Category: proza

književna pretpremijera: ZBIRKA KRATKIH PROZA ĐURĐICE ČILIĆ “FAFARIKUL”, Disput, 2/2020.

proza

MNOGE SMO I MNOGO VOLJELI

Zlata i ja imale smo trinaest godina i bile smo zaljubljene u Dejana, koji je imao petnaest. Bio nam je zgodan. Nije puno govorio i nije se pravio važan. Često smo šetale oko njegove obiteljske kuće, čiji je ulaz bio otraga, skriven od prolaznika na cesti. Znale smo radno vrijeme njegovih roditelja i kad su on i mlađi brat u školi. Kad su svi bili odsutni, zavirivale smo mu u vrt, na terasu, njuškale oko kuće. Tako smo otkrile da ostavljaju ključ od kuće ispod otirača. Bio je kraj 80-ih i mjesto ispod otirača bilo je uobičajeno za ostavljanje ključa.
Otkrivši to, nismo dale dvojbama ni strahu da nam kradu vrijeme: jedna je stražarila, druga ušla u kuću. Prvi put je bilo najteže, zadržale smo se samo nekoliko sekundi i nismo išle dalje od predsoblja. Svaki sljedeći put trajalo je duže i manje nas je plašilo. Uvijek bismo nešto uzele iz kuće: jabuku iz zdjele, komadić papira s popisom za kupovinu. I svaki put smo to sestrinski dijelile, da svaka ima nešto Dejanovo.
S vremenom smo proučile kuhinju, dnevnu sobu, kupaonicu, stepenice koje vode na kat… i konačno – Dejanovu sobu. Moram bit iskrena: ja se nikad nisam usudila popeti se na kat. Uvijek sam radije čuvala stražu ili bih se uspela samo do sredine stepenica. Zlata je bila odvažnija i svakim je ulaskom pomicala granice u otkrivanju Dejanove kuće.
Nakon nekoliko tjedana nam je dosadilo. Nije se više imalo što odnijeti, a da ozbiljno ne riskiramo da ukućani to primijete, a ni susjedima nije promaklo da se svakodnevno motamo oko te kuće.
Zadnji naš ulazak u njegovu kuću pamtim po pravoj maloj krađi. Uzele smo iz Dejanove kolekcije dvije kasete, obje Šerbedžijine: “Mnoge smo i mnogo voljeli” iz 1985. i “Ne budim je tek tako” iz 1989.
Slušala sam ih svakonoćno i mislila na Dejana. Zlata se ubrzo zaljubila u drugog i prepustila mi vlasništvo nad objema kasetama. Imam ih još uvijek. Dvije kasete – nije puno, ali meni vrijede bogatstvo.
Na njima je sva moja muzika i sve moje djetinjstvo.

***

PAULA

Kad je Ana imala nepune tri godine, krenula je u vrtić. Upisali smo je u mješovitu grupu, u kojoj je dotad najmlađe dijete bilo godinu dana starije od nje. Teta Maja i teta Goga bile su fantastične, djeca u grupi slatka i otvorena, ali Ana je isprva plakala svako jutro kad bih je dovela. Tete mi nisu dale da se dugo opraštam od nje jer sam svaki put plakala i ja, pa bi me nježno izgurale iz sobe čim bi preuzele dijete. Odlazila sam s druge strane zgrade i uplakana sjedila pod otvorenim vrtićkim prozorom sve dok ne bih čula da je njezin plač utihnuo i tek potom, privremeno zakrpana, išla sam na posao. U roku od tjedan dana Ana je zavoljela vrtić. Veselila se kad bismo ušle u zgradu, brzo se sa mnom opraštala i trčala u zagrljaj Pauli. Tete su mi objasnile da im je Paula, petogodišnja djevojčica, od prvog dana asistirala u Aninoj prilagodbi u vrtiću, trudila se da Anu uključi u sve igre, davala joj važne zadatke, držala je za ruku kad se išlo u šetnju, spavala pokraj nje za vrijeme popodnevnog odmora. Paula je bila velikodušna, brižna, pametna djevojčica, svima draga. Djevojčice su je oponašale, dječaci htjeli da im bude cura. Izabravši Anu za svoju štićenicu, Paula je učinila da Ani vrtić bude drugo najbolje mjesto na svijetu. Doma nam je Ana govorila da će se udati za Paulu, što je za Anu tad bilo jamstvo da će uvijek moći biti blizu nje.
Za godinu dana Paula je krenula u školu, odazvala se na Anin rođendanski poziv par mjeseci kasnije, ali već na sljedeći, za godinu dana, nije. Prošlo je sedam godina u kojima nismo ništa znali o njoj.
Sinoć na benzinskoj stanici plaćam benzin mladoj plavoj ženi na blagajni i u njoj prepoznam Paulinu mamu. Izgrlimo se, razmijenimo par fora i par ohrabrujućih komplimenata, smijemo se, ona me prati do auta. U desetominutnom razgovoru saznajem da su se baš one godine kad se Paula u vrtiću tako toplo i velikodušno pobrinula za moju malu kćer Paulini roditelji razvodili. Oboje su tad bili bez posla i podstanari, a Paulin tata bio je narkomanski ovisnik šest godina bez prekida. Razvod je, kaže njezina mama, bio strašan i traumatičan za Paulu i njezina starijeg brata, a tata im se vrlo brzo nakon toga odselio iz Hrvatske i ostavio ih same.
Paula je sad osmi razred i odlična je učenica. Sljedeće godine upisat će opću gimnaziju.
Želim joj da u svakom razredu, svakoj grupi u kojoj se nađe bude kraljica velikodušnosti i vedrine kakva je bila kao petogodišnja djevojčica. A svom djetetu želim svijet u kojem će, ma gdje došla, moći zavoljeti neku Paulu koja nju, i prije nego što se upoznaju, već voli.

***

BOLJI SIN

Na aerodromu mama i sin nekog nestrpljivo čekaju. Njezino se nestrpljenje otkriva u nesvjesnom opetovanom popravljanju kose, lomljenju prstiju, klackalici jedne noge prebačene preko druge. Njegovo je nestrpljenje veselo, dječje, on cikće, neumorno ponavlja pitanje: “Kad će? Hoće li brzo? Kad će?” On ima tijelo staro tridesetak godina, ali um i emocije djeteta, a tako je i odjeven, kao nezgrapni osmogodišnji dječak kojeg je mama povela u svijet odraslih, a kojemu on nikad neće pripadati. Konačno, pokretna se vrata otvore i pojavi se tridesetogodišnjak kojeg su čekali, sličan ovom maminom odraslom-neodraslom sinu, samo što je taj drugi zaista odrasli-odrasli: dotjeraniji, finiji, u odijelu iza kojeg ga na bešumnim kotačima krotko prati kofer. Brat čekač otrči ususret bratu putniku, poskakuje od sreće, smije se zvonko, rukama mu oko vrata pravi najljepši šal. Brat putnik drži se uštirkano, stisnuto, ne uzvraća zagrljaj, samo suzdržano tapše svoju neuspjelu verziju. Mama ih gleda sa strane, bez osmijeha, rezignirano. Ona naime već odavno zna ono što ja upravo zaključujem: jedan je njezin sin retardiran, ali to ne može bit ovaj koji se tako iskreno i srdačno obradovao putniku.

_______________________________________________________________

ĐURĐICA ČILIĆ (1975), rođena i odrasla u Bosni i Hercegovini, živi u Zagrebu. Nastavnica na Filozofskom fakultetu. Prevoditeljica poljske poezije.

kratka priča: SITNOLISNA LIPA

proza

Vest sam primio telefonom. Zvala je komšinica i rekla mi je da su oca jutros našli mrtvog. Šlog, valjda.
„Hvalaˮ, bilo je sve što sam rekao, „doći ću što pre.ˮ Nikada nisam razumeo zašto se uvek tako neodložno žurilo ka mrtvima, kao da bi se mogli spasiti ako dođeš dovoljno rano. Ali tako je moralo biti, govorila je mama dok je još bila živa, da se pomogne jadnim dušama. Nikada nije rekla kojim, živim ili mrtvim.

Nisam bio potpuno svestan kako sam se našao pred rodnom kućom. Kao budala sam stajao potpuno nepokretan usred dvorišta i buljio u lipu u njemu. Činilo mi se da je porasla u poslednja tri meseca otkako me nije bilo, a bila je već staro drvo, a staro drveće više ne raste. Kao stari ljudi. Zar ne?
Tog popodneva očeva kuća je bila neobično puna. Prigušeno šaputanje zgušnjavalo je vazduh i lica, koja su mi nekada bila poznata, pokunjeno su tražila svoj prostor u premalenim prostorijama. Kuća nije ličila na onu u kojoj sam odrastao, nije više bila privatno i stidljivo zdanje u kom smo otac i ja dane provodili svaki u svojoj sobi, dok smo se sretali na stepeništu i dva puta dnevno u kuhinji. To nije više bila kuća u kojoj nikada nisam našao ono što ljudi zovu porodična toplina, ali gde sam uvek imao svoj prostor i mir. Očevu kuću, naš dom, tetke i rođaci i komšije i saradnice i poznanici i seljani pretvorili su u neku novu, čudnu, tuđu ćutljivost koju je nadglasalo šaputanje kao što boja prekrije rđavu baštensku ogradu. Pre nego što sam zapravo ušao, pobegao sam napolje, jer se nisam mogao odlučiti da li je hvala primeren odgovor na moje saučešće, i da li bi bilo dovoljno da samo klimnem glavom i odbijem zagrljaj.
U dvorištu sam seo na trošnu, staru, potamnelu drvenu klupu, ispod krošnje lipe. ‘Svoje’ lipe. Otac ju je posadio kada je saznao da stižem na svet. Za važne događaje su se uvek sadile lipe, govorio je, takav je bio običaj, da otac detetu pokloni zemlju, da raste iz nje i nebo, da ka njemu seže.
Zatvorio sam oči i negde u dubini svojih misli čuo očev glas tako jasno da mi se učinilo da bih ga, kada bih otvorio oči, video kako sedi kraj mene.
„Onomad je Janez posekao smrekeˮ, rekao je.
„Je li?ˮ
„Činilo mi se da nisi primetio. A prolazio si…ˮ
„Izvini, nisam obraćao pažnju.ˮ
„Tek tako ih je posekao. U nedelju, kada nisam bio kod kućeˮ, rekao je prigušeno.
„Je l’ još uvek tvrdi da je ono njegova zemlja?ˮ
„Nije ništa manja budala nego što je bio pre.ˮ
„I? Šta si uradio?ˮ
„Ništa. Ali možda mu oni njegovi grmovi borovnica na proleće neće prolistati.ˮ Pritom se osmehnuo. Zapravo je manje-više samo podigao gornji desni ugao usne, ali oni koji su ga poznavali već su znali da je to sve što mu je pod stare dane ostalo od osmeha.
„Znaće da si bio ti.ˮ
„Neka zna! Hteo je da se okomi i na tvoju lipu. Smeta mu jer mu baca senku na baštu. Uopšte me ne zanima, da znaš. Nek se bakće sa onom međom koliko hoće, ali ovo je naša zemlja. To čak ni on ne može da ospori. I tvoju lipu neće niko da dira.ˮ
„Sitnolisnu lipu…ˮ
„Molim?ˮ Otac je digao pogled. Prvo prema meni, onda prema drvetu.
„Ovo je sitnolisna lipa. Nije lipaˮ, rekao sam reskim tonom. Imao sam loš dan. Lošu sedmicu. Loše mesece koji su se množili.
„Tomaž, molim te lepo. Šta pričaš?ˮ
„Znam da si uvek govorio da si mi posadio lipu…ˮ
„I jesam! Pravi slovenski simbol!ˮ
„…aliˮ, uzdahnuo sam, „ovo je sitnolisna lipa. Možda ne znaš kako izgleda prava lipa, možda si slučajno posadio pogrešno drvo, a možda me već čitav život lažeš. Ali ovo, oče, ovo je sitnolisna lipa. Prestani već jednom da se pretvaraš, molim te.ˮ
Otac je ćutke sedeo.
„Kako znaš?ˮ
„Šta kako znam?ˮ, pitao sam umorno.
„Da nije lipa.ˮ
„Ima manje listove. I drugačije cvetove. Piše ti u svakoj botaničkoj knjizi.ˮ
„Ne znam kakve ti knjige imaš. Za mene je ovo prava pravcata ponosna lipa i posadio sam je da bi se ti uvek sećao svojih korena, da bi mogao da se vraćaš u njen hlad, da imaš zdrav i dugačak život. Lipe mogu da žive gotovo…ˮ
„…hiljadu godina, znam. Ali ja neću dočekati hiljadu godina, oče. I ovo je sitnolisna lipa.ˮ
„Zašto bih, zaboga, svom sinu posadio sitnolisnu lipu? Posadio sam ti lipu. Simbol slovenstva…ˮ, otac je povisio glas.
„To si već rekao.ˮ
„…drvo koje od pamtiveka nudi zaštitu, sigurnost i sreću!ˮ
„Dosta više tog sujeverja, oče! Znam tvoje priče, ali za razliku od tvojih dragih lipa, u sitnolisne lipe udaraju gromovi, ispod njih se ne skupljaju prijatelji da skupa nazdrave, u njihovom zagrljaju se ne nalaze ljubavnici, njihov miris zasigurno ne donosi sreću i njihov šum ne donosi dobre vesti! Ne verujem više u tvoje glupe bajke! Ovo je obična, nebitna, prokleta sitnolisna lipa koja nije dobra ni za potpalu!ˮ, shvatio sam kako vičem. Kako, kao prebijen pas, grizem vazduh zbog prkosa i tvrdoglavosti.
Otac se okrenuo od mene. Njegov dlan se stisnuo u pesnicu. „Obični nezahvalnik!ˮ, rekao je tiho.
Kada je otac bio najbešnji, govorio je tako tiho da se jedva čuo. Oblio me detinji strah i odbrambeni instinkt.
„Da li zaista misliš da treba biti zahvalan za jednu jebenu sitnolisnu lipu?!ˮ
„Posadio sam ti lipuˮ, šapnuo je otac, ustao i otišao u kuću.
Pustio sam ga da zalupi i zaključa ulazna vrata. Onda sam seo u auto i odvezao se. Tada sam poslednji put video oca.

Otvorio sam oči, ustao bez reči i otkoračao bez osvrtanja kao što me je nesvesno naučio rođeni otac. Iz šupe s alatom sam se vratio sa starom teškom sekirom. Još jednom sam pogledao prema gore među zeleno lišće, a onda zamahnuo – jednom, dvaput, tri puta… zamahivao sam i zamahivao, a grane su se nemoćno tresle, savijale i lomile uz gromko pucketanje i praskove. Svaki zamah je zagrmeo, svaki put je lišće zadrhtalo, svaki put sam pokušao zadržati vazduh. Onda je odjednom tiho jeknulo, i nešto duboko u drvetu se prigušeno slomilo. Krošnja se polako nakrivila i deblo se kao slomljena kičma sagnulo ka zemlji. Drvo je klonulo mekano, teško i bespovratno. Njegov šum je odjednom utihnuo kao što čovek ispusti zadnji uzdah i moja sitnolisna lipa je ostala da leži nepomična. Nema više dobrih vesti.

NINA KREMŽAR (1993, Ljubljana), iz zbornika “RUKOPISI 42”, Dom omladine Pančevo, 2019.

sa slovenskog/slovenačkog prevela Natalija Milovanović

KRATKA PRIČA IVANE ŠARAC: JUPITER U XII KUĆI

proza

Pokupila sam skripte koje su se rasule po podu, zalupila vratima i zaključala. Sjela sam na zidić i odložila sve. Zapalila sam cigaretu i uvukla duboko. Izdahnuvši, napravila sam ustima dva koluta po zraku. To je jedino što sam u ovom trenutku još mogla napraviti dok sam se pokušavala sabrati. Na početak ispita neću stići. Pogledala sam na sat, ako krenem pješke propustit ću pola. Svjesna sam da je ova kazna zaslužena. Cijelo sam ljeto ljenčarila. Povremeno sam odrađivala jutarnju smjenu u lokalnom kafiću, imala dovoljno novca za tulumarenje i iskorištavala svaki trenutak za provod. I za još jednu jako bitnu stvar. Spavanje. Onda kad sam napokon trebala prestati s ljenčarenjem, svakodnevno sam odgađala učenje. Trebalo je generalno počistiti stan i napraviti šalšu za zimu, da ne propadnu rajčice koje sam dobila. Zatim je trebalo organizirati na brzinu Tein rođendan. Na to su otpala 2 dana. Trebalo je ofarbati ogradu na balkonu jer je temperatura malo niža, a kad zahladi opet neće biti pravo vrijeme. Kad sam već počela s farbanjem, onda sam neplanirano odlučila ofarbati i stolice jer sam shvatila kako me to opušta. Dok sam sve to napravila, nije više bilo šanse da se spremim za prvi rok. Propustila sam ga računajući na drugi. Znala sam oduvijek da je to sitnica koju moram promijeniti kad odrastem. Odgađanje. Jednom kad započnem, nije problem ništa dovesti do kraja. Samo je problem započeti.

Ipak se isplati pokušati. Ispričat ću se. Sreća u svemu je što mi je računovodstvo zadnje ostalo. Da se radi o nekom drugom predmetu, ne bih ni pokušavala. Ali za pola sata na ispitu mogla bih izvući prolaz.

Još dva dima i idem na autobus. Otići ću mirna. Ne zamjeram Limenom. Istina je da je trenutak jako nezgodan i da bi me mogao stajati budućnosti.

Ustala sam i potapšala ga. Ovo je ipak prvi put da nije upalio.

***

Sjela sam u Dreamersa. Sama. Još uvijek me ništa nije zabrinjavalo. Popila sam ležernu kavu, pročitala Jutarnji i prelistala Story, sve što je bilo u tom trenutku raspoloživo u kafiću. Odugovlačila sam s odlaskom doma. Naručila sam još jednu kavu. Kako je vrijeme prolazilo, bila je sve hladnija i gorča. Na kraju sam je popila do pola. Kući sam odlučila ići pješke. Bio je sunčan dan s malo bure u zraku. Prošla sam baš pored izloga s haljinom kojom sam se mislila nagraditi kad upišem godinu. Nije bila ista. Shvatila sam da me želudac boli od gladi i kupila pecivo s džemom. Jest ću kad dođem kući. U dvorištu me dočekao Limeni. Sad mu neko vrijeme neću moći priuštiti popravak. Pomislila sam da nazovem Edu, možda bi on mogao procijeniti kvar. Da, napravit ću to kad se malo sredim. Sigurna sam da mi baš Edo sad neće reći: Rekao sam ti. Iako mi je govorio, najviše od svih. Toliko da mi se u nekim trenucima činilo da mu je jako stalo da ostanem u Splitu. Njegova zabrinutost mi je bila smiješna, iako mi je godila. Eto, sad se ispostavilo da uopće nije bila bezrazložna. Zanimalo me samo je li prijateljska ili tu ima nešto više. Zaključala sam iza sebe, presvukla se i oprala ruke. Legla sam na krevet. Tada sam popustila suzama. Kratko, samo kratko. A onda ću se baciti na planiranje. Probudila sam se kasno. Trebalo mi je desetak sekundi da se sjetim da nije jutro iako jako svjetlo još uvijek prodire kroz rolete. I da se sjetim kako sam si upropastila život. Ne mogu upisati 2. godinu. Gubim stipendiju. Ne mogu dobiti ni dom. Tatina mirovina je dovoljna za platiti stan, ali kako ću se hraniti? Ne mogu prihvatiti nikakav ozbiljan posao ni kad bi mi ga netko ponudio. Svakako ću imati predavanja. Ako se ne mogu financirati, morat ću se vratiti doma. Druga je opcija odustati od fakulteta i pokušati se zaposliti. Na ozbiljnom poslu. Ne, to nije opcija. Pecivo na stolu u papirnatoj vrećici je propustilo mast i ostavilo tamnu mrlju na stolnjaku. Zidni sat je jučer stao. Pogledala sam na mobitel. 17 sati i 15 propuštenih poziva. Da, sad svi već znaju da nisam bila na ispitu. Vjerojatno misle da je to zato što nisam učila. A ja nikad nisam bila spremnija.

U tom trenutku mobitel u ruci mi zazvoni. Tei se moram javiti.

– Jesi ti dobro?
– Da..
– Sigurno? Sigurno si dobro? Ja… ne mogu vjerovati da se to dogodilo…
– Da, nisam izašla na ispit, sjela sam u krivi autobus – bila sam kratka.
– Nije bio ispit, pa ti ne znaš?
– Ne?
– Odgođen je za ujutro, dok svi malo dođemo k sebi. Ti ne znaš?
– Ne! uskliknula sam i počela se glasno smijati. Znala sam da je to djelo mog Jupitera u 12. kući. Nije prvi put da me spašava u zadnji čas. Nisam se mogla zaustaviti dok mi je Tea s druge strane prvo pokušavala nešto reći a onda odustala i strpljivo čekala da se smirim. Kad sam zašutjela, tiho je procijedila:
– Edo je sinoć poginuo.

***

Kao ukopana još uvijek sam stajala ispred oglasne ploče na fakultetu gdje su prije desetak minuta trebali biti izvješeni rezultati jučerašnjeg ispita iz računovodstva. Nisam prepoznavala lica oko sebe. Čula sam duboko mumljanje nepoznatih ljudi. Nekoliko puta su me tapšali po ramenu. Pokušavala sam se izmaknuti jer me to nerviralo, ali rame se nije pomicalo. Neko iza mene je glasno plakao, a laktovi su me gurali. Na ploči je stajao list bijelog papira. Znam da je na njemu nešto pisalo. Naprezala sam oči, ali nisam razaznavala slova. Sranje, pa ja ne vidim. Vid mi se skroz pomutio. Kako tako naglo i odjednom? Desnu nogu ugazila mi je cipela osobe koja mi se trenutak kasnije unijela u lice. Što ova hoće, ne razumijem je ni riječi. Gurnuli su me i sad više nije bilo čudo što ne vidim što piše na bijelom papiru. Odjednom je sve utihnulo. Nikoga više nije bilo ispred mene ni iza mene. Put do ploče je bio čist, a ja sam stajala na istoj udaljenosti. Rukavi jakne u mojoj ruci vukli su se po podu a marama oko vrata bila je puna vode.

Što ja uopće ovdje radim? – pomislila sam, okrenula se i krenula kući.

____________________________________________________________________

IVANA ŠARAC rođena je 1976. godine u Splitu. Piše kratke priče i poeziju. Priče su joj objavljivane u zbornicima i na stranicama književne grupe Novi književni val ( https://noviknjizevnival.wordpress.com ), čija je članica.

KRATKA PRIČA DRAGANE MOKAN IZ ZBIRKE “PUSTITE IM LAGANU MUZIKU”, Partizanska knjiga, 2019.

proza

IBUKA JE ŽELEO DA SLUŠA PUČINIJA DOK LETI IZNAD PACIFIKA – TEST PRVI

Ibuka se uvalio u sedište. Uzdahnuo. Prstima dodirnuo zaliske, pa desno uvo, i spustio dlan na koleno. Putnici su se još ukrcavali. Nejednaki ritam glasova u potrazi za mestima, uzdasi pri pakovanju torbi i vezivanju kaiševa. Sklopio je kapke i zapevušio: „Slatko mirisno borovo drvo… vrana jedan, vrana dva i vrana tri.” To ga je umirilo. Otvorio je oči. Stjuardese su izvodile svoj ples, kao pod vodom. Mogao je da ih zamisli sa štipaljkama na nosu, u kupaćim kostimima iste boje. Poleteli su. Inženjer i on su neko vreme gledali kroz okrugli prozor. Gde je ta lagana pesma koja čini život lakšim, uznemireno se prisećao teksta Madam Baterflaj. Melodija se lako gubila, ispresecana nespretnim podrhtavanjem aviona.
Nobutoši ga je dodirnuo po ramenu i pokazao mu sadržaj otvorene aktovke. Planovi, skice i uputstva za upotrebu. Linije, šabloni, objašnjenja, fusnote. Ibuka je znao da su inženjeru sve one urezane, iscrtane pod kožom i očnim kapcima, izrezbarene na jeziku i da jedva čeka da ih pljune. Žice pa trake, trake i makaze, glazura i gvožđe, stari koferi s tranzistorima. Nasmešio se. Šrafcigeri, portabl tranzistori, rekorderi. Ugledao je crnu kožnu futrolu ispod hrpe papira. Mehaničar je odmahnuo glavom. Strpljenje. Šraf, kabl, zavrtanj, strujna ploča, baterija. Sklopi. Rasklopi. Zujanje i škljocanje.
Konačno je iz torbe izronio uređaj. Mogao je da stane na dlan. Dugim prstima je u njega spretno utaknuo slušalice. Pružio mu ga je pažljivo, kao da je od sapunice. Kada ga je Ibuka konačno dodirnuo, bio je hladan i nepomičan. Stavio je slušalice na uši i kažiprstom pritisnuo prekidač. Čulo se klik, žica feder poluga, a zatim šuštanje trake.

_________________________________________________________________

DRAGANA MOKAN rođena je 1981. u Zrenjaninu. Živi i radi u Beogradu. Autor je zbirke poezije Kako mi je prošlo vreme (2003) i zbirke priča Pustite im laganu muziku (2019). Dobitnica je nagrada Ulaznica, Pčesa, Evenstar Festival Fantastike i finalista konkursa za poeziju i kratke priče Alma (Beograd) i Giuseppe Gioachino Belli (Rim). Poeziju objavljivala u časopisima i na portalima: Savremenik (Beograd), Afirmator (Beograd), Most (Sarajevo), Sveske (Pančevo), Sykoli (Budimpesta), Orbis (Kanjiža), Natron (Zrenjanin), Latica (Podgorica), Dometi (Sombor).

ROMAN ŽIVKA ČINGA “VELIKA VODA” (mak. “Големата вода” / Golemata voda, 1971.), Disput, 2019; ulomak

proza

Dodijelili su mi ga kao druga u stroju. Neka sam proklet, druga u stroju. Zadužiše me za njega, natovariše mi ga na vrat. Svatko tko je bio primjeran bio je zadužen za jednog takvog zločestog druga u stroju. Rekoh primjeran, proklet bio, zbog te riječi umalo ne zamrzih čitav svijet. Primjeran drug, primjeran pionir, primjeran skojevac, primjeran graditelj. Primjeran, što još sve ne, proklet bio, primjeran posranko. No takav je bio red, kunem se.
Bilo je proljeće 1946. godine, prvo proljeće poslije rata. Otad je sigurno prošlo tisuću godina. Sjećam se samo toga, uhvatilo je ružno vrijeme, snijeg. Mećava. Velika se snježna oluja nadvila nad zemlju i sve je rascvjetalo drveće zavila u led, u bijelo. I sve odjednom utihnu, izgubiše se prekrasni i bezbrojni zvukovi netom započeta proljeća, ništa, ništa nije ostalo od te lijepe, jake svjetlosti. Led. Toga se sa sigurnošću sjećam jer sam imao kratke proljetne hlačice sašivene od šarene talijanske deke. Snijeg je bio visok, do pasa. Sve, sve je pritisnuo, pokrio.
Mi smo bili tužna gomila gladne i prljave djece, siročad. Zločesti crni mali gadovi, kako su nas zvali dobri odgojitelji. Lovili su nas po poljima, vrtovima, šumama, po hambarima, stijenama, po debelom snijegu. Neka sam proklet, nismo se predavali. Nismo mogli znati da će nas odvesti u dom, pod krov, da će nam dati krevet, toplu kavu i krišku kruha s marmeladom, da to čine za naše dobro, da nas zbrinu, kao ni za sve ostale mučne rabote do detalja predviđene domskim redom. Zakonom, neka sam proklet. Dobro je to, no mi se svejedno nismo predavali, kažem vam, čitavo su nas proljeće poput zvjeradi lovili odredi dobrovoljaca Crvenoga križa, odredi odgojitelja i svakojakih lovaca.
Moram priznati, ja sam se brzo predomislio, nakon sedam dana. Sâm im se, proklet bio, predadoh. Dobro, rekoh, ne želim previše žalostiti srce svoga ujaka, Ilka Kostadinoskog, i svoje zlatne ujne, Kole Kostadinoske. Dobro, rekoh, izaći ću iz praznog hambara, dosta sam se družio s miševima. Ipak, moj ujak Ile, moj dobri ujko Ile, kada sam krenuo, na rastanku, kad mu pružih ruku da se pozdravimo, kunem se, ostavi vile kojima je čistio gnoj iz štale, obrisa ruke o koljena i prsa pa me zagrli tako snažno da mi se učinilo da će mi sve kosti popucati. Reče:
– Leme, sine! Leme, nećače, neću ti reći zbogom, ne bio ja Ile Kostadinoski ako te ne vratim s tog prokletog mjesta – to reče takvim glasom da su ga mogli čuti čak i oni koji su stajali kraj rijeke, kao da je želio da ga svi čuju. Uto odnekud zadihana pristigne i ujna Kola s mojim sestričnama Stojnom i Marom, mojim milim sestričnama. No ujko ostade muškarac, tada se ni na što nije obazirao, i dalje me je snažno držao uza se (sigurno nije osjećao moj bol), sve me je snažnije privijao uza se vičući: – Želim da mi vjeruješ, Leme, nećače! Tako mi ovoga zlatnog sunca, Leme, spasit ću te. (Gospode, sivo, snježno nebo veselo se otvara nad našim glavama, nazire se zraka sunca i ta nam blaga svjetlost pobjedonosno pokazuje da je proljeće. Neka sam proklet, proljeće.) – Vjeruj mi, Leme, ujkino, spasit ću te! (Na to je ujna naćulila uši! Njezine izbuljene oči kao da rekoše: – što, što?!) – Ništa, Leme – reče tiho ujak, a u očima mu zabljesnu suza, kunem se – samo neka prođu ove puste, gladne godine –reče. – Vidiš i sam, Leme – reče posve tiho – vidiš kako se teško živi, nikome nije dobro, sine. Što se može, milo, moraš poći u tu tamnicu.
Neka sam proklet, tako je rekao – tamnica. Ja zasigurno tada još nisam mogao znati što znači ta riječ, općenito sam bio vrlo prost i neuk. Sa svojih dvanaest godina potpisivao sam se EM jer nikako nisam htio zapamtiti slovo L, podsjećalo me je na nešto vrlo loše. Završio sam samo jedan razred i mislim da nisam bio za neke veće nauke. U to sam vrijeme, priznajem, poznavao tek malo riječi, a i to sve neke ružne, koje vam nikako ne mogu navesti jer su mi sada poznata njihova dublja značenja. Kad se samo sjetim svoga tadašnjeg rječnika, neka sam proklet, odmah se počnem preznojavati, duša mi se crveni od srama. Kunem se, baš u tom tužnom i vrlo žalosnom trenutku, u trenutku rastanka, na toplom bunjištu vidjeh kako jedan mlad, bijesan pijetao sa strašno užarenom kitom zvjerski nalijeće na jednu krotku kokicu koja je svojim nožicama čeprkala po gnojivu i, ni pet ni šest, besramno je povi poda se, ma u sekundi, tek što sam trepnuo, neka sam proklet, a da ona ne ispusti ni krk. Kako lijepa stvar, oni se prcaju, ali to nije bila moja riječ, kunem se. Tomu me poučio moj djed Kostadinoski, laka mu zemlja, zapravo – on bi tako rekao da je bio živ, da je opet ležao ovdje, pod strehom, grijući se na proljetnom suncu, izbacujući težak led iz grudi. Neka sam proklet, u takvom trenutku djed bi se sav topio, postajao bi plava, blještava kapljica. Ohoho, rekao bi mašući rukama, sve se činilo poletjet će u nebo, ohoho, prcaju se, Leme! Bio sam ljubimac svoga djeda Kostadinoskog i on me svemu podučavao. Znam i zašto mačke zimi po cijele dane i po cijele noći mijauču. Znam i za pse, i za krave, znam zašto me ujna ponekad mazi po glavi i daje mi kruha sa sirom samo da izađem iz kuće, znam i koliko moga dobrog ujku ljuti kad se vučem po stepenicama pa ne zna što će sa sobom dok ne izađem. – Hajde, idi, udavio se dabogda! – izbezumljivala bi se ujna u takvim trenucima. Kunem se, znam mnogo takvih stvari koje sada izostavljam jer moram odmah, odmah poći, spazio sam suze u ujninim očima. To me je već posve otjeralo. Neka sam proklet, da je potrajalo još jedan trenutak – mislim da bih umro, srce bi mi se raspuklo.
– Leme, zbogom, neka ti je u zdravlje, ali nemoj što bilo govoriti okolo jer će te zlo snaći, Leme, držala sam te kao da si moj, da znaš! Kao goluba sam te čuvala, da znaš!
– Oh – rekoh suosjećajući – oh, dobro, ujno – želio sam još koju riječ izustiti, no ona je još jače zaplakala i ja sam konačno morao, morao sam poći. Neka sam proklet, toliko sam želio da se taj trenutak produži, da pogledam na slatko bunjište. Najviše me ražalostiše krotke kokoši, užasnuh se pomislivši, bože, rastajemo se, gotovo je. Mislio sam, nigdje drugdje na ovome svijetu nema kokoši, i još takvih milih i tako dobrodušnih. No s moje strane bilo bi sasvim bezosjećajno svako zadržavanje, nisam želio previše žalostiti srca svojih dragih rođaka. Takav sam, proklet bio, po prirodi, ne želim ostati ni minute ondje gdje mi nije mjesto. A i te suze u ujninim očima; više volim smijeh. Kakav li sam nekada smijač bio, neka sam proklet, svi oko mene pucali bi od smijeha, mislio sam da mi nema ravna! A najčešće sam bio sâm, bez ikoga svog u životu. Ponekad kada bih se sjetio toga, kako bih se slatko, kako bih se luđački smijao, kao kakva sirota budalica. Neka sam proklet, nadolazio bi mi neki luđački smijeh, nikako se ne bih mogao zaustaviti. Sjećam se, i on se tako smijao, moj drug, Kejtenov sin, vidjet ćete, ludo se smijao. Neki iz doma, a posebno oni iz uprave, koji su mislili da znaju sve, govorili su da je malo udaren, da ni sam ne zna zašto se smije. No, neka sam proklet, on je znao zašto se smije. Sve ih je odreda prešao, takvih nam je govnara već svima bilo preko glave, kakav je to bio smijeh. Ono s drvom samo je on mogao smisliti, neka sam proklet. Ohoho, kako su se svi prešli, čak i tatica, drug Ariton Jakovleski. Nego, što sam pričao, o rastanku, da, te su me suze utopile. Znao sam da su lažne, znao sam da su nečiste, neka sam proklet, zašto plače kad će potom istoga trena ujaka živa pojesti zato što mi je rekao da će me vratiti. Kunem se, vidio sam kako ga je u tom času neprijateljski pogledala, da je mogla, vilama bi ga probola. Neka sam proklet, za tih sedam dana koliko sam bio sakriven u hambaru kamo sve ona nije poslala jadnog ujaka da me pronađe. Kunem se, tražili su me i pod kamenom i pod drvetom. O, bože! Sada zbogom, možda ću se jednom i vratiti da spasim ujaka – hajde, Leme, idi, idi, milo, kao da mi je govorio njegov tužan, nesretan pogled. A zapravo se nikako nisam mogao odvojiti od toplog, čarobnog bunjišta. Neka sam proklet, to mi je najviše zamućivalo um, sve sam pomišljao da se tu krije nešto veliko, nešto neočekivano, neka slatka tajna. Morat ću se vratiti jednoga dana, mislio sam, kleo sam se u duši.
– Zbogom, mile sestrične!
– Zbogom, Leme! Zbogom, lijepi bratiću Leme!
– Zbogom!
– Nikad se ne vratio dabogda! – ne izdrža moja dobra ujna, za sretan put na trećem me koraku blagoslovila. Neka sam proklet, blagoslov.
Pođoh ne posve tužan, pođoh s nekom čudnom, nepoznatom srećom, čitav sam put do Baske prešao sretno. Kunem se, blještalo je proljetno sunce, na snijegu još jasnije, još jače. Oh, kakva ljepota, vidik se širio posvuda naokolo, topio se snijeg, dok sam prolazio poljem, nešto je toplo poput struje ulazilo u mene, tresla me neka čudna, divna groznica.

s makedonskog preveo Ivica Baković

__________________________________________________________________

ŽIVKO ČINGO (Velgošti kraj Ohrida, 1935 – Ohrid, 1987), klasik makedonske književnosti druge polovice 20. stoljeća. Studirao je književnost, radio kao učitelj, urednik časopisa, kao novinar na Radio-televiziji Skopje, zatim u Centru za političke studije, bio je savjetnik u makedonskom Ministarstvu kulture te ravnatelj Makedonskog nacionalnog kazališta. Bit će i utemeljiteljem te predsjednikom Makedonskog društva pisaca. Dijelom je novog vala makedonskih pisaca koji su se pojavili na književnoj sceni nakon Drugoga svjetskog rata.
U novelistiku je uveo nove teme, kritički odnos prema stvarnosti, metaforički i simbolički izraz te specifičan odnos prema raznorodnosti jezika. U gotovo svim djelima zaokupljen je dramatičnim političkim, društvenim i gospodarskim promjenama u doba rata i poraća, o kojima piše s ironijskim odmakom. Majstor je jezične stilizacije, fabuliranja, psihološkog portretiranja likova i aktualizacije svagdašnjice. U realističke načine pisanja unosio je naturalističke, fantastične i groteskne motive.
Pisao je kratke proze, romane i dramske tekstove. Autor je osam zbirki kratkih priča, triju romana, isto toliko filmskih scenarija. Posebno se ističu njegove knjige novela Paskvelija (1962), Nova Paskvelija (1965) i Zaljubljeni duh (1976) te romani Srebrni snjegovi (Srebrenite snegovi, 1966) i Velika voda (Golemata voda, 1971). Autor je drama Obraz (Оbrazov), Klokanov skok (Kengurski skok), Makavejski praznici itd.

Roman Velika voda donosi kolažnu priču o dvanaestogodišnjem dječaku Lemu, ratnom siročetu kojega ujak i ujna više ne mogu uzdržavati te ga u proljeće 1946. smještaju u dom za ratnu siročad. Bivša ustanova za liječenje kriminalaca pretvara se u sklopu nove komunističke države u sasvim posebno edukativno središte s ciljem stvaranja novoga čovjeka, koje svojom organizacijom i postupcima podsjeća na zarobljenički logor.
Odabrana pripovjedna perspektiva ona je dječaka Lema koji u prvom licu pripovijeda svoja sjećanja na djetinjstvo i mladost provedene u sirotištu sve do zime 1949. godine, opisujući niz čudesnih događaja koji su obilježili njegovo i odrastanje ostale djece u visokim zidom ograđenom domu.
Napisan evokativnim, lirskim stilom ironijskog distanciranja, u kojemu je česta upotreba metafora i slika, istovremeno je to i realističan, a na trenutke i surov roman koji pripovijeda prijelaz iz doba nevinosti u svijest o čovjekovoj limitiranosti, ali i o povremenoj mogućnosti njezina prevladavanja.
Taj klasik suvremene makedonske književnosti preveden je na više svjetskih jezika, među njima francuski, engleski i talijanski, adaptiran je za kazalište, a 2004. dobio je i filmsku adaptaciju.

ZBIRKA PRIČA NEVENA UŠUMOVIĆA “ZLATNA OPEKLINA”, Sandorf, 2019; ulomak iz priče “HEJ, SLAVENI NEUBAUTENI”

proza

6
Borghesia nas je ubila u pojam. Njihovi beatovi bili su užasno prodorni, nismo se imali gdje sakriti od njih. Sjećam se da smo brat i ja, ne napuštajući stadion, sjeli pokraj plave žičane ograde i proklinjali cijeli svijet. Nepodnošljivo glasna repetativna elektronika valjala se sa scene, a publika se skrivala po tribinama, iza ograde. Noć je već pala, bio sam umoran i pijan, počeo sam gurati zemlju u uši da bih nasmijao brata. Nije mu bilo smiješno.

7
Dok je moj brat živčanio u raljama naše elektronske avangarde, bez razumijevanja za proširenje tjelesnih dimenzija koje takva muzika u sebi krije (nije li već silina glavobolje bila znakovita dimenzija, novo iskustvo?), ja sam malo prošetao uz stadionsku ogradu, susreo našeg subotičkog prijatelja, noise gitaristu zvanog Mechka, bez koga nijedan festival u blizini nije mogao proći, a zatim i neku grupu mladih Subotičana, među kojima je bila i slikarica Ljilja čiji su roditelji imali kuću u Medulinu. Rekao sam joj gdje spavam, pa je odmah samilosno pozvala mene i brata k sebi, i to na nekoliko dana! Oduševljeno sam pristao, a kako je pokraj mene bio i Mechka i slušao cijeli razgovor, uspjelo je i njemu uvaliti se Ljilji u aranžman. Ostao sam s njima još neko vrijeme, popio još koje pivo s novim prijateljima, bendovi su se mijenjali, a Ljilja je bila toliko draga da nisam imao potrebu da pratim što se na sceni događa.
Vratio sam se napokon bratu s dobrim vijestima, on me gledao kao da ne vjeruje da sam ponovo pokraj njega i da sve to može biti istina. “Medulin?!”, ponovio je našu novu čarobnu riječ. Ali nismo uspjeli puno razgovarati o tome jer se u mraku, na sceni, nakon ljekovite tišine, pojavila poznata krhka, jezovita figura Blixe Bargelda. Einstürzende Neubauten penjali su se na scenu i već onako usput, da se zna tko je glavni, pravili buku, kao da uklanjaju smiješne scenske rekvizite pred sobom. Iz pozadine su N.U.Unruh i F.M.Einheit dovlačili svoju limariju pod mikrofone, neviđene konstrukcije željeznog otpada koje su koristili kao udaraljke, uključujući i ozvučena kolica za supermarket. Lijevo od Blixe svoju poziciju zauzeo je elegantni basist azijska lica Mark Chung, a desno njegova sušta suprotnost, divlji, dugokosi Hacke. Iz publike su krenula dovikivanja, širila se sasvim posebna vrst nelagode. Do danas nisam shvatio zašto je netko od njemačkih frajera iz publike bacao plastične tomahawke na Neubautene – njemački humor!?
Nervoza je eskalirala kada je Blixa uzeo mikrofon. Reflektori su ga osvijetlili, članovi benda tiho su brujali svojim instrumentima. Ono što je Blixa govorio nije bio nikakav uvod, nikakva pjesma; “Blixa je bijesan”, rekao je moj brat sa strahopoštovanjem, “ljut je na organizatore… šalje ih sve u pičku materinu… za Pulu kaže da je obična rupa i da uopće ne bi došao da je znao da će svirati na ovom jadnom stadionu…” Potpuno sam se otrijeznio dok mi je brat pokušavao prevesti Blixinu srdžbu. Obuzeo me je strah da Neubauteni uopće neće ni svirati i da je to to, Blixa će reći svoje i svi će se povući. “Kaže da će svim njemačkim menadžerima i agencijama koji su sudjelovali u organizaciji ovog festivala jebati mater kad se vrati u Berlin… čovječe, samo psuje”, više nije bilo potrebe za prijevodom jer Blixa je već pljuvao u mikrofon od jeda i udarao po gitari. E tu se i bend uključio, i buka, najljepši val sve snažnije i sve obuhvatnije buke valjao se kroz publiku tako da su nam trnci prolazili cijelim tijelom.
Približili smo se stejdžu što smo mogli više i zurili u naše malo božanstvo, Blixu. Ja nikako nisam mogao uživati u koncertu, činilo mi se da je sve na rubu eskalacije sukoba, F.M.Einheit je svako malo ostavljao svoje instrumente i kružio poput neke zvijeri uz sam rub scene i prijetio s jednim od onih plastičnih tomahawka u ruci nekim, činilo se, njemu znanim likovima u publici. Inače nam je od samog početka festivala bilo čudno zašto Neubauteni nisu posljednji bend. I upravo je tu moralo pući.
Ne znam jesu li Neubauteni bili na sceni puni sat, ali svima nam je bilo premalo kada su se povukli sa scene, nastala je velika galama i nakon desetak minuta Blixa i drugovi pojavili su se na sceni. Neki tehničari su im prišli i raspravljali se s njima, očito se nisu mogli složiti oko nastavka programa, do sada nikome nisu dopuštali bis. Bend je već počeo muzicirati ne obazirući se na ljude koji su još stajali na sceni pokušavajući ih zamoliti da prestanu sa svirkom, tražeći, po svemu sudeći, od njih “da poštuju protokol”. Svi članovi benda stali su na prvu liniju scene, pjevali ponosno i nepokolebljivo, dok su im tehničari isključivali ozvučenje i reflektore. Kada je Blixa shvatio da su mu isključili razglas, jednim potezom skinuo je gitaru sa sebe tako da je napravio krvavu posjekotinu po cijelom licu. Einstürzende Neubauten stajali su na kraju u potpunom mraku, udarali ritam rukama i pjevali. Svi mi u publici pratili smo ih kako znamo u tome, pokušavajući produžiti trenutak u kojem je zapravo sve stalo, u kojem smo zaista mogli osjetiti što znači kada je svemu kraj.

__________________________________________________________________

NEVEN UŠUMOVIĆ rođen je 1972. godine u Zagrebu, odrastao u Subotici. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju, komparativnu književnost i hungarologiju, studirao turkologiju. Kao knjižničar radi od 1996. godine u Knjižnicama grada Zagreba, a od 2002. godine u Gradskoj knjižnici Umag.
Objavio je zbirke priča “7 mladih” (1997.), “Makovo zrno” (2009.) i “Rajske ptice” (2012.) te roman “Ekskurzija” (2001.). Izbor priča “U stočnom vagonu” objavljen mu je u zasebnoj knjizi 2014. godine u Beogradu. Uvršten je u američke antologije “Best European Fiction” i “Zagreb Noir”.

kratak ulomak iz romana “PO ŠUMAMA I GORAMA” MILENKA BODIROGIĆA, Orfelin, Novi Sad, 2019.

proza

U Varaždin je došao u proleće, možda četiri meseca nakon onog prebijanja. Alojzija ga je zamolila da ode kod tetke, njene sestre Bjanke, da se skloni iz Bugojna, jer ona, kazala je, strahuje za njega u Bugojnu. Uostalom, kazala je, on voli Bjanku i Varaždin. Govorila mu je kao da je dete i kao da su ferije, one zimske, ili one letnje, i kao da se on, pun radosti, kao nekad, sprema tetki u posetu, u ušukani grad u kome se on ponekad, ne bez ushićenja, osećao kao devojčica. Za njega, tada, u detinjstvu, Varaždin je bio ženski grad, mek i slobodan, oprečan muškom Bugojnu, grad kojim je vladala slobodoumna kraljica Bjanka, bela, čista, spremna da mu ga, taj grad, povremeno pokloni kao, kazala bi, kuću za njegove lutkice. On, naravno, nije imao nikakve lutkice, i nije nameravao da ih ima, ali sama mogućnost da ih ima, koju je teta Bjanka nagoveštavala, činila ga je radosnim. U Varaždinu je, tada, činilo mu se, mogao da bude sve što hoće, pa i ona devojčica o kojoj je maštao, koja mu je nedostajala da bi bio potpun, a koju je Bjanka pronicljivo njušila. Bela je kraljica imala nos za eskapade življenja i zato ga je, verovatno, kazao je, puštala da sam satima tumara grobljem i čudi se kamenim i brončanim draperijama dodirujući ih prstima i dlanovima, da zuri u tužna lica žena i anđela ophrvana teatralnim bolom i u mršava tela raspetih isusa.

Njemu je sve to, kazao je, bilo nekako prisno i drago, a opet meko i ženskasto naspram strogoće belih, nakrivljenih nišana i pravougaonih surih i crnih nadgrobnih ploča i krstova koje je viđao po Bugojnu. Ali i jedno i drugo, bio je siguran, beše uzaludno i besmisleno, ispod svega su se krila rastočena tela za koja uskrsnuća nije bilo ni u raju ni u dženetu, i nad kojima nijedna tužbalica nije dostatna, i smrt mu se, tada, u Varaždinu, po prvi put učinila neminovnom, neumoljivom, neovisnom od ljudskih strategija zataškavanja, i drhturenje sa kojim se vraćao sa groblja nije uspevala da umiri ni Bjanka svojim milovanjima, Bjanka koja mu se najednom ukazala kao detronizovana kraljica, izgubljena i nemoćna, i tim draža. Nejaka, zbačena, bespomoćna i poražena, zadržala je ona, za njega, još dugo nešto od svog kraljevskog sjaja i sad ju je, sad kad je bila razbaštinjeno visočanstvo, zaista moga voleti i samo se njoj, Bjanki, jadao i ispovedao. Lepa teta Bjanka, graciozna teta Bjanka bila je prvo svrgnuto božanstvo, začetnik njegovog panteona tužnih bogova koji će vremenom izgraditi.
Alojzija je, kazao je, bila u pravu: on je nekada voleo Bjanku i Varaždin.

MILENKO BODIROGIĆ (Jugoslavija, 1964.)

________________________________________________________________

Roman Milenka Bodirogića „Po šumama i gorama“ preuzima svoj naslov iz prvog stiha poznate partizanske pesme, jer u tom romanu dva čoveka zaista hodaju po šumama i gorama, tragajući za onom zemljom koja se pominje u drugom stihu kao naša zemlja. Pa gde je onda ta naša zemlja?
Rajić, hodač i hodočasnik revolucije, ovo će pitanje pomeriti s onu stranu svake nostalgije i prepoznatljivih praksi sećanja. On je vodič u potrazi za tom zemljom i za imenima i sudbinama ranog partizanskog pokreta kroz koji je ona i nastajala. Na hodanjima po Fruškoj gori, Kalinu, Crepoljskom, Kalničkom gorju, Pohorju i Triglavu, Rajićev put ka Jugoslaviji fizički vodi naviše, ka šumama i gorskim vrhovima, dok istovremeno pripovedno ponire u jugoslovensku povest.
Svako saznanje tu se skupo plaća, naročito u društvima koja su zaratila protiv svega jugoslovenskog. Na takvoj sceni, Rajić izgleda kao nekakav hidalgo od Druge Jugoslavije, vitez tužnog lika, što se u pratnji svog hroničara otisnuo u svet koji je poludeo i izopačio sve vrednosti.
Dva čoveka hodaju planinama i šumama svoje negdašnje zemlje koja se raspala u krvi, koje više nema, ali koja je stvarnija od svega što je iz njenog raspada nastalo. U tim hodanjima oni napuštaju gradove i postaju jadne i lepe umiruće zveri, oslobođene svakog zla. (sa stranice izdavača)

“BOLDVIN”, ROMAN MILICE VUČKOVIĆ, Lom, 2019; ulomci

proza

Jedan dan su me bolele noge godinama, i, prosto, nisam mogla više da izdržim. Čak je i pesničenje prestalo da pomaže, a glavu mi je jedino smirivala pomisao na neke ogromne tregerice okačene o oblak, sa kojih bih visila, ljuljala se i posmatrala sve pod sobom, u želji da nikada ne dotaknem zemlju i ne osetim pritisak gravitacije.

***
Brzo sam se obukla, obula vunene čarape, gumene papuče i izašla iz sobe. Polako sam zatvarala vrata da nikoga ne probudim. Nisam se ni okrenula kada je neko iza mojih leđa iznenada ciknuo, uplašila sam se da nisam nekom stala na nogu, da nisam nekom prebila prste?! Dobro jutrooo, kaže, rastegnuto i veselo, pa shvatim, svi prsti su na broju samo neko ima potrebu da i u cik zore ciči i bude dobro raspoložen. To bi trebalo detektovati kao problem, a ne moju mrzovolju. Nerado sam se nasmejala i potvrdno klimnula glavom. Nikada mi taj višak ljubaznosti nije prijao, ujutru posebno ne, nemam ništa ni protiv koga, ali mislim se, ženo, nemojte meni molim vas, ni ne poznajemo se. Očito neka ženica što ovde radi, treba se čuvati takvih, jedan nepromišljeni upliv u razgovor ili bilo kakvo brčkanje u istom značilo bi obavezu. Posle određenog vremena smatralo bi se normalnim da svaki put razgovaramo kad se sretnemo. Zato, jezik za zube i mimika može da kaže šta treba umesto mene. Mimika je i ostala u hodniku da se praćaka na suvo pred tom ženicom. Da imam dvojnicu nazvala bih je Mimika.
„Zbogom Mimika!“ kažem joj i ostavim njih dve iza sebe, a ja se uputim ka kuhinji da uzmem kafu i nešto za doručak.

***
Čak je i Komšinica retko kupovala ananas, možda ga je devedesetih u našoj zemlji slabo i bilo. Naletela sam nedavno na stare fotografije u svom računaru. Na bar dvadeset fotografija nalazili smo se Borko i ja, u raznim delovima našeg starog stana u predgrađu koji je otac dobio od vojske, tačnije u svakom mogućem ćošku tog stana (iako taj stan nije ni imao puno ćoškova), ni manje ni više nego držeći baš ananas. Lica su nam na svakoj fotografiji bila razdragana, prepuna utisaka, smešaka i rupičastih obraza, kao što je mešen hleb prepun palčeva. Držali smo ananas u ruci, na glavi, ležali s njim u krevetu, stavili smo ga na wc-šolju i klečali pred njim sklopljenih ruku kao da mu se molimo, cereći se malim rumenim licima od plastelina. Setila sam se da je to bio dan kad je mama prvi put kupila ananas, naš ananas, i donela ga u kuću. Borko je govorio kako vrh ananasa liči na palmu a ja ponovo nisam znala šta je to jer nikad ranije nismo bili na moru, sve do tog puta kada su nas u goste pozvali neki očevi prijatelji, ratni profiteri koji su imali stan na primorju, da besplatno letujemo kod njih. Nisam znala šta su ratni profiteri, ali sam znala šta su profiterole, vodio nas je jednom u poslastičarnicu otac moje najbolje drugarice. Od njega smo pozajmili „Fiću“, natovarili gepek gajbama krompira, paketima brašna, mleka i šećera, a zadnje sedište smo napunili željama i maštarijama o tom moru koje je jedna velika voda, navodno slana kad je poližeš, i krenuli. Put je bio spor i vreo, i dok mi se slani znoj slivao niz lice, hvatala sam ga jezikom kao što žaba hvata muve i smešila se u sebi. Jedva sam čekala da uhvatim jezikom to more i vidim da li je sve to najobičnija laž. More se, ni manje ni više, ispostavilo da je stvarno slano.

***
Dve vojne enciklopedije sa očeve police bile su tačnog formata za jednu tablu oblande, deset enciklopedija, pet oblandi. Ukoričene u braon kožu sa zlatnim slovima, ređala sam ih po oblandama stalno istim redosledom: Abadan-Brčko, Brdo-Foa, Foča-Jajce, Jakac-Lafet, Lafos-Naukrat, Nauloh-Podvodni, Podvodno-Ratna mor., Ratna priv.-Spahije, Sparta-Tirana, Tirani Žužul. Uvek sam ih ređala tačnim redom bez preskakanja, i znala sam napamet naslov svake. Otac, kad bi došao kući iznova bi i iznova galamio što se vojne enciklopedije Jugoslavije ređaju po oblandama, a mama bi ga sasvim jednostavno ućutkala; jel voliš da jedeš oblande, voliš, i on bi ućutao. Ja sam za to vreme lizala fil iz činije i recitovala, Abadan-Brčko, Brdo-Foa, Foča-Jajce… Oca bi to iz nekog čudnog razloga raznežilo i odobrovoljilo, a ja sam recitovala svaki put sve brže, nekada i po dva puta, kao bajalicu: Abadan-Brčko, Brdo-Foa, Foča-Jajce…

***
Vukla sam se do svoje sobe, čini mi se, satima, i najzad se zaključala unutra. U sobi sam bila potpuno sama, sasvim sama, bez igde ikoga. Sama kao šarena varalica kojom pecam po praznom moru. Ideja o praznom moru je nešto najstrašnije što mi je ikad palo na pamet. Potpuno prazno more je strašnije od mora punog ajkula.

***
Promenila sam svoje navike i počinjala sam da pijem odmah po dolasku na posao. Pila sam najčešće votku umesto prve kafe, a predveče bih prešla na viski. Posle mesec dana pila sam više od svih njih, pila sam flašu viskija dnevno. Dobacivanje iza mojih leđa je prestalo, primljena sam u pleme babuna. Oduvek sam znala da se uklopim.

***
Ne patiš ni od kakve smrtonosne bolesti, kaže, ali nam tvoji rezultati ukazuju na jednu, kako bih rekao, sveopštu zapuštenost organizma. Vanja, ne čujem te, kažem. Moramo malo da povedemo računa o tome, kaže, o ishrani, o spavanju, moramo da vodimo računa o zdravlju, ne moram to da ti pričam, znaš i sama. Vanja, ne čujem šta pričaš, ne čujem te, čujem samo bol, čuješ li me, bol, boli me, bolivija, boldvin, da li se čujemo? Vanja je drobio nešto sam sa sobom, nisam ga slušala, nije ni on mene, bili smo sami, svako za sebe, iako smo sedeli u istoj prostoriji, sve dok nije došao Boldvin. Boldvin se pojavio u meni kao larva, niotkuda, tiho i strpljivo. Čekao je dugo da mu dam ime, da prestanem da ga ignorišem, da prihvatim da postoji i da mu dozvolim da poleti. Boldvine, evo, pokloni se, kažem mu. I ta tvoja izopštenost, kaže Vanja, i dalje priča sam, kao da nas dvoje nismo tu. Ti nisi prva koja je mlada zbog alkohola dobila šećer, kaže. “

***
Zapalila sam cigaretu i počela da je vrtim po obodu piksle, htela sam da pretvorim gornji ravni zapaljeni deo u oblu kupicu tako da čitava cigareta liči na raketu sa tim vrhom, pa sam onda ponovo uzela dim, pa ponovo oblikovala vrh u kupicu i sve tako dok nisam popušila celu cigaretu. Prosečna cigareta je u sebi sadržala desetak takvih kupica i desetak puta bivala raketa kojom sam bezuspešno pokušavala da se lansiram negde drugde.

_________________________________________________________________

MILICA VUČKOVIĆ je akademska slikarka, rođena 1989. u Beogradu. 2014. objavljena joj je zbirka kratkih priča “Roj” (Apostrof), a 2017. dobila je prvu nagradu na Biber konkursu za priču “Jedu ljudi i bez nogu”. Njen prvi roman, “Boldvin” (Lom, 2019.) našao se u užem izboru za Vitalovu nagradu.

KRATKA PRIČA MARIJE PILIĆ IZ ZBIRKE “LUĐACI I DJECA”, Disput, 2019.

proza

RADUJ SE

Točno u sedam sati ujutro, svakog dana, počinje televizijska emisija “Raduj se”. Uvodna glazba, u pokušaju da bude što vedrija, s histerijom ulazi u tuđe domove i pospane glave njihovih stanara. Masira mi mozak svojim poznatim, nervoznim prstima. Pridružuje joj se pištanje čajnika. Dok ulijevam kupuću vodu u šalicu, ne vidim ukočen osmijeh voditeljice. Ali čujem ga. Takav namješteni osmijeh promijeni boju glasa kao da joj neke životinjice prtljaju po glasnicama.
Problem nastaje već u naslovu. Raduj se! Imperativ. Naredba. Na samom startu isplivaju mi obrambeni mehanizmi kao bodlje na ježu. I svaki put kad voditeljica kaže “Raduj se!”, osjetim mrak u sebi. Crnu rupu koja se širi kao vatra po tragovima benzina. To prijateljsko obraćanje u jednini pikne me u živac. Suviše ležerno i intimno. Trik kojim pokušavaju pridobiti ljude koji još žale za snovima koje su ostavili u toplim krevetima kao ljubavnike na autobusnim stanicama.
Stavljam žlicu meda u čaj i promiješam. Narežem nekoliko pravilnih kocki kolača koji je ispekla Bokijeva mama. Nekad stvarno poludi s tim kolačima. Valjda neka vrsta terapije. Po količini ispečenih kolača najčešće mogu procijeniti u kolikom joj je rasulu privatni život. A ako krene s tortama i kompliciranim kremama, strah me pokucati na njihova vrata.
Pažljivo, brzinom artritične starice, nosim kolače i do vrha punu šalicu čaja u dnevni boravak.
Odlažem šalicu i tanjur na drveni stolić. Iz nekog razloga čaj mora biti poslužen s vremenskom točnošću uzimanja antibiotika.
“Hvala, mišek”, odgovara baka udobno zavaljena u svoju fotelju. Stari ljudi su robovi navika, pa tako moraju imati i vlastitu fotelju. Svaku epizodu te masovne hipnoze za umirovljenike prati jednakom fanatičnošću s kojom odlazi na nedeljne mise. Sat vremena pilji u televizor sa spokojnim osmijehom kao da promatra dječju igru u parku.
Jedino dobro što emisija nudi jesu informacije o izložbama, kinopredstavama i nekim drugim kulturnim događajima. Baka zadržava isti blesavi smiješak s kojim gleda i uobičajene patetične priče koje emisija izvrti, ali nikada ne ode ni na jedan događaj.
“A vidi kako su lijepo kuću uredili!” povikne baka i razdragano pljesne rukama.
Kimnem i iz unutrašnjosti iscijedim kapljicu osmijeha.
Nemam ništa protiv bake. Ali u zadnje vrijeme osjećam se kao Bokijeva mama za štednjakom. Samo što još nisam pronašla svoj ispušni ventil.
Zatvaram se u sobu. Navijem glazbu da nadglasam prpošne zvukove emisije i odgovaram na mailove.
Pri završetku emisije izađem provjeriti treba li baki kupiti novine. Tada najčešće čita osmrtnice. Totalno morbidno i neprimjereno.
Zateknem baku u ružičastom kućnom ogrtaču kako bosa pleše na kuhinjskom stolu. Neobičan, dotad neviđen sjaj igra se sa starim, izgužvanim licem. Bila je to mlada, razigrana djevojka koja je u tišini sanjala negdje duboko unutar starice. I sada se probudila. Preuzela bakine pokrete nemilosrdno kao što se radi s lutkama na koncu. Stojim nepomično i zbunjeno promatram kao da pokušavam odgonetnuti neko umjetničko djelo. Obuzme me panična mješavina smijeha i straha da se ne ozlijedi.
“Bako, molim te, siđi!” poviknem sa žurbom u glasu i nježno je primim za ruku.
“La-la-la, hi-hi-hi!” nastavlja ne primjećujući me. Od vanjskog utjecaja štiti je neko nevidljivo staklo.
Izletim iz stana u prugastoj pidžami i starim čupavim papučama. Mahnito kucam na susjedna vrata. Boki otvara s osmijehom koji je preuzeo protiv njegove volje. Intenzivni miris trave vrisne mi u lice.
“Jebote, Boki, kakve si mi to kolače dao?”
“Jesu dobri, ha? Rekao sam ti da su posebni”, namigne usporeno kao lik iz crtića. Da je barem tako namignuo i prvi put. Možda bih shvatila da kolači nisu posebni po bogatoj čokoladnoj kremi.
“Baka je pojela pola tacne!” opalim ga dlanom po ćelavoj, koščatoj glavi.
“Bez brige, vjerojatno će samo malo bolje zaspati.” Nastoji biti ozbiljan, ali udica smijeha podrhtava mu u kutu usana. “Što radi sad?”
“Raduje se”, odgovorim i zgrabim džoint iz Bokijeve ruke. Uvučem radost duboko u pluća, duboko do osobe koja sniva negdje u meni.

____________________________________________________

MARIJA PILIĆ rođena je 1987. godine u Zagrebu. Živi u Zaprešiću. Diplomirala je na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu, a trenutno radi u privatnom poduzeću kao suradnik za farmakovigilanciju.
Pisati je počela 2013. godine s pohađanjem radionice pisanja kratke priče. Dosad je objavila desetak priča i pjesama u prozi različite tematike: od običnih životnih, svakodnevnih priča, satiričnih, priča ljubavne tematike, do SF-a, fantasya i horora. Priče su joj objavljene u časopisu za fantastičnu književnost UBIQ te u zborničkim publikacijama Marsonic i Istrakon.
S pričom “Buđenje” ušla je u deset najbolje plasiranih naslova prijavljenih 2014. godine na natječaj za najbolju priču Književnoga kruga Karlovac. Priča “Sofija” predstavljena je na festivalu SF i fantasy književnosti Istrakon godine 2015. te je otisnuta u zborniku Dvojnikov skok. S pričom “Chandelier” 2015. godine pobijedila je glasovima čitatelja na internetskom natječaju “Napiši priču”. Priča “Ormar” uvrštena je u zbirku SF-priča Marsonic godine 2016.
Godine 2018. u sklopu edicije “Zaprešićki autori online” (nakladnici: Knjižnice grada Zagreba i Gradska knjižnica Ante Kovačića Zaprešić) u elektroničkom joj je formatu objavljena knjiga priča Iskliznuća.

(AUTOBIOGRAFSKI) ROMAN VESNE MARIĆ “PLAVA PTICA”, 12/2019, Sandorf, ulomak

proza

Dobro jutro, komšija

Sjećam se te TV snimke koja je kasnije postala legendarna. Prosvjednici hodaju ulicama Sarajeva i najednom svi zajedno zaliježu poput duge trave koja se povija na vjetru. Ljudi su se ogledavali, unezvijereni, pitajući se što im je to prozujalo pored glava i tako grubo srušilo onu djevojku. Djevojku iz Dubrovnika, studenticu, na jednom od mostova oborio je snajper i njeno je tijelo ležalo ispruženo u prljavoj, plitkoj Miljacki. Ona je bila prva žrtva rata.
Snajperi su se skrivali u Holiday Innu, izgrađenom osam godina ranije za Zimske olimpijske igre 1984. godine. Ispočetka je ljudima prirastao srcu. Davali su mu nadimke kao „jaje na oko“ zbog žutog pročelja koje bi zimi provirivalo kroz nanose snijega. Nedjeljom bi svi onamo išli na kavu. Bilo je to mjesto svih mjesta u gradu. Za vrijeme rata, u hotelu su bili smješteni strani novinari, koji bi noći probdjeli u mračnim i hladnim sobama, razmišljajući o smislu života i o tome što su uopće radili ondje, dok su granate uništavale i posvuda ostavljale ožiljke na prestravljenom gradu. A na početku rata, toga sunčanog proljetnog dana, u istim su tim sobama sjedili snajperisti koji su pucali u mnoštvo pod sobom. To sam gledala u prijenosu uživo, s obitelji, u našem dnevnom boravku u Mostaru. Pojam „reality TV“ još nije ni postojao.
Kad je djevojka pala pogođena, kost nam je stala u grlu. Majka je odmah u panici telefonirala sestri u Sarajevo. Provjeravanje jesu li rođaci i prijatelji živi ubrzo će postati omražen i redovan dio naših života.
Radio je glasno pozivao na ulice. Voditelj je rekao da moramo „pobijediti tirane“. Već smo danima prosvjedovali. „Dobro jutro, komšija“ bio je novi, čovjekoljubivi moto, koji je svim silama zagovarao multietničku Bosnu i Hercegovinu. Sudjelovala sam u tome otvorena srca i strčala se niz stepenice na ulicu. Toga dana okupljenih je bilo manje. S brda je dopirao zvuk strojnica, koji nikada prije nisam čula. Zvučala je bizarno, ta prava paljba strojnica: kao cvokot zuba ili kad profesionalni krojač radi za šivaćom mašinom. Nije bila ugodna pomisao da bi taj cvokot sad lako mogao biti smrtonosan, za razliku od nečega što bismo čuli samo u američkim akcijskim filmovima. Toga smo dana otišli kući ranije, a sljedećeg jutra nitko nije rekao „Dobro jutro, komšija“.
To, doduše, nije bio moj prvi susret s ratom. Nekoliko dana ranije, dok sam se vraćala iz škole, gromoglasna eksplozija zatresla je grad. Prozori oko mene popucali su, ljudi su vikali, tlo je podrhtavalo i svi su bježali u različitim pravcima. Rat je doslovno započeo velikim praskom, a naš je svijet skončao istom bukom iz koje se i rodio milijardama godina ranije. Nisam znala što bih i umjesto da slijedim instinkt i bacim se na tlo (kao u partizanskim filmovima), otišla sam kući. Pokucala sam na susjedova vrata pa smo pokušali dokučiti odakle je eksplozija došla. Promatrali smo obzorje s njegovog balkona. Dimilo se sa sjeverne strane grada. Rekao je: „Mora da je Sjeverni logor.1 Otamo se dimi.“ Kimnula sam. Nisam imala pojma gdje je Sjeverni logor niti je li to što govori istina.
Bio je oblačan proljetni dan, bilo je toplo i tek smo počeli izlaziti u kratkim rukavima i piti kavu na terasama. Bagremovi cvjetovi zamirisali su ulicama i bilo je to moje najdraže doba godine.
Zaputila sam se prema dućanu u kojem je majka radila, jer sam htjela vidjeti što se događa u gradu. Ljudi su stajali uokolo u velikim grupama. Vladala je konfuzija i svatko je govorio nešto drugo. Djeličci razgovora zapinjali su mi za uši: „Ne vjeruj nikome. Svi lažu.“ „Kažu da se radilo o cisterni punoj nafte, vozač je bio u kabini. Ispečen je. A još je držao volan. Mora da je bio dobar vozač.“
Putem sam svratila do kuće najbolje prijateljice. Njezin otac g. Dušan bio je u vojsci pa sam mislila da bi možda on mogao malo razjasniti situaciju. G. Dušan je bio velik čovjek. Toga dana izgledao je još veći nego obično. I nervozan. Sjedio je za kuhinjskim stolom i borio se s križaljkom, a sudeći prema tome koliko je križao, ništa mu nije polazilo za rukom.
„Hoće li biti rata, gospodine Dušane?“, upitala sam nakon što sam malo uvodno s njim pročavrljala i pokušavala se dosjetiti sinonima za riječ „ulje“.
„Ne, neće biti rata, dušo. To je samo mali nered, ništa ozbiljno. Ništa ne brini“, rekao je. I dalje se pitam je li lagao ili se doista nadao da će se sve to brzo ispuhati.
U majčinom dućanu mušterije su nagađale o tome što se dogodilo. I tamo je svatko imao drugačiju priču. Jedino što je bilo pouzdano jest da je cisterna eksplodirala blizu vojnih zgrada Sjevernog logora. Moj susjed je bio u pravu. Ljudi su govorili o uroti vojske, ili su tvrdili da je eksplozija bila slučajna, ili pak da je „neprijatelj“ podmetnuo cisternu. Tko je bio neprijatelj, razmišljala sam, ali nisam ništa pitala, jer sam se bojala da će me zasuti novim teorijama. Majčin kolega poslužio je kavu. Bio je to ljubazan čovjek koji je kasnije ubijen u sabirnom logoru.
Mediji su plasirali kontradiktorne informacije pa se ubrzo počelo pričati o „dezinformiranju“ i o tome kako je ono glavno oruđe za širenje straha i mržnje. „Ne vjerujte ničemu što čujete. Dezinformacije vas mogu stajati života“, izgovorio je čovjek na radiju.
Rano sljedećega jutra netko me nazvao telefonom. Bila je to moja prijateljica, kći g. Dušana.
„Otac mi je rekao da nikome ne govorim, ali mi odlazimo iz grada. On kaže da je to samo na neko vrijeme, dok se stvari ne smire. Brzo ću se vratiti. Morala sam ti reći.“
To me slomilo. „Onda se brzo vrati. Nedostajat ćeš mi“, rekla sam.
Spustila sam slušalicu i ustala da pogledam kroz prozor, kao da će mi nešto vani reći hoće li biti rata ili neće. Ona je bila jedna od mnogih Srba koji su taj tjedan napustili grad i nikad se nisu vratili. Moja srpska rodbina također je toga tjedna otišla iz grada. Mi smo ostali i prosvjedovali za mir, kao kokoši koje čekaju da netko dođe i otfikari im glave.
Nevrijeme je toga dana prohujalo gradom, obojalo zrak jarko narančastom i počupalo stabla. Gledala sam kako crijepovi padaju s krovova i razbijaju se na ulici. Bila je to predivna oluja. Poslije su ljudi govorili: „To je loš znak. Bit će rata“, i ja sam se pitala je li to što ljudi napuštaju grad polovicom ožujka, ta eksplozija od prethodnog dana, nacionalistička propaganda, rastuće nepovjerenje – nisu li te stvari loš znak? Zašto ste izabrali baš oluju kao predskazanje?
Uvečer, dok sam pregledavala korijenje izvaljenih hrastova na ulici, oglasila se još jedna eksplozija blizu moje kuće. Automobil je projurio i netko je iz njega bacio ručnu bombu u kafić koja je sve samljela u komadiće. Na ulici su ležala mrtva tijela, ranjeni, čuli su se krikovi, zavijanje sirena ambulantnih kola i policije. Godinama kasnije srela sam nekoga tko je bio u tom automobilu. Rekao je da je bio na putu kući kad mu se prijatelj zaustavio i ponudio da ga odbaci. Sjeo je u auto, a prijatelj je rekao: „Moramo samo nešto odbaciti usput.“ Nije na to obratio posebnu pažnju. Krenuli su niz ulicu, a tip koji je sjedio na suvozačkom mjestu i kojeg nikad prije nije vidio, spustio je prozor. Auto je usporio, a on je u kafić ubacio nekakav zavežljaj. Vozač je nagazio na gas, a za sobom su ostavili zaglušnu eksploziju. Čovjek koji je bio na putu kući tjedan dana iza toga nije progovorio ni riječi.
Kafić je bio mjesto u kojem su se okupljali vojni rezervisti. Tih dana su odsvakud nicali brojni rezervisti i pojavljivali se na ulicama, a posebno u kafićima. Bili su to uglavnom stariji muškarci u izgužvanim, blijedozelenim uniformama, koji su nosili oružje. Bilo je tu članova toliko vojnih i paravojnih odreda da dobrim dijelom uopće nisi mogao znati kome pripadaju. Stalno su uzrokovali nerede, pijani su ulazili na javna mjesta i tjerali sve van i pucali po zidovima sa svojim pohabanim kalašnjikovima.
Bilo je pucanja (koje je i dalje trajalo) i u Sloveniji i Hrvatskoj, ali nitko nije mislio da će rat stići i u Bosnu i Hercegovinu. Bilo je to nemoguće. Mi smo se svi voljeli. Htjeli smo nezavisnost multietničke zemlje. Ali nakon općih izbora ispalo je da se ipak ne volimo baš toliko. Svi su voljeli samo sebe i glasali samo za svoje nacionalističke stranke. Mediji su stalno mijenjali priču tako da sam prestala slušati radio i gledati vijesti. Dezinformacije, zapamtila sam, šire samo strah i mržnju.
Nakon bombe bačene na kafić, majka je odlučila da će najbolje biti da mene i sestru pošalje u Sarajevo. To je glavni grad, rekla je, tamo se ništa neće dogoditi. U tom je trenutku zamisao da će Sarajevo biti sigurno bila veoma raširena i neobjašnjiva pretpostavka mnogih ljudi. Narednog dana otišli smo na željezničku stanicu, ali smo doznali da su svi vlakovi otkazani zbog barikada oko Sarajeva. Bila je to intervencija odozgo, kasnije smo zaključili, jer je dva dana poslije započela opsada grada. Dok su granate zasipale Sarajevo, tetka je plakala preko telefona i govorila nam da joj je kuća odmah ispod kasarne na brdu odakle su i dolazile granate. Bilo je gotovo nemoguće pobjeći.
Granatiranje je započelo i u Mostaru, probudilo me zavijanje sirene za opću opasnost. Bio je to zvuk koji je klizio gore-dolje kao kad pas zavija na mjesec. Majka je trčala kroz kuću vičući: „Hajde, hajde, spremite se, idemo u sklonište.“ Sjurili smo se niz stepenice i pridružili se svim susjedima u mračnom podrumu u kojem su dotad stanovali samo ugljen, cjepanice i miševi. Bilo je tu starica s malim tranzistorima koje su stiskale na uši, djece koja su se bezbrižno igrala, zabrinutih majki, a bila je i Olja, jedna od mojih susjeda, u osmom mjesecu trudnoće. Muškarci su ulazili i izlazili, raspravljali o naoružavanju i o „obrani žene i djece“. Mladići iz susjedstva koji su se upisali u Teritorijalnu obranu, improviziranu obrambenu formaciju sastavljenu od mjesnih muškaraca, dolazili su se pokazati u uniformama koje su se sastojale od maskirnih hlača i jedne kacige na njih trojicu.
Nastavilo se širenje dezinformacija. Ljudi su stalno dolazili u sklonište i govorili stvari poput: „Armija se probila kroz liniju obrane i ubija sve pred sobom!“ ili „Iz obližnjeg sela stižu vijesti o biološkom oružju! Svi su pomrli!“ Panika bi se širila skloništem od čega bi majke stale plakati, muškarci bivali sve zabrinutiji, a lica starica tonula u sve dublje gađenje. Sve su to već vidjele.

Tih dana smo prijatelj i ja otišli u jedan od malobrojnih kafića koji su i dalje radili. Bio je miran dan i željeli smo raditi nešto od čega ćemo se osjećati normalno. Poslije smo se odlučili prošetati, ali su nas na ulici neki ljudi zaustavili. „Kamo ćete?“, pitali su. „U šetnju“, odgovorili smo. „Jeste li normalni?“, vikali su užasnuto. „Vode se borbe na ulicama! Idite kući!“ Otišli smo kući premda je nebo bilo plavo a njime su se valjali pusličasti oblaci. Svježi, proljetni listovi nizali su se u svim nijansama zelene: smaragdne, žablje, boje graška i metvice. Park je za nas proizvodio svježi, proljetni kisik, dok sam razmišljala o mraku i vlazi podruma u koji sam se morala vratiti.
Kod kuće majka je sjedila pored radija i plakala. „Taj čovjek“, jecala je, „na radiju. Drži najveću branu u Bosni i prijeti da će je dići u zrak ako vojska ne prestane granatirati njegov grad.“ Pojačala sam ton. Murat, čovjek o kojem je bilo riječ, nazvao je nacionalni radio i obznanio svoju prijetnju. Ondašnji predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, vođa Jugoslavenske narodne armije u Bosni, general Kukanjac, i Muratova sestra Nura su svi sudjelovali u telefonskom razgovoru koji je radio stanica prenosila uživo. Murat je tvrdio da sa sobom ima sto kilograma eksploziva i da će dići branu u zrak i potopiti pola zemlje, ako ne izađu u susret njegovim zahtjevima. Problem je bio u tome što je general nijekao da njegova vojska granatira. Bilo je očito da laže. Vojska je puno granatirala.
Predsjednik je preko radija pokušao umiriti Murata. „Nemoj, Murate. Nemoj još“, rekao je.
„Kako on to misli još?“, upitala sam majku.
„Učinit ću to, dići ću je u zrak!“, vikao je Murat. Glas mu je drhtao.
Zatim se uključila sestra: „Murate, pomisli na ljude koji će se udaviti ako digneš branu u zrak!“
„Pa onda, Nuro, reci generalu da prestane granatirati naš grad i ubijati naše ljude“, odgovorio je Murat.
„Prestani granatirati, generale“, rekla je Nura generalu odlučnim glasom.
General se opirao: „Nikoga mi ne granatiramo. To radi netko drugi. Mi ne bismo granatirali nevin narod. Možda vaši ljudi granatiraju sami sebe i optužuju nas za to.“
To mi se učinilo kao domišljata teorija, ali Murat je zaurlao: „Jebem ti mater, Kukanjac, kako možeš lagati?“ uživo na nacionalnom radiju.
General je poklopio i ja sam zapljeskala. Bio je to malen ali značajan šamar koji su ljudi Bosne i Hercegovine zadali Jugoslavenskoj vojsci. Netko se nedavno prisjetio Murata i pitali smo se što se s njim dogodilo. Ispostavilo se da nije imao nikakav eksploziv, blefirao je od početka.

_________________________________________________________________

VESNA MARIĆ rođena je 1976. u Mostaru. Napustila je Bosnu i Hercegovinu i preselila se u Veliku Britaniju u dobi od šesnaest godina. Studirala je češku književnost na School of Slavonic and East European Studies na UCL-u u Londonu nakon čega je radila za BBC World Service. Piše turističke vodiče za Lonely Planet i novinarske tekstove za The Guardian i BBC Online. Ulomak iz knjige Plava ptica, koju je u engleskom izvorniku 2009. objavio prestižni izdavač Granta, dobio je nagradu Penguin Decibel za nove prozne glasove, a roman je dosad preveden i objavljen na pet jezika. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču u časopisu The New Philosopher 2019. Vesna Marić živi između Madrida i Londona i dovršava novi roman.