Sledeće čega se sećam jeste vađenje krvi u ambulantnim kolima. Posle serije pregleda, smeštena sam u novi stan, dok je zgrada u kojoj sam živela srušena. Naši životi su se vratili u normalu, ali nikada nismo saznali šta je to stvorenje zapravo bilo i odakle je došlo. Niti da li će se ikada ponovo pojaviti.
– iz zbirke “REKLAMA i druge priče”, Nova Artija / Nova Poetika Produkcija, Paraćin / Beograd, 2025.
____________________________________________
MARTIN MARKOVIĆ je pisac iz Paraćina. Bavi se pisanjem od 2010. godine, ali samo kao pisac priča za kompjuterske igrice. U pripremi je i njegov prvi roman Izvan granica večnosti. Omiljeni žanrovi su mu psihološki horor i naučna fantastika. Više informacija o njegovom radu možete pronaći na stranici:
Pogledaj ti to čudo! Kako je ovaj grad raskošan u svom zelenilu, kaže mi Esther dok kroz park na Russell Squareu hodamo prema podzemnoj, poslije dva sata radionice kreativnog pisanja, koja su nam, kao i obično, prebrzo prošla. Cijela grupa, najčešće, poslije radionice i razgovora na pločniku, uz cigarete, ide u Museum pub na piće. Ja uvijek prva moram kući. Eh, moram li ili ne moram, pitanje je sad. Moji me pisci nagovaraju da ostanem. Moram zbog djece, govorim im. Esther mi se te večeri pridružila, odlučna u namjeri da neko vrijeme ne puši i ne pije alkohol. Mislim da to rođeni Londonci ne primjećuju, nastavlja ona svoju odu londonskim parkovima. Poželim svima viknuti u lice: jeste li vi ljudi svjesni koliko je ovaj vaš grad… bujan?! Jer, okej, New York ima Central Park, ima projekte svojih bogataša da mu oplemene izlaz na vodu… Ali, gledaj, ovdje, na svakom uglu, pokraj svakog ulaza u podzemnu, bujaju parkovi, drveće, sestro, koliko ogromnog drveća, kao da se svake godine cijele šumetine moraju obuzdavati da ne bi pojele grad. Dugo se rastajemo na ulazu u podzemnu stanicu Russell Square. Esther je rođena i odrasla u Brooklynu, prije nego što je taj njen kutak Brooklyna postao poželjan kraj za odrastanje. Ni nakon više od petnaest godina života u Londonu nije izgubila svoj bruklinski naglasak, zbog kojeg je, pričala je cijeloj grupi, njen bivši muž krijući od nje u uši stavljao silikonske čepiće jer mu je sve što bi ona rekla zvučalo agresivno pa je dobivao nagon da se od nje, isprva, brani, a kasnije i nagon da je ubije. Mirno su se razlišli, kao razlog naveli nepremostive razlike. Opasno nepremostive. Meni Esther zvuči samouvjereno i streetwise, još je, dakle, i lijepa, riđe kovrčave kose, markantnih tamnih obrva, zelenih očiju, maslinaste boje lice s pjegicama. Njezino je srednje ime Enid, sve što piše potpisuje kao E.E. Egan. Pomiješani Židovi i Irci. Dugo nije voljela nijedno od svojih imena. I kakvi su to inicijali, E.E.E., kao njakanje, rekla je. Onda joj je otac ispričao da se rodila usred gadne njujorške snježne mećave, da joj se majka rastavljala od života na porođaju, sve dok joj u to stanje između života i smrti nisu došle dvije pretkinje, Esther i Enid, prve doseljenice s obje roditeljske strane. Prikazale su se, obje, sa strogim mušemama oko vrata, preko njih na jednoj Davidova zvijezda, na drugoj križ s raspećem. Stiže djevojčica koju ćeš nazvati po nama, rekle su ove dvije bruklinske suđenice, ili se neće znati snaći u novom svijetu. Rast će izgubljena, kao što je to bila prva Esther, siroče, i usamljena poput prve Enid, keltske božice. Stavit ćeš nas dvije između nje i sudbine, jer u protivnom mećave života nosit će je kao list za koji se ne zna s koje je grane otpao, niti ispod koje bi krošnje trebao truliti. I onda je konačno stigla djevojčica. Tad se spol djeteta još otkrivao tek na porođaju. Majka je proročanstvo prikaze u mećavi podijelila s mužem. Moramo tako postupiti, složili su se, i novorođena je djevojčica postala Esther Enid. Njeno je ime bila, otprilike, i posljednja stvar oko koje su joj se roditelji složili. Od njih i njihovih svađa pobjegla je s nepunih sedamnaest, prvo u Philadelphiju, pa još dalje, u Chicago, zatim s nekim momkom u Pariz, onda i od njega, napokon, u London. Rekla mi je još i to da, od prvog susreta, baš mene nekako vidi u skupini s te dvije njene pretkinje doseljenice, i ja, kao i one, dolazim u novu zemlju s proročkim akcentom, mijenjam energiju, rušim predrasude, donosim svoje priče, svoja pravila. Nema ti kod mene ničega proročkog, branim se ja od tolikih pohvala. Pomalo pišem na jeziku koji nije moj, kažem, već godinama nemam ni posao na koji se ide, pa ostajem u kući, imam vremena za pisanje… Slušaj, Maggie, prekine me Esther. Često te uhvatim da posežeš za unižavanjem sebe jer ne ideš na posao. Pretpostavljam da ti neki ljudi zbog toga prigovaraju. E, pa poslušaj me, i svima koji ti počnu na tu temu bulšitirati, ti lijepo reci da si se raspitala kod svojih prijateljica koje idu na posao, a one su ti rekle da je odlazak na posao precijenjen. Odlazak na posao. Pa zamisli da ja imam samo taj odlazak na posao a nemam vas, vas koje mi sigurno nije donijelo moje odlaženje na posao. Donijela mi vas je moja duša, izmučena odlaskom na posao. Bio je to njen posljednji trzaj upozorenja. Duša mi je rekla, učini nešto za mene ili umri. I kad mi je god teško, kroz glavu provrtim sve porodične priče iz naše grupe, jednu po jednu: razvodi, ovisnost, samoubojstvo, bankrot, disfunkcionalnost – sve je to naše, sve smo to prošli. I svi smo totalno svoji, ne bih ja tu ništa mijenjala, ni kod jednog od vas. Pazi tebe: disko kraljica udana za detraktora ljudskih sudbina. U grlo si upravo prsnula parfem iz reklamne bočice da se kući ne bi osjetilo da si pušila! Ludo. Samo sam pomislila, hvaljen da si Gospode, dobro da je u usta prsnula parfem a ne dezodorans.
______________________________________
OLJA KNEŽEVIĆ (Podgorica, 1968.) do sada je objavila nekoliko romana: ‘Milena & druge društvene reforme’ (2011., Profil), ‘Gospođa Black’ (2015., Hena com), ‘Katarina, velika i mala’ (dobitnik V.B.Z.-ove nagrade 2019.), kao i najnoviji ‘Strada fortunata’ (2024., Hena com). Njezina djela s autofikcijskim i imigrantskim motivima prevođena su na više jezika, a često spajaju društvenu kroniku i intimnu prozu.
Sunce se odavno izdiglo iznad gustih hrastovih krošnji, a on je još uvijek trljao svoje krupne sanjive oči. Snažan miris znoja odnekud je dolazio i punio male nozdrve koje su sitno igrale, spremajući se da kihnu. Kroz maglu nerazbuđenih očiju osjeti nečiji bodljikav, suv poljubac i snažan tresak vrata koji ga razbudi. U malenu sobu uđe jedna žena, zgrabi ga, i kroz zube i kroz isprekidan dah prozbori tiho:
– Ajmo sine, ajmo djeco.
Gledao je buljuk ljudi ispred sebe, kako se užurbano kreće prema glavnom putu, koji je vodio van sela, i već rasanjen pomisli na oca. Noć je bila sve bliža. Pred sobom vidio je brdo, prekriveno šumom.
Već su uveliko grmjeli topovi i graktale puške, kada stigoše dno Kozare. I pored silne halabuke, osjeti se pospan. U trenutku kada je tonuo u san, bezbrižan, dječiji, snažne ruke ga uzeše i skloniše iza velikog kamena. Njegove oči bijahu ponovo sanjive i pune magle, te nije mogao vidjeti lice čovjeka koji ga je sklonio. Sve brže tonuo je u san. Na svom licu osjeti nešto toplo i mokro. Poznat miris iz sobe. Zaspao je. Niz gustu zamračenu livadu polako je iščezavao krupan, gologlav čovjek. Pucalo je i grmjelo sa svih strana. Naglo se probudio i počeo da trči unezvjereno, ali ubrzo, saple se i pade preko unakaženog tijela. Mali dlanovi bijahu umrljani toplom sukrvicom. Mršave hladne ruke zgrabiše ga i ponesoše nekud. San je opet počeo da ga savladava. Razdanjivalo se. Ispred sebe vidio je stočne vagone.
Jutro se širilo duž obala tihe Save, u kojoj se ogledalo nebo poklanjajući joj vlastitu boju. Čuo se muk krava iz velike štale. Mršuljavi dječak muzao je kravu, na samom ćošku štale. Mlazevi vrućeg mlijeka udarali su u metalnu kantu. Cijelo dvorište mirisalo je na toplo mlijeko.
– Gazdarice! Gotovo je!
– Zar već Spasek? Ajde sine, pij koliko možeš. Ajde dijete.
On ne rekavši ništa, zgrabi kantu i napi se toplog, pjenušavog mlijeka.
– Tak, tak. Odsiječe kratko gazdarica, a potom se okrenu i pođe prema kući.
Septembar 1995.
Kroz gustu jesenju noć provijavali su pucnji. Preko prozora seoske kuće bijahu poredani bagremovi balvani. Dječak je sjedio u djedovom krilu pored majušne peći, u polutami porodične kuće. Ćutali su. Dim djedove lule kovitlao se iznad peći privučen toplinom.
– Đede, kad će tata doći? Upita dječak uznemireno, kao da je dugo, dugo u sebi oklijevao da svoju misao pretoči u pitanje.
– Ne znam sine, ne znam djeco.
Februar 2019.
Pred sobom vidio je brdo, prekriveno kućama. Sivi automobil zaustavio se pred ogromnom metalnom kapijom staračkog doma. Dva nešto niža muškarca polako su ga uveli unutra, obećavajući mu da će doći odmah sutra. Teško se mirio s tom mišlju da će tu morati da prenoći, možda još samo večeras, a možda ko zna, koliko još noći. Sjeo je u ćošak velikog zajedničkog boravka i spustio štap pored sebe. Kuvala se cicvara. Cijeli boravak mirisao je na toplo mlijeko.
Sutradan, dva muškarca koja su ga juče dopratila, zatekoše ga u postelji, u sobi koja je pripadala samo njemu. Mlađi od te dvojice uđe unutra. Maglovitim očima, starac nije jasno vidio lice, ali prepozna glas koji ga pozdravi.
– Daško?
– Kako si đede? Ja došao… Donio sam ti kapu…
– Ka-pu…
– Da… Onu, Jéftinu. Znaš da si mi pričao da si ga upamtio po mirisu znoja sa njegove kape.
– Da… odgovori starac prigušeno.
– Znaš, đede ja… odlučio sam da neću ići u Njemačku. Ostaću ovdje…izgovori nesigurno i zubima snažno stegnu donju usnu, neskidajući pogled sa mršavog starca.
Pogledao je u mladića ukočeno. Krenuo je dizati i širiti koštunjave ruke, koje su se neprestano treskale.
– Voliki… voli-ki kamen…skinuo si mi…sa sr-ca.
Mladić se osmijehnu.
– Neka, drago mi je ako je tako.
U magli svojih očiju više nije raspoznavao starčevo lice, jer je znao da su se sreli posljednji put. Čuo je glas spolja.
– Ajmo sine.
Nekoliko dana kasnije, zazvonio je telefon u porodičnoj kući. Onaj stariji odlučio je da naruče hrastov sanduk.
______________________________________
DALIBOR MIROSAV rođen je 1992. u Bosanskoj Dubici. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Kozarskoj Dubici. Na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci diplomirao je na odsjeku za srpski jezik i književnost, a zatim i magistrirao. Piše poeziju i prozu. Živi u Ševarlijama, selu pokraj Kozarske Dubice. Radi kao bibliotekar.
Kad mi je Marlis, dobra krapinska duhica, javila, gotovo tajno, da odlazi na Island, bila sam sretno zapanjena. Zemlja o kojoj sanjarim, putujem njome snovima, razmišljam o njoj danima. Čeznuće za Tulom! Kao da bih tamo našla više dio sebe, no daleku zemlju. Istodobno očekivano i neočekivano, njezin sam poziv smatrala i uobičajenim i sasvim fantastičnim.
Moj mačak Athos gnijezdio se po nepospremljenom krevetu, nakratko se umirio i zasjeo na najzgužvaniji dio poput ptice što grije jaja. A onda bi oblijetao oko mojih kofera, mijauckao, umiljavao se. Uvjeravala sam ga kako ću se vratiti. Povjerovao bi mi pa ponovno posumnjao. Dok smo spuštali veliki kofer iz potkrovlja, kradom je istrčao. Čekao me u vrtu. Provlačio se cvjetovima vrjesova, maćuhica i mirisnih trava. Sličio je na uplašenog zeca. Uzela sam ga u naručje i vratila u kuću. Još jednom sam se osvrnula na mamin cvjetnjak – i, sa zadovoljstvom, ostavila te krepke proljetne boje i snažne mirise u Zagrebu.
U zrakoplovu promatram krupne i lijepe stjuardese, nekako jednostavne, ne stroge, bez namještenih osmijeha i uobičajene zračne koreografije. Prolazeći uskim prolazom u zrakoplovu dok nude piće, zauzimale su cijeli prostor svojom snažnom tjelesnošću i svojim oblinama. Na rejkjavičkoj zračnoj luci (bivšoj američkoj bazi) toga travanjskog dana kišovito je, a ja s koferom i torbama ne želim i ne mogu otvarati kišobran. Sumračno je, uspijevam se utrpati u bus do kolodvora u Reykjaviku. Prozori prekriveni kapljicama kiše. I gledaju me prozori i krajolik bez zanimanja, ravnine obrasle mahovinom, žuta uvela trava snažnih vlati, kamenje s bijelim pjegama, busenje tamno crvenog raslinja. Kada su se u tu jednoličnu razigranost, upleli mali oceanski zaljevi – pojačavši ju svojim modrikastim sivilom, bijele su pjege s kamenja poletjele. I činilo se da vidim galebove koji su uskoro nestali na crnim površinama rasutog vulkanskog pijeska rasprostranjenog poput nemarno ostavljenih gradilišta razmrvljenog asfalta. Poznati miris iz djetinjstva pojačao je neizvjesnost, uzbuđenje i strah – kao kad sam kao djevojčica gledala kako frcaju crni komadići katrana ispod kotača spidvej vozača na zagrebačkom Hipodromu.
Mjesto susreta s Marlis u Reykjaviku se mijenjalo, i moja se prisutnost gubila kao krajolici koji su prolazili kroz mene: crne boje ugašenih vulkana, prozirne boje leda koji se topi i šumeće boje vrela koja ne prestaju teći. I tako sam se našla pred kućom u Reykyaviku na točnoj adresi, shvativši da sam u međuvremenu izgubila mobitel. Otvorili su mi vrata i vlasnik, visok i zgodan, i Gianluka, sustanar dobre duhice Marlis. Nakon što sam ostavila prtljagu, spustila sam se u hotel u kojoj se feštalo. Marlis je cvrkutala na engleskom i kajkavskom i uspješno organizirala potragu za mojim mobitelom. Ostao je u taksiju kojim sam putovala od autobusnog kolodvora do stana.
Iz skromnosti rejkjavičkih kuća ponegdje nikne neka obojena crveno, žuto ili tirkizno. Ponegdje se ulazi ljušte, što zbog vremenskih (ne)prilika, što zbog izostanka potrebe za uljepšavanjem. Kao da je njihov smisao za lijepo posve usklađen s krajolikom u kojem su se našli kao prvi naseljenici. Gradski su stupići ostavljeni neisklesani, hrapave i neravne površine, a u mnogim gradskim vrtovima i parkovima samonikle su stijene i kamenje. Na ulazu u kuću u Öldugati (staroj ruskoj ambasadi) gdje sam smještena u društvu Dobre Duhice, kemičara Gianluce i glasnog Finca, na zidu stubišta izloženi su veliki oblutci. Ujutro mirišu novine za gazdu, a ključ se ostavlja iza tegle s cvijećem.
Gradsku je vijećnicu teško izdvojiti od ostalih zgrada uz jezero. Dok se izmjenjuju kiša i sunce, a vjetar zastane pa se ponovno pojavi, kuće se bijele poput ledenjaka. Neke se crne poput vulkanskog pijeska, a na njihovim crnim krovovima rastu gusti busenovi trave. Islandski crno-bijeli kontrast našla sam na slici koju je postavila umjetnica na ulazu u svoj izložbeni prostor na jednom od starih javnih zahoda tik do rezidencije predsjednice države uz poziv da joj se pridružimo u mračnom podzemlju i opasku kako nećemo biti oteti. Kontrast se u grubim i hrapavim potezima sklupčao u veliki crno-bijeli raščupani cvijet.
No, onda se te napetosti smire u ljupkim upozorenjima. U skloništu za pušače u rejkjavičkoj luci ispred Slippbarinna piše: Ovdje možete biti zajedno s našim gejzirima u zadimljenim oblicima koji će zagrijati vaše srce. Samo otpatke ostavite u pripremljenim smećnjacima. Na upozorenju kako treba paziti na djecu, pri ulasku u jedno gejzirsko jezerce na jugu Islanda domaćini „prijete“ kako će u suprotnome trolovi oteti djecu, a oni će zatražiti otkupninu. Pri ulasku u mnoge kuće kulture ili muzejske prostore pri izlasku je molba kako bi bilo lijepo, ako nam se svidjela izložba, doći – i zadovoljstvo podijeliti s domaćinima. I razveselila sam domaćina u rejkjavičkoj Kući kulture pohvalivši radove suvremene islandske autorica Harpe Arnadóttir koja tako sliče slikama Bijelo na bijelo Eugena Fellera, najmlađeg člana zagrebačke Gorgone i veliku crnu zrnatu kompoziciju sačinjenu od vulkanskog pijeska poznate islandske autorice Ragne Robertsdóttir koja u svojim djelima koristi djeliće islandskog krajolika: oceansku sol, školjke i kamenje. Klasik Torarinn B. Torláksson pak prikazuje divne realistične islandske krajolike: u mahovinastom i stjenovitom zaljevu odmaraju se čovjek i njegov mali konj. Zagledani u planinu umireni, nimalo osamljeni – dio su krajolika.
Prvo buđenje. Nakon što je Marlis bešumno ustala i otišla na posao, tišina se činila vječnom u prozoru obraslom bršljanom koji se nikad posve ne otvara. Trebalo je svladati male starinske mehanizme za njegovo pritvaranje i zatvaranje. Zidovi na kući su tanki, ali ne čuju se ni sustanari, ni vlasnici. Iznenada je tišina pukla, zamjauknuo je jedan od gradskih mačaka i pozvao me na ustajanje. Mijaukurikao je. Sinoć je jedan crno-bijeli spavao zavaljen u fotelju u izlogu prodavaonice prekrasnih starih stvari: torbi, bundi, kapa i različite odjeće. Jednog sam narančastog srela na putu prema gradskom groblju, uznemireno je – ali i nezainteresirano prolazio pored svojih lijepih sugrađanki, ostalih gradskih mačaka, koje kao kućni ljubimci s raznobojnim ogrlicama slobodno i bezbrižno šeću gradom. Mala je bijela mačka sa zvončićem oko vrata nepomično, poput statue, sjedila na grobljanskom zidu. Na jednom od gradskih murala suvremeni je grb grada s dva mačja lika, a na jednoj od muzejskih razglednica likovi mačaka dimenzionirani su u veličini gradskih kuća. Čak su i više, njihove divovske glave bdiju nad gradskim kućama i njihovim stanovnicima.
Groblje je poput velikog gradskog dvorišta ili vrta prepušteno vremenu. Kao da ga se ne želi spasiti od smrti. Buja mahovina, a kvrgava stabla rastu slobodno. Nakrivljeni spomenici prkose jednako životu i smrti. Stabla koja ne privlače svojom ljepotom, već natkriljenošću nad nekom tajnom, spomenici su napuštenom raju u kojem više nema ljudi. Umjesto križa na jednom je grobu postavljena skulptura debla odrezanih grana u obliku raspela s imenima pokojnika. I osjećam se spokojno – ni ja ne želim spašavati život od smrti – mnogi su moji prijatelji otišli, ali ostavili su mi svoju radost, svoju mudrost i svoje znanje. I tugu. I spokoj koji se širi upravo ovdje na rejkjavičkom groblju. Razvitak svijeta, razvitak raspadanja, neprekidna procesija umornih i umorenih iluzija. Nešto dosljedno i sveobuhvatno tjerano radom tuge. Ona je taj perpetuum mobile koji sam sebe hrani i obnavlja.
Vedutom grada dominira Hallgrimskirkja pred kojom sam se našla na Uskrs kada je turistima bio zabranjen ulaz. Samo vjernicima kako se ne bi remetilo bogoslužje. Tako sam obiteljsku tradiciju odlaska na misu u rano Uskrsno jutro nastavila i ovdje. Pri tome mi je bilo svejedno na kojem ću jeziku slušati misu ili kojeg će biti obreda, protestantskog ili katoličkog. U sličnom stilu izgrađena je i katolička Katedrala, od bijelog betona koji nije zazoran, svojom se neobojenošću i svrsishodnošću uklapa u jednoličnost, surovost i oskudicu islandskih krajolika.
Hallgrimskirkja je posvećena Hallgrimuru Péterssonu, islandskom pjesniku i pastoru, a izgradio ju je, kao i katoličku Katedralu, u neogotičkom stilu prvi islandski arhitekt. Na učestale kritike u tijeku njezine pedesetogodišnje gradnje, graditelj je ponavljao kako je nadahnuće pronašao upravo u islandskim stijenama, planinama i ledenjacima. Toranj Hallgrimskirkje istodobno je i opservatorij – i vidikovac za promatranje krajolika. Poduprt stupovima u obliku orgulja – i moderan je i sakralan. Glazba koja odlazi na nebo i raketa koja je lansirana u svemir.
Ispred crkve je skulptura Leifa Ericssona s vikinškim rekvizitarijem: kacigom i sjekirom, sina Erika Crvenoga i oca Torgils i Torkella te supruga (što je u predaji vrlo važno) Thorgunne, prema islandskim sagama prvog Europljanina koji je doplovio na američke obale. Spomenik su podigli Amerikanci u povodu obilježavanja američko-islandskog prijateljstva.
Slične izvedbe u volumenu i pozi je i spomenik prvom naseljeniku Rejkyavika Ingólfuru Arnarsonu, no sa više simbola i stilizacije koje je zanimljivo razgledati i otkrivati. Tek sam kasnije, posjetivši Muzej Einara Jónssona, prvog i vrlo plodnog islandskog kipara, otkrila da je to njegov rad u simbolici u kojoj su nesmetano živjeli poganski i kršćanski duhovi, ne ukidajući se, u svojim usporednim svjetovima. Viking koji je dao ime gradu sada stoji nepomično iznad svog Dimnog Zaljeva uz zmajevu glavu i boga Odina te dva gavrana Huginom i Muninom na stablu svijeta Yggdrasilu. Muzej sa stanom njegova autora i njegove supruge nalazi se na najvišem gradskom brežuljku uz Hallgrimskirkju i izgrađen je prema kiparevim zamislima, nakon što je svoja djela darovao islandskom narodu. Okružen je parkom šumarkom ispod čije se uvele trave upravo sprema niknuti nova. I u kvrgavim granama niskih stabala obilje je listića koje, šećući gradom i okolicom promatram, strpljivije i s pažnjom kao nigdje drugdje.
Jónssonove su skulpture i reprezentativne, i mistične, i intimne istodobno. Mnoge su kompozicije od statua i reljefa i pripovijedaju nam o nekom čovjeku ili događaju. Na granici stvarnog i nestvarnog svijeta, njegovi likovi kao da se bude iz teškog kamenog sna odvodeći nas u drugi jednako stvarni svijet. Arhitektonski modeli crkvi, hramova i kapela univerzalni su, jednako kršćanski, antički i egipatski. Alegoričan prikaz vremena, svjetla, bitka, dana, proljeća, jeseni, ljubavi i kraja svijeta. Zaštita prikazana u liku majke koja zakriljuje svoje dijete učestalo se pojavljuje i u Jónssonovu kiparskom i slikarskom djelu. U prostoriji u kojoj je izložena kompozicija posvećena islandskom pjesniku i pastoru Hallgrímuru Péterssonu, zastaneš kao da si se našao na kazališnoj sceni pa se dalje oprezno krećeš – od, na podu postavljenog cvijeta spletenog od crvene i ružičaste vune pa zavojitim puteljcima koji su ograđeni gipsanim figurama falusa, do izlaza – i ponovno se vratiš u šumarak u kojem sipi kišica. Ne treba ti kišobran i nastaviš dalje.
Kako je Reykyavik malen i intiman grad, sve su crkve negdje na dohvatu koraka i oka. Katolička katedrala je nekoliko ulica poviše, a niže je označeno zemljište na kojem će se graditi pravoslavna crkva. Na šetalištu uz ocean do svjetionika Grotta, iznad novije četvrti bijeli se moderna protestantska crkva čvrsto urasla u brežuljak poput stijene, ali i dinamičnih oblika poput napuhanih jedara. S Perlana, velikog opservatorija iznad grada, promatrajući okolicu, zapažamo još jednu crkvu vrlo modernu. Ona objedinjuje sve vjere, a Teuta kaže kako je jednom prisustvovala obredu. U njoj se ne govori, šutnja je propisana. Pa naravno, kažem: Čim progovoriš, nastaje razlika!
Ispred Katedrale Krista Kralja postavljeno je staro zvono s lancem na kojem je čekić. Prije no što se čekićem udari o zvono, treba izustiti napisanu molitvu za sve ljude, za dobar život i dobru smrt. Na Uskrsno jutro stigla sam do zvona i ušla u Katedralu u kojoj je misa služena na poljskom. Zanimljivo je kako je i katolička tradicija prisutna u islandskim sagama. U Muzeju saga u Reykjaviku lik posljednjeg islandskog biskupa Jona Arasona zauzima značajno mjesto. Svojevrsni mučenik, pjesnik, tiskar i vrlo sposoban poduzetnik prikazan je u trenutku kada je pogubljen sa svoja dva sina nakon što su protestanti osvojili Island. U nacionalnom muzeju u Reykjaviku pronalazim podatke kako je prvi samostan na Islandu osnovan 1030. u Borgarfjoduru, a posljednji u Fljotsdaluru 1493. O njima svjedoči samo nekolicina sačuvanih kamenih ulomaka i jedna čudovišna romanička glava.
Nakon nekoliko dana u kojem su se izmjenjivala različita godišnja doba, Uskrsni ponedjeljak osvanuo je sunčan. Rastvorile su se šumarice u vrtovima kuća u našem kvartu. Krenula sam stazom koja je od oceana odvojena složenim gromadama raznobojnog kamenja do udaljenog rta na kojem je stari svjetionik Grotta. Gradski svjetionici na šetalištu uz ocean vrlo su moderni i vrlo žuti, no njihova žutost ne uznemirava, kao da se svojom statičnošću komplementira s plavilom snažne i pokretljive oceanske pozadine. Zaplavilo se i nebo i ocean pa se u toj svježini nazirala planina Esjan pokazavši se pitomijom no što mi se činila prvih dana. Tajanstvena i prijeteća činila se domom duhova, vilenjaka, trolova i divova, a sada sam zagledana u njezino otkriveno lice razabirala njezine crte, padine i udolinice sa snjegovima različitih oblika: mrlja, ploha i vitica. Uto sam se, ugledavši na tlu šetališta njezinu topografsku kartu iscrtanu bijelom kredom, nasmiješila: visoka je kao i naša Medvednica. Uz put su postavljene fotografije islandske faune pa zastanem kod gavrana, pliskavica, orlova i kitova. Njihova ih imena oživljuju – kao da su im se priroda i ime stopili u jedno. Glas h koji huči iznad ostalih islandskih glasova, ostavio ih je prirodi ne želeći gospodariti njima. Hrafn je gavran, haförn je orao štekavac, hnufubakur je kit grbavac, a pliskavica je hnisa. Kad bismo njihova imena napisali velikim početnim slovom, otkrili bismo njihove duhove u ljudskom obličju u usporednim svjetovima.
Grotta je starinski bijeli svjetionik s kućom za stanovanje na najistaknutijem rejkjavičkom rtu. Plima je – i nedostupan je prilaz od kojeg izviruju samo vrškovi kamenih gromada. Na obali je nasukana mahovina i uvela trava. U plavoj podlozi ovoga dana pojačane su mrlje oblaka, vonj riba, govor ptica i tragovi vodene pjene – i dim malog gejzira iza jedne od skromnih nastambi. Planina Esjan može biti i ženskoga roda pa mi je pri povratku bilo drago razmišljati o njoj kao o ženskoj planini ili možda o snažnim ženama, prvim islandskim naseljenicama. Jedna od saga govori o prvoj koja se zvala Esja – kao i ova, čas bliska, čas tajnovita, planina.
Kult žene posvuda je prisutan pa često zastanem kod spomenika ili spomen-bilješke nekoj Islanđanki. U našem kvartu na ukrašenoj drvenoj ploči s reljefom pauna (u starom djelu Reykjavika na mnogim su kućama takve ploče ukrašene reljefima životinja, najčešće ptica) na adresi Grjótagata 12, pored koje svakodnevno prolazim, spomen-bilješka je Laufey Jakobsdóttir, baki ovoga kvarta. U skromnoj kući ograđenoj kamenom ogradom obraslom mahovinom i procvalom žutim lišajevima stanovala je zaštitnica djece, mladih i žena, islandske kulturne baštine, novinarka i pjesnikinja, rođena na imanju na istočnoj obali, a umrla ovdje u Reykyaviku 2007. Zanimljivo je kako u islandskim prezimenima ostaje očevo ime u prezimenu i sinova i kćeri pa su oni Ragnarsson i Ragnardottir, stoga ne čudi da su odabir imena svoje djece ograničili samo na izvorna imena.
Uz jezero Tjörnin veliki je park sa skulpturama, odmor od čudesne antitetičke poveznice praktičnog i bajkovitog, banalnog i mitološkog, mali dobrodošao odmak od kulta mačke i gavrana, susjedstva jedinog trgovačkog centra i Muzeja saga u rejkjavičkoj marini, neukroćene i veličanstvene prirode i uljudnih i skromnih stanovnika. Vlasnica kuće u kojoj stanujem je slikarica Tora i njezin suprug povjesničar umjetnosti, istodobno i čudesni i vrlo praktični. Kad smo prekršili vrijeme određeno za goste, a ja izazvala, svojim stalnim jutarnjim izlascima u mali park na svoju jutarnju kavu incident neviđen za ove prilike, objavila je Dobroj Duhici kako smo prekršili dogovor. No, tada su se pojavili novi dobri duhovi, Mario i Lidija, islandski Hrvati pa su me premjestili u novu kuću u istom kvartu. Marlis je, gotovo kriomice dostavila moje kofere u novu kuću u koju sam smještena zahvaljujući Mariu koji je otputovao na daleki sjever ostavivši plaćenu stanarinu u maloj bijeloj kući u istom kvartu u kojoj se ne zaključavaju vrata.
Dani u Reykjaviku sve su zanimljiviji, skupljam prekrasne gradske murale (jednako su vrijedni pozornosti smežurano lice starice i svježina poljubaca) i jedinstvene gradske kontraste. U Art muzeju u središtu grada čije jednostavno bijelo pročelje naliči stranici knjige na kojoj su uvećana i nepravilno raspoređena slova, ostajem dugo na izložbi koja pokazuje različite moderne dizajnerske radove autora iz Norveške, Finske, Švedske, Danske i Islanda. Pokazuje kako su obilježja pojedinih identiteta i dalje vidljiva u globalnoj kulturi i kako je zajednički pojam nordijski dizajn kao jedinstveni izraz čiste forme, jednostavne svrsishodnosti i korištenja prirodnih materijala – stereotip. I to vrlo uspješno u originalnim izvedbama praktičnih predmeta: stolica, lampi, boca i ogledala. Kontrast takvom umjetničkom diskursu opus je suvremenog islandskog pop autora Erróa i njegovih pretrpanih krajolika hrane, automobila, zrakoplova, riba, ptica i ljubavnih parova. Ponovno poziv na reciklažu, krajolici od stvari, životinja i ljudi posve su napučili prostore slika, jedino je u krajoliku ptica ostao djelić neba pa ptice slobodno lete iznad njegova Fishscapea.
Jedan sam dan posvetila hodočašću do Asmundarsafna, fantastično zamišljenoga i ostvarenoga art studija kipara Asmundura Sveinssona (1893. – 1982.) desetak kilometara udaljenog od središta Reykjavika. Prekrasnu građevinu od bijelih geometrijskih cjelina osmislio je sam autor i u njoj radio i živio. Okružena je malim borikom i njegovim skulpturama, masivnim realističnim figurama iz prvog razdoblja stvaralaštva i kasnijim apstraktnim kompozicijama. Unutrašnjost je također jednako fantastična i praktična. Posjet izložbi započinje dobrodošlicom na dolasku, a završava razgovorom uz kavu i čašu svježe vode u prostoriji namijenjenoj posjetiteljima. Ugodno je podijeliti oduševljenje s radovima Brynhidur Thorgeirsdottir, suvremene autorice, koji su izloženi u njihovoj galeriji. Njezine apstraktne skulpture od kamena i stakla jedinstvene su u snazi, ne samo osobnog, i ne samo nordijskog identiteta – već upravo islandskog. Vegetacijski motiv pupoljka u skulpturi od crnog zrnastog kamena sa svijetlim tučkovima i plavim staklenim laticama koje se još nisu otvorile, okamenjeni je treptaj islandskog krajolika. I fantastično i stvarno kao i zemlja u kojoj se rodila. Mnoge su njezine kompozicije trajno izložene u krajoliku. I savršeno mu pristaju, upravo kako je rekla autorica: Nature and objects say: I belong with you and you belong with me.
Sasvim neobičnu izložbu mogla sam razgledati u maloj bijeloj kući u koju sam se premjestila nakon što je zagrebački Islanđanin Mario, njezin autor i stanar, otputovao na sjever. Kad sam ušla, na ruksak mi je prikvačio mali crni vulkanski kameni privjesak. I skinula sam ruksak s ramena i mali kamenčić sa srca i gledala posvuda po stanu divno crno kamenje, na zidu, na stolu u blagovaonici, maleni na ogrlici kao ukras, ogromni s lancem oko vrta za samoubojice. Neki su složeni u zdjeli za voće, a neki su postolje četki za pranje prljavog suđa. I tako je ugodno gledati ih jer šute – nijemi svjedoci krajeva i početaka svjetova. Kada sam se premjestila u stan i ostala sama s kamenjem, pročitala sam kratke priče svoga domaćina i ostavila poruku obrativši mu se njegovim pseudonimom: Dobro je, Budisavljeviću, nastavi pisati! Hvala na ručku i smještaju.
Radost i divljenje koje sam dijelila s ljudima, krajolicima i duhovima ovog otoka pri pogledu na ovo prekrasno crno kamenje različitih oblika i namjena činilo se tako nestalnim – ako ih ne zapišem. Ali moj literarni suputnik Francis Ponge davno prije zapisao je kako je kamen jedina (s)tvar u prirodi koja se ne obnavlja, već se smanjuje od gromade, oblutka, zrnca do besplodne blistave prašine. Moja se (ne)moć sklanjala u mogućnost pisanja: Pohvala prolaznosti i riječi koja ju nadživljuje kako sam naslovila tekst o postojanju kao umjetničkom djelu u Pongeovoj poetici nakon povratka u Zagreb.
I posljednje dane u Reykjaviku provela sam nezaključna i sama, razmišljajući o tome koliko je moguće da se u staroj kući nakon mojih učestalih izlazaka i ulazaka pojavio „provalnik“ koji nam je ostavio u predsoblju svoju jaknu. I divnoj neslužbenoj gužvi u kojoj su dolazili i odlazili prijatelji, partneri troje stanara. Prijateljica Gianluce, kćer Dobre Duhice i njezin dečko. Kemičar Gianluca je isprobao pekmez moje mame i pizzu na hrvatski Dobre Duhice i razgovarali smo o poljskoj književnosti, o Gombrowiczu i slavenskim jezicima, o sličnosti ukrajinskog i hrvatskog jezika. I povremeno bismo se našli u kuhinji, iako sam nastojala biti nevidljivom, ići u kupaonicu kad nikoga nema i poštivati stroga i dobrodošla pravila koje je postavila Dobra Duhica, ali zaribala sam ostavivši pastu za zube otvorenom i svoj donji veš u kuhinji na čekanju. Uzbudljivo je priključiti se alternativcima koji spašavaju hranu tako da navečer izlaze pred jedini rejkjavički trgovački centar pred spremnike otpisane hrane kojoj je istekao, dan prije, rok uporabe ili im je oštećena etiketa. I vaditi hranu iz spremnika za voće i za konzerve i dijeliti ju s prisutnima i odnijeti ju kući i pripremiti je. Tako smo se nekoliko dana prehranili bez odlaska u kupovinu. Bilo je banana, soka od rajčice, sušija i konzerviranih čudesa osuđenih na otpad.
Spustivši se u naš stan, kućna se mačka ponaša arogantno i ne zazire od toga što je se Teuta boji. No, kad se uvali na moje papire na stolu u zajedničkom predsoblju, privuče Teutu i njezinog partnera dizajnera Vedrana pa ju fotografiraju, a njoj godi i zabacuje glavu.
I ne guglajte vremensku prognozu, kažu nam Islanđani koji ne vole planirati. Ovdje je prozorsko vrijeme, ušavši u kuću za sunčana vremena, pogledaj kroz prozor, već pada kiša! U tome smo tonu krenuli na putovanje na jug Islanda. Zastali u smo u Selfossu, mjestu u kojem smo kupili hranu za put – jer uskoro neće biti trgovina, ni restorana. Samo put, mahovina, stijene, gejziri, vodopadi, rječice, potoci i lokve. Nestvarno, umirujuće, ugašeno od potrebe da se vlada prirodom, a ona se mudra i skromna prikriva kako ne bi izazivala ljudsku prirodu, pa se pokaže kao prava i legitimna gospodarica ovog otoka. Njezini pak stanovnici, noseći to iskustvo u svojim srcima, poštuju je i pitomu i divlju. I takav mi krajolik godi, njegova ga melankolija nadilazi pa se u meni odražava kao divna meditativna misao, kao molitva. I mogu bosa hodati hladnom rječicom i ući u špiljicu kroz koju prolazi – i odustati od penjanja do jednog od većih vodoskoka na putu prema Viku.
Iz Reykjavika smo krenuli ispod dviju duga, obasjani svjetlom, koje se neprimjetno gubilo. Postajalo je sve tamnije uz kišicu koja je stalno sipila. Posve uronjena u krajolik začarano sam gledala u planine i njezine gromade koje su zaustavljene na padinama svjedočile o trenutku stvaranja, a svojim vrhovima u obliku pagoda o svetosti postojanja. Vjetar se pojačavao i kiša je počela padati snažnije.
Kad smo se zaustavili na obali, jedva sam otvorila vrata automobila kako bih izašla i zavirila iza stijene u zapjenjeni bijeli ocean. Uzbuđenje je tako strašno, ali i divno kao da gledam u početak svijeta ili kao da idem na sastanak s čovjekom kojega ljubim najviše na svijetu. Nastavljamo dalje do crne plaže nedaleko Vika. Marlis je nevjesta vjetra i s mirnim ushićenjem govori kako su ceste često zatvorene zbog vjetra i djeca ne idu u školu i kako nitko ne odgovara za zaleđene ulice u Rejkyaviku pa hodaš na svoju odgovornost. Ispod stijena s kojih se spuštaju uznemireni pramenovi vodopada ponegdje je selo od dvije-tri kuće sa spremištima poput kućica za trolove, obraslih mahovinom i travama i poduprtim kamenim gromadama.
Dolazimo na crnu plažu i hodamo po mokrom vulkanskom pijesku. Njegovu tajanstvenu crninu kiša čini nekako blistavom i svježom, a crne vitke stijene koje izviruju iz oceana, nestvarnim, a tako čvrstim. Vjetar ih zaobilazi pa se okrećući i vrteći se podiže snažne valove. Tada se čini da vitke stijene neobičnih obrisa izviruju iz bijelog grotla oceanskih valova i pjene. Odsustvo boje ovaj prizor čini nadnaravnim i odjednom je protekla povijest svijeta i kao da prisustvujemo danu prije no što je Stvoritelj završio njegovo stvaranje.
Ovdje je veliko upozorenje o opasnosti valova zbog kojih su mnogi posjetitelji smrtno stradali. Oprezno prilazim obali pazeći na njihov ritam. No, iznenadi njihova snaga i nepredvidljivost tako da me uhvate za nogu do gležnja i smoče donji dio tijela. Kao da te vrebaju, želeći te odvući sa sobom. Ispred mene, bliže oceanu zahvatili su čovjeka i oborili ga zajedno s foto-aparatom s postoljem. No, ostao je sabran, skupio rasute dijelove svojega fotografskog postolja i posve se mokar povukao na sigurniju udaljenost. I ja sam fotografirala svojim običnim aparatom u boji, no sve fotografije koje sam snimila bile su – crno-bijele.
Vik je mjesto od tristotinjak stanovnika ispod aktivnog vulkana Katla, sklupčano ispod blagog brežuljka na kojem je bijela crkvica crvenoga krova. Kad smo se smjestili u hotel, izašla sam u mjestašce, gubeći se u uličicama koje su završavale u nečijem dvorištu bez ograda. Sve je uspavano i mirno kao da nitko ovdje ne živi. Na putu prema crkvici na brijegu nisam nikoga srela. Osvijetljena je i sklonivši se u njezin skut promatram udaljenu crnu plažu i njezine čudovišne stijene koje izviruju iz oceana. I čini mi se kao jedno veliko Stvoriteljevo gradilište na koje nije zaboravio. Kao da ga je želio spasiti od ljudi i ostaviti u svojoj nedovršenoj ljepoti, shvativši u posljednjem trenutku kako je ljudima darovao previše dovršivši svijet u njegovoj raznolikoj savršenosti. Kao prebrižni roditelj koji unaprijed daruje, a djeca stanu rasipati i trošiti.
Putujući posve sam zagledana u krajolike, gledam se u njima, a oni prolaze kroz mene, ne mimo mene i blâže nesporazume koje mogu izazvati riječi. Beskrajna polja kamenja obrasla svježe zelenom mahovinom, razlivene vode (lokve, jezerca, potoci, rijeke), dimovi oblaka i gejzira, delte razvedene crnim sprudovima, tamne planine sa snjegovima, polja humaka kao bezbrojna zaobljena poprsja, uspravna s vrhovima poput bradavica božica plodnosti, tanki put na kojem se teško mimoilaze dva vozila, neugledni željezni mostići. I islandski mi jezik grgolji kao izvorska i čista voda (ovdje je ima u izobilju i nudi se posvuda, čak se ne preporučuje kupovanje vode u bočicama). I huči kao vjetar koji suši svu tu razlivenost, namreškan i mahovinast, neposlušan i snažan − kao i zvukovi riječi koje je imenovao.
Laufskalavarđa je polje između rijeka Holmse i Skalme na kraju vulkanskoga hrpta s mnoštvom hrpica ili gomilica složenoga kamenja, gologa ili obrasloga mahovinom. Privlači svojom nesamoniklošću i uređenošću te navodi na pomisao: Čemu služe te gomilice? Nakon rasprave, ne znamo pravi odgovor. U spomen na seosko imanje koje je posve stradalo nakon jedne od erupcija Katle? Ili poziv putnicima da zastanu, poprave ili dodaju kamen na jednu od gomilica za dobar put? Glas đ u nazivu je mjesta odzvanjao stabilno i razmišljala sam koliko je učestao u islandskim riječima. U riječi stormbođinn, kako je naslovljena slika Einara Jónssona, pojačavao je svečano i neumoljivo značenje islandske riječi složenice, koja iako je suprotnica našoj riječi blagovijest, ne zvuči nimalo strašno. Prekrasno platno Stormbođinn (Navješćenje oluje) prikazuje personifikaciju oluje u liku bijele figure jahačice i bijelog konja u trku nošene krilima koji rastu iz konjske glave.
Sasvim luckastu izložbu na otvorenom, u posve osamljenom krajoliku zapazila je Marlis pa smo zastali da i mi ostavimo svoj prilog. Na dugom štriku vijorili su se grudnjaci i gaćice različitih boja i veličina. Prinos goloj Majci plodnosti. Ovdje tjelesnost nije tabuizirana, česti su razvodi, ali bivši partneri ostaju prijatelji i zajednički odgajaju djecu. U nekim je prirodnim parkovima uobičajen znak zabrane za kakanje sa sličicom.
U parku Gejzir u kojem se svakih dvadesetak minuta čeka erupcija gejzira iz malenog svjetlo plavog jezera, nakon korisnih upozorenja o opasnosti pojave, ležeran je zaključak: Jer je najbliža bolnica udaljena 62 km. No, njihovo slobodoumlje ne znači kako je sve dozvoljeno i kako je sve „slobodno“ od dužnosti i odgovornosti, čuvanja baštine i domoljublja. Jedan je Talijan, slobodni umjetnik, jedne godine upravo ovdje gdje te prirodni slap, iako ga iščekuješ, iznenadi svojom silinom i visinom, svojim skokom iz nepomućena bistra jezerca i poškropi te svojim toplim kapljicama, izveo predstavu bacivši umjetnu boju u jezero i obojivši prirodni vodoskok. Pravdao se kako je to pitanje slobode umjetnosti, no bezuspješno, kažnjen je kao prijestupnik, ali i kao loš umjetnik.
Istinita priča o veličanstvenom vodopadu Gullfosu, njegovu vlasniku i njegovoj kćeri Sigridur, samo je odjek islandskih obiteljskih saga u kojima su obitelj i priroda i svi njezini stanovnici, vidljivi i nevidljivi, skladna cjelina. Ne prodajem svoga prijatelja (a prijatelj mu je bio tako moćan da je mogao za njega dobiti silno bogatstvo) rekao je Tomas Tomasson iz Bratthola na čijem posjedu je bio Gullfoss, kada su Englezi htjeli na njemu izgraditi hidrocentralu. Njegova kći Sigridur Tomasdottir (1871. – 1957.), jedna od trinaestero njegove djece uspjela je zaštititi vodopad i potaknuti izgradnju prilaza kako bismo mogli i danas gledati s poštovanjem u njegovu izvornu snagu i ljepotu. Široka rijeka, zapjenjena, ori se tisućama šumova, strašna i divna, dok pada u hrapavi uski kanjon i umirena i krotka mrmljajući odlazi dalje. Gullfos znači zlatni vodopad i učestalo ga prikazuju s nadvijenom dugom koja se ogleda u njegovim vodama. Pri izlasku iz dubokog kanjona, pogledala sam nebo i zagledala se u još jedan pad. Kroz pukotine oblaka svjetlost se u krupnim snopovima slijevala na zemlju.
Voda u svim oblicima posvuda je. Opijenost krajolikom drži me između jave i sna pa se probudim kad me prene hladna ljepota ledenjačkog jezera i brijega pred kojim smo se zaustavili. Jezerom plutaju modrikasti i prozirni kristali leda različitih oblika. Ovaj je ledeni krajolik samo naizgled spokojan, ispod njega teče užarena lava, a laguna podno ogromna ledenjaka nastala je prije stotinjak godina. A mnoga su jezera, ledenjačke rijeke i potoci mlađi od nje. Glacijolozi tvrde kako je moguće u vodama koje nastaju zbog otapanja ledenjaka pratiti ubrzanu evoluciju pa je tako u mlađim lagunama tek začetak života, a u starijima se već razvijaju složeniji oblici. Na natopljenu zemlju vjetar donosi sjemenke i niču biljke i stabalca. Događaju se i ledenjačke poplave pa stanovnici grade brane kako bi usmjerili vodu, a prema morenama može se odrediti – kao prema godovima u deblima – koliko se brzo povlači ledenjak. U takvoj razlivenosti mogu niknuti i mala kvrgava stabalca breza koja sam promatrala u šumama Reykjavika na putu prema Perlanu. Naličila su trolicama u usporedbi s europskim brezama vilenjakinjama.
U jednoličnoj ljepoti, u bjelini i hladnoći, u oskudici boja nevidljivo je gnijezdo zmajeva iz čijih će se jaja lijegati dobre i zle sile koje će čovjek jednoga dana morati umilostiviti i prihvatiti. Prvi su se naseljenici oprezno penjali opasnim stijenama kako bi ubrali pokoje tupikovo jaje da bi se prehranili, a ne da bi se prejeli. Čarobnjak Hrejdmar imao je sina Ottera koji je bio vješti ribolovac, danju je bio čovjek, a noću vidra. Kad ga je u liku vidre ubio Loki u pratnji Odina i zatražio prenoćište kod Hrejdmara ne znajući da mu je to otac, lukavi je Hrejdmar tražio otkupninu u zlatu koliko stane u kožu njegova sina. Pohlepa ga je upropastila – jer je zlato oteto od patuljka, iz utrobe zemlje, donosilo nesreću, a ne blagostanje. Vikinzi su vjerovali burnici, najmanjoj morskoj ptici tegobna života u mrklom mraku pećina – jer im je donosila vijest o opasnosti i dolasku oluje. U drevnoj kuli iz željeznog doba na jednom od Šetlandskih otoka gdje su se gnijezdile burnice našli su sklonište, nakon brodoloma, dvoje ljubavnika bježeći na Island. O ženi tuljanici, njezinoj ljudskoj zaljubljivosti i odanosti moru govore mnoge sjevernjačke legende. Kako i ne bi, pomislim gledajući ju u otvorenom vrtu za životinje poprilično udaljenom od središta Reykjavika. Kad izroni glavom kako bi udahnula, pokaže prekrasno lice i oči željne zemaljskoga svijeta, a onda nestane kao božja aerodinamična podmornica oboružana perajama, repom i nogama.
I stapam se sa svojom (Čo)vječnom Djevojčicom jer ne trebam živjeti svoj stvarni život, pojačava se osamljenost kao radost. Moji suputnici prihvaćaju moju odsutnost kao zanesenost zemljom kojom zajedno putujemo. U daljini planine lebde između neba i zemlje. U dimu, u sitnoj kišici s nakupinama bora, crnim stazama, rasutim lokvama, razlivenim potočićima i slapovima, pokojom kućom s travnatim i mahovinastim krovom. A ipak tik do nas stada konja slobodno pasu i piju vodu. Manji su od europskih, više snažni, no elegantni. Islandski tovari kojima je podignut i spomenik u središtu Reykjavika. Spuštamo se prema vodopadima Vjetar i kiša su sve snažniji oko nas, sa zemaljskog vrtloga nazire se daljina i dubina. Kao da padamo u nebo.
Marlis je aktivistica i ima s(pas) od prekomjerne mašte pa pristajem na njezine sjajne organizacije. No, toga dana kad smo se vratili s opuštajućeg kupanja u gejzirskom jezeru u posve neuglednom selu na jugu i skupno otišli na večernju predstavu u jedan od rejkjavičkih pubova, standby komičari činili su mi se dekadentni do tragičnosti. Sljedeća epizoda govori o izostanku lijepe oskudice i obilju psovki, pića i nasilnoga smijeha – i izostanku dobrih duhova. Spremni da budu upotrjebljeni, rezervni i drukčiji iskakali su na pozornicu na poziv voditelja. Na engleskom govore shizofrenici, heteroseksualci, lijepa žena s tikovima toliko snažnim da nestaje granica između stvarnosti i glume koju ukida na kraju svog nastupa, zadigavši suknju i vadeći dokumente iz donjeg dijela korzeta. U gledalištu koje je pokretno od šanka do pozornice i stuba na kojima sjedim i stalno se pomičem gledateljima s kriglama piva u rukama. Najveći odjek izaziva Amerikanac svojim fakofiranjem – psovkama čija mučna prezasićenost potiče komunikaciju s jednim pijanim gledateljem. Čuje se nervozni ženski smijeh i silno glasan muški. Odahnula sam dočekavši kraj, a kada je dignut konopac za izlaz, udahnula sam svježi noćni zrak na mirnoj ulici. Izašavši, pijana skupina nastavila je raspravu koja je završila svađom i tučom. Tragični teatar nastavio se na ulici. Moji su suputnici ostali u gledalištu, a ja sam se uputila mirnim rejkjavičkim ulicama u naš stan.
Draži su mi svakako svakodnevni boravci u kafiću u glavnoj ulici gdje mogu predahnuti od traganja i lutanja, ponešto zabilježiti i planirati ostatak dana. Ležerno je, stolovi su drveni s vrčevima svježe vode i staklenim čašama, gosti različitih jezika i statusa – od šljakera s juga koji galame na poznatim jezicima, krupnih crvenokosih skitnica, umjetnika s mapama i lijepim crtežima do uglađene gospode s novinama i elektroničkom opremom. Utočište od snoviđenja. Rumpl iz kojeg ponovno krećem u potragu za viškom stvarnosti koji je posvuda oko mene.
Vrativši se, nisam znala pronaći ključeve svoje kuće. Sljedeće jutro već sam bila u razredu. Luka me ponovno razveselio jednom od svojih čudesnih ilustracija. Šimunovićeva Srna, Brunhilda, jedinica Janka i Emilije Serdar, izgledala je kao razigrane djevojčica koje sam promatrala u vrtu male bijele kuće u Rejkyaviku. Ispod raznobojnih kapa i zarumenjelih lica bijele puti vijorila im je kosa boje ugašenog zlata. I djevojčica, moja baka Marta, oživi u srcu ove razlivene bajke. U Lukinu viđenju Brunhilde, koja je prošla u čamcu ispod duge – i ostala djevojčica – vidjela sam ih ponovno sretne i slobodne.
Na povratku u kuću razdvajala sam se u dva različita svijeta, (Čo)vječna Djevojčica ponovno je išla svojim putem, istina uvijek spremna za razgovor, a ja sam se zagledala u crno-bijelo mekano, dlakavo i sjajno klupko svog mačka Athosa koje je poput dalekog otoka s kojeg sam se vratila, i bliskog i dalekog, čuvalo tajnu ispod mačjeg lica prekrivenog maskom šutnje. Kasnije sam pišući o poetici Francisa Pongea, svoga literarnog suputnika na islandskom putovanju, pronalazila utjehu. Ljepota je u središtu, nikad dosegnuta, uokrug nje sve je sređeno – ona netaknuta.
Proljeće, 2019.
________________________________________________
BISERKA GOLEŠ GLASNOVIĆ, pjesnikinja, putopiskinja, esejistica i kritičarka. Objavila je pet zbirki pjesama Priětelnice moe (2000.), Sasvim blizu. (2004.), Može i bez naslova (2008.), Tihe koja se ne dvoumi (2015.) i Poštovani gospodine Abélard (2023.), slikovnicu Ružna Toja (2009.), knjige putopisa Pun ruksak oblutaka (2015.), Karpatski listići (2020.) i Šarm oskudice (2025.) te knjige eseja i kritika Lusteri i knjige (2017.) i Čitanje udvoje (2021.). Suautorica je Antologije hrvatske antiratne poezije Cvrčci u trubi (2023.). Objavljuje u recentnim časopisima za književnost i kulturu i književnim portalima. Pjesme su joj uvrštene u zbornike i u antologije hrvatskog i inozemnog pjesništva, a osvrti na njezino stvaralaštvo u mnoge kritičarske izbore. Recepcija njezinog stvaralaštva je poticajna, održava književne večeri i predavanja, sudjeluje na književnim susretima, znanstvenim skupovima i kolokvijima. Uredila je i nekoliko zbornika i monografija te priredila izbore iz stvaralaštva hrvatskih književnika. Dobitnica je nagrada za kratku priču, esej i putopise. Članica je Društva hrvatskih književnika.
Tihi, krupan sneg napolju kroz mrak veje. Na radiju su rekli sneg će biti sveopšti preko čitave visoravni. Ali ja mislim da će do jutra sve preći u susnežicu, do podneva u kišu, onda u blato… Tako mi se čini. Ovde više nema snegova takvih.
Malopre sam sanjao da su mi ruke šuplje, i da sneg kroz njih pada, i uhvatio me strah zbog nečeg zbog svog života a da nisam znao zbog čega. Kao da onda ništa od života neću imati. Kada sam otvorio oči, na prozoru spolja, baštenska mačka sedi i doziva, i za njom vidim sneg za koji do tad siguran sam nisam ni znao da veje. A zašto ga onda ni iz čega sanjam tako? A ja nju, mačku, toliko ni ne čujem, koliko se sve od snega nekako stišalo. Samo je znam da mjauče tamo, jer znam nju kakva je. Onda opet priklopim oči, pokušam da zaspim, jer osećam da moram spavati, i ne želim ni da vidim koliko je sati. I sve mi pada na pamet tako, da li je vatra u peći dogorela, a jeste; kako ću morati sav taj sneg čistiti, i više od svega – da li ću biti odmoran sutra da mi Ljubica po prvi put dođe.
Ne znam kud ću ja sav ovakav.
Kako se budim, tako mi je u kostima sve zgrčeno nešto. Ohladnelo je jarko tokom noći, kao da sam zimu progutao i sad je u sebi nosim. Možda sam i oboleo. Odmah tamo u sobu odem gde otac spava, da mu založim vatru, da tu posedim dok se ne ugrejem. Nije to ni soba, koliko je prostorija samo, u kojoj smo tokom zime jer se u njoj najlakše grejemo. On zimi iz nje ne mrda. Čak ni do toaleta da ode, nego sve u kofu tamo piša. A kad je nešto drugo, stavim mu grejalicu u kupatilu da mu prvo sve ogreje. Jer drugačije neće. A i ja se umivam tamo samo, operem zube, pa se što pre u toplo sklonim.
Sa prozora na prozor, kud ja idem ide ona mačka, sve me spolja gleda. A napolju – sneg.
Odem kod njega tamo u sobu, gde pomalo još od toplote ima, ali i to malo jedva, jenjava. On na leđima leži umotan u ćebad, nekuda u snu ide, pomera glavom tamo-vamo, kao da se s nekim ubeđuje. Sto je godina gotovo star, najstariji u selu, i svi mi kažu neće on nikuda, a onda zato neću ni ja. Već sedamnaest godina tako, od kad mu se sve olakšalo nešto pa je onomad u bašti pao, pa su rekli ima nekakve lezije po mozgu. A on, da ga pitaš – k’o nov. Sve zna, od a do š. Ni doktori ne znaju kako, pa se čude. Jedino što slabije čuje, i pritisak ga muči, ali muči i mene, a meni će sedamdeset za koje leto, a njemu je sto, i sve me kao mladog zove, kao da ni ne zna za godine.
Gledam kroz prozore koliko je napadalo, da se beli napolju pa sja, pa se čini da je utoliko u kući mračnije. Palo po kotlarnici i po šupi, zatrpalo stazu što ću morati da čistim. Palo po ogradi i sve je zamutilo da oblika nema. Palo je po žbunju ispred kuće i dalo mu krošnju nakon što se svo olinjalo. I po putu palo, da ga ni nema više, da napolju nikog i ničega nema, a da je jutro, da se nikuda ne ide. Palo je i još pada, sve ga je i više i više.
Tri je dana do Božića.
Obuvam čizme, jaknu, kapu, stavljam rukavice pa iz peći ono s pepelom izvučem, da prospem tu napolju ispred kuće. Kako otvorim vrata tako se ono mače oko nogu mota, sapliće a ja ga od sebe šutiram da se ne spotaknem. Ono ni ne zna šta je to zima. Odmah je tu i ova starija, i vidim mačje otiske svugde po snegu. Onda vidim i da je ono pseto s ulice u dvorište ušlo i tu se negde motalo i ostavilo tragove, sneg zapišalo. A sneg je sveprisutan da se svačiji trag vidi. Čak su i vrane tu izgleda bile, i svo se granje od snega nakrivilo kao da će pasti. Zaledilo i vodu u burićima, da puknu. Odem iza kuće da posipam pepeo, pa tek onda, kad se okrenem, tek kad pogledam niz dvorište kroz svu tu belinu, vidim nadstrešnica nad kolima pred kapijom, što se nakrivila zatrpana pod golemim snegom, na auto se spustila, urušila i pala, blokirala kapiju.
Odmah me bes obuzme. Nemam ni na šta biti besan jer mi niko nije kriv. Samo jesam. Još mi gore što je tako. Idem okolo u krug i psujem. Zagledam štetu što je napravilo. Nadstrešnica se samo nakrivila i spustila i na auto pod njom oslonila, nije skroz sasvim pala. Inače bi još gore bilo. Kako je dvorište na kosini, ona se s kosinom nagnula. Ne znam kud ću pre, jer ne mogu ni auto mrdnuti od svog tog snega, niti mu mogu sasvim prići a da ne budem gola voda jer snega niz padinu ima koliko hoćeš. Pa se vratim u kuću da onu fioku nazad u peć vratim, da založim, da makar tu bude topline. Uzmem iz kofe sinoćnja drva, novina i pruća, pa klečim pred peći, palim vatru. Mislim se i psujem. Za sve to vreme otac u krevetu glasno spava.
Svud sam ostavio vode po pločicama pred vratima, gde sam čizmama zagazio. Sneg se sa njih otopio, napravio nered. U sobi sam raspirivao vatru, pa onda sedeo pred njom da se ne ugasi, mislio šta ću dalje. Još je rano u danu bilo. Onda sam se obukao i obuo, probio se do šupe a potom tu gde sam išao počeo da pravim stazu, da očistim sneg. Makar je od šupe pa do kućnih vrata bilo iskopane staze, da sam mogao po drva ići, i sa obe strane po pola i više metra snega. Pa sam uzeo kofe i iz šupe napunio bukovim drvima i pred vratima ih ostavio. Onda sam isto išao do kapije, i tu gde sam prošao, vraćao se s lopatom unazad, čistio sneg, da mogu prići autu. Tek sam onda, kad sam stazu raščistio, zastao i zagledao šta je s autom bilo. Tamo gde se greda o njega oslonila, ostalo je ulubljeno u laku i farbi, ali nije veći krš napravilo. Još je gore moglo biti. Ali nisam mogao nikuda dok ne očistim snega da spustim auto na čistinu, pa sam otvorio kapije i pred njima dugo i dugo čistio do puta, da ako treba mogu autom izaći, iako nisam imao kuda, niti sam i mogao po ovakvom vremenu. A strahovao sam i da to auto drži nadstrešnicu da ne padne, pa sam neko vreme stajao i zagledao, znao da moram da ga pomerim a istovremeno razmišljao da li da ga mrdam ili ne.
Za svo to vreme i nevreme, nikud nikoga da vidim, da neko prođe, nego se sve pomalo čulo, kad su komšije otvorile prozore, ili kad je neko negde lopatao, pa sve do onda kad se mali auto pošte iz daljine putem provlačio, zastajao od dvorišta do dvorišta, pa onda poštar iz auta izašao pa stao sa mnom i o nadstrešnici govorio. Onda je i komšija, Miljenko, izašao na ulicu i prišao, i zapalili smo po cigaretu i sva trojica stajali i grede i krov i sneg na krovu odmeravali.
Poštar reče valjalo bi sneg s krova očistiti, da malo olakša, ali komšija se, a ni ja, nismo s tim složili. Sva smo trojica na kraju rekli da se prvo auto pomeri. Za sve to vreme žuto auto pošte je na putu dimilo, da je ostao trag izduvnih gasova na snegu mnogo posle nakon što je poštar otišao. Kad je poštar ušao da pođe, morali smo ga pogurati da se od strane puta odvoji od dubljeg snega.
„Nemoj ti ni stajati sa strane, ko će ti sad putem ići!”
A onda pođe dalje, da se ni put ni nebo ni zemlja za njim ne vidi. Neke crne ptice su samo nebom bile, a komšija, Miljenko, koji je još pušio, ugasi cigaretu u snegu, pa reče da pokucam kad mi bude trebao, pa i on kući pođe.
Stajao sam s lopatom pred kapijom i gledao našu kuću, kako je u stvari lepa, lepša od svih. Oštrih krovova, krupnog dimnjaka od cigle, sva sa svojim ćoškovima i sitnicama. A kako ju je ovaj srušen krov naružio. A uveče će Ljubica doći, i ništa do tada neće biti rešeno, nego će ostati tako kako je. Onda osetim znoj što mora da sam se već dugo znojio, ali tek me sad obuze pri pomisli na Ljubicu.
Nakon što sam auto niz kapiju spustio, i ostavio ga kraj ivice puta, uzeo sam i pozvao Milančeta, što mi je nadstrešnicu pravio, pitao ga šta ću sada. On reče – za sada ništa. Snega je napadalo i ne valja ništa raditi, i da će me pozvati kada malo otopli i sneg u blato prođe, pa da sve rasklopimo i do proleća odložimo, kada će mi novu podići.
Ja kažem: „Koliko će me to izaći?”
Kaže: „Šta da te izađe, ja tebi treba da platim što se urušilo. Ajd’.”
Pošto sam video Ranka kako po prilazu so posipa, otišao sam u kuću i svud gde sam stazu prokopao polio sam soli. Sledeće što ću je da se popnem gore, da uredim sprat, gde se otac ne može popeti, da večeras imamo mesta za sebe. Hvata me malo strah od kamina koji nikada nije goreo – a mora se nekako sprat zagrejati.
A one me mačke svugde po dvorištu prate, pa na kraju ih ostavim, i njih i lopatu i uđem u kuću. Kanim se da je pozovem, Ljubicu, da sve raščistimo za večeras. Trebam je upozoriti na sneg i nadstrešnicu, i mislim se da li je moglo to iole sačekati nego je baš danas sve moralo da se sruči. Ali prvo stavim u kujni kafu, sa dovratka gledam je li on i dalje spava, guram još drva u vatru. Kada ona dođe moraću silaziti i peć hraniti drvima, da ne izgori. Moraću i njega iole srediti, obrijati ga ako hoće, ili makar sobu počistiti pa nek’ u krevetu leži, da je upozna, pa ćemo mi svojim putem gore. Imam šezdeset i sedam godina sada, i sramota me, i više od svega – čini se oduvek od drugog mi život zavisi.
Sedam za sto i ispijam kafu. Zapalim pa uzmem telefon da je pozovem. Ona se tek tada budi.
Njen je muž umro proletos, zatekla ga u svinjcu s glavom u blatu i sve se svinje u ćošak sabile, nisu znale kud će sa njim – a ni ona nije znala, nego je mislila da se šali. Kaže s njim je i sve to u njoj umrlo, šta god to bilo zbog čega čovek želi bolje za sebe. I bilo mi je jasno to, iako sam ja samo razveden. Život je dovoljan, ali je neodrživo takav. Uvek se još nečemu nadamo. I evo od jesenas mi razgovaramo a da se čitavu deceniju s posla znamo, a da smo jedva par reči pre toga progovorili. Ja nju zaista nikada nisam tako gledao, kao što je sada gledam. Ona još ne želi da se išta zna naokolo, pa mi kaže da ne govorim ikome, a mog oca dedom zove, pa kaže samo njega mogu upozoriti, da zna makar da ne dovodim neku kurvu tamo. Pa se smeje.
Pita me kako sam spavao a ja joj kažem loše i da sam loše i oca i sneg sanjao. Pita šta, ja kažem da su mi ruke onemoćale da ne mogu ništa u njih držati, a da otac tamo sedi i da sneg pada – a da ne sme po podu da padne. Ona pita što ne sme a ja kažem da ne znam. Da možda samo nema ko da čisti, a ona ne zna šta bi s time.
Kažem joj pala je nadstrešnica, zakačila kola, pa tek onda kažem da sam kola pomerio i da nije puno loše bilo, kako je moglo biti. Pita jel sad da ne dolazi i da ako želim može ostati kod kuće, a ja kažem nipošto. Čekaću je na stanici kažem, da je dovedem. Ona živi tri seoske stanice daleko, a na selu, to i po kilometrima bude. Kažem: „Srediću nam sve večeras. Taman i njega da upoznaš.”
Još malo pričamo, o tome kada će večeras doći, pa je pustim da se budi, jer je još u krevetu i tek pije kafu, pa mi dugo i lepo spušta.
Kad spustim slušalicu, duboko udahnem.
Moram u prodavnicu ići. Treba mi nešto pića ili nekog vina, grickalice neke da je nečim ponudim, i uopšte hrane mi treba za nas dvojicuza sledeće dane, da ne idem kojekuda po tolikom snegu. I više od toga, već neko vreme mislim se da joj nešto kupim, iako sam joj knjigu prethodno uzeo, al’ sad se premišljam oko toga i želim joj nešto drugo za praznike pokloniti.
Otac se probudio.
Stavio sam mu viljuške u provrelu vodu, da se ugreju, jer takav je čovek kome smetaju hladne viljuške, pa sam mu od te vode i čaj napravio. Stavio mu grejalicu u kupatilu da greje, a on prvo što je uradio je pridigao se i kraj kreveta u kofu pišao. Otac piša kao što mačka piša, gusto i da se oseti, pa zbog toga poklopcem pokriva kofu. Onda je nazad seo i dugo ispred sebe gledao. Zagledao se kroz prozor gde je snega do po’ prozora, pa je omračilo unutra, a napolju, da se pridigao, sijalo bi sve crno i belo. A on gleda kao snega ni nema. Kako je u trenerci i majici i džemperu spavao, tako je ostao tu da sedi, i nije se kao uvek odmah još oblačio, već je tako bio zamišljen.
„Šta je ćale?”
Čekam ga da ustane da jede, da mogu da pospremim i pođem. On da li je usnuo, il’ se još nije razbudio, sve radi zbrkano nešto, dok se ne doseti i ne sabere:
„Da mi izmeriš pritisak?”
Niz ulicu, kod Ljupka, obesio se o ogradu i laje njegov pas Žuti. Ljupkova žena Slavka je potom mahnula sa vrha avlije, gde je čistila sneg ispred kuće, a pas je dužinom ograde za mnom jurio, pa onda ostao bez avlije i lajao za ogradom pa pojurio kroz sneg kao da uranja u talase, uz brdo.
Prestao je sneg da pada i svi su izgledi da će na neko vreme makar nebo suvo biti. Tako obično sa zimama ovde biva. I ono od jutarnje magle što je bilo se do popodneva razvuklo i jedan kratak deo vremena sinulo je sunce što su ga potom oblaci zatrpali kao listovi papira, i sada dal je nebo il’ je zemlja, sve mu dođe isto.
Otac kaže baš ga to vreme muči i ima nečeg poetičnog u tome. Čitao sam jutros malo iz Ljubičine knjige želeći možda da pronađem nešto od čega bi joj posvetu pisao, i dalje nesiguran da li ću joj je dati ili ne. A daću joj, ako ne za Božić, onda neki drugi put. Ispričao sam i ocu sve. Ili, nisam mu sve rekao, samo da dolazi koleginica sa posla i da ćemo mi gore biti. On me gledao kroz ono vlažno od jutra, kao da ne vidi šta mu to kažem, pita gde gore, jer gore je zima jer se ne greje, a više od toga – jer skoro dvadeset godina kako sam se razveo sedim u samoći. A ne znači to njemu ništa pa ništa više nisam ni govorio, osim što se on za sebe pita, gde će on u svemu tome, kako će na njega uticati. Pita mora li onda da održava vatru, i kako će da spava i šta da jede.
U prodavnici popa zatičem što pune kese sa sobom nosi. Niko ovde puno ne kupuje jer ni nema šta puno toga da se kupi. Kaže biće snega, ovo je tek počelo, a ja kažem da ne vidim to, nema to ovaj sneg u sebi. Nisu ovo oni snegovi od naše mladosti kažem, jer smo i ja i popa generacija, iako smo svako na svoju stranu pošli. A kad god ga vidim on za oca pita, jer celo je selo radoznalo još dokle će.I meni se nekad čini dugo, nekad ne, ali sve do Ljubice bilo mi je samo bitno šta će s ocem biti – a sad već imam i u sebe da gledam, i u sledeće godine il’ dve. Kao pred ciljem, naglo izmoren.
Do radnje i nazad sve sam čarape natopio, okačio ih na peći da se suše pa se preobuo, a otac u sve one barice od snega što se s čizama topio u njih ugazio pa raznosio po kući, pa sam morao i njega da preobuvam i za njim da idem i čistim. A mene uhvati nešto pa krenem da ga psujem, pa ako ne kaže ništa nastavim a ako kaže odustanem i poćutim, pa psujem za sebe. Hvata me nervoza od svega. Već je vreme ručku a još nisam ni na sprat otišao. Sve sam u sebi zamislio šta ću, samo me je oko kamina stislo, ne znam dal će dimiti il’ će goreti vatra. Bez toga nemam kuda, niti imam gde sa Ljubicom. Za sve to vreme idem oko njega, hranim mu drvima vatru, pa kad pregreje odškrinem prozore da malo provetri, na šta se on onda žali. Stalno zanoveta, te hoće jedno te nešto drugo, te pita ko je ta što mi dolazi i šta će on da radi kada dođe.
„Ne znam ćale pusti me samo. Ajde.”
Dabome da je opet počelo da pada, a da sam ja po spratu čistio i sve tako tiho padalo da nisam ni primetio sve dok prozore nisam otvorio. Staze opet prekrio sneg. S vrbe se jedna mačka popela pa kroz prozor u kuću zašla, a ovo manje je odozdo gledalo i skamukalo u snegu. Zamislio sam se nad goblenima što je majka pravila, što oca nisam hteo pitati da ih sklonim, iako on za to ni ne bi znao jer uz stepenice ne ide. Onda sam pozatvarao prozore i otišao dole i uneo i tu mačku, pa su sad obe išle okolo po spratu i zagledale. Nikada, osim onomad letos kad se ušunjala a da nismo znali, nije neko mače tu u kući bilo – a sad evo, ni ne znam da kažem zašto.
Htedoh nekako da saznam kad će doći, a da je ipak ne pozovem. Zagledao još malo nadstrešnicu da vidim hoće li se do kraja urušiti, ili će ovako polustojeća do topljenja snega opstati. Pade mi na pamet da je probam sam srušiti dok tu stojim, ali šta ću onda sa svim tim kršem oko kapije. Neko je krzneno pseto prišlo pa stoji za mnom i gleda, al’ ne prilazi. Mislim se, to je onaj što je noćas po dvorištu išao, možda za mačkama a možda sam.Samo stoji dole kod kapije i gleda. A ja opet lopatam sveži sneg oko prilaza kapiji, da ako zamoram, mogu kolima nekud otići. To ja sve zbog oca radim, kao što sam oduvek radio, da nas nešto ne zatekne. On gore u kući leži i valjda od tih njegovih bubrega ne može da izdrži nego da spava. A onda, dok se mučim s upaljačem da zapalim, vidim preko polja gde su stogovi sena, gde je sneg po njima napadao i orumeneo od kraja dana što se primiče, i preko polja iz neba negde leti odnekuda prvo neka bela, a potom vidim ne bilo kakva ptica, već galeb, pravi pravcati leti nekuda, ovde usred sela, daleko od bilo kakvih reka, bez ikakve vode na vidiku. U snežnoj tišini čujem mu krila, pređe iznad mene i dvorišta i preko kuće pređe i padine, i u njega dugo gledam, i potom kako odlazi i nestaje.
I ne znam zašto me uhvati nostalgija neka, i ujedno mir i ujedno nemir.
Popeo sam se na kraju gore, otvorio kamin i u njega s lampom zagledavao. Uzeo pruća i poređao ga oko grudve novina, i sve to položio i zapalio i potom dodavao i okružio bukovim drvima. Stajao sam nad plamenom i gledao kako razgoreva, naguravao sve bliže i bliže vatri, dok se nije uhvatilo drveta, iščekivao ugasiće se a da se nije gasila, i sve sa one dve mačke što su poluotvorenih očiju u vatru gledale, klečao sam u svemu zimskom i čekao. Potom je i dimnjak lepo povukao i primila se vatra. Bdio sam nad njom i strepeo, ali je gorelo i gorelo je. Posle sam joj još drva bacio.
Napokon i sa time završio.
Baš jako sam se na njega izdrao. Sve dok to radim muči me, ali ja sam sve od majke preuzeo sa čim se ona decenijama nosila. A mrak je pao, podgrejao mu ranu večeru pa mi rekao i juče je grašak jeo. Kada me onda vidi kaže nije ni bitno ješće, ali već je kasno do tada. Posle idem po kući i kinjim sebe što to dozvoljavam sebi, da se na njega tako derem. Ali to je sebičluk koji nema kraja ako ja do kraja ne dođem. Sve je on navikao da mu se ugodi. A rekao sam mu: „Ti si evo do sto dogurao a šta ću ja? Moram i ja nekad da živim. Imam i ja dušu.” Posle je seo tamo u krevetu, gledao u televizor iz kog ništa nije čuo, niti se išta čulo jer nisam voleo da televizor slušam, pa je ili zaspao, ili samo nekud odlutao, ali u njega više nisam gledao.
Malo je i jeo, sve je kao meni ostavio, a ja nisam hteo, da me posle stomak ne muči. Osim ono malo doručka jutros, što sam ponajviše zbog lekova pojeo, ništa nisam jeo jer posle ume da me potera, pa ne znam kud ću takav. Na radiju je kažu opet protest u Beogradu. Neko je nekog u radnji danas o tome pitao, pa se ovaj raspričao, kao da to njega naročito kinji, što oni blokiraju saobraćaj tamo. A ne kinji ga ovaj sneg ovde, što ga i po putu ima, što ne čiste. Sve to u sebi ja proživljavam, i ćutim i živim u tišini, ali s ocem tako ne mogu. Sa njim se sve iz mene prospe.
Onda se pridigne pa pogleda u mene: „Jel ima onaj toplomer”, kaže. „Uhvati’ me nešto.”
Ja se dignem iz fotelje, pa stojim nasred sobe pred njim – u njega gledam.
Ništa mu nije. To i njemu kažem. Sve se mislim uhvatilo ga jer se meni konačno dešava nešto, pa mi stvara nemir. Kao što je onda stvarao kada sam trebao ići u Vrnjačku Banju na dva dana, a on te noći u Domu zdravlja završio, pa mu rekli nagurao je on dosta i da mu otkazuju bubrezi. Još se tada po nekoliko puta tokom noći budio i pišao, pa je na kraju tražio da mu tu kraj kreveta kofu stavim, nakon što par puta nije stigao na vreme.
U televizor gledamo.
Kažem: „Hoćeš u Dom zdravlja da te vodim?”
Kaže: „Ma kakvi!”
„Nemoj ma kakvi, il’ ti jeste nešto ili nije. Pritisak si izmerio, temperaturu si izmerio – žališ se nešto ti fali a ne fali ti ništa. Reci ako hoćeš kod lekara pa da idemo.”
On cokće.
Ja ne bih da ga teram jer niti želim ikud da ga vodim sada, niti želim da ode tamo pa da nešto i pokupi, pa da još o tome mislim.
„Onda dobro.”
Sve je cakum-pakum gore. Vatru sam sledećih sat vremena drvima pojio, stavio sam više drva u nju no što za ceo dan zime stavim u onu peć dole. Ali dobro, vredi. I njemu sam rekao da sam palio kamin gore a njemu se oči cakle, hteo je da vidi. Rekoh gde će sada uz stepenice da ide, jedva i leži, a on je znao to i hteo je da ide a da nije otišao. Želeo je da vidi vatru. Jer vatra gore nije gorela sve od onda kad je brat neko društvo s fakulteta doveo, za neki rođendan, pa ga otac silno nagrdio što je gore sve zadimio i tolika drva istrošio. Prošle su decenije od te vatre. I mi smo prošli i sad smo opet mi tu gde jesmo.
Ali gori.
A u meni se gotovo ugasilo nakon što sam sišao, pitao šta da jede, a on poćutao malo i vidim muči ga nešto, pa zapinjao da izgovori, pa mi na kraju rekao:
„A da pozoveš ti ipak iz Doma zdravlja, da dođe neko?”
„Šta je ćale?”
„Ne znam.”
„Pa šta ti je?”
„Teško mi je samo nešto. Ovo vreme ili šta je, kao da, sve mi se zgustilo u meni, zgadilo mi se sve, otkud znam koji mi je đavo.”
„Pa šta osećaš?”
„Ma ne znam.”
„Pa moraš da znaš da njima tamo kažeš ako odemo, nema teško je, teško je i meni svaki dan, matori smo, niko te neće lečiti za to.”
„A gde da idemo?”
„Kako gde, pa u bolnicu.”
„Ma neću da idem, nek’ dođu oni ovde.”
„Neće ti niko doći, vidiš šta je snega napadalo. Ako ti je loše, pakuj se iidemo.”
„Ma ne onda…”
„Jel nećeš?”
„Neću.”
Cvokće još jednom.
„Nemoj posle da bude nešto.”
Posedeo sam još minut a onda otišao gore. I to je bilo kada sam odlučio da ću da pozovem Ljubicu.
Ona mi je ona vatra gore, što sam je upalio. Popeo sam se i u njoj da se ogrejem, seo u fotelju, dugo s njom govorio, sav se kao dete rastopio. Rekao joj kako stoje stvari a ona se prva ponudila da ne dođe. Biće kaže boljih dana. Nije nam se dalo kaže, nit’ zbog snega, nit’ zbog dede kako ga je i dalje zvala, nit’ je znala dal će i autobusi ići jer kaže tu gde je niko sneg ne čisti i nijedan auto nije dugo prošao. Ne znam zašto ali nikad joj bliži nisam bio nego što sam sada. Kad sam shvatio da neće doći, priznao joj da me uhvatila prpa neka, nešto, stegao se sav, sve sam joj ispričao. Rekao joj i za knjigu, da su neke pesme jer dalje nisam znao, da će ona o tome više znati i da sam od jutra sedeo i posvetu smišljao a da ništa na kraju nisam zapisao. Pričala mi posle i o tome kako ćemo provoditi dane nakon Božića i ovih praznika što stižu. Pomenula je onu ćerku što na Islandu radi, da joj šalje razglednice i kako joj nekad dođu ture iz Beograda i koliko je snega tamo napadalo i koliko će ga tek biti. Dugo je o Islandu i govorila. Ispričala joj ćerka koliko god da snega tamo padne, čim dotakne tlo oni čiste, a kako se mi podavismo ovde, čim malo padne ne mrdamo nikuda. I kako želi da vidi one šarene kućice njihove na snežnoj obali – kaže oduvek je želela otići na Island.
„Mislim da je prekasno za nas i Island Ljubice. Pa kako što, matori smo. Dobro ja jesam, ti još nisi. Ti kakva si nikad nećeš ni biti matora. Ma kakav crni Island, vidiš da iz kuće ne izlazim zbog njega. Ne mogu ni na sprat za praznike sa tobom da se popnem, nego moram njega da pazim. Ma biće, nije mu ništa, znam ja kakav je on. Uhvati ga tako nešto pa ne zna gde će sa sobom. Naročito sad kad je napadalo snega pa samo leži. Ma ni u dvorište ne izlazi, šta da mi padne negde, posle šta ću s njim. Starost… Da doguram ja vala do sedamdeset pa ću onda o tome da mislim. Pih, kako što… Ne znam… Videćemo se naravno. Pa naravno. Hoćemo.”
I sve razgovaramo tako milo i umiljato, da tek kad završimo i kada spustim moram da vratim sebe. I tek me onda, kad zapne tišina, dok pucketaju poslednja drva što će izgoreti i neće novih biti jer ni nje nema, uhvati me, da li samoća, da li neka žal zbog sebe il’ nje, ne znam, nešto tiho, nemo. Sve ono o čemu se ne govori.
Onda izađem i poteram mačke napolje i pogasim svetla. A one ostanu pa grebu po vratima spolja.
Znajući njega izašao sam po mraku i ipak nanovo čistio sneg. A počelo da veje, baš mećava, da sneg duva postrance, da se ništa ne vidi. Ono kuče što se naokolo motalo za nekim autom prolajalo, iako je ovaj po snegu klizio još sporije od njega. Napadalo da se čulo utapanje koraka po snegu kad je Miljenko izašao ispred da u mraku puši, da ga ne vide. Onda se negde čulo kako neko na nekoga viče, a kako neko lopata, gde je sneg u noći čistio. Ja sam ostavio auto da radi, da ne zamrzne, i sve vreme dok sam oko njega čistio on je još radio i silno se iz auspuha po hladnoći nadimilo. A u mraku, i u belini snega u mraku, dvorište nam izgledalo napušteno zbog ove nadstrešnice što kod kapije ovako krivo polustoji. Kao da unutra ne živi niko, u visokoj kući, gde gore svetla. Pomislim i da pogledam vatru gore, da ne zaboravim. Da je opet nema. I kako će to malo toplote olako isteći, kao malo vode na dlanu, a da ničeg nije bilo da se u njoj ogreje. Nije mi ni do čišćenja, ni do knjige i posvete i hrane – samo mi do te toplote protraćene. A u stvari, do svega mi je malo, pomalo, a najviše mi do sebe samog. Ali niko me ni ne pita, ni nemam kome da se žalim, ni zašto.
Pa siđem dole sa njim da budem. Malo-malo gledam ga da vidim dešava li se nešto ili spava li. Sedim za foteljom ispred televizora, gledam vesti u pola osam, a ona jedna mačka se na prozor popela. Hoće unutra, u svetlo. Za njom, ispred kuće, gde gori svetlo iznad vrata, gori i tačkasti sneg što pada. Kažu snega će biti preko čitave visoravni. Ostaće ga na brdima, i spustiće se u nizije, zamršće kapije s jutra da ne otvore, i biće ga tvrdog kad se spusti još niže ispod nule, da se u njega ne propadne, kao što sada noga propada. Napadaće još više tokom noći i celoga jutra i tokom dana će padati. Padaće dok ništa osim snega ne ostane.
A onda će posle opet otopliti.
„Šta je bilo ćale? Jesi budan? Šta, šta me gledaš?”
Govori prvo licem pa rukama. Sve zamuckuje, sve izlomljeno, a ja se dižem i palim svetla.
„Šta ti je?”
Bdim nad njim i hvatam mu ruku da se pridigne, pa on seda za krevet, namešta kosu.
„Jel ti čuješ mene?” Okrećem se, hvatam se za glavu.
Desetak minuta stoji u mestu. Kad potom prođe, malo po malo dođe do reči, progovori.
„Ćale ja ne mogu da gledam u pasulj je li tebi dobro ili nije. Ako nije, daj da idemo i gotovo. Kako je dobro pa malopre nisi umeo da pričaš nego sve zamuckuješ.”
„Ima li snega po putu?”
„Pa ima, kako nema.”
„A oni, neće da dođu, ako pozovemo?”
„Neće niko sad da ti dođe. Ako ćemo da idemo moramo sami.”
„Pa kako?”
„Ama šta kako?”
„A šta ću ako me potera?”
„Aman! Šta da te potera, staćemo ako treba negde, je li to najbitnije, ajde, oblači se.”
On još sedi, namešta kosu na jednu stranu pa na drugu, muči sebe, razmišlja, traži u meni šta će.
„Ajde”, zapinjem.
„Pa ajde…”
Projurim kroz kuću da sve zatvorim. Zatrpam i prodžaram gore vatru, ili žar, ili ono što je od žara od mene i Ljubice ostalo. On u kupatilu piša ili šta li radi, tek čujem teče neka voda. Pravi lom. Ne plaši se onol’ko koliko sam mislio da će da se plaši. A ja idem i u torbu mu pakujem sve što znam da će mu trebati, a o čemu niko normalan ne misli. Pa dok je još unutra izađem ispred, pa odem i uključim auto da zagreje. Gore mu farovi kao da se dime u mraku i u snegu. Kao na litici da stojim. Ispadne mi i cigara u sneg i u snegu se ugasi, da je mokra i da više ne gori. Tresu mi se ruke. Dal’ od zime il’ hladnoće… Mačka iz mraka iskoči i obmota se oko mene, a dim je dim i jak i rastaje se sa svim svetlom. Čak se vidi i zvezda ili dve, ili je samo sneg što iz mraka pada.
Eno ga, čujem zalupa vratima. Bubrezi mu odumiru brže nego ostatak njega, i srce mu je umorno od toga.
PAVLE ALEKSIĆ rođen je 1993. u Beogradu, gdje je i završio srednju školu i započeo studije. S devetnaest godina odlazi u Ameriku, gdje i danas živi bez stalne adrese i radi u barovima, od mjesta do mjesta, većinom na Aljasci. Laureat je nagrade „Đura Đukanov“ sa zbirkom „Tamo je more“; izabrane priče iz te zbirke objavio je u knjizi „Hartvorm“ (2021.). Godine 2022. osvojio je prvu nagradu na natječaju 21. Festivala europske kratke priče u Zagrebu, a 2024. godine treću nagradu na natječaju Lapis Histriae.
Otac je pokušao preplivati Sanu. Ne znam da li me poveo iz pretjerane vjere u svoju snagu, da li ga je prevario alkohol koji mu je strujao krvotokom i šaptao da on to može, da treba, šta, to je samo par zamaha, gledaju te ljudi, sad nema više nazad, sad plivaj, samo plivaj, zamahuj rukama koliko možeš, kako god znaš. Ne znam. Znam da sam se držao rukama oko njegovog vrata. Grlio sam ga. Nisam razmišljao o silini kojom se voda ustremila da skrši sve prepreke što su joj stajale na putu kući. Voda ne teče bez namjere i smisla. Voda se neprestano, nezaustavljivo pokušava vratiti tamo odakle potiče. Šuferin šibice, plastična kesa, mršave noge dječaka, lelujave kao trake od krep papira na zmajevom repu, nosi ih sve ne kao teret, nego kao usput prikupljene uspomene, neke nijeme i svjetlucave, neke natopljene prekinutim krikovima i krkljanjem. Voda sve pamti.
Ja pamtim da smo sjedili oko stola, da je kuću gutao plamen, da je Džemal urlao kako se radije družim s Kinezima nego s njegovim sinom, da sam sramota što ne idem u džamiju, da je znao nikad me ne bi doveo u Auckland, da mu je dosta i Vlaha i njihovog otpada. A ja sam samo gledao u njega, preklinjao u sebi da digne glavu, da objasni zašto svako jutro izađe iz kuće i ostavi nas dvoje same, sjedi po cijeli dan u toj Džemalovoj kući u Clendon Avenue, zašto nas ostavlja same u ovoj ljepljivoj tišini. On je šutio, gledao u svoje teške ruke na stolu, bezglasno škrgutao zubima, i ja sam šutio, samo Džemalovo urlanje, samo materin plač, i moje nijemo preklinjanje da nešto kaže. Preklinjao sam ga u sebi da me ne da tom plamenu, da me zagrli.
Pamtim da sam ga grlio sve jače dok nas je Sana nosila ka šljunkarama s njihovim lavirintom od dubokih jama i podmuklih virova. Sve smo češće ponirali u zapjenjeni brzak. Zlokobni huk vode mijenjala bi potmula tišina kad bi nas rijeka povukla dublje. Očevi zamasi bivali su sve rjeđi, razdaljine koje smo velikom brzinom prelazili nizvodno, plutajući prepušteni snažnoj matici, sve veće.
Kad bih sa prozora verande vidio da nane dolazi, da se sporim, gegavim koracima penje uz stepenice, skočio bih da sjednem na njeno omiljeno mjesto na staroj fotelji i teško bi me natjerali da odatle ustanem. Zamišljenom testerom sam kao rezao ćošak stola na koji je stavljala pepeljaru i otresala cigaru utaknutu u dugački, izrezbareni cigarluk. Isprva su se i ona i otac smijali skečevima dvogodišnjeg plavušana, dok oboje nisu shvatili da to nije predstava, da iz mene govori bol djeteta kojem nane na plač da je gladno poda oguljenu glavicu luka da je uz hrskanje i suze pojede sa komadom kruha. Bilo je novembarsko predvečerje, sunce je već bilo zašlo za Nenadovu kuću kad sam ugledao njenu šamiju na stepenicama. Skočio sam ka fotelji uz usklik da eto nane, da ću ja sad… Njegov šamar me uhvatio u letu. Snaga, prasak, šok, strava. Nikad prije nije digao ruku na mene. Od straha sam zaspao bez suza, istog trenutka. Probudila me mati umivajući me vodom, uplakana. Otac je šutio, nane je već bila otišla. Otac je šutio mjesecima. Dok jedne kasne noći nije izbasao nakon višednevnog izbivanja, sa mrazom na željezničarskom šinjelu, sjajnih očiju, probudio me i pružio mi kesu u kojoj je bilo nešto toplo. Onako bunovan sam prvo pomislio da je neka hrana. U kesi su bila dva mala zečića, sivobijela, zgrljapljena jedno uz drugo. Najljepši, najvažniji poklon u mom životu. Skočio sam i objesio mu se oko vrata, i dugo ostao uronjen u njegov zagrljaj.
Učinilo mi se da mi prsti klize s njegovog vrata, rijeka me je stezala i vukla sebi, hoće li mati uopšte znati da me odveo na Sanu kad se vrati s posla, kad se ne odazovem na njeno Refiku, sine, gdje si ti, evo ja došla, nije nikoga od komšija ni bilo kad se ukazao pripit na svom zelenom “poniju”, stavio me na paksic i dao mi dva peškira, nemoj da ti slučajno ispadne koji, neće, tata, stišćem mirisni frotir kao da mi od toga zavisi život. Nisam ni pitao kuda ćemo, nije mi ni palo na pamet u toj silnoj sreći.
Kad bi se vratio iz džamije na Bajram pravio je velike gozbe, spuštao kapiju tvrđave iza čijih su zidova živjela njegova osjećanja, spuštao gard sa kojim muškarci u našoj porodici žive i mru i pokazivao najbližima, ili barem nekima od nas, da ih voli, šalio se i smijao kao da nadoknađuje radost koju je propustio da iskaže sav svoj život. Prevodio je molitve s arapskog da nam svima pokaže ljepotu svoga vjerovanja. Posebno je pazio djecu, kupovao im čokolade s lješnjacima i grožđicama i dijelio krupne novčanice, nosao i igrao se, činio sve da ih razveseli.
Probao sam da vratim ruku gdje je bila, da ga stegnem oko vrata, potonuli smo, grozničavo je mlatarao pod vodom, rukama, nogama, nekoordinisano, panično, učinilo mi se da treba da pustim, da će mu možda tako biti lakše, zatvorio sam oči, huk vode, vratio se ton, osjetio sam da se damar njegovih kretnji promijenio, da su očvrsnule, promijenio im se pravac i intenzitet, dodirnuo je tlo, u naletu nove snage počeo tražiti čvršći oslonac pod nogama, zgrabio me za ruku, jako, bolilo me, povukao za sobom ka blatu obale u kojem je pokušavao ostvariti ravnotežu. Dok me vukao za sobom, oko mi je na trenutak uhvatilo sunce u smiraju i zacakljenu površinu rijeke negdje u daljini, iza šljunkara, gdje se korito raširi a voda umori i smiri, i sporo dišući hvata dah za ostatak puta ka Crnom moru.
Na jednom bajramskom slavlju, sopstveno mu je tijelo nagovijestilo kobnu izdaju. Počelo mu se mantati, nikako nije mogao da učestvuje u razgovoru, jezik mu se čudno zapetljavao, nije nalazio načina da se sjeti nekih prostih stvari, imena, i smrknut je s velikim naporom pokušavao da uhvati nit priče u kojoj je do maločas i sam učestvovao. Pokušavao se snaći i izoštriti fokus, ali mu nije išlo. Iza roštilja na drugom kraju dvorišta sam upratio kad se neprimjetno povukao iz društva i otišao u kuću. Našao sam ga kako sjedi na svom krevetu, s rukama u krilu. Morao je napustiti graju okupljene porodice i potražiti mir u tišini svoje sobe. Iako se očajnički naprezao da zatomi strah i zbunjenost, bilo je i meni i njemu jasno da ovo nije tek umor ili prehlada. Nije mogao shvatiti ni objasniti šta mu se događa, samo je odmahnuo rukom u mom pravcu.
Osjetio sam i ja blato pod nogama, ljigavo i toplo. Hvatao je zrak dubokim udisajima, halapljivo, a ja sam iskašljavao vodu iz pluća dok smo se penjali kroz strnjiku i kupine koje su ostavljale dugačke fuknice po butinama, stomaku. Dugo smo u tišini hodali cestom do mosta, da pređemo na drugu obalu i dođemo do svojih peškira i njegovih drugova koji su ga dočekali zakocenjeni od smijeha, s otvorenom pivom. Šutio je dugo, potezao iz flaše, desna noga mu se tresla kao meni kad trebam predati zadaću a znam da ne valja. Nije ni pogledao na mene.
Hajde ti, biću ja dobro, samo da malo odmorim, ne daj nikome da ide, sad ću ja. Ipak, gosti su se ubrzo razišli, osjetivši da nešto debelo nije kako treba. Kasnije će se ispostaviti da su to bili prvi znaci nezaustavljivog napredovanja tumora na mozgu.
Kasnije je često pričao u društvu kako smo se zamalo ugušili, kako bi on lako preplivao da ga ja nisam davio i vukao pod vodu, da je te godine Sana uzela troje a mi smo mogli navući na petoro, da smo se jedva spasili. Ja se ničega od toga o čemu je on pričao nisam tako sjećao. Meni je u nekoj od brazdi temporalnog režnja ostala pohranjena samo radost što ga grlim, grlim jako, kao nikad prije ili poslije, dok oko nas huči voda, sretna što se vraća svojoj kući.
___________________________________
REFIK HODŽIĆ je pisac, novinar i aktivista iz Prijedora. Na početku svoje novinarske karijere, izvještavao je u štampi, na radiju i televiziji, fokusirajući se uglavnom na naslijeđe ratnih zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji. Karijeru je počeo 1996. kao novinar, a potom i glavni urednik „Slobodnog radija Prijedor“. Jedan je od osnivača nezavisnog magazina „Novo ogledalo“. Izvještavao je i za Radio i Televiziju Bosne i Herecgovine i pisao za nezavisni magazin „BH Dani“. Od 2000. do 2010. godine radio je u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, prvo kao šef njegovog outreach ureda u Bosni i Hercegovini, a potom i kao portparol Suda. Bio je član tima koji je osnovao Odjel za ratne zločine BiH pri Sudu Bosne i Hercegovine i njegov prvi šef Odjeljenja za javno informisanje i odnose sa javnošću. Bio je direktor komunikacija ICTJ-a od 2011. do 2017. godine. Prije toga, radio je u različitim svojstvima kao stručnjak za strateške komunikacije u procesima tranzicijske pravde u bivšoj Jugoslaviji, Šri Lanki, Libanu, Kolumbiji, Tunisu i Istočnom Timoru te u Keniji, Gvatemali, Siriji, Kanadi, Ugandi i Nepalu. Godine 2004. suosnovao je XY Films, nezavisnu filmsku i televizijsku produkcijsku kuću koja proizvodi dokumentarne filmove koji se bave nasljeđem ratnih zločina počinjenih tokom 1990-ih. Sa XY Films je autor nagrađivanih dokumentarnih filmova i televizijskih serija. Objavljivao je u međunarodnim medijima i akademskim publikacijama o pravima žrtava i odnosu medija i tranzicijske pravde. Idejni je tvorac i jedan od pokretača “Dana bijelih traka”, globalno priznate kampanje za prava porodica žrtava u Prijedoru. Bio je počasni svjedok Komisije za istinu i pomirenje Kanade i nagrađen je nagradom za građansku hrabrost Univerziteta Fontbonne u Sent Louisu. 2023. godine objavio je knjigu proze “Polaroid kauboj”.
čovjek-časopis 