Loš pravopis i gramatičke pogreške dvije su prepreke preko kojih odbija prijeći. Profesionalna deformacija profesorice jezika. Učenike kažnjava zadaćama i lošim ocjenama. Prijatelje i ukućane opominje te ispravlja. Kolegama i poznanicima diskretno daje lekcije ‘u duhu jezika’. Njezine opomene primile su sve televizijske kuće. Javljala se u emisije i ispravljala radio-voditelje. U više navrata. Uporno i uzaludno. Oni koji govore, ne slušaju. Oni koji pišu, ne čitaju. S javnim mnijenjem drugačije se obračunava. Iako kao srednjoškolska profesorica nije ciljana publika grafita s fasada, ipak i ondje traži znakove poštovanja standardne jezične norme. U pothodnicima i autobusnim stanicama. Na trafikama i kontejnerima. Načitala se mnogo teških uvreda, ali bez uzrujavanja, pod uvjetom da se i delinkvencija pridržava pravopisnih pravila. Nije važan sadržaj, već isključivo forma. A u slučajevima gdje nije ispravno prenesena, osjeća dužnost intervenirati. Crvenim nalivperom ispravlja školske zadaće i testove. Ulične grafite sprejem iste boje. Ispravila je brojne netrpeljivosti prema političarima i etničkim manjinama. Uljepšala ljubavne poruke nogometnim klubovima i školskim simpatijama. Kao podrška PR odjela pridonijela je dvjema socijalnim revolucijama i brojnim kvartovskim obračunima. Eto, čak i u ovaj kasni sat njezina joj savjest ne dopušta da tolerira jezični prekršaj. U mračnoj ulici iza tehničke škole na zidu piše: DULE RAZBITI ĆU TI PIČKU. Iza imena dolazi zarez. Inverzija kod futura prvog zahtijeva da infinitiv gubi završetak -i. Intonacija poruke, no i njezin sadržaj, svakako zahtijevaju uskličnik. Prvo se okrene oko sebe da provjeri je li sama. Potom iz torbe izvadi flourescentni crveni lak u spreju. Još jednom analizirajući rečenicu, pet puta protrese limenku. Trzajem palca skine plastični čep. Lijevom rukom uhvati čep u letu i pospremi ga u torbu. Dok ispravlja grafit na zidu, netko je s leđa potapše po ramenu. Neobično krupan mladić predstavio se kao – Dule. S uskličnikom!
VALENT PAVLIĆ (Zagreb, 1985.) diplomirao je francuski jezik i književnost te povijest umjetnosti. Autor je dviju zbirki priča: “Evanesco” (2016.) i “Prepreke. Prečaci.” (2019.)
Ta beba antilopa, s ostacima majčine posteljice i plodnom sluzi na leđima, samo pet minuta nakon što je napustila majčinu utrobu, eno je, već trči.
Nema vremena za dojenje i hranjenje, niti za plakanje i umiljavanje, maženje i gugutanje. Trči kao da je rođena za trčanje, iako je stara samo šest minuta.
Nema vremena za cijepljenje, učenje prvih riječi, slovkanje, tablicu množenja i dijeljenje. Jednostavna matematika: mala antilopa mora odmah pobjeći, iako je sunce nad savanom ugledala prije samo sedam minuta.
Nema vremena ni za kondicijski ni taktički trening, niti za psihološku pripremu i lekcije pravilnog disanja.
Eno je, gonjena najbržim stvorenjem na planeti zvanim gepard, mlada antilopa u minuti svoje adolescencije trči kao najbolji atletičar. Trči još brže i spretnije od aktualnog svjetskog prvaka, iako su joj prije osam minuta kopita jedva dosezala do zemlje.
Na početku devete minute života, zrela antilopa trči tako brzo da bi se moglo pomisliti da je već naučila letjeti. Nema vremena za razmišljanje o smislu života: to prepušta onima koji su možda dogurali i do devetog desetljeća. Upravo trči, pet metara iza majke. Nema vremena ni razmišljati o smrti: neka o njoj misle oni koji su zaboravili živjeti. Na kraju devete minute svog života, može reći da je provela cijeli svoj život trčeći.
VLADIMIR MARTINOVSKI (Skoplje, 1974), iz časopisa “Blesok”, 129, 12/2019
Zajedno su u velikom francuskom Ujkinom i Ujninom krevetu, tamo su odlučile da prespavaju. Marula crta satima nešto na laptopu, ne odustaje iako je ekran zamazan džemom i brašnom, na njemu se ne mogu razabrati oblici i brašovi u Photoshopu. Danica je ušla pre nekoliko minuta, ima šest ili sedam godina, zavukla se sasvim do zida u krevet i prekrila svime što je mogla da dohvati – tankim čaršavima, kremžutim frotirima, iskrzanim ćebadima i jednim pseudoindijanskim ćilimom. Mara se oseća sigurno, misli da više niko drugi više neće ući u sobu (ima osećaj da niko ne bi smeo da uđe bez njene dozvole, da je došlo do svađe). Htela bi da se približi devojčici, ali ipak bira da ćuti, shvata da je gola, obući će se kasnije, kad dete zaspi, sada samo može da postavi mrku granicu, nekoliko grebavih, maltersivih ćebadi između njihovih tela. Dana ćuti, duri se, igra se ispod čaršava nekom igračkom, nečim što ostavlja kapljice na belini tkanine kojom je pokrivena. Glava joj je kao odsečena nad svom ovom hrpom materijala.
Ulazi Ujna, lice joj je ćoškasto i napumpano, ne gleda Maru i pronalazi devojčicu u krevetu brzo, vođena gordim unutrašnim osećajem, daje joj lutku uvijenu u pak-papir. Danica je uzima odsutno, ne želi da Marula zna da će joj to biti omiljena lutka. Krije je ispod žute, prevrnute jambolije koja je emigrirala u okrilje bračnog kreveta. Posle ulazi Ujak, bez očiju, ošinut senkama i ostavlja dobar komad krvave govedine na patos pored kreveta, pravda se da je to okej, da mu tamo – „neće biti ništa ni od čega“. Ujak i Ujna se na vratima guraju i pri izlasku međusobno psuju na stepenicama. Lutka grize papir, želi da gricne meso.
Daci nije dobro, žuta kosa se lomi poput slame, ulepljena trakama (koje joj drže telo na okupu?), da nema nedajbože vaške? Marula pokušava da je dotakne, ali ruka joj propada kroz Šator od materijala i tkanina na krevetu. Čini joj se da Danin poslednji čaršav ima ispod sebe neke krupne, gnojne izbočine koje prave kremaste mrlje u belini, pripadaju devojčici, iako joj se ne nalaze direktno na telu. Žućka se muči, vidi joj se po facici i stegnutoj vilici – pokušali su da je uteše oni koji nikada ništa ne shvataju. Mara oseća krivicu jer ne kapira šta se tačno dešava, oseća se beskorisnom, velikim naporom gura i podiže tu materijalnu silu da bolje pogleda dete – bori se sa jorganima debelim čitavu pesnicu, sa ćebićima punim ilustracija kornjača i delfina, sa kuhinjskim krpama, kariranim stoljnjacima, ljubičastim frotirima punim olistalih grana, sa tromošću, mrljama, linijama, lepljivim nakotom toplote. Toliko toga bi trebalo spaliti u ovom zamku od kafane kuće (Ili nositi kao pojas na zimu?) Tegla džema koju je neko jeo, uvijena u toj hrpi tvari razbija se i pada na pod.
Marula sada vidi – Ujna je uvila Žućku u IKEA plavu, plastičnu torbu i još nekoliko plastičnih kesa. Glupača. Dete je bolesno od vrućine. Mora da joj pomogne, gura sve sa kreveta koliko joj snaga dozvoljava, ali shvata da mora da se obuče, da je gola, pronalazi u ćošku haljinu nalik na zavesu (ili ipak baš zavesu) i navlači je na sebe, stidi se jer će se joj se u njoj sve provideti. Besna je na Ujnu, ne shvata zašto je to uradila. Duva Dani u leđa i hladi je, ne može do kraja da je ispetlja iz kesa, nema u šta da je obuče, čini se da se plastika spaja sa kožom, izlazi sluzava, drhava, vijugava para dok Mara uz kidanje materijala, ubrzano disanje i psovke pokušava da „otpakuje“ devojčicu. Počinje da paniči, krivica se lepi na nju poput žvake, prestaje da kida komade kesa, iako Dana ne ispušta bolne zvuke. Treba doneti nešto bolje za poklon i za jelo, nešto iznenađujuće, drugačije od lutke i pametnije od krvavog mesa, treba namiriti čitavu porodicu, misli Marula na granici lucidnosti koju ipak ne „bere“.
Neodređeno vreme prolazi i sada su u sobi zajedno sa Ujakom i Ujnom. Oni nagovaraju Marulu na prodaju kafane, podsećaju na pamtomimičare koji izvode skeč o čoveku koji upada u rupu koja ga je iznenadila na ulici. Ujna nije propustila da viče na Maru jer se obukla u zavesu. Danica je živnula, presvukla kožu, sada već vešto sedi na naslonu fotelje kraj prozora, ne dodirujući pod. Ima li kakvu nevidljivu hoklicu? Mara na trenutak pogleda svoje ruke, sive, kratke, valjkastih prstiju i pita Danu da li bi volela da živi sa njom? Njen glas je mišiji, treba je samo odvesti, treba joj naći rupicu u zidu, u hlebu, u siru, treba pronaći mali papirić da se ona tu upiše i pobegne od svega, od ove kuće, svađa i demonizma. Danica ništa ne odgovara (ili Mara ne želi da se shvati šta joj je ova odgovorila).
Istovremeno, duž vertikalnog i horizontalnog zida počela je da se formira pratnja – dve kolone insekata, najrazličitijih oblika nogu, pločica na trbuhu i broja i formi krila se rađaju i kreću da gmižu i marširaju uz duž i popreko. Prave se dve dugačke crne linije, one bube koje teže visini pomeraju se u grupicama od po tri komada, a bube koje idu u horizontali gmižu samostalno. Marula ne zna šta to njihovo migoljenje po podu i plafonu znači, ali zna da ne sme da im dozvoli da napune sobu. Počela je da piše molbe na salvetama Ujki i Ujni. Ruke je uvaljala u mastilo. Na kraju je umesto potpisa zaškrabala brzo nešto što ne može da pročita, a nije sigurna ni šta znači, nešto važno, što će sigurno njih dvoje poznavati, nešto masno i trajno, što oni, navikli jer laži jedino razumeju, nešto ljigavo, više puta lomljeno i pretapano u razne forme.
Danica je dugo grebala fotelju prstom i pravila rupu u njoj prateći ritam vertikalnih bubašvaba. Osušeni talog nalik na mast iz ušiju joj se skuplja na ruci. Marula ju je grabila za drugu ruku (plašila se one koja grebe) i zajedno su prošle kroz drvena vrata koja su škripnula kratko i ironično. Znaju da ne smeju da krenu dole, jezivo im jasno da je Podrum otvoren. Danica uštinu Maru za butinu, u ruci nosi plavu, jezgrastu voćku koja krvari sporim kapima i sjaji jeftinim šjokičastim sjajem.
Moraju da beže, produžavaju u paralelnu sobu, takođe na drugom spratu kuće. Bela je, ofarbanih zidova koji mirišu na hemiju, sasvim bez pravog nameštaja, ispunjena maglenim obrisima predmeta, predmeta sličnih onima iz sobe u kojoj su danima ležale, obrisi i granice stvari pulsiraju, pucketavi vrtlozi, tragovi elekticiteta koji je nekada tu strujao, preteće magle, škakljivi odrazi. Kroz prozor ulazi isprana prašina utučkane svetlosti. Čak i tragovi polomljenih komada tegle za džem vibriraju i prete. Mara zna da ne sme ništa tu da dotakne, jer te stvari sisaju dah, a ipak je to prisustvo preliva, oseća da je sve to već dotakla i progutala. Prsti su joj duži i lepši, kao tuđi, ofarbani u sivo.
Shvata zašto se plaši, dosta kasnije nešto što je mogla da oseti. Dane nema – umesto nje komadi čaršava, delići krzna ćebadi, slomljeni, „pokvareni“ novogodišni ukrasi, konjske grive, krhotine tegli za džem, blaženi bensedinski prah, vlasi kose mrtvaka, goleme repe i tikve, komadići papira za pisanje molbi.
_______________________________________
MILOŠ ŽIVKOVIĆ rođen je u Beogradu 1989. godine. Diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Tokom studija sa kolegama osnovao književno društvo „Orfisti”. Od januara 2017. godina zaposlen na Institutu za književnost i umetnost kao istraživač-pripravnik. Piše prozu. Deo je tima jutjub kanala Bookvalisti.
Pišem priče o ljudima. O muževima i ženama. Moje su priče pune nasilja, ubojstava, mržnje, emotivne praznine, osvete. U svakoj se priči pojavljuje neki muž koji tuče ženu, uzima joj novac, zlostavlja djecu, a odvjetnik je pa mu nitko ne može ništa. Sve jedan užas do drugog užasa. Njegova ga žena ili zakolje, ili ode od njega, ili ga otruje, ili već nekako nađe način da se spasi. Na svako, ali baš svako čitanje prati me moj muž. Sjeda u prvi red u sredinu i ponosno se smješka. Nije ga briga što je visok i što smeta onima iza. Baš ga briga što im čupavom kosom zaklanja pogled. On želi biti na izvoru događaja. U ulici u kojoj ima mali dućan, svi drugi obrtnici i prodavači znaju za moju knjigu, morali su je pročitati i još mu reći kako im se svidjela. Iako njegov dućan nema veze s literaturom, na polici drži nekoliko primjeraka moje knjige. Iznad njih je postavljen uočljiv natpis knjige nisu na prodaju, jer su poreznici rekli da tako mora biti. Napravio je popis prijatelja koji su knjigu dobili na dar, a to ne zaslužuje svatko. Obrtnici i prodavači iz ulice znaju za svako moje čitanje, za svaku objavljenu priču u nekom časopisu, na portalu. Osobno odlazi k njima u njihove dućane, zajedno na internetu traže moju priču. – Evo, sad je možeš čitati. Tu ti je. Poslije mi reci kako ti svidjela. U osvijetljenoj knjižnici, pred mnogim ženama i muževima čitam priču o mužu koji nakon što je istukao ženu, govori kako će seksualno zlostavljati njihovu zajedničku kćer, samo čeka da naraste. Muževi i žene u publici gledaju mojeg muža iskosa, sa strane, odozada. Ne mogu ga gledati sprijeda, jer je u prvom redu, ali počinju se gurkati laktovima, došaptavati. On se meškolji, premješta jednu nogu na drugu, pokušava biti opušten. Osjeća poglede na vratu pa se okreće da ih vidi. Kad ih ugleda, oni se povuku, ali samo nakratko. Kao oni plašljivi morski cvjetovi što prže. U mojoj priči, žena konačno zakolje svog muža i zatvor joj se čini kao zasluženi odmor u hotelu. Moj muž sluša, uspravnih leđa, prekriženih ruku, ponosno uzdignute glave. Muževi i žene u publici naginju se jedan drugome, šapću si objašnjenja. Objašnjavaju si što je pisac htio reći. Pokazuju jedan drugome da je zlostavljač tu, ispred njih. Moj muž više ne može, izlazi van i znam da puši ispred knjižnice. Ionako zna te priče napamet. Za to vrijeme, ja dolazim do mjesta gdje žena koja je ubila muža, daje svojoj sestri upute kako će se brinuti o kćeri. Publika je mirna, zločinac više nije među njima, ali sada moram odgovarati na pitanja. U mojoj priči nije napisano što je bilo dalje. – Što je bilo dalje? – Jesu li je oslobodili krivnje? – Koliko je bila u zatvoru? – Je li se zaista njezina sestra brinula za malu? Je, nisu, jesu, malo. Moji su odgovori kratki, jer ja, iskreno, ne znam što je bilo dalje. Ne znam jesu li je oslobodili krivnje niti koliko je bila u zatvoru. Moj muž, nakon popušene cigarete vraća se u publiku. Prolazi pored svih muževa i žena, a oni ga prate glavama kao što publika prati tenisku lopticu na meču u Wimbledonu. Opet sjeda u prvi red, opet je ponosan, smješka se i prati što govorimo, slika me mobitelom velikim kao daska za rezanje luka. Kod kuće će fotografije spremiti u poseban fajl s imenom knjižnice i datumom čitanja. Poneke, vrlo uspješne, drži uokvirene na zidu u dućanu. Pa ih onda pokazuje obrtnicima i prodavačima uz prigodno objašnjenje. Kad je sve gotovo s mojim čitanjem nasilne priče i odgovaranjem na pitanja publike, pijuckamo piće i grickamo kekse što ih je knjižnica pripremila. Nas dvoje stojimo po strani, razgovaramo o našem sinu, njih dvojica će sutra opet raditi na maketi koja ima pravi mali vlak, tunele, brda i kućice, pričamo o našem vrtu, netko nam je ukrao maline, pa ćemo zajedno staviti neku žicu, priznaje mi da je prije nego je došao tu, brzo svratio doma i pojeo još dvije baklave, nije mogao odoljeti, obožava to što stavljam naranču. Prilazi nam jedna žena, pita može li mi postaviti jedno pitanje. Zanima je jesu li moje priče istinite, konkretno je li ova večerašnja priča autobiografska, odakle zapravo crpim ideje. Pritom ispod oka gleda u mog muža. – Iz crne kronike, gospođo, iz crne kronike crpim ideje. Ponekad i s televizije. – Znači nije iz vašeg života? Još nekoliko puta objasnim da nije, a onda odglumim da mi je netko poslao poruku na mobitelu, pa se ispričavam i udaljavam. Moj muž ostaje s njom, tko zna o čemu razgovaraju. Vraćam se s izmišljenim događajem jer je vrijeme da odemo. Gospođa je dobre volje, vidim. – Što si joj rekao – pitam ga dok odlazimo. – Da imam obrt za oštrenje noževa. Da može svratiti bilo koji dan i da će dobiti popust. Nakon toga, moj muž i ja izlazimo, otvaramo kišobran i krećemo. Osvijetli nas munja, ali ne s neba. Netko nas je fotografirao s leđa.
________________________________________
KSENIJA KUŠEC (Zagreb, 1965.) pisanju priča pristupa isto kao i pečenju kolača: s puno truda, mašte i želje da oni koji će ih jesti ili čitati, još dugo misle o njima. Priča, kao i kolač, mora biti zanimljiva, jednostavna, komplicirana, profinjena, žestoka, teška, laka, duboka, plitka i s mnogo čokolade, naravno. Okusi nas mogu podsjetiti na davno proživljene priče, a isto tako i neka pročitana priča može dozvati sjećanje na mamin najbolji kolač koji smo jeli jednu nedjelju ujutro, dok je padala kiša. Ili je sijalo sunce, svejedno. Objavila je četiri knjige za djecu i isto toliko knjiga za odrasle. Zadnja zbirka priča zove se Opća opasnost. Voli kad joj čitatelji pošalju svoj dojam o knjizi i zato na koricama knjiga ima mail: xkusec@yahoo.com.
Na ulazu u veliku trgovinu čula je neobičan zvuk.
Nešto poput talasanja i škripe goleme površine metala. Od sinoć je puhao snažan vjetar s juga. Parkiralište je bilo sparno i neobično pusto čak i za sredinu kolovoza. Asfalt je užegao od jake vrućine i pritiska, a nešto malo okolnog zelenila poprimilo je spaljenu, crno-smeđu boju. Bila je nedjelja poslijepodne i nebo je postajalo sivo. Kvart je sa zapada opkolio zid sivo-plavih oblaka. Puno trgovačkih kolica bilo je zataknuto jedno o drugo i formiralo veliku metalnu zmiju ispred parkirališta. Na terasi vanjskog kafića koji se spajao s parkiralištem sjedio je tek jedan starac. Izgledao je kao voštana figura pape Ratzingera sa sunčanim naočalama. Nije se pomicao. Vjetar je proizvodio jezivi zvuk u dodiru s metalnim blokovima. Kada je podignula glavu u potrazi za izvorom zvuka, vidjela je da se iznad nje opasno klima veliko početno slovo riječi KONZUM. Iz hipnotiziranog promatranja iznenada ju je prenuo snažan stisak ruku koje su je obavile oko struka. Ispred njezina se lica ni iz čega stvorila velika plišana maska. Nešto poput slona i mutiranog insekta. Masku su pratile dvije djevojke. Hihotale su se i slikale je mobitelom dok ju je spodoba doticala svojim velikim plišanim pipcima. ‘Ja sam komarac’, progovorio je glas ispod maske. ‘ZZZZZZZZZZZ. Ja sam muškarac’. Nije ju ispuštao iz ruku. Djevojke su joj u nekoj nezaustavljivoj histeriji smijeha tutnule u ruku dva promotivna uzorka insekticida Autan. Komarac-muškarac je nije prestajao bosti po torzu svojim debelim plišanim rilcem koje mu je visjelo iz glave kao izduženi nos. Nije se snašla u tom iznenadnom prepadu. Muškarac ju je lascivno ubadao rilcem, a djevojke su ga zadirkivale, ‘e jesi uboo, e jesi je uboo’ i sagibale se prema koljenima od smijeha. Naglo se istrgla iz tog iznenadnog promotivnog silovanja, bacila vrećicu Autana na pod i potrčala prema vratima trgovine koja su se pred njezinim tijelom spasonosno otvorila. Spodobe su ostale iza stakla iza kojeg je gledala njihove grimase i grčeve smijeha kao u kakvom nijemom horor-filmu.
Trgovina je bila prazna i ledena kao grobnica. Nije se čuo onaj uobičajeni zvuk promotivnih pjesmica, ‘baš za mene’ i sličnih pitomih melodija, kao ni zvuk bipkanja skenova na blagajni. Na ulazu je bila postavljena kartonska maketa nasmiješenog Konzumovog manekena u nešto većoj veličini od pravih ljudskih dimenzija. Ispod kartonskog čovjeka pisalo je: ‘Konzum – s vama kroz život’, a do njega nešto izlizan natpis ‘Konzum – hrvatska riječ za supermarket’. Od živih bića u cijeloj trgovini bila je tek jedna jedina blagajnica, krupnija, plave valovite kose, nešto viša od kase ispred sebe. Imala je u ruci čokoladicu koju je taman namjeravala zagristi. Nije ni primijetila da je itko ušao u trgovinu. Pogled joj je bio usmjeren prema stropu na kojem su se lagano njihali nazivi prodajnih sekcija obješenih o lance. ‘Mesni proizvodi, Mliječni proizvodi, Sanitarije, Kruh, Piće’.
Uzela je u ruke jednu manju crvenu košaricu jer nije namjeravala kupiti previše, tek nekoliko osnovnih namirnica da preživi do sutra. Jogurt, mlijeko i kakvo pecivo. Osvrnula se oko sebe ne bi li vidjela još nekoga tko je došao u trgovinu. Pod u trgovini je bio prljav, pun sitnog smeća i otisaka stopa. Izgleda da ga nisu čistili danima. Police nisu odisale uobičajenim obiljem. Puno je proizvoda bilo na akciji zbog skorog isteka roka valjanosti. Svežeg voća i povrća gotovo i nije bilo osim ako se računaju gotovo posve pocrnjele banane i jedan omekšani i naborani krastavac. Agrokor je tonuo sve dublje iako je taj dućan i dalje bio jedini dućan u kvartu. Nekad sjajni Konzum pretvarao se u već davno pokorene Dionu, Slaviju i Union čije su police netom prije zatvaranja zjapile prazne kao da je na pomolu kataklizma. Jedino je knjiga bilo u izobilju na rotirajućoj polici ispred kasa. Blještale su u sjajnim plastificiranim omotima, neke su imale dodatak – kreme za sunčanje ili vrećicu instant-kave.
Dok je hodala između redova polica prazne trgovine, osjećala je nelagodu. Nadala se da je bar netko još unutra osim nje i blagajnice. Između aleja proizvoda svako bi malo uputila pogled prema kasama. Blagajnica se gotovo i nije pomaknula otkad je ušla. Tako nepomično iz daljine je izgledala kao čokoladica svetog Nikole u crveno-zelenoj foliji. Čini se da je jednu takvu i žvakala. Cijeli jedan red na slatkišima bio je ispunjen upravo takvim čokoladicama, raznim Milkinim djedicama, Lindtovim zečevima, sobovima, jajima i pilićima, zaostalima još od Božića i Uskrsa. Krenula je u smjeru odjela s kruhom. Odjednom se začula neka buka. Ispred nje je prohujao čovjek u crvenoj Konzumovoj odori s kolicima punim pića. Bio je neobično mršav, blijed i suh, nimalo nalik onom kartonskom manekenu. Vukao je pića kao mrav prevelik teret u nekakvoj panici, a nju izgleda nije ni primijetio tako da ju je zamalo oborio pretrpanim kolicima. U zadnji tren je ustuknula prema frižideru sa suhomesnatim proizvodima. Zastala je na trenutak pred frižiderom. I on je bio neviđeno prorijeđene ponude. Tek nekoliko tvornički zapakiranih ambalaža pršuta, mortadele i šunke. Stiješnjeni i vakuumirani komadi mesa nisu imali žarko ružičastu, slasnu boju s ambalaža, već su bili u nekim zagasitim nijansama sive i smeđe. Većina ih je bila polijepljena žutim etiketama na kojima je crvenim slovima bilo napisano AKCIJA. Zagledala se u te komade mesa kao da je na tragu otkrića nekog misterija. Zastala je. Gladila je pakiranja u kojima su bili stiješnjeni komadi mesa.
Iz misli ju je iznenada prenuo drhtavi muški glas koji ju je pitao: – A jel vi volite papati meseka? – Bio je to starac kojeg je maločas vidjela u kafiću ispred trgovine. Kako li samo nije primijetila da je ušao unutra i ušuljao se blizu nje. Imao je otkopčanu košulju i sunčane naočale. Nije htjela zuriti, ali učinilo joj se da mu je i šlic bio otkopčan. Zanijemila je. A onda ju je pitao: – A jel vi volite dedeke?
Nijemo je krenula u smjeru mliječnih prerađevina s nekom nevidljivom pljuskom na licu. Starac se kretao sporo i slabašno. Utrpala je u košaricu jedan voćni jogurt i uzela mlijeko u tetrapaku koje je stajalo izvan frižidera. Samo da još uzme kruh i napusti ovo trulo mjesto čim prije. Tišinu u trgovini naglo je prekinula narodnjačka glazba koja je zvučala kao da je netko pušta preko mobitela. Čula je uskoro i pjevušenje. U trgovinu je ušao mladić kojeg je dobro znala iz viđenja tu iz kvarta. Mogao je imati kojih 18 godina i uvijek ga se moglo vidjeti na ulici. Često bi glasno pjevao na klupici u parku, dovikivao prolaznicima i tako skretao pažnju na sebe. A onda je naglo utihnula muzika s mobitela. Mladić je glasno ispsovao bateriju i mobitel. Približavala se odjelu s kruhom. Mladić koji nije bio u njezinu vidokrugu svako malo bi nešto zavikao. Poslao u kurac ovo ili ono, jebao mater mlincima, kavi, tavama i nečemu čega nema. Naposljetku je spomenuo Todorića, da ga jebe u šupak lopovski. Po zvuku njegova glasanja mogla je razaznati na kojoj je udaljenosti. Onda je počeo nešto pjevušiti u narodnjačkom melosu. Isprva tiho da nije mogla razaznati riječi, a onda sve glasnije. Trgovinom je odjekivalo njegovo skandiranje ‘Kon-zu-mi-ra-nje, Sra-nje, U-mi-ra-nje, kao stoka svi ćemo na klanje!’ Stajala je na odjelu s kruhom dok joj se sve više približavao zvuk mladićeve pjesmice. ‘Kon-zu-mi-ra-nje, Sra-nje, U-mi-ra-nje’. Na odjelu s kruhom nije bilo ni žive duše. Nije bilo čak ni svježe ispečenih peciva ni kruha. Samo neki vakumirani američki tostovi s dugim rokom trajanja. ‘Kon-zu-mi-ra-nje, Sra-nje, U-mi-ra-nje’. Čekala je za pultom ne bi li se netko pojavio. Mladić je bio sve bliže, sad ju je uočio i išao ravno u njenom smjeru. ‘Kon-zu-mi-ra-nje, Sra-nje, U-mi-ra-nje’. Stajala je nepomično ispred odjela za kruh. Mladić je prestao pjevušiti i stao sasvim blizu nje. Mogla mu je osjetiti dah. Mirisao je na cigarete i zapuštenost. Okrenula se i pogledala ga u oči. Bjeloočnice su mu bile prošarane sitnim crvenim munjama. Bio je nekako neobično podbuhao u licu. Stajali su tako u napetoj tišini jedno pored drugoga. Onda se iznenada začuo stakleni zvuk boca koje su zaplesale negdje na drugom kraju trgovine. Protrnula je. Potrčala je iznenada u smjeru blagajne. Natpisi odjela s robom iznad nje su se počeli njihati. Na blagajni nije bilo blagajnice. Čula je samo glas koji ju je pitao ima li Multiplus karticu. Gledala je u čudu odakle dolazi taj slabašni ženski glas. Kao da je dolazio iz otopljenih mrvica čokolade obavijene crveno-zelenom folijom.
MAŠA KOLANOVIĆ (Zagreb, 1979.), iz zbirke kratkih priča “POŠTOVANI KUKCI”, Profil, 2019.
U ljeto devedeset i druge godine, koje će presjeći moj strah djeteta što ne zna kako da se ispruži do čovjeka – upoznajem ekipu iz Ljubinja i Stolca, dana u kojem se vraćam s neke svirke iz starog hotela Moc u Bečićima, uvijek sama podzemnim prolazom ka crkvi sv. Tome. Djevojka koja ima traku boje patlidžana, oko glave poput turbana obmotanu, i ljubičastu široku haljinu na drečavo zelene bretele, sa osmijehom sunca koje se upravo gasi – konstatuje kako nije znala da ,,nas hipika“ ima i u Budvi i jednostavno a tako posve prirodno, uzme me za ruku i pripoji svojoj maloj družini koju sačinjavaju tri cure i dva momka. Tada još ne znam. Ni da sam hipik niti šta uopšte znači biti hipik, i po kojim me je to, vidljivim znacima spoljašnjosti ili pak onim unutrašnjim i nevidljivim – prepoznala, kao što ne znam ni to da čovjek ima sedam astralnih tijela, odnosno aura koje zrače i privlače upravo one energije koje treba da se dodirnu i sretnu u životu svih nas a koje se kreću po zakonima univerzalne energije. Ali jedno znam. Sviđa mi se pomisao da nisam sama i da nekome već pripadam. Sa njima sam se prvi put okupala noću, okupala gola, zapalila vutru, zapalila logorsku vatru, odigrala prvi ples na platou ispred starog hotela Beograd, izvršila prvu krađu trafike sa ćoška prema usponu ka ulici Stevana Štiljanovića koja nas je obezbjedila zalihama cigareta do Nove godine, vodila ljubav – i završila u duševnoj bolnici. Oni su me naučili kako kuca srce Gindsberga i Keruaka, šta je bit generacija i kemp estetika, kako se skače na barikade Haustorovog III svijeta i nikad više sa njih silazi, kako je slatko kad se cijepa nacionalna zastava a oblači ruho internacionalno. Sa njima sam putovala za Katmandu Štulićevim očima i gradila Zemlju za nas EKV-a, prvi put se poljubila na Citadeli, skinula gaćice u parku Slovenske plaže, vidjela nebo u hiljadu boja LSD-a i propadala u halucinogeni bezdan od artana dok su me jurili zeleni kosturi vanzemaljaca. Ovaj posljednji eksperiment, učinio je da ostanem vjerna prvoj ljubavi – vutri i prirodi. Ali već je bilo kasno – mali grad u kojem se svi iz viđenja znamo, proširio je dobronamjeran glas o mom drogiranju, stigao je pravo na kućnu adresu mog pijanog oca u sitan sat poslije treće smjene, a ja sam sa svojom prvom ekipom, naposlijetku – bila izbačena ispod porodičnog krova, samljevena čekićima njegovog autoriteta i suzama moje majke koje su me zaklinjale mlijekom što me dojila – da se na pravi put vratim što prije. Ili da im ne dolazim više na kućni prag. Odluka je bila neopoziva. Kraj tog ljeta koje je presjeklo moj život djeteta provodim u Palmotićevoj, Beograd.
***
Idemo ispočetka: summa summarum – imam slobodu pečatiranu sa dva sudska ugovora o “sporazumnim“ razvodima, dvije univerzitetske diplome sa kojima mogu slobodno u šeširu da prosim, dva slomljena roditelja i dva bića koja su slomila mene – sina koji je ispao sasvim normalan i zdrav mladić, po istim onim mjerilima u koje se ja nikada nisam mogla uklopiti i koji me zbog toga užasno mrzi, i ćerku koja je umjetnica i buntovnica na mene, ali me i ona mrzi iz istog razloga jer šta će joj, zaboga, gen društvene neuklopljenosti osim da joj kičmu izlomi a primjer ima pred sobom – teže joj kazne ne treba. Takođe imam dva stana oko kojih se i dalje sudim s bivšima dok u međuvremenu balansiram od jednog do drugoga, i još uvijek mislim o tome sjutra, bipolarno iščašena kao ona Skarlet koju sam gledala davne ’92 godine, prvi put. Nije trebalo ni da pokušavam da se uklapam, gotovo da bih pomislila kako je za mene bio život u hipi komuni i da sam napravila užasne greške koje su upropastile živote meni najbližih, i da mi ni to dovoljno bilo nije već sam požurila da stvorim (u startu upropaštena još dva) gotovo, ali nisam. Isto kao što nisam ni otišla da legnem ispod onog davnašnjeg zida od crvenih opeka ispred starog „Ateksa“ na kojem je bio ispisan grafit koji je postao geslo mnogih iz moje generacije a kojeg odavno više nema – pregazili su ga buldožeri novog svjetskog poretka ispod kojih je, prvi na udaru u mojoj zemlji – bila upravo Budva, moj rodni grad kojeg više nema, osim na starim razglednicama. A nema više ni onih hipika – većina ih je odavno pod zemljom. – Ima li još mene? Dobro, još uvijek imam slobodu, zapravo mislim da je imam, jer se bojim da ne znam gdje joj je granica sa sebičnošću, a sve i da je i imam – činjenica je da ne znam što bih s njom. Osim da je ubijem, da je ubijem u sebi, da ubijem i sebe u trenucima kad me djeca šibaju pogledima iskrzanih od izliva bijesa u kojima odrastaju bez kompasa porodičnog doma, tanjira domaće supe kad su bolesni, majčine ruke da ih pokrije pred spavanje. U trenucima kad gledam sina po ulicama, prethodno izbačenog iz škole zbog problematičnosti mada visokointeligentnog potencijala kojeg, šteta, nije imao ko da usmjeri na pravi put, ćerku koja se zaključava u sobu i satima drogira muzikom i piljenjem u tačke po plafonu koji je oslikala pticama – uviđam da sam zapravo već mrtva, da sam bila mrtva i dok sam ih rađala i dok sam izvršavala bračne dužnosti, roditeljske, socijalne i sve one koji su drugi očekivali od mene i da, kao takva, nisam mogla biti dobra ćerka, a ni kasnije žena niti majka. Pokošena saznanjem da još uvijek ne znam ko sam, da sam platila preskupu cijenu u obliku razaranja dva doma, da sam se sebično i okrutno poigrala životima onih koji su me htjeli voljeti više i od svojih – ko bi ga znao kakvim atomima unutrašnje snage, sakupljam se, pakujem po strogo minimalističkim kriterijuma i krećem na put za Indiju. Prethodno otopivši kocku mamuta ispod ruha ovce, na vrućoj vatri sagorijevanja – ad litteram! Novaca nemam dovoljno ni da preživim do nove godine ali znam da moram da vidim tu zemlju od koje je za mene sve počelo, taj šarenoliki potkontinent iz čije su kolijevke, nekadašnje horde hipika, prenijele u Evropu i Ameriku: narandžaste odore budističke ljubavi, vijence od šarenila cvijeća, ambleme i mustre sunca i mjeseca i točkove karme, koji sa svakim obrtajem planete padaju na naše glave, vraćajući nas na tačku sa koje smo krenuli u svijet – sve dok je ne zatvorimo. Moram u njoj da spoznam i nađem sebe i svoj put, da vratim i otplatim dug. Prvo sebi pa akobogda i ovima što ih ostavljam a nosim kao teške kugle robijaške, da nađem mir, ljubav i slobodu koja nije hir sebičnjaka a da bih je njima predala ako budem imala sreće da se točak još jednom okrene i podari mi novu šansu da probijem obruč ove njihove mržnje i ispod nje prokopam put do one nekadašnje a iznevjerene ljubavi. Da oprostim prvo sebi pa da se tek onda ponadam da oni bi mogli, vremenom meni. I da svučem ovaj prokleti ego od one razmaženosti i hirovitosti davnašnje Skarlet i počnem misliti za danas. A vjerovati da će se sjutra samo za sebe pobrinuti, roditi iz ovoga što danas sijem. Jer u suprotnom, ostaje mi još samo da legnem ispod onog crvenog zida kako već rekoh – ali odveć lako rješenje za izlaz. Umjesto toga, odlučujem se na kupovinu karte u jednom smjeru. Moram da vidim napokon tu Indiju, kolijevku iz koje je za mene sve počelo onda. Kad sam skrenula s „pravog“ puta i koji je pravi i čiji se to glas autoriteta usuđuje da jednim udarcem čekića kazni, osudi, progna – uništi nečiji život.
II: Nju Delhi: Hodam u bunilu tih prvih sedmica, tačno mi tri trebaju da otupim čula i naviknem se, provlačim se kroz njihove dane kao rane raskrvavljene: ne uspijevam da dođem do toaleta sa tekućom, toplom vodom, a čak i kad mi to pođe za rukom – šta mi vrijedi kad se na čistu kožu zalijepi novi sloj prašine i polucije s ulice čim na nju kročim, koža mi je osuta i posuta sitnom mrežom nekih čudnih bubuljica koje raskopavam u bjesomučnom češanju prljavim noktima a čim se namažem da probam da je umirim, novi sloj prljavštine pojuri da se zalijepi, sav srećan na kremast sloj, stopala mi zadobijaju čvornovate slojeve i počinjem da ličim na Tolkinovog Hobita.
U nastavku, gušim se od prezačinjene hrane jer nigdje ne uspijevam pojesti nešto, bilo što osim suvog komada naana u koji mi opet upadne bijeli luk sa ljutom paprikom ma koliko god protestovala, ispiram rane u indijskim kupatilima koja imaju česmicu u samom dnu slivnika pa moram da čučnem i raskrečim se kao žaba pod to malo slavine kroz koju curi kafenkasta voda, butine su mi ojedene u kontinuitetu, sanjam dodir čiste posteljine – i sve do isteka te prve tri famozne nedjelje – ja sam i dalje ona histerična i razmažena g-đica.
Jer jedno je bilo obećati sebi nešto, a sasvim drugo sprovesti u praksu zamišljeno i obećano. Dug je put od spoljašnje forme do suštinske, unutrašnje promjene. –Svejedno: nek je i simbolički, i dalje je početak koji me nikada više na staro neće vratiti! Mislim dok se ujedno i dalje gušim i među glasovima istih ovakvih kao ja: hirovitih i razmaženih turista iz Evrope, ali ipak s jednom bitnom razlikom – ja nisam turist koji se uredno vakcinisao, nabavio gas-masku i sijaset ljekova te krenuo na neko egzotično putovanje za male pare pa sad zanovijeta nezadovoljan brojem zvjezdica – ja sam ovdje došla da živim s lokalnim ljudima, dijelim sa njima iste surove uslove svakodnevnice, da rastem i učim, i na tom putu preskačem stepenice i granice.
Muškarci su ovdje, priča za sebe. Nisam, naravno, dozvolila da me moj prvi frapantni utisak navede da naspram njega odmah formiram mišljenje koje bi me odbilo i zatvorilo pred novim iskustvima: ipak je ovdje bilo riječi o onom većinskom sloju neobrazovanih, onih koji nikad nisu putovali i susretali se sa drugačijim kulturama – nisam mogla a da se ne sjetim onih svojih brđana kod kuće, dovoljno mi je i danas, da pređem svega stotinjak kilometara do Cuca, recimo, pa da se osjetim kao vanzemaljka među seljanima što me gledaju kao da sam ,,pala s marsa“, samo zato što imam pirsing u pupku, tetovažu na lijevom ramenu ili pramenove kose u dvije različite boje. I svi i dalje upiru na mene prstom.
Na jednoj od tih svojih prvih šetnji po Delhiju kupila sam prelijepu bilježnicu, bila je u povezu od čiste meke indijske kože uvezene konopljom, listovi su joj bili šuškavi na dodir, žućkaste boje i hrapavi poput papirusa a na prvom od njih stajao je, ispisan slovima zlatne boje na crvenoj podlozi, natpis: OM journey. Počeh da upisujem dnevnik putovanja i na svakoj novoj stranici da otvaram po jedno već pređeno poglavlje u mojoj glavi. Da iz nje puštam duhove. I tako je otpočeo početak mog puštanja, sa prvim pismom muškarcu kao imenici opšteg tipa koja će mi ubuduće služiti kao zajednički imenilac za patern iz kojeg ću oslobađati sve one ruske babuške – oh, da! Ipak nisam slučajno na ovaj put za Indiju, preko Moskve krenula: Krenuše slike. Ispod napukle brane, pokuljale su bujice iz matrice: bio je tu posljednji ruski ljubavnik kojeg upoznajem na Mogrenu – nudio mi je položaj ljubavnice koju voli za razliku od žene koju mora da trpi jer imaju dijete invalida i razvod ne dolazi u obzir. Ispod njega isplivava moj drugi bivši muž sa nožem među zubima i prijeti da će mi glavu otkinuti ako ga prevarim: moje je da mirno i poslušno sjedim kući i kuvam ručak dok je on na poslovnim putovanjima 20 sati dnevno. A evo ga i onaj kriminalac koji mi je dao novac da preguram embargo švercujući robu iz Italije: zauzvrat mi traži da mu postanem privatna kurva, tu je i otac sa razapetom ribarskom mrežom: pobjednički se smije dok me vadi iz vode, sve sa repom sirene a u daljini se čuje smijeh majčin: ,,Jesam li ti rekla?” Ispod njih se probija prvi bivši muž koji mi dovikuje sa obala Kanade: ,,Tako ti je i trebalo kad ti ja nisam valjao” – a onda odlazi u bogatu familiju u čiji je miraz doplovio s prvim velikim izbjegličkim talasom iz Bosne i Hercegovine. A onda opet otac, ovog puta velik i strašan: ima dugu čupavu kosu i bradu Stribora iz Začarane šume – otima me i vodi duboko u njene pećine, ovog će me puta zauvijek zatvoriti, kao što su se zatvarale histerične raspuštenice u mračnom srednjem vijeku. Tamo me tuče mokrim kanapom ali odjednom to više nisam ja nego moja majka koja vrišti u kuhinji a ja ne mogu da siđem sa sprata jer smo mlađa sestra, koja hrče snom pravednika i ja zaključane. Bježim preko čaršava koje vezujem za prozorsku dasku do četvrte kuće niže nas i upadam u babinu sobu, sa noćnog stočića mirišu kore od pomorandže, a baba se pridiže u čipkanoj spavaćici i gleda na sat: ,,Đe si bila do sad jadno dijete?” – pita da li je stigao njen Vlado s Kosova, brat je tukao što ga je čekala punih sedam godina pa su zbog nje ostale tri mlađe sestre još dugo neudate. I svi mi govore da ličim na nju, neposlušnu. I onu drugu, Đurđu, zbog koje me ćeraju iz kuće: ,,Idi kod Cigana, njihova si!” I onda, na kraju puta, ugledam sina: ,,Nisi mi više majka, nikad nisi ni bila.” Padam pred njim na koljena, na pupku mi stoji veliki crni kamen kojeg želim da u plićak odbacim ali ne mogu. Plačem nekako tiho, bez šuma, preklinjući ga da proba da razumije da sam imala samo 19 godina kad sam ga rodila, da je tada bio rat, da sam bila gladna i nesrećna i da kao takva nisam ni sebi bila dobra: ,,Nemaš opravdanja” – tu je sad sudija koji lupa čekićem moje ćerke: ,,Dođi kući, majko. Istekla ti je kazna”.
III
Za samo sat vremena po dolasku hvatam ,,Lastu“ za Budvu uz obećanje kondukteru, kojem nudim pasoš kao garanciju – da će mi majka platiti pun iznos kad se iskrcam, a biće i bakšiša – nonšalantno dodajem: jer sam zapala u nevolju izgubivši na prethodnom putovanju prtljag. ,,Nevolju?!“ – zabezeknuto me posmatra (na sebi imam omotano ukradeno ćebe iz aviona, ispod njega lanenu tuniku na gole noge; lice mi je oljušteno od sunca a ramena i ruke prekrivena ujedima komaraca), kao i ostali putnici na peronu. Tek tada kapiram da su me, vjerovatno, isto tako gledali i u onoj pekari i prije toga po aerodromu ali ja to nisam primjećivala: tokom leta koji je trajao, ukupno sa tranzitom od osam časova, pa bezmalo 24h – pojela bijah sve zalihe sa Šri Lanke, te posmatrah nastavak puta isključivo okom stomaka. Šta ću, pa čovjek sam prije svega, od krvi i mesa. Pa tek poslije ova spiritualna lujka koja se, u 21 v. materije u punom zamahu, bavi pitanjima duhovnog uzdizanja. – Šta nije u redu s ovom slikom? – sjetim se refrena neke pjesme, jednog grafita i pogleda Delhijaca – pa mene će gledati gdje god da krenem – prasnem u slatki smijeh. Ljubazan momak koji je, dok sam još uvijek stajala vani s kondukterom, upravo ulazio u autobus, a putovao za Berane, dodao mi je rezervni par čarapa koje je upravo vadio iz ranca. Smjestila sam se na zadnje sjedište autobusa, na kojem sam, kao zaklana, iste sekunde zaspala. A tokom puta, kao u bunilu, slušala sam udaljene glasove znatiželjnih putnika koji su mijenjali boju i tonove kako su se i oni sami smjenjivali, ulazili i izlazili, ali uvijek bili tik iznad mene, osjećala sam to i u snu. Kao nedavno, u Bengalskom zalivu, ona smiješna grupa plemenskih muškaraca. Shvatih gdje sam, tek kad su me dva para zluradih očiju probudila na pauzi, i to baš u Beranama. Jedan se od njih, upravo kad mene bijahu drmusali za pauzu: žalio kako se duže putuje autobusom od Beograda do Berana, nego avionom iz Švajcarske do Srbije a kojim je on upravo prenio neki gastarbajterski kovčeg blaga kojim meni sada, koja sam prešla kontinente i okeane i ko zna koje sve vremenske zone – maše pred očima. Praktično su me, na silu, izveli na tu jebenu pauzu da me časte kafom. U Beranama snijeg do koljena, a u kafani u koju smo se nagurali, mi, putnici Laste tog popodneva, nastao je tajac u trenutku kada se na vratima pojavilo ovo ,,čudo neviđeno“: ,,Ko je ovo jade, što je ovo, okle ovo?“, etc. – gurali su jedan drugoga laktovima, neki su se glasno smijali, drugi odmahivali glavom, treći stavljali dlan preko razjapljenih usta a listom svi: buljili u mene bez treptanja. ,,Ovo“ – pokazna zamjenica za stvari koja me je, u vidu podrugljivih pitanja, poslije svih prethodnih mjeseci putešestvija dočekala, otvorila mi je namah oči. Moja različitost nije od prirode ljudske: i mene će gledati kuda god da krenem. Jer, uvijek i svuda, oni će znati da im ne pripadam, osjećaće to i kada sam gola, i u vreći, podjednako kao i u najskupocjenijoj toaleti. Jer pomenuta različitost nema nikakve veze sa fizičkim izgledom, već načinom na koji ga nosim a koji je unutrašnje prirode. Nekad sam imala potrebu koja mi nije davala mira: da dokažem roditeljima koliko vrijedim i u tom dokazivanju pogubim sebe. Bezglavo se udam preko noći, pozavršavam dva fakulteta i produžim na magistarske studije, napišem desetak knjiga, isječem novinske članke iz intervjua i ponosno im ostavim na kućni prag, iza kojeg još uvijek drhti ono sklupčano dijete koje ima sve petice ali otac grmi iz dnevne sobe: ,,Koliko si dobila iz matematike“ – dok majka dodaje iz kuhinje: ,,Poklonilo joj je nastavničko vijeće dvojku“! I kasnije, potrebu da se dokazujem u društvu, grčevito želeći da nekome pripadam: momcima da sam dobra cura, muževima vrijedna i odana žena, kolegama na poslu duhovita sagovornica, profesorima uzorna studentkinja, djeci dobra majka. A sebi najgora. Držala sam isječene slike, zalijepljene poput magneta na vratima frižidera: dok su mi drhtale ruke tabletomanke, zagorijevale krofne i torte, posuđe klizilo iz ruku a kompjuter ostajao neotvoren godinama, u kolima: dok mi je padala isfenirana kosa, gužvala se suknja na falte, prosipala kafa na tek obučenu košulju. Žao mi je, reći ću im svima još stotinu puta, makar sam se trudila, majku mu jebem! Iz petnih žila, jesam! Ali nikada uspjela uklopiti se u te slike koje su drugi očekivali da u meni vide. I mogla sam, još onda, kada su me vratili iz Palmotićeve, onog prvog puta mojih 16 stidljivo nježnih godina, da nikada i ne pokušam. Da ostanem u čergama i hipi komunama pa dok potrajem: ne bih, sigurno, danas ovo pisala da jesam. Ali nisam. Stvorila sam dva života, podizala ih kako sam jedino umjela i znala. A evo, u posljednjih par godina, podigla i sebe. Grlom u jagode – pa kako nam svima bude. Ja drugačije ne znam, mada jedno sada, sa sigurnošću, znam: Da odavno više nisam ona povučena djevojka od 16 ljeta, koja luta od doka do doka, sa boka na bok se premeće, ne znajući kud sa svojim tijelom, sa samom sobom. Zato me, uostalom, nisu ni htjeli. Jer ja i ne trebam da pripadnem ikom, za mene, na prvom mjestu, nisu ni bili kalupi: građanskih brakova, uniformisanih kolektiva, ekipa i timova, plemenskih zajednica i ostalih sindroma balkanskih čopora. Ja sam svoja: vječita izbjeglica, nomadkinja, Ciganka iz ,,Moje Indije“, koja nema korijen i dom. Ali zato ima slobodnu glavu i čitav svijet pod nogama, svaki njegov kutak – podjednako. Poručih kuvanu kafu, tursku, i otiđoh do toaleta: iz napuklog ogledala posmatrala me je izgorjela faca, prekrivena flekama koje su ličile na opekotine, samo su plavo-zelene oči, sa zlatnim zrncima u dnu zjenica – bile moje. I u tom bajkovitom otkrovenju, u toaletu autobuske stanice Berane: prihvatih i zagrlih sebe. Spoznah da moja je kuća tamo gdje sam ja. ,,Ko je ovo?“ ,,To sam ja“. Drugačija. I svoja.
Imam trinaest godina, stojim u svojoj sobi i kroz prozor gledam napolje. Odavde, s ovog mjesta, vidi se uska asfaltirana staza koja naše naselje dijeli na dva dijela. S obje njene strane su jednolične, sive ili bijele petospratnice. U samom središtu naselja nalazi se livada sa usamljenim starim hrastom. Tu, na livadi, dvije grupe dječaka igraju fudbal. I tada, poput munje, ošinu me čudan predosjećaj. Nešto se dešava. Ne znam šta. I nemam pojma otkud to dolazi. Pojavi se prvo kao ružan osjećaj u stomaku, kao drhtanje tijela. Nešto kao napad groznice. Nejasno i nerazumljivo. Proljeće je tek počelo da se budi i sve djeluje kao što treba da bude. Dječaci igraju fudbal. Ovaj prizor može se na ovom istom mjestu vidjeti od prvih toplih dana do prvog snijega. Nema ničeg posebnog u njemu. Prošlu sedmicu proveo sam u ovoj sobi, uglavnom sam ležao, pio čajeve i bljutave sirupe. Navukao sam nekakav virus pa mi je ljekar propisao mirovanje. Nisam išao u školu. Znao sam satima ovako buljiti kroz prozor. Posmatrati ljude kako odlaze na posao. Kako se vraćaju. Ne raditi ništa. Ili samo ležati udobno umotan toplim ćebadima. I maštati. Trebalo je da učim zaostalo gradivo. Ovih dana je trebalo da ponovo krenem u školu. Nije mi se dalo. A sada, taj ružan osjećaj. Pokušavam da ga shvatim. Da razumijem. Ipak, sa mojim trinaest godina starim umom shvatam da neke stvari ne mogu objasniti. Onda mi sinu. Ti dječaci. Tu su, iz komšiluka. I svakom od njih upravo je mjesto u školi, a ne na livadi. Radni je dan i upravo je trebalo da traje nastava. Odlazim do dnevne sobe. Otac čita novine. Majka, udobno zavaljena u kauč sa zaboravljenim pletivom u rukama, gleda neku seriju na televiziji. Kažem ocu da se nešto dešava. On podigne pogled. Ne znam šta zapravo kažem. Nešto se dešava i/ili – nešto će se desiti. Ili nešto tome slično. Otac me gleda nekoliko sekundi bez riječi. Pogled mu je prodoran, ozbiljan, dubok. Ne pričaj gluposti, bolje idi u svoju sobu i uči. Kaže najzad. Slegnem ramenima. Vratim se u sobu. Ipak, sad više ne mogu da se smirim. Hodam nervozno. Od prozora do vrata, između zidova oblijepljenih posterima. Osjećam, znam to sasvim sigurno, a ne mogu objasniti kako. Osjećam. Nešto će se desiti.
Stojimo u uskom hodniku zbijeni jedno uz drugo. Otac kaže da je tu najsigurnije. Zidovi su ovdje najdeblji. Roletne na prozorima su spuštene. Svjetla su pogašena. Jedina svjetlost u hodnik dolazi kroz blago odškrinuta vrata kupatila, a i ona samo izdužuje naše sjenke. Ćutimo. Otac uključuje maleni radio-tranzistor, smanjuje ga na jedva čujno, prinosi ga uhu i polako bira stanice. How ever far away I will always love you… kršššškrkššš… posmatrano u svjetlu učenja Gospodina našega Isusa Krista… šššrkšškrkrššš…. u sadašnjoj situaciji u odnosu na rast inflacije i prema spoljnom dugu…. krššškrkrššš… neeee, ti nisi hteela anđela…. Otac nervozno isključuje radio. Ako se pažljivo osluhne, može se čuti kako se stakla na prozorima tresu od eksplozija. Ako se naslonim na zid, mogu da osjetim podrhtavanje. Kao da je zemljotres. Povremeno se čuje žamor iz stubišta. To su vjerovatno komšije sa viših spratova. Otac u jednom trenutku izlazi. Majka ga zaustavlja. Brzo ću ja. Kaže. Svjetlost zakratko ispuni hodnik. Opet nestane. Nekoliko dugih minuta. Potom opet svjetlost. Pa očeva izdužena sjenka. Pa on. Šta se dešava? Niko ništa ne zna. Kaže otac ozbiljno. Potom opet mrak. I eksplozije. Noć odmiče. Proljeće je hiljadu devetsto devedeset druge. Imam trinaest godina i nemam nikakvu budućnost pred sobom.
Danima već jedemo samo uštipke. Majka ih sprema kad pucnjava malo utihne. To je obična mješavina brašna i vode koja se proprži na ulju. Ukoliko se ne pojedu dok su još topli, poprime bljutav ukus i razvlače se po ustima poput gume. Zalihe ulja i brašna su pri kraju. Čuo sam majku kako šapatom to govori ocu. Ne čujem šta on kaže. Možda samo zakoluta očima. U jednom trenutku pitam oca kako izgleda smrt od gladovanja. On me pogleda čudno kao da uopšte nije razumio šta ga pitam. Mislim, da li čovjek umre odjednom kad tijelo više ne može da podnosi glad ili se dugo muči u teškoj agoniji? Kažem. Otac i dalje čudno gleda. A onda kaže: Otkud ti znaš tu riječ – agonija? Imaš li uopšte pojma šta ona znači? Čitam stvari. Kažem. Zapravo, tu riječ sam prvi put pronašao u stripu o Dilanu Dogu. Bila je to epizoda o zombijima – živim mrtvacima. Uvijek sam mislio da je agonija neko stanje u kome se nalaze takva bića, ni tamo ni ovamo, raspadnuta tijela koja hodaju svijetom bez volje i svijesti. Otac se nakratko zamisli. Kao učenik izveden pred tablu, vrti očima pokušavajući da se sjeti pravog odgovora. A onda u jednom trenutku kaže: Dosta! Kakve to gluposti pričaš. Niko ovdje neće umrijeti od gladi. A potom ljutit ode u dnevnu sobu.
Način na koji otac pripaljuje cigaretu. Kako povlači prvi dim. Njegovi žuti prsti. Način na koji je odlaže u pepeljaru. Njegova usta skoro bez zuba. Njegovo mršavo ispijeno lice. Uvijek uredno počešljana rijetka kosa. Pokušavam da se sjetim toga. Svake te sitnice. Glupe sitnice. Mirisa njegove košulje. Načina na koji bih osjetio dodir njegove ruke. Boje njegovog glasa. Da ne zaboravim. Kako je izgovarao riječi. Sjedim na kauču i gledam u zid ispred sebe. Pokušavam da se sjetim. Pripaljujem novu cigaretu. Ustanem, obučem duks. Izlazim. U stubištu se i dalje osjeća miris vlage i ustajalog kiselog kupusa. Napolju, veče je svježe. Nebo se farba u boje sutona. Tanki oblaci lagano klize.
STEVO GRABOVAC (1978, Slavonski Brod; Bosanski Brod; Banja Luka)
Zamolih danas veterinara da i meni da naušnicu s brojem. Pogleda me kao pomahnitalog. A ja zaželjeh samo da vide da nisam bijesan, da me neko uzme u naručje i odnese kući, da me pomiluje i poljubi, da mi kupi slatki džemperčić i kapu, da zagalami kad me neko tuče i da me oplače kad me ne bude.
***
NIJE MI POTREBAN NIKO
Meni nije potreban niko. Završila sam fakultet pa i više od toga, mada nije poenta ove priče da se time hvalim. Završila sam fakultet i zaposlila se. Poslom sam prilično zadovoljna. Ponekad me neko iznervira, ali iznerviram i sama sebe pa nikome ništa. Kuću sam naslijedila i uredila je po svojoj volji: knjige, TV, gramofon (da, nekim nama se i to sviđa), udobni kauči, kamin, gotovo sve što sam oduvijek htjela (ne mogu navesti rijeku da mi teče ispod prozora). Znam se nasmijati, a bogme i otkačiti, pa se začas uklopim u društvo. Samo me nedavno moja koža bacila u problem. Nisam znala da li me svrbi, bocka ili boli. Nešto joj je zafalilo. Onda sam počela češati glavu. Pomislila sam da mi izlaze sijede, ali je moja reakcija na to bila užasna, izgledala sam poput psa kad zadnjom nogom češe glavu. Gdje god bih na ulici pogledala, niko nije radio isto. Nije moguće da to nikoga ne muči, osim mene, mislila sam. Otišla sam dermatologu. Pregledao me i rekao da je sve na nervnoj bazi. Pokušala sam mu objasniti da koža glave nije jedini problem, da mi se i s kožom tijela nešto dešava, da se slomih mažući ruke kremom i trup losionom, ali ništa ne pomaže. Pregledao mi je svaku tačku na koži da bi odbacio sumnje o raku ili bilo čemu sličnom te rekao da ništa ne izgleda neobično, načešano možda, i da opet mora reći da je sve na nervnoj bazi. Trebala bih s nekim stručnim popričati o svojim problemima. Ali ja nemam problema! Iz ordinacije sam otišla kući smatrajući da mora da je i ovaj doktor kupio diplomu. Kuća me gušila. Ušuškala sam se i krenula u šumu, razmišljajući da čist zrak ne može škoditi, pola sata u šumi jača imunitet, a čula sam da i grljenje drveća ima neki terapeutski učinak. Zrak mi je pasao, ali kad sam zagrlila drvo, osjećala sam se kao zadnja budala. Pa ja ne grlim ni ljude, a kamoli drveće! Shvatila sam da šuma nije za mene, bolje da prošetam po gradu i gdjegod popijem kafu i pojedem nešto slatko. Ko bi odolio dobrom kolaču? Na bulevaru je onaj bleso opet napisao da besplatno grli ljude, grlio se i smijao, smijali se i svi oko njega. Pošto sam i ja bila na na vrhuncu blesavosti, pomislih da istjeram dan u tom duhu, jer grljenje stranca koji svakog grli nije ništa više blesavo nego grljenje drveta, jest da ovo prvo nije niko vidio. I skidoh rukavice i kapu (ne znam zašto) i zaglih ga. Miris borovih iglica odlijepi se od njegovog tijela i zapetlja mi se u nosnice, a jak stisak ruku kao da pobi sve one bubice što mi danima mile kožom. Uživala bih duže u ovom nekolikosekundnom filmu da ga ne moradoh osloboditi naelektrisane kose koja mu se razmilila po licu i ušima. Pobjegoh odatle glavom bez obzira. Svratih u market i kupih četku za kosu pa se pojavih mami na vratima. Odmah se uzvrtila da me nahrani, a ja naredih da sjedne, legoh joj u krilo, stavih joj četku u ruke i zamolih je da šuti i da me češlja, kao nekad.
AMRA MUJEZINOVIĆ rođena je 1985. u Tuzli. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Živinicama te Filozofski fakultet, Odsjek za bosanski jezik, u Tuzli. Radila kao prof. u osnovnim i srednjim školama na području TK. 2012./2013. volontirala u Biblioteci JU BKC Živinice te 2015. godine položila stručni ispit za bibliotekara. Od 2016. godine je zaposlenica Biblioteke JU Bosanski kulturni centar Živinice. Piše poeziju i prozu. Djela su joj objavljivana u književnim časopisima i na književnim portalima u Bosni i Hercegovini i van njenih granica. Nagrađivana. Saradnica Magazina za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”.
Drhturio sam u aorti Isusa Krista, golemom crvenom tunelu kojim huči i šiba gusta, tamnocrvena krv. Priljubljen uz stijenku aorte, pomoću četiri fluorescentna zeca Eduarda Kaca pričvršćena na moje ruke i noge, slučajnom prolazniku nalikovao bih na bezazlenog alpinista. Svaki je zec zagrizao u žilavo tkivo aorte i ispuštao mješavinu sline sintetiziranih Gibson/Turingovih tekstova, te pjesama Hatsune Miku, koje je Isus rado koristio kao medij saveza s ljudskom vrstom. Nisam se bojao da će zečevi pustiti, u srce im je ugrađen mali generator za „cijepanje suvišnih ideja u nos evolucijskog goriva“, najmoćniji izvor energije u svemiru nakon zblajhane materije svemira, no bojao sam se da će mi tijelo rastrgati silina te vruće i svete krvi, krvi koja je šibala i udarala me kao bičevi, bičevi na čijim su krajevima olovne kuglice, a u remenje upleteni čavlići, da dublje prodru u moju ranjenu kožu. Baš kao što su bičevali njega, sada je on svojom krvlju bičevao mene. Prčkao sam po memoriji, izabrao pa pustio muziku, nešto što bi me smirilo, ali i odgovaralo trenutku, kad fluorescentnim zečevima iz vrata izraste još po jedna mehanička glava. Zečje glave i dalje su čvrsto i predano grizle Kristovu aortu, nezainteresirane za vlastiti kiborški dodatak, one četiri robotske glave s licima Nancy Sinatre, velikih krupnih očiju i smeđe kose, koje sporim, mekim i melankoličnim usnama pjevaju: Bang, Bang, he shot me down, Bang, Bang, I hit the ground, Bang, Bang, that awful sound, Bang bang. Milijunima kilometara sužavala se ta aorta, da bi ovdje, gdje sam sada, na kraju povijesti i vremena, bila široka svega dva metra. Milijuni godina nezdrave hrane, stresova, i tko zna čega sve ne, taložili su smrt i da nisam stigao ja, Krist bi bio mrtav još najviše tisuću godina jer nitko nije uspio ostati mrtav sa začepljenom aortom pa ne bi ni on, makar bio Bog. Drobila me ta bijesna krv, gnječila, šaptala da će mi istrgnuti ruke iz ramena, noge iz kukova i glavu iz vrata. Iako se ne bih trebao bojati jer Ja Sam Onaj Koji Jesam! i u nematerijalnom, nepoderivu aorto-penjačkom odijelu, kroz vizir maske načinjene od davno ukradena Stelarcova uha na ruci, pa isprintana za ovu priliku, gledao sam i tražio mjesto u koje ću pucati, gdje će konceptualni torpedo proći kroz sićušni otvor i kao hitac Luka Skywalkera razoriti Zvijezdu smrti, jer ja Nenad Stipanić, raznijet ću hram te demonske sorte, ljudske vrste. Luke Skywalker, za razliku od mene, znao je što je njegov torpedo, i dok sam progrizao specijalnu meku plombu u zubu, u kojoj sam nosio biblioteku i pustio da mi se ova knjiga koju sam napisao za života razlije niz grlo i grozničavo se nadao da će okus ovog teksta otkriti sjećanje na torpedo, u srcu Isusa tutnjali su čudni koraci, trupkala su lovecraftovski mrtva tijela. Kao da mi se iz dubine njegova srca približava vojska mrtvih duša.
4. U crvenom tunelu koji me podsjećao na baršun i teške bordo zavjese kockarnice u kojoj sam davno radio, probavljao sam listove o početku pisanja ove knjige. Pomaknuo sam zeca, Stelarcovo uho, naime, imalo je mogućnost zrcalne transsupstancijacije na bilo koju površinu, povezalo se s vlastitim odrazom na tkivu aorte i preslagivalo vlastite zrcalne molekule u poredak molekula fluorescentne mrkve. I sva četiri zeca gladno bi se pomaknula prema mrkvi. A ja bih opet pomaknuo mrkvu za koji centimetar više. Pomicao sam se beskrajno sporo, već dvije tisuće godina, koliko je trajalo moje puzanje njegovom aortom, i koliko dugo već nisam vidio Aman ni Teoo, i ovo, s njima zajednički započeto putovanje do vrata Mordora, na kraju sam morao završiti sam. Puzanje aortom bilo je iznimno opasno. Morao sam paziti na svaki pomak, inženjerijske jedinice mrtvih ljudskih dugova zašile su u meso aorte milijune mina koje, kad ih dotaknete, eksplodiraju i raznesu vas u tisuće maleckih i prezaduženih ideja. Čak bi i meni nakon toga trebalo tisuće godina da se opet sastavim i oslobodim duga. Malo lijevo, pa, činilo mi se dvjestotinjak kilometara ukoso prema otvoru srca, u tkivu aorte materijalizirala su se neonska slova, osamljene staklene cijevi narančaste boje titrale su kao prastara reklama sablasnog noćnog kluba pokraj autoputa. Pisalo je:
11. XII. 1973. god. Utorak, Mirjana bila kod nas u kući popodne oko 2,30 rekla je Ljubi da ide u Beograd ujcu i da ne zna točno kada će doći, da možda za 15 dana, za misec ili za dva miseca, rekla da ćemo dobiti od njene gazdarice 30.000 hiljada starih dinara za mliko Neni i da će dječji doplatak prebaciti na nas. Ljube je vidila drugi dan 12.12.73. god sreda oko 1,30 posle podne kako je išla s punom torbom na autobus. Vreme tmurno, oblačno, bez kiše. Pročitao sam reklamu i vrlo polako i precizno, poput pirotehničara koji demontira minu, pomaknuo zečeve oko 160 kilometara ulijevo, u traženju pozicije za pucanje, zadržavao sam dah, pazeći da ne dotaknem neonska slova, ispod kojih je u meso aorte zašivena mina.
5. Kako se priča topila u mojim ustima, um je učitavao sjećanje na onaj istodobno trijumfalni i obeshrabrujući trenutak buđenja u Isusu, kad sam spoznao da sam ja zapravo Bog, stvoritelj svega što je bilo, što jest i što će biti. Miris knjige koju sam metabolički listao, miris svježe tiskanog papira, opijao me i smirivao, čuo sam šum svake stranice kako se okreće, rečenice su mi tekle umom stvarajući atmosferu toplu kao idealizirano sjećanje na djetinjstvo. Dok se zastrašujući zvuk čudnih vojski približavao, a ja bio bez najmanje ideje što da činim, slova su se polako fiksirala u mojim tkivima. Probavljao sam upravo trenutak kad mi je davno, za ljudskoga života, postalo jasno da u šest godina – od kad sam počeo pisati ovu knjigu i u šest godina od kad sam se zainteresirao za posthumanizam, kiborški pokret, anarhotranshumanizam, grindere, bizarro fiction i zaželio da napišem autobiografski roman objedinjujući sve pobrojane interese u jednoj knjizi/priručniku za uništenje srca Isusova, da dakle imam previše materijala, skoro četiristo nesređenih, kaotičnih stranica, rečenica napisanih u autohipnotičkom zanosu, prepunih tipfelera, do te mjere da sam ponekad čitave stranice morao brisati jer mi nije bila razumljiva ama baš nijedna riječ. Poglavlja su se smjenjivala u tonu i ritmu, ovisno o padovima ili usponima mojih raspoloženja prouzročenih raspadima emotivnog, zdravstvenog ili financijskog stanja, i sve mi je bilo jasnije da, kako stvari stoje, nikada neću pronaći vremena da sredim ovaj tekst, baš kao ni svoj život. I kako su se događale stvari koje su prekidale pisanje ovog priručnika/autobiografije, otpadali su iz teksta komadi mojeg života, u autobiografskoj destrukciji komadao sam čovjeka Nenada, kada si već nisam mogao dopustiti komadanje priručnika. Ispali su gotovo svi „realistični“ dijelovi, a ostao je samo moj unutarnji svijet. Ali da razjasnimo odmah, taj svijet nije moja mašta ili podsvijest, ako ste to pomislili, nije „čista suprotnost“ stvarnosti ili „metaforičko naličje stvarnosti“, taj je svijet doista moja stvarnost, nevidljiva doduše u kalibracijama zapadnjačkog uma, i na planetu možda vidljiva tek rijetkim kulturama, kao recimo Indijancima plemena sjeverne Odžibve, s kojima sam više puta komunicirao, što je spominjao i antropolog Tim Ingold u Snu podarktičke noći – uvodu u ontologiju Odžibva, u ulomku o istraživanjima Alfreda Irwinga Halovela. Zove me ondje djed drugačiji od ljudskog, premda on nije znao tko su zapravo djedovi drugačiji od ljudskih, prisutni u raznim kulturama kalibriranim za glasove iz vremena izvan budućnosti i prošlosti, i nije znao koliko sam toga ja zapravo naučio Odžibve i zašto su vjerovali u postojanje „osoba drugačijih od ljudskih“ i zašto su u njihovu svijetu i neke životinje pa čak i kamenje mogli biti osobe. H. P. Lovecraft više je puta komunicirao sa mnom u istoj vrsti sna o kojoj govore Odžibve, i u istoj vrsti unutarnjeg svijeta o kojem vam sada govorim, vidio je verziju svijeta u kojoj su ljudi pobijedili, vidio je ljude budućnosti koji su preuzeli sve znanje i moć Gea++ i Ljetne Inteligencije, pa postali Veliki Stari, da čitatelju, Cthulhu, Ayi’ig, K’nar’st, Lythalia i ostali bili su nekoć ljudske duše, i da, čitatelju moj, ako moj naum ne uspije, užasna bića koja je Lovecraft susretao u zemljama snova, izići će iz tog svijeta i pojesti tebe i čitavi tvoj svijet.
NENAD STIPANIĆ (Senj, 1973.) živi u Zagrebu. U zemlji i inozemstvu radio je razne poslove, između ostalog bio je fizički radnik, redar po diskotekama i kockarnicama, tjelohranitelj, zaštitar, zaposlenik turističke agencije, vlasnik galerije antikvarijata… Piše prozu, radiodrame, TV scenarije, novinske feljtone. Objavljivao u periodici, na internetskim portalima i radiju, u zemlji i inozemstvu. Nagrađivan i uvršten u domaće i strane preglede i antologije književnosti. S Vladom Bulićem napisao je scenarije za prvu i drugu sezonu kriminalističke dramske serije “Mamutica”. Surađivao je na konceptualnim umjetničkim projektima Siniše Labrovića “Poslijediplomsko obrazovanje”, “Meč za titulu ministra kulture Republike Hrvatske” i “Intervju”. Objavljene su mu zbirke priča “Sprinteri u labirintu” (2005.) i “Odlično je baviti se kriminalom” (2008.), romani “Izbacivači Majke Božje” (2012.) i “Stvarno je odlično baviti se kriminalom” (2015.), potonji nastao na temelju zbirke priča “Odlično je baviti se kriminalom”, te “Bogovi neona” (2019.)
Vani rominja sitna kiša. Pola je grada pod vodom, druga polovica plovi gradskim jezerom. Ptica jedna udara o polupodignutu roletnu. Treća, danas. Kraj mene je knjiga o Brueghelu, koju sam posudio. Prisjećam se Ikarova pada. Čudno, ali ne mogu spomenuti Brueghela a da mi se pritom o njegovo ime, poput asocijacije, ne zakači i Williams:
“According to Brueghel
when Icarus fell it was spring.”
Tražim sliku, unutra. Nema je. Umjesto nje, gledam Lovce u snijegu. Ovo je možda deseti put da slučajno gledam tu sliku. Nekoliko puta s Olivijom, nekoliko puta sam. Počinjem vjerovati da mi ona najavljuje štogod apokaliptično. Možda zimu. Svejedno…
Kiša prestaje. Izlazim. Grad, nadvišen tamnim oblacima i maglom, nijemim i zamagljenim bulevarima šeta vlastite sablasti. Miriše na zimu. O zgrade se odbija hladan sjeverni vjetar. Mraz se naglo hvata o rubove pločnika.
Izlazim na ulicu koja se spušta, strmo, u samo srce grada. Nisam najsigurniji kamo će me odvesti taj put. Naslućujem kako me, niz teške draperije od smoga i magle, slijedi čopor umornih i izgladnjelih pasa. Drhtim od straha i zastajem u mjestu. Psi me ne zamjećuju u magli i mimoilaze me. Primjećujem kako ih slijedi trojac lovaca s puškama. Gavrani prelijeću nebom. Ljudi nišane i ispaljuju nekoliko hitaca. Jedan od metaka probija staklo. Na tlo ne pada ništa. Mene, srećom, ne zamjećuju. Odlučujem nastaviti niz gustu maglu i skriti se na sigurno. Pronalazim najbližu prodavaonicu i zaklanjam se u nju. Kroz staklo izloga gledam lovce i izgladnjele pse kako se gube u magli. Prodavač leži mrtav. Žurno se vraćam svome domu.
Gavran, zasigurno zalutao u gustoj magli, udara o prozor, polumrtav razbija staklo i ulijeće u sobu. Unutrašnjost se počinje ispunjavati bjelinom. Primjećujem poruku na gavranovoj nozi.
„Ne izlazi van, sanjam lovce, utažujem glad, nadmudrujem poraz …“
Olivija
Zaključavam vrata. Knjiga o Brueghelu još je na stolu. Gavrani se useljavaju u sobu. Kuham čaj i udobno se zavaljujem u naslonjač. Sretan što sam živ. Čekam da se probudi.
– prijevod s makedonskog: Jelena Luzina –
____________________________________
NENAD JOLDESKI rođen je 1986. godine u Strugi, u Makedoniji. Autor je zbirke priča Muk Enhalona napisane na struškom dijalektu i slengu koja je osvojila nagradu Novi za najbolje debitantsko djelo na natječaju koji je raspisala izdavačka kuća Templum iz Skoplja 2009. godine. Godine 2012. Joldeski je objavio svoju drugu knjigu, zbirku priča Svak sa svojim jezerom za koju je 2016. dobio nagradu za književnost Europske unije. Uredio je zbirku priča Nikolaj (fikcija. voda. istina). Za potrebe umjetničke grupe Vezdenski adaptirao je nekoliko scenarija za različite amaterske kazališne predstave. Ove godine, 2019., objavio je roman Plivanje sprotivodno (Plivanje uzvodno).
čovjek-časopis 