Category: proza

KRATKA PRIČA ESTELLE VERONICE GRUBAČ: JEDAN DAN VAN TIJELA RADNICE

proza

Ulazim u ugrijani tramvaj. Nema slobodnih sjedala, stojim. Teška mi se torba urezuje u rame, vrećica iz samoposluge zaustavlja mi cirkulaciju na prstima, grudnjak me steže, noge me bole od neudobnih cipela. Školarci trče s jednog kraja vozila na drugi, naganjaju se. U prednjem dijelu vagona neka žena telefonira na zvučnik. S mobitela stare gospođe na sjedalu kraj mene trešti reklama o kremi protiv proširenih vena, pojačana do kraja. Iz slušalica studentice glazba se čuje do pola vagona. Šofer psuje neodgovorne pješake jer prelaze cestu na crveno. Kontrolorka se svađa s mladićem koji nema kartu, kaže joj da na sljedećoj izlazi.

Oči mi se umaraju, teške su, uvlače se pod kapke. Čujem vodu kako vri, krv kako glasno odzvanja u mojim ušima, tiho slinavo šljapkanje očnih jabučica što se okreću i migolje i zavlače duboko u glavu. Ruke me bole, teške su, jedva ih držim uspravno, jedva držim dršku da ne padnem, da ne poletim kroz prozor kada šofer naglo zakoči, kada ponovno počne psovati. Osjećam kako bride – prsti – kako se tresu ruke, iskrice sijevaju ispod noktiju, vršci prstiju peckaju, peku, bole. Svrbe, škakljaju, trnu. Čujem cvrčanje: para se koža ispod noktiju. Poput oštrica žileta vrele ruke režu metal drške, svi čuju, nešto pišti, svi se okreću, nešto se tali, svi gledaju, nešto smrdi: metalna drška savija se u moj rukav. Već znam, već osjećam da do jutra ću se ponovno skupljati po gradu.

Želim zaustaviti, ali ne mogu: na prste mi navire ono mekano, istječe, cijedi se niz nokte viskozno po prstenima, pada po rukavu, kaplje u plastičnu vrećicu, zapinje za staklene kristale, za bisere, maže mi narukvice, moči mi kaput. Izlazi meso iz tijela, istiskuje se kroz uske raspore na prstima, polako, bolno, ostaje visjeti poput svježih kobasica u pušnici, poput iznutrica zaklanih svinja u mesnici.

Ostaje trag na dršci u tramvaju, udubina, zalogaj velike životinje, ugriz umornog čovjeka. Izgrizeno željezo crvene boje prijeti da sada mene izgrize: mičem ruku jer se bojim hrđe. Peče na dodir, vrelo je. Ljudi okreću glave, okreću očima, žale se, gunđaju, otvaraju prozore: cijeli tramvaj smrdi na rastaljeno željezo i pečeno meso.

Stišćem zatim šaku, iznervirana, posramljena, stišćem šaku da ga ponovno vratim, da ponovno uguram pod nokte teško meso, u utrnule prste. Saginjem se, skupljam ga po podu, prosulo se, leži oko mene poput još toplog kadavera, poput raskošne haljine, ljudi gledaju, ljute se, zanovijetaju. Brzo se vraćaju svome poslu. Nitko mi ne pomaže. Žurim se, sramim se, dok tramvaj me njiše, iz ruku mi ispada tijelo koje svakom je sekundom sve duže, sve gušće, sve veće, sve ga je više, sve se brže cijedi. Nitko mi ne oslobađa sjedalo.

„Što ova žena radi na koljenima?“

No preteško je, ne uspijeva mi. Odustajem. Zatim ustajem. Približava se moja stanica. Oči brzo kolaju, čujem sluzavo rominjanje ispod kapaka: vratile su se u očne duplje.

Dok silazim, vučem meso za sobom kao vjenčani veo. Ljudi se spotiču o masu, psuju, deru se, kenjkaju, zvocaju, pjene se, dure se, prigovaraju, cendraju. Prljaju hlače, zakrvljuju nogavice, po gradu dalje živčano, nesvjesno cipelama ostavljaju crvene tragove.

Sve sam ih dotakla.

***

U kadu guram meso, prašnjavo je od tramvaja, od grada, od ceste, od ulica. Prljavo. Dugačko, rastegnuto, istegnuto, poput žvakaće gume lijepi se po pločicama. Mučim se, jedva ga podižem, teže je od mene. Poput slojeva teške svile skupljam ga, čujem deset noktiju kako kuckaju o keramiku: deset otkucaja kao crkvena zvona u deset sati. Kada završim, znam, morat ću ih tražiti. Od trenja su, dok sam ih vukla po hrapavom asfaltu, nokti otpali s prstiju.

Želim oprati meso, raznježiti ga, ugrijati. Izljubiti, izgrliti majčinski. Šaputati mu, umilno pjevati. Da zaspi, da se povuče, da se stisne, da se spremi pod moje srce u moju utrobu. Sutra opet moram raditi. Nemam vremena za ovo.

Jedva ga podižem, mučim se, čujem pljuskanje burne vode o keramičke stijene: to znoj mi kaplje s čela na pod.

Mijenjam taktiku: ulazim prva. Viseći preko ruba kade, gola, s mesa na podu u prazan dlan skupljam kamenčiće, šljunak, dlake, opuške, plastične omote, papiriće, stiropor i čičkove što zalijepili su se, zapetljali u tkivo mojih iznutrica. Umatam ih u toaletni papir, kasnije ću ih staviti u ladicu. Ondje skupljam talismane koje moje mi meso donese sa svojih putovanja.

Ležim zatim, crvena, iscrpljena, čekam vrelu vodu da ispuni kadu. Slušam žuborenje, kap po kap, vodu kako teče, svaku kap razaznajem, osluškujem jeku među stijenkama kade. Kap po kap, promatram kako razina vode raste. Oči sada miruju, šute. Zažmirim. Osjećam pluća kako se šire, zatim stežu, osluškujem vlastiti dah – polagan, ravnomjeran, usporen, sparan. Osluškujem meškoljenje, jedva čujni šapat mokre mase, osjećam: meso se, oklijevajući, ustručavajući se, pažljivo šulja k meni u kadu. Podiže mi noge, podiže mi ruke, podiže mi glavu, grli me. Spokojna, smirena, crvena ležim omotana svojim tijelom. Pod vrelom ga vodom grijem i mazim i štitim. Ljubim. Sva se voda u kadi njiše u ritmu moga bila. Pravilno. Usporeno. Gotovo zaspim, oči mi nestaju u tkivu, a meso se, polagano, ponovno zavlači pod moju kožu.

– drugonagrađena priča na natječaju Lapis Histriae 2025.; preuzeto sa https://forumtomizza.com/category/lapis-histriae/knjizevni-natjecaj-hr/ –

______________________________________

ESTELLA VERONICA GRUBAČ rođena je 2004. godine u Zagrebu. Živi u Ivancu, gradiću u blizini Varaždina, gdje je pohađala osnovnu školu i opću gimnaziju. Danas studira germanistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prozu i poeziju piše od svoje desete godine, ostvarila je rezultate na raznim natječajima (LiDraNo, Poezitiva, Tipka) i svojim radom doprinijela časopisima Libromanija (Srednja škola Ivanec) i Germanist (Odsjek za germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu).

ČETIRI PROZNA ZAPISA ANITE BATINIĆ IZ ZBIRKE “KAD SMO SEKE I JA BILE DICA”, Jesenski i Turk, 2025.

proza

SPREMANJE ZA PLAŽU

Kad smo seke i ja bile dica, mi dica smo liti išli na more.
Išlo bi se na plažu tako da se iza ručka, kad mame i tate odu učinit pižolet, iskrademo po najjačemu suncu i trčeći, samo sa šugamanon priko ramena, dotrčimo do plaže, bacimo šugaman i uskočimo u more.
Spreman se ja za na plažu sad kad san velika.
Velika torba za plažu, normalno. Cvike za plažu. A moran ponit i para jer ću nakon plaže na kavu. Pa mobitel. Ključevi, cili snop ključeva, ko će sad skidat one prstene s njih, pa malo orahovog ulja da mi hidratizira kožu, papirnate maramice zbog puvanja nosa, nemoš u šugaman jer više nisi dica, vajalo bi i kakvo lagano štivo ponit za prikratit ono po ure sunčanja – znači knjiga. Uf, bit ću sigurno žedna, triba mi i boca vode, pa noktarica, nikad ne znaš kad ti noktarica more zatribat, uvik je dobro imat uza se. Kad san već metila i noktaricu, ubacin i turpiju pa ću lipo na žalu malo turpijat nokte. E, da, pa triba mi još jedan šugaman za obrisat se, ovaj drugi mi je samo za ležat., pa dupli kostim za prisvuč se. To samo kad si dite možeš ostat u mokrome kostimu dok se ne osuši na tebi. Sad više nisan dica, sad znan da se triba prisvuč dočin izađeš iz mora, dakle dupli kupaći. Hm, gledan nektarine, to je jedna milina kad izađeš iz mora, pa smažeš jednu nektarinu, istovremeno utažiš i glad i žeđ. Metin dvi u torbu, dupla milina, šta bi se patila samo s jednon. Ajme lipoga grožđa i njega ću malo. Uf, triba mi i vlažna maramica jer moran obrisat ruke od puste gozbe, ne mogu sa suvon, zalipit će mi se sve, pa sudoku jer ako mi se ne bude dalo čitat knjigu, nek mi se nađe pri ruci nešto razbibrižnije. I tako, 15 kila u torbi a nisan se još ni uputila, ko zna šta ću još metit u torbu za plažu do 18 sati. Jer više nismo dica, sad se na plažu ide kad malo zađe sunce, nije zdravo ić po zvizdanu jer zvizdan točno zna koliko ti je godina i udara na one 40+.
Jedva čekan ić na posal, još kad bi uveli i popodnevnu smjenu pa da ne moran ić na more.

***

NEOVISNOST

Kad smo seke i ja bile dica, mi dica smo bili neovisni.
Išli smo sami pješke u školu, vraćali se isto tako. Ćaća je zna di je zgrada od škole jer su u Makarskoj bile dvi škole – srednja i osnovna. Nije ima pojma koja san smjena, koji san razred, koje iman ocjene…u školu je iša jedino kad bi rodile masline da in reče da će njegova dic doć kad oberu masline.
Mater je znala kad je roditeljski pa bi par dana prije samo pitala seku – boje mi reci doma nago da se doli sramotin, znaš da ću ti vidit ocjene. Seke bi, normalno, ka i sva dica, rekla da nema jedinica i mater bi se, normalno, ka i sve matere u ta doba, osramotila jer ali dica imaju ikakav drugi posal nego učit.
Mater i ćaća nikad nisu znali šta imamo za domaći, nisu ni pitali jer smo mi dica bili neovisni od roditeljskog pomaganja pisanja domaćeg. Na spomen da neki roditelji dici čitaju lektiru, samo se slatko nasmijen zamišljajući Jozu Bukala da čita Čiču Goriota pa mi ga prepričava.
U našoj familiji se znalo da se mene ne triba pitat ocjene, a da bi nas seke mogla osramotit jer sramota je u ono doba bilo imat jedinice, a ne četvorke.
Neovisni smo bili i po pitanju slobodnog vrimena. U slobodno vrime mi dica nismo imali vanškolskih aktivnosti niti smo išli na engleske i njemačke jezike, balete, plivanja, kineski, kreativna crtanja i to…ali smo išli na Glavicu i na Bunker u pećinu i znali smo na Barinoj livadi svaku travku jer kad provedeš negdi svaki dan 2-3 ure, onda znaš da ćeš mravinjak kojega si danas ostavio, nać i sutra na istome mistu.
Neovisno smo se igrali, jedino je pravilo bilo da kad sunce iđe u vodu, dica iđu u kuću.
Sad smo već veliki. Sad, umisto 365 dana, imamo jedan Dan neovisnosti. Na današnji datum 1991. godine, Hrvatski sabor je donio Ustavnu odluku o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, koja odluka predstavlja ustavnopravni temelj samostalnosti i nezavisnosti hrvatske države (kaže wikipedija).
Ja nešto ne osjećan onu neovisnost ka šta san je osjećala dok san bila dica. Ne sićan se kad san čula da dica sami pišu domaći, matere znaju raspored bolje od dice, auti ih voze do škole, vanškolske aktivnosti su ka andol – bar 3 dnevno jer kako će dite uspit u životu ako ne zna engleski ka materinji, kako će se pričestit ako ne ide i na župni vjeronauk mimo izbornog kojeg je baš htio i izabrao, kako će bit šta od tog diteta ako se ne bavi baremko jednin sporton…sve se to mora, inače će dite bit ovisno.
Kad smo seke i ja bile dica, nije tribalo čestitat dan neovisnosti, bilo je normalno bit neovisan svaki dan.

***

BUDUĆNOST

Kad smo seke i ja bile dica, mi dica smo živili u sadašnjosti. Budućnost smo planirali od danas za sutra, smišljali bi danas planove šta ćemo se sve sutra igrat. Po potribi, znali bi zagrabit u daleku prošlost ako bi se sitili prošlog lita ili nekog drugog prošlo-svršenog godišnjeg doba.
Sve se svodilo na gušt, igru, landranje po komšiluku i selu Makru, malo škole, liti kupanja…to je bio život!
Ne znan točno kad dite dobije jasniji pojam o vrimenu, mislin tamo negdi sa 8-10 godina. Morebit san ja bila zaostala pa san tek u toj dobi svatila šta znače riči dogodine, idući misec, pretprošli tjedan…naučila san to na teži način. U prvome osnovne san mami rekla da mi kupi knjige o Tomu Sojeru i Haklberi Finu, a ona mi je rekla da će mi ih kupit na proliće. Tada mi je došlo do pameti da je proliće neka tamo predaleka budućnost koju triba čekat 100 godina, ali lako ti je čekat kad znaš da ćeš na proliće bit najsritniji na svitu.
Nama je razmišljanje o budućnosti bilo ko iz filmova, mislili smo da će auti letit nebon i da će po gradu vozit i odat roboti koji će nan pomagat u svakodnevnon životu. Mislili smo da ćemo uvik držat kokoši, ni na pamet mi nije palo da neće bit kokoša u nas u Makru i u Bepa isprid kuće, ko je to moga iti sanjat. Mislili smo da ćemo se teleportirat i učas se stvorit u Londonu i Parizu, da ćemo pričat mislima i znat čitat tuđe misli.
Mislili smo da je pojam bogatstva kad imaš svaki dan friški kruv jer je baba nama davala i oni od jučer pa san mislila da smo siromašni. Mislili smo da je srića kad te niko ne prikida u igri i kad moš doć doma i nakon šta sunce padne za Brač. Mislili smo da si zdrav kad ti ne curi nos, za ostale boljke nismo ni znali.
Danas živin onu budućnost i mogu van reć da san ka dite živila u teškoj zabludi. Kokoša nema kilometrima uokolo, auta lete samo po cesti, roboti tek na par mista glume konobare, od teleportiranja ništa. Friški kruv je boje ne kupovat i još boje ne ist, a ako ti je jedina boljka da ti nos curi – sritan si.
Ali, bez obzira šta nisan ovako zamišljala budućnost, lipa mi je. Mogu se igrat a da me niko ne prikida i doć doma kad sunce padne za Brač. To je već mnogo i mene čini sritnon.

***

POŠTOVANJE

Kad smo seke i ja bile dica, mi dica smo poštivali starije. To se podrazumijevalo jer nije tribalo zaslužit poštovanje, smatralo se da moraš poštovat starije od tebe.
Poštivala san tete u dućanima i njihove brkate muške poslovođe, tete s pregačama u kioscima, prodavačice u Mercesa, Juru Kikirikija isprid kina, konobarice s proširenin venama u borosanama, onoga šta je iša rivon i vika – poooopravjamo kišobraneee, mog poštara, barba Niku jer se uvik s nama dicon igra skrivača. Liti bi se najviše divila jednome malome koji bi oda plažon i prodava kokice. Ima je mrižu priko ruke, a u mriži jedno 50 kesica kokica, vika bi – koooookice friške. Mali je ima manje kila nego ta mriža s kokicama i meni bi bilo ža kad bi ga vidila da je tek doša, a drago kad bi ga vidila s polupraznon ili praznon mrižon. Da je unda postoja plavi telefon, ja bi prijavila njegove roditelje da ga izrabljuju i ne daju mu ist, ima je možda desetak godina i brat bratu dvaest kila. S plaže mi je osta u sjećanju i fotograf koji bi voda magarca po plaži pa bi nudio gostima da se fotografiraju. Uslika bi tako gosta sa svojin magarcen kako oba stoje usrid plaže, i reka mu da budu sutra na istome mistu, da ga može nać i prodat mu sliku. Koji je to biznis bija! Zamisli da danas vodiš magare cili dan da šeta između šugamana i koncesionarskih ležaljki, slikavaš maloljetnu dicu oskudno odjevenu i magarca, odeš razvit film u mračnu komoru, napraviš slike i tražiš ljude sutradan s magarcen po plaži. Digla bi se općina, komunalno, centar za socijalnu skrb, društvo za zaštitu životinja, društvo za zaštitu dice, udruga ne damo magare, pravobranitelji, udruga stop nasilju nad životinjama, udruga zaštite pomorskog dobra, ne bi opalio dvi slike, već bi platija buletu i bija sritan da ne odeš u zatvor, a magarac bi završija u kakvon prihvatilištu iskorištavanih životinja.
Poštovala san i goste koji pričaju strani jezik, blago in se. Proputovali svita, došli u nas na more i još govore jezikon koji ne razumin, to mi je bila čista magija.
Sad kad gledan, stvarno san poštovala i šta je tribalo i šta nije tribalo.
Bilo je i par ljudi koje nisan poštovala, npr. gospođa Iva koja je radila u samoposluzi u kvartu. Ona bi dva puta dnevno prošla isprid moje kuće i ja bi je pozdravila, kako i dolikuje nama dici. Ona ne bi ni beknila, prošla bi kraj mene ka kraj turskog groblja. Nakon šta san prošla sve faze od zbunjenosti, upitnika, čuđenja, ljutnje, mrštenja i beljenja kad je vidin, naučila san da odrasli mogu zaslužit nepoštovanje.
Nisan poštovala ni Miju iz školske knjižnice jer mi nije tio dat Toma Sojera kad san išla prvi razred, nego mi je reka da ću to dobit kad buden išla u četvrti razred. Ka da san ja bila bilo koji prvašić i ka da je četvrti razred sutra!!! Ja bi knjigu mazila i pazila dok gutan stranice i ilustracije jednakon brzinon. On biće mislio da ne znan još ni čitat, a ja od seke već sve naučila godinu ranije. Koda je u ona doba bilo interneta pa si moga čitat Toma Sojera di i kad te voja, mora si se izborit za posudit knjigu u knjižnici i majn kampf je bila dobit knjigu prije vrimena, odnosno kad je mene voja a ne kad Mijo izračuna u koji razred iden. Zasluženo nepoštivanje spram njegove okrutne odluke.
Nisan još poštovala jednu zubaricu, zaboravila san joj prezime. Sićan se da mi nije tila dat inekciju i da mi je bušila, svrdlala i rovarila po zubu i da mi je to slalo direktnu bol u mozak. Normalno da san plakala, ka i svako normalno dite u zubara, a ona je nešto gunđala da nije to tako strašno, da šta se deren i da to ne boli. A bilo je prestrašno i prebolno i preokrutno, zaslužila je ne samo nepoštovanje, nego i zabranu pristupa maloj dici.
To su sve ljudi koji su mi se osobno zamirili pa se zato moje usađeno poštovanje spram njih srozalo na najniže grane. Neki odrasli misle da ne tribaju poštovat dicu jer umisle sebi da su važni, veliki i jaki. Velik si onoliko koliko poštuješ dicu, jak onoliko koliko ih razumiš, a važan onoliko koliko te dica razume. Inače nema magije.

__________________________________

ANITA BATINIĆ rođena 17. 4. 1976. u Makarskoj. Po struci je ekonomistica, a od 2008. radi kao zapisničar na Općinskom sudu u Makarskoj. Članica je udruge Hrvatska Mensa u kojoj volontira od 2013. do 2017 na mjestu Voditelja odbora za testiranja. Predsjednica je Udruge Bookalove, te u posljednjih nekoliko godina redoviti izlagač knjiga na Mediteranskom festivalu knjige u Splitu. Skuplja dječju literaturu, a uz čitanje, hobiji su joj kvizovi i putovanja. Ova knjiga je njezin prvi pokušaj pisanja, a više priča možete naći na njenoj Facebook stranici Anita Bukalova.

književna premijera: ZBIRKA PRIČA EDIT GLAVURTIĆ “DOBRE GODINE”, Naklada Ljevak, 5/2025; jedna priča

proza

PRVOMAJSKA (mojoj mami)

Prvi maj, Osmi mart, Dan republike i Nova godina slovili su kao važni praznici, kojima smo se veselili danima unaprijed. Zajedničko im je bilo to, da ako je sam praznički dan pao na četvrtak, petak ili ponedjeljak, obavezno je spojen s vikendom, pa smo tako dobili nekoliko neradnih dana, slobodni i od posla i od škole. Svaki od praznika imao je svoje posebnosti i obilježavao se na drugačiji način. Za Osmi mart žene su, od nastavnica do liječnica i službenica na šalterima, majki, tetaka, susjeda i radnica u tvornicama, redom dobivale cvijeće i male, simbolične darove. U školama su organizirane priredbe, a u poduzećima i raznim ustanovama, na taj se dan više slavilo nego što se radilo. Dan republike, ili  29. Novembar, padao je u vrijeme prvih velikih hladnoća, koje je često pratio snijeg, pa je bio idealan za odlazak na selo u svinjokolju, koja je tih godina bila masovna praksa i dio folklora.

Prvi maj su ljudi koristili za sindikalne izlete, ponekad i za šoping u Trstu, a uobičajenu šprancu prvomajskih običaja činili su izleti na vikendice ili u prirodu, gdje su se ljudi sve do prvog mraka družili uz roštilj, janjetinu s ražnja, kolače i hladno pivo. Ako je bilo lijepo vrijeme i prethodno nisu padale kiše, cijeli se dan mogao provesti u izležavanju na livadi nekog izletišta. Djeca su se slobodno igrala, odrasli su jeli, kartali, netko bi ponio harmoniku pa se i zapjevalo. I mladi su se okupljali na prvomajskim izletima koji su u svojoj scenografiji bili slični izletima starijih, osim što je harmoniku zamijenila gitara. I ovdje je roštilj bio obavezan, pri čemu se uvijek netko napio, a netko posvađao, dok bi se parovi nakon šetnje obližnjim šumarkom ostatku društava priključili  raščupani i zeleni od mlade trave. Tko nije imao društvo za izlet, uvijek mu je preostao Maksimir gdje su se već od jutra okupljali ljudi, i tijekom prijepodneva, šuma je bila prepuna svijeta. Dijelili su crvene karanfile, a Nadica i ja dolazile smo zbog koncerata koji su organizirani na velikoj livadi, a bili su privlačni jer je svake godine svirala neka druga atraktivna rock grupa.

Omiljeni Praznik rada bio je neradan dan svima osim zaposlenima u javnom gradskom saobraćaju, bolnicama, i službama koje su morale dežurati da bi život u gradu nesmetano funkcionirao. Tvornice su na Prvi maj bile zatvorene, dok su u ostale dane u godini radile u dvije, a neke i u tri smjene. U kućama radničkih kvartova Dubrave, Trnja, Trešnjevke i Črnomerca svjetla u prozorima palila su se već oko pola pet ujutro. Vojska montera, ložača, krojačica, kuharica, vozača i radnika u različitim industrijskim postrojenjima budila se i pripremala za posao. Do hala i pogona odvest će ih tramvaji i autobusi koji su u to doba dana bili prepuni, a na stanicama je vladala gužva veća nego u podne.

Kod nas je budilica svakog jutra zvonila u vrijeme kad se još najslađe spava, i kad je, u najvećem dijelu godine, vani još duboki mrak. Baba i ja zvonjavu nismo čule, jer ju je mama istog trena utišavala, zatim na malom električnom kuhalu kuhala kavu, pijuckala je onako vrelu dok se oblačila, i u tišini izlazila iz kuće. Nikad je nisam čula da se žali, borila se za preživljavanje strpljivo i dostojanstveno, s puno optimizma, sretna jer ima posao u suhom, toplom i čistom pogonu. Nakon što smo u jesen 1984. godine preselile u lijepu, svjetlu sobu u Meršićevoj ulici, koja se nalazila u neposrednoj blizini tvornice, mama je mogla spavati pola sata duže i više nije morala trčati na tramvaj. Sad je bilo dovoljno prijeći Zagorsku, mali park, veliku livadu i već je stigla do tvorničke porte. 

U zimu prve godine mog studija i našeg novog života na Trešnjevci, zaglavila sam na jednom tulumu. Bio je radni dan, sredina tjedna, a društvo se okupilo u stanu jednog kipara koji je bio dečko prijateljice s klase. Sati su odmicali, raspoloženje je bilo odlično; uz sendviče, vino,  kolače, gitaru, viceve i umjetničke priče, izgubila sam pojam o vremenu, a kad sam napokon pogledala na sat, pokazalo se da je prekasno. Zadnji tramvaj je otišao, društvo se i dalje zabavljalo i nitko nije ni pomišljao na razlaz. Mi doma još uvijek nismo imale telefon pa se nisam mogla javiti, i nije preostalo nego primijeniti pravilo za krizne situacije: “Ako se negdje zadržiš, ne kreći kući sama. Ako ikako možeš, tamo gdje si, ostani do jutra i čekaj prvi tramvaj“.  

Tako se dogodilo da sam se, mamurna i drhtava od zime i nespavanja, našla na Trgu republike nešto poslije pet sati ujutro. Tramvaja ni na vidiku, a kad je napokon naišla prepuna dvanaestica jedva sam uspjela ući, i na Mažurancu presjesti u autobus za Voltino. On je bio poluprazan, i začas smo prešli tri kratke stanice, a nadomak same kuće, na raskršću Zagorske i Selske, zaustavio se na semaforu, kao što se često događalo. Dok smo u tišini čekali da se upali zeleno, odjednom sam, onako omamljena i teške glave, ugledala kako iz mračnog prolaza Meršićeve, iza drvarnica izranja poznata prilika. Zamotana do nosa, mama je išla na posao. Sva se skupila od zime dok je s obje ruke pridržavala kapu i šal, i brzim koracima prelazila ulicu. U sljedećem trenutku, zamakla je u park, i već je nije bilo.

Kad sam nekoliko minuta kasnije, sasvim rastriježnjena, ušla u toplu sobu, na stoliću me čekala šalica s vrućom mirisnom kavom. Malo sam odspavala, oko devet ležerno odšetala na Akademiju, a poslijepodne, kad se mama vratila s posla, čim je ušla u sobu, utrčala sam joj u zagrljaj.

„Šta je to sad, Seko? Da mi možda danas nije imendan? Ili Osmi mart?“, nasmijala se, pitajući čemu može pripisati nenadani izljev moje hirovite nježnosti.
„Nije ništa, mogu te valjda nekad zagrliti i bez povoda”, progunđala sam.
“Možeš, ali… smrdi ti kosa po cigaretama! Fuj, nisi valjda noćas pušila?”
“Ma nisam, znaš da nisam”, glatko sam slagala, “ali svi drugi jesu, pa zato osjetiš.”
“Čekaj da se presvučem, i stavim ručak da se grije, a ti pričaj kako je bilo.”

I ja sam pričala o ovome i onome; kako Đorđe ima krasan stan baš na samom Trgu, i kako je Maša napravila finu paštetu od tunjevine, kako je veselo i lijepo bilo, i kako smo se Jasna i ja smrzle dok smo na Trgu čekale tramvaj. I kakva je grozna gužva bila, jer sam baš potrefila vrijeme kad svi idu na posao! (“Ah, vi umjetnici, dok drugi idu na posao, vi se vraćate kući”, rekla je kroz smijeh.) Sve sam joj  ispričala, samo nisam rekla da sam vidjela kako do nosa zamotana žuri u Teslu, pazeći da se ne oklizne o ostatke zaleđenog snijega. Nisam to spomenula zato jer bih se rasplakala, a to, naravno, nije dolazilo u obzir. Tako je ta sličica ostala samo moja, a mama ni tad, ni kasnije nije saznala da su me još desetljećima pekle oči uvijek kad bih pomislila na taj prizor, utisnut  poput sudbine koja čovjeka određuju, prizor živ i stvaran u svakoj pojedinosti, sve dok me bude.

U međuvremenu, mame već dugo nema. A nestale su i slike vremena, jutarnji tramvaji voze uobičajeno, i u njima nema gužve. Nema više ni goleme plave vojske sačinjene od  tisuća bezimenih, koji su svakog jutra u cik zore žurili prema Gredelju, Šavriću, Badelu, Chromosu, Prvomajskoj, Nadi Dimić i drugim zagrebačkim tvornicama. Da obuku kute, kombinezone i radna odijela i točno u šest zauzmu svoja mjesta u pogonima u kojima će zaraditi za kruh i školovanje svoje djece, budućih liječnika, inženjera, profesora, umjetnika i intelektualaca, sanjajući za njih neke drugačije živote; bolje, lakše, pravednije i ljepše od onih kojima su sami živjeli.

______________________________________________

EDIT GLAVURTIĆ rođena je 1965. u Splitu, a u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Školu primijenjene umjetnosti, Odjel zidnih slikarskih tehnika kod prof. Francine Doleneca, živi od 1970. godine. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za slikarstvo, diplomirala je 1988. godine u klasi prof. Đure Sedera. Dvije godine bila je zaposlena u Zagreb filmu, na odjelu scenografije kao asistent scenografa, i oslikavala pozadine za crtanu seriju „Mali leteći medvjedići“. Od 1990. do 2003. godine živjela je u Beču, gdje se bavila likovnim radom i 1995. na „Schule für Angewandte Kunst“ stekla titulu magistra umjetnosti. Od 2003. godine živi u Zagrebu kao samostalna likovna umjetnica. Ovo je njezina druga knjiga priča.

EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ: PRIČA O ČAROBNOM PSU LEU (iz zbirke “KRATKE PRIČE O POKUŠAJIMA IZBAVLJENJA”, Vrijeme, Zenica, 3/2025.)

proza

“Svi sretni psi su sretni ako su njihovi vlasnici sretni.” To kažem ja, pas Leo.
Moje stvarno putovanje, odnosno razumijevanje, sebe, svijeta i njih počelo je onda kad sam osjetio tugu svog vlasnika, gospodina Adama Zahirovića. Gospodin Adam Zahirović, njegova žena Larisa i ja živjeli smo na kraju ulice u jednom malom gradiću, čije ime ne želim sada spomenuti. Adam je postao moj vlasnik kad me je, vraćajući se s posla, ugledao ostavljenog pored kontejnera. Bio sam tada kuče, bio sam izgubljen, ali ne i uplašeniji od ove silne tuge koju sada Adam osjeća. U trenutku kad sam došao u njihovu kuću bio sam savršena terapija za svu brigu kamo ovaj prokleti svijet ide, gospođe Larise, koja je u to vrijeme, kao nezaposlena prosvjetna radnica, vrijeme provodila plačući zbog izginuća nevine djece i žena negdje u svijetu. Sve žene imaju beskonačno tijelo. Drugi ljudi ih razvlače poput tuđih zastava, od obala Nila, do Urala, pa i do nas ovdje. Larisino tijelo bilo je nježno i svilenkasto, sve je na njemu odavalo miru. Nikad nisam razumio šta je to rat, samo sam znao da je to nešto teško i surovo po jednog čovjeka.
– U psećim ratovima nema toliko uništenja, zar ne – upitala me je ničim izazvana, gladeći moju sivu čupavu dlaku. Pomislio sam da jedna tako osjetljiva osoba razumije i mene kao psa. Naši životi bili su nalik na pravolinijsku kretnju u kojoj se protezalo vrijeme i činilo se kao da ćemo nekad osjetiti da se u toj kretnji više njihova ljudska koža ne može širiti, a moje dlake više neće moći dodirnuti nijednu materiju, nego će radije biti u nekom bestežinskom stanju dok jednostavno više ne budu postojale. Adam i Larisa su odlazili na posao: on je radio na recepciji hotela, ona je bila nastavnica historije na povremenom radu. Dešavalo se da bi iznenada prestajala raditi iz nemogućnosti da objektivno pristupi materiji, a onda bi se nakon perioda tugovanja ponovo vraćala u učionice i neko vrijeme ostajala. Ona je smatrala da nije etično stajati kraj spomenika mrtvih ljudi stradalih u nekom od ratova, i da u tom trenutku ne postoji pri ča koju bi ona mogla ispričati, da je svi razumiju, a da istovremeno ne vide suze i očaj na njezinu licu. Čekao sam ih kod kuće, radovao se njihovu dolasku, trčao sam im u susret, oblizivao njihova lica i skakutao iz sve snage, uprkos tome što su se godine skupljale u mom krvotoku. Nisu primjećivali da starim, čini mi se da sam bio tu kao neko ko nije ni u jednom trenutku mogao nestati ili umrijeti. Najdraža mi je bila nedjelja, tada smo išli na planinu, vozili smo se u plavoj vektri koju je Adam kupio nakon spora s bankom u kojoj je podigao kredit za našu kuću. Larisi nikad nije bila jasna Adamova želja i volja da izađe na kraj s birokratijom.
– Šta si ti kao pojedinac pred tom ludom mašinerijom? Ponašaš se kao Don Kihot.
– Neće mene niko praviti budalom – govorio je Adam i tjerao po svome.
Nedjeljom bi Larisa pravila sendviče od puretine i tunjevine, stavljala ih zajedno sa sokovima ili čajevima u rozi ruksak na kojem je visio privjesak nekoliko sitnih, ali spojenih zvjezdica. Ja bih jeo krekere. Mrzio sam jesti krekere, ali sam ih jeo da bi uvijek mislili da sam dobar pas, njihov dobri pas Leo. U trenutku kad sam hvatao krekere u zraku, samo bi me zabljesnule misli poput onih šta ako ti ljudi više ne budu postojali, šta ako im se iznenada nešto loše dogodi i ostanem bez svog sigurnog doma? Uši su mi se tada sljepljivale za kožu, vrijeme bi zastalo i ništa do mene ne bi moglo doprijeti. Zamahnuo bih dlakama lijevo-desno i te bi misli nestale, ali bi se sasvim neočekivano vraćale i izjedale me iznutra. Adam i Larisa nisu željeli imati djecu, Larisa je nakon detaljnih analiza stravičnih zločina koji su počinjeni u povijesti, odlučila da neće roditi, jer ne zna kako bi podnijela činjenicu da njezina djeca gledaju i podnose svakodnevne užase.
– Bolje je što imamo psa. On barem nije svjestan – često je to govorila prijateljima koji bi nas posjećivali.
Svi su govorili da vole jesti Larisina egzotična jela. Meni je sve to izgledalo kao ostaci uginulih sitnih životinjica u zelenoj salati. Sve sam vrijeme njušio da niko od njih nije oduševljen i da je to još jedan na čin da ljudi iskažu svoju zahvalnost, da lažu. Tada bih dolazio do nje. Ona bi me pomilovala po njušci, a ja bih se pitao kako uspijeva podnositi toliku težinu svijeta. Larisa je izbacila i televizor iz kuće. Adam je imao jedan crno-bijeli u podrumu. Ponekad smo nas dvojica odlazili u podrum, kad je Larisa ostajala s učenicima na dopunskoj nastavi ili bi bila na kafi s prijateljicama. Adam bi palio televizor i hvatao neke lokalne programe. Sjedio je i pretvarao se u čovjeka biljku. Uživao je biti čovjek biljka. Mnogo puta sam se pitao šta li misli dok to radi. Nekad sam ostajao ispred vrata na ulazu u podrum.
Adam bi mi rekao: – Ne, Leo, ti ostani tu!
Pitao sam se šta li to radi kad mi ne dopušta da uđem u podrum. Jednom sam njuškom uspio proviriti, Adam je držao ruku u hlačama, buljio u plafon i pravio neke čudne grimase sve dok me nije ugledao. Pobjegao sam i osjetio da sam razočarao Adama. Taj dan, Adam me nije nijednom pomilovao. Kad je Larisa došla, Adam je pripremio lazanje i sve vrijeme pokušavao iskazati koliko mu je ona nedostajala. Na tren mi se učinio sasvim drugačijim čovjekom, ali to sam pripisao svojoj psećoj imaginaciji.

***

Patnja Adama Zahirovića počinje u petak dvadesetog jula prije dvije ljudske godine, kad je sunce svirepo grijalo sve što je oku vidljivo. Ja sam plazio jezik na terasi naše kuće i gledao kako ptičica Zuzu (tako sam je nazvao, jer mi je Larisa često čitala bajke pred spavanje, u jednoj od njih bila je ptičica imena Zuzu – obično je završavala s poljupcem u moju njušku: – Mili moj kad bi ti išta od ovoga razumio, svijet bi bio ljepše mjesto – znala je često šapatom izustiti) pijucka vodu iz sive zdjelice u svojoj kućici na drvetu. Čekao sam da se Adam vrati. Kad sam ga napokon ugledao, potrčao sam iz sve snage. Osjetio sam blagu vrtoglavicu, ali to me nije omelo u nastojanju da mu pokažem koliko me njegov lik obradovao. Adam je bio visok čovjek, koščatog, pomalo pogurenog tijela. Larisa je bila sitna žena, Adam bi često govorio da je si ćušna poput kapljice na dlanu. Ovaj put, otvorivši vrata na kapiji, bio je savijen do poda poput psa koji nema više kud. Činilo mi se da će se svaki tren prepoloviti na dva dijela, on i njegova sjenka. Adam je, ugledavši me, dodirnuo koljenima travu. Dotrčao sam mu u naručje. Jecao je kao kad psi jecaju pred smrt. Uvlačio je glavu u prsa kao što psi uvlače rep bliže srcu.
– Ona umire Leo, umire. Zajecao je na sav glas, dok i sam, smušen njegovim riječima, nisam uspio išta artikulirati, pa ga ni dodirnuti šapom po licu. Zašto nisam Zuzu, pomislio sam. Zuzu ne primjećuje da već duže vrijeme Larisa jedva ustaje iz kreveta.
– Sve je to od prekomjernog razmišljanja – govorio bi Adam. Ko bi naslutio metastaze na kičmi i onu riječ tumor, koju bi Larisa izgovorila nevoljno, a onda se pomjerila s mjesta, da se isto to njoj ne bi desilo.
– Zar vjeruješ da će te pomjeranje s mjesta zaštiti od sudbine?
– Sudbina, šta je to? Svi imamo samo jednu sudbinu i njezine različite oblike.

***

– Imaš samo trideset godina – govorio je Adam Larisi.
– Pronaći ćemo neko rješenje.
– Nema rješenja – govorila je Larisa okrenuta Suncu. – Umirem.
– Bojiš li se smrti – upitao bi je Adam.
– Ne bojim, svega sam se nagledala. Dosta sam naučila o svijetu i čovjeku. Bojim se da ne umrem živa, zarobljena u životu u kojem ne znam ni kako se zovem. Onda bi počela naglas govoriti o svim ljudskim nedaćama, o traumama rata, o silovanjima, o zatvorima, mučenjima, ubijanju djece, vađenju beba iz utroba majki. Adam bi se pretvarao ponovo u čovjeka biljku i pažljivo bi je slušao kao kad sluša na televiziji šta se to loše dešava na drugom kraju svijeta.
– Vidiš, ovo nije najgore što se moglo desiti – Adam bi je onda zaustavio.
– Bojiš li se ti, Adame, smrti – upitala bi. Adam je na ovo pitanje dugo šutio, a onda je čvrsto držao za ruku i negdje u mislima šaputao da se boji života bez nje. Kako je vrijeme odmicalo, stisak je bio sve mekši, a tragovi njezine boli strujali su njegovim kostima. U početku je plakala, onda je postajala sve tiša. Adam je mrzio Sunce, pitao se zašto se stalno okreće ka njemu kad je može svojim zrakama spržiti. Adam je zamišljao tumor kao okrugle kroz tijelo plutajuće nakupine koje je grizu. Mnogo je volio njezine grudi, bile su sićušne, ali jezgrovite. Sad su nalikovale na modru udubinu u kojoj se rađaju čestice smrti. Čestice smrti polahko bi se širile tijelom. Iz dana u dan, rane su bile stravične. Kroz tanku blijedu kožu vidjelo se crno tlo. To je crni mladež pustio svoje krake, a tako je bio opčaran njime. Imao je toliko posebnosti i bitnosti u njihovom intimnom životu. Sunce bi trebalo da sprži, da sagori modrilo, da u nedostatku života, život u čini dostatnim u njezinim očima. Navlačio bi zastore u njihovoj sobi, da bi zaustavio njezin pogled ka Suncu, da je zadrži koliko god može duže.
To više nije bila soba, to je bilo mučilište u kojem se Adam podsvjesno molio za njihovo spasenje. Zatvarao se u podrum i ridao na sav glas. Ostajao sam ispred vrata, zamišljen i uplašen. Potom sam otrčavao do Larise i razvlačio plave zastore. Sunce bi bljesnulo, a ona bi u daljini vidjela nešto što moje oči nisu vidjele. Razmišljao sam o tome da je bolje da Larisa više ne postoji pa da se barem Adam spasi. Mislio sam da Larisa i ja nemamo tijela, ona čovjekoliko a ja pasoliko, mi bismo negdje drugdje bili sasvim isti. Ne možemo biti slobodni ako imamo tijelo.

***

Adam i ja smo, nakon što se razboljela, samo jednom otišli zajedno u trgovinu da kupimo nov pokrivač za Larisu. Izabrao je rupičasti bejbi rozi. Najmekši koji smo pronašli. Roza je za nju bila boja iluzije.
– Znaš da ne volim ni boje ni pisce koji nam žele reći da na kraju svakog tunela ima svjetlosti, da je svijet u nekim oblicima ipak ružičast!?
Adam bi joj odgovarao da je previše opterećena negativnim licima ovoga svijeta, svim zlima koje je čovjek u stanju učiniti ili svime onim što se nevinom čovjeku, ako takav uopće postoji, može desiti.
– Previše gledaš mračnu stranu svijeta.
– A koja je svijetla strana svijeta? Razmnožavanje? Produbljivanje ljudske agonije, kraja? Očekivane smrti?
– Ja sam tvoja svijetla strana svijeta – poljubio bi je, a ona bi samo skliznula na njegove grudi. Nešto se u meni pitalo je li zaboravio da ona ne voli rozu boju. Po koracima se dalo naslutiti da to više nije isti Adam. U jednom trenutku sam se izgubio u masi. Namirisao sam njezinu krv na njegovim rukama, jod, hipermangan, sterilne gaze i sve ostalo čime ju je njegovao. Stajao je buljeći u svoje ruke. Iz njih su crni i crveni kraci izbijali na površinu. Nevjerovatna je bila njegova koža koja se zbunjujuće stanjila. Lajao sam ispred njega, grebao ga po nogama, pokušao skočiti na njegova ramena, ali on nije bio tu. Jedan čovjek je upitao: – Gospodine, je li to vaš pas? –
Dugo me je gledao prije nego što je odgovorio.
– Jeste, idemo kući Leo –
Vozeći se u vektri gledao sam u izloge okolnih marketa, trgovina, butika. Novembar je mirisao na vlagu i očaj izgubljenih sjenki, kao da smo bili u nekom košmaru. Na vratima zatvorenog i napuštenog kafića Desetka, stajao je plakat za horor film. Na njemu je naslikana žena velikih dojki čije ruke i noge sežu u prostor. Imala je crne oči, duguljasto i mračno lice. Tijelo je bilo tamnozelene boje koja je u pojedinim segmentima prelazila u crnu. Iza nje je bila nepregledna šuma. Pomislio sam da je to Larisa u Adamovim očima. Sve što sam vidio imalo je drugačiju dimenziju. Pitao sam se šta je onda ovo prokleto pseće vrijeme između mene i onoga što trebam da doživim. Ubijala me je neizvjesnost. Prokleto nisam želio da ovako živim. Između njih dvoje, između njihovih smrti. Ljudi često kažu “ovo je pseće vrijeme”. Kad bih barem bio Adam, kad bih mogao imenovati svoju patnju, razumjeti je, naći joj uzrok i smisao. Pokrio sam uši šapama i cvilio. Adam je vozio i ništa od mog jecanja nije čuo.
– Da sam bar ti – rekao je gledajući me u retrovizoru na stražnjem sjedištu.
– Ja sam ti.

***

Bio je petak – dan kad je Larisina duša izašla kroz prozor i nastanila se u bezbrižnim predjelima postojanja. To je divan dan za umiranje, pomislio sam. Dan u kojem se rodilo Sunce, dan u kojem je stvoreno ljudsko. I zaista petak je bio izrazito neobičan za jednu običnu zimu. Sunce se poput gramzive utvare popelo na prozor, pozvalo je da krene i ona je krenula u jednom dahu. Ja sam lajao koliko god sam mogao, iz petnih žila sam vikao: – Stani Larisina dušo, ne želimo da odeš – a onda sam postajao sve tiši kako je i moj gospodin Adam Zahirević postajao tiši. Imali smo sasvim isti lik. Naše cviljenje bilo je pripijeno za pod, oborenih njuški mirisali smo bolno i raspadnuto Larisino tijelo. Trebala je to biti univerzalna bol da smo nas dvojica u nekom smislu mogli biti istost.
To više nije Larisa, to je sad samo materija, govorio sam podu koji je također bio materija, govorio sam bijelim plahtama izgužvanim stiskovima umirućeg bolesnika koje su također bile samo materija, govorio sam ružičastom rupičastom prekrivaču u kojem se nataložilo sve neizrečeno između nas. Govorio sam bilo kome ili bilo čemu što je moglo čuti moj glas. Čak i plastičnim orhidejama koje su bile osuđene na vječno cvjetanje. Sjećam se da je jednom Adam iš čupao plastičnu orhideju iz saksije, a zatim je ugurao u pravu zemlju. Nisam siguran zašto je to uradio. Pa ni to što je nakon nekog vremena odlučio zasaditi košpe avokada u istu saksiju. Larisa nikad nije uočila njegov pokušaj da unese život u ovu sobu. Možda me u konačnici sve te stvari nisu prepoznale, jer to nisam bio ja, nego sad već neko drugi. Da sam im se nekad obratio prije ovoga, možda bi me prepoznale. Ako se i moje postojanje svede na materijalnost, hoćemo li se bolje razumjeti? Nije li možda Larisa napokon odgonetnula ljepotu ljudskog postojanja?

***

Larisin pepeo prosuli smo tri dana kasnije na planini. Sivi ostaci njezina postojanja lagano su prekrili bijeli pokrivač.
– Gdje je ona sada – upitao me je. Nisam znao šta da kažem, i sām sam bio zbunjen. Bojao sam se da ga ne izgubim. Bio je to trenutak kad sam pomislio da će moj gospodin Adam Zahirević namjerno svoje tijelo nagnuti previše preko litice ili će ga neki zalutali vjetar odgurnuti, stoga sam ga povukao za plave skijaške hlače. On me udario i rekao da sam ludi pas i da ne zna koji vrag nije u redu sa mnom. Zacvilio sam. Više nisam bio Leo, bio sam pas. Dugo me je boljela pomisao da on misli da mu želim nešto loše, pomisao da bi me udario ili bi odlučio da me se riješi sasvim iznenada. Pomislio sam da će me ostaviti ovdje samoga i otići nazad u kafanu. Da, Adam je počeo mrziti ku ću u kojoj smo živjeli. Odlazio bi u kafanu kod Pere. Sjedio sam kraj njega i brojao svaku koju popije. Prvi put sam vidio šta je to kafana. Postojale su dvije vrste ljudi koje sam uočavao. Jedni su naizgled šutljivo sjedili i pili, drugi bi se razmahivali tijelima, grlili, padali po podu. Adam je bio prvi tip. Birao je da sjedi sam, nikoga osim mene nije bilo u njegovu društvu. Nakon pete gledao bi me u oči i pričao svoju ljubav prema Larisi. Znao sam svaki detalj njihova života, od toga da je Larisi oduzeo nevinost na maturi, u šipražju, da ju je tu ostavio i da se zbog toga kajao cijeli život, da od zbunjenosti nije znao upotrijebiti neku stvar koja se zove kondom, da je bilo suviše mekano, opipljivo, da ga je bilo stid pa je odlučio pobjeći prije jutra. Da je osjećao da gnječi tijelo mrtve preplašene životinje. Adam kaže da te stvari mirišu na voće i da ih noć brzo uništi, brže nego što se tromi oblaci raziđu po mrtvim nebesima. Adam usljed svoje zbunjenosti nikad nije znao je li dovoljno usrećio Larisu, naročito kad je ostala u drugom stanju i tako se lahko odlučila riješiti djeteta.
– A ja! Jesam li imao pravo izbora? Tu sam noć sanjao đavola. Đavo je rekao da to spriječim.
– Ti si ubica – rekao je đavo. – Kako? – odgovorio sam.
– Izgubit ću je.
– Tako svi kažete. Možeš, ali nećeš – rekao je đavo.
– Jesi li ti đavo? Pogledaj koliki su ti rogovi – upitao me pijan.
Umirao je od smijeha. Pomislio sam da se Adam šali kad od mojih ušiju vidi dva roga. Ko je to stvorenje s rogovima, upitao sam se. Sjedio sam preko puta njega i osjećao sam se kao da sam više čovjek, a manje pas, ponekad da sam i taj đavo. Nakon stanke, Adam bi nastavljao pričati.
– Naša je ljubav vječna – samo tren poslije smijao se na to “vječna ljubav”.
– Mi smo preživjeli sve, ali nismo smrt. Vidiš, ti (razmišljao sam šta zna či to ti ), Leo, žao mi je što sam radio ono u podrumu. Osjećam kao da sam je izdao.
– Možda ona to nikad nije doznala – rekao sam mu.
– Šta ako jeste? Zašto nikad nisam uspio o tome pričati? Znaš, Leo, sad u tome ne vidim nikakvo zadovoljstvo. Mrzim ići kući. Mrzim biti sam. Ne želim u podrum. On je mračan i ima jak stisak.
– Ja sam tu.
– Da, ti si tu – rekao je Adam.

***

– Zašto sam odlučio da je Larisa žena moga života? Kako čarobno i zastrašujuće zvuči ovo što sam izgovorio. Odlučio sam da je spasim života. Odlučio sam da je zarobim u svoj svijet da je zaštitim, a onda sam u jednom trenutku pomislio da se gubim u njezinu mraku. A, ko bi mogao naslutiti sve krajeve tog mraka, zar su to one iste široke traperice, teksas jakna, bijela majica ispod koje je izvirivao nakrivljen pupak. Bio je to moj centar svijeta, taj njezin pupak. Iz njega su izlazili putevi, ceste koje smo planirali preći, otići na Madagaskar, živjeti u Irskoj, pobjeći u neki kutak svijeta gdje vlada samo mir, da ona bude sretna, a pogledaj Leo, sreća, šta god ona bila, nje nema – tako je Adam govorio dok ga umor i alkohol nisu savladali u potpunosti. Potom bi zašutio i zaspao za stolom kod Pere.
Pero bi ga iznosio na leđima ispred kafane, tamo bismo ostajali pola dana. Poslije samo mjesec, Adam je bio sasvim drugi čovjek, više nalik na psa, nego na čovjeka. Nisam znao kako da ga spasim osim da slušam priče o njemu i Larisi. S vremenom, priče su se počele ponavljati: Larisin prvi skok u more, kupovina zavjesa, njezina omiljena hrana, njezine dogodovštine s učenicima, naši zajednički izleti na planine, pohađanje kursa za šivenje, art terapija, opsjednutost pravilnim držanjem tijela, savršenim poznavanjem pravopisnih pravila, štikle koje ne prelaze deset centimetara, decentan stil oblačenja i tako ukrug. S vremenom je sve izgledalo kao da Adam govori o nekoj drugoj ženi, stvarnoj Larisi koja će svaki tren ući. Konobar bi često rekao da će pričati dok ne zaboravi. A, šta onda, pitao sam se. Je li zaborav jednak umiranju? A onda je Adam prodao i kuću, rješio se svih Larisinih stvari poklonivši ih humanitarnim organizacijama. Nerijetko bi znao potrčati prema nekoj gospođi i reći:
– To je Larisin šal. Mislio sam da je to besmisleno i naivno! Zar iz svih njezinih stvari ona nije jednostavno nestala!? On bi pomirisao šal i znao je da to više ne pripada njoj. Stajao sam sa strane posmatrajući ga. Više nisam lajao da ga spasim, a on je sve manje pričao. Kad je Adam bio trijezan, odlazili bismo u obližnji park. Ležao je na klupi i buljio u okrugli mjesec koji samo što nije pao s neba. Dizao bi ruke, okretao ih i gledao kroz njih. To više nisu bile ruke. Kad bi od svojih ruku ugledao neko nepoznato stvorenje, ili možda Larisine ruke, vrisnuo bi.
Povikao bi: – Leo! I ja bih došao, preplašen da je to njegov posljednji krik. Onda bi Adam ponovo počeo pričati o Larisi, smirio bi se i ja bih se smirio, zaspao bi i ja bih zaspao. Na svaki njegov trzaj, budio bih se u strahu da ga ne izgubim.

***

Jednu noć sanjao sam da sam došao u čarobnu zemlju pasa. Ko nikada nije čuo za nju, a razumijem i zašto, to je zemlja u obliku labirinta. Mi, psi, prepoznajemo se po mirisima. Rijetko neko od nas ima ime, osim ako nam ga neko od ljudi dadne. Moje je ime, Leo, i ja sada trčim u labirintu. Svjestan sam da negdje na kraju ove svete zemlje ima neka kost od koje moj vlasnik Adam Zahirević neće moći umrijeti. Zaboravljam da sam gladan i ne osvrćem se na ismijavanje dugih sjenki pasa koji osjete zašto sam baš ovamo došao. Na prvom ćošku zatekao sam sjenku jednog duguljastog psa.
– Sjenko nepoznatog psa, šta ti tu radiš – upitao sam.
– Ne znam zašto sam ovdje. Dugo sam ovdje. Ne znam koliko dugo. Mučno je – potom je stavila šapu u usta – povedi me sa sobom.
– Tražim čarobnu kost. Znaš li gdje je čarobna kost?
– Čarobna kost! Ona je na izlazu, ali izlaza nema. Sjenka se okrenula, izdužila i imao sam osjećaj da će me progutati.
– Želim trčati. Ja sam pas koji trči, ali svaki put kad dostignem vrhunac, dođem do nekog zida. Onda se uplašim i vratim u ovaj ćošak. Osjetio sam potrebu da moram pobjeći. Njezin bi me glas mogao progutati. Počeo sam trčati iz sve snage, kakav je ovo grad, pomislio sam, ovdje ne žive čarobni psi za koje neki kažu da su besmrtni, ovdje žive mrtve sjenke. Šta ako sam mrtav ili je i ovo mjesto na kojem smo svi isti. Možda smo samo sjenke? Možda je ovdje i Larisina sjenka. Trčao sam toliko brzo da mi se činilo da ću izaći iz sebe. Sjenka se zaustavila kad sam skrenuo, pa sam opet skrenuo i tako sam unedogled kružio. Bio sam uplašen i usamljen. Zastao sam. Barem sam uspio pobjeći. Ogromno nebo iznad mene bilo je prazno i nedorečeno. Mjesec nije bio okrugao, izgledao je kao sjajna kost. Tako si daleko, pomislio sam. Oborio sam pogled prema zemlji. Moja mi se sjenka smijala.
– Trči, Leo, beskonačno trči, ali nikad nećeš stići. Ne možeš mi pobjeći. Nikad nisi bio slobodan.
To je bila sjenka koju sam vidio na početku labirinta. Ponovo sam počeo trčati, izlazeći iz sebe, iz labirinta, idući nikamo, bez tijela, kuće, bez Adama.

***

Probudio sam se u hrpi sitnih kostiju. Tijelo mi se treslo, da li od zime ili od straha, ne znam. Bila je skoro zora. Njuška mi je bila krvava. Na kraju ulice pored kontejnera neko je bacio nepotrebne kosti. Sve je užasno smrdjelo. Na pamet su mi pali krekeri. Glad me izjedala iznutra. Adam je zaboravio da sam živ, da sam gladan. Gdje je on, pitao sam se hodeći uporedo s Mjesecom. Hoće li preživjeti kad se probudi a mene ne bude bilo kraj njega, kome će pričati o Larisi?
U parku ga nije bilo. Dugo sam ga tražio, mirisao njegove stvari, njegov crni remen nosio sam u zubima. Poslije sam čuo od drugih pasa da je bio jedan čovjek koji je tražio čarobnog psa Lea da bi mu pričao priče. Ali, nije ga našao.

_____________________________________

EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ (Travnik, 1989), živi u Vitezu. Magistrirala je b/h/s jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zenici.
Objavila je sljedeća djela: zbirku poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016), zbirku kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021), zbirku poezije “Moj sin i ja” (Planjax, 2021), ilustrovanu bajku za djecu „Tale about the boy Adi and computer“ (Stockholm projekat 2033, 2024), “Kratke priče o pokušajima izbavljenja” (Vrijeme, 2025), Zbirku priča za djecu pod nazivom “Pisac pred sudom i druge bajke” (Off-Set, Tuzla, 2025).
Članica je P.E.N. Centra BiH.

KRATKA PRIČA SNJEŽANE RADETIĆ: VIDE TE TEK AKO NAPUKNEŠ

proza

Lažeš često. Toliko si se izvještila da se više ne prepoznaju sitni znakovi koji bi te razotkrili. Zatrepćeš i onda gornju usnu navučeš nad donju kao da time možeš zadržati riječi. A ipak ih izgovaraš.

Danas si u lice lagala svome liječniku. Najprije si telefonom dogovorila bolovanje, rekla da imaš temperaturu, bol u grlu i nemoć. No, temperatura ne može biti alibi više od tjedan dana. Bilo je jasno da je bonus iskorišten pa si se jutros obukla i uz puno muke pojavila u ambulanti. Svaki je korak napor. Bol nepodnošljiva. I stalno se premješta tijelom. Nema djelića tebe koji ne boli, ponekad tupo i podmuklo, ponekad kao da je u tebe zaboden šrafciger i onda se zavrće. U trbuhu, pod ključnim kostima, među lopaticama, u jajnicima ili iznenadno u boku. A onda kao iglom probada u bubregu ili pod rebrima. Jedino te glava ne boli. Liječniku si se osmjehnula i rekla da si puno bolje i da te još muči samo vrtoglavica. Time si opravdala svoju usporenost. „To će biti od ležanja“ rekao je, „ostanite ipak doma do kraja tjedna da se sasvim oporavite.“ Ne pada ti na pamet govoriti mu o toj boli koja se po tebi bez prestanka premješta, omamljuje te i satire. On to ne bi shvatio. Snaći ćeš se već nekako. Uzet ćeš nakon svega nekoliko dana ferija, a onda se opet, recimo, ukočiti. To se ne mora dokazivati fizičkim dolaskom.

Lažeš o svemu. U uredu si lagala o ljetovanju. Intenzivno si se sunčala na terasi, lovila sunce od tri do šest, samo kako bi dodala uvjerljivost pričama o Korčuli, partijanju i nezaboravnoj zabavi. Dva tjedna nisi izlazila iz stana da ti neki slučajan susret ne bi oduzeo vjerodostojnost. Hranila se sokovima i vježbala, smišljala detalje.

Lažeš o tome kakav ti je bio dan. Izmišljaš anegdote koje bi voljela da se dogode, ali život nije bogat kao u knjigama. Zato mu dodaješ sadržaja. Zabavljaš mamu i njenu susjedu dok im prepričavaš izmaštane scene. Jučer su se u nevjerici smijale tvome šefu koji je, inače škrt, opet izgubio opkladu pa morao počastiti pizzom trideset ljudi. „Već treći put ovaj mjesec“, tako si rekla. I glasno srknula još vruću kavu. Opekla si jezik.

Laž koju najčešće izgovaraš je: „Super sam! Nikad bolje!“ Uz obligatan osmijeh. Nakon toga nitko te više ništa ne pita. Nego oni tebe uvlače u svoje priče. Pričaju ti o tome kako loše spavaju, žale se na pun mjesec, na žgaravicu ili glavobolju; lamentiraju kako ih je život svladao i kako im je dosta svega. Iako ne znaju što točno trebaju, čuješ njihov nespokoj. Neki se pred tobom toliko otvore da ti pričaju o najintimnijim strahovima. Slušaš ih. Sve si bolja u slušanju.

A ti si konačno usamljenija od svih njih. Sve što više pokazuješ slabost, dublja će biti povreda. Zato se ne oslanjaš ni na koga. Očekivanja nisu ništa drugo do maligne izrasline među ljudima.

Iako si otpočetka znala u što ulaziš, sjela si za njegov stol i dopustila sebi gozbu. Svaka je veza na početku gusta od želje pa si ostala. Iako si znala da ste osuđeni na skrivanje, prepustila si se vrtlogu. Trajalo je više nego si očekivala pa si se ponadala, ni sama ne znaš čemu.

Dopustila si da zna sve o tebi. Koliko ti je potreban dodir, kako si gladna ljubavi i kako se stravično bojiš napuštanja. Pričala si mu i zašto je tako. Ono što si najmanje jela u svojoj kući, najviše tražiš u svijetu. Ipak je dopustio, u tišini, da umireš od gladi.

Ukradeni zajednički odmori činili su ti dobro. U takvim prilikama usklađivali ste mirise i pokrete. Noću bi lovila ritam njegovih udaha, disala s njim. To ti je dolijevalo pripadnost. Nekad si utvarala da ga nježnost može zadržati. Odricala si se svoje rutine, dragih ljudi i odnosa. Njegove navike prihvatila kao svoje. Pretvorila si se u čekanje njegovih dolazaka, a pri svakom rastanku osjećala fizičku bol kao da sav neophodan zrak odnosi sa sobom. Čak si mu jednom šapnula: „Dala bih ti bubreg, mili! Toliko te volim.“ I bubreg te je čuo.

Nisi znala da su riječi žive. Nitko ti nije rekao da treba paziti što govoriš jer mozak ne poznaje razliku. Za njega je sve stvarnost. Kad te je bubreg napustio, bila si prestravljena. Tvoje tijelo doista te osluškuje. Poznaje svaku tvoju misao. Shvaća te ozbiljno. U svakom slučaju ozbiljnije nego ti samu sebe. Pa si počela lagati.

Noću ne spavaš. Dohvate te sjećanja. Izvrćeš ih, dodaješ i oduzimaš riječi, kreiraš nove razgovore. Proganjaš sebe detaljnom istragom pogrešaka. Prebrojavaš ih. Svaka bukne i bolno grune u tebe. A onda se pojavi bol i započinje šetnju.

Nakon svega, jasno ti je gdje si pogriješila. Nije dobro kad te netko drži na dlanu. Lako se zaigra, kao s plastelinom. Zavarao te privid da ste otvoreni i da je to uzajamno. A opet, uživala si u toj novootkrivenoj sebi, besramno gladnoj. I baš zato ulaziš u laži kao u ljetno blato. Ugodno je. Nitko te doista ne vidi. Plivaš i utvaraš da voliš baš tako.

Ipak, tvoje te misli stalno progone. Strahovi zasikću i podignu glavu. Svjesna si preostalih godina. Da, tako ih zoveš. Zato ispisuješ liste svega što bi još htjela iskusiti. Vidjela si to u nekom filmu pa ti se učinilo zgodnim.

Imaš i popis onoga od čega si odustala. Dok ga čitaš, napinje te prkosom. Obećaješ sebi promjenu. Možeš i dalje biti druga, ali ćeš odsad ti uzimati. Nećeš čekati. Nego živjeti.  

Znaš da te nitko ne može povrijediti kao ti sama sebe, zato zagletaj pukotine i kreni! Drži se načela koje si davno naučila – isto se liječi istim. Visoko na tvojoj listi želja je Tinder. Pronađi spoj. Ulog su samo dvije fotografije. Ne moraju ni biti tvoje.

________________________________________________

SNJEŽANA RADETIĆ (1964.) profesorica hrvatskog jezika i književnosti s dugim stažom u srednjoj školi. Posljednjih godina piše poeziju i kratku prozu kojima promišlja (ne)ljubav, odnose i kušnje. Vjeruje da je znatiželja početak svega, nježnost nužna, a sebi govoriti istinu prijeko potrebno.
Krajem 2022. godine promovirala je svoju prvu zbirku pjesama Privilegija leta, Biakova, Zagreb.
Bila je rezidentica Književne rezidencije Kamov 2024.
Trenutno dovršava rukopis druge zbirke pjesama i svoju prvu zbirku kratkih priča radnog naslova Možda je hrčak sretan.
Živi i radi u Poreču.

fotografija autorice: Nives Borčić Novak

KRATKA PRIČA DRAGANA DROBNJAKA: MAJ U BRAUNŠVAJGU

proza

Posle dvadesetak godina samostalnog života, na pragu četrdesete, vratio sam se da živim kod roditelja. Bez novca, bez posla. Mučno. Tesno. Da sve bude gore, roditelji su se penzionisali i preselili iz Boke u bestragiju udaljenu trideset i šest kilometara od najbližeg grada-kasabe na severu Crne Gore, gde sam šest godina ranije, pre seobe za Bijeljinu, proveo kraće vreme kao novinar na lokalnoj televiziji.
Sažvakao sam dva Ksalola i izašao napolje. Popeo sam se na brdo iznad kuće. Bio je lep kasnoaprilski dan i jasno sam mogao da vidim vrhove prekrasnih planina pod snegom. Bjelasica levo, Durmitor pravo. Uvek sam više voleo da posmatram vrhove, nego da se penjem, da ih osvajam. Verovatno mi je zato i život prolazio u posmatranju visina, neusuđujući da se popnem na njih.
U dnevnoj sobi, otac je gledao vesti. Legao sam na kauč, okrenuo se ka zidu i ćutao. Rojile su mi se slike iz prošlih života. I lepe i ružne. Ove druge su dominirale. Bio sam sveže razveden i teško sam to podnosio. Nije mi bilo posebno stalo do bivše žene. Tu je tikva već odavno bila pukla. Teško sam podnosio nedostatak porodice i sina. Mislio sam da je moj život vagabunda zauvek nestao, da sam se iščupao iz mulja u kome sam bio zaglavljen godinama. Imao sam posao u Bijeljini na televiziji, pokrenuo sa par entuzijasta književni časopis. Sad sam se našao na goloj ledini.
Vreme sam provodio u krevetu ili na društvenim mrežama, besomučno slušao neku patetičnu muziku i zurio u plafon. Roditelji me nisu posebno gnjavili. Bojali su se da mi se ne vrate suicidne misli. Svašta su prošli sa mnom.
Na televiziji su javljali da je oko tri hiljade ljudi, mahom muslimana, iz Crne Gore emigriralo u Nemačku, uprkos saopštenjima iz nemačke ambasade. Odmah sam poželeo da budem emigrant. Jedino me mučilo kako da stignem do tamo.
Čeprkao sam nešto po Fejsbuku i ugledao Lecovu fotografiju kako pozira ispred nekog saraja na ulazu u Mađarsku. Iznad slike je pisalo: „Na putu za Hanover“. Leco je bio napušteno dete, odraslo u domu za nezbrinutu decu u Bijeloj u Boki Kotorskoj. Moj otac mu je bio glavni vaspitač i često ga je dovodio kod nas u stan. Bio je dosta mlađi od mene i tretirao sam ga kao usvojenog člana porodice.
„Kako si dospeo tamo? Ko ti je veza?“, pitao sam ga porukom.
„Ne treba ti veza. Samo se javi Kasumoviću u Bijelo Polje. Poslaću ti broj“.
Odmah sam pozvao dati broj.
Taj Kasumović mi je objasnio da se izbeglički kamp nalazi u Braunšvajgu. Njegov autobus će prebaciti grupu do Novog Pazara, a odatle kreće prevoz za Bremen. Dalje ćemo se lako prebaciti na odredište.
„Pametan si čovjek, fakultetski obrazovan, snaći ćeš se“, podilazio mi je lukavo. „Nisi sam, biće pun autobus. Tamo te čeka smještaj, hrana, džeparac, odjeća. Ništa ne brini, samo probaj da prošvercuješ što više cigara ili duvana, jer je to tamo u krv skupo“.
Trebalo je da rešim i pitanje terapije. Naime, bolujem od bipolarnog poremećaja i znam da me ova euforija neće još dugo držati. Imao sam nešto antidepresiva i litijuma. Ali mi je trebala dodatna količina Ksalola. Nije da ga nisam imao, ali se trebalo obezbediti. Nikad se ne zna.
Od doktorice sam iskamčio još tableta. Nije bilo lako, ali sam je ubedio.
Bio je početak maja i nisam poneo mnogo odeće. Spakovao sam u torbu, osim lekova, i par gaća, čarapa, nekoliko majica i lap top. Još nisam bio nabavio android telefon i trebalo je održavati komunikaciju sa sinom. Imao sam i nameru da pišem neke priče, dnevnik ili šta već.
Pozajmio sam par stotina evra od oca, tek toliko da stignem do tamo i da imam u početku za duvan.
Dva dana kasnije, rano ujutru, čekam autobus za Bremen. Čitave porodice i par pojedinaca idu u nepoznato.
Sedim sa Nijazom u autobusu. Dan, noć i još jedan dan putujemo. Toliko priče – kao za godinu dana poznanstva. Bio je u Kanadi dugo vremena. Neznano kako, vratio se sa gomilom para. Kupovao je zemlju u rodnom selu. U gradu, u garaži ima parkiranog žutog Maseratija. Zašto sada ide u emigraciju, kao i gde su nestale pare – o tome ne govori.
Poneko pomene napušteni rudnik u kojem će nas sve zaposliti. Drugi stidljivo pričaju o političkom azilu i nacionalnoj ugroženosti. Ostali putnici uglavnom ćute. Ja nemam pojma šta ću da radim, ni šta me čeka. Avantura.
Nagutao sam se tableta još u Dolini jorgovana i prespavao sve ravno što u Srbiji ima. Od svoje devetnaeste godine putovao sam na relaciji Herceg Novi – Priština i Herceg Novi – Niš, tako da sam iz dna duše mrzeo putovanja autobusom.
Na Horgošu čekanje od sedam sati. Izlazio sam mamuran i pušio cigarete, vraćao se u autobus, dremao i tako u krug.
Vozači su nam rekli da smislimo dobar razlog za putovanje u Evropsku Uniju mađarskoj policiji.
„Dobar dan“, reče mi policajac na čistom srpskom.
„Dobar dan“.
„Gde putujete?“
„U Bremerhafen“, rekoh i sam se iznenadih kako mi pade na pamet taj mali lučki gradić na Severnom moru.
„Razlog?“
„Upoznao sam jednu devojku preko Fejsbuka i idem u posetu“.
„Srećno“, reče, namignu mi i vrati pečatiran pasoš.
Kad su svi putnici obavili formalnosti, krenuli smo dalje. Ubrzo smo stali da odmorimo u onaj isti saraj, gde sam video Leca na slici.
Po povratku u autobus, opet sam se nagutao Ksalola i zakovao. Kao kroz maglu se sećam neke benzinske pumpe u Austriji i to da sam popio kafu.
Pred zoru stižemo u Frankfurt. Stajemo ispred birtije koju drže „naši“ ljudi. Neljubazna gospođa iz Kozarske Dubice, daje mi prilično grozan espreso. Sad mogu da pričam da sam bio u Frankfurtu na Majni. Tamo gde popijem piće, računam da sam overio to mesto.
Više nisam mogao da spavam ni uz pomoć tableta. Ćaskao sam sa Nijazom i slušao njegove priče o tome kako je postao veliki zemljoposednik u rodnom selu. Dok sam ja spavao, već se upoznao sa gotovo celim autobusom. Reče za jednog Rožajca da je prodao sedamnaest krava i sa ženom i decom krenuo u azil. Ko li sve te ljude tako nagovori da krenu u avanturu? Bilo je mladih, spremnih da rade, ali najviše porodica sa sitnom decom. Šta li su očekivali, kad je jasno ambasadorka Nemačke izjavila na jednoj TV stanici sa nacionalnom frekvencijom, da za migrante nema posla. Da će biti zaposleni samo oni sa radnom dozvolom. Razni „kasumovići“ su ove ljude žestoko navukli.
U kasno popodne dolazimo u Bremen. Uz pomoć vozača kupujemo karte za Hanover, a odatle hvatamo voz za Braunšvajg.
Overio sam i Bremen. Tu sam, za promenu, popio pivo. Konobarica, buckasta plavuša obučena u bavarsku nošnju. Čemu bavarska nošnja na severu Nemačke, pitao sam se. Bila je pričljiva.
„Jeste li iz Italije?“, upitala me je, verovatno zbog moje tamnije puti.
„Ne, Crna Gora. Wilde beauty“.
Nasmejala se i rekla da bi rado došla u tu egzotičnu zemlju. Složio sam joj priču kako putujem Evropom. Večeras krećem za Kopenhagen kod prijatelja, zatim Malme… Eh, puste moje želje.
U vozu za Braunšvajg, upoznajem Frica. Objašnjava mi da je u muzičkoj školi, devedesetih, upoznao nekog Hrvata, izbeglicu iz Bosne. Fric mrzi Srbe.
„Tschetniks“, kaže.
Odgovaram mu da sam i ja Srbin, samo iz Crne Gore. Malo je pocrveneo, ali smo nastavili komunikaciju. Kaže da zna jednu jugoslovensku pesmu i počinje da peva:
„Sidro koje lađu čuva, da ne bude buri plijen
Tone skupa sa tom lađom, jer je ono dio nje.“
U Braunšvajgu nas čekaju neki Rožajci i vode nas gradskim autobusom na kraj grada do izbegličkog kampa, bivše kasarne.
Oduzimaju nam psoše i smeštaju u neku čekaonicu. Pošto je bilo kasno i nisu imali prevodioce, upitaše:
„Schprechen sie Deutsch?“
Natucam nemački, ali sam prećutao. Ne moram da se baš uvek pravim pametan. I ostali su ćutali.
„Englisch?“
Ćutali smo.
„Russisch?“
Nisam mogao da izdržim. U osnovnoj, srednjoj školi i na fakultetu pet semestara, učio sam ruski. Moja majka je nastavnica ruskog u penziji, bivša žena je profesorica ruskog, živio sam sa jednom Ruskinjom pola godine, davao časove srpskog Rusima po Herceg Novom, čitao Peljevina i Sorokina u originalu. Došlo je mojih pet minuta da zablistam.
„Ja govorim ruski!“, uzviknuh.
Nisu tražili previše objašnjenja. Odmah su shvatili da smo iz Crne Gore i da smo došli da tražimo azil. Dali su mi neke upitnike koje sam podelio ljudima i grupisao ih po tome ko je pošao sam, a ko sa celom porodicom.
Zatim su nas odveli u jednu ogromnu vojničku sobu u kasarni i sve nas smestili tu.
„U sobi je zabranjeno pušenje. Napolju možete i celu noć, ako hoćete. Gute Nacht!“, rekoše i odoše.
Ujutru su nas vodili po kancelarijama. Popunili smo desetine formulara i dobili izbegličke legitimacije. Pasoše su zadržali.
Zatim su usledili lekarski pregledi. Prozivali su nas jedno po jedno i ulazili smo u ordinaciju. Kad sam ušao, prevoditeljka me je ljubazo zamolila da se skinem u gaćice. Bilo me stid jer se nisam kupao tri dana. Izvadili su mi krv, zatim sam legao na krevet i prepipali su mi svaki deo tela. Potom je usledio ultrazvuk. Zadovoljno su klimnuli glavom.
Prevoditeljka je pogledala moju legitimaciju i rekla:
„Pa mi smo imenjaci! Ja sam Petra“.
„Drago mi je. Lepše bi bilo da smo se upoznali u nekim srećnijim okolnostima“, ogovorih, stojeći polugo. „Odakle ste?“
„Iz Bijeljine“, reče.
„I ja sam bio stanovnik tog grada četiri godine. Sad mi tamo živi sin“, počeh da se ispovedam, ali na vreme shvatih da nije pogodan trenutak.
Vratili su nas u zgradu sa kancelarijama i dali po dvesta evra mesečne socijalne pomoći.
„Menza i smeštaj su besplatni“, govore nam uz Petrinu pomoć.
Osoblje nas raspoređuje u sobe i kontejnere. Imam sreće i dobijam jednokrevetnu sobu, verovatno nekadašnju kancelariju NATO oficira.
Posle ručka šetam sam po kasarni. Zaključujem da je rasno-etnička struktura izbeglica raspoređena prilično ravnomerno na četiri dela. Crnci, Arapi, kosovski Albanci i crnogorski muslimani. Ostatak ne prelazi pet procenata.
Pitam se, odakle sam ja? Iz Doboja, Turije, Boke, Niša, Bijeljine… Odlučujem se da postanem Nišlija. Pri tom se uopšte ne osećam kao da lažem. Niš u srcu!
Po povratku sa doručka, seo sam na klupu ispred paviljona i ćutao. Neki momak mi prilazi i na engleskom traži cigaretu. Upoznajemo se. Zove se Baškim i iz Prištine je. Ovo bi moglo da bude zanimljivo, pomislih i pozvah ga na kafu. Sedimo u mojoj skučenoj sobici i pričamo. Kaže da je student prava i živi baš u naselju Sunčani Breg gde sam, polovinom devedesetih, par meseci stanovao kao student, dok nisam dobio smeštaj u domu.
Pričali smo, naravno i o ratu na Kosovu. Stari sam ja provokator. Pričao je o pokolju dece od strane srpskih snaga bezbednosti. Objasnio sam mu da sam ratovao malo kao pripadnik regularne Voske Jugoslavije i da mi definitivno nismo klali decu. Borio smo se protiv UČK-a u rejonu Đakovice. Gledao sam srpske leševe kako isplivavaju iz Radonjičkog jezera. Nisam negirao zločine, ali to sigurno nije radila regularna vojska. Kosovom su harale razne formacije i ko zna šta su sve radili.
Nismo se svađali. Bio je razuman dečko i shvatao je obostranu mržnju između Srba i Albanaca. Pričali smo i o lepšim temama.
„Postoji li još uvek besa kod Albanaca?“
„Iskreno, ne. To su stari naši poštovali“, reče slegnuvši ramenima.
„Moja baba je bila Albanka iz Rugove“, rekoh, mada je to bilo samo delimično tačno. Neka dalja pretkinja po maminoj strani je stvarno bila Rugovka, ali na mom siromašnom engleskom nisam mogao da mu to tačno objasnim.
„Rugovci su najpošteniji Albanci na Kosovu. E, tamo još uvek važi besa“.
Vidim da je popustila zategnutost kod njega. Shvatio je da ne priča sa zlim srpskim vojnikom iz Niša, koji je poreklom iz Crne Gore, već sa čovekom koji ima malo i albanske krvi.
Prešli smo na fudbal. Oduševljen je što navijam za Partizan.
„Tamo je igrao Fadilj Vokri!“, uzviknu.
Bio je suviše mlad i neupućen da bi znao da su za moj klub igrali i Fahrudin Jusufi, Dževad Prekazi, Isa Sadriju…

***

Počeo sam da dobijam napade anksioznosti i tremor ruku. Popio sam par dodatnih Ksalola iz moje prepune kese. Anksioznost je prošla, ali tremor nije. Odlučio sam da se promuvam po zgradi.
Na mom spratu su uglavnom Arapi. Lako stupam sa njima u komunikaciju. Jedna od njih, Patricija, nabada engleski kao i ja, i prevodi nam. Kažu da su iz Alžira.
„Karim Benzema, Zinedin Zidan“, počeh da nabrajam.
Koliko sam shvatio iz njihove priče, Benzema je bio iz njihove regije, grada ili nešto slično.
„Jesi li ti hrišćanin?“, pitaju me.
„Jesam, odakle vam to?“
„Jednostavno, ličiš na hrišćanina“.
A i glupo mi je bilo pitanje. Zovem se Petar, tipično hrišćanski.
Njen brat Mumu i muž Abas grle me i nešto pričaju. Udaraju se rukom u grudi. Shvatam da mi objašnjavaju da sam pod njihovom zaštitom. Interesuju se odakle sam.
„Niš, Serbia“.
Abas poče da uzvikuje Banja Koviljača. Znao sam da je tu jedan od sabirnih centara za migrante. Izgleda da su tu proveli neko vreme. Ko zna koliko su novca potrošili i u kojim su sve zemljama zadržavani, kako su prelazili granice dok nisu stigli dovde?
„Padinska Skela“, reče Mumu i pokaza prekrštene šake.
Objasni mi da je tamo odležao petnaest dana zbog tuče.
U sobi se puši marihuana. Jedan od njih je toliko beo, da mi je sumnjiv.
„Odakle si?“, pitam ga na engleskom.
„Bosnia“, odgovara tvrdim akcentom.
„Ooo, jarane, đe iz Bosne?“, krećem na našem.
„Zvornik“.
Tako sam upoznao Mersidina, koji će mi biti vodič u ovom svetu. Mlađi je od mene nekoliko godina, pričljiv. Tu je već dva i po meseca. Poznaje čitav grad i svaki ćošak ove kasarne… Postajemo sumnjivi Arapima pričajući na njima nepoznatom jeziku, pa odlučujemo da malo prošetamo.
„Ajmo na pivu“, reče.
Seli smo na ivičnjak ispred marketa u blizini kasarne, pili odlično lokalno pivo za trideset centi i pričali. Objašnjava mi kako stoje stvari što se tiče azila.
„Ovdje si dok ti ne daju transfer, a to ti je prebacivanje u stanove, gdje ti daju šesto eura i plaćene režijske troškove. Tu boraviš dok ne riješe tvoj status. To može potrajati maksimalno devet mjeseci. U međuvremenu će te zvati na razgovor i tu im moraš složiti dobru priču da bi te zadržali. Ja sam već bio na razgovoru. Tu su ti inspektori, psiholozi, sve se snima“.
„Koliko se čeka na taj transfer?“
„Uglavnom, mjesec dana. Što mene drže ’vol’ko, ne znam. Išao sam nekoliko puta do socijalne radnice, rekla mi je da ne brinem. Imaju nekih administrativnih problema. A i Petra me pita što mi se tol’ko žuri? Imam šta jest, imam đe spavat, to malo socijale se potrošim na pivu, ne pušim sva sreća. Imam sestru i zeta u Hanoveru. Dolaze često da me vide i ostave mi nešto novaca“.
Svratili smo u market i kupili još piva. Odlučio mi je da me odvede do veštačkog jezerceta u parku prirode. Usput smo viđali oboreno drveće koje je ostavljeno da samo truli.
„Kod nas bi ovo išegali na trupce i prodali“, reče.
„Misliš da bi u Crnoj Gori bilo drugačije?“, upitah ga i počesmo da se smejemo.
Seli smo na klupicu pored jezera, otvorili po pivo i ćutali dok je on motao džoint.
„Odakle ti? Mumu?“, upitah ga.
„Ma kakav Mumu, taj bi i rođenu majku preprod’o. U paviljonu U 1, soba 203, neki crnci valjaju za pet eura paketić. Od njih svi nabavljaju i preprodaju dalje po kasarni za deset, petnaest, pa čak i dvadeset eura. A dobra je trava, vid’ćeš. Inače, u toj sobi se izmijenjala već treća ekipa otkad sam ja tu, a trgovina i dalje funkcioniše“.
Povukoh dva dima i sve mi leže na svoje mesto. Nelagoda u trbuhu se ugasi, ruke se smiriše. Nazdravismo za naše poznanstvo
„Otkud ti ovdje?“, upita me.
„Veruj da ni sam ne znam. Video sam da svi bjelopoljski muslimani idu, pa pođoh i ja. Računam, ne mogu se mnogo zajebati“.
„To su ih naložili prevoznici da će dobiti posao ovdje, samo da uzmu pare. Prije dva i po mjeseca, kad sam došao, nisam čuo ni riječ našeg. Sada će i šatore da postave, kolika je navala. Sva sreća, maj je mjesec, ide ljeto, pa će moći izdržat. Požurili su sa dolaskom. Sljedeće godine Njemačka otvara vrata za radnike sa Zapadnog Balkana i biće posla.“
Potegao je dva dobra gutljaja i nastavio.
„Mene su ti, ba, presrele vehabije p’janog. Ubili su Boga u meni. Poslije nekoliko dana su zvali moju mater i pitali za mene. Tad sam shvatio da moram bježat. Spakovao sam torbu i pravac – Berlin. Tamo sam se prijavio, dali mi izbjegličku, novce za put i uputili u Braunšvajg. Ni sam ne znam kako sam stigao dovde“.
Sutradan smo napunili rance pivom i travom, i pošli na jezero. Puno je riba. Popili smo po nekoliko komada i onda je on iz ranca izvadio kalem laksa i udicu.
„Večeras ne idemo u menzu. Ima tamo ovdje jedan kutak, koji se uopšte se ne vidi s puta. Tu su grane skroz nadvijene nad vodom. Snimio sam ga još u martu, kad nije bilo olistalo. Ti čuvaj stražu. Svaki Nijemac je policajac“.
Pijem pivo i razmišljam. Šesto evra za hranu i duvan, a kutija cigareta šest evra? Nemoguće. Odoh ja odavde prvom prilikom, pogotovo ako Mersidin dobije transfer.
„Tri komada, sve linjaci. Daj pivu“, reče zadovoljno po povratku.
Uz pivo i ribu, ćaskali smo do kasno u noć.
Tek što sam legao i lagano tonuo u san, neko je pokucao na vrata. Baš me briga, pomislio sam i okrenuo se ka zidu. Međutim, taj neko je bio uporan. Lupanje je postajalo sve glasnije. Zatim je prešlo u udaranje nogom u vrata. Iznervirao sam se i krenuo ka vratima. Rešio sam da ga naučim pameti, ko god da je.
Otvorio sam vrata i ugledao Mumua i njegovog brata.
„Koji vam je kurac, mother fucker!!!“, galamio sam pokazujući na zglob leve ruke, objašnjavajući im koliko je sati. „Mamicu vam jebem bezobraznu! @@#%$7&#:<%!!!“
„Sigarets?“
„Sigarets!? Jebale vas cigare! &%&/()=))(/&%$$##“!“##$$%$%&%&&///&%#%&“, psovao sam i urlao na svim jezicima sveta.
„Sigarets?“, ponoviše i počeše da se smeju.
Šta da im radim? Da i dalje vičem i psujem? Da se bijem sa njima i da nas sve zajedno deportuju? Gledam ih dok se smeju bezobrazno, istovremeno i nevino. Odlučujem da se vratim u sobu i iznesem kutiju Marlbora. Počeli su da me grle i ljube. Praktično su me odneli do njihove sobe.
Abas i Patricija su me ponudili pivom i travom, dok je Mumu čeprkao po ormaru. Izvadio je nenošene Najke i pokazao mi da probam. Taman su. Zatim mi je njegov brat pružio cipele. Bio sam blago šokiran…
„Toliko ste dobri, da sam odlučio da postanem Arapin“, rekoh i povikoh jedan dobar dim.
Tek tad su počeli da me grle i ljube. Svi osim našeg prevodioca Patricije. Valjda joj vera nije dozvoljavala, ali joj se na licu videla radost.
„Sutra ujutru da se istuširaš i idemo kod imama u džamiju“, reče Mumu.
„Aaa, da nećete možda i da me sunetite?“
„Naravno!“
„Čekajte, ja sam rekao da ću da postanem Arapin, a ne musliman“, rekoh.
„To ide jedno sa drugim“.
„Možda u Alžiru, ali pouzdano znam da u, recimo, Libanu žive i Arapi hrišćani. Mislim, nemam ja ništa protiv ni da me proglasite i muslimanom. Biću isti kao i do sada. Neću ići u bogomolje, neću se moliti, piću alkohol, juriću tuđe žene, ali nemojte, molim vas da me sunetite“.
Oduševljenje je malo splasnulo, mada ne vidim šta sam pogrešno rekao. I oni piju pivo, puše travu, nisam primetio da klanjaju.
„Ali moraš da uzmeš naše ime“, reče Abas.
„Važi“.
„Zvaćeš se Abas, kao i ja!“, reče svečano i skinu sa sebe sveže šanirani dres Borusije Dortmund i pruži mi ga.
Već je počelo da sviće, a i nestalo nam je cigareta, pa smo krenuli da se razilazimo. Abas i Patricija u njihovu sobu, a ja novopečeni Arapin Abas u svoju.

***

Došao je i taj dan kada je Mersidin dobio obaveštenje o transferu. Trebalo je da se javi socijalnoj radnici da mu saopšti detalje. To je bio znak da posetim frau Dudu, inspektoricu za strance. Objasnio sam joj da ne mogu da izdržim u stranoj zemlji, da me puca nostalgija.
„Plašiš li se letenja?“, upita me preko prevodioca.
„Ne“.
„Imaš let iz Hanovera dvadeset devetog maja popodne. Odgovara?“
„Naravno“.
Po izlasku iz kancelarije, ugledah Mersidina kako sedi na stolici, sa malim crncem u krilu.
„Vid’ mi sina? K’o da ga je UNPROFOR pravio, hahaha!“, smejao se.
Saznajem da polazimo istog dana. Ja kući, a on za Volfsburg.

***

U šest ujutru, zakazanog datuma ustajem da ga ispratim. Razmenili smo brojeve na viberu i obećali da ćemo kad tad ponoviti druženje iz Braunšvajga, nadamo se u srećnijim okolnostima. Želeo sam da uspe. Da slobodno pije svoje pivo, bez straha od vehabija. Meni je još preostalo da sačekam popodne i da me „ausporteri“ odvezu na aerodrom.

– prvonagrađena priča na konkursu “Andra Gavrilović” u Svilajncu 2025. –

_____________________________________

DRAGAN DROBNJAK (Драган Дробњак) rođen je 11. oktobra 1976. godine u Doboju.
Objavio je romane Ovo, ono i božuri (2001) i Zero (2022) i zbirku poezije Maska (2023). Poeziju i prozu objevljuje u novinama, zbornicima i časopisima.
Radio je kao urednik, lektor, novinar, TV novinar, nastavnik, knjižar, pekar, konobar, fizikalac u brodogradilištu, prodavac krofni na plaži.
Diplomirao je na Departmanu za Srpski jezik i književnost, na Filozofskom fakultetu u Nišu.
Živi na relaciji Pavino Polje – Boka kotorska – Vršac.

PET PROZNIH ZAPISA IRENE MATIJAŠEVIĆ IZ ZBIRKE “ZAPISI RIBLJEG REPA”, V.B.Z, 2024.

proza

SKOK

Ispod maske hladne žene gori sunce, i ti si ga vidio, kao i to da zaklapam oči prije poljupca. Sve u vezi sa mnom ti je smiješno, a ja se oslobađam kad osjetim da me netko ne doživljava ozbiljno. Gledamo u klizalište ispred nas, spremno za koncert, u ljeto, ti me miluješ.
Žudim za tvojom rukom na svojoj nozi, na svojem licu i kosi, da mi se čini da ću se raspasti. Kuham još jednu kavu, u proljetno jutro, i ne mogu ne prisjećati se. Ti si bio sunce, a ja zemlja koja je zamalo umrla bez dodira. Tvoji su me prsti dodirivali. Kao da sam ti obećavala same plodove, ali, prije toga, ipak jedan salto mortale. Iza klizališta je bazen, tu se može skočiti. Može se, s druge strane, namirisati vodu, iscjeljujuću, poput turske kupelji.
Šutimo na toj terasi i ništa drugo nije važno, osim da se ponovno uspostavlja odnos kakav smo nekoć imali. Ja tebi figura majke, ti meni figura oca. Tebe nije mazila majka, mene nije mazio otac. Kad pišeš o crnom majčinstvu, znam, vjeruj mi, o čemu govoriš. Ono je crno zbog patrijarhata, u kojem majke ne smiju ljubiti i grliti mušku djecu, a očevi žensku. Kakav li je onda zgoditak naš dodir! Iako je u blizini bila skakaonica, tako savršena u svojoj geometriji. I luk koji napravi tijelo kad se prelomi u kičmi, i usmjeri prema vodi.

***

DRAGI

Dok se vozimo u novom autu, polako glavinjajući zagrebačkim ulicama netom prije okupanim ožujskom kišom, na prijelazu između noći i dana – jer upaljena su već sva svjetla, ali dan još nije otišao, nije se još predao, nego se bori s noći ili se sljubljuje s njom, ovisno o tome kako na to gledamo – prijateljica me pita o tebi. Odgovaram i njoj i sebi da nakon tebe mogu biti s bilo kim. Ne znam bi li mi netko novi mogao donijeti nešto novo, ali u bitnom smislu, jer ja sam doživjela svoj zenit. S tobom sam otkrila sve što sam mogla o sebi, i tek sad mi je jasno da mi taj osjećaj punine, kažem joj, više nitko ne može uzeti. Možda se tako osjeća strijelac kad postigne savršen pogodak i nakon toga može živjeti miran. Prava lopta, pravilno naciljana. Nakon niza dodavanja u njegovim je nogama i on zabija. Ti si jedini od kojega sam cijela, ne raskomadana. Ne nesretna. Taj osjećaj da si me ucjelovio. Da sam sad spremna, ako treba, dalje ići sama.

***

DOSTOJANSTVO

Voljela sam ovu zimu. A posebno Božić, jer si se javio, nakon dvije godine. Sjedila sam lijepo odjevena, za ukrašenim blagdanskim stolom. Ostali članovi obitelji rasporedili su se po sobama, a ja sam pila Coca-Colu iz kristalne čaše i vjerojatno sam bila u malo povišenom stanju. Baš kao da se rodilo dijete Isus u što nisam, međutim, sigurna. Sigurna sam samo u Boga Stvoritelja i u to da je riječ bila u početku svega. Isusa nikad nisam mogla shvatiti. Nije mi nikada bio blizak, kao što su mi, primjerice, sveta Faustina i još neke svetice. One koje su pisale. Blizu je Uskrs, kad jedemo šunku i svi smo lijepo odjeveni. I stol je blagdanski ukrašen. Ja ću opet piti Coca-Colu iz kristalne čaše i osjećat ću svečanost života koji je najljepši kad je dostojanstven. Mislim da sam se u tu tvoju osobinu najviše zaljubila. Ti poštuješ život, iako si jednom rekao da je smrt naša jedina izvjesnost. Kažeš da si bio spreman umrijeti. Sve to pamtim još od ovog Božića i te mi riječi ne izlaze iz glave, kao ni to što si proživio. I samo te jedno želim pitati: jesi li ostao isti?

***

MISLI

Misliti znači vrednovati nešto što ne pripada ni građanskom ni malograđanskom ni ruralnom poretku. Jedan se upire oko slike, drugi se iscrpljuje referencama na pogledano i pročitano, treći živi i radi u polju, budi se s izlaskom Sunca i odlazi spavati sa zalaskom. Mišljenje je najsličnije seljačkom načinu života, samo što njiva i oranica nisu stvarni.
Postoji još jedan poredak. Anarhistički. Ovaj svijet ni u jednom aspektu ne odgovara slici o njemu kakvu smo imali kao djeca i mladi ljudi. Plivali smo dugo. I jednog dana izronili, sretni što više nismo u tom zagađenom bazenu. Punom mrtvih riba. Stavljamo klor misli da se ne zarazimo.
Kažem sinu da pišem, on kaže: „Odlično.“ Ali ne prati me, u tome sam uvijek iskonski sama.
Svatko mora kontrolirati svoj unos bakterija. I elektrolita. Oni su važni, gotovo koliko i klor.
Ne smijem dijeliti ništa od ovoga ni s kim. Jednom kad to priopćiš nekome, to više nije tako ohrabrujuće.
Česticu se ne može izolirati. Ona prebiva negdje, ali prestanemo li je promatrati, ona iščezne. Tako kažu neki filozofi, koji možda ne razumiju sasvim fiziku. Ne razumijem je ni ja. Bacam se u tekst, on me razumije.
U bazenu je tako trulo, plivaju samo leševi. I fosili. Moram izbiti do rijeke, do tek rođenog izvora. Volim šetati, ali ne previše. Kad šećem, kažem si: dobro je što šećeš. Kad kuham, kažem si: baš kuhaš ukusan obrok. I kad prođe taj dan, dolazi svetinja noći. Krenem samo misliti. Noć utiša aktivnosti, kojih se inače sve više bojimo. Bojimo se katastra, bojimo se cijena u supermarketima, sveg tog svijeta pribojavamo se jer luduje i ne želi nam dobro. Ali noć je mekoća tijela koje se više ničemu ne opire. Odlazi lagano u san, gdje se, međutim, svašta zbiva. Pišem prije spavanja, da spriječim teške snove.
Zapis možda mora biti spaljen. Gitaru treba razbiti tijekom nastupa. Ali moraš opravdati sebi vrijeme koje si potrošila. Zato si sačuvala zapise.
Skinuli smo danas božićne ukrase. Svijetleće lampice nismo imali na jelki, nego na velikom drvu života. Kuglice, adventski vijenac, sve je to nestalo. I ja sam opet u svojoj kuhinji, u kojoj gori veliko svjetlo nasuprot meni, kao Sunce, i jedna manja, ali ipak pozamašna, noćna svjetiljka, koja glumi Mjesec.

***

OČI

Noge je stavila na stol, leđa su oslonjena o naslon. Čita tekst na ekranu, ali mozak ne može postići kruto stanje. Sve se razlijeva. Njezino tijelo lagano klizi niz naslon. Spušta noge sa stola i uspravlja se na stolici. Ali klizanje se nastavlja. Klizi prema podu, prema vodoravnom stanju. Zamišlja da ulazi u vodu. Tamo se njezino tijelo konačno opušta. Glava se približava trupu, noge nestaju i postaju također dio trupa, a ruke postaju peraje. Umjesto pluća, dobiva šarene balone, poput onih dječjih, ispunjenih helijem. Umjesto stopala, rep. Tanja osjeća riblje tijelo najviše u glavi. Tamo su smještene te oči, nijeme, uvijek ulovljene. Oči koje inače ne vidimo, osim kad su mrtve.
Vrijeme je za odlazak, kaže sama sebi. Plivati daleko, do točke u kojoj je ispred tebe samo plavetnilo. Odlazak od svega, privremen, ali iscjeljujući. Odlazak bez kojeg bi riba uginula. Prvo bi joj se sasušile kosti. Zatim bismo otopili njezine oči. I naposljetku rep. Njega bismo otrgnuli. Na samom kraju, ribe bi nestalo. To je, dakle, to. Zov nestajanja. Naličje želje za životom. Žudnja za stapanjem ipak ima i svoje duboko podrijetlo. Jer kruži oko najveće dubine, oko naše smrti.
Naglo se uspravlja u stolcu. Zvoni mobitel. Javlja se i smije. Želim ti predivno proljeće! kaže svojem prijatelju. I dalje je nasmijana. Šarene pruge povlače se s kože. I plivaća kožica između prstiju. I te oči, konačno, postaju ljudske.

___________________________________

IRENA MATIJAŠEVIĆ rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1990. godine komparativnu književnost i engleski jezik i književnost.
Bila je članica predsjedništva Hrvatskog semiotičkog društva.
Pjesme su joj prevođene na engleski, njemački, slovački, švedski i poljski jezik.
Radi kao urednica književnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija.
Objavila:
Naizgled (AGM, 2007.), zbirka pjesama
Južne životinje (AGM, 2010.), zbirka pjesama
Danska H2O (AGM, 2012.), poetska drama
Crno pismo (Algoritam, 2015.), roman
Kao kiša (Hena. com, 2017.), roman
Igra istine (Hena.com, 2019.), roman
Početak zrelosti (V.B.Z., 2020.), zbirka pjesama
Cesta za tar (Meandarmedia, 2022.), zbirka pjesama
Zapisi ribljeg repa (V.B.Z, 2024.), prozni zapisi

ROMAN LUCIJE ŠVALJEK “USPAVANKA ZA ELIZU”, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Biblioteka Zvonko, 2024; ulomak

proza

Jednog jesenskog jutra Mirko Poriluk usporenim je koracima hodao seoskom cestom pušeći cigaretu. Seoske žene isprsile su se na plotove kad je prolazio selom i dovikivale razne prostote. Glavna za takve budalaštine bila je Jagica, a kasnije joj se pridružila i Anka.
– Mirkec, kaj pa ti se med nogami skriva?! Je i dolje neki klobuk? – upitala je Anka.
Jagica je uzimala vodu iz bunara kad se Poriluk zaustavio ispred njene kuće. Odložila je teške kante na pod i zagledala se u Poriluka.
– Kaj hočeš, črvljivec gerdi?! Mekni se od moje ljese, od moje hiže! E si me čul?! Te cigaretljin bum ti h gubec narevala… Verni se gore h Černu hustu! – vikala je Jagica.
Poriluk nije ništa odgovorio. Popravio je veliki klobuk, a plavo odijelo zaplesalo je na njemu kad je malčice zapuhao vjetar. Bacio je opušak cigarete, stao na njega čizmom i posegnuo u džep za rupčićem. Obrisao je smežurano čelo koje se skrivalo ispod klobuka i polagano spremio rupčić natrag.
– Znam vse, Jagica. Znam kak ste pesa od pucice hbili. Bokca ste zatukli z lopatu i iza štale na gnjoj zakopali – mirno je progovorio.
– Kaj si ponorel, si se ludih gljivi najel?! Mekni se od moje ljese! Impa vsi h selu znaju po kmice z huste ide van, do pesima čavle zabija h mozak i tira ljude da se h štale obesiju!
– Jagica, sramota vas budi. Gde vam je hnučica? Ste joj morti rekli gde je njezin pes?
– Prvi gerdomu vragu! Eto ti gde je! Zdej me pusti na miru i nek te vrak nosi, črvljivec prokleti!
Eliza se skrivala ispod odškrinutog kuhinjskog prozora i čula cijeli razgovor svoje bake i Mirka Poriluka. Bila je spremna oprostiti baki što nije poštedjela njezinu najdražu kokoš jer je znala kakva sudbina čeka kokoši u selu. Nije mogla vjerovati da bi baka ubila psa koji je do nedavno bio štene. Mali Lav joj nije napravio ništa nažao. Eliza je bila prestravljena. Sumnjala je u baku jer je znala da ne voli kad se igra sa psom. Bojala se što bi joj baka mogla napraviti ako je neće slušati. Skutrila se ispod prozora i položila glavu na koljena. Srce joj je počelo ubrzano lupati, a ruke su joj se tresle. Mogla je čuti zvukove Porilukovih radničkih čizama koji su polako jenjavali.

***

Te večeri Eliza nikako nije mogla zaspati. Nije ju smirila ni melodija balerine na navijanje. Cijelu noć nije prestala kašljati. Probudila se tužna i izmučena, no pod svaku cijenu željela je saznati je li Jagica zaista toliko zla da je ubila njezina psa. Najviše od svega željela je da joj Poriluk vrati majku, ako je uopće živa. Svaki trenutak u kući za nju je bio ispunjen sumnjom i strahom. Kašalj joj se pogoršao otkako je ostala bez ljubimca, a dane je provodila u samoći. Više nije imala nikoga na svijetu.
Počela se sve više bojati bake. Više se nije usudila pitati smije li ići kod mosta na igranje. Bila je uvjerena da bi joj baka mogla nauditi ako zakasni kući. Sve više ju je tištila pomisao da je Jagica zla poput maćehe iz priče o Snjeguljici.
Dani su prolazili, a osjećaj gađenja prema baki postao je nepodnošljiv. U mislima su joj se vrtjeli prizori mrtvog Malog Lava, a noću je čula njegove jecaje u snovima. Strah i sumnja postali su joj prevelik teret i znala da je mora nešto poduzeti. Skovala je plan. Svaki je korak detaljno prolazila u mislima, čekajući trenutak kad će baku omamiti san. Nikad ne smije saznati da se iskrala. Odlučila je saznati istinu, čak i ako to znači suočiti se s Porilukom u Crnoj šumi. Naumila je ponuditi baku i oca u zamjenu za majku i nadala se da će pristati. Znala je da, jednom kad zakorači u Crnu šumu, možda za nju više nema povratka.
Eliza se iskrala iz kuće točno u ponoć. Osjećala se kao prava Pepeljuga, samo što je umjesto staklenih cipelica obula iznošene tenisice. Uzela je stari fenjer iz podruma. Pažljivo je otvorila prozor i stala na donji okvir, čvrsto se pridržavajući za rub. Prozor nije bio visok i noge su joj gotovo dodirivale tlo. Otpustila je stisak i tiho se spustila na tlo. Magla je te večeri bila neobično gusta. Bez fenjera bi se sigurno putem izgubila. Dok se spretno penjala na brijeg prema Crnoj šumi, njezina pidžama s medvjedićima nije ju previše grijala. Stigla je do najdubljeg mraka. Začula je dubok glas, a fenjer joj je skliznuo iz ruke.

H megli ja živim…
Vrganj sam h husti!
Zapamti!
Ničeg se ne bojim…

– Pucka, luda pucka… Kam te vrak nosi?!
– Mirko? Mirko Poriluk? – oprezno je izustila.
– Ja sem. Gdo bi drugi bil. Nema nikuga drugoga h Černoj husti. Nemaš se čega bojati, pucica! – rekao je Poriluk, a Eliza se stresla od straha kad je zakoračio prema njoj.
– Znam ja jake dobre kaj o meni govoriju. Da sam hbil tvoju mater, da pijem ljudima mozak i hičem ih k bijesnim ljesicami… Same bedastoče! Pak mi je sega toga dosta! Rajši se z ljesicami spominam nek z ljudi. Ljepe mi je tople pod mahovinu i nigdar nisam lačen!
Eliza je uzdahnula od olakšanja jer je uspjela pronaći svoj fenjer. Stvor ispred nje bio je velik poput čovjeka.
– Čula sam kaj ste se ti i moja baka spominali… Zdej mi reči, gde mi je mama? Je živa? Kaj si joj napravil? – tužno je upitala Eliza i oprezno se udaljila od Poriluka. I dalje je čvrsto držala fenjer u rukama i nije mu se približavala.
– Dete drago, nemaš se čega bojati. Mater ti nije h Černoj husti, sele poveda gluposti i nebuš ju tuj nigdar našla. Babica je hbila tvojega pesa, ali bum ga oživel! Buš se z njim igrala h mojoj husti! – rekao je Poriluk, a Eliza ga je znatiželjno pogledala. Zamislila je kako bi bilo lijepo da je Mali Lav ponovo živ.
– Oživel sam pese z sela! Pese koje su hbijeni iste kak i tvoj – dodao je ponosno. Eliza ga je sumnjičavo pogledala, još uvijek nedovoljno uvjerena.
– Dokaži! – rekla mu je, a on ju je pozvao do gnoja iza bakine staje.
Pažljivo ga je slijedila dok su hodali niz brijeg. Dok su se polagano spuštali, dim njegove cigarete stapao se s maglom. Eliza je fenjerom osvjetljavala put i ubrzo shvatila da su stigli do Jagičine staje. Provirila je u kokošinjac, iz kojeg se nije čuo niti jedan zvuk. Kokoši su spavale dubokim snom, a njihova tijela nadimala su se ispod gustoga perja.
Poriluk je ušao u gnoj i pružio Elizi ruku da se popne preko zidića. Svijetlila je fenjerom dugo i strpljivo sve dok je napokon ugledala beživotno tijelo Malog Lava. Svijetlosmeđe krzno izdvajalo se iz mora gnjilih rajčica, luka, krumpira i kokošjih glava. Dok je Poriluk podizao psa u naručje, Eliza mu se uspjela približiti. Silno je željela saznati zašto skriva lice i oprezno je posvijetlila fenjerom ispod njegovog klobuka. Lice mu je bilo prekriveno crvima koji su izlazili iz njegovih ušiju i očiju. Crvi su gmizali, ostavljajući za sobom tanke tragove sluzi. Neljudsko lice ispred nje izgledalo je kao prljava spužva za suđe. Ipak je istina sve ono što govore. On je ružni i opasni vrganj bez srca, šumska prikaza stvorena od sotone. Dok je u rukama držao izmrcvarenog psa, na pseće tijelo okomili su se ružni crvi s njegova lica. Eliza je vrisnula i htjela pobjeći natrag u kuću, ali Poriluk ju je čvrsto zgrabio za ruku.
– Pucica… Stani!! Nejdeš ti nikam!!

***

Inspektor je navukao svoje blijedožute hlače gotovo do prsa. U džepu hlača nosio je češljić. Često bi ga koristio da zaliže masnu kosu, uvijek u lijevu stranu. U selu je zbog frizure bio poznat kao onaj kojeg je polizala krava. Njegove velike pepeljarke bile su vječito zamrljane jer ih je brisao istim rupčićem u koji je puhao nos. Istraživao je tko je iz sela otrovao mačke, čiji je pas pojeo susjedovu kokoš i bavio se raspodjelom njiva.
Inspektor je osobito volio seoske spletke i bio je na svakom sprovodu isključivo zbog hrane. Svaku situaciju u kojoj bi se našao pokušavao je okrenuti u svoju korist. Bio je isto tako lijen i proždrljiv kao i njegova žena. Njih dvoje prigodom svake svađe jedno su drugome prijetili nožem, a hranili su se kod inspektorove sestre Jagice. Jagičina je kuća bila udaljena od njihove samo nekoliko koraka.
Inspektor je pokucao na Jagičina vrata i usput se češkao po nosu. Običavao je nosom proizvoditi svakojake zvukove i glasno je gutao slinu. Kad se bojao i kad je bio udubljen u posao, nos mu je fijukao dok je kroz njega uvlačio zrak.
– Seeekica, dej otpri vrata! – odgovora nije bilo, pa je počeo jače vikati.
– Jaaaagaaa, dej otpri vrata, megla mi smeta za očale… Jagica, prosim te! Ja sem, Jaaagica!!
Odlučio je pričekati nekoliko minuta. Jagica je otvorila kuhinjski prozor.
– Po kaj si došel, prasec? Si lačen morti?! Pusti me da se naspim, neču videti nikuga z ovuga prokletuga sela… Več nigdar! Jesi me čul?! Nigdar!!
– Kaj se dogodile, sekica?! Zakaj si huda?
– Zakaj sam huda?! Zakaj sam huda me pitaš, lakotnjak jeden?! Pa morti zate kaj mi je hnučicu Poriluk zel i mozak joj spil!! Morti ju zdej dok se spominame med mahovinu zakapa i hiče njezine ruke k ljesicami… Zate sam huda! Mešter bu me hbil jer ju nisam dobre pazila!
– Otpri mi vrata, lačen sam! Jesi me čula?! Moraš mi vse povedati, moja Jagica…
Jagica je duboko uzdahnula, a njezini žuti zubi ljeskali su se u inspektorovim naočalama. Ispričala je bratu kako je spavala kao zaklana dok je nije probudio jak vrisak. Uzela je malu lampu iz ladice i brzo otišla na dvorište. Kad se spustila na seosku cestu, vidjela je Poriluka kako odvodi Elizu u Crnu šumu.
– Poriluk i Eliza su bili na bregu! Eliza je kričala kak da ju vragi mučiju! Ščampil ju je za ruku i h hustu je pobegel! Nisam nič mogla napraviti! Zel ju gerdi črvljivec! Mešter bu me hbil, htergnul bu mi saku kost!
– Poriluk je Elizu h Černu hustu otpeljal?! Prokleti grdilnjak!
– Još nisam Meštru povedala! Furt mu govorim da se igra pri mostu…
– Nebu dobre, moja Jagica! Poriluk je prokleti! Prokleta je i megla! Nek me rajši vrak h koruzu zeme nek da idem h Černu hustu!
– Furt si bil slepi kak miš! Najdi pucicu kak god znaš ili nebum več nakuhavala! Meštar bu me hbil, je ti jasne?!
– Sekica, smiri se… Vse bu h redu – rekao je inspektor ne vjerujući svojim riječima.
Inspektor, koji nije planirao zakoračiti u Porilukovu šumu, polagano je krenuo natrag do svoje kuće.

_______________________________________

LUCIJA ŠVALJEK (Zabok, 1995.) odrasla je u Radoboju, mjestu blizu Krapine. Osvojila je prvu nagradu Gjalski za srednjoškolce 2013. godine. Sudjelovala je na nekoliko pjesničkih tribina (Učitavanje, Pamela, Govorimo glasnije). Objavljivala je poeziju (časopis Republika, portali ZgKult, Eckermann, Anna Lit, Čitaj mi) i prozu (portal Booksa i Kritična masa). Otvorila je Noć knjige u Zadru 2021. godine i predstavila kolumnu Kaj ti stara radi Zadar? Dobitnica je nagrade Zvonko 2024. godine za najbolji neobjavljeni rukopis romana za mlade Uspavanka za Elizu.
Živi i radi u Zagrebu.

književna premijera: ROMAN SNIJEŽANE MATEJČIĆ “KAD SAM PROČITALA PLAVU BILJEŽNICU”, Naklada Fragment, Split, 3/2025; ulomak

proza

Iznenadio me sitni sijedi sedamdesetogodišnjak – ni traga nekadašnjoj auri koja me je kao dijete držala podalje od mučaljivog, uvijek ozbiljnog „čika Bogojevića“, koji je krao naše moguće vrijeme s tatom. Neugodno mi je jer ga molim da se sjeti vremena koje bi vjerojatno radije zaboravio. Ali, srećom, dočekao me srdačno, spreman saslušati me. Teta Francika smjesti nas na ugodno zasjenjen trijem i povuče se. Čika Bogojević pogleda me očima iz kojih zrači naklonost i mekoća koju ne poznam od ranije. Dok se spušta na stolicu, uzdahne i čeka.

‒ Ne znam što bih s tatinim nedovršenom rukopisom. Pisao je dnevnik po sjećanju, ali tako detaljno da vidim slike dok čitam. Vi ste jedini s kojim mogu razgovarati koji je tamo bio s njim.

Namješta se na stolici, stavlja ruke na naslon i pogleda me.

‒ Znao sam da Vlado piše o Golom otoku. Rekao mi je. Dao mi je pročitati nekoliko stranica. Ja se ne sjećam toliko puno detalja. Ispričat ću ti koliko se sjećam.

Njegova dotad uspravna leđa povlače se na naslon stolice.

‒ Uhapsili su me 25. srpnja 1952. godine dok sam bio u vojsci, u školi rezervnih oficira u Požarevcu. Imao sam nepune 22 godine. Dopratili su me u UDB-u* u Požegu. Tada je šef bio Tunja Brkić. Paradoksalno, jer taj mi je čovjek 1941. godine bio učitelj u Poljanskoj, gdje sam išao u osnovnu školu. Jednom nas je sve poveo u crkvu u Stražeman, bez obzira koje smo vjere bili. Sjećam se dobro jer do tada nikada nisam bio ni u jednoj crkvi. Kada sam ušao, njena mi se unutrašnjost činila nevjerojatnom, pogotovo oni kipovi. Nikada prije nisam to vidio. Počeo sam okretati glavu i gledati okolo i uvis, prema podiju s kojega su pjevali. Brkić je vidio da sam nemiran i ošamario me. Kada su me 1952. godine dotjerali pod vojnom pratnjom u UDB-u, Tunja je navečer došao u njihovo sjedište i ponovno me ošamario. Nisam ga isprva prepoznao. Samo su mi rekli da je šef, a kasnije sam povezao 11 godina staru priču iz vremena NDH i ovu iz UDB-e.

Slušam ga pozorno, ali povremeno odlutam i u mislima prolistam tatin rukopis tražeći podudarnosti. Onda se brzo priberem; ne smijem to raditi jer primijetit će da mi misli lutaju i možda to protumačiti kao nepoštovanje, zbog čega će mi možda prešutjeti nešto što želim čuti. Uspravim se i čvršće stisnem olovku. Njegov glas ne odaje nikakve emocije. Zvuči kao da čita neki naučen tekst koji ga se ne tiče.

‒ Među prvima sam doveden u zatvor. Sljedećeg dana doveli su Vladu, Abrama i ostale. Još je živ jedan od onih koji su me ispitivali. Poslije je bio osuđen na četiri i pol godine kao kriminalac, istjerali su ga iz službe, pa je bio trgovac. Nije bitno ime. Živi u Požegi i slobodno hoda. Srećem ga svaki dan, ali ne gledam ga.

Zastaje s pričom kad teta Francika uđe na trijem s čašama soka od bazge. Razmijenimo tek dvije-tri riječi, pohvalim sok kojeg se sjećam iz djetinjstva. Čim ode, priča se nastavlja.

‒ Iz Požege su nas, povezane lisičinama, pod stražom prevezli u Zagreb. Sjećam se nekog Pere Baričevića koji je bio poslanik u Skupštini, član Hrvatske seljačke stranke. Ne znam je li se u vlaku našao slučajno, ali znam da nam je htio dati novaca, no pratitelji nisu dopustili. Vidio sam da mu je bilo žao. Sažalio se nad nama jer smo takoreći bili dječaci. U Zagrebu smo s grupom drugih zarobljenika nekoliko dana bili u jednoj prostoriji na Savskoj cesti. Poslije su nas spojili s drugom grupom. Jedan dan, mislim da je to bilo 20. rujna, kamionom su nas odvezli na željezničku stanicu. Vozio je preko željezničkih šina do jedne kompozicije, stao natraške uz vagon i tu smo samo prešli iz kamiona u vlak; ništa drugo nismo vidjeli. Samo smo čuli da je u vagonu još političkih zatvorenika koje je ondašnji režim Josipa Broza transportirao na Goli otok. Vlakom smo išli do Bakra, a iz njega su nas trčećim korakom tjerali na brod. U potpalublje su nas bacali naglavce. Nisam nikada do tada vidio brod. Među onima koji su nas na Golom tukli i maltretirali bilo je i Požežana. Neću im spominjati imena, jer njihova su djeca živa, i da se to obznani javno, sigurno bi ih psihički i emocionalno opteretilo.

Zastao je udahnuti, a ja, ne razmišljajući treba li mu stanka, nestrpljivo pitam:

‒ Zašto se i danas šuti o tom političkom logoru?

Nevjerojatan je, ne treba mu vremena kako bi mi odgovorio. A zašto bi mu i trebalo, kad je imao gotovo čitav odrasli život vremena razmišljati?

‒ Goli otok zvali su domom za preodgoj, to je bio službeni naziv. I tu smo bili pod prismotrom, a svaki od nas morao je ispovjediti grijehe koji su ga doveli na to mjesto. Neke od nas drugi su politički zatvorenici po naređenju tukli i maltretirali. Malo se detalja sjećam, jer nisam mogao shvatiti kako isti zatvorenici, kao što smo mi, tuku druge. S vremenom mi se razjasnilo kako su bili primorani, ucijenjeni. Vršili su pritisak na njihove obitelji, djecu. Nikada poslije nisam govorio o tome niti sam htio objelodaniti da sam bio tamo. Bilo je tu puno srama. Poslije 1985. godine često sam o tome razgovarao s Vladom, ali potiho, premda je tada već bilo manje opasno imati svoje mišljenje.

Primjećujem da se ponovno uspravio na stolici, kao da je spreman još jednom braniti pravo na vlastiti politički stav. Znam da bi ga moje sljedeće pitanje moglo obeshrabriti, ali ne odustajem:

‒ A jeste li o tome razgovarali sa svojom suprugom, djecom?

‒ O tome nisam nikome govorio jer bilo je zabranjeno ‒ odvrati, zastane kao da i sam pokušava razumjeti, pa nastavi: ‒ A pratili su me cinkeri koji su čak pokušavali provocirati. Bio sam tamo 18 mjeseci i još dva mjeseca u istražnom zatvoru u Požegi i Zagrebu. Vlado je dobio 20 mjeseci Golog otoka, valjda zato što je radio na kojem smo slušali Radio Moskvu bio njegov, ne znam. Nismo mi bili nikakvi rusofili, nego se nismo htjeli pokoriti pojedinim požeškim vlastodršcima, opirali smo se i zato smo tamo završili.

Gledam ga, oči mu ne odaju godine. Kao da je opet buntovni dvadesetogodišnjak. Riječi mu zvuče kao ispljunute.

‒ Bili smo protiv onoga što su pojedinci radili, vukli sebi na bazi raznih lutrija i sličnoga. Kad se takvima suprotstaviš, završiš na Golom otoku. Normalno da smo bili protiv takvog sistema i takvog ponašanja partije.

Njegova šutnja govori da je s tom temom gotovo.

‒ A kad ste se vratili? Kako je bilo živjeti s tim iskustvom?

‒ Dan prije isteka kazne rekli su mi da drugi dan idem kući, a na dan otpusta dobio sam i zaradu – hiljadu dinara za 15 i više sati rada dnevno u 18 mjeseci. Za polovicu toga novca kupio sam cigarete za poznanike koji su ostali iza mene. Bilo je to, doduše, opasno jer su te mogli vratiti. Za ostatak novca otputovao sam natrag u Požegu. Nakon godinu dana našao sam neki posao, jer imao sam završenu gimnaziju i veliku maturu, a šest godina poslije upisao sam i ekonomski fakultet, s kojeg sam prešao na višu ekonomsko-komercijalnu školu u Banjoj Luci, gdje sam diplomirao. Cijeli sam život imao problema s partijskim i UDB-inim strukturama jer nisam mogao šutke prijeći preko stvari koje sam vidio da se događaju. Svi oni sada su već pokojni. Znao sam da me prate, primijetio sam. Neki su me i upozorili da pazim, ali da ih ne odam. Pratili su sve koji su bili tamo. Svakoga tko je nekom partijcu bio sumnjiv mogli su staviti pod prismotru. A što se tiče naše grupe, nas Požežana koji smo otjerani na Goli otok, najviše sam se družio s Vladom. Abram je umro 15 – 20 godina poslije; rekli su da ga je žena ubila, ali i do tada smo se rijetko sretali. Milić je odselio, mislim negdje u Bosnu. On je bio slabić, bolestan, svašta je prošao, roditelje su mu poklali na Zvečevu 1941. godine i uspjeli su ga slomiti u UDB-i. Mislim da je Vlado poslije, kad je otvorio klesarski obrt, napravio spomenik njegovim roditeljima na cesti kraj Zvečeva. Nakon Golog otoka jedino sam s Vladom kontaktirao, a od nekih sam bježao jer znao sam kako su se tamo ponašali.

‒ Čitala sam da su neki bivši logoraši dobili obeštećenje.

Cinično se smješka i nastavlja priču s dozom gorčine u glasu:

‒ Kad je Tuđman objavio amnestiju, rekao sam Vladi: „Hajmo pisati. Dobit ću veću penziju“. On je rekao da neće. Ja sam se javio, ali predmete su rješavali kojekakvi nacionalisti, pa su me odbili. Žalio sam se Upravnom i Ustavnom sudu da me odbijaju zato što nisam Hrvat, ali i na Ustavnom je sudu to rješavala klapa nacionalista. Nisu mi priznali nikakvu odštetu, ni radni staž za vrijeme provedeno na Golom otoku. Ispada kao da tamo nisam ni bio, zato što sam po nacionalnosti Srbin. Znam da su nekim Hrvatima koji su bili dolje priznali staž, a udovica jednog požeškog robijaša dobila je njegov dodatak na mirovinu. Ali oni su bili Hrvati, to je sada takva politika. Znam da bih se mogao javiti na Europski sud za ljudska prava, ali neću. Teško onom čovjeku i narodu koji mora tražiti pravdu izvan svoje domovine.

Stisnute čeljusti glasno proguta slinu pa odvrati pogled. Znam da sam na skliskom tlu, da grebem po starim ožiljcima, ali moram postaviti još jedno pitanje.

‒ Koliko po Vama vrijede gotovo dvije godine života dvadeseto godišnjaka? Kakva bi naknada bila pravična?

Čini mi se da me na tren pogledao u nevjerici, ali pribrao se dubokim udahom i tek potom odgovorio:

‒ Radio sam do 1991. godine kada sam, što milom, što silom, morao u mirovinu. Žena i ja živimo od mirovine. Srećom smo u svojoj kući, a imam na selu malo zemlje, voćnjak jabuka i šljiva. Godinama sam pekao rakiju, ali neću više, jer ne mogu je prodati. Pokušat ću prodati šljive ove godine, ako netko bude htio. Imao sam i stado ovaca, ali nemam više snage brinuti o toliko stoke. Ostalo mi je pet, šest ovaca pa ih svaki drugi-treći dan obiđem. Imam o čemu voditi brigu, a tamo mi je mir, pa mogu razmišljati. Bio sam strastven lovac, kao i Vlado, ali ne idem više ni u lov. Devedeset i prve oduzeli su mi sve lovačke puške i nikada ih nisam dobio natrag, kao ni naknadu za njih. Žalio sam se, ali nije pomoglo.

Širi ruke u tišini. Nema se tu što više reći. Gledamo pred sebe. Posežem za sokom, otpijem i vraćam naš razgovor na ono zbog čega sam došla.

‒ Tata nije uspio završiti svoj dnevnik. Na zadnjoj stranici napisao je „opisati 101“, ali nije stigao. Znate li vi što je to?

On spremno odgovara:

‒ Žao mi je, ne znam. Možda bih trebao bolje razmisliti. Ali jesi li sigurna da negdje u kući nema još tih stranica njegovih sjećanja?Potraži dobro.

* * *

Vlado Bogojević odgovorio me od nauma da razgovaram s djecom nekadašnjih zatvorenika. Rekao je da od njih ništa ne bih saznala jer oni koji su prošli Goli otok o tome nisu ni s kim razgovarali. O tome se nije ni šaptalo. Ni tata o tome nije govorio pred nama. Svoja sjećanja zakopao je duboko, a kad je došlo vrijeme da ih otkopa, izašla su netaknuta. Koliko god pokušavala, ne mogu se sjetiti kako
sam uopće saznala da je bio na Golom otoku. A kad sam pročitala njegov rukopis, htjela sam saznati i ono što nije stigao napisati: kako se vratio s Golog otoka i kako je upornošću, tvrdoglavošću i voljom svoju kaznu pretvorio u zanat. Bio je suzdržan u pokazivanju osjećaja. Nakon svega što je doživio, teško da je mogao biti drugačiji. U moj i odgoj moje mlađe sestre Nataše unio je osjećaj za pravednost, odvažnost, odgovornost za vlastite odluke i izbore.

Istodobno intenzivno proživljavam tatinu i pokušavam iznjedriti svoju priču. Kako napisati nešto što će uz njegov dnevnik uopće imati smisla? Teta Đurđa, sestrica koju je tata jedinu pozdravio na odlasku na Goli otok, rekla mi je da se sjeća nekih stvari nakon njegova povratka. Vlado Bogojević rekao je rečenicu-dvije. Mislila sam da bi to moglo zadovoljiti moju znatiželju. Ali nije dalo odgovor na pitanje kako dovršiti priču, ispisati knjigu. Tata mi je rukopis ostavio s povjerenjem da ću znati što treba učiniti. Što god mu dodala, mora biti važno. I ne samo meni.

Znam kako većina onih koji danas usputno spominju Goli otok kao kaznu za ovo ili ono uopće ne znaju kakvo je to mjesto uistinu bilo. Ne znaju da su ljudi osuđeni na administrativne kazne na Golom otoku bili logoraši i ne znaju što su ondje trpjeli samo zato što su se usudili misliti. Zato ću napisati našu zajedničku, svoju i tatinu, priču političkog kažnjenika s Golog otoka. Vjerojatno neće biti najbolja, ali dodat će detalj kolektivnom sjećanju i pomoći da se politički kazamat ne zaboravi nebrigom ili pretvaranjem u turistički lunapark. Da ostane zapamćen kao mjesto gdje su kažnjavali one koji su mislili drugačije.

‒ Duga je ta priča o Golom otoku ‒ rekao je Bogojević.

Nisam tu njegovu rečenicu odmah razumjela. Sad znam da jest duga onoliko koliko je dug životni vijek bivših uznika, ali i njihove djece, jer i njih je obilježila. Možda i njihove unuke, koji o tome i ne slute. Moja priča mora pokazati kako pipci toga mjesta ulaze u DNK i na koji način oblikuju ljude. Ta „duga priča“ ožiljak je na tkivu društva, kao onaj na ljudskoj koži od kozica, čiji se virus začahuri u mišiću i nikad ne znaš kad će ponovno buknuti kao herpes.

Bit će to priča u priči. Sjećanja koja je nekadašnji politički zatvorenik oživio možda u potrazi za onim što mu je zatočeništvo učinilo i moja potraga za onim iz njegove uzničke baštine što je možda odgojem prenio na mene. Forme u kojima se manifestiraju naši životi neumitno se ponavljaju. Teško možemo izmisliti originalan način življenja. Sve je već viđeno. Jedino se po sadržaju možemo razlikovati, jer on govori tko smo i kakvi smo zapravo. Ovdje su dva sadržaja. Vrlo slična i potpuno različita. Jedan je nastao na izvorima drugoga. Kad sam počela živjeti s tatinim rukopisom, svako zavirivanje u ispisane redove izazivalo je tjeskobu, bol, suze. Otkad pišem svoju priču, čini mi se da zavirivanje u tatinu bilježnicu budi moje uspomene i donosi čitav raspon različitih osjećaja. Konačno je mogu otvoriti samo kako bih provjerila boli li još.

____________________________________

SNIJEŽANA MATEJČIĆ najveći dio profesionalnog života bila je dopisnica regionalnih novina Glas Istre. Posljednjih osam godina do umirovljenja bila je voditeljica projekata u Društvu „Naša djeca“ Poreč. Veliki dio života je feministkinja, mirovna aktivistkinja, angažirana na zaštiti ljudskih prava i građanskih sloboda. Nakon umirovljenja vratila se novinarstvu kroz autorski angažman u porečkoj elektroničkoj publikaciji parentium.com.

fotografija autorice: Ana Knežević

KRATKA PRIČA AIDE ŠEČIĆ NEZIREVIĆ: RABIJA ILI TA DJEVOJKA

proza

Rabija navuče štrample, navuče suknju, zakopča je i namjesti je u struku. Ode u kupatilo, u potkošulji i grudnjaku. Stane pred majušno, mrljama istačkano ogledalo. Provuče češalj kroz tamnu, prosijedu kosu, u šaku skupi dlake, baci ih u plastičnu žutu korpu za otpatke. Tek onda obuče bluzu, plavu, s malenom kragnom. Diše duboko i nemirno. Prije nego što se počela spremati, ogulila je krompir. Isjeckala ga na fine, ravnomjerne kockice. Potopila ga u šerpu s vodom, da ne potamni. Skuhala je rižu za sutliju i isjekla povrće za salatu. „Idem ja u čaršiju“, vikne. Zalupi vratima.

Na strmim stepenicama obuva cipele. Kremasto su bijele, takva je i tašna. Rabija je uvijek bila gospođa. Tako su govorili u Donjem Vakufu. Ljepotica. Takvu ju je i on vidio onog proljetnog dana u vozu. Rekao joj je. Da se njome nije oženio, nikad se ne bi oženio. Kasnije ju je trudnu gonio seoskim putem. Pala je u nesvijest, u debelu sivu prašinu. U naručju ju je nosio do kuće i plakao. Koljena su mu bila prljava od klečanja. Više neće piti. Onda je rodila. Pa je otišla sestri, ratnoj udovici, jer je lagao. Onda je plakao, neće više, stvarno. Pa mu se s djetetom vratila. Ženu raspuštenicu svako želi opipati, omirisati. Bolje je imati svog čovjeka, pa kakav je, da je. Bio je željezničar, vodio ju je u Italiju. Vijugavim su se stepeničicama penjali u sobu u Napulju. Sviđao joj se Napulj, njegove uske ulice i veliki plodovi naranči, blještava bjelina plahti na štrikovima. Djeca prljavih tabana što su šutirala krpenu loptu podsjetila su je na sestrića, ratno siroče. Zagledala se u krasno porculansko posuđe u izlozima i pod ruku uzela nekog Talijana. Kad je shvatila da to nije on, vrisnula je. Talijan se smijao. On se smijao. Slikali su se pored statue lava na trgu Signiora u Firenci. Nosila je bijelu haljinu sa crnim tufnama. Šantung svila. Držao ju je oko struka. Opet je rodila. Opet je lagao. Pamti miris podruma, pamti ga i Emina. O tome katkad progovori. Prigovori.

Spusti se niz stepenice. Glatke su i sive, svježe pometene, prestrme. Kuću su gradili na mjestu stare neke građevine. Uklopili se u postojeće zidove. On je uzeo kredit. Onda je umro od infarkta. Zaspao je na balkonu. Zvala ga je da ruča. Emina nije plakala. Ona jeste plakala. Kako neće za čovjekom svojim plakati? Nije naslijedila njegovu penziju. Imala je četrdeset tri godine. Emina se zaposlila prije diplome. 

Tijelo joj se, gojazno, ljulja dok prelazi preko popločanog dvorišta. Otvara kapiju, nisku i zeleno ofarbanu, farbala ju je minulog ljeta. Susjede sjede pred kućama, na drvenim klupicama, u raznobojnim vunenim puloverima. Stružu nanulama. Srču kafu, puše cigarete. „Merhaba. Dobar dan“. Požuri preko ceste. Prođe kroz Bijelu mahalu. Tu su se znojne kuće od ćerpiča savile do zemlje. Miševi se u tim grbavim nastambama kote, ljudi žive. „Merhaba. Dobar dan“. Kad prođe poštu, zamaći će u čaršiju. Bijes je nosi, hoda brže nego što bi inače. Dječija robna kuća. Katolička crkva. Biblioteka u koju nikad nije ušla. Emina je diplomirala književnost. Previše čita, oduvijek. Rabija ju je kao malenu plašila sljepilom. Emina joj se poslije rugala. Šta ima ona njoj da priča, četiri završila. Pita i grah najviši su joj domet.

Dođe do pijace. Prečanke donijele piliće, neko joj žustro maše. Evo svježih paprika, gospođo Rabija, evo krompira. Ne. Rabija danas ne vidi. Rabiju ne interesuje. Robna kuća stoji pred njom, krov su joj teške kamene kocke. Njezina je glava teška kamena kocka. Sinoć joj Emina rekla da prestane s rondanjem. Da pravljenje budale od sebe ne pomaže. Da joj je vrijeme da se suoči sa istinom.

Istina, istina. Valjda ona, kao majka, zna šta je istina.

U inkubatoru je bila dva mjeseca. Kući ju je donijela s kilogramom i dvjesto. Hrpa pruća presvučena kožom. Kržljavo mače što su ga jači gurali po dvorištu, po školi. Učiteljica je rano primijetila. Učiteljica je rekla. Glas joj je bio blag. U Sarajevu ima takva i takva škola.

„Pička li joj materina, nek svoju tamo pošalje!“

Emina ju je ubjeđivala. Nije to loše. Nešto će naučiti. Za nešto će je osposobiti. Svako je za nešto stvoren.

„I tebi pička materina!“

Ispred robne kuće je krug zasađen šarenim cvijećem. U krugu živi narodni heroj masivne sive glave. Kaže: Kako ste, gospođo Rabija? Unutra su pokretne stepenice, nepokretne su. Penje se jednu po jednu. Penjanje traje vječnost, Rabija ne žuri. Odjel tepiha. Plave, žute, šarene divovske rolne. Miris konfekcije. Za bijelim pultom ta djevojka. Kosa mišje siva, zaglađena u rep, male srebrene naušnice, čedan pogled. Glumi skromnost. Raspitala se, iz Ruholjića je. Planinsko selo, pravi pizdići. Jedva se konj gore uzvere, zna to dobro, jednom joj je jedna mlijeko i sir otamo donosila. Ni čudo onda nije što je ova rumenka potegla veze. Sve će seljančica za posao u gradu.

Djevojka vidi mušteriju, pa se uzvrpolji, osmjehnu, zagladi kosu. Ustade. Ruke su joj krupne, jake, sigurno je mnogo radila na njivi. Nokti su joj, rospiji, uredno nalakirani.

Rabija pomisli na svoju nesrećnicu, truntavu i lijenu. Ona svoje do krvi izgrize. Nađe ih Rabija po sećiji, po tepihu. Odvratne male polumjesece. Kad su je prije dvadeset dana zvali na razgovor, fino joj je rekla: „Ispravi se. Ne krivi prste. Ne cupkaj kad hodaš. Ne pljuckaj kad pričaš“. Fino ju je i obukla, u pleten crni džemper i crnu suknju. Kad se vratila, pitala ju je: „Kako je bilo? Šta su ti kazali? Hoćel te zvat?“ Mala je šuteći sjela na kauč. Gurnula je kažiprst desne u usta, savila jagodicu, nokat je krcnuo. Rabiji se okrenuo želudac, ali je nastavila. „Jel, bona? Jel? Progovori, mrtvu te, dabogda, ja okrenula prije dana današnjega. Jesil i njima tako šutila?“ Ništa. „Neš, znači, poso?“ Mala se dreknula da je pusti na miru, što je dosadna, posere joj se na posao. Onda je otišla u sobu i zalupila vratima. Staklo je zadrhtalo. Neko je zapjevao: Hej, otkad sam se rodio, sreće nisam imao …

Djevojka želi dobrodošlicu. Kako može pomoći? Rabija skupi snagu, ruke položi na pult. Nagnu se naprijed, unese djevojci u lice. Lice je to mlado i zbunjeno. Tanak sloj narančastog rumenila. Guste šiške iznad obrva. Pod obrvama krupne, uplašene oči. Zelene kao jezero. Lijepa je, pička joj materina. Neka je. Sad će ona njoj pokazati gdje joj je mjesto.

„Ti, seljančice, prodade kravu, pa se zaposli. A moja Amila ostade bez posla. Pička li vam svima materina!“

Rabija onda lupnu dlanovima po pultu, onda se okrenu na peti. Podiže bradu. Spusti se niz pokretne stepenice, u ritmu lupanja vlastitog srca. Tum-tum. Nasmiješi se sebi, bravo. Malu je kučku ostavila da jeca. Neka je. I treba joj. Neka se dobro izrida. Metnula rumenilo, stala za pult, pa misli da je neko i nešto. Izađe iz Robne kuće. Neko je pozdravi. Pita taj neko kako su joj kćeri. Ona se osmjehnu. „Mašallah, obje su dobro“. Prođe kraj cvjetnog kruga, kraj glavatog spomenika koji kaže: Zašto plačete, gospođo Rabija? Pored pijace prođe, pored biblioteke i crkve, kroz ubogu Bijelu mahalu.

Priđe svojoj kući. Zastane.

Pred očima joj slika. Mala sjedi u pidžami, bulji u televiziju, češka se po glavi. Oči su joj krmeljave, nos slinav, pogled tup. Ona, Rabija, kockicama krompira filuje jufku, mota je u rolnu, slaže je u tepsiju, gura u vreo šporet. Emina dolazi s posla. Emina zna. Viče Emina s vrata. Što je išla, što pravi budalu od sebe, je li poludjela ona, šta joj je ta djevojka kriva? Zar joj nije, pobogu, vrijeme da shvati, da prihvati?

Da, trebala bi prihvatiti. Otvoriti zeleno ofarbanu kapiju bi trebala. Popeti se uz stepenice, ući unutra, zatvoriti vrata. Ispeći pitu, razgrnuti veš, oprati suđe. Svašta bi ona trebala.

A i dalje, kao smrznuta, stoji pred kućom.

Strah ju je ući.

_______________________________________________

AIDA ŠEČIĆ NEZIREVIĆ (1978.), rođena je u Zenici, odrasla u Travniku. Piše poeziju, kratke priče, bajke i drame. Učestvovala na Književnom festivalu „Na pola puta“u Užicu, Srbija, Sarajevskim danima poezije i predstavljanju zbirke Biber u Ulcinju, pohađala književne radionice u Barceloni i Marseju, te dva puta učestvovala na Danima Marije Jurić Zagorke u Vrbovcu. Radovi su joj prevedeni na francuski, engleski, malteški, albanski i makedonski jezik.

Živi u Sarajevu, gdje radi kao lektorica.

Objavljene knjige:

 „Lutke“, zbirka poezije, nagrada za poetski prvijenac Zaklade „Fra Grgo Marić“ Kreševo, 2011,

„Vraćanja“, roman, nagrada Fondacije za izdavaštvo, Sarajevo, 2020,

„Kako se mame igraju žmurke“, zbirka poezije, posebno priznanje žirija IK „Presing“, Beograd /Mladenovac, 2024.

Nagrade:

Nagrada Sea of Words 2009. („Irfanova gitara“, priča)

Nagrada Foruma žena Mediterana 2010. („U dimu Sarajeva“, priča)

2. nagrada časopisa „Avlija („Fotografija“, priča)

Nagrada dr. Eso Sadiković 2012. („Čekajući da prestane kiša“, priča)

3. nagrada časopisa Avlija 2012. („Katarina Bosanska“, pjesma)

2. nagrada Festivala dječije umjetnosti FEDU 2017. („Dvije Sare“, bajka)

1. nagrada časopisa Avlija 2019. („Gospođa ministrica“, pjesma)

3. nagrada na konkursu Queer Montenegro 2021. („Pakovanje kofera“, priča)

3. nagrada Udruženja nezavisnih književnika Srbije 2021. („Susret“, priča)

Nagrada Bugojanska vaza 2022. („Sead je odlučio umrijeti“, priča)

Nagrada za najbolji tekst monodrame na festivalu Inbox 2022. („Dva života Zehre Hadžibegović“)

2. nagrada na konkursu Marija Jurić Zagorka 2022. („Ispovijest jedne Majde“, priča)

2. nagrada na konkursu Skribonauta 2022. („Noć radosti“, priča)

3. nagrada Festivala dječije umjetnosti FEDU 2023. („Crvena haljina“, bajka)

1. nagrada na konkursu Marko Martinović Car 2023.(„Esin brat“, priča)

Nagrada poetskog festivala ZANA, Mitrovica 2023. („Kad umre majka“, „Šta sanja“, „Reading Jane Eyre“, poezija)

3. nagrada na konkursu „Musa Ćazim Ćatić“ 2024. („Tri dana mačka Garija“, pjesma)

Pohvaljena na konkursu Metafora 2023. („Poslastica od magle“, priča) i na konkursu Ulaznica, Zrenjanin 2024. („Popila je crnu kafu“, „Nakon“, „Abeceda prijateljstva“, priče). Finalistica je Zagorkinih književnih dana 2025.

Uvrštena u zbornike KC Grad, Pitchwise, Lapis Histrae 2019., Biber 3 i 5, ZANA 2023., Queer Montenegro 2021., Sea of Words 2009., Trenutak kad je meni počeo mir 2023, te u časopis Ulaznica 2024.