Category: proza

FRIDA ŠARAR: PRVI HRVAT U MOM SELU

proza

U jednom selu ispod planine Jastrebac svi vole Ivana Šarara.

Pre nego što sam se udala za njega, pričala sam mu o precima, o askurđelu Isaiji koji se pre dvesta godina iz crnogorskog krša doselio u pitomu dolinu reke Rasine, tamo iza Kruševca, na putu za Kopaonik, gde se rodio i moj otac. Šarar, koji i dalje ima radoznalost deteta i ljubav prema geografskim kartama, odmah je počeo da gugla podatke o selu i istog trenutka zapazio da ima oko šesto stanovnika koji su svi do jednog Srbi.

– Ovo selo je etnički čisto.
– Pa da. I ne samo selo, celi taj okrug. Kad živiš u Kruševcu, katedrale, sinagoge i džamije su egzotika. Videćemo kako će da reaguju na tebe. Tamo u tim selima lakše možeš da naletiš na Marsovca nego na Hrvata.

A onda sam se setila da grešim. Jedna od najboljih prijateljica moje nane (očeve majke), bila je Hrvatica iz Dalmacije, Mare. Nju je jedan naočit Rasinac doveo iz Banata, gde su oboje nadničili na tuđim imanjima šezdesetih godina. Dobili su tri ćerke i on je umro. Mare ih je sama očuvala, starije dve udala, a o najmlađoj, koja je bila nesposobna, brinula do svoje smrti. Živele su u maloj kućici na vrhu sela. Bez kupatila, sa prozorima čija su dotrajala stakla vremenom zamenili najloni. Kad su došle devedesete i krv čitavog Balkana se zatrovala ratom i mržnjom, Mare je osećala da se „klima“ u selu promenila i da nije više svuda dobrodošla kao ranije. Niko nju nije dirao, nije je maltretirao, nego su ljudi jednostavno postali ogorčeni i suzdržani, poneki pijanica koji sedi na gajbi pred seoskom zadrugom dobacio bi joj:

– Vrati se kod Tuđmana!

– Jebo te Tuđman, uzvratila bi mu Mare i nastavila svojim putem.

Išla je kod žena kojima je pomagala oko kuće i imanja, a one su pomagale njoj, davale joj hranu, garderobu i sve što treba za bolesnu devojčicu. Jedna od tih žena je bila i moja nana. Mare joj je dolazila gotovo svakodnevno, uvek je sedela pored šporeta smederevca, valjda joj je jadnoj hladnoća ušla u kosti. Nikad se nije navikla na planinsku klimu i smetove snega koji su umeli da budu i dva metra visoki. Popile bi po kuvanu rakiju i smejale se glasno da odjekuje celi potok iza nanine kuće.

Sad više nisu žive. Njihovi zemljani kućerci su se urušili. Pričala sam Šararu o njima gledajući sve to iz potpuno drugačije perspektive. Za mene je Mare uvek bila naša, seoska. Ona je selu dala poseban karakter i ne mogu da zamislim to mesto bez nje. A ovaj put sam pričala o njoj kao nekoj „strankinji“ koja pripada više Šararu nego meni, iako Šarar nikad nije ni upoznao Mare. Kad posmatraš ljude kao pripadnike nacija, umesto kao pripadnike života, mesta i ljudskih srca koje su svojim postojanjem dotakli, onda sve vidiš naopako i pogrešno.

– Mare je probila led. Ti si drugi Hrvat koji će otići tamo.

Prvog dana kad smo stigli i ušli u dvorište, Ivan se zaljubio u selo.

– Hajde da živimo ovde, rekao je.

Odmah je obišao sve sokake, zavirio u šljivake i šumarke, otišao do Rasine. U narednim danima upoznao svaki pedalj sela, jer on nema mira dok ne otkrije i zadnji milimetar novog prostora u kome se nađe. Seljani su gledali iz svojih dvorišta, mislili se „Ko je ovaj nepoznat čovek?“

– ‘E l’ poznaješ ovoga?
– Ne znam kuj je. Mora da ‘e od Marine unuke čovek. Vele da je Rvat.
– Rvat?? Pa ‘e l’ ne mogade nekoga našega da nađe?
– Ćuti, dobro da nije Šiftar!
– Pa i to što kažeš. Nego mlogo daleko otišla, kuj da ju pogleda majku i oca kad ostare?
– E, a kuj će da pogleda nas? Ćuti bre tamo, ne gleda više niko nikoga.
– I to što kažeš.

Domunđavale se dve babe preko plota, gledajući u Šararovu sve sitniju siluetu kako nestaje na putu ka šumi. Taman kad je došao u vrh sela i spremio se da zakorači u divljinu, oslobođen znatiželjnih pogleda iz bašti i dvorišta, gore ispred seoske prodavnice sedeo je jedan mrga od šezdesetak godina i pio pivo.

– Dobar dan, kaže mu Šarar.

Jer u selu se svi svima javljaju.

– Ja tebe ne poznajem! odgovori mrga.
– Ne poznajem ni ja tebe, na to će Šarar.

Skrene sa svoje šumske putanje i zaputi se pravo na klupicu pored Mrge. Tu njih dvojica krenu priču, Šarar mu kaže ko je i odakle je. Ispostavi se da je Mrga bivši oficir koji je godinama radio u Puli, pa ga je moj muž obasjao kao sunce kad probije guste oblake i maglu zaborava i istopi ravnodušnost sa srca, pa iznenada oživi dane daleke mladosti i sreće. Mrgi su nakon razgovora blistale oči, poručio je Šararu da pozdravi tasta, rukovali su se, jedan je nastavio svoj put u šumu, a drugi ostao na klupici da još dugo gleda u mostiće koji povezuju seoski put i dvorišta, a ispod kojih teče reka.

O stricu Radomiru sam već pisala. To je stric mog oca. Živi u dvorištu pored našeg i svaki dan dolazi kod nas, kad dođemo na selo. Prvi je upoznao Šarara. Sipali su po jednu šljivovicu, popili na eks, a onda ga je stric poveo u svoje dvorište da mu pokaže staru kuću i imanje. U kamenom podrumu stare kuće, na zidu je visila puška.

– Ti si lovac? pita ga Šarar.
– Ma ne. To samo ako naleti neka lisica da davi kokoške i jede jaja. S vremena na vreme neki fazan i to je sve.
– Znači nije za Hrvate?
– Šta?? A neeee… nikakooo.

Obojica su prasnuli u smeh. Stric je odvrnuo česmu na buretu s rakijom i nalio im još po jednu čašu. Ostali su tamo pola sata, smejali se i pili, došli kod nas na terasu pokušavajući da prepričaju dijalog iz podruma. Stric bi se posle svake rečenice zagrcnuo od smeha i uhvatio za ono mesto ispod rebara koje ga boli nekoliko dana, od kad se okliznuo u svinjcu i ugruvao celu desnu stranu.

U slobodno vreme, stric voli da peva. Iznese razglas i karaoke na sprat nove kuće, izađe na terasu i peva Šabana. Celo selo se ori. I niko se ne buni, nikome to ne smeta. Oko sela ima toliko proplanaka i šuma i tišine, da možeš da se dereš koliko hoćeš i niko ti neće uzeti za zlo. Njima je tišina dosadila. A prekidati čoveka u pesmi, to mu dođe skoro pa gre’ota.

Stric Radomir se toliko sprijateljio sa Ivanom da ga je jednog dana zamalo pitao da mu pomogne nešto u kukuruzu, pošto ne može sam, boli ga to rebro koje je ugruvao u svinjcu. Ali tu ideju nije izneo direktno Šararu, koji bi naravno, odmah pristao, već prvom komšiji Duletu koji mu je odbrusio:

– Radomire, ti nisi čitav! Pa nije on čovek završavao fakultet da bi sad kopao po tvoje žitija!

Tu se Radomir pokolebao i odustao, ali eto dlaka je falila da Ivan Šarar zađe i u njivu, sa motikom i ašovom, iako to nikad do sad nije probao.

Kad odem u selo, ja i ne izađem iz dvorišta. Budem tamo deset dana i ne vidim nikog osim onih koji mi uđu u kuću. Takva sam bila uvek. Večito u svojim mislima, maštanjima, nezainteresovana za ljude i spoljašnji svet. Nemam pojma kako izgleda bilo koja druga ulica u selu osim one u kojoj je moja nana. Znam ukupno desetoro ljudi odande. I svi su mi rođaci. Onda dođe moj muž, sa druge strane Balkanskog poluostrva, upozna selo kao svoj džep. Upozna ljude, napije se sa njima, pozovu ga u podrume i njive. Neki su služili vojsku u Šibeniku, neki su vozili kamione po staroj Jugoslaviji, neki su imali devojku na Krku. Selo postane blago euforično kad u njega dođe Šarar.

– Mlogo dobroga muža našla Bisina stareja ćerka, svima priča strina Mika.

Videla je Ivana pre dve godine na pet minuta i to joj je bilo sasvim dovoljno da stekne mišljenje o njemu za sva vremena. Gde god stane, hvali ga u nebesa.

– Bila sam ja kod nji’ lane. Reko da vidim decu, nisam i’ videla još mali kad su bili. Ne mogado da i’ prepoznam! Ovo Bisino stareje se doteralo, lepo ki lutka, će d’ ide u grad da šeta. A muž mu veli: „’E l’ ste spremni, gospođo?“ Ijao grdna, što je dobar!!! Ovi naši baksuzi bi se ponaduvali i samo bi se mrštili. A ono našlo mlogo vaspitanoga i dobroga čoveka!

Babe u selu imaju posebnu moć da procene mladoženju. Sećam se da je jedna dalja rođaka iz Beograda htela da dovede momka kod moje nane da ga proceni. Jer nani ne bi trebalo duže od tri rečenice da donese kompletan sud o kandidatu za ženidbu.

– Mečkonja šljokoprda!

Rekla je jednom za muža svoje nećake. Ja, koja sam uvek dosta dobro razumela njen rečnik, pogledala sam je upitno. Pokazala mi je rukama da je mladoženja previše debeo i ispružila palac prema svojim ustima simulirajući natezanje flaše sa alkoholom. Mečkonja šljokoprda! Presuda je doneta. I bila je, nažalost, u pravu.

Te veštine je nasledila strina Mika, koja mi je pričala o svojoj mladosti, danima kad se udala i rodila decu. Dok beba spava, ona je morala u njivu. Niko te u to vreme na selu nije pitao da li si se tek porodila i da li tebi treba odmor. Trudnica je do zadnjeg dana bila u njivi. A kad se dete rodi, žena se u njivu vraćala dok beba spava. Novac je bio kod svekra. Ako bi krenula u prodavnicu, morala je da mu do detalja opravda spisak za kupovinu. Onda bi došli „oni dani“ u mesecu kad je na spisku bila i „Cik-cak“ vata, pa je crvenela pred svekrom dok nabraja šta bi kupila.

Mnogo su se mučile te naše babe. Ne možemo ni da zamislimo koliko. Posebno one sa sela. Ali su znale sve to da podnesu i izbore se za svoje dostojanstvo. U tom kamenom patrijarhatu za svaki položaj se borilo od nule. Ništa nije bilo unapred dato. Nijedna sloboda, nijedno pravo. To se tokom života osvajalo. Moja nana bi govorila:

– Rađaj decu. Prečišćaj krv!

Njen odnos prema rađanju je bio duboko feministički. Žena rađa radi svog zdravlja. Ne radi potomstva, nataliteta, itd. Ona je smatrala da nas rađanje čini zdravijim i čvršćim.

I nikad me nije učila da treba da dominiram ili, ne daj bože, gazim muža.

– Budi dobra prema svojemu drugu. Ne greši dušu. Moj Živko je mene slušao celog života. Mnogo lepo smo se slagali. Slušala sam i ja njega.

Moja nana, koja je bila nepismena, učila me je ravnopravnosti i samopouzdanju. Od nje sam naučila da ženska samosvest nije nešto što treba da ugrožava muškarca. Njeni principi su bili ljubav i saosećanje. Ona je u svom patrijarhalnom svemiru izgradila sebi pijedestal ravnopravnosti i platformu sa koje se njen glas uvažava i čuje, a da pritom nijednog trenutka nije poželela da sa tog pijedestala vlada i pokorava. Muža je uvek zvala drug.

– Poštuj svoga druga. I on tebe mora da poštuje.

Naše pretkinje sa sela su velemajstori životne borbe, koja nije bila borba za goli opstanak, ali ni borba za pobedu. To je uvek bila borba za suživot i uzajamno poštovanje. I zato one bolje nego iko znaju da cene dobrog muškarca, dobrog muža, dobrog druga. Kad naiđu na takvog, pričaju o njemu svuda, da se glas proširi, da dođe do onih loših, pa se možda i oni malo promene.

U selu moje nane, Ivan Šarar je procenjen kao dobar muž. I ta priča sad živi. Vole ga one babe što se domunđavaju preko plota. Vole ga oni pred zadrugom što piju pivo i što su terali jadnu Mare kod Tuđmana. Voli ga stric Radomir, vole ga moji roditelji. Volim ga i ja. Ja ga volim najviše. Jer ume da uđe u malo, nepoznato, zatvoreno selo, kao potpuni stranac i da za deset dana postane duša i maskota sela. Kad krenemo nazad za Rijeku, sa gepekom punim ajvara i kajmaka, svi mašu za nama kao da im taj auto odvozi mladost, uspomene, devojke sa Krka i onu jadnu Mare prema kojoj je trebalo da svi zajedno budemo mnogo mnogo bolji.

__________________________________________________________________________

FRIDA ŠARAR autorka je zbirke poezije „Halter ego“ objavljene 2018. u izdanju zagrebačkog VBZ-a. Piše dve nedeljne kolumne za https://citymagazine.rs/author/saradnik/ i https://www.teklic.hr/…/…/kako-dise-tako-i-pise-frida-sarar/ . Vodi vlastiti blog https://fridasarar.home.blog/ . Pevačica benda Porno brak. https://soundcloud.com/pornobrak

Tekst „Prvi Hrvat u mom selu“ osvojio je drugu nagradu na 24. internacionalnom festivalu reportaže INTERFER, u Beogradu 2019.

KRATKA PRIČA LUIZE BOUHARAOUE IZ ZBIRKE “JESMO LI TO BILI MI”, Jesenski i Turk, 2019.

proza

DVOTRAČNA SREĆA

Dan je bio zemljanosiv kao da nije ni svanulo. Nino me čekao u kafiću na kraju kolodvora sa šalicom vrućeg čaja ispred sebe. Nasmiješila sam se kad sam vidjela kako se bori s plastičnom vrećicom meda. Nespretnim trzajem potrgao je kesicu i dugi zlatni mlaz ljepljive tekućine potekao mu je niz prste. Kad me ugledao, brzo je ustao i pružio mi ruku.
– Oprosti, Lucija, sad sam te zalipija.
Poželjela sam mu polizati vrhove prstiju. Umjesto toga rekla sam samo:
– Neka.
Pogledao me u oči, ostavio čaj i zgrabio torbu.

Na ulazu u autobus, čiji je motor mazno preo, prislonio je svoje rame uz moje. Njegovi su prsti rastvorili moju ruku i uvukli se među moje. Ostali smo slijepljeni nekoliko trenutaka, ne zbog meda na našim jagodicama već zato jer smo htjeli. Onda smo raspleli prste da nas netko na kolodvoru ne bi vidio.

*
Spavao je kao dječak iscrpljen igrom. Provukla sam se ispod ruke koju je u snu prebacio preko mene i obujmila koljena. Zurila sam u svježe obojeni bijeli zid i čudila se kako ga ni sjene što su se hvatale po sobi nisu uspjele posivjeti. Jedino tamno u bespoštedno bijeloj sobi na bijelim plahtama još krutim od svježine bila su naša smeđa tijela – njegovo opušteno snom, moje sklupčano. Čak nas ni ulično svjetlo, koje je kao neodlučni voajer pokušavalo proviriti kroz škure, nije moglo posvijetliti.

Okružila sam oko kreveta na prstima da ga ne probudim. Kroz napola otvoren prozor nije dopirao nikakav zvuk, sve je bilo tako pažljivo omotano tišinom da se činilo da ne postoji ništa izvan sobe u kojoj čujem samo njega kako diše.

Navukla sam gaćice i podigla grudnjak s poda. Sjela sam na radni stol i širom otvorila prozor. Od hladnog noćnog zraka moje se tijelo naježilo više nego od njegovih dodira. Naslonila sam grudnjak na prozorsku dasku i gledala kako se ulično svjetlo igra na dugoj plavoj vlasi njegove žene. Vršcima prstiju polako sam podigla tu vlas koja je omeđila moj svijet i ispustila je kroz prozor.
– Lucija, šta radiš? – promrmljao je iza sna.
– Ne znam – rekla sam gledajući kako duga zlatna vlas lebdi s trećeg kata i nestaje mi iz vida.
– Dođi. Spavaj.
Zatvorila sam prozor i uvukla se u krevet.
– Zašto ne spavaš?
– Ne mogu.
– Zašto?
– Stalno ti svijetli mobitel.
Nije ništa rekao samo me privukao još bliže i poljubio u čelo. Pokušala sam sklopiti oči.

Ostao je sa mnom još nekoliko trenutaka pa me odložio na jastuk i otišao u kupaonicu s mobitelom. Širom otvorenih očiju slušala sam ga kako nas šaptom obje pokušava usrećiti. Kad je otvorio vrata i vidio da je svjetlo iz kupaonice obasjalo moje otvorene oči, gurnuo je mobitel duboko u džep kaputa koji je visio u predsoblju.

*
Svjetlo se zaigrano provlačilo kroz sukneni zastor oblaka i sudaralo sa staklom. Stalno sam žmirila, nikako se nisam mogla priviknuti na tu igru. Žena preko puta promatrala nas je od trenutka kad smo ušli u autobus. Krajičkom oka pomno je pratila svaki pokret naših tijela. Mi smo sjedili svatko u svom sjedalu, još uvijek toliko oprezni da nam se ni ramena nisu dodirivala. Gledala nas je kako se pretvaramo iz poznanika u ljubavnike bez ijednog dodira. Znala sam da zna, ali nju nismo poznavali, pred njom se nismo morali skrivati.

Kao da je i on to shvatio, zavukao se pod moju ruku i naslonio glavu na moja prsa. Svoj sam obraz spustila na njegovu kosu. Dok se pretvarao da spava, gledala sam kako more s lijeva, a brda zdesna jure pored nas. Pomislila sam da je sreća to što dišemo u mjestu dok nas obje strane svijeta mimoilaze bez da na nama ostave trag.

Autobus je gladno gutao udaljenost, a on je i dalje ležao na mojim prsima. Vrijeme je bilo gusto i lijeno se cijedilo po nama. Kao da je moje, njegovo se tijelo pomicalo sa svakim mojim udisajem. Provukla sam mu prste kroz kosu, pa ih brzo izvukla jer sam se sjetila da su još uvijek ljepljivi. Kao da ga je moj dodir prenuo, on se uspravio i zgrabio me za ruku. Nasmijao se, rastvorio moje prste i počeo lizati jedan po jedan. Glasno sam se nasmijala kad se toplina njegovih usta razlila po mojim rukama.
– Prestani – jedva sam izustila između dva hihota.
Moj kažiprst bio mu je još u ustima kad je zamumljao: – Neću.
Onda je premjestio svoj jezik s mojih prstiju u moja usta.

*
Omotao se oko mene, privukao me k sebi. U jednom pokretu osjetila sam svu snagu njegovog tijela. Oči su mi bile zalijepljene snom. Nisam ih mogla otvoriti. Koža mu je bila mokra i tako hladna od tuša da mi se učinilo da je ugasio svu toplinu mog tijela.
– Lucija – šapnuo mi je na uho.
Cijela strana mog tijela kojoj je govorio naježila se.
– Lucija, probudi se – rekao je i poljubio me u vrat. Stisnula sam oči.
– Lucija, moraš ići. Tanja će uskoro doći.
– Znam, Nino – promrmljala sam i čvrsto zatvorila oči.

*
– Rekli smo da ovo više nećemo raditi – rekla sam, a ipak sam sjedila na krevetu pored njega u obiteljskom hotelčiću koji postoji samo zato jer je u njegovom dvorištu nikla autocesta.
– I nećemo – rekao je i naslonio svoju glavu na moje rame.
Kosa mu je bila vlažna, a tijelo teško kao natopljeno. Znala sam da je otežao od ovih pola sata što je šaptao na mobitel pred hotelom na kiši.
– Ajmo spavat – rekla sam.
Krevet u koji smo legli učinio mi se neobično praznim.

Jutro je došlo iznenada, nekad između dva treptaja. Vrijeme koje je još jučer bilo tako lijeno, tako skromno da se pretvaralo da ga nema, sad se uzoholilo, uzlupalo i izjurilo kroz prozor. Nebo je od krvavomodrog u trenu postalo nevino rozo, nesvjesno svega što se ispod njega događa. Ili se bar meni tako činilo.

Ležala sam na krevetu i gledala sebe i njega kako se spremamo svatko za svoj put. Kao da gledam ubrzanu snimku vidjela sam nas kako se budimo, kako ustajemo, kako se vraćamo natrag u krevet. Čula sam nas kako se ponavljamo, čula sam šum odjeće koju smo najzad obukli. Onda sam čula sebe kako mu govorim: – Ja ću zaključati.

Dok smo hodali prema kolodvoru moji koraci su prazno odjekivali. Bilo je rano jutro pa je tek pokoji autobus brujao nestrpljiv da krene naprijed. Daleko ispred mene prljavosivo nebo rumenilo se pri korijenu i mutilo zamišljenu crtu koja ga je odvajala od zemlje. Htjela sam zatvoriti oči, ali već sam bila budna. Kada je kupio kartu prišao mi je s leđa i njegove su se ruke prekrižile na mojim prsima. Skliska, kao da sam još mokra od vode, okrenula sam se prema njemu i rekla mu rekla da uđe u autobus.

Mahnuo je kroz prozor. Čula sam zvuk motora prije nego je podigao ruku, ali nisam se pomakla. Autobus je prvo polako krenuo natrag, a onda zaokrenuo naprijed. Na trenutak su se obrisi svega oko mene – ljudi, oblaka, horizonta – izoštrili i zatreperili od života. Onda se svijet stopio natrag, vratio na mjesto.

Ispred mene su žurili putnici, pekari i dostavljači koji su punili kioske. Iza mene su prolazili konobari i služili gustu kavu i čaj s medom čije su vrećice s lakoćom otvarale spretne ruke šofera, konduktera, policajca na kraju smjene. Tik uz mene trafikantica je slagala još netaknute dnevne novine. Svuda oko mene svijet se žurio u danas.

_______________________________________________________________________

LUIZA BOUHARAOUA prozaistica je i prevoditeljica, rođena u Splitu 1985. godine. Zbirka priča “Jesmo li to bili mi” nagrađena je Prozakom za najbolji neobjavljeni rukopis autora/ice do 35 godina. Također, dobila je i nagradu za mlade autore Slavić za najbolji autorski prvijenac u 2019. godini te godišnju književnu nagradu ‘Edo Budiša’ Gradske knjižnice Pazin. Zbirka je, u izdanju Kontrast izdavaštva, objavljena i u Srbiji.

KRATKA PRIČA VIDA BARIĆA IZ ZBIRKE “FIUMANSKI, OPET LAŽEŠ”, Shura publikacije, 2020.

proza

O SVRABU I SVEMIRU

Urednik me jutros poslao u Sisak, naručivši mi tekst o gradu koji se lomi između srednjovjekovlja i futurizma.
— Tanka je granica između svraba i svemira, Fiumanski! Čuo si za naše mlade FER-ovce koji će iz središta Sisačko-moslavačke županije lansirati raketu u svemirska prostranstva. O tome želimo pisati, Livio. O svemiru, letećim automobilima i historijskim pothvatima! Požuri u Sisak i vidi je li ta pojava svraba u gradu, o kojoj svi sada pišu, ugrožava rad našeg prvog Svemirskog Centra. Evo, napokon teren za tebe — brifirao me na jutarnjoj kavi.
— Uredniče, shvaćam vaš entuzijazam, i hvala što me šaljete na teren, ali znate da ja i nisam baš idealan za te svemirske teme. Htio bih napisati nešto o željezari, riječnoj luci te mlinskoj i pekarskoj proizvodnji. Sisak je bio vrlo jak u tim područjima, znate, bio je to pravi industrijski gigant. Želim vidjeti mogu li gradu svojim tekstom kako pomoći, povratiti mu taj industrijski, radnički sjaj…
— Hrpa gluposti, Livio! Kakve pekare, industrija, kakvi bakrači?! Na to više nitko ne klikće, osim članova Radničke fronte. Želim priču o Centru i njihovoj zaštiti od svemirskog zračenja. Čitao sam kako su na dobrom putu da prodaju te svoje štitove i onom genijalcu Elonu Musku. Idi sad… i donesi mi nešto dobro!
Po dolasku u Sisak zatekao sam postapokaliptično stanje. Zgrade razrušene, prozori zatvoreni, nigdje nikoga. Nigdje ni brodova koji krcati teretom plove Kupom i Savom, kako sam čitao u nekim jugoslavenskim knjigama. Pred Željezarom, tek nekoliko vidno ožalošćenih figura; nisu mi izgledali kao visokoprofilni radnici iz svemirske industrije.
— Dečki, gdje je Svemirski Centar? — upitao sam ih. Nisu htjeli govoriti. Jedan me od njih gestikulacijom upitao cigaretu. Dao sam mu je, naravno, međutim ovaj mi je uzeo cijelu kutiju, razdijelio prijateljima i pospremio je u džep svoje košulje. Čitavo vrijeme su se mahnito češali po tijelu, bilo je očito da su i oni zaraženi.
— Svemirski Centar, znate, oni što će raditi štitove za Elona Muska… Ja sam novinar, htio bih nešto napisati o tome — pokušao sam još jednom, pripalivši osobno svoje cigarete svakome od njih.
Napokon, glas.
— Ne znamo ništa o prokletom svemiru. Trebamo penicilin, aspirine i gelove protiv parazita. Trebamo deratizaciju. Molim te, pomozi nam, pa ovo je 21. stoljeće, a nas napadaju biblijske bolesti — kazivali su uglas.
U toj je pustoši bilo lako primijetiti i onog biskupa Košića. Bauljao je prema Željezari u svećeničkoj halji, tamjanom tjerajući sveproždirući svrab.
— Biskupe! — zazvao sam ga. — Centar, gdje je Svemirski Centar?
Košić je u potpunosti izignorirao moje pitanje. U transu je držao nekakvu propovijed, spominjući skakavce, svrab i razne druge pošasti, pojašnjavajući kako je to rezultat odnarođene vlade, sekularne države i pada hrvatske vjere u Isusa Krista i njegovo uskrsnuće.
Ne znam što da sad radim. Nemam tekst o Svemirskom Centru i biznisu Siščana s Elonom Muskom.
Sve što imam su očaj građana i postapokalipsa. Ne izgleda mi kako će se odavde uskoro lansirati rakete. Ne izgleda mi, štoviše, kako će na ovom opustjelom prostoru tako uskoro niknuti ni obična stambena zgrada, a kamoli kakvi svemirski centri.
Idem sada nazad za Zagreb. Ostaje mi nadati se da nisam i sam pokupio taj vražji svrab.

____________________________________________________________________________

VID BARIĆ (Rijeka, 1988.) magistrirao je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Živi u Zagrebu i radi kao novinar. Autor je zbirke satiričnih priča “Fiumanski, opet lažeš” (Shura publikacije, 2020.) Dobitnik nagrade Fra Ma Fu za najbolju novinsku reportažu u 2018. godini (“Tajna podravskog dobročinitelja”, Nedjeljni Jutarnji 10.06.2018). Piše kratke priče i novinske tekstove, s posebnim interesom za reportažu. Nekadašnji profesionalni snowboarder, hrvatski reprezentativac i autor više snowboarderskih filmova.

fotografija autora: Dino Šertović

književna pretpremijera: ZBIRKA DNEVNIČKIH ZAPISA MARINE VUJČIĆ “HERBARIJ”, 2021; ulomci

proza

13. siječnja 2015.

Noćas sam sanjala svog oca. Prvi put od njegove smrti, barem iz snova kojih se sjećam.
Bio je živ, ali nemoćan kao da je mrtav. Teško je hodao u svom radnom kombinezonu od trapera i oslanjao se na meni nepoznatu žičanu ogradu iza koje je bila cesta. Prišla sam mu da ga zagrlim. Zagrljaj je bio čvrst i stvaran. Zagrljaj kakav mi treba, svaki dan. Shvaćala sam da mu je teško, da mu je takav život teret, da mu i zagrljaj predstavlja napor. Rekla sam mu, u snu: Tata, znam da nije lako, ali si tu, zajedno smo, a on je, glasom otežalim od bolova, odgovorio: Mora da nas Bog jako ne voli kad nas je ovako ostavio zajedno.
Moj otac nije vjerovao u Boga.
Cestom iza ograde tada je sporo prošao neugledan crni automobil u kojem su sjedili majka i sin, kao posuđeni iz nekog niskobudžetnog terorističkog filma. Ona je bila debela a on krezub i opasan. Majka je u krilu imala strojnicu. Moj otac je gledao prema njima s bespomoćnom mržnjom, kao netko tko im se treba osvetiti za stanje u kojem se nalazi a za to nema snage.
Taj me prizor probudio, bilo je oko dva u noći. Ustala sam da ga zapišem, od brige da ga se neću sjećati ujutro. Još sam osjećala čvrstinu onog zagrljaja.

14. siječnja 2015.

Rijetko sanjam, ili se snova slabo sjećam. One zapamćene uglavnom mogu zahvaliti nuždi. Maloj. Kako se mjehur puni, dubina spavanja slabi pa na granici do buđenja pohvatam prizore kojih u dubokom snu nisam svjesna. Tako su snovi u mom životu zapravo stvar biologije. Snovi pred nuždu. Snovi za nuždu. Nužni sni.

27. veljače 2015.

U ljekarni su mi preporučili umjetne suze. Ima u tome ironije. Na umjetan način vlažit ću oči. Ne znam bi li prave suze imale isti učinak. To mi je u ljekarni bilo neugodno pitati.

28. veljače 2015.

Sanjala sam da sam budna. Da se u snu pravim da spavam. Bilo je to u nekoj kući, meni nepoznatoj, u kojoj je bilo vrlo važno spavati, a kako mi to nije polazilo za rukom, glumila sam. Ne znam tko me u toj kući nadzirao, ali netko jest. Netko tko je hodao okolo i provjeravao san. Bilo nas je više, na mnogim krevetima u toj prostoriji, ali ja nisam imala pojma tko su svi ti ljudi jer ih nisam vidjela, samo sam osjećala da su tu. Zatvorenih očiju, pazeći da me ne raskrinka onaj provjeravač, razmišljala sam o tome prave li se i ti drugi da spavaju. Dugo je to trajalo, cijeli jedan san sve do jutra.
Kad sam se probudila, bila sam naspavana. Nisam se dugo naspavala tako dobro kao u tom snu u kojem sam se samo pravila da spavam.

4. ožujka 2015.

Danas sam se sjetila svoje bake. Kad sam završila fakultet, poklonila mi je naušnice. Zlatne, obručaste naušnice kakve su se nosile u to doba.
Umrla je prije nego sam joj morala priznati da sam nekoliko godina kasnije, u ratnom siromaštvu, prodala te naušnice u jednoj zlatarnici koja je otkupljivala lom-zlato. Valjda se to zove „lom-zlato“ da obezvrijedi i snizi cijenu nakitu koji ljudi prodaju. Sjećam se da sam tada, kad sam ih u Jurišićevoj ulici dala za iznos koji nam je omogućio nekoliko dana golog preživljavanja, mislila kako ću se jednom vratiti po njih. Možda to misle svi koji tako moraju prodati dragu uspomenu, ne znam, ali znam da sam tada zbilja vjerovala u to.
Nisam se nikad vratila po njih. Možda su pretočene u neki drugi komad zlatnog nakita, ali veća je vjerojatnost da ih je netko kupio za puno više novca nego što sam tada dobila za njih.
Danas se pitam tko je ta žena koja ih nosi. Tko god da je, ona ne zna da je devedesete jedna baka svojoj unuci te naušnice kupila zato što je diplomirala.

6. ožujka 2015.

Ima dana kad se riječi samo izgovaraju. Obično uzalud.

10. ožujka 2015.

Na prozoru moje spavaće sobe žive tri goluba. Ne znam koliko su tamo tijekom dana, ali navečer kad idem spavati uvijek vidim da su već zauzeli svoje pozicije na prozorskom podestu. Tako je dan za danom, cijele zime. Jutros su još uvijek bili tamo kad sam ustala, i gotovo sam im rekla Dobro jutro, golubovi.
Ne volim ptice izbliza, ali nemam ih srca otjerati. Ovi su golubovi već dobro uneredili prozorski podest, ali svaki put kad pomislim da bih trebala biti negostoljubiva zaključim da su tamo možda s nekim razlogom. Možda baš zato da bih imala kome reći Dobro jutro i Laku noć.

13. ožujka 2015.

Grad je bio pun ljudi. Dugo nisam izlazila navečer pa sam se osjećala kao da je sve oko mene novo i strano. Kao da se u međuvremenu na Zemlju naselila cijela jedna nova generacija u koju sam se ja zakasnila prijaviti.

30. ožujka 2015.

Na jednom od satova uz jezero uvijek je 20 do 12. Baš na tom satu uvijek pogledam vrijeme, iako znam da stoji. To je sat koji zapravo pokazuje da vremena ima. Još nije 5 do 12, a budući da stoji, na njemu 5 do 12 neće ni biti.
Taj sat zapravo ne pokazuje vrijeme, nego jezerski mir. Vremensku bonacu. Poručuje da je moguće zastati u trenutku i ne osjećati imperativ prolaznosti. Ima, eto, i satova koji to pokazuju. Prošla sam pored njega nebrojeno puta, a tek sam ga danas shvatila.

Volio si riječ knjiga.
Volio si moje ime.
Knjiga o nama, tako će se zvati.
Jednom ću je doista napisati.
To sam pomislila dok sam hodala, a onda kasnije, noću, bila je već prošla ponoć, u nekoj sasvim drugoj knjizi, već napisanoj, naiđem na rečenicu. „Naučila sam nešto o istovremenosti: da je sjećanje sadašnjost svih zapamćenih događaja.“ (Olja Savičević Ivančević, Adio kauboju)
Još kasnije noću, kad sam ustala da zapišem tu rečenicu (ionako nisam mogla spavati), zamećem tragove: praznim pepeljaru punu opušaka, bacam praznu kutiju cigareta i otvaram novu. Novootvorena kutija i prazna pepeljara ostavljaju dojam nedužnosti, kao da je pušenje tek namjera. Nezapamćen događaj.

6. travnja 2015.

Tata je rođen na današnji dan 1941. Na dan kad su bombardirali Beograd. U djetinjstvu me uznemiravao taj podatak, da mi se otac rodio na dan kad je u njegovoj zemlji započeo rat. Ni danas mi nije svejedno.
Bilo mu je važno da ga nazovem na rođendan. Pazila sam na to, iako ne držim do ovih ili onih datuma. Jedne sam ga godine, kad je imao baš onoliko koliko ja imam sada, jednostavno zaboravila nazvati. Ne znam kome je od nas dvoje teže palo. Sad se ta grižnja savjesti obnovila, otkad ga nema. Jednog šestog travnja kći ga nije nazvala da mu čestita rođendan. Telefon je sigurno zvonio toga dana, ali ni jedan poziv nije bio iz Zagreba.

8. travnja 2015.

Jedan dio mene funkcionira na epistolaran način. Često u mislima pišem pisma ljudima.

10. travnja 2015.

Pijem dan na slamku. Ili on možda pije mene? Na slamku.

4. svibnja 2015.

Jutros sam se probudila s osjećajem da sad dolazi zima. Da je kraj jeseni. Užasnula me mogućnost da se tako lako može vratiti nešto čega sam se jedva riješila.

1. lipnja 2015.

Sanjala sam san za zapisivanje.
U knjižnicu ulazi čovjek srednjih godina. Želi članstvo, ali nema novca. Ponaša se kao da je u pitanju pljačka – želi knjižničarku opljačkati za 50 kuna kako bi platio članarinu. On samo želi biti član nečega. Želi negdje pripadati.
Ona barata citatima iz književnosti, on je očajnik, ali ne prosječan očajnik nego očajnik sa stilom. Trebalo bi taj san prepisati u dramu.

23. srpnja 2015.

Ponekad mi dođe da samoj sebi – baš kao psihijatrica junakinji u mom romanu – kažem: I što bi sad htjela? Orden za izražavanje?
Onda se sjetim koliko toga nisam ni izgovorila ni napisala pa zaključim da imam, ako ništa drugo, pravo nadoknade.
Jednom sam kod nekoga – mislim da je to bio Nikolaidis – pročitala kako je uvijek vjerovao da ima nešto važno reći, i da će šteta zbog njegove izgubljene rečenice dovijeka odzvanjati kozmosom kao posmrtna zvona.
Naravno da mi se svidjela ta misao. Ne mislim da se u kozmosu bilo što poremetilo zbog onoga što nisam rekla ili napisala, ali u meni vjerojatno jest. No možda se samo poremetilo onako kako je moralo biti poremećeno, da ja ne budem poremećena.

5. siječnja 2016.

Ima dana kad sam komično organizirana. Upišem u stolni kalendar što sve trebam napraviti: kome poslati mail, koga nazvati, što pročitati, koliko znakova proze napisati – a onda mazohistički kontroliram sebe dok ne ispunim plan. Sam svoj diktator. Tad budem zadovoljna jer sam se pobijedila.
Ima dana kad to i ne pokušavam jer znam da ću zakazati, pa preveniram razočaranje. Danas je bio taj.

13. siječnja 2016.

Ima tih dana koji su kao pomilovanje. Ne morati ništa a moći sve.
Onda postanem nezasitna. Ideje o raspolaganju vremenom rasprše mi se u puno kratkih početaka. Cijeli dan nasumično odlučujem: sad malo Dragojevićeve poezije, dugo mu se nisam vraćala; sad malo gitare, dugo je nisam svirala; sad malo uvođenja reda na desktopu, dugo se već gubim među ikonicama; a i cvijeće bih mogla zaliti prije nego mi opet povene. Mala doza svega preraste u dražestan kaos u kojem zapravo nisam napravila ništa ali sam pokušala sve.

17. listopada 2016.

Ovo je moj herbarij. Uberem svježu misao, nalijepim je na stranicu, obilježim datumom i zaklopim bilježnicu. Kad je sljedeći put otvorim, stara misao nije više živa, ali je sačuvana, kao osušena biljka od koje sam u ranijim danima kuhala čaj. Valeriana officinalis – misao za smirenje; Pimpinella anisum – misao protiv nadutosti (duha); Hipericum perforatum, gospina trava – misao protiv iritacije i za bolji san. Bilježnica puna zdravlja.

____________________________________________________________________________

MARINA VUJČIĆ rođena je 1966. u Trogiru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti.
U nakladi izdavačke kuće Profil 2010. godine objavljuje roman Tuđi život, a 2014. u izdanju Hena coma knjigu drama Umri ženski i roman A onda je Božo krenuo ispočetka koji je 2015. godine ušao u uži izbor od četiri hrvatska naslova nominirana za Europsku nagradu za književnost. Taj roman 2016. godine objavljen je i u izdanju Nove knjige iz Podgorice. Za dramu Umri ženski 2014. godine dobila je treću nagradu Marin Držić.
2015. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman Mogla sam to biti ja. Iste godine na natječaju V. B. Z.-a i Tisak medije romanom „Susjed“ osvaja nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2015., koji objavljuje izdavačka kuća V. B. Z.
2016. godine u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem objavljuje roman Otpusno pismo u izdanju Hena coma.
2017. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman Pitanje anatomije.
2019. godine u izdanju Frakture objavljuje roman Pedeset cigareta za Elenu, koji 2020. izlazi i u izdanju beogradske izdavačke kuće Laguna.

fotografija autorice: Duje Klarić

MIKROPRIČA DŽENETE ROVČANIN: GLAVUŠA

proza

Dugo je ležao na postelji. Mrcvarile su ga sve te muhe po tabanima, penjale su se do plećki i ugnježđivale bi se ispod ušnih resica. – Džemo moja, ovdje je, ubij je, dina ti i imana. Ubij je, majku joj kurvinsku. Kvasila mu je suhonjava usta poderanim djelićem čaršafa, a njemu bi se smučili ti mirisi – mirisi prosute varenike, neispranog znoja, stajskog đubriva koje bi se uporno utiskivalo u izbrazdane šake i duž čitave kože… Kada je izdahnuo, nad kruševskim se brdom uznemirilo jato golupki i znala je da odsad oko nje, a i u njoj, stanuje nemir.

Troje sirotinjskih usta skičalo je nad svojim mrtvim ocem. Ona nije. Ujutro je pozvala prijepoljske medreslije i ogasuliše ga nabrzinu, pa je potom pozvala Huseina – hodžu s Đurovog brda i na kraju je zadužila Šerifa i Bešira da ga svojim ručicama spuste u jamu porodičnog groblja prekosutra. Kad su sedmerica hodža proučila hatmu u rovčanskoj kući i kad se zemljom pokrio tabut, Džema je postala glavuša. Umjesto konja uprezala bi sebe, redala bi bale sijena svojim otežalim rukama, a bile su joj ko nadojene blatom, sila ih je, moja Džemo – vikali bi, muzla bi po četrdeset ovaca besprijekorno, mlijeko bi bilo čisto ko snijeg, glavušino mlijeko, ljudi!, a kad je poženila braću – ona bi se sklanjala ukraj, da ne smeta ili da nešto doturi svojim ostarjelim a izbrazdanim šakama.

Kad je nadživjela onu trojicu sirotinjske braće, osta opet glavuša u bratićevoj kući. Krenuvši u Sarajevo, Džema skupi u jutenu vreću svoje nasljedstvo: par skrpljenih dimija i šalova, obu par svojih opanaka i sjede u autobus, gledajući iza sebe zelene ravnice – činile su joj se ko kostrijeti – i zavijene ovnovske rogove. U samrtnome hropcu mome bi djedu pokušavala nešto kazati, ali bi joj dah bio ko isprekidana kaseta, a on je i godinama nakon pokušavao odgonetnuti kazano… Mada, znam šta mu je govorila: Laže mi babo, Kadrija. Ovdje uopće nema muha.

____________________________________________________________________________

DŽENETA ROVČANIN rođena je u Sarajevu 1994. godine. Nakon završetka gimnazije upisuje studij bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kojem je trenutno apsolventica. Njena prva objavljena pjesma jeste u međunarodnoj pjesničkoj zbirci „More na dlanu – tijelo od soli“, a slijedi pjesnička zbirka deset mladih autora „Poezijom mijenjam svijet“, potom „Perom ispisujem dušu 3“ – zajednička zbirka mladih autora iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u okrilju „Kulture snova“ – udruge za promicanje kulture iz Zagreba. Njena priča „Čiko Zav“ drugonagrađena je na „Biber 2“ konkursu, prevedena je na albanski, makedonski, srpski, hrvatski i crnogorski jezik i objavljena je u istoimenoj zbirci.

KRATKA PRIČA SRĐANA GAVRILOVIĆA: DINGO

proza

Ustao sam namočen znojem. Nisam spavao. Možda par sati. Avgustovsko sunce već je snažno naviralo kroz prozor. Spustio sam roletne i otišao pod tuš. Za doručak nisam imao apetita. Ni vremena. Armin je već čekao pod zgradom u svojoj Alfi. A on ne voli da čeka.
Vozili smo se južno prema industrijskoj zoni. Namrgođeno je ispijao kafu iz kartonske čaše, iznerviran što opet radim stvari za ljude koje ne poznajem dobro. Izigravam humanitarca. Danas idem zakopati psa. Nije prvi put da to činim. Prije deset godina kada je uginula naša Beki, otišao sam na napušteni vojni poligon i iskopao maleni grob. Poslije sam ga pokrio kamenjima zbog zvijeri. Tuda sam znao viđati i lisice. Obilježio sam humku s dva kamena koja sam prethodno presvukao akrilnom plavom bojom. Drugi put sam to učinio na trodnevnom kampovanju. Neman koja me cijelu noć ustravljivala iz mraka bila je kujica koju je udesilo auto. I za nju sam priredio skoro identično upokojenje.
Sada smo na putu za veterinarsku stanicu. Idemo po Dinga. Prije nekoliko dana na ulici ga je rastrgao američki staford. Bez povodca i brnjice. Iako je preživio napad, morali su ga uspavati. Jezik je izgubio svoju funkciju. Ostao isplaženo visiti. Njegovi vlasnici, bračni par u osamdesetim, plačno su me zamolili za uslugu. Hostel u kojem sam šljakao to ljeto nalazio se preko puta njihove kuće. Dingo je često izlazio na sokak. Lajući da mu bacim lopticu i pozirao preplanulim turistima za Instagram. Bilo je nezamislivo provesti smjenu bez njega. Izgledao je kao gremlin Gizmo, u psećem obliku. Nisu ga željeli spaliti u stanici. Dingo je bio ličnost i zaslužio je dostojanstven odlazak, rekao je vlasnik Kadrija i pružio mi alatke za kopanje. Dohvatio sam ih umorno, nespreman na njihovu težinu i otrgnuo pogled s njegovih praznih očiju.
U stanici sam preuzeo otežalo tijelo u crnoj vreći. Veterinarka je bila moja razredna drugarica iz osnovne. Razmijenili smo nekoliko informacija o našim životima, toplo se pozdravili pri rastanku. Armin je predložio da ukop obavimo u bivšoj vojnoj bazi. Tu golet, od svršetka rata, opsjedaju samo vjetrovi koji razgrnu plastične kese o draču i ostatke bodljikave žice. U blizini se gradi novi zatvor, kazneni izolator za teže prijestupnike. Ubrzo će biti gotov i u ćelije će useliti različite karme i sudbine. Sjetio sam se odlazaka u posjetu drugu koji je ležao zbog dilanja trave. Čaj u menzi za posjete često nam je služio rošavi silovatelj širokih ramena. Gulio je sedam mjeseci, moj drug godinu. Svaki put kad bi spustio čaj na stol rekao bi: Pripazite. Vrelo je ko pička. Radovao se skorom izlasku.
Parkirali smo auto kraj zemljanog nasipa na kojem se nekad nalazila osmatračnica. Ispod nje je čamila betonska kućica, kontrolni punkt iz kojeg je smrdjelo na mokraću. Želio sam što prije obaviti ukop. Bilo je svega devet ujutru, žega se raspojasavala. Vidjelo se kako iz posljednjih zelenih travki isparava pigment. Armin se ponudio da iskopa rupu. Nisam se protivio. Ima jače ruke. Dodao sam mu krampu i krenuo je da čupa zemlju zašivenu korovom.
U autu sam smotao džoint. Ubrzano. Kao da radimo nešto još ilegalnije. Rješavamo se nečijeg trupla. Ili jednog njegovog dijela. Možda glave. U retrovizoru sam zraknuo crnu veću položenu na zadnje sjedište. Zadrhtale su mi ruke. Skoro sam prosuo travu iz rizle. Odvukao sam pogled na zgradu zatvora koja je polako napredovala. Krov i fasada bili su pri kraju. Otvori za prozore zurili su kao stotine očiju iz velike lobanje. Zamišljao sam kako unutrašnjim hodnicima paradiraju zatvorenici. Među njima i vlasnik staforda kojeg su, u nekom idealnom sistemu, osudili na barem dvije godine robije. Dovoljno za čovjeka koji je na kraju pokolja opsovao Dingove vlasnike i odšetao od zakrvavljenog trotoara. Kadrija i Fatima spominjali su advokate, ali bilo mi je žao reći da nema ništa od toga. Ko da je ikoga briga za njihovog džukca.
Iako sam bio smiren albankom u meni je zatinjao bijes. Pitao sam se koliko sam spreman nauditi nekome da mi se desilo isto. Posljednjih mjeseci sam sve češće ispod kreveta izvlačio djedov tetejac. Pronašao sam ga u čišćenju njegovog stana nakon što je umro. Valjao sam ga u ruci, izvlačio žaržer zagrcan mecima. Razmišljao da li bih se ikada usudio probuditi udarnu iglu koja je posljednji put opalila na dan mog rođenja. Od saznanja da bih bez mnogo razmišljanja pucao u lice bezimenih ljudi koji su mi nešto oduzeli, brzo sam ga vraćao u vunenu čarapu i gurao u mrak pod krevetom.
Armin je iskopao dovoljno duboku rupu i domahnuo mi da donesem vreću. Požurio sam iz straha da će sunce istopiti tanki crni najlon i ispod njega se ukazati Dingova deformisana njuška. Nježno sam ga spustio u zagrijani grob i maknuo nekoliko glista što su zaigrale na oštrom svjetlu. Rukama sam vratio iskopanu zemlju i nabacio komad betonske ploče koja je ležala kraj kućice. Bilo je besmisleno išta napisati na nju. Žega je jače pritisnula tjeme. Razbudila hor zrikavaca. Armin je zapalio cigaru i podigao krampu na rame. Stajali smo kraj groba i šutjeli. Ako zimi bude snijega, on će se s te ploče posljednji topiti.

_______________________________________________________________________

SRĐAN GAVRILOVIĆ rođen je u Mostaru 1991. Prvu zbirku priča Ljetne himne objavio je 2015 godine u izdanku SPKD Prosvjeta. Jedan je od osnivača i glavnih urednika portala Strane, online časopisa za regionalnu književnost i kulturu. Trenutno studira i živi u Belgiji gdje završava drugu zbirku priča.

NOVA PROZA ANDREE POPOV MILETIĆ

proza

KNEGINJA GOSPA

Na ulici je jedno dete htelo da počupa masku s lica repetitivno ispuštajući krike. Majka se spustila na njegovu visinu i molila ga: „Znam da ti smeta, ali izdrži, evo vidiš da može da se diše, vidi kako mama diše.“ Potom ga je grlila i udisala i izdisala duboko, ali dete je sve vreme urlalo. Jedan deda sedeo je na terasi sâm i radio ukrštene reči. Ljudi su po ulici frenetično hodali u raznim pravcima, vidno zabrinuti. U gradu su zatvorili bioskope, bazene, kafiće, tržne centre, pijace, a radno vreme prodavnica veoma je kratko i u njih može ući ograničen broj ljudi. Ako do pet popodne ne nabaviš šta ti treba, ostaneš prazih ruku. Kad uđeš u market, odmah ti izgleda kao da ćeš se inficirati, kao da se upravo zaražavaš, da ti kroz vazduh i preko ruku do nosa i usta ulazi virus, kroz oči, kroz nos, kroz kožu, svuda, u grlo, u pluća. Svako je dirao korpe, svako je pipao banane, listao kese, davao pare, pakovao zaraženim rukama namirnice na pultu koji sada ti dodiruješ. „Molim Vas nemojte mi dahtati za vratom, poštujte distancu od dva metra!“ čulo se u redu ispred kase. „Alo, ne možete bez maske!“ „Ali samo da pitam nešto!“ „Ne možete bez maske!“

Pomisao da će od trenutka proglašenja epidemije smrtonosnog virusa, pa ko zna dokle ostati u Beogradu, zatvorena u stanu sa petnaestogodišnjim bliznakinjama, Slavici je bila neizdrživa. Ruku na srce, bio je to lep salonski stan sa velikom terasom na krovu, ali svakodnevno nositi masku preko nosa i usta kao i svi ostali ljudi, odlaziti u prodavnicu punu potencijalno zaraznih površina kao i svi ostali ljudi, a potom dezinfikovati ruke, odeću i obuću kao i svi ostali ljudi, pa danima sedeti i piti na krovu potpuno sama dok iz soba devojčica trešti IDJTV i njihovi glasni razgovori na grupnim viber pozivima bilo je nešto što ju je sve više ispunjavalo užasom.

***

Mama je kao furija uletela u sobu i rekla da će vozač stići po nas za sat vremena. Kazala je da je jedini uslov da od trenutka kada tamo stignemo, pa do kraja našeg boravka ne smemo ni rečju ni slikom da objavljujemo gde smo – ni na fejsu, ni na instagramu. Nisam stigla ni da izgovorim: „A tiktok?“, tri LV kofera već su bila ubačena u gepek i nedugo zatim penjali smo se vijugavim putem na planinu. Mia je pevala: „Dupla škorpija, moja loša kopija“, mama se izula i prskala chanel 5 na stopala stegnuta najlon čarapama, a meni su se uši začepile. Jutros sam opet na silu izbacila doručak na usta i sad mi se od vožnje grčio želudac, a hladan znoj probijao kroz obraze i čelo. „Muka ti je zato što ne jedeš“, vruskala je mama punih usta čipsa, „ ja čim osetim da mi je muka u putu, uzmem pa se najedem. Ne gledaj više u tu knjigu, od tih slova ćeš osećati još veću mučninu, gledaj pravo na put.“ Svake zime tamo idemo na skijanje, jer nam je zbog mame sve besplatno. Ovo je prvi put da na proleće odlazimo gore. To nije nikakav hotel, već staro odmaralište, ali mi uvek imamo poseban tretman.

Uvek kad povraćam – plačem. I tad mislim da ću umreti. Kaša hrane izlazi iz mene u vrelim mlazovima i mislim da je tako kad umireš, da sve izađe iz tebe.

Žena na recepciji je rekla mami: „Dobro nam došli, gospođo Slavice. Pa je l’ moguće da su to Mia i Lea?“ A nama dvema se obratila sa: „Jao što ste porasle!“ Još nam je kazala ono što nam svi kažu: „Sad ste prave devojke!“ i: „Prave ste Beograđanke!“ Mama se konspirativnim tonom obratila ženi s recepcije: „Znaš koji paviljon, sve smo se dogovorili.“ Posle je konobaru kazala: „Jelovnik je katastrofa, pa ovo ne bi jeli ni ratni siročići. Poslaću vam u toku dana izmene.“

Šest paviljona poređano je ukrug kao šatori oko logorske vatre. Izdaleka izgledaju kao kućice ukopane u zemlju, sablasno, bez dece. Popločane stazice i crne ulične svetiljke sa belom kuglom, nezgrapne i neupotrebljive satelitske antene (nekada bele boje), TV sala u potpunom mraku, crveni itisoni, lamperija boje tamnog drveta. U restoranu – vonj mešavine hrane i duvana, nečeg domaćeg i nečeg sasvim stranog, zlokobnog predosećaja i uzbuđenja koje tinja. Da su deca sada tu, za ručkom bi jedan dečak, ne bi li devojčicama za stolom ogadio jelo, otpevao pesmicu: „Zelen slinac, mokar lebac, puna šolja krmeljova, čaša znoja, litar gnoja, sedi pa umači“. U restoranu je i mala bina, mesto na kojem bi obično stajao orkestar u kojem bi jedan od svirača imao plastičnu šaku, a onda bi ga deca zagledala, kikotala se i neko od njih bi pokrenuo glasinu da mu to nije plastična šaka već rukavica i da noću krade po odmaralištu. Zatim bi neko ubacio i ovo: u ovom se odmaralištu ubio vojnik bez ruke zato što ga je ostavila devojka, a njegov duh noću luta po hodnicima. Na to bi se sva deca razbežala po sobama i vrištala. Nekome bi namazali pastu za zube po nogama i licu. Devojčice bi jedna drugoj plele sitne pletenice, smelije bi izvukle i koji plavi pramen farbom prošvercovanom od kuće. Uvežbavale bi koreografije. Dečaci bi na terenu igrali basket, a devojčice bi sedele i komentarisale ih. Deca bi trošila pare brižljivo samo na važne stvari kao što su sladoled, sok, žetoni za video-igrice i suvenir.

Nema dece. Svuda je mrak, osim u kotlarnici, tamo je ložač. I u restoranu, tamo su kuvari i konobari. I u našoj sobi. Tamo su mama i Mia, spremaju se za večeru, oblače i šminkaju.

Mama je glasno govorila u telefon koji je držala u ruci podalje od lica: „Halo! Hoće biti sutra ta masaža? Ne zanima me što nemate sto za masažu, neka se donese, stres izaziva pad imuniteta, a onda je organizam podložniji virusima.“ Mama je ženi na recepciji rekla i ovo: „I neka dođe frizerka kombijem s vama u petak da nas isfenira, ne mogu ovakva da idem okolo.“ Recepcionerka je kazala: “Gospođo, nijedna frizerka neće, zatvorili su salone, ne rade, kažu neće da izlažu virusu ni sebe ni svoju decu, ne žele da rizikuju.“

***

Izmena jelovnika za ovu nedelju

Doručak: pašteta od tune (sveže spremljena, ne kupovna), integralni hleb, probiotski jogurt

Užina: vitaminska salata sa cveklom

Ručak: teletina (od buta)

Večera: orada, prilog: krompir salata/krompir sa blitvom

***

Svakodnevno smo pratili vesti iz spoljnog sveta. Nisam više znala ni koji je dan, prošle su nedelje i ja sam samo čekala da prođu, ali život se nije vratio u normalu. Pročitala sam sve knjige koje sam ponela i usred dana bih od muke legla da spavam, da prespavam sve ovo. Poslednji put sam čula da je kod nas bilo 12.709 zaraženih i 259 umrlih. Skrolovala sam do kraja interneta i nazad. Skupljala sam interesantne naslove. Ne potapajte mačiće i kučiće u asepsol; Kako se piše, virus korona ili korona virus: srpski lingvisti ukrstili koplja, buknula polemika; Srpska pravoslavna crkva objavila molitvu za izbavljenje od korona virusa, Bosanac u Minhenu komšinicu Kineskinju poprskao dezinfekcionim sredstvom; Umesto u kućnu izolaciju otišao u kafanu pa priveden; Panika sve veća: otkrivamo ko na estradi ima korona virus; Dr Grigorije Grabavoj dao brojčane nizove za osiguranje večnog života za sve: protiv korona virusa 4986489,548748978; Intervju sa patrijarhom srpskim Irinejem pod naslovom „Tamjan štiti od virusa“; Poljoprivrednik iz bačkog sela Silbaš uhapšen je juče, jer je uhvaćen kako vozi traktor za vreme zabrane kretanja, a istog dana mu je određena kazna od 50.000 dinara; Srbe geni čuvaju od koronavirusa; Uhapšen jer je lagao da je bio u društvu sa osobama zaraženim koronavirusom; Šezdesetogodišnja Rimljanka novčano kažnjena, kaže da je morala da izađe i prošeta svog ljubimca – kornjaču; Vlasti izdale naputak: “Možete izaći iz karantene i prošetati ljubimca, ali mora biti živ!” Neki su, naime, šetali plišance; Roditelji dece sa posebnim potrebama se žale da i dalje ne znaju kada mogu da izlaze; Uručene zahvalnice osobama koje su prve zaražene koronavirusom u FBiH; Ispred Covid ambulante nepoznati počinioci ukrali dva velika suncobrana koja su od sunca štitila pacijente sa povišenom temperaturom i simptormima koronavirusa tokom višesatnog čekanja na pregled; U petak vam poklanjamo molitvu protiv korone; Poznati pevač Miki Mećava pobegao iz bolnice! Policija traga za njim!; Osobe koje brzo hodaju imaju manji rizik za teži oblik zaraze koronavirusom!; Nemački naučnici javljaju: dobro obučeni psi 90% tačno otkrivaju ko je zaražen korona virusom.

Jednom sam pitala Miu kad smo ostale same: „Mia, je l’ tebi ovo okej?“ ali ona je samo izvadila slušalicu iz uha i odgovorila pitanjem: „Što, brate?“ „Pa kao nije u redu da budemo ovde, kontaš? Odmaralište je zatvoreno zbog korone, pa su ga samo zbog nas otvorili.“ „Ćuti, može nam se. Kao i u školi – zna se ko je gaser, a ko fušer. Kuckam se sa Milicom i Markom, po stanovima je smaranje, grad je prazan, ništa ne propuštamo, brate.“ U pravu je, lakše nam je ovde da budemo sve tri zajedno na čistom vazduhu, imamo lep pogled, možemo da se šetamo gde hoćemo, imaćemo i bazen da se kupamo, a mama je tražila da hrana bude bolja.

Dok sam se šetala oko odmarališta, čula sam dva ženska glasa:

– Tražila je da napunimo bazen. Za njih tri! Van pameti!

– Ma, da. I hoće užinu od 11 do 12h da joj serviramo kao dečici kad borave u odmaralištu! Za večeru cezar salata, orada, ludilo! Ko to plaća pitaj boga.

Sakrila sam se iza žbuna, dve radnice iz kuhinje s belim keceljama su pušile na stepenicama.

– Šta da ti pričam, dok nije organizovala ovaj kombi prevoz, ustajala sam u pet, pa je Rajko morao da me vozi. Znaš šta, od nas petnaest neko će progovoriti, samo da ti kažem da to neću biti ja. Zbog čega uvek ja da najebem? Nije vredno toga.

Svaka za sebe srknula je poslednji gutljaj kafe, ugasila cigaretu žustro kao da ubija bubu i vratila se u kuhinju.

U našoj sobi, na stočiću je stajao papir, ali plastificiran da ga deca ne bi uništila: „Dobrodošli u Dečija odmarališta i oporavilišta! Dečije odmaralište nalazi se na 1080m nadmorske visine, a izgrađeno je 1979. godine. Kompleks je urađen u tipično planinskom stilu sa centralnim objektom i šest paviljona sa visokim krovovima sa kapacitetom od 600 ležaja. U centralnom paviljonu nalaze se restoran, zatvoreni bazen, kantina, televizijska sala i ambulanta. Odmarališta i oporavilišta za decu osnovana su 1956. i obuhvatala su pet objekata na moru: Jelsa i Hvar na Hvaru, Milna na Braču, Jakljan kod Dubrovnika, Promajna kod Makarske i dva na planini: Mitrovac na Tari i Stanišinci na Goču. Posle raspada Jugoslavije objekti na moru više nisu u nadležosti Centra, ali dobijaju dva nova dečja odmarališta: Rudnik na Rudniku i Bukulja u Aranđelovcu. Centar dečijih odmarališta i oporavilišta gde su deca jedini, najpoželjniji i glavni gosti!“

Mama nam je uvek govorila: „Najvažnije je da budete lepe i pozitivne“. Sada to biti pozitivan znači da si bolestan. Mama je čitala neke, kako ona to kaže, zabranjene vesti. Novi svetski poredak i tako to.„Sve vam je to deco, zbog 5G talasa, zračenja, od toga i ptice padaju mrtve. Ko zna šta još bacaju iz vazduha, ne verujem ja njima ništa. Zaprašuju komarce! Kako da ne! Nebo je tajnim sporazumom predato nekim privatnim firmama, strancima, ko zna. A tek vakcina, to su otrovi. Hoće da nas čipuju i da nas pretvore u robote. Maske su nam stavili kao brnjice, znaš li da pod tom maskom udišeš ugljen-dioksid, možeš misliti kako je to zdravo! Ništa ja to ne verujem, taj virus ne postoji. Kod bolesnih i umrlih patolozi nisu identifikovali nikakva anti-tela. Niko nije umro od korone, niko, to vam je, deco moja, izmišljeni virus! Ja sam vas ovde dovela ne zato što se bojim virusa, ne, ja sam nas ovde sklonila jer neću da nosimo te maske kao đavolje sluge i da nas zatvaraju u kuću kao robijaše!“

Nas tri, bazen samo za nas. Niko ne vidi da su mi debele butine. Kada se zagnjurim pod vodu, ne postoji niko i ništa, konačno je tišina. Mama je rekla: “Pločice su demode, generalno su ovde kupatila i tuševi jezivi, ali izdržaćemo.“ Uveče je mama kazala konobaru: „Dajte svako veče nešto drugo, da se malo zabavimo, neka bude muzike, maskenbal, izbor za mis.“ Kad je konobar doneo ribu, mama mu je sugerisala: „U subotu menjamo jelovnik, dolazi mi jedan prijatelj, pojačajte malo hranu, neka bude za večeru roštilja, mešano meso.“ Jednog jutra je mama uzdahnula: “Ako saznaju ovi iz sindikata, ima da me razvlače i po televiziji i po novinama.“ Ja sam pitala šta je to sindikat, a mama je objasnila da su to budale i da je to stara komunjarska zločinačka organizacija, cinkaroši i izdajnici. Mia je dodala: „Pu, drukare!“ ali mama na to nije odreagovala. Ja sam još malo posle toga razmišljala zašto se Beogradski sindikat onda tako zove. Mamin prijatelj je stigao, ali je rekla da ne treba da znamo njegovo ime, jer to nije važno, sve što smo čuli o njemu je da je neki gradski političar. Mama i mamin prijatelj su šetali po šumi, mi smo išle iza njih, a onda se on nešto pravio pametan o pečurkama. Šumsko drveće komunicira pomoću mreže gljiva u zemlji, pomoću psihoaktvinih gljiva nastaju konekcije među delovima mozga koji do tada nisu komunicirali i sve u tom fazonu. Jedina vrsta komunikacije koja je mamu zanimala bila je da kaže šta hoće i da drugi onda to urade. Kad smo naišli na skupinu pečuraka koje rastu uz jedno drvo, mamin prijatelj je kazao: ”Veruj mi, ova je nešto najbolje što se kod nas može naći. Ima ukus kao mladi orasi.” Onda je mama rekla nešto o tome da njima ne trebaju mladi orasi i još nešto o obliku te pečurke, pa su se oboje kikotali.

Mama je odmah izguglala, pa nam je čitala:

“Blagva(Amanita Caesarea, jajara, jajčara, kneginja, gospa, rujnica)

Poznavali su je još stari Rimljani i pripremali na više načina.
Visoka je od 5 do 14 cm. Šešir joj je raspona od 6 do 12 cm, sjajan, crveno-narandžaste boje. Za razliku od muhare, odozdo je sva žuta (listići i drška), suknjica je takođe žuta, a vrećica bela i najveća je od svih pupavki. Meso je bledo rumeno, ugodnog, nenapadnog mirisa. Blagva je u ranoj mladosti obavijena u debeo mesnati beli omotač, koji doslovno biva rastrgan, a izgleda kao da iz jajeta izlazi paradajz i izrasta u gljivu lepe narandžaste boje.
Nalazi se po svetlijim šumama i šumskim čistinama, u toplijim predelima.
Uz malo pažnje ne može se zameniti otrovnom muharom (koja ima crveniji šešir, prekriven velikim brojem belih ljuspica i drškom sa listićima bele boje), ali često je mešaju sa zelenom pupavkom, pa je potrebno biti izuzetno oprezan. Gađenje, preznojavanje, omamljenost, agresija, glavobolja, povraćanje, halucinacije i paraliza neki su od simptoma trovanja zelenom pupavkom.”

“Neka nam kuvar večeras spremi i ove pečurke na žaru uz onaj roštilj,” tražila je mama. “Provereno su jestive, vrhunskog kvaliteta, čovek je stručnjak, lično ih je pred nama prepoznao i ubrao.”

Basovi su tukli u odmarališnom restoranu, najpre je ustala Mia. Zanosno je zabacila kosu i hodala nogu pred nogu kao manekenka na pisti. Kratka majica otkrivala je zategnut stomak, a štikle koje je obula činile su da joj noge izgledaju duge, do vrata. Konobar je na mikrofon najavio: “Dobro nam došli na izbor za mis odmarališta, naša prva kandidatkinja je Mia iz Beograda, ima samo petnaest godina, ko bi rekao?” Mia se vešto okrenula kao na Fashion TV-u, kamene face, bez osmeha kako to profesionalni modeli rade. Zatim je konobar prozvao dalje: “Hvala Mia. Sa nama je i Slavica iz Beograda, pozdravimo je jednim velikim aplauzom”. Na to su svi konobari i kuvari zapljeskali, a mama se uživela u igru i šetala podijumom na kojem bi obično stajali muzičari. Lice joj je bilo mrtvo ozbiljno, a u jednom trenutku skinula je sako i prebacila ga preko ramena. “Slavica, osim što je prava lepotica, veoma je uspešna poslovna žena. Direktorka je Centra dečijih odmarališta i oporavilišta, a uz to se bavi i humanitarnim radom”. Mama je za kraj namignula i poslala poljubac nekakvoj nevidljivoj publici. Onda su i mene najavili. “Lea je najbolji đak u razredu, obožava da čita knjige i voli duge šetnje u samoći.” Pogledala sam mamu u stilu kakve si to informacije izdiktirala o meni. Stidljivo sam ustala i prošetala da zbrzam svoju tačku, jer ne volim kad su sve oči uprte u mene. Posramljeno sam se nasmešila i sišla s bine. Videla sam da mama odmahuje glavom i prevrće očima. Posle toga sam se zaključala u WC i dobro se ispovraćala. Uvek kada povraćam – plačem. Tad mislim da ću umreti. Kaša hrane izlazi iz mene u vrelim mlazovima, a ja mislim da je tako kad umireš, da sve izađe iz tebe. Na stolu je ostalo još nešto mesa sa roštilja i pečuraka na žaru, jer niko nije mogao više ni da diše. Mama je otkopčala kaiš, izula se i stavila noge na stolicu. “Joj, mama, kao da je svuda neki smrad iz frižidera”, prvo se Mia požalila da joj nešto jako miriše i da joj se taj miris gadi. “Sve mi smrdi kao neka guma, neka plastika.” Mama se hladila jelovnikom sve brže, ali se toliko preznojala da joj se puder slio i skupio u pregibu pod bradom, a na licu se videla svaka pora kao da ima krokodilsku kožu. “ ’Oćeš ti još jesti ovo ili da nose?” pitala je svog prijatelja uhćući i puhćući, a nakon što je i on raskopčao gornju dugmad košulje i brisao čelo salvetom viknula je: “Konobar, ‘ajde sklanjajte ovo sa stola i pojačajte klimu.” “Mora da je od vina, a i zagušljivo je ovde.” dodao je prijatelj. Mama se nagnula ka meni i šapnula mi s osmehom: ”Što volim kad muškarac ovako obuče belu košulju, pa mu se u prednjem džepu provide novčanice.” Mama je zabacila glavu unazad i sva je bila usporena kao da je pijana, naslonila je glavu svom prijatelju na rame. Zatvorenih očiju je nešto pevušila, a rukom je počela da rastresa kosu da bi ohladila vrat. On je počeo da zapliće jezikom dok govori i užasno se znojio. Posle nekog vremena je skočila: “Jao, bože me sačuvaj, pa mi smo možda dobili koronu! To je to! Dobili smo koronu! Bili smo ovde zaštićeni, to si nam ti doneo. Ko zna gde si se smucao po Beogradu! Počela je da ga udara šakama i da plače: “Nedeljama se pazimo ovde izolovani, nije trebalo da dolaziš. To si nam ti doneo! Odlazi odavde! Gubi se!” On se nije opirao, samo je ustao i stajao pored nje, izgledao je kao dvaput obaren krompir, a bespomoćne oči su se izvinjavale. Mama je počela histerično da plače: “Nisam uradila ništa loše! Ja sam samo htela da zaštitim moju porodicu!” Mamin prijatelj se vratio za sto, ali je seo podalje od mame. “Mama, mene boli glava”, zavapila je Mia i povratila pored stola. Kad sam videla Miu kako povraća, iz mesta sam skočila do WC-a, ali sam usput ostavila trag po hodniku: ćevapi, ražnjići, pečurke, luk, salata, sok, sve je izletelo iz mene. Mamin prijatelj političar panično je uzviknuo: “Koči mi se noga, evo pogledajte ispod stola, ne mogu da je pomerim!” Htela sam da odem po pomoć, da zamolim da utišaju muziku, donesu vode, zovu hitnu pomoć, ali nekako nisam mogla da se probijem do tamo, noge su mi bile zakovane ispod stola kao da su pustile korenje sve do podruma. Mama je lisica s tim njenim izduženim očima, crvenkastom kosom i opasnim glasom, a njen prijatelj ima glavu vuka. To su i dalje oni, samo su dobili nešto lisičije i vučije. Ne plašim ih se, razgovaram normalno sa njima koliko je to moguće, ali hoću da kad okrenem glavu levo-desno i ponovo pogledam u njih sve to prestane i vrate im se njihova lica. Kad zažmurim i opet otvorim oči hoću da nema više lisice i vuka. Mia je unezvereno tumarala okolo na štiklama i dok sam pogledom prešla preko cele sale i zaustavila oči na njoj postala je mala ofucana veverica na štulama i na to sam počela glasno da se smejem. U uglu sam, kao kroz maglu, videla dve spremačice kako sede, puše i gledaju nas, učinilo mi se da nam se podsmehuju, da su im usta ogromna, a da se njihov smeh usporava i ubrzava, usporava i ubrzava, kao na nekom pokvarenom snimku. Počeli smo da povraćamo nezaustavljivo, tako da nismo ni stizali do WC-a. Povraćali smo po crvenim itisonima, izletali napolje i povraćali po popločanim stazicama. Prijatelju političaru je nešto tamno curilo niz nogavicu. Mama se držala za zid i bljuvala u ćošak, u kantu za smeće i pored nje.Utrčala sam u kuhinju, ali tamo nije bilo nikog. Odvukla sam se do recepcije, ali i to mesto je bilo prazno. Kod prijemnog pulta, ka hodniku, staklena vrata su se micala tamo-amo uz ritmični zvuk cviljenja, a sa njima se, kao da se uz taj zvuk podsmehuje, kretao ovamo-onamo i zalepljen plakat: „Centar dečijih odmarališta i oporavilišta gde su deca jedini, najpoželjniji i glavni gosti!“

__________________________________________________________________________

ANDREA POPOV MILETIĆ rođena je 1985. u Novom Sadu. Diplomirala je na katedri za Komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Objavila je zbirku priča ‘Bezazlene crtice’ (2013) i roman “Pioniri maleni, mi smo morska trava” (2019). Osvojila je prvu nagradu 14. West Herzegowina festa u Širokom brijegu (2016). Prozu i književnu kritiku objavljuje u relevantnim zbornicima, internet portalima i časopisima sa prostora bivše Jugoslavije. Priče su joj emitovane na radiju i prevedene na makedonski i albanski jezik.
Roman “Pioniri maleni, mi smo morska trava” doneo joj je nominacije i uže izbore za velike književne nagrade.
Živi i radi u Novom Sadu.

POEZIJA I PROZA SUVREMENIH MAKEDONSKIH AUTORA U PRIJEVODU BORJANE PROŠEV-OLIVER: Kalina Maleska

proza

MRAVI

Skupljam mrvice pokraj sudopera. Pogledavam komadić plavoga neba uramljenog u prozoru. Ugledam kolonu sitnih svijetlih mrava okupljenih oko komadića sira. Uzimam vlažnu krpu, skupljam ih, bacam u sudoper i zaboravljam na njih. Nekoliko minuta kasnije vraćam se u kuhinju, a po mojoj prethodno otvorenoj vrećici čokoladnih kuglica šeću isti sitni svijetli mravi. Zajedno dva nose jednu čokoladnu kuglicu prema lajsni iza koje i nestaju. Nisam znala da iza lajsne postoji rupa, pomislim i ponovo uzimam vlažnu krpu da ih skupim no ovoga puta nekako energičnije nakon čega je perem i puštam vruću vodu.

Sutradan, dok slušam vijesti, vidim hrpicu mrava koji jedu kapljicu meda zaostalu na kuhinjskom stolu. Čim se približim, oni se pokreću u koloni oblika napetog luka i žure prema prostoru između štednjaka i ladica. Dok se pitam kako je moguće da ni jedan nije ostao zalijepljen za med, gotovo cijela kolona nestaje u procijepu. Na vijestima doznajem što se tog dana događalo i munjevito posežem za nožem kojim prepriječavam put zadnjem mravu u koloni. Uspijevam ga nekako uhvatiti i baciti, ovog puta u WC školjku.

Toga dana mi je postalo jasno da se mravi ne predaju tako lako. Kada mi je kapnula kap sirupa za skidanje temperature, s nevjericom sam otkrila da za njih sirup nije otrovan. Naprotiv, nekolicina prehlađenih mrava koji su iskašljavali mrvice kukuruznog kruha, zahvaljujući sirupu postali su otporni na sve mravlje bolesti i alergije i otada se goste ne samo komadićima sira i krušnim mrvicama, već i ostacima kečapa, graška, narančina soka – svime što se može naći u kuhinji koja se nikada ne posprema odmah nakon ručka, nego navečer ili eventualno sljedećeg dana. Kada im se prikradam navečer i naglo palim svijetlo, ljutito okreću glave prema meni i nervozno se raštrkaju na sve strane te nestaju za par sekundi, a ja se pitam koliko li tajnovitih mjesta ima u mojoj kuhinji.

Sprej protiv uboda komaraca upotrijebljen po savjetu susjeda, ne uništava ih, kako mi je bilo rečeno, nego im naprotiv povećava brzinu pa se sada, osim kroz rupu iza lajsne, mogu za tren popeti po zidu i ući kroz procijep vrata smeđih visećih kuhinjskih ormarića, kao i kroz procijep između utikača i pločica. Nije ih ubio ni otrov kupljen po savjetu rođaka , nego ih samo posivio pa se sada skrivaju i na otvorenom uživajući u svojoj mimikriji na sivim pločicama. Već prepoznajem izraz na njihovim licima i mogu ih razlikovati – jedan od njih toliko voli med da se uspijeva provući kroz najčvršće zatvoreni poklopac staklenke, a što ostali i ne pokušavaju činiti. Drugi zna plivati – dok se ostali iz kolone utapaju u vodi kojom ih polijevam, ovaj roni i pri tom gricka komadiće češnjaka neuklonjenog od prethodne večeri.

Ponekad sam toliko umorna da samo stojim i promatram ih kako se penju po fugama između pločica. Jednog dana pala sam u očaj i pozvala pomoć: došao je stručnjak s bocom otrova. Dok je posipavao bijeli otrovni prašak po rubovima radne površine, prokomentirao je nešto u svezi vijesti koje su se čule s mog uključenog televizora, a ja sam odmah vidjela da od tog posla nema koristi – propustio je posipati praškom sve skrivene rupice i procijepe kroz koje su se kretali moji, posivjeli mravi. Budući da je bilo posve jasno da niti ova mjera neće uspjeti, odlučila sam se spasiti od mrava time što ću prodati stan. Dala sam oglas i već razgovarala s nekolicinom zainteresiranih kupaca.

Nekoliko mjeseci kasnije, bez upotrebe (kako se očekivano i pokazalo) neučinkovitog otrova i bez mojih vlažnih krpa, mravi su nestali. Radosno sam koračala stanom i javljala se mojim poznanicima da sam pobijedila mrave. Nekoliko večeri sam ustajala noću i naglo palila svijetlo u kuhinji kako bih ih iznenadila, no prepoznatljive kolone nije bilo. Pogledala sam u teglu meda, no ni ondje nije bilo nijednog. Pustila sam vodu u sudoperu da provjerim hoću li namamiti mrava-plivača, uzalud. Napravila sam si sendvič, iako baš nisam bila gladna pa sam odlomila komadić i ostavila ga pokraj tostera oko kojeg su se znali okupiti. Nakon što sam pogledala vijesti navirila sam se u kuhinju i komadić sendviča kojeg sam ostavila kako bih ih namamila, učinio mi se toliko malen da sam odmah otkinula nove komadiće i rasporedila ih pokraj štednjaka, ladica, sudopera, ispod tanjura, u čaše. Te noći sam nekoliko puta ustajala da provjerim stupice: ni jedan nije u njih uhvatio. Tek u pet sati ujutro ugledala sam mrava koji je imao najnervozniji temperament – inatljivo je pokušavao progurati veći komadić sendviča kroz premali procijep između utikača i pločica. Pomogla sam mu mrveći kruh na sitnije. Mrav – medoljubac me je vukao za kažiprst kako bih mu otvorila poklopac staklenke koji se bio zaglavio jer se duže vremena nije otvarao. Izašla sam mu ususret.

Otad, kada perem suđe, nekoliko mrava se zavlače ispod čaša i približavaju ih sudoperu – mislim da je njihova snaga da pomiču čaše posljedica mog neuspješnog pokušaja da ih zgnječim prstima, a što je samo potaklo razvoj njihovih mišića. Navečer, ako bih zaboravila uključiti alarm, oni se kreću ekranom mog mobitela i pokreću alarm za šest sati; znaju da u to vrijeme ustajem. Kada si radim pizzu, ribaju mi sir, a kada mi se jede salata, peru listove; znaju da su mi ove dvije aktivnosti najomraženije.

Jednog jutra, još uvijek bunovna, slušam vijesti. Čini se da sam prethodne noći zaboravila isključiti televizor. Otvaram oči i pred sobom vidim mrvice kruha velike gotovo poput mene. Pogledam u nebo, a ono više nije plavo; smeđe je i postavljeno nekako nisko. Odjednom preda me pada snježna pahulja velika poput moje glave, a odmah nakon nje i druge. Sniježi sa smeđega neba. Oko mene se sve pokreće. Njihova siva boja me zbunjuje, najprije pomišljam da su posivjeli od straha zbog ovog neobjašnjivog prirodnog fenomena divovskih pahulja koje čudno i teško vonjaju. Zatim shvaćam da ne padaju s neba, već s nečeg koje se proteže preda mnom na velikom crvenom platnu. Na platnu su napisana slova, a ogromna ruka istresa još pahulja. Okrećem se lijevo, desno i ogledavam se u cilindričnim staklima tridesetak puta većih od mene. Aha, tako znači, sada shvaćam! Vješto i brzo izbjegavam smrdljivi otrov i, dok se sjena nekog ogromnog prsta pokreće prema sudoperu, ja sam točno ispod nje, u njezinoj sredini, i brišem u procijep iza lajsne koja je još uvijek nepoznata novim stanarima. Ovih mjeseci oni se muče nositi se s nama, a mi se ne predajemo lako. Novi nas stanari ne mogu pobijediti – ne znaju za rupice u zidu, ni za prostor između utikača i pločica, a kada podižu toster da bi posipali otrov na radnu površinu, ja se hvatam za njegove nogare, uspinjem se na gornji poklopac s kojeg najčešće skočim na vrata ormarića i nestajem između vrata i šarka. Samo ponekad, s vremena na vrijeme padam u meki bijeli otrov – tada kada čujem zvuk vijesti s televizora kojeg novi stanari uključuju na najjače; naime i oni su me s vremenom dobro upoznali.

_________________________________________________________________________

KALINA MALESKA je autorica triju zbirki priča: Недоразбирања („Nesporazumi“, Makedonska knjiga, 1988.), Именување на инсектот („Imenovanje kukca“, Slovo, 2008.) i Мојот непријател Итар Пејо („Moj neprijatelj Itar Pejo“, Ili-Ili, 2016.), romana Бруно и боите (Bruno i boje, Slovo 2006.) i Призраци со срмени нишки („Utvare srebrnih niti“, Slovo, 2014.), drame Случка меѓу настани: Хипатија од Александрија („Događaj između zbivanja: Hipatija iz Aleksandrije, Slovo, 2010.), knjige za djecu Арно ама(„Dobro, ali“, Ili-Ili, 2018.) i književne studije „Oblici moći u suvremenoj književnosti, Ili-Ili 2020.Njezine priče su prevedene na nekoliko jezika. Sudjelovala je na više književnih festivala. Priča “A Different Kind of Weapon”je zastupljena u antologiji Best European Fiction 2018. Maleska predaje englesku književnost na Filološkom fakultetu Blaže Koneski u Skopju. Objavila je znanstvene radove o kniževnosti u domaćim i međunarodnim časopisima. Bavi se književnim prijevodima na makedonski među kojima su: “Život i nazori Tristrama Shandyja” Laurencea Sternea, priče od Ambrosea Biercea, “Čarobnjak iz Oza L. Franka Bauma.

KRATKA PRIČA BEKIMA SEJRANOVIĆA IZ ZBIRKE “SANDALE”, V.B.Z, 2013.

proza

JE L’ TI ROD?

Počinjalo je ljeto 1985. godine, a ja sam završavao osmi razred u O.Š. “Braća Ribar” u Bosanskoj Gradiški. Tu sam pohađao samo posljednju školsku godinu, i, da budem iskren, bila je to jedna od najduljih i najmučnijih godina u mom životu. Prvih sedam školskih godina išao sam u O.Š. “Zaim Mušanović” u Brčkom, i baš kad sam skupio hrabrost da se približim djevojčici u koju sam bio zaljubljen još od trećeg razreda, preselili su me k ocu u Bosansku Gradišku. Toj sam djevojčici tajnim kanalima slao poruke, nezgrapne i iskrene izjave dječačke ljubavi ispisane na komadu papira. Jednom smo čak otišli u kino, doduše s još nekoliko njenih drugarica i mojih drugova, ali nikad se nismo poljubili.
Vidio sam je ponovo nakon više od 25 godina. Izgledala je skoro isto kao i prije, ali ipak sam je jedva prepoznao. Možda jer sam se ja promijenio, razmišljao sam filozofski.
Teško sam se privikavao na novi obiteljski život kod oca i na novu školu i nastavnike, koji su me, uistinu bez ikakva razloga, maltretirali. Shvaćao sam ja da te, kad si negdje novi, svi žele testirati, vidjeti s kim imaju posla, ali bilo je tu i nekih drugih razloga kojih sam postao svjestan tek mnogo kasnije. Najgori je bio nastavnik fizike. Lupao mi je čvoke, vukao me za zulufe, nazivao me klempom, iako je zapravo sam imao klempave uši. Poslije je, u ratu, nastavio maltretirati ljude, samo ovaj put odrasle pogrešnih imena.
Pred kraj osmog razreda obično se ide na ekskurziju o kojoj svi maštaju da će im donijeti prva “prava” ljubavna iskustva, ali naš razred nije išao. Sad se više ne sjećam zašto. Ipak, nas desetak momčića dogovorilo se da ćemo na ljeto, kad nastava završi, otputovati skupa na more. Tada nam se činilo da ćemo zauvijek biti povezani nekom posebnom niti, drugarstvom koje nikad neće izblijedjeti. Sjećam se još uvijek tih lica, ponekih imena i pokušavam zamisliti njihove živote. Najčešće se pitam što im se desilo za vrijeme rata. Nagovarali smo i djevojčice iz našeg razreda da nam se pridruže na putovanju, ali se one, znajući da im roditelji ne bi dopustili, nisu usuđivale ni pitati ih.
Prilika za besplatno ljetovanje iskrsla je u obliku odlaska na Saveznu omladinsku radnu akciju u Savudriju pokraj Umaga. Dogovorili smo se da odemo tamo, jer, kako smo saznali, Savudrija je na moru i moći ćemo se kupati svaki dan. Gradiška je slala brigadu od pedesetak ljudi i nije bilo nimalo lako ubaciti se u tu reprezentaciju, jer velika je čast otići na radnu akciju i pomoći u “izgradnji svoje domovine”. Tužno je kako te riječi danas zvuče patetično i naivno, a ne bi trebale. Protekla desetljeća od nas su napravila cinike, to treba priznati.
Otac je odlazak na radnu akciu (nakon neuspjelog pokušaja da me pošalje u vojnu školu) smatrao još jednom prilikom da se naučim redu, radu i disciplini. Potegnuo je vezu kod komšije Žarka s drugog kata koji je bio neki guzonja u općini. U međuvremenu su moji školski drugovi jedan po jedan odustajali od našeg dogovora. Jedan će radije sa starcima na more, drugi kod bake u Crnu Goru, treći se mora spremati za popravni… tako da sam ostao samo ja. Ni meni se tada više nije išlo, što ću tamo sam i bez drugova, a i kad malo razmisliš, ipak je to mjesec dana rintanja usred ljeta. I ja bih radije na more ili k djedu i majci u Brčko. ali otac nije htio ni da čuje, bilo ga je sramota pred komšijom Žarkom kojeg je bio zamolio za uslugu, a sada neću da idem.
– Pa jesi l’ ti normalan, prvo si navro da hoćeš da ideš i ja ti sredim, a sada, gospodin, neće. Ima da ideš i ne vraćaj se bez udarničke! – grmio je moj stari po stančiću koji je dobio od poduzeća “VP Sava”.
I tako sam otišao na svoju prvu i posljednju radnu akciju. U Savudriji smo bili smješteni u velike vojničke šatore “Kozara”, a uz našu brigadu bile su još tri, i to iz: Virovitice, Grocke i Temerina. Radili smo na iskopavanju rupa za borove mladice. Svaka rupa morala je biti 90 cm duga, 90 cm široka i 90 cm duboka.
Sunce je pržilo po žarkocrvenoj istarskoj zemlji ispod koje je posvuda izvirivalo sivobijelo kamenje, mi smo zamahivali krampovima iznad glava, a harmonikaš Šemso stajao je nasred ledine i svirao nam zatvorenih očiju. Najprije bi svirao borbene, a poslije bi prešao na sevdalinke i narodnjake uz koje se iz nekog razloga bolje kopalo.
Već drugog dana počeli su mi pucati žuljevi na rukama pa sam narednih nekoliko raznosio vodu, što je također bilo prilično naporno.
Sprijateljio sam se s jednim Acom iz Grocke koji je bio nekoliko godina stariji od mene i koji mi je pričao da mu je otac umro od ciroze, majka mu se objesila i da on brine o mlađem bratu. Zaljubio sam se zatim u jednu djevojku iz virovitičke brigade koja se zvala Dunja Puškaš, imala pomalo kose oči, kratku kosu s dugim šiškama koje je tjerala na desnu stranu i napućene usnice. Bili smo skupa nekoliko dana, ljubili smo se u mraku iza logora, u žbunju pored terena za nogomet, hodali držeći se za ruke po plaži, kupali se, sunčali, smijali se jedno drugom bez razloga, gledali se kradom na postrojavanju i dizanju zastave, dogovarali kako ću je posjetiti poslije radne akcije. Pitao sam je da li joj je išta u rodu Ferenc Puškaš, ali ona nikad nije čula za njega. Predložio sam joj da pita svoje roditelje, oni će sigurno znati, ali nju to kao da nije zanimalo.
A zatim mi je jednog dana, poslije večere, rekla da se više ne možemo viđati ne navodeći razlog. Ja sam patio i pokušavao se zaljubiti u neke druge djevojke, ali nije išlo. To nikad ne ide. Ni tada, ni sada.
Kad mi je nedavno izašao roman, bio sam pozvan u Gradsku knjižnicu u Umag na književnu večer. Poslije čitanja ostanem s nekoliko posjetitelja i poznanika, večeramo, pijemo vino, razgovaramo o svemu i svačemu kao što to već biva. Ujutro sam trebao putovati u Ljubljanu, jer i tamo me čekao nastup na jednom festivalu. Bio sam mamuran i neispavan, pomalo sjetan, sijalo je jesenje blago sunce i ja ne planirajući, umjesto prema Kopru i Ljubljani, skrenem lijevo prema Savudriji. Ne prepoznajem krajolik, tek kad vidim jednu borovu šumu pomislim kako sam možda neke od tih stabala i sam zasadio. Pomislim i na Acu iz Grocke i pitam se što li se njim desilo. Je li postao alkoholičar, nacionalist ili se možda objesio? Da li me se sjeća?
I ponovo se u mene zabode oštrica davno iščezle ljubavne boli i opet se pitam: zašto me je Dunja Puškaš ostavila tog ljeta? I da li joj je išta u rodu Mađar Ferenc Puškaš, najveći golgeter svih vremena.

BEKIM SEJRANOVIĆ (1972 – 2020.)