Devedeset i neke godine sam predveče, blatnjava i poderanih kolena, stigla u stan i roditeljima saopštila da hoću da se krstim. Seli smo za sto, da porazgovaramo. Bila sam odlučna.
Novembra smo se krstili i tata i ja; ja u nekoj suknjici, on u crvenim, somotskim pantalonama. Popa nas je postrojio, rekao da kum kuma uhvati za ruku, cela crkva se orila. Kuma Marija se do suza smejala, mama se skoro upiškila. Za fotografisanje je bio zadužen moj brat, Mika Satana.
Januara je popa došao u stan, slavili smo slavu, prvi put posle pedeset godina. Tata ga je na vratima pozdravio sa: – De si pope, bogtejebo, može jedna rakija?
Trebalo je da popi poljubim ruku, što sam, naravno, odbila. Srećom, popa je bio dobrodušan, a i čekala ga je čašica. Sve u svemu, bilo je jasno i Bogu i meni da nisam baš poslušna.
//
Kad je baba umrla, poljubila sam joj ruku. Babu sam uvek slušala, al’ baba je drugo, baba je ko bog.
UTICAJ KLIMATSKIH PROMENA NA REORGANIZACIJU POSLOVANJA
Njene boje su svuda unaokolo, i još mnoge druge sitnice. Kad god se okrenem, oborim nešto. Zatresem štafelaj sa započetim platnom, istresem četkice iz prazne krigle obložene skorelim temperama, ili prospem šolju kafe. Pa još nekoliko njih na putu do toaleta. Jednu za drugom. Iznenade kao mine. Ostavlja ih na različitim mestima. Na vodokotlić, preko mašine za pranje veša, uz ivicu prozora. Skoro uvek se isflekam pred odlazak na posao. Haotična bračna zajednica. Ona se sapliće o debele, bele čarape. Udobne su za duge šetnje. Zato obožavam da ih nosim. Podiže i baca usrane gaće sa stolice. Gazi fakture po podu. Ponekada na njima crta. Pravi skice. Onda se svađamo i otimamo oko istog papira. Njoj su od interesa crteži, a meni su bitne brojke. Ja svodim račune investitorima za hotele na primorju, brodogradilištima, trgovcima duvanom i privatnim medicinskim klinikama. Ona slika. Umalo deveta godina kako priprema svoju prvu izložbu. Moja žena besni kada je probudim. Noć ili popodne. Telefon ili dodir. Nema razlike. Najviše na svetu voli da spava. Ja najviše na svetu volim da posmatram buru. Takvi smo mi. Mazimo se naizmenično. Masiramo stopala. Ona moja, ja njena. Istovremeno. Brojimo plodne dane. Vodimo ljubav. Ispijamo vino. Spremamo večere. Uglavnom paste. To je najjednostavnije. Različite varijante. Morski plodovi, povrće, stari sir, list svežeg bosiljka. Isključivo s taljatelama. Dosađujemo se. Prdimo. Bodrimo se. Biramo nameštaj. Uvek nešto iznova preuređujemo. Ja bih svuda da postavim police za svoju literaturu iz ekonomije. Ona traži prostora za slike. Onda se svađamo. Ostavljamo jedno drugo. Odlazimo zauvek i psujemo. Delimo imovinu. Pojebemo se. To bude jako dobro. Pa se mirimo i zahvaljujemo Bogu što smo se upoznali. Zadovoljni smo i bezbrižni. Ideja da zauvek ostanemo zajedno zaista ima smisla. „Šta bi ti bez mene?” „Ništa. Sve bi bilo jedna velika praznina”, odgovorio sam. Nedugo zatim je nestala. Najpre je prestala da drema vikendom popodne. Obično se nakon obilnog ručka zavalimo u ljuljašku i kusamo sladoled dok nam glave ne klonu. Jadran šumi u daljini. Leto. „Ne mogu više ovako”, samo je iznenada rekla. „Okej, ne moramo da se ljuljamo. Hoćeš da gledamo neki film, ili da igramo monopol? Ni meni se ne drema.” „Ma, ne znam. Prestala sam da budem strastvena po pitanju spavanja.” Počela je da se budi noću. Hodala bi po dnevnoj sobi do jutra. Ponekada bi izlazila. Lutala dvorištem. Čupala travu i tresla drveće. Poslednjih šest meseci uopšte nije spavala. Našla se zarobljena u čudnom stanju. Onda su joj doktori rekli za tu retku bolest. Nasledna je. S majčine strane. Pogledala me je izgubljeno i rekla da je sreća što nemamo dece. Ubrzo nakon toga oduzela je sama sebi život. Sreda na četvrtak noću. Zubnom pastom. Ne jednom, već dve. Žvakala je i gutala. Penilo je dok se nije udavila. „To je zaista nemoguće”, rekla je doktorka hitne pomoći. „To se ne bi dogodilo da je imala zdrav san”, rekao je doktor prilikom zaključivanja njenog slučaja. Dobro sam se isplakao. Nagutao sedativima i zaspao. Jadran je napolju divljao.
***
Moja žena je često u društvu govorila kako sam ja njen armadilo. I to se jednog dana u julu, pre šest godina zaista i dogodilo. Najpre je sve izgledalo kao mala bubuljica između plećki s kojom je trebalo biti strpljiv i naglo je stisnuti čim sazri, ali ona je bivala sve veća i tvrđa. Iz nje je izronila kost i počela da se grana. Tako sam u roku od dve nedelje dobio oklop na leđima. Deca naših poznanika su mi se rugala. Njihovi očevi imaju čelične udove, peraja, sabljaste zube ili surlu. Oklop je retka i nepopularna stvar. Neki ljudi su mislili da sam gliptodon, ali ne, ja sam bio armadilo. I to nisam mogao da promenim. Nakon izvesnog vremena, navikao sam se na to što jesam. I izgradio samopouzdanje. Postao sam tvrd i uspešan. U svim segmentima života. Napredovao sam na poslu. Oklop mi je otpao dva dana nakon njene smrti. Najpre je počeo da truli. Oko krajeva. Sredina je bila još uvek dobra. I prilično čvrsta.
***
Nikada nisam posebno mario za persijsku mačku koju je moja žena obožavala. Ali, po navici, krenuo sam da sipam hranu. Metalna činija je puna. Zdela s vodom netaknuta. Vratio sam sadržaj šake u džak i pozvao Dobrilu. Tako je zovemo. Tako smo je zvali. Otvaram ulazna vrata. Vičem. Mrzim tu mačku. Nema je. Nema ni njene kutije s peskom. Zovem svastiku. Ona gaji neka posebna osećanja prema tom dlakavom jastuku s nogama. „Uspeo si.” „Kako to misliš?” „Otarasio si je se.” „To nije istina. Voleo sam je.” „Voleo si je?” „Volim je.” „Pa, gde je onda?”
***
Dobio sam deset radnih dana da se dovedem u red. Nije mi bilo potrebno toliko. Ali, iz firme su insistirali. Oni vode računa o privatnim problemima zaposlenih. To je bitna stavka. Žele da pomognu. Zaključili su, iscrpnim istraživanjem, da srećni i zadovoljni radnici doprinose više. Prvog radnog dana, nakon pauze, otišao sam ležerno obučen. U adidas trenerici. Onako kako sam se i probudio. Nikome nije smetalo. Ili nisu hteli da me gnjave korporacijskim sranjima. Košulje. Košulje. Sakoi. Odela. Ti predstavljaš firmu, čoveče. Ti nisi ti. U radno vreme ti si mi. Mi smo zajebani. Uverljivi. Jedinstveni. Kravata. Šta je s kravatom? Ništa od toga. Nosim klompe. Crne. Diskretne. Divan dan. I glavonja je strpljiv. „Svestan sam koliko si sada ranjiv, ali vremenom češ opet da očvrsneš.” Sedim u kancelariji i ispitujem prostranstvo. Terasasti vinogradi u daljini su u magli. To me čini deprimiranim. Volim da posmatram te redove. Nisam raspoložen za predmete i teget registre. Crvenih se bojim. Udišem. Izdišem. Polako. Dovoljno je samo da postojim. Čudan osećaj. „Koliko još da čekamo?”, rekao je nakon pauze za ručak. „Šta se desilo s pejzažom?”, pitao sam. Još jednom je pokušao da me digne i motiviše. Nakon šestog puta je procenio da i dalje nije pravi trenutak, ali je ipak pokušao. To mu je u opisu posla. Da se šepuri. Namršten sam i zamišljen. Vreme prolazi. Najpre je govorio o klijentu, pa o tome koliko je sve to bitno za nas. Njegovo šareno perje podrhtava, dok izgovara ustaljene fraze sa zadrškom. Ide mi na kurac. Paun. Ćuran. Bljak. Moram da se potrudim. Svi jedemo isti hleb. Jedina bitna stvar u životu je da stignemo na vreme. Brzo i kvalitetno. Jedinstven koncept uspeha. Klijent mora da bude zadovoljan. To nas čini velikim. Po tome smo iznad ostalih. Njegove reči u početku jako odzvanjaju. Bla! Bla! Bla! I to što govori ima smisla. Bla. Bla. Blablablabla… Onda sve gubi draž. Najpre mnogo jasnije čujem kako kolega na kraju hodnika gužva papir. Grize selotejp traku. Neki automobil napolju štuca. Čujem osobu koja trči, dok joj ključevi zveckaju u džepu. Onda čujem vetar i talase, pa morski krastavac kako se pomera u plićaku. Srećan sam.
***
Alarm u sedam. Naglo ustajem iz kreveta. U meni se budi želja, kao svetlucav žar koji se pali. Ponovo volim svoj posao. To je odlično. Najbitnija stvar za postizanje cilja. Vrela pomisao da sam dobar u tome što radim. Dokazivanje. Iznova i iznova. Karijera. Rezultati. Napredak. Izazovi čekaju na mene. Vrebaju. Kao gladna zver. Perem zube. Oblačim košulju. Siva košulja. Roze košulja. Kravata. Obuvam spenserice. Preskačem stepenike. Ne smem da zakasnim. To je bitno. Kao što glavonja kaže, mi smo ovde da uspemo i pobedimo ostale. Onda sam osetio vetar. U garaži. Neočekivano. Vrata su zatvorena. Automobil je nestao. Zakasniću. Kao šestogodišnjak, mislio sam da vetar zapravo ne duva. Mislio sam da imam taj osećaj na licu zato što tako brzo trčim. I bilo mi je lako da pobeđujem izmišljene suparnike trčeći po proplancima i izbrazdanim oranicama s jeseni. Sada sam u velikoj planetarnoj trci. Njen kraj, a ni početak, ne mogu da provalim. Ovde nije poenta koliko brzo trčim. Prestiže me grupa usko zbijenih sredovečnih džogera u sportskoj opremi. Žurim na posao. Na velikom zidu koji pregrađuje humanost i oholost, između pozorišta i odvratne nacionalističke političke opcije, iscrtan je grafit vizionari se osvrću na budućnost, a mi na prošlost. Shvatam jednu istinu. Dugo mi je trebalo. Perfidni i glupi ljudi osvajaju svet. Tome se suprotstavlja jedna bundeva. Koj kurac se ovde dešava? Viču kočijaši koji su ostali bez konja. Sve ovo nema nikakvog smisla. Ni neko sutra, ni juče, a ni ovo danas. Moj posao. Moja situacija. Alarm u sedam. Glavonja. Njegovo perje. Persijska mačka. Muškarac – žena. Odnos. Institucija. Gutanje zubne paste. Armadilo. I tikva. Tikva. Prostranstvo gde je do juče bila ogromna zgrada i parking, popločano je belim keramičkim pločicama. Prstom čeprkam svežu fugu. Moja karijera je nestala. Sedam na jedan od preostalih ivičnjaka i čekam. Nailazi tramvaj. Poslednja stanica. Oglašava se vozač. Nadalje nema šina. „A moj posao?” „Nema ni njega. Potraži nešto drugo. Pametan si. Nisi dete. Snađi se.” „A tako smo lepo sarađivali.”
***
Kada sam imao sedam, čitav svet mi je izgledao kao fabrika lizalica. A onda je nestalo magije i odraz u ogledalu postao je distorzirana java. Od tada se sve promenilo i mutiralo u gadan, masan vic. Svet se promenio. Ili je možda ostao isti. Ja sam se promenio. Postao sam sličan njemu. Imun na laži. Prisećam se prvog intervjua za posao. Baš na ovom istom mestu. Tu gde sam proveo pola svog života. Nekoliko dana nakon diplomiranja. Kao da sam prestravljen kročio u močvaru punu aligatora. Sa zebnjom gledam u samouverenog poslodavca. Vlasnik firme. Predstavio se skraćenicom CEO. Pitam ga šta to znači. Sležem ramenima. Ljubičasta maramica viri iz džepa na sakou. Na reveru ima izvezen logo firme. Sveže obrijan gospodin do njega čisti prašinu s porodične slike. On kaže da je CTO. Treći gospodin stoji. „Dobar dan. Prvo, želeo bih da zahvalim svima na interesovanju za posao u našoj firmi”, grmi kao da govori kroz megafon. Ona je CHRO. „Pred vama je test koji će nam pomoći da broj kandidata koji ulaze u finalni krug ograničimo na šest. Srećno!” Dugo me je vlasnik firme odmeravao dok nervozno češam bradu. „Recite mi, vidim odlično ste uradili ulazni test, gde vidite sebe za pet godina?” Gde? Gde? Gde? Gde? Gde? Gde? Gde? Gde? Gde? Gde? Odjekuje. Gde? Gde? Gde? U Indiji. Na Kubi. Na Tibetu. U čeljustima aligatora koji se muči da me proguta. Gazda firme je Bog, ali ja nisam verovao u takva božanstva. Oduvek sam gajio simpatije k Dionisu. Kupke, vino i seks. To je prava stvar, dečače. Pomahnitale orgije s Menadama. Doživljavam ekstazu i oslobađam se svih ovozemaljskih stega. Zdepasti Silen poliva me vinom iz amfora i postajem satir s konjskim ušima, repom i nabreklim kurcem. Igramo slobodni i grešni u dugoj, pijanoj povorci. „Jezik ti je zelen”, rekao sam. „Žvaćem dolare”, rekao je. Gazda firme u koju su me primili je Nemac. Duplo božanstvo. Chase money, not women. Ponavljao je kao mantru. Uglađen. Smiren. Staložen. Sa srebrnim pipcima. U godinama kada ne bi trebalo ni da mu se diže bez vijagre. Ali hormoni ga neverovatno pucaju na ambicije. Za vreme sastanka popije litar zelenog čaja. Za poslovnu večeru pije konjak sa zrncima kafe. Njih krcka savršeno belim zubima. Lagano. Dok mu pričam o sebi. On je kao fazan koji trguje nojevim jajima. Mogao sam mnogo da naučim od njega. Umesto toga, protraćio sam svoje vreme na sanjarenja.
***
Zatvaram se u kuću. Otvaram konzervu pasulja. Sipam u tanjir i podgrevam. Kroz prozor gledam komšiju, iz petospratnice preko puta, kako pokušava da patuljastog šnaucera izvede u šetnju. Kusam. Brišem brkove. Bacam pogled na našu zajedničku fotografiju. Moja pokojna žena se smeje. Ja duvam maslačak. Jedina uramljena koja je preostala. Sve druge su isparile. Kao i većina mog donjeg rublja, alata iz ostave i posuđa. Ker zastaje na trećem stepeniku i neće dalje. Korpulentni vlasnik se savija i ljubi ga u njušku. Umiljava se. Moli ga da krene. Pas odbija. Ulica između ograde mog dvorišta i trotoara naspramne zgrade je pod belim pločicama. Ceo grad polako postaje toalet. Pas se napokon spušta i zapišava ivičnjak. Posle toga beži natrag k ulazu. Vlasnik besno pritiska interfon. Zgrabio sam mobilni i krenuo redom po imeniku. Želim da razgovaram s nekim. O nebitnim stvarima. Besposlen sam. Nemam hobi. Nemam ideju. Okrećem brojeve. Redom. Isti, po nekoliko puta. Zauzeto. Onda se neko javlja. U telefonu piše moler. „Dobar dan.” „Ne radim više”, rekao je. „Vi ste jednom krečili kod mene. Sve u belo. Sećate li se?” „Tako se najlakše vidi kad je prljavo. Žao mi je, ne radim više”, rekao je. Onda se začulo nepodnošljivo šuštanje. Zovem dalje. „Doktore!?” „Više nisam lekar, sada sam šinter”, prekinuo je vezu. Pozivam sve redom. E. F. G… Niko nije raspoložen za razgovor. Jedna gospođa je vidno uplašena. Rekla je da joj je nestao zec. Rekao sam da je razumem. Onda je dugo plakala i nije prozborila ništa. Odlučio sam da naslikam nešto na praznim ženinim platnima. Nisam mogao da pronađem četkice. Slikam prstima. Razvlačim nekontrolisano boje. Napolju besni oluja. Nestalo je struje. Osećam se kao zgnječeni paradajz. Zavlačim se pod jorgan. Iznenada je utihnulo. Otkrivam lice. Oko mene jeziva belina. Mlečno nebo i pločice. Tvrde i hladne. I ničeg više. Sve je nestalo. U daljini vidim crnu tačku. Krećem k njoj. Najpre oprezno, a potom sve brže i brže. Jurim. Znoj mi se sliva s čela. Tačka prerasta u čistačicu. Nosi teget mantil. Briše ravnomernim dugim pokretima. Pred njom žuta tabla s natpisom: Pažnja, klizav pod! Pogledala me je i nasmešila se. „Gotova sam za danas.” Čvrsto sam stegao džoger.
MILJAN MILANOVIĆ rođen je 1982. godine u Zaječaru. Fasciniran istraživanjima u oblasti veštačke inteligencije i kreativnošću mašina. Više se ne bavi muzikom. Jedri i spravlja destilate vrhunskog kvaliteta. Objavio je zbirke priča „Bending” (2010.) i „Produžetak vrste” (2019.). Priče su mu objavljivane po časopisima i zbornicima (ARS, Dometi, Povelja, Trash) i uvršćene u uži izbor književnih nagrada u regionu (Europe Short Story, Lapis Histriae, Zvona i Nari, Andra Gavrilović, Miodrag Borisavljević).
U podne su nas redom pozivali u kadrovsko i uručivali nam rešenja u potpunoj tišini. Niko nije bio iznenađen. Veb-sajt nas je već odlično zamenjivao i iako smo bili potpuno neupućeni i nezainteresovani za način na koji te stvari rade, rezultati prodaje su se na kraju svake nedelje jasno ispisivali na velikom monitoru prodajne sale od kojeg smo skretali poglede. Samo je Viki, čiji su brojevi bili niži i od mojih, počela da diše kratko i brzo. Neprimetna Viki, u čiji su pregradak, misleći da je prazan, jednom prilikom isporučili celokupan kancelarijski materijal. Shvatili smo da je tu, tek kada je počela da se izvlači ispod kutija. Čim je njeno prezime izgovorio androgeni glas na zvučnicima, potrčala je ka staklenom paravanu iza kojeg je šef pokušavao da simulira telefonski razgovor i udarala ga pesnicama. Povukli smo je od paravana, pre nego što na nju nasrnu radnici obezbeđenja. Želeli smo da joj sačuvamo bar malo dostojanstva. Otimala se i pljuvala. Dok smo je uvlačili u lift, pljuvačka se još slivala po staklu. Znao sam da mi je svaki plaćeni dan poklon, ali sam se nadao da ću biti preskočen bar u prvom naletu čistke. Nekoliko meseci pre toga, uspeo sam da se prikradem šefu na puš-pauzi i pitao ga da li uopšte postoje neki planovi za budućnost. Bilo je jasno da nas vreme ostavlja iza sebe i da ćemo sve teže prodavati papir. Učestalo sam primao elektronsku poštu potpisanu sa: Ne štampaj – spasi drvo. Šef je iskrivio lice kao da je zgađen mojim prisustvom i zgnječio polovinu cigarete. U odlasku je promrmljao: „Ljudi će uvek brisati guzice papirom.” Ceo dan sam proveo razmišljajući o tome. Poslao sam Saški poruku trenutak pre nego što sam zamoljen da vratim telefon u vlasništvu kompanije. Poslao sam joj: „Postali smo digitalni. Vidimo se kod kuće.” Nije nam više bilo dozvoljeno da ulazimo u liftove. Usmerili su nas ka klimavim gvozdenim stepenicama za evakuaciju, niz koje smo se spuštali trapavo, kao tek oždrebljeni konji. Prolazili smo kroz fabrički krug, pa kroz široku kapiju koju smo viđali samo kroz prozor toaleta. Oznojeni radnici dizali su poglede s mašina koje su nadgledali i posmatrali kako nam se odela i kravate, u skladu sa kodeksom odevanja, lepe za tela od vodene pare u vazduhu. Automobili su nam ostali parkirani pred upravnom zgradom. Većina je ionako bila u vlasništvu kompanije. Krenuli smo peške na jednu stranu pored fabričke ograde, dok neko iz gomile nije glasno procenio da je bliže ako krenemo na drugu stranu i onda smo se podelili. Bezglavo smo hodali čas u jednom, čas u drugom smeru, pa se vraćali i zbunjeno sudarali. Polako smo odustajali i sedali na trotoar da sačekamo da se stanje smiri. Sedeli smo tu skoro do kraja radnog vremena i ćutali sebi u bradu. Viki je stajala nasred ulice i ridala kao dete. Cepala je odeću sa sebe. Prvo nam je izgledala tragično, pa komično. Onda nam je dosadila. Razmišljao sam o Saški i o njenom poslu. Uvek nas je zabavljala činjenica da ja prodajem papir na kojem štampaju njene kolumne. Još jedan mali dodatak bliskosti. A ako je tačno ono što mi je šef rekao, ako će ljudi večno brisati dupeta papirom, uvek ostaje mogućnost da se njeni novinski članci štampaju na wc-papiru. Ljudi ionako imaju naviku da čitaju u toaletu. Pročitaš, iscepaš, obrišeš se. Nisam siguran da bih smeo to da joj kažem. Naročito ne u ovakvom trenutku. Sve je manje trenutaka koje Saška smatra pogodnim za šalu. A možda je u pravu. Možda se stvarno majmunišem samo kada se nađem pred problemom. Zato što znam da će ga ona rešiti. Stigla je kući pre mene. Kada sam ušao, čuo sam je kao izlazi iz toaleta i onda stoji u hodniku. Imala je neke pripremljene rečenice, ali se predomišljala. Konačno je ušla u trpezariju i zagrlila me. „Snaći ćemo se. Idemo malo do reke da razbistrimo glave. Sutra ćeš lepo razmisliti.” Nisam mogao da joj kažem da već mesecima razmišljam i da zaista ne znam. Gledao sam kroz prozor i žvakao kriške voća koje mi je dodavala. Jabuka, kajsija, pomorandža. Bilo je nešto neobično u tom prizoru. Shvatio sam da su šaloni širom otvoreni. „Šta je sa Tomom?”, pitao sam, dok sam ustajao i gurao glavu kroz prozor. Nije bilo ničega na simsu. Stala je pored mene i spustila mi ruku na rame. „Izgleda da je odleteo”, rekla je, „kada sam stigla kući nije bio u gnezdu. Baš lepo, zar ne?” „A gnezdo?” pitao sam, „šta ako bude hteo da se vrati?” Gledao sam u nebo, ali nisam video nijednog goluba. „Počistila sam sve. Uradili smo za njega sve što smo mogli. Imao je sreću što se izlegao kod nas, dalje će morati sam.” Dok je sunce zalazilo, izvezli smo bicikle iz podruma. Saška je podigla kosu i prčvrstila je ukosnicama. Na betonu pod našim prozorom video sam hrpu golubjeg paperja ulepljenog krvlju. Nisam ništa rekao. Kada je imala devetnaest godina, Sašku je silovao četrdesetogodišnji poznanik. Nije rekla silovao, rekla je nasrnuo. U jednom od naših tadašnjih noćnih razgovora, kada nismo stizali da kažemo sve što želimo jedno drugom pa nismo ni spavali, ispalila je sve to brzo, u jednom dahu i onda duboko udahnula. On je nasrnuo, ona je pokušala da se odbrani, ali je shvatila da neće uspeti. Prepustila se i pokušala da uživa. Sutradan ga je pozvala i iznudila poziv na večeru. „Znao sam da ćeš zvati, mala”, rekao joj je, a ona je gutala pljuvačku da ne bi povratila. Nakon deserta, rekla je da njihova veza nema perspektivu, poljubila ga u obraz i otišla. Tako da to nije bilo silovanje, nego „vrlo kratka neprijatna veza, a ko još nije imao takvih?”, pitala me je sa ozbiljnim izrazom na licu. Vozili smo se se lagano do reke uobičajenim putem kraj parka i groblja, obilazili stubiće i izbegavali iste rupe u tišini. Usporio sam kraj zida na kojem sam je jedne davne noći naslikao. Bio je prekriven video-bilbordima, ali mogao sam da prepoznam deo Saškinog oka u pozadini. Pretekla me je i nastavila da vrti pedale bez osvrtanja. Gledao sam kako joj se sêde presijavaju na potiljku. Pred pešačkim mostom spustili smo po jednu nogu na tlo i zastali da predahnemo. Saška je nemo micala usne i čkiljila kao kada sabira u onoj našoj svesci troškova. „Kako je nebo crveno iza mosta”, rekao sam. Pogledala me je, ali me nije odmah videla, trebalo joj je nekoliko sekundi da ispliva iz cifara. „Biće teško.” rekla je, „Bilo je teško i bez ovoga, a sada će biti baš teško”. „Znam”, rekao sam. Ali nisam znao. „ Hajde, pričaj mi, šta se desilo? Izbaci to iz sebe, pa da vidimo šta ćemo dalje.” Rekao sam da su otpustili više od polovine ljudi iz prodaje. Malo sam preuveličao. „I ti si baš u toj polovini? Koliko puta sam ti rekla da ozbiljnije shvatiš situaciju. Znam da ti sada to ne treba, samo kažem, zbog narednog posla.” I nije mi trebalo. Rekao sam da mislim da nisu gledali rezultate. Prećutao sam svoje cirkularno pismo klijentima sa potpisom: Odštampaj – spasi radna mesta. Rekao sam da su u ovom prvom naletu preskočili porodične ljude. One s decom. Oženjene. Udate. „A, tu smo. Znači, ja sam kriva.” „Nisam to rekao. Ali možda bi me taj papir sada spasao, samo to.” Želeo sam da prećutim dete. Još jedan problem koji je rešila u trećem mesecu i koji više nismo pominjali. Ali osetio sam se sićušno. Osetio sam da mi treba bar jedna pobeda. Rekao sam to što nije trebalo da kažem. Pustila je vazduh kroz zube i zagledala se u reku. „Nije da nisam želela da imam dete. Nisam želela dete s tobom, u tom trenutku. Htela sam da sačekam da odrasteš, a to se nikada nije desilo.” Podigla je nogu na pedalu i odvezla se preko mosta. Nešto je gorelo u meni. Grabilo je brzo na gore i ispunilo mi glavu. Vozio sam u besu. Stigao sam je u podnožju mosta, pred nizom malih prodavnica i udario prednjim točkom u njen zadnji. Poletela je u stranu pre nego što sam shvatio šta radim i udarila licem u beton. Bicikl je začangrljao i varničio. Prednji točak je otklizao nekoliko metara dalje. Saška je brzo ustala i u šoku skupljala patike po putu. Prišla mi je oprezno. Grlila je patike na grudima. „Jel’ to bilo namerno?” pitala je. Gledao sam kako joj obraz brzo otiče i podigao ruku da ga dodirnem. Uzmakla je. „Nikada, nikada, niko, nije bio tako nasilan prema meni.” rekla je. Povlačila se unatrag i ušla u jednu od prodavnica. Vrata su zazvonila kada je nestala iza njih. Skupljao sam delove bicikla po putu i slagao ih na gomilu. Čekao sam da izađe, ali se nije pojavljivala. Otvorio sam vrata i ugledao je bosu kraj zamrzivača. Držala je pakovanje sladoleda na obrazu. Žena za kasom je ustala i preprečila mi put. „Zvaću policiju!” vikala je. „Sve sam videla. I kada si je šamarao i udario pesnicom i kako si je šutirao dok je ležala na podu. Sve ću da im kažem.” „Ne treba gospođo, hvala vam”, rekla je Saška tiho. ”Nemoj da ga štitiš, takvi se ne zaustavljaju ako ćutiš.” „Ništa se zaista nije desilo, stvarno. Pala sam s bicikla. Baš sam nezgodno pala.” Glas joj se iskrivio. Kasirka se nije pomerala. Odmeravala me je sumnjičavo, pa se osvrtala i gledala u Sašku. „Dobro”, rekla je i podigla kažiprst, ,,ako mi se samo učini da si je ružno pogledao…”, pa se sklonila se da me propusti. „Ne zaboravi da sam tu”, viknula je Saški preko mog ramena, „samo kaži i zovem policiju. I probaj da staviš grašak. Onaj mladi u zelenoj kesi, taj meni uvek pomogne.” Saška me je pozvala rukom i spustila mi glavu na grudi. „Kako smo došli dovde?”, pitala je. Gledala me je bez treptaja. Stvarno je očekivala odgovor. Nisam znao šta da joj kažem. „Kako je sve tako brzo prošlo. Kako je proletelo. Kako?” Rekao sam joj da je udarila glavu i da bi trebalo da odemo kod doktora. „Kasnije”, rekla je, „Može da sačeka. Šta ćemo da radimo?” „Naći ću posao, kakav god. Preživećemo.” „Ne želim tako. Neću više da budeš stalno nesrećan, nisi bio takav kad smo se upoznali.” Spuštala je kesu graška s obraza za svaku rečenicu koju je izgovarala, a ja sam joj ga vraćao na otečeno lice. „Hoću da radiš nešto što voliš. Bar to. Prestao si da slikaš. Mogao bi opet da počneš? Mogla bih da se raspitam kod mojih. Možda im za neko izdanje trebaju ilustratori. Možda nisu shvatili da im treba ilustrator, ali bih ja mogla da im dam ideju.” Video sam da pokušava da mi namigne, ali joj je to oko već bilo zatvoreno. „Moramo kod doktora”, rekao sam pomogao joj da se obuje. Kasirka me je promatrala u prolazu. Izvukao sam novčanik, ali je odmahnula rukom. „Pamet u glavu”, rekla je. Krenuli smo nazad preko mosta. Nosio sam ostatke njenog bicikla, a ona je lagano gurala moj. Već se potpuno smrklo, ali nebo nad nama je treperilo crvenom bojom. Vazduh je smrdeo na paljevinu. „Nešto se zapalilo”, rekla je. Stali smo na sred mosta i gledali kako gori fabrika papira uz obalu. Saška je posmatrala i mene i požar blago razmaknutih usana. „Sačekaj me ovde”, rekla je, skočila na moj bicikl i odvezla se bez osvrtanja. Držao sam iskrivljeni točak u jednoj i roze ram u drugoj ruci i gledao za njom dok nije potpuna nestala. Vozila je jednom rukom. Plašio sam se da opet ne padne. Dim je zaklanjao Mesec. Fabrika je brzo netajala u požaru i vatra je počela da zahvata okolne magacine. Odraz je prekrivao reku. Dok su vatrogasni čamci plovili ka požaru, osetio sam da je ograda mosta topla. Vatra je brzo napredovala i bilo je malo verovatno da će bilo šta uspeti da spasu. Saška se vratila sa blokom za skiciranje i drvenim bojicama. Vadila ih je iz kese sa iskrivljenim osmehom. „Samo ovo sam našla, ali poslužiće?” Klimnuo sam glavom i poljubio je u otok. Bio je leden. „Hajde, crtaj”, rekla je i oslonila se leđima na ogradu. Grašak se topio i voda joj je kvasila majicu. Stajao sam nepomično pred licem koje sam odavno prestao da proučavam. Dok sam mogao da je naslikam po sećanju, mera oka je bila veća, čelo je bilo niže i uže. Otok mi je narušavao simetriju i nisam bio siguran da li uopšte da pokušavam. Nešto od toga je, činilo mi se, pročitala na mom licu. Sklanjala je kosu sa čela i zbunjeno se smešila. Nisam smeo da odustanem. Crtao sam. Gužvao sam papire i bacao ih u vodu iza sebe. Odustajao sam i ponovo počinjao. Zglobovi su mi bili ukočeni i trebalo je vremena da se ponovo opuste. Nije išlo onako kako smo planirali. Onda se odnekud pojavio taj par. Zagrljeni momak i devojka su stajali iza nas i posmatrali. Gurkali su se ramenima i šaputali da nam ne smetaju. Saška me je gledala. Razumeo sam taj pogled. Mislila je: Sećaš se? Momak je telefonom fotografisao ceo prizor. Mene, leđima okrenutog objektivu, sa blokom u jednoj i crvenom bojicom u drugoj ruci. Roze bicikl bez točka. Sašku oslonjenu na ogradu mosta s kesom zaleđenog graška na obrazu. Veliku vatru u pozadini koju su mlazovima rečne vode napadali vatrogasni čamci. Fotografija je štampana na naslovnoj strani Saškinih novina koje su iz dana u dan opširno pratile istragu. Požar je, pisalo je, verovatno podmetnula neidentifikovana ženska osoba koja je u njemu i stradala. Naišao sam na istrgnutu naslovnicu dok sam pregledao novije radove. Čuvam ih u onom omotu bloka koji je Saška kupila. Skica bube na leđima. Nedovršen akvarel praznog čamca na reci. Skica drveta na brdu. Onda rendgenski snimak Saškinog lica sa vidljivo naprslom jagodičnom kosti, pa naslovnica novina s našom fotografijom. Crtež je Saška odnela. Možda još postoji, negde okačen ili sakriven, ali nikada nisam saznao. Možda ga nije ni odnela. Možda ga je samo izbacila kroz prozor kada se pakovala. Možda više ne postoje ni crtež, ni Saška.
NIKOLA PETROVIĆ (1978) živi i piše u Beogradu. Autor zbirke priča “Papir brzo gori” (Treći Trg, 2019) – nagrada Beogradskog festivala poezije i knjige Trgni se! Poezija! 2019 Prozu objavljuje u periodici (Ulaznice, Međaj, Književna fantastika, Grad, Znak Sagite, Emitor), zbornicima i antologijama (Istinite Laži, Biber 03, Gradske priče – Fantastika, Gradske priče – Vodenica, Najkraće priče 2005 – 2007, Alisa u zemlji priča) te sajtovima Art-Anima i Zvona & Nari (Hr). Književne prikaze objavljuje u Emitoru i Književnoj fantastici.
Bilo je to vrijeme kada sam pisao gomilu novela, koje su mi izlazile u velikim nakladama, i kada sam se zaljubio u nju. Inače, ja sam svemirac i kod nas krajolikom prevladavaju žitna polja žute boje koja su uvijek bila žuta i sa kojih se posebnim poljskim vozilom usisavalo zrnje, nakon čega bi na njihovu mjestu potom raslo novo te koja su počinjala od cesta do daljine od nekoliko obzorja… četiri, pet. Ona nije bila iz svemira i tamo su prevladavala zelena žitna polja koja nikad nisu žutila. Zrnje je brao, isto kao i u svemiru, usisnik zrnja koje bi naknadno zorilo te bi na ogoljenim klasju raslo novo zrnje zelene boje. Bila su smještena na pristojnoj udaljenosti od cesta. Kad sam je prvi put ugledao sa njezinim društvom koje je poznavao moj prijatelj sa kojim sam te večeri izašao vani u potrazi za svim onim za čim mladi tragaju, pomislio sam kako je lijepa. Nikada nisam vidio ljepšu. I dok je malo govorila, dala se vidjeti njezina čestitost, zdrav razum i zavidna intelektualna kapacitiranost. Moje ljubavi su inače bile snažne i velike te isto toliko neustrajne. Pomislio sam, gledajući je, da bi sa njom moglo biti drugačije. Nakon nekoliko mjeseci, kupajući se u jednoj uvali podno mog kvarta i bijele petokatnice u kojoj sam živio od tođenja, nježno sam dotaknuo njenu ruku i tu je počelo. Bilo mi je zanimljivo da kad bi je god upitao zašto je kod njih van svemira žito uvijek zeleno, ona bi se blago nasmijala i napravila pokret kratko i lagano podižući ramena uz niječno mahanje glavom. Kasnije mi je njezin ujak ispričao priču o permanentno zelenom klasju, njegovom biološkom ciklusu i ulozi u životu izvan svemira, kao i njegovoj pristojnoj udaljenosti od cesta kojem nije razlog niti neka prometnograđevinska, niti biolotehnološka strategija već kulturološki od izvansvemirskih vremena velikih starih kultura koje su nosile za buduća pokoljenja materijalne i pisane dokaze kao i otvaranje prostora istraživanju i tumačenjima civilizacijskih općih mjesta i njegova pandana naše svemirske kulture, npr. one frankokantabrijske vezane za slikarstvo i uopće vizualne umjetnosti. Nju sam upoznao sa Majkom i Ocem i ona mene sa svojima. I jedan dan je pila prvi put kavu sa mojom Majkom koja me dojila držeći me naslonjena glavom na svoju desnu dojku. Mi iz svemira smo se dugo dojili. Ona je to znala i nije bila niti iznenađenom niti joj je smetalo. Ona se dojila kao nesvemirka 18 mjeseci i to je u njenom svijetu bilo, može se reći, pomalo neobično i više nego uobičajeno. Otac je bio na putu i nadgledao izgradnju ukopnog vojnog objekta kojeg je i projektirao. Ljudi iz okolice gradilišta, koje je bilo uz more i gdje je uvijek puhao jak sjeverac, donosili bi Ocu na poklon uglavnom neku ulovljenu ribu, gotovo uvijek ugore i katkad školjke. Najčešće kamenice. Dok su njih dvije pile kavu, Majci se iz mojih usta izlilo malo mlijeka i ta zmijolika odtoka je kliznula te pokapala preko mrežice neočišćeni očev crni Braun koji je bio na stoliću uz rub trosjeda gdje je Majka sjedila. Nastavila je sa dojenjem i rekla da nije nikakav problem. Zazvonio je telefon također postavljen na stoliću gdje i očev crni Braun. Mama je podigla slušalicu. Zvao je Otac i rekao da se vraća večeras oko sedam. Rekao je i da donosi dva velika ugora. Majka je završila sa dojenjem. Sjeo sam nasuprot Majke. Ona, moja ljubav, uhvatila me rukama za moju desnu ruku. U tom trenu sam se sjetio moje ljubavi iz srednje škole sa kojom sam išao i u vrtić. Sjetio sam se kako smo slikali gusto žuto polja sa debelim crnim stupovima na kojima su bile razapete crne debele žice. Nebo je ostajalo neuslikano boje sivog kartona na kojem smo to slikali. Pomagali smo i drugima da slikaju ta naša uvijek žuta svemirska polja žita. Prenula me zvonjava na vratima i ona se trgla i ispustila na tren moju ruku prekinuvši nekakav razgovor koji je vodila sa mojom Majkom. Poslije mi je rekla da su pričale o mojim novelama. Majka se digla i otvorila vrata majice sa vlažnom flekom mirisa mlijeka kojim me dojila. Ušao je Otac i mirno pozdravio tek lagano uzdahnuvši te dodavši Majci najlon vreću sa dva ugora. Otac je skinuo mantil i otišao do zahoda i kupaone dok je Majka brzo odnijela ugore u kuhinju. Vratili su se oboje u isto vrijeme do dnevnog boravka. Otac se nasmijao jer mislim da smo Ona i ja izgledali pomalo zbunjeno i prestrašeno. Pitao je kako smo i što radimo. Ja sam rekao da pišem o našem žutom svemirskom žitu. Ona me lagano cimnula lijevim laktom stojeći mi sa desne strane. E da. Zapisali smo se kod matičara idućeg 26-og. Subota. Mama se lagano nasmijala onako od dragosti i pogledala prema Ocu. Otac se također lagano nasmijao i rekao dobro i bravo. Iza toga smo se svi onako lagano nasmijali i opustili muskulaturu bez riječi. Onda je Otac zaključio kako je izvan svemira pristojno odmjerena udaljenost zelenog žita od cesta izvrsno rješenje.
DARKO ALFIREVIĆ (Split, 1964.) je splitski umjetnik i doktor medicine, specijalista patološke anatomije, subspecijalista hematološke patologije. Već desetak godina radi kao predstojnik Kliničkog zavoda za patologiju, citologiju i sudsku medicinu Sveučilišnog kliničkog bolničkog centra u Mostaru.
Žan je odahnuo; otac je ponekad znao zbog takvih riječi – obiteljskih obveza, ručaka, blagdana, zajedničkih izleta i sličnoga – konkretno gnjaviti. Vjerojatno je pomagalo što su išli prošli tjedan i vjerojatno su onim neuspjelim polusatnim obilaskom svoju dužnost obavili. No, bar za nekoliko mjeseci, već za prvi studeni će ih opet siliti na hodočašće od groblja do groblja, po tragovima kostiju i krvi predaka i daljnjih srodnika, koje ni sam nije nikad sreo ni upoznao. Žan je taj morbidni izlet, koji su obično obilježavale magle, hladnoća i rominjanje kiše (uvijek rominjanje, nikad pravo nevrijeme) zadnjih godina nekako uspijevao izbjeći. No sad će biti teže, od pogreba je prošlo tek nekoliko mjeseci i prve godine se na slične rituale možda gleda malo strože nego inače. Kratak pisak ga je upozorio na primljenu poruku; iz džepa je potegnuo telefon, začuđeno se namrštio i poslije kraćeg razmišljanja odgovorio. Potom je ustao s kauča i brzo otišao u svoju sobu, prije no što se Mojca stigla transformirati u svoju ulogu amaterske gatare iz taloga kave, što bi na vlastito veselje i gnjavažu drugih ponekad činila. Sada je okrenula vlastitu šalicu na tanjurić te pomalo sumnjičavo pogledavala prema njima. Željela je, naravno da se željela malo poigrati, na dnu Tonetove šalice otkriti strijelu, na stranicama razaznati obrise zapaljene kuće ili što malo manje očito, malo više simbolično, pa ipak dovoljno jasno. Tone se tomu njezinomu, naravno, uvijek ponovo izrugivao – poslušao bi; odmahivao rukom kada bi rekla što lošega, zadovoljno kimao kad bi predviđala sreću. Ponekad bi pogodila, ponekad ne; u svakom slučaju, to ide u dvije faze: najprije moraš vidjeti i raspoznati što smećkaste mrlje uopće predstavljaju, te je potrebno ono viđeno još riječima obrazložiti. Ni sama nije zbilja vjerovala u sve to zajedno, bilo joj je zabavno kratiti vrijeme nagađajući što će donijeti budućnost. Unatoč tomu nije nikad izmišljala stvari, uvijek je pokušavala reći istinu, jednostavno ono što joj se činilo da vidi i što je zaključila da znači. Toliko praznovjerja je u njoj ipak bilo i zato se oduprla iskušenju da se našali. Zato, a i zato što nakratko nije znala što da izmisli da bude dovoljno uvjerljivo. Okrenula je svoju šalicu. Na tanjuriću je bio uobičajen polukrug, koji nije govorio ništa. Možda mjesečev obod. Iako je krug bio skoro previše zatvoren; rastrgana kružnica bez očite sličnosti s bilo čim osim samom sobom. Zavirila je opet u šalicu. Tu je sad bilo malo zanimljivije: ugledala je psa, njegovu glavu, zapravo. Zatim drvo, nagnuto drvo, koje se naherilo kao da će svaki trenutak pasti. I pticu nad njim; ptice su se uopće pojavljivale vrlo često. Na dnu je bilo lice, patničko, lice koje viče, lice sa široko otvorenim ustima – malo nalik onomu s one poznate slike, čiju reprodukciju je Tina imala dugo vremena nalijepljenu na svom ormaru. Sve zajedno je bilo previše, ona nedovoljno raspoložena da bi joj se zbilja htjelo povezivati stvari u smisleno objašnjenje.
Tone je jednim okom gledao ekran na kojem je žilavi Namibijac još stajao na nogama, a drugim okom škiljio prema Mojci; htio ju je pitati što vidi u svojoj šalici, ali onda bi još mislila da shvaća njeno čaranje ozbiljno. Radije se prihvatio nacrta obnove kuće; ovaj vikend ionako neće moći učiniti puno, pospremit će i počistiti po sobama, toliko da se da normalno spavati. Ako bude vremena, možda će još urediti okolicu: pokositi i posjeći razraslo grmlje pred hižom. Nešto više vjerojatno neće stići. Bolje da si još jednom sve točno pogleda, možda fotografira. Ne smije zaboraviti uzeti fotoaparat. Potom će izraditi precizan plan: što, kako i kojim redom. Onda izračunati koliko bi sve zajedno stajalo, naravno. Odjednom neće ići, to mu je bilo jasno. Ali za dvije, tri godine to će biti najljepša hiža u okolici! Malena, lijepa, ugodna. Dovoljno je blizu doline i dovoljno osamljena da imaš mir kad hoćeš. S lijepim crvenim krovom, žućkastom fasadom i bijelim obrubima oko prozora. Tako svijetla, malo suvremenija, ali još uvijek domaća. Onda Mojca ne bi više prigovarala kako je sve neuređeno, primitivno i prljavo. I Žan će ga moliti da dođe onamo s kolegama na par dana tulumariti. Ili s kakvom curom na dopust. I Tina bi išla na vikend te u miru slikala; koliko on vidi, ona ima ruku, samo nema vremena i posve nema uvjeta da bi se tomu ozbiljnije posvetila. Šteta bi bilo da ne razvija svoj talent ako je već odlučila ići u tom smjeru… Kad kuća bude sređena, svi će ušutjeti, čak će i Igor morati zatvoriti svoja velika usta; iako zapravo niti ne govori toliko, samo uzvišeno diže onaj svoj dugi nos, kao da je u najmanju ruku milijarder. Sad vrdaju, sad izbjegavaju, a poslije će im biti žao što nisu htjeli više pomagati! I susjedi i svi drugi u selu, koji gotovo na sav glas ogovaraju kako Arčnikovo propada, neka si sad daju oduška, poslije više neće moći! “Naj, naj! Buju još vidli!” naglas je zamumljao po domaće, a Mojca ga je začuđeno pogledala.
U tom trenutku je Antonija Krničnik široko otvorila oči. Ljepilo, kojim joj je Peter Kotnik spretno zalijepio kapke, inače je uvijek držalo; pogrebnik je dobro znao svoj posao, na koncu konca, na ukupno zadovoljstvo mještana obavljao ga je dovoljno dugo da je naučio par trikova kako urediti mrtvaca da ne zijeva, da ne otvara oči ili da drugačije ne uznemirava djelatnike na pokopu. I ako je varao pri debljini i vrsti drveta za križ, kvaliteti tkanine za tapeciranje, na pijesku za posipanje grobova i na skoro svim drugim stvarima, prema samim se truplima ponašao s puno poštovanja; u zamjenu za posrebren ručni sat, zlatni lančić ili prsten nudio im je najbolju skrb koju je mogao i za koju je bio sposoban. Tako ni kapke nikad nije lijepio nekakvim jeftinim, nego je uvijek koristio prvoklasno univerzalno ljepilo, koje je u malenim tubama nabavljao preko granice u maloj specijaliziranoj trgovini u Schwanbergu. Ne, za otvaranje očiju Antonije Krničnik nije bilo krivo loše ljepilo; ono je uvijek držalo, nego se tanka, oštećena koža na kapcima predala raspadanju, pokidala i pomaknula nagore kad je rub gornjeg kapka s trepavicama ostao čvrsto prilijepljen o donji. Ono što je pri svemu tome bilo najviše iznenađujuće je da su lijevi i desni kapak popustili skoro istovremeno, s razmakom od sekunde. Antonija je sada mutnim očima, koje su se već sasušile i propale duboko u očne duplje, slijepo zurila u tamu, onkraj koje se jedva dvadeset centimetara iznad njezina lica težina zemlje i kamenja upirala u tanku smrekovu daščicu, iznutra presvučenu sintetičkom kineskom tkaninom, izvana spretno prebojanu i prelakiranu da izgleda poput masivnoga drveta.
TOMO PODSTENŠEK (Slovenj Gradec, 1981.) piše kratku prozu, romane, dramske te tekstove za djecu. Svi njegovi tekstovi izazvali su značajnu medijsku pažnju te bili dobro ocijenjeni od kritičara, ali i prihvaćeni od publike. Romani »Sodba v imenu ljudstva« (Presuda u ime naroda) te »Papir, kamen, škarje« bili su nominirani za nagradu Kresnik za najbolji slovenski roman godine. Preveden je na hrvatski, mađarski, srpski i makedonski jezik, a jedan je i od glavnih organizatora Alpe-Adria festivala prihajajoče literature (Alpe-Adria Festival of Forthcoming Literature), koji se održava u Mariboru. Urednik je elektroničkog književnog časopisa arslitera.org. Živi i radi u Mariboru.
Na taj rođendan pozvala sam Jadnicu, Grbavu, Ćoravog, Invalida, Prištavca i još neke. Nesreća je bilo moje školsko ime. Nije to bilo ništa tragično, naš je učitelj svakome dao neko pogrdno ime i odmah smo se na to navikli. Svojski se trudio da se zamrzimo i prilično je u tome uspio. Već u prvom razredu nas je krstio. Volio je tu riječ, stalno je govorio: – Ti se ne daš krstiti! Ili: – Krstit ću ja tebe pa ćeš vidjeti svog boga! Uvijek je sa sobom donosio križ u razred, pa kad bi ušao, prvo bi njega izvadio iz torbe i stavio na čavlić kojeg je povremeno morao učvršćivati gipsom. Nakon nastave odnosio bi ga pa bi ostajala praznina koja je već imala oblik križa, na tom mjestu boja zida bila je malo svjetlija. Invalid je dobio to ime jer je šepao, imao je jednu nogu kraću. Ne mogu reći da je učitelj s njim bio grub ili da ga je ponižavao. Dapače, govorio nam je da mu moramo dati stolac, ili posuditi bilježnicu, ili mu dati prednost jer je invalid. Ali nije ga zvao Sanjin, nego Invalid. Što ostaje u dječjoj glavi kad nekoliko puta tjedno čuje: – Invalide, donesi zadaću! Invalide, ne pričaj i ne prepisuj! Ostani tu, ti ne možeš trčati s njima jer si invalid. A što je ostalo u našim glavama? Što je ostalo u glavi djevojčice koju je prozvao Jadnica? Inače se zvala Zlata i zaista je bila jadna, živjela je u nekoj straćari u dvorištu Jurišićeve ulice, bila je sa sela, bez majke i vrlo siromašna. Za rođendan, mama mi je ispekla tortu, kupila balone koje smo zajedno napuhale, iz ureda donijela nekakve papirne trake pa smo njima lijepo okitile stan. Do ovog rođendana nisam nikada zvala djecu na proslavu. Uvijek bi to bili rođendani s dvije bake, jednim djedom, mamom, mlađom sestrom, jednom starom tetom i bez tate koji je uvijek radio pa bi došao tek na kraju. Mnogo je djece već otprije imalo staža u priređivanju rođendana. Bila sam na nekima od njih, ali ne na svima. Samo na onima iz jadne grupe. Učitelj me baš i nije volio. Nisam bila anđeo, ali zvao me tako jer mu moji mama i tata koja su radili u nekim OOUR-ima, nisu mogli pomoći kod stana. Na listi čekanja za stanarsko pravo bio je četrdeset šesti, a htio je da ga moji roditelji gurnu prema manjem broju. Barem prema dvadesetici. Kad su mu rekli da nisu uspjeli, zamrzio me. Na satu likovnog slikali smo bijelom temperom na crnom papiru. Nacrtala sam jedan veliki cvijet s mnogo vitica, ukrasa i točkica, raskošno je izgledao. On je uzeo moj list i pokazao ga razredu: – Nesreća je dobro nacrtala, vidite da i ona može nešto dobro napraviti! Gotovo pa pohvala. Među nama djecom nije bilo pravog prijateljstva, ali učitelja nismo voljeli nimalo. Suzana, čiji je otac bio liječnik i uvijek je u bolnici primao učitelja preko reda, sređivao mu operacije kod najboljih kolega, čak ga je primio na more u svoju vikendicu preko ljeta, ona ga je isto mrzila. Imala je nadimak Krasotica i svaki dan morali smo čuti kako je ona njegova miljenica i kako bi se svi trebali ugledati na nju. Mrzila ga je jer djeca vole pravdu i jednakost. Pa makar i u mržnji. Unatoč svemu, sklepale su se neke grupice više po načelu dijeljenja istog dreka nego pravog prijateljstva. Logično je da su Jadnica, Grbava i Nesreća bile u jednoj grupi, a Krasotica, Pametnica i Brižitka u drugoj. Predsjednik, Ajnštajn i Zgodni rugali su se nama koji nismo imali levisice, a Ćoravi, Invalid i Prištavac šutjeli su u kutu da ih Jaki i Kuštravi ne istuku. Bilo je još nekoliko njih koji su bili neutralni i imenom i pripadanju, pa su se družili kružeći od grupe do grupe. To su bili Maslina, Vrtirep, Plavojka i Krojačica. Njihovi se roditelji valjda nisu odredili prema učitelju ili su usluge tek trebali pružiti, pa su tako i djeca dobila neutralna imena. U šestom razredu, tek godinu dana nakon što smo ga se riješili, počeli smo odlaziti na klizanje. Tamo je situacija bila donekle normalna. Uspjeli smo se izmiješati, vrištati pa čak i smijati. Zato sam ih i pozvala na rođendan. Sve one iz jadne grupe i sve iz neutralne, a njima sam dala u zadatak da ispitaju one cure iz fine grupe. Krojačica ih je pitala i sve tri su joj potvrdile. Subota u pet. Kod Nesreće. Mama je na gramofon stavila ploču, pjevao je Armstrong, uredile smo dnevni boravak kao da je Nova godina. Stol smo stavile uza zid i na njega poslagale male sendviče koje smo zajedno slagale. Toliko sam ih pojela za vrijeme rezuckanja da sam samo čekala tortu koja je bila u frižideru i izgledala je kao iz filma. Mama ju je ukrasila šarenim bombonima i slatkim šljokicama. Stolice i fotelje poslagale smo jednu uz drugu kako bi bilo što više mjesta ako bi plesali. To sam vidjela na rođendanu kod Plavojke. Ona je živjela u kući podno Sljemena i imala je lijepu kuću. Njezini roditelji su nam sve ostavili i otišli nekud, kako bi mi imali mira za proslavu. Svidjelo mi se kako su uredili veliki dnevni boravak, vidjelo se da im je bilo stalo da nam bude dobro i da njihova kći uživa. Obećali smo da nećemo prolijevati sok. Inače, učitelj je imao specijalne metode rasprijateljevanja. Kad bi primijetio da se nešto veselije ponašamo, da se šalimo, da se družimo i da nismo više toliko šutljivi, tad bi odabrao nekoga od nas kao žrtvu. Učenik bi morao stati ispred razreda, a djeca su trebala govoriti što je optuženik loše napravio. U početku stidljivo, a kasnije okuraženi njegovim odobravanjem, pljuštale su razne gluposti, laži i izmišljotine. – Ukrala je novce iz mojeg kaputa! Ma iz svih! – Probušio je gumu na autu za vrijeme odmora! – Opsovala je majku čistačici! – Nije pojeo kruh, nego ga je bacio u smeće! – Sakrila mi je cipele pa sam morao ići kući u šlapama! Nije bilo načina da se dokaže suprotno. U početku, dok još nismo znali postupak, branili smo se. Kasnije smo naučili da je to uzaludno i da usporava. Bilo je najpametnije šutjeti i čekati da tortura što prije prođe. Tišina i gledanje u pod, brzi odlazak kući. Tako su uglavnom prolazili i ostali školski dani. Kada je završila jedna strana, mama je okrenula ploču. Louis je pjevao kako je prekrasan ovaj svijet. Odsvirala je i druga strana. Kad je ponovo stavila a-stranu, obje smo znale što to znači. Sat i pol ne mogu kasniti baš svi. Bila sam uvjerena da će barem jadnici doći. Mama je stavila ploču na početak i rekla da ide do susjede. Vratila se sa svojim ulovom: četvero djece, plus njihove majke, plus njihova mlađa braća, plus moja sestra, plus muzika… Plesali smo, jeli sendviče, puhali svjećice, rezali tortu, bacali papirne trake jedni po drugima, igrali skrivača i boce istine, mame su pile kavu i smijale se. Rođendan je bio pravi pravcati. U ponedjeljak, kad sam sjela u klupu, Jadnica mi je prišla i pitala me kako se osjećam, jesam li ozdravila. Nisam se odmah snašla, nisam razumjela. Nastavila je: – Dobro da nas je Krojačica sve nazvala. Inače bi svi došli, a ti bolesna! Još bi nas i zarazila. Promumljala sam nešto i složila se s njom. Bolje je da svi tako misle, nego da otkriju kako mi je prijateljica smjestila, tako sam razmišljala. Ipak, nisam se nadala izdaji. Iako Krojačica nije bila u našoj jadnoj grupi, tu i tamo družila bi se s nama, a i često bi dolazila k meni na čaj poslije klizanja jer sam joj bila usput. Te subote predvečer, tjedan dana nakon rođendana, pozvonila je. Vrata joj je otvorila moja mama i brzo se vratila. Nisam pitala što je bilo, niti što joj je rekla. Što se mene ticalo, rođendan koji je mama spasila bio je odličan. Krojačica je nestala iz mog vidokruga, moje ignoriranje učinilo ju je nevidljivom i nemoćnom. Mi ostali, izdržali smo u sličnom raspoloženju još dvije godine i sretni jedva dočekali svoje nove škole. Osjećali smo olakšanje što se rastajemo, što idemo u nova društva, što se više nikada nećemo vidjeti. I nismo se više vidjeli, čak niti slučajno u prolazu iako naš grad, kao uostalom ni svijet, nije velik. Iza nas ostalo je sramotnih osam godina od kojih je ostalo neko neugodno hrapavo sjećanje. Uvijek kad bih se sjetila osnovne škole loše sam se osjećala. Nije mi pomoglo ni kad sam pročitala učiteljevu osmrtnicu u novinama.
KSENIJA KUŠEC (Zagreb, 1965.) pisanju priča pristupa isto kao i pečenju kolača: s puno truda, mašte i želje da oni koji će ih jesti ili čitati, još dugo misle o njima. Priča, kao i kolač, mora biti zanimljiva, jednostavna, komplicirana, profinjena, žestoka, teška, laka, duboka, plitka i s mnogo čokolade, naravno. Okusi nas mogu podsjetiti na davno proživljene priče, a isto tako i neka pročitana priča može dozvati sjećanje na mamin najbolji kolač koji smo jeli jednu nedjelju ujutro, dok je padala kiša. Ili je sijalo sunce, svejedno. Objavila je četiri knjige za djecu i isto toliko knjiga za odrasle. Zadnja zbirka priča zove se Opća opasnost. Voli kad joj čitatelji pošalju svoj dojam o knjizi i zato na koricama knjiga ima mail: xkusec@yahoo.com.
Bio je to dvadeseti juli hiljadu devetsto šezdeset i devete. Noć je milione ljudi držala budnima. Čekalo se veliko finale prvog čovjekovog uspona do Mjeseca. Petra je sjedila na termoakumulacionoj peći iznajmljenog sarajevskog stana. Peć je bila studena kao rat između Rusa i Amera. Prozor je bio otvoren. Sva svjetla u okolnim zgradama popaljena. Limeni pokrovi na dimnjacima štrčali su kao izvijena golublja krila. Nebo je bilo čisto. Apollo 11 je kasnio. Tačno u jedan po ponoći radijski signal je prekinut. Tako je odredio tadašnji direktor Radio Sarajeva. Za njega je programska šema bila neumoljiva. Kazao je da o odstupanju nema govora. Prijenos je nastavljen putem televizora. Ali u svojih malenih trideset i pet kvadrata Petra je imala samo radio. Iznenadna tišina izazivala joj je nemir. Od napetosti u mišićima nije mogla zaspati. Pomislila je da bi joj šetnja prijala. Obukla se i izašla. Grad je bio pust. Povjetarac svjež taman koliko treba. Ulice bez ljudi su prazna korita. Ceste bez koraka ne vode nikuda. Podigla je ramena i zabacila glavu. Mjesec je bio daleka bjeličasta kuglica. Hodala je trotoarima misleći o posadi izaslanoj da kroz svemir prošeta ljudske snove. Nije znala da među njima, onaj kroz čiji će glas zapucketati međuzvjezdana prašina, u srcu nosi jednu umrlu djevojčicu. Nije mogla znati da su na Mjesec poslali tužnog čovjeka. Misli je vraćala sebi. Na faksu je davala ispit za ispitom. Ocjene su joj bile iznad prosjeka. Već sljedeće godine bi mogla dobiti stipendiju Energoinvesta. Sve bi bilo dobro da nije žudnje koju je sa sobom donijela. Ali ima je; mjesečina je ne upija. Žudnja je glad. A za glad utjehe nema. Zna da će dobiti posao čim diplomira. Kroz nekoliko godina i stan. Dovoljno će zarađivati. Zbog svega toga bi trebala biti mirna, al’ nije. Užasno je u sebi izgubljena. Hoda i pušta da se gubi po praznom gradu. Sve dok ne stigne do Čeke. Tad sjedne na stepenice podno banke. Promatra svjetlost zavučenu u tramvajskim šinama. Jasno joj je da nema tog uspjeha koji može poništiti usamljenost. Da nije tačno da je voljeti sebe dovoljno. Ima li boljeg primjera od Mjeseca? Kakva bi to mračna hrpa kamenja bila bez Sunca. Zadjenula je cigaru među usne, izvadila šibicu i kresnula. Osjećala je umor, ali je napetost u mišićima popustila. Pušila je bez žurbe, pa zgazila opušak i krenula. U krevetu je probdjela do početka jutarnjeg programa. Saznala je da se čovječanstvo pomjesečilo i da mjesečeva površina miriše na mješavinu mokrog pepela i izgorenog baruta. Pod prozorima su zabrujali motori automobila. Ljudi su se razmilili po ulicama. Toplota je udarila u stakla. Sve je išlo u novi dan. Petra se okrenula prema zidu i konačno zaspala.
LEJLA KALAMUJIĆ rođena je u Sarajevu 1980. Diplomirala je na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je zbirki priča Anatomija osmijeha i Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji.
Kad nisam išao u ribu, išao sam u kino. Dom kulture je bio blizu, i moji su bili presretni kad bi znali da sam u kinu, naročito zimi, jer tad Trebišnjica nadolazi do zastrašujućeg nivoa, postaje opasna, a mene je i kao takva privlačila na jedan drugačiji način. To kad se u jesen i zimu nakon kiša rijeka izlije i voda zamuti, kad nosi sve pred sobom, tad se riba povlači u stranu uz obalu, sklanja u novonastale tišake i tada sam u takvoj zamućenoj rijeci obično lovio na glistu. Voda je bila blatnjava, mutna i ne bi ni vidio gdje spuštaš udicu; obično bi to bilo odmah ispred jer i riba slabije vidi kroz blatnjavu vodu i to je bio jedan drugačiji, još neizvjesniji ribolov. A kada bi kiša konačno prestala i vodostaj krenuo da se spušta, bilo bi mi potajno žao kad bih na vijestima čuo da se nivo Trebišnjice povlači. Avantura je odlazila, opadala, povlačila se s rijekom. Tada, u vrijeme jesenjih i zimskih izlijevanja rijeke, svi su bili sretniji, ako ništa mirniji, da sam u kinu, a ne na rijeci. Ovdje mislim na familiju, ali i komšiluk, jer sam se kao dijete često gubio, samo bih najednom nestao, ne bih došao kući, a niko ne bi znao gdje sam; dobijao sam napade odsutnosti, najčešće išao prema rijeci, ne bih se nikom javljao satima, a kad bi se to desilo zimi, svi su ludili od brige i obično bi se našao taj neko ko me zadnji put vidio… prije par sati kako stojim pored rijeke i buljim u vodu. Tad bi se svi nadigli u potragu, ne jednom i milicija. Dobro se sjećam, igrao je “Pink Panther” s Peterom Sellersom, a ja sam trebao u kino poslije podne, međutim, kako nije bilo karata za tu projekciju, otišao sam na večernju, ne javivši se nikom. U po filma je ušla milicija u kino s baterijama i izvukla me iz sjedišta u prvom redu, odvela kući, gdje je već vladala polužalost zbog mog nestanka. Šokirani, ukućani su se prvo obradovali, ljubili me u nevjerici, a onda sam fasovao batine. Te jeseni, u jednom danu su se utopila dvojica iskusnih ribara. Zato, kad god bih za vrijeme tih kišnih i nabujalih perioda pitao mogu li u kino, to bi objeručke bilo prihvaćeno. Socijalistički Dom kulture bio je pet minuta od kuće, svašta je bilo na repertoaru i filmovi bi uglavnom igrali dva dana, po dvije predstave, u 17:30 i 19:30, a ja sam išao na ovu prvu. Karte je prodavala “Stana iz Japana”, na vratima ih cijepao “Mujo Kultura”, a za red u kinu zadužen bio “Božo Mumin”. Ako postoji detalj, filmsko iskustvo, kada sam možda prvi put osjetio magiju velikog platna, to je scena iz Fellinijevog filma “Casanova” sa Donaldom Sutherlandom. Otišao sam u kino, bio sam klinac i ovaj film nije bio baš primjeren mom uzrastu, ali tada se, ili bar ja ne pamtim, na to nije baš previše obraćala pažnja. Sjećam se scene kad Casanova vesla barkom po noći, a more je od najlona, talasa se i presijava kao pravo more. Privuklo me upravo to, da more očigledno nije voda, ali ti nekako i dalje znaš kako je to more. Čudno mi je to bilo, ali i privlačno. Poslije istog tog filma, kada smo izašli iz sale, na ulazu su čekali ljudi za noćnu predstavu. Kako tada nije na svakom koraku bilo pornografije kao danas, za takve filmove bi karte uglavnom bile rasprodate, bez obzira što to obično, kao konkretno i taj film, i nije bila pornografija. Smišljeno i bez puno pompe, za to socijalističko vrijeme suptilno-trgovački, takve filmove su reklamirali na način da bi na plakatu bile jasne seksualne aluzije, crtež polugole žene, makar sise u trećem planu, i u ovom slučaju sam naslov – Casanova. Tako su karte za ovaj film očekivano planule jer je kroz provinciju najdenom proćarlijao neki slobodniji povjetarac. Kakav je film, upita neko iz gomile koja je napaljeno čekala večernju projekciju nas koji smo izlazili sa poslijepodnevne. A ništa, brate, ne idi, ne vidi se ništa! Ako se i vidi, onda je žena grbava, odgovori neko iz naše gomile. Sjećam se da sam upitao mamu mogu li u kino, ona je rekla možeš sine, naravno, šta je u kinu? Igra “Hopa-cupa u krevetu”. Štaaaaaa? Bože sačuvaj, ni govora, ne možeš to gledati! Ja sam ipak otišao, pri tome još kupio dvije karte i jednu preprodao po većoj cijeni, privukao me ovaj iznenadni momenat zabranjene rabote, a kad su moji saznali da sam gledao taj danski softerotski film, bio sam kažnjen, mjesec dana nisam mogao ići u kino. Otac me poslije, krijući, propitivao kakav je film, o čemu je i smijao se kada sam prepričavao detalje. Gledao sam sve i svašta, od Bruce Leeja (nakon čega bi obično slijedio mini kung-fu obračun u obližnjem parku) do partizanskih filmova, i osjećao kako me sve više privlače ti drugi, paralelni svjetovi, kao prozori u neke druge živote, slične ovom stvarnom, a opet različite. Ne znam da sam nešto u to doba razmišljao o smrti, osim onog uobičajenog, jezovitog dječijeg straha pred tom nemani, ali sam osjećao kako je jedini drugi život koji su ljudi stvarno vidjeli, pored ovog koji živimo, bio taj filmski. Od takvih se predosjećaja zamutila moja dječačka hemija, pa sam još više išao u kino. Priča Nedžad Fazlinović, moj tadašnji nastavnik likovnog koji danas živi u Švedskoj, da me sreo kad sam izlazio iz kina sa poslijepodnevne predstave, a on krenuo na večernju: bio sam valjda peti-šesti osnovne kad me u prolazu upitao kakav je film, a ja odgovorio ma nako vala… dječiji. Film “Sjećaš li se Dolly Bell?” bio je moje najvažnije filmsko iskustvo. Došla je vijest da je taj film već dobio neku važnu nagradu i već tada sam, sa sigurnošću to mogu reći bez obzira što sam imao trinaest godina, osjećao kako ima to nešto oko filmova i tog posla što je perverzno glamurozno, mitomansko, nešto što je samu vijest o nagradi činilo neuobičajeno bombastičnom. Kada je “Sjećaš li se Dolly Bell?” došao u naš mali grad, ljudi su uglavnom bili razočarani, ništa posebno, ma nako. Bio sam očaran, zaljubljen, omađijan ovim filmom. I danas mogu da oživim posebno ushićenje koje sam imao kada sam ga prvi put gledao. Dovoljno je da pomislim na taj trenutak i u meni se, negdje daleko, upali vatrica, jedva vidljiva, kao kada neko u mraku šume kresne šibicu. Kada bih mogao, stalno bih ovaj film brisao iz sjećanja i nanovo išao da ga pogledam prvi put. Sjećam se kako sam tih dana vršnjacima prepričavao o čemu je film, a oni su poslije govorili da izmišljam, jer su u međuvremenu gledali “Dolly Bell” i kako tih scena uopšte nema. To mi se mnogo godina poslije ponovo desilo kada sam svoju ženu Sanju, dok smo se zabavljali, peglao pričom o filmovima i jednom prilikom joj u detalje prepričavao Fellinijevu “La Stradu”, a kada smo konačno sjeli da odgledamo film, primijetio kako nekih detalja uopšte nema u filmu, iako sam ih ja uredno prepričao. Filmovanje se uporedo dešavalo i na TV-u , gdje su se na državnoj televiziji, jer druge nije ni bilo, prikazivali, pored ostalih, i ozbiljni umjetnički filmovi. Utorkom uveče išli su ciklusi filmova Humphreya Boogarta, Hitchcocka, Fellinija, Chaplina i drugih, ili četvrtkom uveče, u kultnoj emisiji “3-2-1 kreni”, koju je vodio Ivan Hetrich, gdje su mudre glave pričale o filmu koji se tu noć prikazivao; bio sam privučen ovom emisijom, bez obzira što sam malo razumio od te kritičarske priče. Ne mogu da sudim koliko je u to vrijeme bilo društvene slobode ili neslobode, ali se sjećam kako smo familijarno sjeli da gledamo Fassbinderov “Querelle” koji je bio na TV-u u osam uveče kad se ispostavilo da je to, za to vrijeme, prilično eksplicitna gay priča. Koliko je tu bilo svjesne liberalne ideologije, koliko javašluka u procesu cenzure, a koliko toga smiješano u čudnim jugoslavenskim omjerima, teško je reći, samo znam da su mi takve stvari, negdje krišom, subverzivno pankerski govorile da se smije i može svašta ako se to pametno i umjetnički upakuje. Petnaestak godina poslije u Americi, u školi, nakon diskusije o Fassbinderu, profesor će me upitati gdje sam prije gledao Fassbindera. Na državnoj televiziji, rekao sam. Na državnoj televiziji? ponovio je on u nevjerici. Da, i počeo sam nabrajati šta sam sve gledao na toj televiziji. Koja je to država, molim lijepo? Tad se zvala Jugoslavija, ali se raspala, a ja konkretno dolazim iz Bosne i Hercegovine. Pa kako se država u kojoj su se takve stvari gledale na javnom servisu raspala. E jebiga, ne znam ni sam. Mislim, znam, ali je komplikovano za objasniti.
NAMIK KABIL rođen je 1968. godine u Tuzli. Završio je studij filma na Santa Monica Collegu i Los Angeles City Collegu u Los Angelesu, u SAD. Trenutno u Sarajevu radi kao pisac, scenarista i filmski reditelj. Autor je romana “Sam”, “Amarcord” i “Isijavanje”.
Idu preko pješačkog prelaza. Mladi muškarac, visok, malo pognut, u ruci nosi dječji tricikl. Uz njega mlada žena, lijepa, plače, u ruci nosi dječju biciklističku kacigu. Nešto se dogodilo.
Mrak se spuštao kao hladna kabanica na ramena kad se šofer sjeti – S onu stranu nekad je bila govornica. Nabijen je to muškarac navikao na težak rad i grubosti svake vrste. Iako je djelovao iskusan dok je sjekao serpentine jednu za drugom, tek sada, među posječenim stablima čini se da je zbilja na svome. Debelu nogu podignuo je na panj i gledao u autobus iz kojeg je dimilo.
– Uputimo se, što čekamo? – ustane sredovječan čovuljak i izdvoji se pred zabludjele izletnike. Nitko ne trepne. Čovo se nakašlje pa ponovi nešto glasnije. Neugodno mu je, jednom rukom popravlja zalizanu kosu, a drugom ovratnik. Netko glasno izdahne i autobus ispusti lijen i beznadan zvuk.
Šofer tad odlučno priđe, obje teške ruke stavi mu na ramena i posjedne ga natrag na panj. – Idem sam.
Izletnici sjede kao djeca, grleći koljena. Jedini pokret koji povremeno čine prstom je preko zaslona. Prate znak za signal kojega nema. Čovo pokušava razgovarati s nekom mladom djevojkom, a ona okreće očima. Uporan je, ne prestaje zapitkivati pa mu se djevojka unosi u lice. Pokazuje na svoj palac, zatim na kažiprst pa na srednji, a zubi joj povremeno bljesnu u polumraku dok mu tumači kao djetetu. Čovo odmahuje glavom i drobi svoje. Svađaju se šaptom.
Ona sad uzima svoj ruksak i odlazi putem kojim je maločas otišao šofer, a nitko ne podiže pogled. Čovo se također vratio u položaj fetusa na panju. Ovi ljudi čine me nervoznom pa gledam mimo njih, u sivu maglu što se razliježe po makadamu. Dim je obujmio naš ružni plavi autobus i čini se kao da ga ljulja u san. Kolijevka za kvarnog sina, pomislim i uvučem vodu natrag u nos. Potežem zatvarač na ruksaku tamo i ovamo, stavljam kosu za uho, masiram si sljepoočnice, sve nebitne radnje jedna za drugom. Odlučujem napokon krenuti za djevojkom.
Put je obrastao, ali jasno se vidi da je postojao. Pod nogama je mokro i svakim korakom uzdiže se vonj. Vlaga mi se zavlači pod kosu, grudi su mi prepunjene. Brišem nos dok ćoravim i suznim očima oštrim žbunje pred sobom. Brzo grabim naprijed, a iza mene netko dahće poput psa. Zastajem, ali se ne osvrćem.
– Jeste li je vidjeli? – čovuljak izgleda naočit, sada vidim, usprkos niskom rastu. Armani mu je poderan duž rukava i ja se nehotice podsmjehnem. Čovo krivo shvati. – Nestalnog je karaktera, kao i njena majka. – nasmiješi se. – Znate, razveden sam. – nepotrebno doda. Srećom po nju. – pomislih. Nezgodno, baš. – rekoh. Hodam brzo kako ne bih morala razgovarati. – Grozno, da se čovjek sav izdere… – njegov glas gubi se u šušnju koraka. – … ove Paciottice nikako nisu za šumu. – čujem kako posrće hvatajući korak za mnom.
Načas me pokoleba neobičnost situacije. Zašto predvodim ovu potragu? Zar ne mogu baš nigdje otići a da se ne osjetim odgovornom za svako sranje na koje naiđem? Možda tražim tuđe dijete da bih si lakše oprostila što sam svoje ostavila. Ostaviti dijete za vikend – to si ne opraštam sad kad je sve pošlo po krivu. Hodam brže nego što mislim, brže nego li se osuđujem i to me umori. Zaustavljam se s rukama na koljenima i objesim glavu prema tlu. Krv mi jurne pod kapke. Pačoti me sustiže i saveznički me tapše po leđima. Dižem glavu da bih ga vidjela kako se blesavo smije bijela lica obasjana mjesečinom. – Tu smo. – kaže. Ne razumijem ga. Gdje smo to trebali stići?
Pred nama je razbijena modra govornica. Baš onakva s kakve sam se javljala majci sa školskih izleta. Oprezno položim ruku na veliku crnu slušalicu, čini mi se da diram muzejski eksponat. Netko tad stavi tešku šaku preko moje i podigne slušalicu, kao da me uči telefonirati. – Mama? – prošapćem. – … jel razumiješ? – obrecne se šofer. – Kao da je prerezano nožem. – pametuje Pačoti. – I ništa se ne može? – dolazim sebi. – A šta? Šta, da se spojim na vaj fi na ovo govno? – Ne, ovaj – pravdam se – mislila sam da se može zalemit ili nešto. – Ajde, molim te. – šofer potegne hlače pa nastavi govoriti onom drugom kao da me nema.
Djevojka tada dolazi iz nekog žbuna, a kad spazi čovu, vrati se natrag. Nalazim je kako sjedi naslonjena o stablo. Opažam čudne simbole na njenoj majici. I ruke su joj neobične – prsti neravni, gdjegod potamnjeli. – Hej, gdje bi ovdje mogla, znaš…? – Pišat? – gleda me umorno, a mjesečina prolazi između dviju grana i osvjetljava joj ruke u krilu i dio lica. Crni komadić nečega njiše između srednjeg i kažiprsta. – Mhm. – neprijatno mi je. – Ja sam tamo. – pokaže bradom, a trepavice učine isprekidanu sjenu na mjestu gdje je lice izgledalo naročito blijedo pod podočnjacima boje šljiva. Zaobilazim stijenu. Na jednom mjestu već je zgužvana maramica pa čučnem pored. Namještam se, ali mlaz ipak pišti po lišću. Pada mi na pamet da se usput i izdojim, jer tko zna kada ću opet imati priliku. Odlučujem, ipak ne. Vraćam se do stabla gdje je sjedila, a ona upravo posprema onaj komadić u džep.
– Kako se zoveš? – De. – De? – Četvrto slovo abecede. – To je skraćeno od…? – Da. Razgovor nije obećavao, ali radije bih sjedila s njom nego gledala u onu dvojicu. Objema bude krivo kad dođe Pačoti. – Imamo plan. – važno će on. Uputismo se za njim prema govornici. Tu je, kao za katedrom, stajao profesor emeritus autobusnih kvarova. – Telefon ne valja – uze on glavnu riječ – ali našao sam neki stari čamac. Odveslat ću na onu stranu i tamo ćemo pozvati pomoć za ostale.
Poslušno krećemo za njim prema urušenom mulu. Činimo strašnu buku dok osam nogu drobi po iščašenim pločama nekoć popločanog puta. Gnjilo lišće ispunilo je veće rupe i utore, a suho, svježe napadalo, prekrilo je čitav mul kao jedan od onih jako dugih, a uskih tepiha što se rastežu po crkvama. Taj tepih i taj štropot u vlažno i suho naizmjenice na mene djeluju svečano. Očekujem pred sobom vidjeti kakav oltar, ali na kraju mula poredani su obični kameni stupovi. Za jedan od njih privezan je čamac. De zaostaje i s pažnjom ih promatra.
– Znači, ipak postoji… – Naravno da postoji, čamac kao i svaki drugi. Doduše trošan, ali poslužit će. – čovuljak jedva dočeka sudjelovati u iznošenju plana i programa. – Ne, ne. Kipovi. – uzbuđeno će De. – Je li ovo taj spomenik? – upita šofera. – Nisam ja vodič. – otrese se on i pljune u lisnat pokrivač. Gledamo ih sad iz čamca kako plivaju u zelenkastoj magli. Nejednake su visine i neobična rasporeda. Izgledaju pomalo kao ljudi. Finger family, pomislim i poteku mi suze.
Netko potrči prema mulu i diže ruku uvis. Doziva nas. Šofer zadrži čamac kako bi ukrcao još jednog izletnika što je očigledno išao za nama. Mlada žena s dojenčetom u naručju spušta se u čamac. Nitko joj ne pomogne. Lice joj je neupečatljivo i nisam je ranije zapazila u autobusu. Naravno, osjetim se i zbog toga krivom. Šofer uzima vesla i čamac zaplovi kao prazan.
De sjedi okrenuta od svih. Nepristojno joj nadvirujem preko ramena i ona nad papirom zaustavlja prste i u njima, sada vidim, komad grafita. – To je spomenik izbjeglicama. – šapće. – Misliš na… – počinjem shvaćati. – Onima koji su se utopili, da. – Tko je napravio… Taj… – Aktivisti. Kao sjećanje na one koje nisu spasili. – Podsjeća me na Uskršnji otok. – nasmiješim se. – Da, ali to je suvremena umjetnost. – ona će sada nešto vedrije. – Glupost. – ubaci se Pačoti očinski. – Moja kćer fantazira. To su stupovi za vezati čamce. – Moj otac ne bi prepoznao umjetnost ni da mu padne na glavu. – De afektira riječ otac i ona ostane visjeti u zraku kao zgrčena mušica na niti paučine. Otac se ne uvrijedi nego nastavlja. – Zašto bi itko ikada dizao spomenik ilegalnim radnjama? To je obična… Puštam da njegove riječi progutaju udarci veslima – moja je pažnja sva na djevojci. Gledam kako sprema grafit u džep, a crtež u fasciklu. Poželim je zagrliti. Njen otac podiže glas, ali šofer ga naprasno prekida. Svima daje znak da šutimo. Djeluje prestravljeno i taj strah prelazi na nas kao zaraza.
De me hvata za ruku. Mlada žena obujmi djetetu glavu i zuri velikim vodenim očima. Pačoti čupka končić na rukavu, a Šofer usmjerava čamac za stijenu i zaustavlja ga. – Upali smo u rutu ilegalaca. – šapće. Snop svjetla šara po glatkoj crnoj površini. – Mi imamo dokumente. – važno će Pačoti. – Ovdje te ne pitaju, nego pucaju. – bijesan je šofer. – Ko pusti glas, bacam ga u more. Njegove goleme šake odavale su golemu vjerojatnost da će izvršiti prijetnju. Svi zašutimo. Ono dijete, uplašeno žamorom, zacvili. Šofer pogleda prijezirno i svima valjda bude jasno – ne bi dvojio. Pačoti na to okrene glavu kao da ga se ne tiče, a kćerka ga gleda s gađenjem i nevjericom. Mlaz toplog žutog svjetla tad poliže rub čamca. Ne dišemo. Sa zapada počinje puhati, a pljaskanje vesala sve je jasnije. Približavaju nam se, ali svjetlo sada upiru na drugu stranu.
Pitam se ne bi li bilo razboritije sada ipak doviknuti – Naši smo, imamo papire! – i skončati sa svime. Ne usuđujem se predložiti. Tada bi me šofer bacio dolje u leden mrak, a mene čekaju kući, čekaju me. Ostajem tiho, stišćem djevojci ruku. Želim onoj mladoj ženi uhvatiti pogled i umiriti je nekom nijemom gestom, ali ona zuri u dijete i mehanički ga treska. Ono tiho cvili. Svi sada gledamo u to dijete i čekamo što će biti. Oblak otkriva mjesec i pod bijelim svjetlom jedno drugome vidimo pohlepu za životom na stisnutim usnama. Ne svidje nam se prizor.
Dijete zaplače, šofer ga pograbi objema rukama. Dijete zaplače glasnije, otkopčavam jaknu. Šofer ga zabacuje preko ruba, ja se bacam predanj golih prsiju i hvatam dijete. Luda od herojstva, ne mičem pogled s njegova. Gleda me s mržnjom, ali ponešto smeten. Grabim mu dijete iz šaka i stavljam ga na prsa. Muk. Mali siše. Čarapice su mu mokre, majka mu plače. Brod odmiče i žuto svjetlo sad je tek končić na pučini.
Šofer nastavlja veslati i mi bez glasa napredujemo prema drugoj strani uvale. Mjesec je opet zakriven oblakom i čini se da uplovljavamo u samo srce mraka. Šofer nemarno privezuje čamac za željeznu kuku. Mlada žena uzima dijete i odlazi. Htjedoh za njom, ali nepoznat netko ispriječi mi put. Ne dozvoljava mi proći. Pačoti i kćerka stoje na mulu i čekaju da im šofer doda ruksake iz čamca. Ovaj to ne uradi, već odveže čamac i u nekoliko snažnih zaveslaja nestane u mraku. Sada spazih da su i moje stvari ostale tamo. Uskoro dolaze još dvojica i odvode nas. Govore jezikom koji nitko od nas ne razumije.
JELENA MAROVIĆ ima 29 godina. Diplomirala je pedagogiju te hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Splitu. Majka je dvjema djevojčicama. Piše kratke priče i, nešto manje, poeziju. Djela su joj objavljena u nekim književnim časopisima i na portalima.
čovjek-časopis 