Kažu da se čovek odmori kad umre. Koliko li sam samo puta to čula! Ne znam, tek sam došla na ovu stranu. Zapravo, danas ću. Lepo su me obukli. Imam onu svečanu zelenu košulju sa širokom, heklanom kragnom. To mi je još pokojna tetka donela iz Pariza. Nijednom je nisam nosila. I pantalone su lepe. Jedino mi nije jasno što su mi obuli cipele s potpeticom. Nije Milica nikad hodala na štiklama, pa ne mora ni na onom svetu! Ovo su damske štikle! Ma beži! Ne vidim lepo, al’ stavili su mi dole i ćebence, neku kutijicu, verovatno s nakitom, prsluk, pa maramicu u džep… E, eno ih i Borosane! To se Anči sigurno setila, da ima majka da se preobuje. Pile moje pametno! Pa ne ide da imam žuljeve tamo, stvarno! Vala, svega imam! Koliko li su se istrošili?! Samo nam je još ovo trebalo! Znam da pogrebno pokriva deo troškova, al’ opet… Još će sad da dođe i kurta i murta, da se najede ko stoka. A ti, Janko, plaćaj! Ko te pita je l’ imaš! Ne znam samo od čega… Uf, zna li taj čovek uopšte gde smo pare sklonili?! Šta ću, od same sam sebe krila, a ne od njega. Mora u kući da bude za crne dane. Čuju se već ljudi. Ne mogu lepo da vidim. Reklo bi se da nisam jedina danas. Da, ipak ovi nisu kod mene. Kapela pored. Neki mlad momak. Mnogo sveta. A cveća tek!!! E, bože, bože! Ništa strašnije nego roditelj kad sahrani dete. Eto šta ti je život, jebem ga u dupe! Danas jesi, sutra nisi. A ja jadna… Ko da sam se na boga kamenjem gađala. Radi, trči, rađaj, školuj decu, prinesi, donesi… I ništa mi to nije bilo teško, nego sudbina kad usere – a ona usere! Ne znam kako će Janko i Ana s Milanom. Duša mi se cepa. Dobra moja Ana, ceo život oko brata. Sad kad treba da izlazi i da se druži… A ono… Sve će mi na nju mučenu pasti. Ko će ako ne ona? Nema ko. Šta će majka, nisam htela! Nek je Janko zdrav, pa nek ide na teren dok može. Vajda je od svakog dinara. Ana će sledeće da maturira, možda i posao nađe pa da ima svoj dinar. Ako sam nešto uradila, a to mi je porodica. Dobri su svo troje. Samo… Milanče moj… Bojim se da se mnogo potresao. Za njega mi je ipak najgore. Molila sam da me bog poživi i to malo njegovih godinica budem tu, al’ ne ide… Kad se samo setim kako je Ana bila slatka kad je progovorila, pa ponavljala da joj bata ima automobilizam, umesto autizam. Vidi, Ljilja pekarka! Znači, uskoro će kod mene! Vidiš ti to! Ljilja! E, pa stvarno neki ljudi znaju za red. E, duša moja, uvek mi je za Milana odvajala rešije pogačice. E, Ljiljka, Ljiljka… Čuvaj zdravlje dok ga imaš, ženo, šta da ti kažem… Jaoj, ne, nemoj da plačeš. E moja ti. Sve znam. Ajde… Isplači se, olakšaj se, valja nekad i plakati, u stvari. Da, da, sestro moja, svi ćemo ovde. Znam, znam… Vrištala bih i ja. Pusta sudbina, moja Ljiljka. Okuplja se narod. Eno ga i profesor Pera, pa Jovanovići, Štulcovi, Mira Petrić, Jovanka. Au, što je Jovanka propala! Šta će, jadnica! Majku i brata sahranila u tri meseca… Hoću, hoću, pozdraviću ih, ništa ti, sele, ne brini. Milana mi obiđi ponekad. A vidi one Košutiće! E, vala mi niste trebali, jeb’o vas vaš red! Nemoj posle u restoran da idu, samo će trošak da prave. Da su neki ljudi, pa da pomognu malo… Košta sve. Znam. Pa ne može ispod hiljadu evra kako okreneš. Oni došli, pa i decu poveli. Aman, otkud se deca vode na groblje?! Nikad ih nisam volela, nego se Janko tako s celim komšilukom druži. Nije Mica imala vremena da ispija kafe s njima. A i vala su na note, gospoda, sigurno ne prde jedni pred drugima, a takvima ne treba verovati. Ma, ajde. Ne mogu glupostima da se zamaram. Au, šta je naroda! Nema ko nije došao Micu da isprati! Pa, stvarno! Svaka im čast! Doduše, lep je dan, al’ nezgodno vreme. Ovi što rade su morali s posla da izađu. Koliko cveća!!! Idi, bre, troše se ljudi po ovoj skupoći… Plaču, a vala bi i kamen zaplakao! Šta je Mica preturila preko vrata! Sad će i ovi moji sigurno. E, vala, to ne znam kako ću da izdržim!
SRĐAN MILJEVIĆ rođen je u Beogradu 1985. godine. Diplomirao na katedri za opštu književnost i teoriju književnosti u Beogradu, te stekao zvanje master menadžera u kulturi na Unesco katedri Univerziteta umetnosti u Beogradu. Priče su mu nagrađivane i objavljene na regionalnim konkursima u Zagrebu, Nišu, Beogradu, Širokom Brijegu i Banja Luci. ”Svima nam je prvi put” je njegova prva zbirka priča.
– jedan je čovjek čitao novine i pročitao vijest da će umrijeti za tačno dva mjeseca, tri dana i četrnaest sati. čovjek je sklopio novine, otišao u poslastičarnicu, kupio tortu i pojeo je sasvim sam. zatim je svirao klavir tačno tri sata i dvadeset minuta. onda je legao u krevet i spavao sedamnaest sati. kada se probudio čovjek je hodao gradom jedanaest sati; nakon toga se vozio tramvajem devet sati. odjednom, čovjek nije znao kako da ispuni ostatak vremena. – umro je tačno dva dana, tri sata i sedamnaest minuta nakon što je na kiosku kupio novine.
__________________________________
NADIJA REBRONJA (Novi Pazar, 1982) je pjesnikinja. Objavila je knjige poezije ,,Ples morima” i ,,Flamenko utopija”; naučnu studiju ,,Derviš ili čovek, život i smrt”; knjige poezije na stranim jezicima ,,Alfa, Alef, Elif” (Španija), ,,Flamenco utopía” (Meksiko), ,,Börges’in Gözlerinden” (Turska).
Iz kreveta je posmatrala Danijelino prelijepo tijelo dok je ona pokušavala da pronađe djelove garderobe koju su sinoć, u strasti, strgle jedna sa druge. Kada god bi je ugledala, sa sjetom ali i nekom posebnom vrstom ljubavi, prisjećala se one noći kada su se upoznale i kada joj je Danijela postala prva klijentkinja. Prošlo je od tada nekoliko godina. I dalje, je redovno dolazila kod nje i uživa u njenim uslugama.
Pored bezbroj provedenih zajedničkih noći, našlo se i poneko jutro – kada je Danijelin muž bio na službenom putovanju ili van grada sa društvom. Danijela nije mogla da potisne pedantnu domaćicu u sebi. Voljela je da, prije vođenja ljubavi, nasloži odjeću kako se ne bi zgužvala. Ukoliko bi Teodora, iz požude, prevrnula svijeću ili prosula ulje na posteljinu vidno bi se uznemirila. Tada bi jedino Teodorini strastveni poljupci i zagrljaji mogli da je otrgnu od njene opsesije dovođenja svega u red, i vrate predigri. Danijela bi tada zaboravljala na sve okove i postajala ono što zaista i jeste – senzualna žena gladna pažnje, seksualno biće koje žudi za nježnošću, emotivna žena vrijedna poštovanja.
Teodora ju je oduvijek gledala sa divljenjem. Imala je sjajnu, njegovanu kosu koja je prekrivala njena nježna ramena. Često je u ramenima bila posebno napeta ali je polako učila da skida nepotrebni teret sa svojih pleća. Doduše, bile su potrebne godine da počne sebi da ugađa, a noći sa elitnom prostitutkom bile su jedan od užitaka koje je izuzetno voljela. Ramenima je umjela da sakrije vrat kada bi Teodora pokušala da je s nestrpljenjem poljubi baš na tom mjestu, znajući koliko joj je vrat osjetljiv i koliko jedan dodir, baš tu, zna da u njoj razbukti strasti. Obje su uživale kada bi Teodora usnama prelazila s ramena na leđa. Svaki mišić bi počeo da se ocrtava na Danijelinom tijelu, dodatno da se napreže kada bi Teodora stavila usne i onda jezikom išla pršljen po pršljen, dajući joj do znanja da uživa u njenom tijelu. Poljupci po Danijelinom božanskom tijelu bi postajali radnja koju Teodora nesvjesno ponavlja, baš kao mantru u meditaciji. Ništa manje nije uživala u njenim grudima. Pratila bi njeno disanje sinhronizujući dodire usnama sa pokretima Danijelinog grudnog koša. Voljela je da je rukama uhvati za struk i zatim krene da je ljubi preko stomaka, grudi, i opet dođe do vrata gdje bi se nadljudskim snagama zaustavila kako bi spiječila požudu koju je osjećala. Uzdržavala se kako joj ne bi ostavila ljubičasti otisak na koži1.
Jednom prilikom Teodora nije uspjela da obuzda strast koju je Danijela izazvala u njoj, nakon neviđanja od nekoliko mjeseci, te joj je ostavila mali „podsjetnik“ na zajedničke trenutke. Na svu sreću, Danijelin muž je tih dana bio, više nego inače, zanešen svojim problemima, te nije primijetio ešarpu, na vratu supruge, koja je skrivala noć provedenu sa kurvom.
Danijeline grudi su bile savršene. Dojenje djece nije ostavilo traga na njima. Njene bradavice su uvijek bile spremne za još pažnje i poljubaca, jasno dajući do znanja Teodori da li uspijeva u svojoj namjeri da ne razočara za plaćenu uslugu, za vrijeme provedeno u bježanju od stvarnosti, lošeg braka, društvenih normi i zahtjeva koji su iz dana u dan postajali sve veći, sve teži.
„Opet te je tukao, zar ne?“
Postavila je Teodora, za Danijelu, neugodno pitanje, nakon što je na njenom struku vidjela modricu koja je sigurno koji dan ranije bila jasan otisak snažne muške šake.
„Koliko me sjećanje služi dogovorile smo se da nećemo razgovarati o tome. Ni ja ne pitam ko su tvoje mušterije i kako ti je s njima.“ „Uostalom, znaš da je prostitucija moj izbor i da mogu da prekinem kada želim. Nasilje ne praktikujem i ne dozvoljavam.“ „Isto kao što je moj brak s njim moj izbor.“ „Da, izabrala si da budeš žena a ne vreća za izbacivanje frustracija neandertalcu koji smatra da mu društveni status i diploma intelektualca dozvoljavaju da radi šta hoće. Nastavi li ovim tempom nećeš više imati izbora. Čak ni mjesto gdje ćeš biti sahranjena neće biti tvoj izbor. Tvoj kovčeg će položiti u grob sa njegovim prezimenom i precima a onda će svi, kako i nalažu običaji, dolaziti da te oplakuju i nariču za tobom kao dobrom ženom, majkom, domaćicom… Čujem da su iz njegovih krajeva posebno poznate i priznate lelekače i tužbalice.“ „Mislim da dramiš previše. Imao je baš loš dan na poslu, djeca nemirna i bučna da poludiš. Još i ja našla da brišem prašinu sa TV komode dok je on gledao Ligu šampiona.“ „U pravu si. U pitanju su potpuno zaslužene batine.“ – Teodora uzdahnu i nastavi. „Loša si majka jer dozvoljavaš djeci da se igraju u kući i da uživaju u djetinjstvu. Loša domaćica jer, i pored svakodnevnog čišćenja, još uvijek ima prašine. I, naravno, od svega je najgore što si najočajnija u ulozi supruge kada staješ pred ekran kada se odlučuje o sudbini tiketa i da li će biti iz X u 1 ili iz X u 2. Strašno. Neka te je istukao, zaslužila si!“
U tom trenutku Teodora je shvatila da sada ona postaje nasilnica jer vrši mentalni pritisak nad Danijelom. Pokajala se zbog postupka i riješila da se potrudi da njena kritika bude mekša. Poželjela je da Danijela osjeti podršku koju je namjeravala da joj pruži, bezuspješno. Ustala je sa kreveta, prišla Danijeli i rukom nježno prešla preko modrice koja je u njoj izazivala bijes. Bilo je prekasno za iskupljenje, Danijela se u istom trenutku odmakla, otišla do torbe iz koje je izvadila cigarete i upaljač. Sjela je u fotelju, prekrstila noge, ogrnula se čaršavom i zapalila cigaretu. Teodora je zaustila da joj kaže kako ni cigareta a ni modrica ne idu uz nju, ali se zaustavila, i sebi je dosadila prigovaranjem.
„Ne sviđa mi se tvoj cinizam, znaš. Ti me ne razumiješ. Nemaš djecu pa imaš i izbor.“ – nastavila je Danijela razgovor nakon nekoliko povučenih dimova. „U redu, ja nemam djecu i ne razumijem. Poznata priča, kako mi bez djece nemamo pojma šta su obaveze. Reci mi onda kakav izbor ostavljaš tvojoj djeci kada žive pod istim krovom sa nasilnikom?“ – Teodora nije mogla da se zaustavi jer su je tragovi nasilja koje je odavno počela da primjećuje na Danijeli u poslednje vrijeme previše žuljali, a i bila je osjetljiva apropo teme djece. „Makar imaju krov nad glavom, i budućnost!“ – odgovorila je Danijela bez oklijevanja. „O kakvoj budućnosti govoriš? Koliko tebe košta njihova budućnost? Misliš li da će biti zadovoljni skupim igračkama, školovanjem u inostranstvu, zimovanjima na Kopaoniku i ljetovanjima u Grčkoj ili gdje već, kada shvate da je njihova majka sve to platila svojim životom? Da li si razmišljala o njihovoj budućnosti, i kakva će biti, ako i sami odluče da je nasilje jedini način rješavanja problema?“ „Molim te, nemoj da me mučiš. Mislila sam da me makar ti razumiješ. Nemam gdje da se vratim. Šta će reći moji roditelji, prijatelji, poznanici, komšije?“ „Mislim da će ti svi donijeti veliki buket na grob ako se vijenci ne budu prilagali. A sigurno će i poslednje stranice u Pobjedi2 biti pune tvojih fotografija na kojima si nasmijana i lijepa – žena, majka, ćerka, snaha, sestra, jetrva, zaova…“ – govorila je Teodora dok se vraćala na krevet. „Nisi duhovita! Opet ti ponavljam, ne sviđa mi se tvoj cinizam!“ – bezuspješno je Danijela pokušavala da završi raspravu u koju su se bile uplele. „Ne nastojim da budem duhovita, želim samo da ti, kao prijateljica, skrenem pažnju šta sve može da se dogodi ako nastaviš da trpiš njegove batine. Ovo nije prvi put da vidim modrice na tvom tijelu, i ne nastaju iz strasti već iz nasilja. Ta modrica na tvom divnom tijelu, i ti to dobro znaš, je njegov dokaz vlasništva nad tobom. Njegovo stavljanje do znanja da je on gospodar tvoje sudbine i da se ne pitaš sa svojim životom. Ti zaslužuješ i možeš mnogo više od ovoga što imaš s njim.“ „Nismo prijateljice. Priroda našeg odnosa je potpuno drugačija. A kada si već pomenula strast…“ – odgovorila je Danijela, tražeći skupocjeni sat koji je skinula sa ruke prethodne večeri.
Pogledala je na sat, koji je našla na podu, i vidjela da još nije vrijeme da pokupi djecu koja su vikendom, uglavnom, bila kod njenih roditelja.
„Imamo još vremena da obje uživamo u našem pravom odnosu. Znam da si posebno inspirisana noću, ali, koliko se sjećam, ni jutra sa tobom nisu za bacanje.“
Ustala je iz fotelje, skinula čaršav kojim se ogrnula i legla na krevet. Uspjela je da pomjeri garderobu koju je do tada već bila sakupila i nasložila, izbjegavajući Teodorine poglede. Na njoj je bio veš koji je obukla,misleći da je noć bila dovoljna. Vratila se u krevet u kom je ležala Teodora. Počela je da je ljubi i kao mače traži od nje pažnju i nježnost. Znala je dobro da Teodora nije imuna na njenu pojavu. Nije sjela pored nje već na drugi kraj kreveta. Koketirala je i zavodnički prizivala Teodoru dodirujući vrat pramenom svoje prekrasne kose. Prekrstivši noge jednu preko druge, kao što je to uradila nebrojeno puta do tada i uvijek sa istom namjerom, pomutila je Teodori um. Odlično je znala da su njene noge i koljena mamac za strastvenu ženu kakva je Teodora.
I tog jutra Danijela je dobila ono šta je željela i za šta je dobro platila.
***
Danijela je odavno napustila sobu zadovoljna Teodrinom uslugom, a Teodora je i dalje razmišljala o njoj. Koliko god da je pokušavala zanemariti modrice sa kojima je njena klijentkinja sve češće dolazila, nije mogla da se otrgne mislima koje su joj prolazile kroz glavu. Znala je da je Danijela u pravu. One nisu prijateljice već mušterija i prostitutka.
Ipak, nije mogla da umiri osjećaj bespomoćnosti kada bi shvatila da je njena prva klijentkinja samo jedna u nizu žena koje čine nimalo lijepu statistiku u Crnoj Gori. Odavno je počela da prema Danijeli gaji emocije koje nisu razbuktavali novci koje je dobijala za usluge. Sa njom je dijelila to što su obje žene žrtve sistema u kojem penis daje nepisanu moć onome ko ga ima. Solidarnost, samilost, sažaljenje… Sva ta osjećanja probudila bi se u Teodori kada bi Danijela zakoračila u njenu sobu.
Strahovala je da se Danijela jednog dana ne nađe u naslovima koje je moguće svakodnevno pročitati u zemlji u kojoj je još na snazi vladavina patrijarhata iako se svim silama teži savremenoj demokratiji i ulasku među razvijene zemlje. Na istim naslovnim stranama sa kojih političari poručuju da je Crna Gora lider u regionu, bez obzira o kojoj se temi radi i u odnosu na koje poražavajuće brojke je zemlja najbolja.
Danijela je bila živa svjedokinja onoga o čemu je Teodora čitala. Bila je informacija, od krvi i mesa, koja se pojavljivala u medijima. Danijela je bila svaka druga žena u Crnoj Gori koja je žrtva nekog vida nasilja: ekonomskog, fizičkog ili seksualnog. Po modricama je spadala u grupu žena koje su trpjele fizičko nasilje ali je iz njenih riječi, na kojima je Danijela bila škrta, mogla da nasluti da joj je muž svakodnevno servirao koktel. Ono malo vremena koje su provodile skupa, tih nekoliko sati u razmjenjivanju strasti, bilo je dovoljno da Teodora shvati da je Danijelu suprug omalovažavao, nipodaštavao, vrijeđao, emotivno uništavao… Naslućivala je da Danijela ne pripada statistici koja govori da je broj registrovanih slučajeva nasilja nad ženama u stalnom porastu. Pripadala je onoj grupi što trpi udarce i stoički podnosi sudbinu koja joj je, izgleda, pripala rođenjem. Sudeći po učestalim modricama, Danijela nije mogla da se otrgne tom fatalističkom pogledu na život. Iako je bila izuzetno inteligentna, nije shvatala i prihvatala, da nije sudbina ta koja kroji njen život, već njen muž nasilnik. Vremenom je, izgleda, postala imuna na njegove udarce. Teodora je jasno mogla da prepozna znakove Štokholmskog sindroma3 kod Danijele.
Statistici o kojoj crnogorski mediji bruje iz crne hronike, kako bi bili što konkurentniji na tržištu, pridružila se i Teodora. Našla se u situaciji da bude svaka treća osoba koja nije spremna da prijavi nasilje. Na neki način postala je saučesnica u nasilju koje je bilo svakodnevica u porodičnom životu njene mušterije. Kao što joj je Danijela već napomenula njih dvije nisu prijateljice i nema razloga da joj se miješa u život. Šta je mogla da učini? Da jednog dana pokuca na vrata Danijelinog porodičnog doma i kaže njenom suprugu kako je na njenom tijelu primijetila modrice i zamoli ga da to više ne čini? Da pozove Danijeline roditelje i porodicu? Da njima kaže da, dok je vodila ljubav sa Danijelom, je primijetila da je muž često tresne kada to, po njegovim mjerilima i zasluži? Ili da prijavi službi za socijalni rad da djeca žive u kući sa nasilnikom a ona to zna iz pouzdanih izvora – iz postelje za koju joj Danijela plaća da bude u njoj? Da ga prijavi policiji koja će pokušati da ih pomiri i koja, pri tom, neće učiniti ništa da zaštiti žrtvu iako postoje mehanizmi koji bi spriječili dalje nasilje? Ne, ništa od toga nije dolazilo u obzir…
Mislima se vratila u doba srednje škole. Čak i samo razmišljajući o tom počela je da osjeća nelagodu zbog situacije u kojoj se našla vraćajući se iz poslepodnevne smjene. Iza kafića gdje su se okupljali gimnazijalci vidjela je mladića i djevojku koji su se žučno raspravljali. Nije nikada bila od onih koji zabadaju nos u tuđe živote ali nije mogla da prenebregne činjenicu da je momak vikao na djevojku i da se spremao da je udari o zid o koji ju je bio pribio.
„Treba li Vam pomoć?“
Pitala je Tedora pokušajući da visinom glasa ne oda strah koji je u njoj gorio zbog činjenice da bi mladić mogao, jednim pokretom, izbrisati je iz scene kojoj je prisustvovala.
„Ne treba.“ – odgovorio je nasilnik. „Nisam pitala tebe. Treba li Vam pomoć? Da li da pozovem policiju?“ – nastavila je prkosno. „Ne treba, hvala. Mislim da mogu ovo da riješim.“ – odgovorila je djevojka, dok je nasilnik sklanjao ruke sa nje. Valjda zbog straha što može biti prijavljen mladić je obuzdao svoj bijes. Ili je jednostavno, kao i većina nasilnika, shvatio da je njegova žrtva upravo postala dio grupe a on je ostao sam. Vratio se u kafić a djevojka je zamakla u drugu ulicu.
Žensku solidarnost i poriv da pomogne u nevolji nije mogla da primijeni i na Danijelu. Ona to nije dozvoljavala, ali ni okolnosti u kojima su se nalazile. Ili je to bilo samo opravdanje za nečinjenje?
Koliko smo proklete samim rođenjem na ovom tlu. Koliko nam je patnje već zadato samim tim što nemamo polni organ zbog kog bi se pucalo i slavilo danima. Govorimo da živimo u zemlji čojstva i junaštva a ne želimo da vidimo istinu – da živimo u zemlji velike nepravde prema polovini stanovništva. Niko srećan kada se rodimo: ni đedovi, ni očevi, ni muževi, ni braća… Ali, ni majke i babe. Ne žele ćerke i unuke. Neke zbog toga što im je milije muško dijete a neke zbog ljubavi prema ženskom čeljadetu – da ne bi u životu patile poput njih. I tako se uvijek okreće i pokreće začarani krug neželjenih. A ipak svi presrećni što imaju žensku djecu kada ostare jer znaju da će imati ko da ih prevrće i obrće. Muškarci nikada zahvalni za besplatnu radnu snagu koju imaju cijelog života. Nikada da upute makar lijepu riječ za sve spremljene ručkove, dočekane goste, opeglane košulje, oprane prnje, namirenu djecu… Moderni robovlasnici koji misle da im potvrda o braku daje za pravo da mogu da omalovažaju, izrabljuju, ucjenjuju, zlostavljaju… Junaci kakve majke rađale nisu i koji misle da im žene i ćerke pripadaju samo zbog toga što nose njihova prezimena… – vodila je Teodora žučni monolog.
Nastavljala je u sebi da gaji gnušanje prema svim muškarcima koji dijele iste životne vrijednosti sa Danijelinim mužem. Koliko god da joj je bilo teško što je pripadala slabijem polu bila je neizmjerno zahvalna što je žena. Bila je zahvalna što je lezbejka…
_________________________________
KRISTINA ĆETKOVIĆ rođena je u Baru, 1981. godine. U rodnom gradu je završila osnovnu i srednju školu. Nakon toga upisuje i diplomira na Višoj fizioterapeutskoj školi, koja kasnije prerasta u Fakultet primijenjene fizioterapije, gdje je položila sve ispite sa osnovnih studija. Zbog želje da doprinese zajednici u izgradnji boljeg i pravednijeg društva upisala je Univerzitetski kurs „Liderstvo i razvojni rad sa mladima”, koji je u Crnoj Gori sprovodio PRONI (Project Of Northern Ireland) ispred Jončoping univerziteta iz Švedske. Nakon završenog kursa počinje da volontira, a zatim i radi u Forumu MNE (Forum Mladi i neformalna edukacija) koji u Crnoj Gori sprovodi programe namijenjene mladima. Kao omladinska radnica vodila je projekte i aktivnosti namijenjene mladima u omladinskim klubovima u Baru i Ulcinju. Omladinski rad napušta zbog studentskih obaveza na Fakultetu političkih nauka, Univerziteta Crne Gore. Specijalističke studije je završila na smjeru novinarstvo, a trenutno je na master studijama – Odnosi s javnošću. Novinarstvom je počela da se bavi, prvo pišući za prvi studentski portal u Crnoj Gori „Tragom”, a kasnije i uređujući rubriku „Univerziteti”. Kao novinarka radila je na portalu Analitika. Pisala je i za VICE Srbija i crnogorsko izdanje LGBT magazina „Optimist”. Trenutno je freelance novinarka i redovna kolumnistkinja Vjesnika Slobode. Kristina je bila i članica Radne grupe za izradu Nacrta zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalnom javnom emiteru Radio i Televizija Crne Gore. Članica je Glavnog odbora Sindikata medija Crne Gore. Autorka je prvog crnogorskog lezbejskog romana „U svoja četiri zida“. Kristina je od 2016. godine zaposlena na medijskim projektima NVO 35mm a trenutno obavlja funkciju programske direktorice.
Davit je podigao glavu i ponovo pogledao u liječnika, u njegove usne. Pogledao je u njegov udovičin vrh, u besprijekorno simetrična mjesta iznad čela na kojima je liječnik počeo gubiti kosu. Zatim je pogledao prema njegovom stolu. Zaustavio se na crno-bijelim fotografijama njegove porodice. Stisnuo je zube i vratio pogled na njegova usta. Ružičasta, mesnata usta žene.
Da li me čujete, gospodine Topolian? Želite li možda čašu vode? – Davit je čuo pitanje, i ne, nije želio prokletu čašu vode.
U lijevom uglu liječnikovih usana bio je jedva uočljiv balončić pljuvačke. Iz desnog ugla provirivala je nit nalik tankom stupu dima. Nit je završavala u azbestnom oblaku iznad liječnikove glave. U oblaku su bile akvarelne, ugljene riječi, ispisane slovima kakve koriste scenaristi.
Dođavola. Nadam se da neće početi cmizdriti. Mrzim kad počnu cmizdriti – pomislio je doktor.
Slova su se ispisivala zajedno sa svakom doktorovom pomišljenom riječi. Davit je čuo precizan i bogat zvuk pisaćeg stroja. Posmatrao je liječnikove misli kako lebde iznad njegove glave. Izbrojao je do deset, ustao, pružio liječniku ruku i rekao mu da se osjeća posve dobro, da uopće ne pomišlja da plače, i da ga vrlo dobro razumije jer i on također ne podnosi zvukove ridanja. Rekao mu je da sad ide kući sjesti u svoju omiljenu kožnu fotelju, otvoriti bocu pastisa koju je posljednjih deset godina čuvao za posebnu zgodu i jednostavno čekati da svemu dođe kraj. Oblak iznad liječnikove glave je bio prazan. Riječi od maločas su bile akvarelna magla otopljene crne tinte. Liječnik je otvorio usta i zaustio odgovoriti mu, ali nije se mogao dosjetiti šta. Davit Aurelius Topolian je izišao iz liječničkog ureda sa umom obamrlim poput šake na kojoj je sjedio suviše dugo.
Ljudi s kojima se sudarao na hodniku imali su besmislice ispisane u oblacima iznad svojih glava. Davit nije mogao pročitati njihove misli. Pokušao je izgovoriti svoje ime, ali nekoliko jednostavnih riječi koje je toliko puta ranije upotrijebio bile su izgovorene premetaljke koje nije mogao odgonetnuti. Imao je jak i neponovljiv osjećaj da tijelo u kojem je bio nije njegovo, da njegovim umom upravlja neko drugi. Imao je jak osjećaj da polako prestaje pripadati sebi. A onda je bio mrak.
Probudio se ispod stoljetne maraske, naslonjen na stablo drveta u bolničkom parku. Nije znao niti se sjećao kako je dospio tu. Znao je kako se zove. Uhvatio se za ovo sjećanje bez ikakve namjere da ga ikada više ispusti, koliko god mu vremena preostalo na ovom svijetu. Ponovio je svoje ime, iznova i opet, sve dok lekseme nisu postale besmislene. Svejedno, i ovaj osjećaj akustičnog apsurda izgledao je kao primamljiva utjeha naspram praznine od maločas, kada se probudio sa osjećajem potpunog nestanka svijesti. Davit Topolian je umirao. Davit je već ovo znao, mnogo ranije. Znao je da nešto nije u redu, da ga njegovo sopstveno tijelo nastoji istisnuti van kao sumnjivog podstanara koji duguje kiriju za proteklih šest mjeseci. Znao je da će ovaj dan jednom doći. Samo, uvijek je mislio da će to biti onaj dan poslije. Osjetio je bol na potiljku i u ušima. Bol od tisuću igala. Pritisak uzavrele krvi je gušio njegove misli. U jednom trenutku poželio je ući u dućan za kućne potrepštine, kupiti sjekiru ili ukrasti sjekiru, i zariti je sebi kroz lubanju, u sivu kuću vlastitih misli. Davit je ovako zamišljao kontrolu koju nije mogao imati: posjedovati nadzor bilo je jednako potpunom uništenju. Sredina nije postojala, samo oprečne krajnosti. Pritisnuo je dlanove preko šiljastih ušiju i zario prste u kosu. Želio je razbiti nevidljivi zvučni zid i izbrisati bol u centru svog uma. Ključanje se iz njegovog mozga preselilo u dijafragmu, prepone, u organe, završavajući svoju selidbu u stopalima i vrhovima nožnih prstiju. Postupno, bol se preobrazila u grč nalik orgazmu. Bilo je kao da je upravo zagnjurio svoje tijelo u toplu kupku Faradayevog kaveza. Otvorio je oči i pogledao u platinasto nebo, u monstrumski nimbus koji je puzio preko vidljive atmosfere. Nimbus je bio prazan. Bog je ostao bez riječi. Više nije imao bilo šta za pomisliti Davitu Aureliusu Topolianu. Niti jednu pogrdu ili laudu. Niti jednu riječ utjehe, niti jednu riječ pokore. Čak ni psovku. Ništa. Ljudi rijetko gledaju prema gore, jednostavna ali prelijepa misao došla je u Davitov um.
2. 8½
Davit vilenjak je napokon riješio kupiti sebi šešir. Bila je ovo kompulzivna i, stoga, iznimno važna odluka. Odluka donesena u žaru trenutka. Bio je veoma zadovoljan sobom i sretan jer je ovako odlučio. Nije mogao razumjeti zašto su muškarci u jednom neobjašnjivom trenutku porazne pogodbe prestali nositi šešire. Najednom, postalo je čudno – nositi šešir na glavi. Ovo ga je mučilo. Oduvijek je želio posjedovati naviku stavljanja šešira na glavu prije izlaska iz kuće i pozdravljati žene koje mu dolaze u susret blagim naklonom glave, i doticanjem vrha oboda na šeširu. Svejedno, stajao je ispred prodavaonice šešira čitave tri minute prije nego što se usudio ući unutra. Na vratima od stakla i metala pisalo je crnim, ponosnim slovima Gudelj & sinovi. Unutrašnjost prodavaonice je mirisala na prerađenu kožu, laštilo i prošlost. Šešir koji je želio – crna fedora od jareće kože, sa kratkim crnim perom i crnom svilenom trakom – čekao je upravo njega, Davita Topoliana, na trećoj polici iza patuljastog prodavača, koji nije progovorio niti jednu riječ nakon Davitovog ulaska. Samo je kimnuo glavom u njegovom pravcu.
Dobar dan želim – bile su ispisane misli u oblaku iznad njegove glave.
Davit je pokazao prstom na crni šešir. Čovječuljak se popeo na kratku drvenu skalinu, pažljivo uzeo šešir vrhovima prstiju i približio se Davitu. Davit je kleknuo. Čovječuljak je položio šešir na njegovu glavu. Cijela stvar je ličila na tihu i pažljivo smišljenu krunidbu kralja.
Savršeno, veličina 8½. Kakva veličanstvena glavurda – pomislio je zadovoljno čovječuljak. Dah mu je mirisao na suhe klinčiće i skupu škiju.
Davit se nasmiješio i pogledao svoj odraz u ogledalu. Na trenutak nije mogao prepoznati čovjeka koji je bio onamo. Muškarac u ogledalu koji je bezobrazno oponašao svaku Davitovu kretnju, muškarac sa šeširom na glavi, nije bio smrtno bolestan. Naprotiv. Bio je miljama daleko od svakog oblika smrti. U trenutku kad je Davit zaustio pitati za cijenu, čovječuljak je uzeo technalo olovku zadjenutu iza desnog uha, jezikom dodirnuo vrh olovke i napisao broj na komadu papira. Okrenuo je papir prema Davitu. Davit je pogledao, izbrojao novac i platio. Ispod staklenog stola ugledao je ladice sa manžetama, ugraviranim tabakerama, novčićima sa dvije glave, muštiklama, kutijama za cigarete i metalnim štipaljkama za novac. Pokazao je prstom. I čovječuljak je dodirnuo jezikom olovku i napisao broj.
3. Umrijet ću dok sanjam…
Pjena na njegovoj kafi bila je u obliku ptice. Bijeli paun, rekao je barmen sa osmijehom na svom bradatom licu. Miris duplog espressa ga je nagnao da zaklopi oči i ponovno osjeti sreću. Na stolu, pored njegovog šešira, bila je glinena posudica ispunjena orasima i suhim marelicama. U njegov um došli su mirisi zemlje, ljetne prašine i kiše. Danas ću misliti samo o onome što je dobro, pomislio je. Otvorio je oči.
Zgodan šešir – vidio je riječi u oblaku iznad žene u suprotnom uglu kafea. Sjedila je sama, pored zatamnjenog stakla. Bilo je nešto u načinu na koji je sjedila, načinu na koji je držala svoje tijelo, poput žene koja je čitav svoj život naporno vježbala baletske korake pa se činilo da pleše čak i dok sjedi. Dvije minute ranije u njenom oblaku je pročitao misli o filmu koji je pogledala sinoć. Nije mogla prestati misliti o njemu čitavu noć i čitavo jutro. Sanjala ga je. 8½. Kismet, pomislio je Davit. Dovršio je svoju kafu, ustao i prišao njenom stolu. U ustima je osjetio gorak okus. Pomislio je da će pokleknuti, slomiti se i pasti u nesvijest, ali nije.
Dopada ti se? – odlučio je isprobati svoju sreću, jer više nije mario. Jer više nije imao bilo šta izgubiti. Odlučio je iskovati sopstvenu sreću, od najtvrđeg čelika. Ili najneuhvatljivije vode. Molim? Moj šešir? Da, zapravo. Sviđa mi se boja. I pero. Mogu li? – Davit je pokazao na praznu stolicu za njenim stolom. Žena je oklijevala nekoliko trenutaka, iako je njena odluka već bila ispisana u oblaku iznad glave, i pozvala ga dugim prstima. Tek je sad primijetio upravo zapaljenu tanku cigaretu uglavljenu među ovim prstima. Davit. Sa ’t’ – rekao je Topolian. Karla – rekla je žena sa tankom cigaretom. Sa ‘K’. Drago mi je, Karla. Također, Davite sa ’t’.
Pružio je ruku prema njoj. Stisnuo je njenu šaku ni previše snažno ni previše nježno. U drugoj ruci je držao svoj šešir od svilenkaste životinjske kože. Želio je ostaviti dobar utisak. Razmijenili su imena, potom dodire. Ovako ljudi postaju prijatelji. Ljubavnici. Ovako ljudi ponekad ostanu stranci.
Stavi ga na glavu. Šešir? Nego šta. Ne razumijem zašto su muškarci prestali nositi šešire. Dijelim emocije – Davit je izgovorio stavljajući šešir pažljivo na glavu. Tako je već bolje. Zašto si mi prišao Davite? Mogu otići, ako želiš. Nisam to rekla. Pa? Želio sam razgovarati s nekim, valjda. Zar ne želimo svi. I kad dobijemo priliku, šutimo. Mislim, otvaramo usta, ali nemamo bilo šta za reći. To je zato što se ljudi boje istine. Ne seri, Davite sa ’t’ – pisalo je u oblaku. Ljudi nemaju pojma šta je istina – rekla je. Ljubav i bog, da spomenem samo par. Uništenje i smrt, zaboravio si. Samoća – dodala je. Zvučiš kao muškarac. A ti kao žena – pomislila je Karla. Davit je prsnuo u smijeh. Šta je smiješno? Sjetio sam se sna koji sam imao sinoć. Pričaj mi.
Davit je oklijevao.
Pričaj mi. Poslije ću ti ispričati svoj. San za san. U redu. Zašto da ne. San za san. Bio sam u svojoj srednjoj školi. Na sebi sam imao haljinu od krep papira. Profesorica matematike mi je prišla i rekla mi da imam nešto na čelu. Oblizala je palac na način na koji to rade majke i obrisala crnu tintu sa mog čela. I onda sam se počeo smijati. Ne znam zašto, ali je u snu smijeh bio savršeno smislen. U snu je bila i ta djevojka koju sam volio, koju sam mislio da sam volio, koju sam uvijek tražio na hodnicima gimnazije. Bila je tu ali je nisam mogao vidjeti. Nisam se mogao sjetiti njenog imena. Sanjao sam miris njene kože. Miris kakav sam mislio da je imala. Način na koji je mirisao njen znoj. Isušena zemlja, ljetna prašina i kiša, dolaze u um. I htio sam da umrem. Tu i tad. I onda sam se probudio. I onda je bila svjetlost. Snovi su najbolji način umiranja. Svaki put kad sanjamo umremo malo – rekla je Karla. Kako misliš? Svaki put kad se probudimo rodimo se ponovo. I svaki put kad se probudimo jedan dio nas umre, ostane iza. Nestane zauvijek. Ovaj dio nas nije mrtav, samo nedoseživ. Kao autostoper koji postaje sve manji i ništaviji u uglu našeg retrovizora. Ljudi ne shvaćaju da im univerzum svako jutro pruži novu šansu. Svako jutro ustanemo i odbacimo taj dar, kao da smo bolji od toga. Kao da znamo bolje. Možda ne svi. Ali većina. Ne vjerujem u takve stvari. Kakve stvari? Kontrapunkt kozmosa i bića, i sve što ide s tim. Mislim da smo prepušteni sami sebi. Tarot i hiromantija su zablude naivnih i glupih. Nevjerniče. Sad je tvoj red. Moj red? San za san. Danas je iznimno čudan dan – Karla je progovorila nakon kratkotrajne šutnje. Umjesto sna dat ću ti komad stvarnosti.
(Davit je kimnuo.)
Jutros sam – Karla je nastavila – na prozoru kuhinje pronašla krvavu mrlju. Malenu fleku od krvi. Stavila sam prst na staklo, na mjesto gdje je bila krv. Prst je ostao čist. Mrlja je bila na drugoj strani stakla. Na podu terase bila je mrtva ptica. Otvorila sam vrata, izišla van i podigla mrtvu pticu. Kad sam je stavila na dlan jedva sam mogla osjetiti njenu težinu. Kao da je bila načinjena od papira. A onda… ti. Čovjek sa šeširom. Davit sa ’t’.
Htio ju je upitati šta je učinila sa pticom, ali nije. Oboje su poručili tamno pivo. Pili su u tišini i gledali jedno u drugo, gledali su kroz prozor, u ljude koji su prolazili. Žena u crvenom kaputu je zastala neobično blizu pored stakla kafea i otkopčala dugmad na kaputu. Gledala je u svoj odraz ali nije mogla vidjeti njih dvoje. Imala je stomak trećeg tromjesečja, zategnut životom koji je bujao unutra. Davit je zamijetio sjenku prodirućeg pupka ispod njene majice. Spustila je pogled ka svojoj nabreklini, kao da se htjela uvjeriti da je njeno nerođeno dijete još uvijek tu. Karla je stavila kažiprst na staklo, u blizini pupka trudnice, i načinila dvije male kružnice. Krigle s pivom su bile zamagljene. Ispijali su pivo istovremeno. Davit je skrenuo pogled s Karlinog oblaka i umjesto toga pokušao pogoditi njene misli gledajući joj izravno u oči. Lokal je proždrla Kasabianova Man of Simple Pleasures. Sunce je bilo nisko na obzorju. Njihova lica su bila obojena gustom žutom svjetlošću. Davit se osjećao dobro. Više nego dobro. Zaklopio je oči i zaboravio sve što je bilo potrebno zaboraviti.
Imaš li djecu, Davite? Ne – odgovorio je sa još uvijek zatvorenim očima. Da li bi volio imati ih jednog dana? Makar jedno?
(Davit je šutio.)
Ne misliš li da je to čudno, željeti djecu? – napokon je odgovorio, otvorivši oči. Usta su mu bila suha. Sjetio se obiteljskih fotografija koje je ugledao na liječnikovom stolu i neobjašnjive ljubomore koju je bio osjetio. Zavist je trajala kratko ali je njena brazda ostala tu, u sjećanju. Posegnuo je za čašom ali je čaša bila prazna. Mnogi ljudi imaju djecu. Mnogi ljudi žele imati sićušne verzije sebe. A kad njihova djeca odrastu, sve što žele je da ostare u miru, okruženi unucima. Nije li to nerazumljivo, da najbolje što možeš očekivati od svog djeteta je da proizvede jedno? Stvari nisu uvijek tako proste. Mislim da je imati i voljeti dijete predivna stvar. Ali moraš to željeti, znaš? Moraš imati potrebu da se brineš o nekome. Tu potrebu ili imaš ili nemaš. Zašto me nisi upitala jesam li oženjen? Jer ne mari. Jer si već odlučio šta želiš.
Prestali su govoriti.
Ustani, idemo – Davit se digao sa stolice i pružio Karli ruku. Šta? Ustani vrlo smireno i prati me. Izlazimo van. Ali, račun? Ali račun, šta?
Karla je ustala. Bila je viša od Davita za debljinu dva kažiprsta. Davitu se sviđalo ovo. Disala je brzo i teško. Dah joj je mirisao na pivo i led. Adrenalin i alkohol su tutnjali kroz njihove vene. Namjeravali su počiniti zločin. Zločin bez žrtve, ali zločin svejedno. Živjeli su opasno. I samo tako, uzeo je njenu ruku u svoju i pobjegao s njom iz kafea bez da je platio svoju savršenu kafu i njihova savršena piva. Bio je živ kao nikada ranije u svom životu. Bio je živ kao nikada ranije jer je prekršio pravilo.
Na uglu trga ugledali su mladića koji je svirao gitaru. Davit je iz džepa hlača izvadio metalnu štipaljku sa novcem, izvadio dvije novčanice i spustio ih u prazan kofer gitare.
Hvala, brate – pisalo je u oblaku iznad mladićeve glave.
4. … i sanjat ću kad umrem
Ležali su nagi u njegovom krevetu, okrenuti jedno prema drugome, sa rukama ispod lica i savijenim nogama. Priviknuti na plavu boju mraka. Njihova tijela su pravila Rorschachovu mrlju u obliku vaze sa drškama.
Reci mi nešto što znaš samo ti, i niko drugi – progovorila je Karla. Mislim da umirem. To zna i tvoj liječnik. Reci mi nešto što znaš samo ti. Nešto što vrlo vjerovatno kriješ od samog sebe. Mogu pročitati tvoje misli. Misliš, kao knjigu? Upravo kao knjigu. O čemu upravo sad mislim? Da lažem. Inteligentna pretpostavka. O čemu mislim sad? Želiš me poljubiti. Želiš me spasiti. Danas, nisi mogla prestati misliti o filmu. Maločas si opet mislila o njemu. Nije ti se svidio kraj. Tako mi je žao. Počinješ mi se sviđati – njene misli su u polumraku imale auru ljubičaste rđe. Nije potrebno da me žališ. Još je prerano. Kakav je osjećaj… kad znaš da umireš? Kao da sam izišao van iz kaznionice nakon četrdeset godina provedenih unutra za nešto što nisam učinio. Smrad boli i nepravde. I odmah poslije, osjećaj gladi. Težnje. Gladi? Da učinim nešto loše. Zločin. Nedjelo. Ne znam kako bih to drugačije opisao. Već smo učinili nešto loše, u kafeu – nasmijala se. Nisi ljut? Nemaš pojma. Od čega umireš, Davite sa „t“? Vidiš li moje uši? Moje vilenjačko lice? Vidim. Ono što imam zovu Williamsov sindrom. Imam bijele mrlje u irisima, mogu odsvirati na klaviru bilo šta, i imam srce koje odbija obavljati ono što bi trebalo. A šta ako je smrt samo san? Ako nema zida između ovo dvoje? Utješna pomisao. Jesi li sretan, upravo sad? Zaista sretan? – čuo je njene riječi. Jesam – rekao je istinu Davit. A ti?
Karla je pomislila odgovor. Davit Aurelius Topolian je pročitao riječi u patuljastom nimbusu koji je lebdio iznad njene glave.
ERVIN MUJABAŠIĆ, pisac i slikar, rođen je u Tuzli 28. maja 1979. godine. Profesor je bosanskog jezika i književnosti u Tuzli. Dosad objavio dvije knjige priča, Apokrifi Simona Jakova (2014) i Smrt u sedam poglavlja (2018). Dva puta, 2014. i 2017. godine, bio je laureat natječaja za najbolju kratku priču na Književnim susretima Zija Dizdarević, a 2019. je na istom natječaju osvojio drugo mjesto. Na natječaju Zaklade Fra Grgo Martić za 2017. godinu, njegova još neobjavljena knjiga priča Kamen proglašena je najboljim proznim djelom. Priča Nimbus ušla je u uži izbor FEKP-a 2019.
/A sada mi se čini: to je lijepa neošišana kosa grobova. Ja ću te nježno dirati, kovrčava travo, možda ti poničeš iz grudi mladića, možda bi njih volio da sam ih poznavao, možda je od staraca ili od dojenčadi rano otete iz zagrljaja majki, te si ti ovdje majčin naručaj.
Walt Whitman „Vlati trave“/
U rovu el profila ćumuraju Fikret i Riki. Pored rova je trešnja, okićena beharom. Te 1992. u Bosni je behar, pošto ga mraz nije ubio, odlično rodio. – Da se trujemo? – brišući ilovaču s čizama, upita Fikret. – Bolje nego da ginemo. Fikret izvadi paklo cigareta. – Uzmi. – Imaš upaljač? – upita Riki izvirujući iz rova. – Nemam! A ti? Riki odmahne glavom. – Jebote, poludit ćemo za dva sata bez cigara – nervozno izgovori Fikret a ruke istog trena počeše da mu drhte. Tišina. Cvrkut ptice u beharu. – Imaš li svjetleći metak? – upita Fikret pretražujući svoje džepove. – Imam – odgovori Riki nakon što je skinuo šaržer s puške i zagledao se u metke. – Super! – ushićeno uzviknu Fikret i nastavi – Vidi, ja ću metak ispaliti ovako, s ivice rova, on prodire kroz zemlju paralelno s tom stranom zemljanog zida na dubini od nekih dvadeset centimetara od tebe. Pošto je ilovača vlažna, nabijena, metak se mora zaustaviti na neki metar do dva. Dok ja ispalim, ti naćuli uho pored zemlje da čuješ gdje šušti. Znaš, svjetleći metak šušti, sagorijeva i u vodi i u zemlji, moraš ga čuti. Nakon ispaljivanja prvog metka, Rikijevo naćuljeno uho brzo je lociralo metak. Ašovom su ga izbacili na dno rova, još uvijek je iskrio vrckavi plamen, ali, pošto su bili spori s cigaretama, nisu uspjeli da pripale. Znajući koliko otprilike zemlje može da ubije metak, za koji tren, Fikret i Riki, naćuljeni iznad drugog metka kao da zemlju ljube, očajnički su pripaljivali. Dim cigareta se poče širiti i čim proviri iz rova, lagani povjetarac ga raznese prazninom kao da nikad nije ni postojao. – Gdje ćeš? – Ne mogu da pušim u zemlji – izlazeći iz rova odgovori Riki. – Bogami, mogo bi popušiti na toj meraji.
– Kome je suđeno, suđeno – reče Riki i ispruži se na leđa povijajući nemoćne vlati trave. – Snajper nas vreba k’o soko krtice – reče Fikret a zatim slasno udahnu dim cigarete u sebe. Praveći dimne kolutiće, u intervalima je praznio pluća. – Znaš li da je ova naša evropska krtica, Talpa europaea, jedan od najpohlepnijih stvorenja na zemlji. Svaki dan pojede svoju težinu. Ruje i jede, jede, jede. – To ti stručnjak za krtice? – Vodio sam dvije godine rat s njima u bašti. Posto sam ekspert za njih. Znao sam kad spavaju, kad jedu, kad jebu, i opet im ništa nisam mogo. Ruje i jede, nikad je ne vidiš a stalno ti se ruga izbacujuć obrađenu zemlju – protežući se na zelenoj travi odgovori Riki. U daljini odjeknu detonacija. – Trebalo bi prisiliti svu vojsku da cigare pripaljuje svjetlećim mecima. – Zašto? – Zato što onda nijednom vojniku ne bi naumpalo da troši metke na paljenje kuća. Što bi više pušili, manje bi bilo izgorenih kuća. Uvlačeći dim cigarete u sebe, Riki pogled usmjeri u nevini behar. Blago jutarnje sunce golicalo mu je očne kapke. Da bi ćeif bio potpun, zatvori oči. Tišinu osjeti vrabac sakriven u beharu i nastavi svoj koncert. Zagušljujuća detonacija granate, koja je uletjela u rov, prekinu pjev vrapca. Vlati trave zadrhtaše. Riki, nakon što se njegovo tijelo umirilo od potresa detonacije, nije želio da napusti mrak. Tople kapi počeše padati po njegovom licu. On raskrili očne kapke: s crvenog behara cijedila se krv i kapala po njemu. Povraćajući, otpuza ispod okićenog behara. Proljetne vlati trave su se protezale ispravljajući pogrbljenu kičmu, dokazujući da u zbilji nema smrti.
***
Proljeće 1993. godine. Naslonjeni leđima na bosanske bukve, Jasmin i Bole u tišini čekaju znak za napad. Za učešće u akciji dobili su po dvije cigarete. Po jednu su ispušili za doručak. Konzerva Ikar, sa zastavom Evropske unije na zlatnom limu, nije im se dala otvarati zbog poganog zadaha iz utrobe Evrope. Čekajući znak za napad, ćejfili su u drugoj cigareti. Jasmin iz unutrašnjeg džepa izvadi pljosku, metalnu čuturicu za rakiju. – Mašala! – oblizujući usne, reče Bole. – Živio! – Živio! Miješajući dim cigarete i rakiju dva prijatelja se prepustiše slasnom užitku. – Dobra, grize. – Muslimanska. Od hurmi iz Irana. – Bog pomogo Iran. – Amin. – Živio! – Živio! Vidjevši mahanje komandira rukom, pogledali su jedan drugog, namignuli, ispravili se i trčeći od bukve do bukve, užurbano se približavali neprijateljskom rovu na horizontu uzvišenja. Jasmin ugleda bombu kako se kotrlja prema njima. – Bomba! Obojica instinktivno napraviše kolut naprijed u suprotnim pravcima i zalegoše u suho lišće. Čim bomba eksplodira, Jasmin uskliknu: – Tekbir! – Allahuekber!!! – iz petnih žila, ponoviše obojica. Prazneći šaržere kalašnjikova, sumanuto su jurišali ka neprijateljskom rovu. – Aj!… mamaaa! Mudžehedini! – zavapio je vojnik iz neprijateljskog rova. Bole i Jasmin uskočiše u prazni rov. Neprijateljski vojnik, preko livade koja se protezala s druge strane oboda uzvišenja, dotrča do usamljene bukve. – Vidiš li ga? – Ne, a ti? – Ne vidim, debela bukva. – Da ga pustimo da pobjegne, ne zbog njega, nego one majke – spuštajući pušku u naručje, reče Bole. – Može. Vojnik, iza usamljene bukve, nije izvirivao. – Što ne bježi? – Haj´ razguli, nećemo pucati! – uzviknu Bole. Tišina. – A možda ima cigara? – E, jebiga, šta ću mu ja sad. – Razvuci zolju! Bole razvuče protutenkovski raketni bacač M80 proizveden u Jugoslaviji i nanišani u bukvu. Detonacija baci vojnika na zelene vlati trave. Prazneći novi šaržer, Jasmin izrešeta mlado tijelo koje je poskakivalo po zelenoj travi. – Da sam znao da ima samo dvije cigare, ne bi džaba trošio granatu. – Jebiga, bolje išta nego ništa. Moglo se desiti da je nepušač. – Nema nepušača u ovom ratu. – Uzmi. Tišina. Bole nježno povija zelene vlati trave. – Ne mogu. – Kako ne možeš!? – Ne puši mi se. Jasmin, iznenađen odgovorom, pogleda ka svom prijatelju. Bole obori pogled ka zemlji i ugleda mrava kako kroz zelenu šumu trave nosi teret tri puta veći od njega. – Kako hoćeš – odgovori Jasmin i pripali cigaretu. Tišina. Cvrkut vrabaca. Mužjaci pjevom dozivaju pernate ljepotice. Mrav neumorno tegli teret tri puta veći od njega. Vlati trave, neošišana kosa grobova, grle krvavo mlado tijelo dokazujući da u zbilji nema smrti. Jasmin iz unutrašnjeg džepa izvadi metalnu čuturicu za rakiju. – Živio! – Živio!
*** U proljeće 1995. godine u pitomoj bosanskoj šumi život je raskalašeno bujao. Žubor potoka, poigravanje sunca sa sjenama gipkih grančica, ples vlati trave na povjetarcu, odsjaj srebrne rose, provocirali su ljubavni pjev vrabaca i poticali parenje biljki. Ispaljujući granate, metke, bacajući bombe, ratnici su u trenu ubili proljetni zov prirode. Eksplozije, huka granata, zvizga metaka i bolni jauci zaglušili su žubor potoka, pržili jutarnju rosu, prestravili vesele vrapce koji su histerično lepetali krilima. U uski, odavno napušteni rov, bježeći od metaka, uskoči Semin. Skupljajući se u fetus, da bi svaki dio tijela potopio u zemlju, on uronu u rov. Ne videći Semina, u panici traženja zaklona od nelepršavog željeza, Milan, uskačući u isti rov, naskoči na Semina. Stiskajući se jedan do drugog, pogledaše se dva vojnika: oči u oči. Semin pogledom skliznu na Milanovo rame i ugleda amblem neprijateljske vojske. Oba vojnika panično pokušaše izvući pritiješnjene puške. Neuspjeli pokušaj prisili ih da vrate pogled: oči u oči. Što je pogled duže trajao, napetost je slabila. – Imaš cigaru? – Imam. Milan izvuče paklo cigareta iz unutrašnjeg džepa. – Izvoli. Semin uze cigaretu i poče da je njuši. – Prava? – Prava. Nakon što je pripalio svoju, Semin upita: – Da i tebi pripalim? – Može. Semin kresnu upaljač, vjetar zatrnu plamen. On ponovi i rukama uokviri vatru, ali džaba, vjetar opet utrnu plamen. Semin treći put kresnu, uokviri plamen, Milan obuhvati s obje svoje ruke Seminove ruke. U zagrljaju ruku, štiteći plamen, gledajući se oči u oči, Milan pripali. Četiri ruke u zagrljaju nježno zadrhtaše. I dok su zvona rata odjekivala oko njih, oni u tišini ispušiše. – Hvala ti. – Vi nemate cigara? – Nemamo. – Uzmi. – reče Milan pružajući kutiju prema Seminu. – Šta ćeš ti? – Ako dođem do svojih, dobiću. Ako ne dođem, vjerovatno mi više neće trebati. Prije nego potrčaše u suprotnim pravcima kroz šumu, posljednji put se pogledaše i rekoše: – Sretno! – Sretno!
***
Minhenski aerodrom, gdje nema pjeva vrabaca, gdje se ne čuje žubor potoka, gdje se ne zna za trag vlati trave, gdje je priroda odavno ubijena, ima pušionu. Tamna željezna vrata, jedan betonski i tri staklena zida, neprozirni za posmatrače s polja. Pošto u pušioni nema ventilacije i grijanja, ukiseljeni smrad i kod najstrastvenijih pušača izazivao je gađenje i povraćanje. Za Boleta, zaduženog za čišćenje pušione, to je bio jedini zadah gori od zadaha Ikara. Žureći da ispuši cigaretu, Riki, otvarajući vrata pušione, udari Boleta. – Polahko budalo! Obradovan domaćim jezikom, Riki se osmjehnu i odgovori: – Naš! Zemljak! Odakle si? Navikao da svakodnevno u pušioni sreće Jugoslovene, Bole se ne iznenadi niti pokaza volju za razgovor. Riki je bio uporan. – Haj zapalimo? – Neću! – Haj, bolan, neće Njemačka propast zbog tvoje puš-pauze. – Ne pušim! – Ne pušiš?, čistiš pušionu a ne pušiš. – Da. – Jesi ikad pušio? – Jesam, do proljeća 1993. godine. Kako Bole spomenu ʼ93., Riki, ne znajući od kojih je „naših“ Bole, pripali cigaretu i zašuti. U pušionu uđe Milan a uskoro i Semin. Riki se zakašlja, utroba hoće da mu izađe na usta. Što pušiš kad ne možeš da podneseš? – izusti Bole ne dižući pogled s opušaka. – Što mi se više povraća od njih, ja ih sve više žmarim. – odgovori Riki i nastavi da miješa potezanje dimova i suho povraćanje. I zaista, što je više čerečio svoja pluća kašljem, s više mazohizma je uvlačio dim u sebe. Milan i Semin, zatečeni tim ratom pluća i Rikijevom željom da ih zagadi, su jedno vrijeme zurili u njega a zatim izvadili svoje cigarete ne obraćajući pažnju jedan na drugog. Bole nastavi da kupi opuške. Milan kresnu upaljač i pripali svoju cigaretu. Semin mu priđe, pošto nije imao upaljač, da i on pripali. Milan zakrili vatru rukama približavajući je nepripaljenoj cigareti, Semin svojim rukama lagano obavi Milanove ruke i pogleda ga u oči. Pogledi im se sučeliše: oči u oči. Ruke zadrhtaše. Vatra gori, oči ne trepću. – Ti si? – Jesam. Ruke se pomilovaše. Milanu i Seminu suze potekoše. Prijateljski se zagrliše. – Opet naši – u kratkoj pauzi od uzaludnog izvraćanja zagađene nutrine, reče Riki. – Naši! – Naši! Ponoviše Milan i Semin naslanjajući se na zid. U tišini, stišćući se jedan do drugog, nastaviše da puše. Ispred njih, Bole kupi opuške. Riki konačno zgazi opušak i izađe dovikujući Boletu: – Uživaj zemljak! – te se okrenu prema Milanu i Seminu. – Sretno momci! Semin izvadi paklo cigareta i pruži ga Milanu. – Izvoli, vraćam. – Hvala. – Da nisi imao cigara, ubio bi te. – Misliš da bi bio brži od mene – kroz osmijeh odgovori Milan. Bole prvi put podiže pogled težak kao olovo i zagleda se u dva bivša ratnika. Metalni pogled u pušioni izazva nelagodu. – Kuda putuješ? – Za Australiju. A ti? – Kanadu. Srčano se zagrle. – Sretno! – Sretno! Izlazeći, dobaciše Boletu: – Živio zemljak! – Živio zemljak! Bole, mrveći opušak u desnoj ruci, osta sam u pušioni. Iza staklenih zidova, šareni svijet je žurio na novi let. Bole je sve vidio, njega niko nije vidio. Za pola sata, na sred pušione, gdje nema pjeva vrabaca, gdje se ne čuje žubor potoka, gdje se ne zna za trag vlati trave, visio je obješen Bole. Ispod njega razbacani opušci. Evropski higijeničari su njegovo tijelo ubacili u crnu kesu poput opuška. U Njemačkoj su pričali, da je te 2000. u Bosni, pošto ga mraz nije ubio, behar odlično rodio, dokazujući da u zbilji nema smrti.
___________________________________
VAHID DURAKOVIĆ rođen je 1971. godine u Bugojnu. Na FPN Sarajevo je na Odsjeku sociologije diplomirao 2000. godine a zvanje magistar dramaturgije je stekao 2019. godine na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci. Objavio je dvije knjige drama „Šejtanski krug & Tamo gdje sunce zalazi“ i „Boja krvi i ilovače i druge drame“ (Teatar FEDRA Bugojno) i zbirku pripovijetki „Kletva“ (Sarajevo: Connectum, 2017.). Tetrološku studiju “Labaratorija lutkarstva – Bijenale jugoslovenskog lutkarstva” mu je 2019. objavio Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Za dramske tekstove više puta a nagrađivan a njegova dva filmska scenarija je podržala Fondacija za kinematografiju BiH.
Plivam u moru. Braća prskaju jedan drugoga, a pritom i mene. Smiju se kad se naljutim. Morska trava golica moja stopala. Ribe me grizu za prebijele listove. “Nemoj ić duboko.” govori mi otac, ali ja ga ne slušam. Obala je sve dalja. Odjednom ugledam veliku peraju. Tamna sjena kruži oko mene. Srce mi lupa, zaplivam prema obali ali nisam dovoljno brza. Pogledam prema svojoj obitelji, nitko nije svjesan opasnosti. Osim mame. Ona gleda ravno u mene i sliježe ramenima, kao da želi reći: sama si kriva. To se dogodi kad otplivaš predaleko. Pojedu te morski psi. Sjena mi je sve bliže. Razjapljene ralje sklope se oko mog bijelog trbuha. Presiječe me bol, a onda se probudim. Naglo se uspravim u krevetu. Ispod mene je ljepljiva vlažnost. Zrak miriše na hrđu. Na plahti je velika crvena mrlja.
Znam o čemu se radi, jer se isto dogodilo mojoj prijateljici prije nekoliko tjedana. Svejedno nisam očekivala da će se to i meni dogoditi tako brzo. Ne znam što napraviti. Poželim upitati mamu, ali što ako pritom probudim i oca? Čujem njegovo glasno hrkanje kroz tanke zidove. Njemu ne želim ništa objašnjavati, kao ni braći. Sva sreća da, za razliku od njih, imam vlastitu sobu. Odšuljam se do kupaonice i uzmem veliki ručnik. Čistoća bjeline izbriše crvenilo. Legnem na ručnik ali ne mogu zaspati, znam da je mrlja tu i da će i dalje biti tu kad se probudim. Iz kreveta gledam noćno nebo. Mjesec je kao u bratovim slikovnicama, od njega je ostala samo jedna kriška. Tiho je. Čak i moje ptice spavaju. Razmišljam o svim usnulim ljudima čiji životu teku kao i prije, iako se moj zauvijek promijenio.
“Pazi da drugi ne vide.” kaže mi mama ujutro dok mi daje paket higijenskih uložaka. Moj otac i braća po prvi put postaju “drugi”. Malo me rastuži ta nova otuđenost, ali i razveseli spoznaja da smo mama i ja sada tim. Ne razumijem zbog čega točno moram čuvati tajnu, ali iz maminog tona jasno je da se radi o nečemu sramotnom, kao kada se mlađi brat upiški u krevet. Dobila sam i poseban neseser za uloške. Bio je šaren i veseo, kao da su u njemu bomboni. “Za školu.” rekla je. Kad sam u školi zamolila nastavnicu da me pusti na WC, činilo mi se kao da svi gledaju samo u moj neseser. Izgleda da ih ipak nisam uspjela zavarati.
Kasnije su bolovi postali gori. Potužila sam se mami, ali ona je samo odmahnula rukom. “Proć će za par dana. Samo tribaš istrpit.” rekla je, a ja sam stiskala zube dok mi se činilo da mi utrobu razara kiselina. Koliko žena šeta ovim svijetom, stiska zube i čeka da prođe? “Imaš sriće.” rekla mi je mama. “U moje vrime nije bilo ovih modernih uložaka. Imale smo debele gaze, onakve kakve se stave bolesnicima nakon operacije. Šetala sam do škole ka da mi je lancun među nogama.” reče mama. “Užas.” stresla sam se.
Najveća utjeha su mi Tom i Jerry, koji nisu mačka i miš, već dva češljugara. Otac ih ima bezbroj u garaži, ali oni su samo moji. Dobila sam ih za rođendan. Uporno sam tražila psa, ali nisu mi ga htjeli kupiti, pa sam dobila ptice. Tom i Jerry nisu voljeli da ih diram, ali to mi nije smetalo. Uz njih sam bila manje usamljena. “Ovo dvoje je nemoguće razdvojit.” rekao je otac. Tom je glasnije pjevao, ali Jerry je imala ljepše perje. Bilo je toplo smeđe boje, a glava joj je bila crvena. Meni je Jerry bila draža, a ocu je bio draži Tom. “Tata, zašto je Tom glasniji?” upitala sam oca, a on se nasmijao. “Muški uvik bolje pivaju.” reče mi. Porazmislila sam o tome, ali i dalje mi nije bilo jasno. “Zašto?” opet sam upitala. “Jer nemaju pametnijeg posla.” dobaci mama dok prostire svježe oprano rublje, a otac se grohotom nasmije iz naslonjača. “Zašto muški rade bilo šta u životu? Da privuku cure.” reče otac, a stariji brat se naceri. Drago mi je što nisam muško.
Krv kapa na bijelilo kuhinjske plohe. Mama spretno reže teletinu na filete toliko tanke da su gotovo prozirni. Pitam se se hoću li ja ikada biti toliko umješna u kuhinji, toliko ravnodušna prema pokolju koji je preda mnom. “To je ženski posal.” kaže mi mama. “Muški u životu vide manje krvi nego mi. Mi smo se već navikle.” komad teletine pljesne na tanjur. Zacrnilo mi se pred očima. Kasnije nisam imala apetita. “Uzmi bar jedan komad, tu ti ima željeza.” rekla mi je mama, a braća su se zasmijuljila. Mjesec je rastao i postajao sve veći i okrugliji.
Navečer se svi okupljamo ispred televizora. Gledamo Gladijatora. Otac i braća uživaju, ja malo manje. Gledam muškarce kako krvare na ekranu i pitam se zašto na ekranu nikad ne vidimo žensku krv, iako je češća. Možda baš zato muški vole gledati krv, jer je vide rjeđe nego mi? Kad krvare, oni su junaci, a kad rana zacijeli ostat će im ožiljak koji će svima davati do znanja da su veliki ratnici. Što je s nama? “Ostaje li od mjesečnice ožiljak?” upitam mamu tiho. Mama suzi oči i pogledom preleti do ostalih, kao da provjerava je li itko drugi čuo ružnu riječ koju sam, ne znajući, izgovorila. Potom zausti, ali onda se predomisli. Kad pomislim da je već zaboravila na moje pitanje, opet progovori. “Naša rana nikad ne stigne zarast.” To me ozlovolji. Krvarenje je bilo pri kraju, ali što mi to znači, kad će se uskoro opet pojaviti? Završila je scena ratovanja, glavni glumac poljubi svoju ženu. “Ruke na oči!” zapovijedi otac, a ja ga poslušam.
Idućeg dana otac pokuca na vrata moje sobe. Znam da je on, jer mama nikad ne kuca. “Srićo, neće ti se ovo svidit, al prijatelj me je zamolija za uslugu. Triba bi posudit Toma malo.” reče. Znam što znači kad odrasli nešto žele posuditi. Istu priču sam prošla i kad sam im posudila novac koji mi je baka dala za rođendan. Oči mi se pune suzama. Otac odvrati pogled u nelagodi. “Dat ću ti nekog drugog ako oćeš.” ponudi. “Neću drugog, oću Toma!” Bila sam neutješna. Nikakva objašnjenja nisu pomagala. Na kraju sam teška srca prihvatila svoju sudbinu.
Tom je nestao dok sam spavala. Jednog dana sam se probudila, i više ga nije bilo. Pitala sam oca, a on je samo rekao: “Sve sam ti objasnia.”, kao da je to bilo dovoljno, kao da me nije trebao dodatno upozoriti. Jerry me gledala optuživačkim pogledom. Nakon Tomovog izgnanstva, više nije bila ista. Manje je jela, a s vremenom je potpuno utihnula. “Mislim da je bolesna.” rekla sam ocu, a on je slegnuo ramenima. “Meni izgleda isto ka i prije.” Ali ja sam je poznavala bolje od ikoga. Vidjela sam da se u njoj nešto slomilo, nešto što je prije bilo cijelo sada se raspuklo i izlilo kao tinta na polupraznu kletku.
Te noći, puni mjesec blistao je u njenim očima. Po prvi put otkako je ostala sama, Jerry je počela pjevati. Pjevala je glasnije nego ikad, kao da se ljuti na mjesec što je daleko, ali osim mene, nitko je nije čuo. Utihnula je, a njena posljednja pjesma bila je najtužnija melodija koju sam ikada čula. “Bit će sve u redu.” rekla sam tiho. Gledale smo se, svaka sa svoje strane kaveza.
SARA KOPECZKY BAJIĆ (1992.), rođena u Zagrebu, odrasla u Splitu, radila je kao knjižničarka, koktel-majstorica, korisnička podrška izgubljenim turistima, djeliteljica letaka, prevoditeljica, i u posljednje vrijeme najčešće, učiteljica engleskog jezika. Proza i poezija objavljena joj je u brojnim hrvatskim i internacionalnim časopisima, zbornicima i portalima, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, ZiN Daily, PS-Portal, UBIQ, The Split Mind (čija je bila i urednica). Osvojila prvo mjesto na natječaju Pučke knjižnice i čitaonice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Osvojila drugo mjesto na natječaju za kratku priču “Zlatko Tomičić”. Jedna od dobitnica nagrade Daniil Pashkoff, uvrštena u zbirku Lead Me To The Waters objavljenu u Njemačkoj. Više puta uvrštena u izbor za nagradu Prozak.
Stanar nije plaćao kiriju gazdi mesecima. To je izuzetno čudilo njegove poznanike, jer je isti važio za odgovornog i uglednog građanina. Zabrinuti i uplašeni, oni su ga pozvali na par pića, ne bi li ga ubedili da reši sve to sa dugovanjima. Iste noći, zabrinutost prijatelja isparila je. Svi su bili pijani kao letve, a sve popijeno platio je stanar koji nije plaćao kiriju mesecima.
***
EDIP
Dva brata, po dogovoru, lažirala su sopstvene sahrane. Sakrili su se u jedan žbun pokraj groblja, ne bi li videli koliko je njihovim bližnjima zaista stalo do njih. Kada je jedan od dva pokojnika čuo da majka očajnički doziva bratovo ime, zadavio je istog golim rukama. Izašao je iz žbuna, te se ulizivački počeo ponašati kao rame za plakanje svojoj majci.
***
ISTINE
Nakon što su pronašli definitivne dokaze o evoluciji, sledbenici teokratije zakleli su se na večno ćutanje, ne bi li izbegli sud Božji, te poput nekakvih, daleko bilo, nevernika, završili u večnome paklu.
***
POSESIVNOSTI
U jednom snu, jedna je prelepa žena usnila ljubav svog života. Nije znala ko je, pa ni da li postoji. S obzirom na malu verovatnoću pronalaženja čoveka iz snova, odlučila je da se okrene na drugu stranu kreveta, te zagrli svog muža.
***
RINGIŠPIL
Dan pred predsedničke izbore, jedan čovek, po prirodi neodlučan i promenjive ćudi, nije se mogao odlučiti kome će dati svoj glas. To je sve išlo do te mere da kada je i pomenuti dan došao, on nije zaokružio niti jednog od ponuđenih kandidata. Od tada on sa sigurnošću tvrdi da su za sve krivi oni za koje se nije mogao odlučiti.
autor o sebi: MILAN MAŽIBRADA, 23 godine, iz Zemuna. Verujem da imam nešto da kažem, na neki svoj šašav način. Mislim, to je jedino što umem da uradim kako treba, pošto dosta toga u životu zeznem. Pišem prozu i dramske tekstove. Iza sebe imam jedan objavljen roman: „E, moj Astore“. Pored toga, objavljivan sam u „Pančevačim rukopisima“, književnim časopisima, online portalima kao što su Blacksheep i ostali. Ove priče deo su nove zbirke pod nazivom “PUČ U ANDORI”.
Ustala si u pola sedam. On je još spavao. Jutro je bilo neutešno mračno, dok si kupovala nedeljne novine, hleb, pogačice, jogurt. Mora da izgledam kao neko čudo, mislila si ogledajući se u praznom izlogu mesarnice gde si čekala u redu. Samo da me ne vidi neko poznat! Sve je poskupelo! — kazao je neko iz reda. Nema tog poskupljenja koje ja ne bih mogla da odgladujem! — rekla je prkosno jedna stara dama. Šesto grama mlevenog! On je još spavao. Onda si se vratila istim putem vukući svoja ručna kolica za pijacu. Onda si skuvala kafu. Onda ste doručkovali. On se probudio i uzeo prednji deo Politike, na čijoj su naslovnoj strani bili neki novi ratovi. Onda su ti deca uzela drugi deo, da vide bioskopski program. Nije važno, mislila si, pročitaću ih kasnije. Ali nisi. Onda si pospremila sto. Iseckala sitno crni luk. Potopila krišku hleba u hladnu vodu. Razbila jedno jaje, dodala peršuna, soli i bibera. Izmuljala sve to u ravnomernu masu i pomislila na mamu, koja te je naučila da praviš faširane šnicle. Onda je on otišao na pivo u »Balkan«. Onda si zapalila cigaretu i dok si čekala da se skuva krompir za pire, slušala si kako neka pevačica priča voditelju Studija B na čemu sada radi. Onda su faširane šnicle, prethodno uvaljane u brašno, bile ispržene. Sipala si ulje u salatu. Stavila na sto tanjire, noževe, viljuške, salvete od hartije i slanik. Izrezala si hleb. Onda se on vratio iz »Balkana«. Kako je napolju? Hladno. Opet faširane šnicle! — kazala su deca. Ostavite mamu na miru! — rekao je. Onda ste ručali. Onda je on zevnuo i otišao da spava, a deca u bioskop. Onda si pospremila sto, oprala tanjire, tavu, šerpu, obrisala mrve… Ima li besmislenijeg posla od ovog? Radila si čitavo prepodne, a od svega nema ni traga. Sve je pojedeno. Pogledala si ruke i utvrdila da više nema nade za njih. Skuvala si kafu i uključila televizor. Neka nedeljna utakmica. Gledala si u zeleni ekran preko koga su tamo-amo trčali zgodni mladići. Onda si pogledala kroz prozor na ulicu. Pustoš. Nigde nikoga. Onda se on probudio. Koje je poluvreme? Ne znam. A rezultat? Ne znam. Ko igra? Ne znam. Šta ti je? Nije mi ništa. Nisam uključila ton. Onda ste ćutali i gledali televiziju. Onda su se vratila deca. Kakav je bio film? Onako… Onda je neko telefonirao: Kako si? Dobro sam. I mi smo dobro. Onda si postavila tanjire za večeru. Noževe, viljuške, slanik. Jaja na oko, sir i salata od krompira. Opet jaja na oko! — kazala su deca. Onda si oprala tavu. Produžila sinu farmerice, ispeglala kćeri kecelju za školu. Šta ima na televiziji? Nema ništa. Poljubila si ih pred spavanje. Istuširala se. Stavila na lice kremu za noć. Navila budilnik za šest. Onda je on zaspao. Onda si pušila u postelji i slušala kišu. Onda je došao ponedeljak.
MOMČILO MOMO KAPOR (Sarajevo, 1937 – Beograd, 2010.), iz knjige “Najbolje godine i druge priče”, 1997.
Te ljetne večeri, Mario i ja zajedno smo dahtali, znojili se i stenjali u staroj stražarskoj kućici, zaklonjeni od pogleda drugih vojnika, u tjelesnom klinču koji je – pod okolnostima kakve su već bile – bio apsolutno tajan, pod zakletvama u ime rođenih majki, očeva i koječega. Uostalom, te zakletve su bile samo ona posljednja, gotovo formalna verbalna potvrda da ostaje sve među nama dvojicom – previše smo dobro poznavali jedan drugoga i bili bliski u našem čudnom prijateljstvu.
„Ne mogu ja ovo, stari moj“, procijedio je kroz zube, „nemam snage i strah me je.“
Ni meni nije bilo lako, nikad nisam radio ništa slično, ali uvjeravao sam ga da je to upravo ono što želi, da mora ići do kraja i da se ne mora bojati. Uostalom, sam je dao inicijativu. Iako su, vjerojatno, generacije vojnika prolazile kroz isti unutarnji sukob, možda baš u ovoj istoj kućici. Prostruji mi slika austrougarskih vojnika u šinjelima, dvojice brkatih koji jedva natucaju zajednički jezik; talijanskih vojnika s perjanicama, mršavih jugoslavenskih novaka naivnih lica.
Znoj se cijedio kroz neudobnu vojnu odoru, smrdili smo podjednako.
„Moramo požuriti, ubrzo će prozivka“, rekao sam skrivajući napetost.
„Imamo cijelih sat vremena. Ne moramo žuriti.“
„Za sat vremena možda nećemo biti gotovi.“
„Ne spominji mi to. Bit ćemo.“
Izmjenjivali smo poteze agonije; na meni je bio red. Prišao sam mu s leđa, obgrlio ga i tijesno se pripio uz njegova leđa. Uzeo sam mu ruku vlastitim rukama, gotovo prekomjerno nježno, kao da nadoknađujem zbog grubosti koja će uslijediti. Novi udari znoja zaparali su nozdrve. Imaju li kiseli znojevi nervoze, straha i vrućine različitu pH vrijednost?
Digao sam mu ruku visoko. Šutio je, ali disanje mu je nadglasalo zrikavce u noći.
U meni ponovo bukne kočnica, negacija, gađenje i razlije se iz utrobe po udovima. Lomio sam zvijer u sebi istom količinom boli koju sam se spremao zadati, kao da sam bicikl kojemu je u vožnji pao lanac dok bijesan biciklist na silu i dalje vrti pedale lomeći zupce lančanika ali tjerajući bicikl naprijed.
Moja je ruka obrušila njegovu i ispustila ju u trenutku kad je dosegnula vodoravan položaj. Šaka muklo lupne po betonskom oknu puškarnice. P. Zvuk koji se čuo bio je gotovo uvreda za svu tu frustraciju i pripreme. P.
Mario prokune, padne na koljena držeći ruku i počne stenjati. Cupkao sam oko njega u nervozi, osjećajući dotad neotkriveno ljudsko osjetilo. Vrlo oštro osjetilo koje govori do koje mjere si drugome tijelu nanio bol i koliko je teška povreda. Bez ikakve dijagnoze.
Lančanik u meni se trzao u osmicama. Zgrabio sam Marija u trenutku dok se nije nadao i svom snagom opalio njegovom šakom po ispustu. Trgnuo se i umjesto rubom šake opalio nadlanicom, dobrano je izgrebavši usput. U boli, iznenađenju i prijekoru, dobio sam šut čizmom u bedro. Nisam se bunio. Očekivao sam to i upisao pod puni aranžman prijateljske usluge koju pružam. Ležali smo tako na zapišanom podu, u polumraku, idiotski se cerekajući i trljali izubijane mišiće.
Drugo jutro ga nije bilo na smotri. „Fraktura metakarpalne kosti“, rekao mi je po povratku iz stacionara.
„Idem na kućnu njegu“. Jučer mu je nervoza kvarila odlučnost u glasu, ali sad je ponos nadvladavao nervozu.
Uspjeli smo.
________________________________
MORIS MATELJAN rođen je u Rijeci 1976. Piše poeziju, kratku prozu, eseje i recenzije. Bavi se glazbom, bio je član više riječkih sastava, sklada za kazalište i film.
Čitaš Bukowskog Carvera O’Haru pa Šalamuna Pogačara i Prtenjaču pa zapišeš jedan stih pa čitaš Tomaša Dragojevića Miljkovića pa zapišeš drugi stih napisano svoje pročitaš pa izbrišeš i prvi i drugi stih zatim čitaš Marunu Žagar Rešickog pa Brnardić Jagić Savičević-Ivančević pa zapišeš prvi stih i odmah ga izbrišeš pa čitaš Budena Ivančića Chomskog pa Andrića Krausa Krležu pa sve u kurac pa zapišeš rečenicu pa drugu treću pa čitaš Durrenmatta Zagajewskog Bachmanna pa Celana Lucića pa ovo svoje pa izbrišeš i prvu i drugu i treću rečenicu pa dobiješ gastritis pa čitaš Nikolaidisa Kiša Bernhardta pa Borgesa Marqueza Bolana pa nešto pišeš i napišeš pa ostaviš pa se vratiš pa dio prepraviš dio izbrišeš pa ostaviš pa čitaš Dežulovića Baumana Brandona pa Fromma Nietszchea Frojda pa kamenci u bubregu pa Hegela Heideggera Schoppenhaura pa ne kužiš ništa pa čitaš Braudela Engelsa i Marxa pa Goldsteina Arendt Mandića pa sve u kurac pa opet pišeš pa brišeš pa hemoroidi pa na kraju jebiga nešto i objaviš.
FRANE MARČELIĆ (1983.) živi i radi u Preku na otoku Ugljanu. Objavljivao u/na Zarezu, Kultipraktiku, Agonu, Kritičnoj masi, Afirmatoru. Uređuje lokalni satirički underground časopis Kumarice. Svira u post-punk bendu Lice mista.
čovjek-časopis 