Category: proza

književna pretpremijera: ROMAN DARKA CVIJETIĆA “ŠTO NA PODU SPAVAŠ”, Buybook, 4/2020; ulomak

proza

GLAVA DVADESET TREĆA
(MAJA, FRANJO)

I baka Maja (očeva majka) i djed Franjo (majčin otac) umrli su u ljeto 1995. godine, posljednje godine rata.

Baka je, pred smrt, buncala:

dozivala sinove Milu i Đuru, (ubijeni, živi spaljeni, u Jasenovcu, kao dječaci), dozivala i djeda Ostoju (ubijen, živ spaljen, u Jasenovcu u 37. godini života), pominjala kukuruze i neuzoranu njivu pored škole u Bjelajcima, dozivala tetku Anku, pominjala susjedno selo Maglajce, pričala s nekim Stipanom o kući koja gori, svraćala nekakve svatove u kuću, šaptala gdje je sakrila kokošja jaja za večeru, pominjala poimence jagnjad zaklanu 1938., zvala strinu Milju i strinu Gospavu na kavu, dozivala kumu Dušanku (kuma Veje ženu) na slavu Đurđevdan, pričala kako se za đurđevdansko jutro svatko mora umiti u lavoru s vodom punom cvijeća, davala imena šumama oko hrvatskog sela Maglajci, govorila molitve mješajući pravoslavne s katoličkim, galamila na čiču Uroša što nije pokosio livadu, zvala da se obere voćnjak iza kuće, tepala davno zaklanom teletu, tepala davno uginulom psu, mojem ocu Milutinu tepala kao da je beba, ljubila nekom popu Dušanu ruku, pominjala iskipjelu vareniku, zvala na pitu čiču Boška i čiču Dragutina, plakala i govorila imena koje nitko nije mogao razabrati, govorila da su šljive prezrele za rakiju, da bi trebalo krečiti trešnju kod štale, šaptala tetki Anki kao da su u zemunici na Kozari (u zbjegu), psovala krvavo sunce nekim ustašama što idu od Dubice, tražila da joj upale petrolejku, da ne vidi dobro, dozivala prabaku Soku da doplete duge čarape, otkrivala gdje je sakrila komadić sapuna u štali, savjetovala da se napravi obor za ovce, govorila da borovina pucketa dok gori, pričala o crvavim ašlamama i mlakoj vodi u Djeda‑Đorđovom bunaru, pričala kako ne valja što čuje vranu u sumrak, pitala otkuda tragovi zimovke u snijegu, tražila lastavičja gnijezda u sobi, prijetila pticama upetljanim u zavjese na prozorima, govorila čiči Urošu da ne ide u Beč i da ne ostavlja nejake sinove u selu, odvajala komade kruha na stranu – za sutra, pitala otkud toliko perje jastucima, objašnjavala nekome kako da dođe do manastira u Moštanici, tražila da doktor prvo pregleda imaju li djeca vaške, šaptala kako ne može više pješice u voćar, da je daleko, zapovijedala da partizanske spomenice ima da vise u hodniku – sve četiri, govorila kako je čistila osnovnu školu koja se zove “Mirko Cvijetić”, vikala – “Stipane, čuješ li, čuješ li!?”, tiho jecala za nekim pilićima u korpi koji su nestali kad je pala granata, jadala se kako nema čime upaliti svijeće na nečijem grobu, dozivala svoju sestru Milicu pokojnu od 1936., ružila kćerku Anku što riskira noseći poruku partizanima u Jelovac, govorila kako će kosti poginulog brata Pave iskopati i prenijeti u Bjelajce, tukla po jastuku misleći da mlati veš na potoku, nekome objašnjavala da njima u selu ne treba struja, jadala se što mora trampiti kravu za pšenicu, tjerala djeda Ostoju da ispregne konje i prestane pjevati, pitala nekoga koliko ima od Siska do Dubice vozom, nudila bombonima unuke Duška, Milu, Darka, Savana i Botu, savjetovala snajku Lepu da pravi tanju čorbu – da nema za svakoga, pozivala kumu Ružu da pomuze kravu i zatvori kokoši, vikala na nebo da je oguljeno, vikala na noć da je preduga, proklinjala zemlju da je pretvrda, proklinjala snijeg da je prebrz, smijala se nekoj ranoj ljetnoj kiši, radovala se nekom dobrom ljetu i bogatoj berbi, govorila da će kad joj se sinovi obogate kupiti mlin i sama sebi mljeti brašna koliko ona hoće, da će bogate sinove ženiti, da će, kad joj muž dođe iz Jasenovca, sve svece pozvati da joj pređu prag i majku Isusovu, da joj muke svoje ispriča i zagrli je bosonogu i ostavljenu i uplakanu i ničiju i izvrijeđanu, i da će sinove iz Jasenovca u utrobu svoju vratiti, zauvijek.

Djed je, pred smrt, buncao:

otkud ovaj rat, i je li i ovaj rat onaj rat, pitao gdje mu je mater Mara, i što se ne odaziva, govorio Karmeli da ne može kontrolirati mokrenje, da je čuo da su doktori našli lijek za rak i da će mu izliječiti najmlađu kćerku, tetku Ernu, prijetio svome ocu da će se baciti u more ako ga prime u Kraljevu Jugoslavensku mornaricu, tepao baki Hani i pjevušio joj – “kraj kapele svete Ane”, pričao kako će trenirati nogometaše Hajduka i odvesti ih u Sarajevo, na Grbavicu, smijao se što mu je otac krojač sašio prevelike hlače, tražio da ujak Hrvoje nauči neku vježbu na konju s hvataljkama, prijetio nekom šegrtu da s njim neće više popeti se u lokomotivu – da su željezničari gospoda, a ne ljenjivi pizduni, tražio da njegovom unuku Darku u kinu puštaju vestern s indijancima, obećavao da će kupiti sinu Anti bicikl, i Antinoj curi Marici, prijetio nekom milicioneru što ga je prijavio jer je rekao da je Tito Hrvat, molio za nježniji ubod pri infuziji, dozivao brata Andriju, koji je nestao s Wermachtom u Rusiji, birao kačkete za unuke na Baščaršiji, nosio bocu vina bakinoj sestri Ceciliji u Banja Luku, ćaskao s velečasnim iz Bugojna pred krštenje bratića Mate, odobravao baki Hani da pravi košer juhu njezinoj sestri Amaliji i bratu Ottu, sjećao se nekakve ikone s verglom, koju je nesmotreno dao crkvi u Ljubiji nakon smrti bake Hane, ujaku Viktoru objašnjavao kako da loptu titra bar stotinu puta, obećavao nekome da će naučiti plivati, zapjevao dalmatinske pjesme i davao riječ da će na jidišu pričati uspavanke do proljeća, žalio se na snijeg kod Travnika, objašnjavao kako je vozeći brzi vlak udario jelena između Zagreba i Zaboka, pozivao na pureće pečenje za Božić neku Stojanku Bujak, i njezinog muža Branka, opisivao šinjel u Jugoslavenskim željeznicama, kleo se da su željezničari nosili bijele rukavice, pozivao na partiju bele nekog Majstorovića i Kerića iz Donje Ljubije, kleo se da osjeti miris pružnih pragova u sobi i tražio od matere Karmele da ih iznese, pitao u kojoj je vojsci unuk Bota, i pobjeđuje li ta vojska u ovom ratu, svađao se s radijskim glasom spikera, plakao od bolova, tražio da mu donesu kisika, da ne može disati u kabini lokomotive, zvao da igraju domine nekog oficira Udbe, smijao se jer je čuo da će mu kćerka Irena roditi unuka, zezao sina Viktora da pita mater otkud mu židovski nos, pričao da je kupio štucne i kopačke nerođenom unuku, kleo se da ima pod jastukom člansku kartu FK Željezničar iz Sarajeva, dozivao pokojnu kćerku Ernu, pričao kako je unuku Darku išao u posjet u JNA u Zagreb, i kako su išli tražiti Dragu Plečka u Samobor, da im kaže kako spasiti od raka Ernu, opisivao Višegrad i Rijeku i skretnicu kod Zavidovića, tražio od zeta Ljubana da mu priča kakav je grad Mali Zvornik, preko Drine, zvao nekog Stekića da mu otvori prodavaonicu iako je nedjelja, vikao “Ljubija”, kao da vlakom ulazi u stanicu pa javlja putnicima, tražio od nekog Šefika Ćoralića, da igra stolni tenis za reprezentaciju sreza Ljubija na Radničkim sportskim igrama u Banovićima, dokazivao nekome da je bio korner, i da ga je dosudio “plavima”, molio Gospu da mu podari treći infarkt i svrši sve ovo, molio Gospu da mu pokaže gdje mu stoji tata, a gdje mu je nestala mama, molio Gospu da mu oprosti što se smijao Hani dok je molila, molio Gospu da spasi unuka Botu, zarobljenog u Sarajevu.

“Otkud, dido, znaš da je Bota zarobljen u Sarajevu?!” zapanjeno ga upitao tata.

“Rekao mi kapetan Topić!” odgovorio djed Franjo, već hropćući.

______________________________________________________________________

DARKO CVIJETIĆ rođen je 11. siječnja 1968. godine u mjestu Ljubija Rudnik (BiH).
Piše pjesme i kratke priče, eseje, kazališnu kritiku, režiser je i dramaturg u „Pozorištu Prijedor“.
Pjesme su prepjevavane na francuski, engleski, njemački, slovenski, hebrejski, albanski, mađarski, poljski, makedonski i jidiš. Od 2013. godine uređuje književni blog “Hypomnemata”.
Član P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca BiH.
Objavio knjige:
– Noćni Gorbačov, 1990, Beograd/ Pegaz
– Himenica, 1996, Beograd/ Raskršća
– Manifest Mlade Bosne, 2000, Novi Sad/ Prometej
– Passport for Sforland, 2004, Banja Luka/ UK RS
– Masovne razglednice iz Bosne, 2012, Banja Luka/ Besjeda
– Konopci s otiskom vrata, 2013, Mostar/ Centar za kritičku misao
– Mali ekshumatorski eseji, 2015, Banja Luka – Beograd/ Zadužbina Petar Kočić
– Emotikoni u Viberu, 2016. Sarajevo/ Samouprava
– Paraolimpijske himne, 2017. dvojezično, Ljubljana/ Poiesis
– Ježene kožice, 2017. Zenica/ Vrijeme
– Schindlerov lift, 2018. kratki roman, Buybook, Sarajevo – Zagreb
– Snijeg je dobro pazio da ne padne, 2019, VBZ, Zagreb
Zbirka pjesama JEŽENE KOŽICE, Vrijeme, Zenica , 2017. nominirana je za nagradu Europski Pjesnik Slobode, u Gdanjsku, 2020. i prevedena je i objavljena na poljskom jeziku 2019. (prevoditelj Milosz Waligorski)
Režirao u kazalištu od Harwooda do Čehova – preko dvadeset režija u profesionalnim kazalištima BiH. Glumio Borisa Davidoviča Novskog, Rodiona Raskoljnikova, Estragona, Clowa….
Godine 2020. dodijeljena mu je Nagrada Fric za knjigu “Schindlerov lift”.

KRATKA PRIČA JAGODE ILIČIĆ

proza

S DRUGE STRANE OŽILJKA

– Idiote! Mogao si nježnije otvoriti taj prozor. – pomislio je gušter u trenutku u kome je ostao bez repa. Njegov krik probudio je uspavane bube na starim želuzinama. Čak je i puž zakačen za jednu od letvica pružio svoje rogove i naćulio ticala. Rep se grčio i koprcao, odvojen od tijela kome je donedavno pripadao. Činilo se da je čovjek koji je počinio nedjelo zastao dirnut nekom malenom žalošću koja je trajala tek toliko koliko je bilo potrebno da se pronađe neka lopatica kojom bi gušter bio izbačen iz bijelo okrečene sobe koja je mirisala na lavandu.Naga žena sjedila je na krevetu i vrištala:
– Izbaci ga! Izbaci!
Kao da jadniku nije bilo dovoljno što je raspolovljen, bolje rečeno rastrećinjen, jer je rep činio trećinu njegovog tijela.
– Treba očistiti šiblje oko kuće!- rekao je čovjek i pomeo guštera s prozora zajedno s njegovim repom koji se i dalje trzao, zaprepašten iznenada stečenom neovisnošću.
– Dvorište je zapušteno. – rekla je ona.
Gušter se s mukom pomicao po travi i trpio sažaljive poglede skakavaca.
– Obogaljen sam! Moj život je izgubio trećinu svog smisla!- premetao je u glavi mučne misli i pokušavao otići što dalje od repa koji više nije bio njegov.
Zbunjeni ga rep nije ni pokušao slijediti.
U daljini se moglo vidjeti more obrubljeno maslinama i siluetama starih kućica od kamena. Vjetar je, kao neki obijesni ždrijebac, jurcao između oblaka i raznosio ih kojekuda. Ponekad se zavlačio u šarene ručnike na obali ili tjerao ukočena tijela suncobrana da mu se predaju u zagrljaj.
Čovjek je pogledao ženu i rekao:
– Danas bi riba mogla trzati kao luda.
– Svašta ovim svijetom luta poluludo!- dobacila je i ustala.
Zrikavci su već pjevali. Miris mora miješao se s mirisima biljaka koje rastu samo u ovome kraju svijeta. Obogaljeni gušter sklupčao se na kamenom zidu i liječio suncem. Rep je počeo lutati kroz travu. Trznuo je poskoka koji je drijemao u grmlju.
– Briši mali!- prosiktao je rogati kralj a rep mu se, brže bolje sklonio s puta.
Napredovao je sporo. Osjećao je, uprkos svemu, kako je pun nekih novih mogućnosti, nečega što bi moglo biti drugačije, bolje.
– Nemam ime! – pomislio je. Nemam ni glavi ni noge ali, sve bi to moglo narasti baš kao što će i gušteru narasti novi rep. On me nosio na mjesta koja su pripadala velikim stvorenjima. Njihove kuće mirisale su na nešto toplo. Možda, ako budem imao malo sreće i ako se dovoljno dugo budem održao u pokretu, pokrenem procese obnavljanja koji će od mene stvoriti cjelovito biće. Moram biti uporan.
I tada se začela ta misao da bi na mjestu na kome se razdvojio od tijela jednog malenog guštera moglo izrasti novo, moćnije biće čiju sudbinu neće određivati veranje po želuzinama.
– Možda s te strane naraste poskok?
Brzo je odbacio tu misao. U svom oslobođenom svijetu želio je bića koja ne gmižu, koja se mogu nositi s čovjekom pa čak biti i moćnija od njega.

– Miriše!- promrmljala je žena i prihvatila šalicu iz koje se izvijao dim.
Čovjek je zapalio cigaretu i počeo petljati oko udica.
Gledala je kako veže prozirnu nit. Izgledao je sasvim predan onome što čini. Sjedili su zajedno a opet i nisu. Ne, nisu bili zajedno.
On je, možda, i sjedio tu ali se zato ona stalno vraćala istim putem do onog mjesta u vremenu koje su oboje pokušavali izbrisati, zaboraviti. Pokupila je posuđe i počela spremati stvari za plažu.

– Danas bismo mogli na stijene pored uvale. Čini se kao dobro mjesto. – dobacio je ne dižući pogled.
– Idemo na stijene !- složila se i počela nanositi kremu za sunčanje.
Onda je, sasvim neočekivano, stala između njega i prozora.
Na sebi nije imala ništa. Bjelina njezinih dojki prelazila je u tamniju nijansu na dijelovima kože koju nije pokrivao kupaći kostim. Nije to bilo savršeno izvajano tijelo. Stisnuo joj je bradavice i primakao usne. Ona je izgledala kao da je svaki njegov dodir boli. Podozrijevala je kako on u cijelu igru, kao začin, miješa slike djevojaka čije grudi strše u zrak kao da su namagnetisane. Njegov se rep podizao njušeći u zraku kao da pripada nekom drugom biću. Gledala je u mislima njegov falus kako odmiče od njih dvoje. Prodirao je kroz vrijeme i prostor u žene koje su se smješkale očima punih značenja. Vlasnice uskih prolaza skrivenih u čipkastim gaćicama koje su se nazirale ispod suknji, zategnutih hlača, klizave i tople, svijale su se oko njega i pružale mu užitak. Bio je to svijet odmetnika u koji ona nije imala nikakav pristup, svijet odsječenog repa koji pripada biću koje traži nešto što mu ona ne može ponuditi. Imala je samo to svoje mekano, nabujalo tijelo i svijet unutar njega. Osjećala je njegovo uzbuđenje više nego svoje. Legla je na izgužvanu posteljinu u nadi da će prizvati sve to što je bilo u njegovoj glavi u svoju vlastitu vaginu. Zamislila je da su na nekom drugom mjestu. Osjetila je kako joj sokovi nadolaze iz dubine tijela iz nekog skrivenog izvora u materici.
– Kako si topla, vlažna. -stenjao je sve dok se iz njega nije izvio uzvik olakšanja.
Otvorili su oči. Nadvio se iznad nje i gledao je pogledom punim nježnosti, pogledom koji je u tom trenutku pripadao samo njoj. Bio bi to savršen trenutak da joj je pošlo za rukom ušutkati glas koji ju je natjerao da ustane i bez riječi ode iz postelje dok je njegov pripitomljeni rep još uvijek grcao bisernim suzama.
Gušterčić je te večeri doživio čudesan preobražaj. Na mjestu na kome je nekada nosio rep počelo je nicati nešto. Nekakvo biće se izdvajalo iz tijela koje je nosio i raslo u svojoj neobuzdanoj želji da se ostvari u prostoru. Podizao se s kamena. Koža mu se rastegla sve dok nije počela pucati. Mišići su mu bujali hranjeni čudesnim moćima. Kamen se izgubio na tlu ispod tijela u koga su bile usađene tamne oči pune neke neviđene jeze. Biće mraka bilo je sasvim dovršeno kada su svilene haljine noći protkale prve niti zore. Odšunjalo se u kamen i uplašilo poskoka prije nego se vinulo u zrak i nestalo.
Rep je umirao. Posljednjim snagama poželio je da ima ime, tu jednu riječ koja bi ga proglasila cjelinom. Dobri duh masline nadvio se nad njegovim samrtničkim trzajem i prošaputao nešto što nije moguće izgovoriti jezikom ljudi. Trzaji su prestali. Jedna mrvica života bila je oslobođena.
Žena je, idućega jutra, ustala s kreveta i otišla u kupaonicu.
Mobitel u sobi oglasio se temom iz filma Dobar, loš, zao. Zastala je osluškujući žubor njegovog glasa s druge strane vrata.
Posljednjih se mjeseci pomoću tog zvuka aktivirala inkvizicijska sprava za mučenje. Kad god bi njegov mobitel zacvrkutao, neki pokvareni vremenski stroj vraćao ju je u onaj trenutak u kome je nepoznati ženski glas zarezao u nježno tkivo njezine bajke i nevidljiva ruka kidala joj je utrobu.
Od tada je putovala mučnim stazama zarastanja kroz svijet koji je odjednom postao divlje, nepredvidljivo mjesto naseljeno dobrim, lošim, zlim kaubojima. Stvarnost se izobličila u krajolik kome više nije bila dorasla. Činilo se da su je presadili na neko strahovito iskrivljeno mjesto na kojemu je neprekidno osjećala bol i sumnju.
Podigla je ručicu tuša. Voda se slivala preko njezine kože nježno, ohrabrujući. Obukla je haljinu i smirila misli.
– Idemo li?- pitao je on.
– Samo trenutak!- dobacila je u žurbi.
More je bilo mirno.
– Kao ulje!- rekao je i počeo vaditi ribarski pribor iz torbe.
– Idem u vodu!- rekla je i stresla se kada su joj stopala potonula u plićaku.
Nakon nekoliko koraka punih oklijevanja zaplivala je prema pučini. Iz dubine se podiglo biće s tamnim očima. Zatvorila je oči. Zavlačilo je svoje duge ruke duboko u njezinu nutrinu. Zdjelica njezinog uma razmakla je kosti i bol je lagano kopnila dok je biće odmicalo s nečim tamnim u naručju. Tanka nit nalik na pupčanu vrcu svjetlucala je na površini valova.
Čovjek je mahao s obale pokazujući joj ulovljenu ribu koja se koprcala na vrhu udice.
Negdje, na drugom kraju svijeta, u gustoj krošnji divlje, okalemljene kruške, zlatni plodovi mamili su ptice. Ona se njihala skrivajući duboki ožiljak omotan godovima i rađala, do iznemoglosti.

__________________________________________________________________________


JAGODA ILIČIĆ rođena je u Tuzli 23.9.1972.
Objavila zbrike pjesama: Snovi sedefaste školjke, Vanilla, med i suncokreti, Pjesma ribareve žene.
Romane: Kako preživjeti smak svijeta i Čovjek koji je imao loš dan
Knjige za djecu: Nisam kriv što sam krokodil, Brkovi od kečapa, Školske bajke, Uspavanka za knjigosaura, Put u središte priče, Pričala nam teta Knjigolina
Nagrade: Zija Dizdarević, Marko Martinović Car, Nagrada Društva pisaca BiH, Nagrada Fondacije za izdavaštvo BiH, Mali princ za najbolju knjigu u regiji.
Autorica čitanki za osnovnu školu, tv emisija za djecu.

KRATKA PRIČA JASENKE KODRNJE IZ ZBIRKE “TRINAEST RAZLOGA ZA ŠUTNJU”, Stajer graf, Zagreb, 2006.

proza

IMATI SVOJE MJESTO
(Ana)

U utorak 29. siječnja 1991. na svim radnim stolovima zaposlenika Zavoda za kulturološka istraživanja nalazile su se zatvorene plave omotnice. U moju sobu od nas četvero još nitko nije stigao, pa sam ja prva krenula prema kuverti. Iz susjedne sobe čuli su se glasovi. Uputila sam se s neotvorenom omotnicom prema hodniku i susrela Ingrid.

“Ana jako mi je žao. Jako, jako!” rekla je uz neodređen samo njoj svojstven osmjeh. Smijala se uz grimasu koja je mogla značiti svašta: nelagodu, ispriku, zadovoljstvo, pa i zluradost. U pravilu, trudila se osmjeh obojiti značenjem suosjećanja, ali je ishod bila grimasa. Inače, često se tužila na sve moguće neprilike bezvoljnim jedva čujnim glasom, no u onome što je radila bila je uspješna, imala je dobra poznanstva i podršku u akademskom svijetu priznatog supruga. Bila je nadarena i marljiva. Čim sam čula njene riječi i dešifrirala osmjeh, znala sam o čemu se radi. Svi smo dobili rješenja o raspoređenosti s potpisom ministra kulture Hrvatske Veljka Pavičića. Iako još nisam otvorila kuvertu znala sam, osjećala – nisam raspoređena.

Ušla sam u svoju sobu, zatvorila vrata i tekst pročitala od početka do kraja. Na čitavoj jednoj stranici uz navođenje zakona, odluka, te brojeva Narodnih novina u kojima su objavljeni, također uz pozivanje na novu sistematizaciju radnih mjesta, pisalo je moje ime i prezime kao i odluka o neraspoređenosti. Tu su također stajale obavijesti o roku neraspoređenosti, mogućnosti žalbe, te o roku njenog podnošenja. U tekstu nije bilo nikakvog primjerenog objašnjenja: zašto baš ja?

Iako sam to predosjećala, zapravo znala, nisam to htjela znati, odgađala sam znanje tog znanja i njegovo prihvaćanje. Uletjela sam u WC i suočila se sa slikom u zrcalu. Niz lice nasuprot meni koje je podrhtavalo tekle su nezaustavljive suze.

“Kako ću to reći svojoj djevojčici?” pomislila sam. Ona ima deset godina, do sada je živjela sigurno, bez stresova, razmjerno bezbrižno. Kako ću joj to objasniti?

Ja sebi nemam što objašnjavati jer sam to pretpostavljala, ali ona nije jer nije mogla. Kako joj reći da je njena majka roditeljica i hraniteljica odbačena, te da će se ta okolnost sasvim izvjesno odraziti i na njen život. Kako će me gledati? Hoće li me prezreti, kriviti, hoće li me voljeti? Jer većina ljudi ne voli isključene osobe, čak i kada su im rođaci. U tom trenutku nisam mislila, nisam znala da ni isključene osobe ne mogu voljeti, te da će to ubuduće biti naša osnovna poteškoća.

Umila sam se i izašla iz WC-a. “Nitko ne smije vidjeti tragove suza” pomislila sam, i nije. Ušla sam u kontekst okolnosti. Znala sam – ovih dana tisuće građana zemlje u kojoj živim dobivaju slična pisma, bivaju neraspoređeni, otkazani, otpušteni. Objašnjenje je racionalizacija cjelokupne privrede i državne uprave. Ova vlast uvodi nove simbole, novu tržišnu privredu, sustavniju upravu. I novi odnos prema ljudima – njihova sigurnost prestaje biti važna, pa neki od njih bivaju imenovani tehnološkim viškom. Kao i višak-stvar i višak-čovjek treba biti odbačen. Opće oduševljenje zbog uspostave višestranačja i sve veća samostalnost u odnosu na federaciju kompenzira nezadovoljstva odbačenih. Uostalom, velike društvene promjene uvijek podrazumijevaju žrtvovanje pojedinaca. Pojedinci pretpostavljaju: “To neću biti ja! ” i “Dobro, ja sam tomu izbjegao.” A kada se čovjeku to dogodi, onda je s druge strane, odbačen u drugi prostor i sve gleda iz drugog do tada nezamislivog očišta-prostora. Ušla sam u imaginarno vrijeme, antimateriju, kaos.

Što se mene tiče, sve je počelo davno ranije, još prilikom zapošljavanja. Pa i kasnije, iako sam radila razmjerno odgovorno i točno, prisutan je bio osjećaj-znanje: s ostalima ne dijelim zajednički prostor, odmaknuta sam u samo svom prostoru. Moj rad bio je prije svega moj i premda je uvijek bio dio cjelokupnog istraživačkog kolektiva, to nije bio sasvim.

Dok sam se zapošljavala, u natječaj koji je bio pripremljen za mene, pazilo se da se ne unese u to vrijeme uobičajen kriterij: moralno-politička podobnost. Ja, naime, nisam bila članica Saveza komunista. Iako se smatralo da je to formalnost, takve su stavke bile sastavnice natječaja. Mene su dakle zaposlili, premda nisam bila moralno i politički podobna i time su mi učinili veliku uslugu. To su mi u više navrata stavljali na znanje. Ja bih pak, zbog te usluge, trebala biti zahvalna. Trebala bih se popraviti i upisati gdje su i drugi suvisli ljudi. Iako su mi to u nekoliko navrata predlagali ja sam ih odbijala. Kada su me pitali zašto, odgovarala sam upravo ono što sam mislila. “Ako postoji samo jedna stranka koja je avangardna, u kojoj su najbolji, što ću ja u njoj?” Nikada se nisam osjećala pripadnicom najboljih, naročito ne onih koji misle da su vlasnici kvalitete, pameti i istine. Govorili su mi: “Ti si još mlada, mnogo toga ne znaš, doći ćeš kad – tad na naš, to jest pravi put!” Znala sam, osjećala: ne može postojati samo jedan pravi put.

Pošto im se nisam priklonila, nazvali su me disidentom i liberterom, a kada sam sudjelovala u raspravama, odmahivali su rukom smijući se mojoj naivnosti. Ponekad ne bih se složila s mišljenjem većine ili direktora i to bih mirno rekla. U pravilu, nisam se svađala, ali sam iznosila svoj stav. Direktor me jednom prigodom pozvao u svoju radnu sobu.

“Što imate protiv mene?” pitao me.

“Ništa!” odgovorila sam.

“U posljednje vrijeme na sastancima, ja to pomno pratim, suprotstavljate se svemu što predlažem. Meni nije lako, postoje otpori, u Ministarstvu i drugdje, ja se trudim… Što vi zapravo hoćete?”

“Rekla sam na sastanku sve, iza toga ne stoji ništa drugo. Osim toga, čini mi se, to se dogodilo samo dva puta”, odgovorila sam.

“Što vi zapravo hoćete?” direktor je bio uporan.

Gledala sam njegove oči. Razumjela sam njegovu ambiciju, opterećenja, ali nisam razumjela što hoće. Šutjela sam.

“To sam i mislio. Igrate neku igru”, rekao je.

Izašla sam iz njegove sobe.

Nakon nekog vremena zakomplicirala se situacija s jednim kolegom. Navodno, nije radio dovoljno dobro i dovoljno brzo, iako je ostajao do kasno uvečer, a nekad je radio i noću. Informatički dio posla, koji je obavio za moj projekt, bio je besprijekoran. Zaredale su kritike na zborovima radnika. Ja sam spomenula moje povoljno iskustvo. Samo ja. Izbacili su ga iz Saveza komunista, a potom i iz radne organizacije. On se žalio, pa je predmet preuzeo Sud udruženog rada. Bilo je nekoliko ročišta. S jedne strane sjedili su ljudi iz rukovodstva: direktor, zamjenik direktora i šefica odjela, a s druge strane on i ja. Bila sam na drugoj strani u drugom prostoru. Pokazala sam da im ne pripadam. Zapravo sam već tada samu sebe isključila. Slične su se situacije ponavljale. Ustanovu u kojoj sam bila zaposlena doživljavala kao prostor u kojem jesam i istovremeno nisam.

Jedan, vjerojatno bolji dio mene tu nije bio i nije želio biti, no ja nisam znala gdje bih trebala biti i što mi je činiti.

Početkom 1990. pročulo se da će Zavod ukinuti i priključiti Ministarstvu. To je bila službena odluka koja je podrazumijevala i redukciju zaposlenih. Sve je bilo riješeno, zapisano i službeno objavljeno, no nitko, osim jedne kolegice, nije na to obraćao osobitu pažnju. Svi smo bili uljuljkani u socijalističku sigurnost, pa nam se činilo da je takvo što nemoguće. No pročulo se da se od Zavoda traži popis ljudi koji ostaju i onih koji će biti isključeni. U Ministarstvu nisu bili zadovoljni dostavljenim, pa su tražili novu listu. I tako nekoliko puta. To su sve radili direktor, zamjenik i šefovi odjela u tajnosti, dok mi istraživači i dokumentalisti u tome nismo sudjelovali. Igrali su se s našim imenima i sudbinama kao sa šahovskim figurama, a ishod je uvijek bio isti i uvijek različit: stanovit broj ljudi treba isključiti, mijenjala su se samo njihova imena.

Krajem te godine u Zavod je došao ministar, osobno. Prije toga pročulo se da je nezadovoljan našim radom. Smatra kako ne radimo ništa. Zapravo ništa korisno. Dva dana prije njegova dolaska zrak je titrao: užurbanost, nervoza, strah. Kada je stigao, sjeo je na čelo velikoga stola. Na drugoj čeonoj strani sjedio je direktor Zavoda. S dvije bočne strane stola mi: istraživači i dokumentalisti. Ispred ministra bile su složene naše knjige: na tri kupa tri edicije u svakoj desetak knjiga, ukupno oko trideset Od knjiga gotovo se uopće nije vidjelo ministra.

“Maknite to!” zapovjedio je on i pokazao na knjige.

Maknuli su knjige. Ministar je jedan sat govorio o promjenama, važnosti ovog trenutka, novoj sistematizaciji. Zatim je rekao kako mi ničemu ne pridonosimo, te kako to što radimo valja bitno izmijeniti.

“Zna li on uopće što mi radimo?” pomislila sam. Zatim je direktor govorio slično, ali je pokušao istaknuti važnost Zavoda. Od nas ostalih nitko nije rekao niti jednu jedinu riječ.

Prisjećam se također jednog, za ovu priču važnog događaja. Otprilike dva mjeseca prije podjele rješenja o radnim mjestima šefica Istraživačkog odjela uletjela je razdragana na naš kat mašući snopom službenih papira.

“Otkazi, otkazi!” vikala je. Nakon pola sata na sastanku Odjela objasnila je da su stvorene zakonske mogućnosti za davanje otkaza neradnicima, što je do tada bilo teško izvedivo. Dok je to govorila, lice joj je bilo ozareno, moćno, sretno.

“Konačno ćemo moći očistiti ovaj Zavod. Dosadašnji glupi komunistički zakoni to nisu omogućavali”, rekla je. Zaboravila je, nije stavila u kontekst činjenicu da je upravo ona članica Saveza komunista od svoje rane mladosti. Sada je počela isticati svoje građansko porijeklo i imovinu koju su njenima oteli komunisti. Ali ne samo ona, već i drugi, počeli su pokazivati svoja druga lica: nekadašnjih vlasnika, industrijalaca, domobrana, ustaša. Ponovo je oživio jedan do tada skriven svijet. Potisnuto nekad izašlo je na svjetlost dana. Današnjica se otvorila, izmijenila, svjetlost se osjenčala, a tama je pokazala drugo lice. Danas se osvijetlilo i zatamnilo drugačije nego jučer.

Dan je kada sam primila plavu kuvertu. Došla sam kući, a moja je djevojčica još bila u školi, u cjelodnevnom boravku. Završavala je četvrti razred i boravila je u školi od 8 do 16 sati. Nikada nisam uživala u kuhanju, pa mi je odgovaralo što u školi dobiva topli obrok.

“Kako je bilo u školi?” pitala sam je kada se pojavila na vratima stana.

“OK!” rekla je.

“Trebale bismo razgovarati”, naznačila sam. “Dogodile su se promjene na poslu koje bi mogle izazvati neke posljedice”, rekla sam neodređeno.

“Da mama”, potvrdila je i odložila torbu na stolicu.

Kako započeti i što reći? Kako prevesti na dječji jezik to što mi se dogodilo? Kako izreći neraspoređenost, odbačenost, činjenicu da ću izgubiti radno mjesto?

Šutjela sam.

“Reci mama!”

“Reći ću ti sutra! Kad razjasnim neke formalnosti.”

To sutra protegnulo se u mjesece. Istekao mi je rok žalbe i rok neraspoređenosti. Nisam imala radno mjesto. U početku to sam doživjela kao prednost. Pronaći ću drugu ustanovu ili pokrenuti samostalnu djelatnost. Ali koju ustanovu, svagdje se daju otkazi, a nova radna mjesta se ne otvaraju. O samostalnom statusu tek razmišljam, skupljam hrabrost, strepim. Ta ideja izaziva dvostruke osjećaje: nesigurnost i privlačnost.

Uostalom, što znači imati svoje mjesto? Valjda, biti pri mjestu, a ne izmješten. Biti namješten ili na-mješten znači biti na nekakvom mjestu u nekoj ustanovi. Također se kaže biti zaposlen. Za-poslen bi trebalo značiti ići za poslom; posao dakle ide, a čovjek ga slijedi. To je u redu, čovjek je tada siguran jer ima svoje mjesto i svoj put. Tko je čovjek koji nije namješten? Namjestiti se mogu također sat ili TV aparat da dobro rade, a namjesti se i svaka stvar kada se stavi na pravo, to jest svoje mjesto. I stan se namješta stvarima da bude u upotrebi. Ako se neki predmet u stanu pomakne, vratimo ga na njegovo mjesto i sve je u redu. Sat koji kasni odnesemo uraru i on ga namjesti. Kako se čovjeka koji nema mjesto može namjestiti? Može ga se vratiti na prethodno ili mu naći novo! Ali što ako je prethodno izbrisano novom sistematizacijom, a novih nema? Možemo ga zaposliti na mjesto koje ne odgovara njegovoj kvalifikaciji, pa je tada namješten jer ima nekakvo mjesto, ali na izvjestan način i dalje izmješten jer je ono neodgovarajuće. Što ako ne može naći mjesto iako to želi? “Ako netko nešto jako želi i ako je uporan, nema toga što ga može spriječiti” obično se kaže. Ali što ako je takvih upornih oko petsto tisuća, a mjesta nema? To je golem nesrazmjer i pritisak! Prema kome je taj pritisak usmjeren, prema ustanovama, drugima, sebi? Jesam li ja zato što nemam posao doista izmještena i pomaknuta? Na stanovit način da, ali ne sasvim. I sada ja sam na nekakvom mjestu, sjedim na stolici i pišem, živim u Zagrebu, gradu, dakle mjestu.

Tada kada nisam imala mjesto, ljudi su mi ponekad govorili da sam pomaknuta i da nisam pri sebi. Prije to nisam čula. To vjerojatno ima veze. Imati nekakvo mjesto u društvu znači istovremeno i biti pri-sebi, odnosno biti priseban. Položaj u društvu utječe na naš odnos prema sebi, pa kada tog položaja nemamo gubimo i sebe. Iako nisam sigurna da bih htjela naći mjesto kakvo sam imala, sigurna sam da bih htjela “doći k sebi” u stanje u kakvom sam ranije bila. Je li to moguće, ako je jedno s drugim povezano? I što to zapravo znači “biti izvan sebe”? Znači li to da se čovjek pretvorio u dva čovjeka – da onaj koji je izvan sebe treba doći onom pravom prvom sebi? Ja se dakle sastojim iz dva dijela. Prvog pravog i drugog pomaknutog, izmještenog, koji nije pri sebi odnosno pri prvom sebi. Ta bi se dva dijela valjda trebala spojiti i postati jedinstvena. Mislila sam na onu prvu pravu sebe, na takvu sebe kojoj bih se trebala vratiti. Jesam li ja to ikada bila? Dakako, nekada sam se bolje osjećala, ali jesam li doista bila prava? Ili bi takvom tek trebala postati? Jer prvo rješenje bi bilo slično povratku u prošlost, što je nemoguće, a drugo bi bila budućnost kuda tek idem. Trebam li dakle svoju budućnost odrediti tako da dođem k sebi budućoj i da nađem neko sebi primjereno mjesto jer takvog nikad nisam imala?

Subota je ujutro. Iz sobe moje kćerke čuju se zvukovi – uključila je liniju. Prošla je hodnikom bez riječi prema WC-u, obavila nuždu i ušla u kuhinju. Otvorila je hladnjak i vadila namirnice za doručak.

“Doro jutro”, rekla sam.

Ona nije odgovorila.

“Dobro jutro”, ponovila sam.

“Kakvo dobro jutro”, vrisnula je. “Ti me ne voliš, ti me ne voliš! Jučer si me istukla, zar si zaboravila?” zaplakala je i uletjela u svoju sobu.

Kada sam joj prije šest mjeseci pokušavala objasniti što to znači biti neraspoređen i izgubiti mjesto, nisam joj rekla gotovo ništa. Nisam znala, nisam mogla, a dijelom sam je željela zaštiti od zlih riječi.

Zaštititi? Ona to sada sasvim dobro zna, stvarno, iskustveno.

Ušla sam u njenu sobu i pomilovala je po glavi. Gurnula je moju ruku.

“Nemoj tako, razgovarat ćemo”, rekla sam.

“Razgovarati?” začudila se ona “S tobom se ne može razgovarati, ti samo vičeš.”

“Pomirit ćemo se, bit će kao nekada”, rekla sam.

“Neće, ne može”, plakala je ona. “Ti nisi kao nekada! Neću s tobom razgovarati! Šuti, šuti!”

Izašla sam iz njene sobe ja – druga. Ona “od nekada” više ne postoji. Šutjela sam. Analizirati, govoriti koještarije! Čemu?

Odlučila sam i dogodilo se. Pronašla sam, “povukla”, iščeprkala vezu i obnovljen mi je radni odnos. Ne mogu dakako reći tko je ta veza, o njoj i svemu tome morat ću šutjeti. Radilo se o jednom jedinom telefonskom pozivu. Pozvali su me u Ministarstvo gdje me primio ministar s najbližim suradnicima. Rekao je, čuo je da sam stručna i sposobna, pišem i objavljujem. Osim toga, u sistematizaciji ipak postoji jedno mjesto koje je nepopunjeno.

“Dobro, sve je prošlo”, pomislila sam.

Iako sam osobi koja mi je bila veza neizmjerno zahvalna, činjenica da sam posegnula za takvim sredstvom dala je mojem životu sasvim novo značenje. O tome neću moći govoriti. Hoću li ubuduće moći biti slobodna, hrabra, beskompromisna kao nekad? Uostalom, pomisao na oko pola milijuna građana ove zemlje koji nisu bili moje sreće ne daje mi na to pravo. Sada imam svoje mjesto, ali po koju cijenu? To što sam izgubila možda je važnije od samog mjesta. No, ne mogu se vratiti na početak. Jedan dio mene osuđen je na šutnju. Rekla sam osuđen? Koliko sam samu sebe osudila, a koliko su to učinile okolnosti? Iako se radi o mojem životu, ne mogu odgovoriti na ovo pitanje. Osuda na šutnju znači, između ostalog, i neprestano ponavljanje ovog pitanja.

___________________________________________________________________________

JASENKA KODRNJA, hrvatska sociologinja, filozofkinja i književnica (Zagreb, 11. III. 1946 – Zagreb, 1. VII. 2010). Diplomirala je filozofiju i sociologiju 1971. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kojem je i doktorirala 2000. Feministička aktivistica. Bila je članica sekcije Žena i društvo Hrvatskoga sociološkog društva (od 1980) te aktivistica SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja (1988–96). Od 2000. predavala na Hrvatskim studijima, a od 2001. radila na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. U svojem znanstvenom i spisateljskom radu uglavnom se bavila feminizmom, ženskim i rodnim studijima te je zaslužna za njihov razvoj i osvještavanje u hrvatskom kulturnom i znanstvenom naslijeđu. Glavna djela: Umjetnik u društvenom kontekstu (1985), Romantičarna(e): oprosti, nikada više (roman, 1990), Nimfe, muze, eurinome: društveni položaj umjetnica u Hrvatskoj (2001), Zagreb je ženskog spola (poezija, 2002), Trinaest razloga za šutnju (priče, 2006), Pjesme galeotkinja (2008), Žene zmije – rodna dekonstrukcija (2008).

POETSKO-PROZNI ZAPISI ZVONIMIRA GROZDIĆA IZ ZBIRKE “UTROBA”, Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, 2019.

proza

DVADESET JEDAN

U moj prostor ulazi praznina. Zvuk joj je nepodnošljiv. Reski. Ton nestabilan. Tamniji. Nastaje pri trenju nepodmazanih riječi koje zatočene dozrijevaju na bijelim zidovima. Neke su i stare. Rasušene poput drvenih predmeta, trupa broda, grilja ili stolice za ljuljanje. Očajnički pokušavaju staviti točku gdje joj je mjesto. Ona neprestano izmiče. Možda smo samo trebali vježbati izgovor. Pritom ne mislim na izlike… na ono što smo spominjali kao razlog da opravdamo naše pogreške. Govorim o načinu na koji se izgovaraju glasovi. Čisti izgovor. Odnos. Ljubav. Rat. Slovo R. Urlik iz klaonice. Vrisak gorućeg stabla. Urasli nokat planete. Planine. Horror u mom slučaju. Al’ sad ionako nije bitno. Sklapanje drvene police osiguranja u skladištu apsurda podrazumijeva da se osjećam kao L’Étranger. Prije par dana, jedan mi je poznanik rekao kako je bolje imati tri psa nego ženu. Iza sebe ima tri propala braka. Iz svakog je izašao s kućnim ljubimcem. Sad svakodnevno šeta pekinezera, pudlicu i jazavčara po imenu Albert. Nedavno se spetljao sa starijom gospođom. Za rođendan joj je poklonio šnaucera. Stvarno nisam razumio o čemu govori. Pomislio sam, da se organizira izbor za najveću budalu on se sigurno ne bi javio, ali svejedno bi odnio pobjedu.

****

ČETRDESET TRI

Iz vlažnog poljupca izlijeće morska iglica. Nekoliko me puta snažno ubada. Oštećuje krvne žile. Ne štedi ni vitalne organe. Dublje posjekotine istog trena postaju dom crvene moruzgve i smeđe vlasulje. Iz otvorenih rana nastat će koraljni grebeni i otoci. Možda ćemo živjeti na jednom od njih. Nikad se ne zna. Zalijećući se, u polutami napada i oči. Desnim gledam kako se koprca, pokušavajući iz lijevog izvući svoj igličasti kljun prepun sitnih zubi. Kasnije u obje, još tople i vlažne duplje, sadi sjeme datulja. Zatim mi crnim koncem, duplim šavom, šiva ispucalu kožu. Potpuno uništene dijelove zamjenjuje rožnatim pločicama nepoznatog stvorenja. Kada završava filigranski posao, mrijesti se i odlazi. Ostaju mi odrvenjele ruke. Beživotno vise uz tijelo koje podrhtava. Ne osjećam tvoje dodire. Zid sam bez vertikalnih serklaža. Bez protupotresnih blokova. Ali rezultat je neočekivan. Gledamo se još neko vrijeme i odlazimo. Svako svojim putem.

_________________________________________________________________________

ZVONIMIR GROZDIĆ rođen je 1972. godine u Zagrebu. Od 2000. godine živi i radi u Lovranu. S pjesmama i kratkim pričama zastupljen je u više zbornika poezije i proze u Hrvatskoj, a i u zemljama okruženja. Radove je objavljivao u književnim časopisima i na portalima za književnost, umjetnost i kulturu. (Poezija, Riječi, Književna Rijeka, The Split Mind, Književno pero, Balkanski književni glasnik, Krik, Književnost uživo, Kvaka, Diogen, Književnost. org, Metafora, Helly Cherry itd.) Pjesme su mu prevedene na ukrajinski i objavljene u antologiji suvremene hrvatske ironične poezije “Hrvatski pjesnički huligani” koja je nominirana za najbolju pjesničku zbirku u Ukrajini 2018. godine. Za zbirku pjesama “Pigmenti” dobio je nagradu HKD-a “Književno pero” (za zbirku poezije u kategoriji izvan naklade tog društva). Član je Matice hrvatske, zagrebačke pjesničke tribine Jutro poezije i HKD-a. Također je član uredništva književnog časopisa Alternator. Objavio je: “Sanjao sam da sam ubio Doca Hollidaya“ /Astroida, 2013./, pjesme, “Omlet od odabranih osmijeha“ /Bratstvo Duša, 2015./, pjesme, “Nuspojave“ /DADAnti, 2016./, pjesme, “Pigmenti” /FRiKK, 2018./, pjesme i “Utroba” /Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, 2019./, lirsko-prozni zapisi.

KRATKA PRIČA KATARINE FIAMENGO ALISPAHIĆ: I WANT TO BELIEVE

proza

Izgleda tačno kako su zamišljali – beskrajna pustinja, potpuno prav put, suncem spaljeni kotrljani. Miris vrućeg peska. Pored ulice pumpa, matorac koji, naravno, nosi avijatorke, kaubojski šešir, kariranu košulju. Drvena stolica na ljuljanje.
,,Looking for aliens?”
Realno, ko ih ne traži?
,,Just passing by.”
Gorivo, voda, čips, čokoladice. Poslednja stanica pre odredišta. Ovim tempom stižu za 4 sata. Milan već čeka. Uzbuđenje raste. Vrućina, doduše, otežava stvari.
,,Izgledaš kao kreten u tim kaubojkama.”
,,Tebi?”
,,Meni. 100 stepeni napolju, nosiš čizme.”
,,Koga boli kurac šta ti misliš? Devojke to vole.”
,,Tripuješ.”
Kamera leži pri ruci, boks cigareta, dvogled, vijetnamke (noću naglo zahladni), mape (ucrtano mesto drugog pada). Bez greške. Pokret.
Ređaju kilometre istog pejzaža – autentične scenografije svih onih filmova o ludim kamiondžijama rednecima, ljudima izloženim radijaciji, bliskim susretima treće vrste, motornim testerama. Trula spržena Amerika. Jeza.
,,Daj, pusti muziku.”
Počinje ,,Suspicious minds”. Može. The king has left the building. Nekim NLO-om, možda.
,,A da pokupimo neke ribe?”
,,Gde, care?”
,,Otkud znam.”
Kazaljke kotrljaju, pola devet. Taman. Treći čovek uskače nazad.
,,Tačan si.”
,,Imao sam sreće, pokupila me neka cica čim sam krenuo.”
,,Ha! Vidiš, postoje i ovde.”
,,Normalno, ali bitnija je misija. Bros before hoes.”
,,Pederu.”
Veći deo vožnje ćute. Ima li svečanijeg trenutka? Ostvarenje dečačkih snova, posle 20 godina. Klinci štreberi nadomak cilja.
Kroz spuštene prozore večernja svežina donosi trenutak olakšanja. Rasteruje umor. Duvanski dim zavarava glad. Nema spavanja noćas, a vremenska razlika naplaćuje ceh.
,,Hoću kafu.’’
,,Ja masažu.’’
,,Ziggy Stardust” trese zvučnike. Glas čoveka kameleona prija, marsovski pauci mile ušima, sjajan saundtrek.
Jednoličnost saobraćajne signalizacije prekidaju policijske rotacije. Vojna ili civilna? Alen nevoljno zaustavlja auto.
,,Good evening, boys. You’re trespassing. May I have your driver license?”
,, Sorry, officer. We’re lost.”
,, Serbia? Been there once. Kosovo, to be exact. “
Još jedan ratni veteran. Sigurno ponosan. Mrmljanje otpozadi.
,,Srce Srbije, majmune.”
,,What is he saying?”
,,Nothing. Stefane, umukni.”
,,Get out of the car. Now.”

Beograd – Frankfurt – San Francisko – Las Vegas, pa drndanje busem, rentiranje Ford Mustanga, benzin, osiguranje. Preko hiljadu evra, zasad nedefinisana količina dolara. Ovo im nije trebalo. Ovakav kraj.
Najednom nešto menja atmosferu. Vreme nepomično stoji dok vazduh pulsira. Bela jarka svetlost, zaslepjujuća, svi pokrivaju oči. Sekunde traju predugo. Električno zujanje, barem tako zvuči. Histerični smeh odjekuje sa zadnjeg sedišta.
,,Too late, man! Elvis has come for us!”
,,Jebote, uspeli smo!”
Tri diska započinju igru iznad njihovih glava, suludo manevrišu, prebrzo, pod oštrim uglovima. Ipak, iznenađujuće lako. Zatim doleću četiri Blek Hok helikoptera, presporo. Sasvim različita liga, ni prineti. Kakva žurka! Kreće navijanje.
,,Idemo, Itiji, jebeš Amerikance!”
,,Tooo, priđi mu zdesna! Iseci ga! Ahahhaaha!”
Policajac namršteno razgovara radijem. Letelice nestaju iz vidokruga. Lisice zveckaju.
Apsolutno vredno batina, deportacije, svega.
Najbolji dan, ikada. Kome treba snimak. Zar bi iko uopšte poverovao ovoj priči?

______________________________________________________________________

KATARINA FIAMENGO ALISPAHIĆ rođena je 10.3.1984. u Kladovu (Srbija). Piše poeziju, haiku i kratke priče. Urednica rubrike poezije u elektronskom časopisu ,,Afirmator”. Živi u Beogradu. Knjige: ,,Rcioadina” (zbornik radova sa književne radionice CSM-a, 6 autora, radionicu vodio Draško Miletić, Beograd, Srbija, 2005), ,,Profili” (zbirka poezije, KK ,,Branko Miljković”, Knjaževac, Srbija, 2007), ,,Veče pre” (zbirka poezije, nagrada Spasoje Pajo Blagojević, Pivske večeri poezije, Centar za kulturu Plužine, Crna Gora, 2009), ,,Simbiozi” (zbirka poezije u prevodu Elene Prendžove na makedonski, ,,Sovremenost”, Skoplje, Makedonija, 2015). Prevela sa makedonskog izbor iz poezije Elene Prendžove ,,Politički korektna poezija/ Ljuboljubiva’’ (,,Sovremenost’’, Skoplje, Makedonija, 2015).

KRATKA PRIČA I MIKROPRIČA LINE BAJIĆ

proza

ZAMKA ZA MEDVJEDE

„Ako se npr. jedan šumski medvjed nađe uhvaćen u zamku za medvjede (jer ni za kakvog drugog medvjeda dosad nisam čuo da je uhvaćen u jednu takvu zamku iz čega proizlazi da ni ne može biti), on može biti ozlijeđen ili mrtav – ovisi koji mu je dio tijela zapeo u zamci za medvjede. Ako je, na primjer, riječ o nozi, može ju odgristi pa će šepati ostatak svojih dana, no do dana današnjeg nisam čuo da si je jedan takav medvjed odgrizao nogu kako bi se izvukao iz zamke za medvjede tako da tu mogućnost možemo prekrižiti. Radi li se, kojim slučajem, o glavi, tj. vratu, vrlo je vjerojatno da je medvjed već poprilično mrtav dok mi raspravljamo o tome što bi on mogao učiniti pa o tome ne vrijedi niti raspravljati. Drugi dijelovi tijela (kao npr. uši ili repić) čine mi se jednostavno premalima da bi ostali zaglavljeni u zamci za medvjede te iz toga možemo zaključiti da je scenarij u kojem je jednom medvjedu zamka za medvjede uhvatila repić ili uho nemoguć. S obzirom na to da sam dosad samo slušao o zamkama za medvjede, ali ne ih i vidio uživo, o cijelom konceptu zamke za medvjede moramo govoriti s dozom opreza jer možda nam netko pokušava nešto podvaliti pa ostanemo bez repića kao onaj medvjed, ali budući da:
a) nemamo repić,
b) dosad nisam čuo ni za jednog čovjeka bez ili sa repićem koji je ostao bez repića,
mislim da se nemamo o čemu brinuti.
Ako se npr. jedan čovjek poput nas (ili drukčiji, ali pokušajmo ostati pri tome da je taj čovjek ipak sličan nama jer tako nam je lakše) nađe uhvaćen u zamku za medvjede, on će iščeznuti nama pred očima (dakako, pod uvjetom da mi u tom trenutku promatramo cijeli prizor) i za sobom će ostaviti svjetlucavi ružičasti prah. Ja osobno nikad nisam svjedočio nečemu takvom pa to, dakako, znači da je to sve skupa jedna velika budalaština.“

Jean (ustajući iz publike i stojeći samo na desnoj nozi): „Oprostite, ali zar upravo zato što niste svjedočili nečemu takvom, kao i medvjedu koji si odgriza nogu da bi se oslobodio te kao što nikad niste vidjeli zamku za medvjede – ne znači li to da su upravo zato sve te stvari moguće? Jer zasad za Vas postoje samo kao jedva opipljivi koncepti, tj. izjave bez vidljivih dokaza i jednako tako apsurdni pojmovi?“
Moj odgovor (grickajući 4. kut stola – onaj okrenut prema jugozapadu): „Ne.“
Jean (poskakujući čas na jednoj, čas na drugoj nozi): „Ja umirem.“
Moj komentar: „To ne mijenja stanje stvari – a to je da ste Vi potpuno, apsolutno i neupitno u krivu. Usudio bih se čak reći da..“
Jean (držeći se za srce koje kao da mu iskače iz prsnog koša): „Au.“
Moj odgovor: „Crkni. Pokušavam se izraziti, izrode.“
Jean (i dalje poskakujući): „Au.“
Ostatak publike: „Viva la révolution!“
U sljedećem trenutku lijeva polovica stada nosi mene, a desna mrtvog ili umirućeg Jeana
(s nekim ljudima nikad ne znate na čemu ste; doduše, ja sam u tom trenutku prilično jasno osjećao tuđe ruke na svojoj stražnjici). Možda je bilo obrnuto, ne sjećam se. Jedan od nas iznesen je na prednja, a drugi na stražnja vrata kazališta no ne sjećam se ni kako je to išlo. Odjednom me netko prima za vrat i gura mi glavu u nekakvu metalnu napravu.
Glas dosad nespomenutog Jeanovog agresivnog pristaše (iako je Jean oduvijek zagovarao mir, njegovi su ljudi bili poznati po iznimnom nasilju): „I dalje nisi siguran postoji li zamka za medvjede, crkotino glupa?!“
Još jedan nepoznat glas, ali za nijansu mirniji: „Patke ne lete.“
Onaj prvi nepoznat netko pušta moju glavu da padne ravno u zamku za medvjede (bar pretpostavljam da je to bila zamka za medvjede jer budući da dotad, a možda i dosad, nisam vidio zamku za medvjede, nisam imao s čime usporediti tu metalnu napravu, ali odlučio sam riskirati i izvesti zaključak iz retoričkog pitanja Jeanovog agresivnog pristaše) pritom izbijajući zube prvom jadniku iza sebe za kojeg se kasnije ispostavilo da je greškom ušao na moje predavanje misleći da ide na misu, no s obzirom da je posljedica moga govora i rasprave koja je uslijedila bila gadno krvoproliće, zaključio je da nema velike razlike i odlučio navratiti još koji put.
Kreće tučnjava – jedni tvrde da patke lete, drugi tvrde suprotno.

***

MIRAN NA STANICI

Pitam ja Mirana: „Mirane, gdje biti kad nisi nigdje?“
Miran zastane, digne bradu u zrak, a brada odleti.
Spusti on sad glavu i kaže meni: „Ne znam.“
Stojimo Miran i ja, čekamo autobus, miran puši cigaretu, dimi mu se iz glave.
„Zapalio si se, Mirane,“ kažem ja njemu, „gori ti mozak.“
Ima onaj film gdje djevojci gori mozak, ali Miranu je gore; Mirana poznajem pa znam da mu je gore.
Ne znam kako gasiti zapaljeni mozak, možda onom tubom za ispiranje sinusa, ali to prođe tek pored prednjeg režnja.
Uostalom, zašto da gasim mozak? Vani je hladno, a Miran nema kapu; iako sam mu rekao da će biti hladno, Miran svejedno nema kapu.
„Grije li te, Mirane?“ pitam ja Mirana.
„Aha“, odgovori meni Miran, a iz ušiju mu ide dim.
Čekamo mi autobus, kad eto, krene kiša.
„Ugasit će te, Mirane“, kažem ja Miranu.
Miran slegne ramenima i uđe u vozilo.

_______________________________________________________________________

LINA BAJIĆ rođena je i živi u Zagrebu. Završila je Klasičnu gimnaziju, a sad studira Biologiju na PMF-u. Piše priče, pjesme, svašta, ponekad ozbiljnog tona, većinom ipak ne. Njezin stil pisanja kombinacija je svega onoga što je čitala – od Ivane Brlić Mažuranić do Woodyja Allena i Harmsa.

KRATKA PRIČA MARINE GUDELJ

proza

ZAPAD

Jelica je živjela u garaži nedaleko od naše kuće. Garaža se sastojala od čajne kuhinje, sobe i zahoda i dobila ju je od sestara u zamjenu za trosoban stan.

Uvijek je žicala ibuprofene i cigarete, a mi smo uvijek imali spreman koji duhančić ili tableticu. Najčešće bi to bilo kad bi me sestra poslala u dućan po cigarete, a ja bih kupila krive, pa bi ona rekla: „Nema veze, ostavit ćemo tu kutiju za Jelu.“

Megalomanski smo kuhali, osobito za rođendane i blagdane, a svaki Dalmatinac koji drži do sebe, pa tako i moj otac, imao je čovjeka kod kojeg kupuje meso i povjerenika od kojeg nabavlja ribu. Znalo se u kući kad je bila bonaca i strepilo se oko Badnjaka hoće li biti jaka mjesečina. Za Badnjak se, jasno, postilo. Spremali smo fritule, brudet, crni rižot, bakalar bianko, riblju paštetu, savijaču od krumpira i blitve, dakako nemasnu, pekli kruh bez kvasca, pazili da ne ulijemo mlijeko u jutarnju kavu. Oko kave smo bili skromni, svi smo pili tanku, a ne onu jaku i gustu, što se kaže da miš po njoj može hodati.

Jelica je operirala oba kuka, teško je hodala i još teže govorila. Rijetko smo mogli iz prve znati što želi reći, a uvijek je pokušavala pričati o svojim sestrama i uspješnim nećacima.

Kad bismo se napostili do sita, hrane bi ostalo i onda bi je netko od nas odnio Jelici.

Naša je kuća uvijek bila zatrpana proizvodima s akcije i sniženja. Desetci tuba krema za ruke, more šampona za kosu – svako je koristio poseban (prhut, osjetljivo vlasište, obojana kosa, prve sijede bez žutog sjaja), gomila neotvorenih pasti za zube, kupki, pjena, kuglica za tuširanje, toaletnog papira u tzv. ratnom ormaru i ostalo. Na sličan smo način kupovali odjeću. Košulje, veste, marame, sandale za po kiši i po suncu, tenisice za sve uvjete, od vjetra do hodanja po oblacima, cipele sa srednjom, niskom i vrtoglavo visokom petom.

Nakon Božićnog ručka, pripremljenog u sljedovima od aperitiva i predjela, francuskih i ruskih salata, pečenke, niza glavnih jela i nekoliko pita, čupavaca, torti od limuna i smrznutih malina, sjedili bismo ne znajući što sa sobom. Dan je dosezao svoj vrhunac za ručkom, a potom bismo ostajali prazni, gledali se preko stola, zapuhani i rumeni od silne hrane. Netko bi spomenuo kavu, pa hajde, može još kava stati i onda bismo pili kavu, pa čoknili još koju kroštulu uz priču o tome kako smo se natrpali.

Tada bi netko, najčešće majka, rekao da će spremiti ono što je ostalo da odnesemo Jelici. A mi bismo se usplahirili i razletjeli, ubacivali svega i motali u aluminij. Svake je godine netko drugi nosio, a ostali bi čekali za stolom dok se taj ne vrati pa bismo uglas graknuli: „A šta je rekla?“

Nekad bi se majka sjetila i koje stare veste, a sestra i ja kreme za ruke i tekućeg sapuna, brat bi uvalio kutiju Luckyja, pa bismo i to nosili skupa s hranom.

Jelica je umrla početkom ljeta. Čuli smo da je dugo bila u bolnici, ali nismo znali zbog čega. Nismo je se sjetili sve do Božićnog ručka kad je moja sestra rekla: „Šteta šta je Jela umrla, di ćemo sad sa svon ovon spizon?“

_______________________________________________________________________

MARINA GUDELJ rođena je 1988. godine u Splitu. Završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru i otada ponekad radi kao profesorica hrvatskog jezika u školi.
Prvu književni rad, kratka priča “Semafor, šahta, apoteka, birtija” objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču “Kamo idu irske mačke”.
2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču “Lee”. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu.
2018. godine osvaja treće mjesto s pričom “Dulcinea na konjaku” na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom “Vještica”.
2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a njezin roman “Nedovršena” ulazi u polufinale nagrade V. B. Z.-a.

– priča je preuzeta s autoričinog bloga “Straničnik” /priče koje (uglavnom) stanu na stranicu/ https://stranicnik.wordpress.com/ –

MIKROPRIČA MILOŠA PETRIKA

proza

MENG

Stari učitelj sedeo je podvijenih nogu na panju stoletnog bora i gledao ka reci. Njegov učenik je u bistru, brzu vodu spuštao korpe koje su ispleli prethodnog dana. Pre večere će ih izvući, pune pastrmki. Iza namrštenog čela, veličanstvenog poput obronaka Tatejame, odvijao se razgovor koji će sa učenikom voditi te noći, uz vatru.
„Zašto ne bismo napravili veće korpe, učitelju?“ pitaće ga učenik, dok se opojni miris pečene pastrmke bude dizao sa ognjišta.
Stari učitelj će ćutati, i pustiti odbleske žara da se ogledaju u njegovim očima, bistrim kao vode jezera Mikuri.
„Učitelju? Veće korpe?“ pitaće ponovo učenik, ubeđen da ga učitelj nije čuo, ali učitelj će odgovoriti.
„Kaži mi ti, učeniče“, reći će učitelj. „Zašto ne bismo napravili veće korpe?“
Učenik će razmisliti, pa će dati odgovor: „Reka je na ovom mestu uska, i lako bismo mogli da je pregradimo korpama, i tako da zarobimo sve ribe. Ali onda ne bi ostalo ništa za one koji ribare nizvodno od nas.“
„Uviđavan si i to je dobro“, potvrdiće učitelj, čupkajući bradu poput mudrog zmaja. „Ali jednu stvar gubiš iz vida: reka se može očistiti od ribe samo jednom. Priroda se mora redovno zanavljati.“
I zvezde će zasijati u učenikovim očima.
Te večeri, dok je učenik nanosio poslednji premaz sosa na pastrmke koje su se pušile nad ognjištem, učitelj je primetio da u dubinama učenikovog mladog uma klija pitanje. Strpljivo je sačekao da sazri.
„Učitelju…“, započeo je učenik, ali bio je previše stidljiv da pita.
Učitelj je ćutao, strpljiv poput okeana koji zna da će ga svaka reka kad-tad pronaći.
Učenik je iz džepa izvadio ciglu od stakla i metala. „Učitelju, zašto uvek idemo negde gde nema signala?“

_________________________________________________________________________

MILOŠ PETRIK je pravnik iz Beograda koji je napustio glamurozan posao u advokaturi zarad glamuroznog posla u medijima, a glamurozni posao u medijima zarad glamuroznog posla u industriji softvera.
Objavljivao je u više domaćih i stranih časopisa i antologija, sarađivao je sa Radiom Beograd 202, učestvovao više puta kao scenarista na izložbi Međunarodnog salona stripa u Beogradu, a objavio je i dve zbirke priča: “Mlad si da se proslaviš” i “Siva hronika”.
U poslednje vreme bavi se i književnim prevodom.
Voli hranu, pivo, kravate i igre svih vrsta.
Udat je, i živi u Beogradu sa suprugom i sinom.

književna premijera: ROMAN MARKA GREGURA "VOŠICKI", Hena com, 2020; ulomak

proza

Koprivnica, 1942.

Ružićeva je uhvatila trenutak da Nemeca pita bi li mogla s njime ukratko govoriti o jednoj privatnoj stvari, a kako je suprug i dva dana nakon onog s otomanom bio odlučan da ne misli s njime razgovarati (zvao je da je bolestan i ležao u krevetu), sama je otišla do njega.
Uranila je deset minuta, a kako tajnice nije bilo iskoristila je priliku da odmah uđe pa ostala iznenađena zatekavši poslovođu nekoć Rosenbergova, a sad Nemecova dućana, u njegovu uredu. Pogledali su je tako da joj je bilo jasno da je prekinula povjerljiv razgovor. Posve se smela. Istina je bila na njezinoj strani, ali ipak nije mislila da će mu je morati iznositi takoreći u lice. Znala je kakav je, sve će izvrnuti u svoju korist, još lagati da nije bilo tako! Sve joj se najednom učinilo tako prostačkim i odbojnim i na tren je mogla shvatiti supruga. Nemec je primi naoko srdačno, ali njen osmijeh ne prijeđe granice kurtoazije. Neka vidi da je pretjerao, makar sto puta bio kotarski povjerenik. Ionako se šuškalo da će ga maknuti prvom prilikom. Časak kasnije Nemec zamoli poslovođu da ih ostavi nasamo. Kad vidi Rosenbergovu bilježnicu, i onu novu, Nemecovu, opet je prođu žmarci nelagode. S druge strane, čemu to? Nitko ne spori ono što u njima piše.
Sjednu za stol i on odmah uzme bilježnicu u ruke, bez imalo poštovanja, kako joj se učini, kao da je zadnja pralja. Pita je za iznos, hladno i mehanički, što ona potvrdi.
„To će biti riješeno čim suprug dobije plaću. Barem vama to ne moram objašnjavati.“
„Ipak ste ovdje…“
Zatekne je, i dok ona muca, nastavi: „Mislio sam da je bolje da ipak provjerimo.“
„Međutim…“ pobuni se Ružićeva, „način vašeg poslovođe posve je nepotreban i prostački, da ne kažem degutantan.“
Ne može se poreći da je poslovođa prerevno i netaktično izvršavao njegove naredbe da više nikome ne daje na veresiju, potaknut u prvom redu sad već smiješnim priljevima iz logora, gdje je bilo sve manje ljudi i jer je bio pred zatvaranjem. Ružićevoj tako nije dao ni da izvuče papir s popisom, već ju je pred svima oblatio rekavši joj da nikaj od toga dok ne plati stare duge. Podivljala je, zadržavši to za sebe.
„Dug? Vi to smatrate dugom? Pa to možda i jest za nekoga neciviliziranog poput vas, koji ne razumije ophođenje i načine uglađenog društva“, prezrivo frkne, „pa sam slobodna uputiti vas u staru Europu gdje je posve prirodno platiti račun na kraju mjeseca.“
„Prošla su dva.“
„Propustili ste poantu, dragi“, izvuče odgovor tako prirodno i samouvjereno da se svi kupci podsmjehnu, smatrajući to i osobnom zadovoljštinom.
Nemec joj prizna da je poslovođu bio prisiljen opomenuti te da je neupitno i svakom jasno da je prešao granice dobra ukusa.
„Smatrajte to riješenim. Platit ćete kad će vam konvenirati“, makne bilježnicu u stranu.
Zahvali, ne propustivši kazati da je to za nekoga sitnica, ali da je sve jednostavno morala izvesti načistac, već i zbog samih najbližih poslovnih, pa čak i prijateljskih odnosa koje gospodin gaji s njenim suprugom.
„Upravo zbog tog našeg uzajamnog uvažavanja i želeći vam sve najbolje bit ću slobodan ukazati vam na neke, kako da kažem, nespretnosti, na koje sam naišao prelistavajući Rosenbergovo poslovanje, a koji bi bez ikakva razloga mogli dovesti do neugodnosti“, kaže Nemec.
„Molim?“ ona razograči oči. „To je sve podmireno“, odmahne rukom kao da želi otjerati bilježnicu poput kakve deplasirane pudlice. „Mi tomu čifutu nismo ostali dužni ni krajcara.“
Povjerenik podigne ruku da je umiri, ali i prekine.
„Riječ je o čisto pravnim stvarima, propustima nesumnjivo učinjenim u najboljoj volji.“
„Nisam sigurna da znam što mislite“, odgovori, ali želudac se buni, jer pretpostavlja.
„Na pomoćnu zgradu…“
„Pomoćnu zgradu?!“ u trenu je na nogama. „Mislite na onu šupu?“
„Da, pretpostavljam da je možete i tako zvati.“
Srce joj počne preskakati, prokleta aritmika s kojom jedno vrijeme nije imala problema. Otkucaji joj se poput račića penju u vrat pa teški padaju nazad u pluća, svatko može vidjeti kako joj se nadimaju nekoć moćne grudi, od svega ne može disati i zna – sad će se javiti panika i neće umrijeti samo ako istrči iz ureda.
„Pa to je naša šupa. Sve je regularno, pitajte Rosenberga.“
„No, ovo je bilo zločesto od vas“, pecka je. „Osim toga, sve da je i ovdje, nije baš da je nadležan i mjerodavan za pitanje regulacije kupoprodajnih ugovora.“
Ona počne drugim tonom, kao na probi zbora.
„Imamo papire da je sve u redu.“
Nemec je prekine, i dalje fin: „Bojim se da je došlo do previda s vaše strane. Nehotičnog, naravno. Naime, malo sam se konzultirao i nedvosmisleno je mišljenje da niste mogli kupiti Rosenbergovu šupu iz ordinarnog razloga što on njome nije imao pravo raspolagati.“
Ružićeva počne teško disati, uhvati se čvrsto za naslon jednom rukom, a drugom mahne ispred lica.
„Želite li malo vode?“
Odmahne glavom.
„Sve je učinjeno prije zakona…“ izgovori kad se malo smiri.
Ovaj raširi ruke.
„Gledajte, vi kažete da jest, drugi kažu da nije. Datumski bi čak i moglo odgovarati, ali bila je atmosfera promjena, morate priznati. K tome, netko zloban bi mogao reći da bi datum mogao biti lažiran. Tako da, uzimajući u obzir širu sliku, šupu i dalje smatramo Rosenbergovom.“
„Odnosno vašom.“
„Možete to i tako gledati.“
Ružićeva kipti, ali zna da ovo vrijeme traži stratege. Nemec je ionako bivši, svi kažu. Ne samo zbog pljački u kojoj je gori od Židova. Seljaci mu ne žele prodavati hranu za logor, pogotovo nakon što se pročulo da su ubili Miškinu. Ponekad se po krumpir tandrkaju skroz do Bjelovara ili čak Virovitice. Stvorila se fronta koja radi protiv njega. Još od travnja prošle godine Miškini je, nakon što je pritvoren pa pušten na slobodu, kretanje ograničeno na područje đelekovečke općine, nakon čega su mu nudili da bude načelnik te iste općine, ali je odbio. Ne zna on da je Ružić vidio kopiju Bzikova izvješća na njegovu stolu u kojem je uredu I. Ustaške nadzorne službe javljao da je Miškina dio neke skupine koja se sastaje i radi protiv države. Može i ona pisati o tome Kvaterniku pa neka mu objašnjava. Vidjet ćemo još, sikće Ružićeva, hoda i kune, sita svega i svih.

_______________________________________________________________________

MARKO GREGUR (Koprivnica, 1982.) završio je stručni studij poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, preddiplomski studij odnosa s javnošću i medija na Visokoj školi za odnose s javnošću i studij medija Kairos (VERN) te specijalistički diplomski studij međunarodnih odnosa i diplomacije na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld. Piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u časopisima u desetak stranih zemalja (SAD, Austrija, Crna Gora, Srbija, Rusija, Bugarska, Španjolska, Slovenija, Kanada…). Dobitnik je više nagrada među kojima su: nagrada „Ivan vitez Trnski“, „Ulaznica“ te nagrada „Prozak“ za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te romane Kak je zgorel presvetli Trombetasicz (Hena com, 2017), Mogla bi se zvati Leda (Hena com, 2018) i Vošicki (Hena com, 2020). Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.). Pokretač je festivala „Alpe Jadran Festival mladih pisaca“, član je i predsjednik odbora međunarodnoga festivala književnosti „Galovićeva jesen“, voditelj književne tribine „Libarenje“, jedan od pokretača i glavni urednik časopisa Artikulacije.

***

“Opsežna, a opet sažeta, jer u njoj ima doživljaja za mnoge živote, romansirana biografija Vošicki prati život tog češkog doseljenika od dolaska u Koprivnicu 1909. pa sve do 1957. i smrti u klijeti bez struje i vode.
Sukobljavali su se u Vošickom izdavač-entuzijast, idealist i vjernik knjige s nužno komercijalnim tiskarom. Zapamćen je po objavljivanju djela Karla Maya, Augusta Cesarca i Miroslava Krleže, neposredno nakon Obznane, kada se to nitko drugi nije usudio. Sve to mu nikako nije pomoglo u doba NDH-a, začudo ni u doba Jugoslavije.
Nakon velikog uspjeha romana Mogla bi se zvati Leda novi roman Marka Gregura osim što prikazuje život Vinka Vošickog je povremeno i literarizirana monografija Koprivnice, leksikon imena i galerija karaktera, dramatizirana fiktivnim likovima poput obitelji Ružić i Rosenberg.
Velika je ovo priča o pravom čovjeku u krivim vremenima, o dva svjetska rata i nebrojenim političkim prevratima, usred kojih je Vošicki pozdravljao s „Got do kristi Kunst“ (Bog uskrisi umjetnost). E, pa ovaj roman čini baš to i vraća dio duga gospodinu Vošickom.” – Kruno Lokotar

fotografija autora: Mario Periša

ZBIRKA PUTOPISA BORISA MAKSIMOVIĆA “HADŽILUK PLEMENITOM SNU”, Imprimatur, 2020, treće izdanje

proza

BARI ILI PRIČA O SVECIMA I IMIGRANTIMA

Putovanje nije neki dio života ili, ne daj bože, odmor od života. Putovanje jeste život. U svom najneposrednijem obliku. Bivstvovanje u jednom mjestu je samo jedan manji aspekt života u kojem čovjek plaća sigurnost monetama jednoličnosti. Putovanje je prepuštanje nesigurnosti u zamjenu za bogatstvo boja i oblika života.
Sjedim u dubrovačkoj luci i gledam neku čudnu i lijepu jedrilicu koja plovi pod zastavom zemlje koju ne znam, a puno ih znam. I osjećam se kao Robinzon Kruso, koji u kancelariji svog oca sanjari o dalekim zemljama, osjećam se kao da ću nastradati kao on zbog te želje za dalekim horizontima, možda ne na pustom ostrvu, danas više takvih nema jer su na njima poreski rajevi, ali nekako sigurno, na način prilagođen dvadeset prvom vijeku. Ali isto tako vjerujem u neki oblik sudbine gdje se dešava ono što se mora desiti i to mi daje neki mir. Možda smo mi, kao narod istraumiran velikim seobama i izbjeglištvima, jednostavno izgubili tu želju za mijenjanjem zemlje po kojoj hodamo, pa smo odlučili da svu svoju snagu uložimo u puštanje korijena.
Imao sam dva neispunjena sna, dvije sitnice koje su mi puno značile, a koje sam tog ljeta uspio da ostvarim. Prvi je bio da stojim na palubi, pijuckam nešto dok je oko mene sve plavo, da me sunce prži i da ne bježim od njega. Nije nešto naročito teško ostvarivo, ali mi je puno značilo. Drugi san bio je da zaspim na samoj obali mora, da me more i uspava i probudi. A onda sam jedne noći, bolje reći jednog jutra, kad je more već bilo zapaljeno prvim zracima sunca, legao na pijesak, uvukao se u vreću za spavanje, podbacio nešto pod glavu i zaspao srećan. Ujutro ispuzao, krmeljav i nesvjestan, i odmah se bacio u vodu, slanu kao sam đavo. I uživao dok mi je sunce pržilo slano lice.
Sam bog zna šta je to što čovjeka toliko tjera ka moru. Ko zna, možda je tajna u soli. Kažu da nijedno živo biće na ovoj našoj sićušnoj planeti ne može bez soli. Možda je tajna i u daljini horizonta, kad se more sa nebom stapa pa izgleda kao da jedan svijet prelazi u drugi. Ili možda onaj osjećaj beskraja koji čovjeku vrati osjećaj sopstvene malenkosti. Kao mali, pročitao sam priču o dječaku koji se razbolio i kojeg su vodali svim mogućim doktorima i na kraju dođu kod jednog starca, koji očajnoj majci kaže da postoji jedan doktor, ali koji nikuda ne ide ni zbog koga. Liječi sve, ali se ne da dirnuti nikakvim ljudskim bolom. I zato prihvata sve koji mu dođu. Taj doktor bilo je more.
Može biti da se tajna krije i u smjeni plime i oseke, kad imaš osjećaj da čuješ planetu kako diše. Ili u ljuljuškanju talasa koje te drži dugo nakon što izađeš iz vode pa kad naveče legneš u krevet, imaš osjećaj da spavaš na vodi.
Sve je počelo u Makedoniji jednog kišnog aprila. Otišao sam, ostavio sve obaveze nek se rješavaju same i rekao svima da me ne zovu. I tamo upoznao druga koji me je pozvao da dođem kod njega preko mora. Jednog od onih ljudi zbog kojih vrijedi prijeći pola svijeta, a ne samo tričavo Jadransko more. Tako sam se našao jedne avgustovske noći na trajektu koji je u svoju utrobu primao autobusa i auta dovoljno da te uvjere da nećete daleko stići. Stajao sam bos na palubi nakon čitavog dana prženja na dubrovačkom suncu, pio pivo i odgovarao na pitanja začuđenih Italijana koji su se vraćali ili iz Međugorja ili sa hrvatske obale.
„A odakle si ti?”
„Iz Bosne.”
„A zar kod vas nije rat.”
„Ne, već 17 godina.”
„Stvarno? Jesi siguran?”
„Vjerujte mi, gospođo, znao bih.”
Onda me neki stariji Italijan počeo ispitivati o cijenama u Banjaluci, o istoriji, o Otomanskoj imperiji i problemima konfesija u savremenoj Bosni i Hercegovini i već mi je to postalo sumnjivo. Srećom, reče da je profesor međunarodnog prava u Napulju, da se vraća iz Istanbula sa konferencije i da ga zanima novija istorija Balkana. Takvih sam u životu dovoljno upoznao da znam šta hoće da čuju i počeo sam nemilosrdno da deklamujem o ravnopravnosti konstitutivnih naroda, o legalitetu i legitimitetu članova Predsjedništva, uglavnom o svim onim stvarima koje su učinile da se masa oko nas raziđe u rekordnom roku i oslobodi klupu na koju ću leći da spavam. Kaže mi profesor da bi bilo interesantno da dođem da održim lekciju na njegovom fakultetu, samo što oni nemaju para da mi plate honorar. Rekoh: „Profesore, samo vi mene zovnite, a ja ću već naći načina da dođem.” I zaspim.
Budim se, mrkla je noć, albanska obala odavno se više ne vidi, a i hladno je. Ulazim u unutrašnjost broda i vidim masu ljudi koji spavaju na podu. Uzimam tri stolice i ograđujem sebi dva kvadrata dovoljna za san. Divno je kad čovjek shvati da mu nikakav luksuz ne treba, da se može preživjeti sa malo mira i tišine i eventualno par dobrih ljudi u svojoj blizini. I to je to.
Budim se, svanulo je i samo je more oko mene. Neka Italijanka me pita jesam li dobro spavao. Kažem joj da nisam, ali sam spavao i to je dovoljno. Izlazim na palubu, sunce je crveno na horizontu, a neki Englezi nešto seru u svom prepotentnom maniru. Nikad nisam rekao koliko ne volim Engleze, kao što siromašna djeca ne vole bogatu, zbog tog što putovanje uzimaju zdravo za gotovo, zbog tog što im je dovoljno tako malo da imaju tako puno, zbog tog što su kod kuće najčistiji ljudi na svijetu, a u inostranstvu najveće svinje. Dovoljno je otići na Egzit i vidjeti ih. I zbog tog što se ponašaju kao da se njihovo kolonijalno carstvo nije raspalo. A opet ih poštujem jer imaju tu kulturu putovanja, jer im je to u krvi, jer su i dalje najveći kosmopoliti i jer se mnogo toga može naučiti od njih.
A onda se italijanska obala ukazala na vidiku i Bari u njenom središtu.
Kad se čovjek iz daljine približava Bariju, može da nasluti kako izgleda približavati se pustinjskoj oazi. Grad izgleda kao da će svakog časa da se odvoji od zemlje. Čini ti se da ima i neki fini oreol koji lebdi nad morem, nad palmama, nad dokovima. Mora da je tako izgledao Duh Božji kako lebdi nad vodama prvih dana stvaranja. A onda se približiš gradu i zapahne te snažan, istovremeno i neugodan i privlačan, miris ribe, ulja, benzina… I te palme… Palme i masline. Ništa te ne baca toliko kroz prostor i vrijeme kao te dvije božanske biljke. Osjećaš da si na korak od same srži Mediterana, sa svim mitskim što to veličanstveno nadmore krije u sebi. Sva naša kultura je, u stvari, mediteranska kultura.
Prije svake priče o Bariju dolazi priča o Jugu, onom arhetipskom Jugu, za koji u svakoj zemlji kažu da samo tugu donosi. Italijani, istina, nemaju ono „što južnije, to tužnije”, ali imaju tu neku svoju unutrašnju raspolućenost između sjevera i juga, koja često zna poprimiti odlike pravog šovinizma. I njih je zahvatila optužba da su narodi opaljeni suncem nesposobni za bilo kakav napredak i da su lijeni i svašta nešto. U principu, niko nije ni pokušao da ih razumije.
Hodam kroz stari grad, kroz samo jezgro istorijskog centra i osjećam se kao uljez, jer tu ljudi i dalje žive, na momente na glavu mi padne pokoja kap s veša koji visi na konopcu razapetom između dvije kuće, što će reći, dugačkom čitava dva metra. Prolazim i vidim kroz prozor ljude kako miješaju tjesteninu, kako gledaju televiziju, vidim starce kako sjede ispred zgrada i pričaju na nerazumljivom dijalektu na kojem ni jednu jedinu riječ ne mogu da shvatim. Vidim život tamo gdje je u većini italijanskih gradova na sjeveru odavno istisnut u korist turizma. Sunce prži, kraj je avgusta, u preuskim uličicama nema nikoga jer je sunce u zenitu, a za Italijane je to sveto vrijeme ručka, kada prave par sati pauze pa se nakon tog vraćaju na posao. Namjerno se gubim u lavirintu sokaka starog Barija i skoro me zasljepljuje blještavilo sunca koje se ogleda u mermernim zidovima. Tražim Baziliku Svetog Nikole, gdje se čuvaju njegove mošti i nakon nekog vremena pronalazim tu predivnu građevinu na skoro praznom trgu okupanom suncem.
Kad su 1087. šezdeset dva mornara iz Barija ukrali mošti Svetog Nikole iz grada Mire u tadašnjoj Vizantiji, a Demre u današnjoj Turskoj, Vizantija je pokrenula nešto kao diplomatski proces za vraćanje moštiju, ali od toga ništa nije bilo. Naime, stanovnici Barija, „lukavi Latini”, imali su jedan argument protiv kojeg se formalno nije mogao uložiti prigovor. Rekli su ovako: „Sveti Nikola je odabrao Bari za svoj grad. Jer da nije, prizvao bi oluju i ona bi potopila brod.” I tu se otprilike priča završila, svetac je ostao u Bariju, a Romeji su morali da se naviknu da žive sa tim.
Sa obje strane ulaznih vrata stoje dvije volovske glave koje simbolizuju legendu o gradnji ovog hrama. Kada su mošti Svetog Nikole donesene u Bari, položili su ih na zapregu koju su vukla dva vola. U jednom trenutku, volovi su se zaustavili i uprkos batinama nisu htjeli da nastave. Narod i sveštenici su taj čin shvatili kao božje proviđenje i odlučili su da na tom mjestu sagrade hram.
Ali pored svih tih legendi ima jedna stvar koja čovjeka, bio on vjernik ili ne, mora natjerati bar na trenutak da stane i razmisli. U podrumu hrama, gdje se čuvaju mošti sveca, rame uz rame mole se pravoslavci i katolici. Mnogo Rusa dolazi na hodočašće u Bari upravo zbog Svetog Nikole, prelazeći autobusima hiljade kilometara, samo da se nađu u blizini tih moštiju. Mnogi Italijani bili su zbunjeni što Rusi ne znaju na karti sa sigurnošću da pronađu Rim ili Milano, ali Bari uvijek nađu iz prve. Na klupama pred ćivotom neko kleči, neko sjedi i okreće brojanicu, neko sklopi oči i u sebi čita molitvu, ko zna koju, a neko ih drži širom otvorene, trudeći se da zapamti svaki detalj tog svetog mjesta. Jer, uistinu, na prste jedne ruke mogu se nabrojati mjesta gdje se vjernici ovih dviju struja mogu naći da se tako složno mole kao što je to u ovoj bazilici. I ako za trenutak zastaneš, sjedneš na klupu i slušaš kako se prepliću molitve na latinskom i na crkvenoslovenskom, možda ti se i vrati vjera u ljude, ili bar u jedinstvo onih koji se mole istom bogu i njegovom sinu, koji je „radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao sa neba i ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve i postao čovjek.” Kada je 1054. došlo do velikog raskola između dvije crkve, najveća nesuglasica bila je dogma iz čega proizilazi Sveti Duh. Stav Istočne crkve bio je da Duh Sveti „od Oca ishodi”, dok je Zapadna crkva htjela da u Simvol vjere ubaci i ono „filioque”, što će reći „i od Sina”. I oko tog se ni dan-danas nisu složili. Ali gledajući te ljude kako se mole, možda ne toliko za spas duša svojih, već za zdravlje bližnjih i njihov život na ovom svijetu, vidiš da ta jedna riječ raskola ljudima ništa ne znači i da vjera ne počiva u jednoj riječi, osim ako ta riječ nije Riječ – Logos.
U sentimentalnoj istoriji svakog od napaćenih balkanskih naroda, Bari ima svoje mjesto. Za Srbe je on mjesto gdje je Crvena zvezda 29. maja 1991. osvojila Ligu šampiona na stadionu Sveti Nikola i pred oko 50.000 ljudi pobijedila Olimpik iz Marseja. Sjećam se da sam gledao tu utakmicu, iako pojma nisam imao šta gledam, jer sam imao tri godine i fudbal mi i nije bog zna šta značio. Sjećam se i da sam se čudio komentatoru što je toliko uzbuđen i svoj toj ujdurmi. Kasnije će mi tek postati jasno zašto, kad budem shvatio da je to bila posljednja pobjeda pred niz poraza koji neće biti samo sportske prirode.
Par mjeseci nakon toga, tačnije osmog avgusta, u luku u Bariju stići će brod na kojem će biti slovom i brojem petnaest hiljada Albanaca (15.000). Tvrdi komunistički režim se rušio i ljudi su bježali da im stubovi ne padnu na glavu, a kad ih je petnaest hiljada uplovilo u Bari, italijanska vlada nije znala šta će s njima, pa ih je sve stavila na stadion i dopremala im hranu helikopterom. Velika većina njih bila je vraćena u Albaniju.
Svaki grad ima svog pisca, a pisac Barija je jedan advokat koji se posvetio pisanju predivnih detektivskih romana, koji su sve samo ne tipični krimići. U jednoj svojoj autobiografskoj knjizi opisuje susret tri druga iz djetinjstva koji se nisu vidjeli godinama pa opisujući svijet na ulici kaže: „Bili su tu momci u kožnim jaknama, djevojke u mini-suknjama koje su sve izgledale lijepe, japiji van svog vremena u skupim kaputima, gospođe, odrasli ljudi, ulični umjetnici, pokoji pijanac, Filipinci koji prodaju cvijeće, čuvari parkinga, fašisti, komunisti, Ukrajinke, Albanci, Senegalci, ljudi van svog mjesta i ljudi na svom mjestu. Često, obje karakteristike na istoj osobi.” Upravo tako izgleda centralna tačka okupljanja svih mladih (i onih koji se tako osjećaju) u Bariju – Čiringito. To je danju natkrivena riblja pijaca, a noću mjesto pod čijim krovom se nalaze mladi da rade sve ono što se od njih očekuje. Bitno je napomenuti da se miris ne mijenja u zavisnosti od toga ko je pod krovom, ali upravo to i daje čar tom mjestu. Taj kafić – riblja pijaca – smješten je u marini i svuda naokolo su čamci i brodići koji se ljuljuškaju na vodi u kojoj se ogledaju zvjezdano nebo i ulične svjetiljke i nekad ti naprosto dođe da ljudima okreneš leđa i posmatraš tu mirnu luku. Samo da stojiš i posmatraš i da osjetiš kako ti se sreća sliva niz ramena.
Biću ovaj put malo subjektivniji i reći ću da čovjek danas može onu „pravu Italiju” da nađe samo na jugu. A kad kažem pravu, to ne znači pravu, sve su one prave, već onu izmaštanu, na koju smo navikli iz knjiga i filmova. Jer šta je nama Italija? Je li to ono kad odeš na ekskurziju i u Veneciji ti konobar naplati espreso sedam evra i još se izdere na tebe? Ili kad te odvedu da se slikaš ispred nekog spomenika pola sata, pa ’ajmo dalje. Italija je espreso koji na brzinu popiješ za šankom dok prelijećeš očima novinske naslove, sladoled koji ima okus prvog poljupca, zid na koji se oslanjaš dok gledaš sve te tamnopute Italijanke koje nema smisla ganjati jer ti sutra putuješ, pica na kojoj testiraš svoj karakter jer je prevelika i preukusna i ne smiješ sebi dozvoliti da se na nju navikneš, okus vina koje piješ na trgu pred crkvom starom bog zna koliko vijekova, konstantno traženje parkinga, istorija koja nije samo pjesma, legenda i ruševina već istorijsko jezgro gdje ljudi stanuju bez prekida hiljadu godina… Ali, prije svega, Italija je onaj osjećaj koji te preplavi dok se vraćaš s plaže i ližeš so sa usana, gledaš sunce kako propada na horizontu i znaš da život baš tako treba da izgleda.

________________________________________________________________________

BORIS MAKSIMOVIĆ rođen je 18. marta 1988. Diplomirao je italijanski i srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci. Ovo je treće izdanje njegove prve i još uvijek jedine knjige, u kojoj su sabrani putopisi objavljivani po raznim časopisima i portalima, ali prije svega na njegovom blogu hodoljub.wordpress.com. Za sada živi za putovanja, a iz nekog svima nepoznatog razloga vjeruje da će jednog dana živjeti od putovanja. Osnivač je izdavačke kuće Imprimatur iz Banjaluke.