Otac mi je nekoliko godina proveo u Zairu – bilo je to početkom osamdesetih – gdje je konstruirao naponsku mrežu u Kinshasi, dok smo Majka, Kristina i ja ostali doma u Sarajevu. U ljeto 1982. vratio se da nas odvede u Zair na šestotjedne praznike čiji je vrhunac trebao biti safari. Bilo mi je sedamnaest godina. Kristini četiri manje. Nikad nismo bili u inozemstvu pa smo provodili besane noći zamišljajući sve što ćemo doživjeti tog ljeta. Dane sam pak provodio gledajući Svjetsko nogometno prvenstvo i stavio veto na mogućnost da pođem ikamo prije nego što natjecanje završi. Nakon što je Jugoslavija, kao i obično, sramotno ispala odmah na početku, duboko sam se vezao uz talijanski tim. Nekoliko dana prije odlaska navijao sam za Italiju u finalu Svjetskog prvenstva, kada je božanstveno potukla Njemačku s 3:1. Kad je prvenstvo završilo, otputili smo se u Afriku. Prvo smo zastali u Italiji gdje smo trebali, na rimskom aerodromu Fiumicino, uhvatiti let Air Zairea za Kinshasu. Na aerodromu smo otkrili da je let bez objašnjenja odgođen na neodređeno vrijeme. Otac je preuzeo sve – svađao se s predstavnicima Air Zairea; izvukao je naše kovčege; talijanskom pograničnom policajcu pokazao je naše putovnice. Let smo trebali čekati u hotelu u obližnjem gradiću, tako da smo se ukrcali u prepuni autobus. Kristina i ja bili smo nestrpljivi vidjeti kakva to čuda neviđena čekaju u inozemstvu. Ono što smo vidjeli u vožnji nije bilo nimalo impresivno – bezlične zgrade s talijanskim zastavama; po izlozima posteri nacionalnog nogometnog tima, Azzurri. Čak je i veliki i vječni optimist, Otac, obećao da ćemo ići u Rim udaljen pola sata vlakom, i to čim se smjestimo u hotel. Bio je naš vođa u stranome svijetu; otresitim i lošim engleskim razgovarao je sa službenicima na aerodromu; pronašao je autobus i ukrcao nas; promijenio je novac i vadio ga iz svojega malenog novčanika samouvjeren poput čovjeka naviklog na strane valute. Kristina i ja ponosno smo svjedočili njegovim pregovorima o dvije sobe za obitelj Hemon. Bio je upadljivo visok u svojoj azurnoj košulji, namigivao nam savršeno opušten u svim svjetskim pitanjima. A onda su, odjednom, na njegovoj košulji izbile tamne mrlje znoja i počeo je bjesomučno koračati predvorjem. Nestao mu je novčanik. Izjurio je van da provjeri nije li ga ostavio u autobusu, ali taj je već otišao. Grubim engleskim vikao je na recepcionara. Nasumce je ispitivao goste i osoblje koji su ulazili u predvorje. Košulja mu je bila mokra od znoja; vonjao je na neizbježan infarkt. Majka, koja se dotad dosađivala u predvorju i obrtala Rubikovu kocku, pokušavala ga je smiriti. Rekla je, imamo još putovnice; ukrali su nam samo novac. (Dolazili smo iz obećane zemlje socijalizma pa nismo imali kreditnih kartica.) Nekoliko tisuća američkih dolara, s užasom smo shvatili Kristina i ja. Sav novac za odmor. Tako smo se zatekli bez prebite pare, u opskurnom talijanskom gradiću, u nemogućnosti da odemo na jedan dan u Rim, a kamoli na safari u Afriku. Mogućnost da jednostavno dignemo ruke od boravka u inozemstvu i vratimo se u Sarajevo bila je stvarna i strahotna. Hotel je gledao na dugi zid povrh kojega su ružna, sparušena stabla promatrala izgubljene turiste. Otac je visio na hotelskom telefonu i nazivao, obavještavao svoje suradnike u Zairu da smo bez novca zapeli negdje u Italiji nadajući se da će mu oni pomoći da se izvuče iz tog pakla, pdonađe put do Sarajeva, ili pak Zaira. U međuvremenu smo otkrili da je let za Kinshasu otkazan jer je zairski general otegnuo papke, a diktator Mobutu rekvirirao sva tri interkontinentalna mlažnjaka Air Zairea da svoju brojnu svitu dopremi na pogreb. Idući dan Otac je kao opsjednut analizirao svaki trenutak kobnog puta od aerodroma do recepcije, i prisjećao se svakog koraka ne bi li odredio u kojem je trenutku prepredeni lopov napao, ne bi li si tako pomogao identificirati ga. Nakon što je potrošio sve čiste košulje, došao je do zaključka da se krađa dogodila na recepciji i rekonstruirao cijeli niz događaja – Otac je novčanik stavio na pult dok je ispunjavao formulare, a kad se okrenuo da nam namigne, recepcionar ga je brzo sakrio ispod pulta. Posljedično, Otac se smjestio u predvorje i netremice nadzirao recepcionara – zgodnog mladića nevina izgleda – i čekao da pogriješi i tako se oda. Kristina i ja nismo imali nikakvog posla. Slušali smo walkman – mogli smo ga dijeliti jer je imao dva izlaza za slušalice. Pokušali smo u sobi gledati televiziju, ali su i filmovi bili sinhronizirani na talijanski (što nam je, ipak podarilo neprocjenjivi kadar Johna Waynea koji ulazi u salun pun zlikovaca i pozdravlja ih s: Buon giorno). Lutali smo bezimenim gradom, usprkos svemu ushićeni što doživljavamo svijet; osjećao se blag miris Mediterana, kao da je grad na moru; bogatstvo reklama u prodavaonici paste iza ugla; žarko crvenilo rajčica i buka cjenkanja na lokalnoj tržnici; trgovine prepune svega za čime su žudili socijalistički tinejdžeri (rock muzika, traperice, sladoledi); taverne prepune bučnih tipova koji su gledali reprize utakmica Svjetskog prvenstva i uživali u trijumfu. (I ja sam želio ponovno gledati finale, vidjeti Marca Tardellija kako vrišti nakon drugog gola, ali se Kristina pobunila.) Kad se sve zatvorilo zbog popodnevnog odmora, pošli smo za skupinom preplanulih mladih ljudi pretpostavljući da su se uputili na zabavu i završili na potpuno neočekivanoj plaži. Otkrilo se da se gradić zove Ostia i da je stvarno na obali. Vrativši se s pohoda, željni prenijeti dobre vijesti, Kristina i ja Oca smo zatekli kako se znoji kao histerični prasac i bijesno zuri u recepcionara iz udaljenog kuta predvorja – pravi samoproglašeni hotelski detektiv. Čak i nakon nekoliko smjena nije mu uspjelo osumnjičenoga uhvatiti kako išta krade, ni prikupiti ikakve dokaze protiv njega. U našim očima, njegova aura vođe žalosno je svenula. Kad smo objavili da smo otkrili slanu vodu, Majka je konačno odbacila Rubikovu kocku i uzela stvar u svoje ruke. Prvo smo s njom otišli do zlatara iza ugla gdje je, nakon okrutnog cjenkanja, prodala svoju omiljenu ogrlicu. Nakon toga podijelila je novac; iz očitih razloga, Otac tom prilikom nije dobio ni pare. Kristina i ja odmah smo otišli u prodavaonicu ploča koju smo već pročešljali; skupili smo novce i kupili Bowiejevu kazetu Low. Kad smo se vratili s blagom, Majka nas je obavijestila da smo obvezni sudjelovati u večernjoj obiteljskoj šetnji. Još uvijek čuvam tu uspomenu, prepunu mirisa, zvukova i prizora večeri kada su se Hemoni nehajno šetali Lidom, kao na odmoru, roditelji su se držali za ruke, kao zaljubljeni, a djeca su lizala sladoled plaćen obiteljskim zlatom. Usred katastrofe, Hemoni su uspjeli složiti bar tračak instant-radosti. Idući dan Otac nam je rekao da ćemo letjeti u Bruxelles gdje hvatamo večernji let za Kinshasu – generala zakopalo, pa je Mobutu oslobodio avione. Na odlasku iz hotela Otac je posljednji put recepcionaru uputio pogled pun mržnje, no Kristina i ja bili smo nekako čudno žalosni što odlazimo. Na zgradi preko puta hotela strastveni nogometni tifoso razvio je golemu zastavu, modru kao očeva znojem promočena košulja, s natpisom Grazie Azzurri. Dan smo proveli u Bruxellesu, divili se blistavim duty-free shopovima i klinički čistim kupaonicama. Uvečer smo se konačno ukrcali na let za Afriku. Priključeni na walkman, Kristina i ja slušali smo Bowiejev prekrasni album. Dok smo letjeli razdjelnicom dana i noći, s jedne strane vidjela se mrkla tama dok je s druge obzor gorio veličanstvenim plamenom. U Ostiji se nešto probudilo u nama i Low je bio muzička podloga za ono što smo takvi, promijenjeni, proživljavali. Te noći nismo mogli zaspati, samo smo okretali kazetu sve dok baterije nisu iscurile. Cijelim putem do Kinshase Bowie je pjevao: Don’t you wonder sometimes about sound and vision?
ALEKSANDAR HEMON rođen je u Sarajevu 1964. godine. Početak rata u Bosni i Hercegovini zatekao ga je u SAD-u, gdje odlučuje da ostane, te počinje pisati na engleskom jeziku. Do sada je objavio zbirke priča Pitanje Bruna, Ljubav i prepreke, Knjiga mojih života i Moji roditelji: Uvod, te romane Čovjek bez prošlosti, Projekat Lazarus, Kako su nastali Ratovi zombija i Nije ovo tvoje. Dobitnik je Guggenheimove stipendije, “nagrade genijima” koju dodjeljuje zaklada MacArthur. Godine 2017. nagrađen je nagradom američkog PEN-a za usmenu historiju o bosanskohercegovačkim izbjeglicama “How Did You Get Here? Tales of Displacement”.
Preko telefona je svima govorila isto. U pauzama, dok je prste odmarala od okretanja brojeva, puštala je spravu da zvoni, sve dok ne bi izgubila strpljenje, podigla slušalicu i procedila kroz zube: „Vizita je u toku, strpite se!“ Emil je imao strpljenja sa takvim ljudima. Ostavljao bi uvo da leži na slušalici i nakon što bi prekinula vezu. U vreme posete posmatrao je medicinske sestre. Bile su stroge dok su odlučivale koga će pustiti u prostoriju sa bolesnicima. U čekaonici nije bilo ničega osim ljudi, koji bi, kada hodnikom prođe neki mantil, pojurili ka belini koja ih je privlačila poput datog obećanja. „Doktore, misliš li da će sve biti u redu?“, pitao bi onaj koji bi prvi šakom dohvatio rukav. Emil je ćutke stajao ispred vrata odeljenja za intenzivnu negu. Dežurna medicinska sestra je lakirala nokte. Zazvonio je telefon. Podigla je slušalicu i ostavila je pored aparata. Sada je sve bilo kako treba. Sobe su izgledale prazno. Kada je premazala poslednji nokat, ustala je i došla do vrata. Pokušavala je da ih otvori laktom. Dlanove je držala na grudima. Nokti su, u komešanju, dodirivali površinu uniforme. Ličili su na izgaženo crveno voće. „Pa, pomozi mi!“, rekla je nervozno i Emil je odmah prepoznao njen glas. Gurnuo je vrata i ušao u prostoriju. Osetio je miris koji je budio jezu kod većine ljudi. „Šta ti je pacijent?“, pitala je odsečno. „Otac“, odgovorio je, trudeći se da tome ne prida veliki značaj. Spustila je ruke pored tela kao da je prestala da se brani. Pogled joj je omekšao. Znao je da misli da mu je mnogo manje godina nego što ih je zaista imao. „Stani tu“, rekla je i uhvatila ga za ruku. Dlan joj je bio neočekivano topao, a nokat kažiprsta mu se za trenutak zalepio za kožu. „Obuj ovo“, pružila mu je plave navlake za obuću, a onda i gornji deo, u koji je uvukao ruke kao u ludačku košulju. „Veštačko disanje je postupak uspostavljanja i održavanja disanja nakon akutnog zastoja plućne ventilacije. U uslovima narušene funkcije disanja kiseonik ne dolazi do ćelija, što slabi, a potom i potpuno obustavlja njihovu funkciju i dovodi do umiranja ćelija. U takvim uslovima postupkom veštačkog disanja oponaša se prirodno disanje i izbacivanje vazduha iz pluća obezbeđuje organizmu obolelog minimalnu količinu kiseonika u ćelijama potrebnu za njihovo održavanje u životu“, deklamovala je kao recitaciju, a Emil je konstatovao kako ponovo zvuči kao robot. To mu se dopalo. „Nemoj da se uplašiš“, dodala je, a on se trgao protiv svoje volje. Zakoračio je kuda je pokazivala njena ruka. Postavljena nasuprot zelenih zidova, crvenela se kao znak za opasnost. U sobi je bilo pet kreveta. Pogledom je preleteo preko lica iz kojih su izlazili providni pipci kao kod uspavanih predatora koji čekaju sledeću žrtvu. Ostao je da stoji u mestu. Oca nije prepoznao. „Pa, hajde“, rekla je, a on nije mogao da progovori i da joj objasni kako su pogrešili sobu. Spustila mu je dlan na leđa i povela ga u smeru kreveta sa krajnje desne strane. Tek kada se približio postelji, mogao je da razazna očeve crte lica, koje su se gubile u otečenoj mešavini nosa, usta i obraza. „Pričaj s njim“, rekla je i otkrila očevu šaku, koja je ležala kao pregažena životinja. Emil je ostao na istom mestu. „Pa, hajde, uhvati ga za ruku. Sve oni osećaju, čitala sam u novinama.“ Uhvatila je Emilovu šaku i spustila je u očevu, a onda izašla. Pustio je prste da leže kao ptice koje su uginule u gnezdu. „Pričaj s njim“, čuo je ponovo glas, koji je dopirao iz susedne prostorije. Hteo je da vikne: „Neću!“, ali nije rekao ništa, samo je tupo zurio u mašinu koja je disala umesto oca. „Sećaš se…“, izgovorio je nakon duže pauze pa se uplašio od jačine sopstvenog glasa. „Sećaš se“, nastavio je malo tiše, “bila je nedelja kad smo Karlo i ja došli na ručak. Davno je bilo i bilo je leto. Na stolu je ležalo pečeno pile. Govorio si kako si ga pekao ceo dan, a pored njega je ležala zgužvana hartija. Baš onakva u kakvu pakuju pečene piliće u radnjama. Karlo je seo pored prozora pa se kao plavi oblak nadvio nad tom mrtvom živinom. Zario sam viljušku u batak, a ti si mi rekao da samo primitivci koriste escajg dok jedu piletinu. Nijednom ga nisi pogledao. Zurio si u činiju u kojoj je venula salata i pričao o vremenu. Kad nam je u grlu zastalo dovoljno mesa, ustali smo. Rukovali smo se na izlazu.“ Medicinska sestra je stajala oslonjena na vrata. Ispod levog oka visila je mala, crvena mrlja. „Taj Karlo je…“ Zbunilo ga je drhtanje sopstvenog glasa. „Voleo sam ga.“ Kada je izgovorio poslednju reč, osetio je da su mu prsti oživeli. Brzo ih je izvukao iz očeve šake. Na njihovom mestu ostalo je udubljenje kao kad čizmom zgaziš u sneg koji se, topeći se, pomešao sa zemljom. Napravio je dva koraka unazad. Okrenuo se i došao do sestre, koja je i dalje stajala pored vrata. Oslobodila ga je bolničke opreme. „Ja sam Elvira“, rekla je i pružila mu ruku, a on je svoju gurnuo u džep. Bojao se da joj ne prenese ono što mu je ostalo od oca. Napolju ga je sačekalo leto. Sudario se sa nekoliko građana dok konačno nije došao do izlaza na ulicu. Pokušavao je da usta pogodi cigaretom. Uspeo je iz trećeg pokušaja. Iz džepa se začulo „Piensa En Mi“. Noge su mu se tresle od vibracije. „Halo“, izgovorio je u slušalicu. „Emile, vi ste?“, upitao je ženski glas. „Da.“ „Žao mi je, vaš otac je upravo preminuo.“
MILAN ŽIVANOVIĆ rođen je 1982. godine u Kruševcu. Studirao srpsku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 2009. do 2017. radio u e-novinama, od marta 2017. radi u XXZ magazinu gde, između ostalog, uređuje LGBTIQ rubriku.
Kako me samo možeš, ti policajče, uhapsiti, namignuo sam muškarcu u uniformi, kada, pak, ništa ne znaš zašto sam trenutno takav i kakav sam uopće, ako jesam; dalje: nisu ti poznati priroda svijeta, prirodno pravo, odnosi među spolovima, ništa ne znaš o postojanju božjem. Dalje, tu su astronomija, astrologija, nautika i druge nauke. Policajac se počeo pozivati na neke pravilnike i propise, zapravo ne znam šta tačno imaju, ali tvrdio je da su osnovali državu, još prije više godina, da mi to ne može biti nepoznato i da ta država takvo ponašanje neće više trpjeti. Šta bi to, ubjeđivao sam ga, ti imaš revolver, daj i meni jedan da se ogledamo kao ljudi. Policajcu se prijedlog činio neprihvatljivim. Sljedeći korak je bio u tome da sam se obratio prolaznicima, tobože da oni presude šta i kako. Prolaznici su puhnuli kroz nos, brinuli se za sebe i nastavljali put. Takozvani mozak djelovao mi je munjevito, naime nikako nisam htio dopustiti da me odvedu po uputama te države. Udvorički sam upozorio policajca kako mu se iza leđa približavaju neki alkoholičari, a kada se okrenuo, ispod ogrtača sam izvukao flašu i strahovito ga lupio iza vrata. Već sam trčao, koliko su mi dopuštali bolni udovi. Sretao sam ljude koji su se nešto zgražali i žalili, a policajac je opalio iz revolvera. Na sreću, ili je, pak, tako moralo biti, naletio sam na poveliku rijeku i bez oklijevanja jurnuo u nju. Rijeka je bila brza i naročito prljava da se u njoj nije bilo teško sakriti. Tako sam čučao do vrata u vodi među grmljem, drhtao i čak progutao nešto ikre. Pošto mi je bilo dosadno, postavljao sam sebi pitanja je li ikra vlasništvo države ili možda policajca, je li to uopće isto, i smijem li se njom služiti. Bio je povrijeđen moj osjećaj reda i pravednosti, dakle odlučio sam da se što prije uhvatim s državom u koštac.
Lakše je reći nego učiniti. Čim je pao mrak, uspeo sam se iz rijeke i dao se u borbu. Masovno je padao snijeg, što me nije mnogo ometalo. Više me je pogodio gubitak flaše i obojaka. U grmlju sam si odrezao poveliku batinu i uputio se u park kako bih u kakvom gustišu odahnuo i odmorio se. Odsad moram biti oprezan, lukav, bilo mi je jasno. Treba naći ranjivu tačku države, a onda je jednim samim, dobro promišljenim udarcem onesposobiti. Da jednom već bude mir. A u krajnjem slučaju namjeravao sam otputovati u neki drugi kraj, gdje nema države.
U dubini parka sreo sam dvije ženske koje me nisu primijetile. Bile su zauzete tim što su se pipkale po raznim dijelovima tijela, što im je pričinjavalo veliko zadovotjstvo. Sa zanimanjem sam posmatrao njihove udove na mjesečini. Mjesec je sijao snažno i odlučno. Ljubazno sam predložio da im se pridružim. Ženske su me primijetile, nadale dreku i, ruku punih tkanine, udaljile se. To me je rastužilo. Istina da sam bio donekle neuredan, ali još poprilično muževan. Što se tiče spolnosti, nije se moglo požaliti. U ljutnji sam se poslužio sam, a onda sam sebi nemili događaj objasnio time da je ženama policajac rekao kako stvari stoje sa mnom. A na kraju radost prema spolnosti nikako nije prolazila, tako da sam si odlučio potražiti nekoga u tu svrhu.
Ujutro sam se probudio zadovoljan i čio. Ovlašno sam se sjetio ženske s kojom sam se noću zabavljao. Sreli smo se u sporednoj ulici. Čini se da je bila prilično postara, a i inače manjkava. Bio sam odlučan, jer neuredan spolni život zna imati strašne posljedice za psihu individue. Pošto je žena galamila i uopće opirala se, osorno sam je upitao zar se ne boji boga. Odvratila je tako nerazumljivo, mada glasno, da sam joj radije zapušio usta dlanom. Pokušala me je ugristi, ali je imala slabašne zube, koji su se drobili. Sa ženama je muka, podučio sam je. Kad mi je erotika prisjela, otišao sam, a ženska je i dalje ležala, takav sam ljubavni utisak bio ostavio na nju. Došavši u šumu zadrijemao sam pod vedrim nebom.
Glad sam utolio s nešto šumskih životinjica koje su miljele posvuda. I vode, te nepogrešive pojavnosti, bilo je u izobilju. Prva zadaća, dakle, bila je doći do alkohola. A to sam učinio sasvim jednostavno.
Praveći se prosjakom ušao sam u prljavu prigradsku trgovinicu i zamolio domaćicu za čašu vode, jer da mi nije dobro. Čim je ušla u stražnju prostoriju, da bi me posiužila ili, pak, čak pozvala policajce, uzeo sam alkohola koliko sam mogao ponijeti i brzo se udaljio. Žena me nije ganjala, jer je bila stara i bolesna.
Kad sam popio alkohol, išao sam tražiti konfrontacije s državom. Uputio sam se u središte grada, jer sam upravo tamo upoznao policajca.
Poslije nekih događaja, koje sam već zaboravio, naletio sam na grupu mladih ljudi koji su sjedjeli po klupama u zabačenom dijelu inače uređenog i njegovanog nasada. Ljubazno sam se pozanimao znaju li šta i kako u vezi s tom državom. Nisu mi htjeli odgovoriti, nego su se smijali i ponašali se bez poštovanja. Spoznao sam da se radi o narkomanima. Dao im nekoliko temeljnih pouka o svojstvima života, ali su postali još bezobzirniji. Ljutito gledajući sam ih napustio.
Vrana vrani oči ne vadi, ljutnja me je pritično brzo prošla, pa sam pomislio da bi možda bilo bolje kada bih se s državom pogodio: svakom svoje. Obratio sam se najbližem policajcu da posreduje; to nije bio policajac kojeg sam već jednom pretukao, nego mlad čovjek s prvim paperjem iznad usana. Bio je uglađen i dobro odgojen, pozorno je sasiušao moj prijedlog, ali nije dobro shvatio šta želim. Na kraju je zahtijevao moju člansku iskaznicu i zahtjev potkrijepio ličnom značkom. Na moje pitanje je pojasnio da ta predstavlja državni grb. Hitro sam mu je istrgao iz ruku i oštetio je, nagađajući koliko sam time štete pričinio državi. Možda sada prihvati moje uvjete. Potom će zavladati mir na obostrano zadovoljstvo.
Policajca je naravno gubitak strašno pogodio tako da je postao nasilan. Savio mi je ruku i uopće me savladao. Objasnio sam mu da mu to prije nekoliko godina ne bi tako lako uspjelo. Nije se obazirao na objašnjenja i prijetnje, nego me je otjerao u zgradu u kojoj je bilo još više policajaca. Bili su ljuti i postavljali mi pitanja. U svoju obranu sam im naveo nekoliko ontoloških dokaza, što ih je prilično razoružalo. Razgovarali su međusobno da sam takva i takva “ptičica” (navodim doslovno) i da će me odvesti u posebnu ustanovu, gdje po njihovom sudu spadam; i da otamo ovoga puta neću umaći. Prozreo sam sve namjere i jasno mi je bilo da ih moram spriječiti, hoću li da izbjegnem poraz. Bio sam prisiljen uzeti revolver, koji je zaboravljen ležao na stolu, i ustrijeliti ih. Drugim riječima rečeno od države sam bio sve otuđeniji. Velikom spretnošću sam odjurio natrag u šumu, što dalje.
Otad su prošle godine, rekao bih. Ono što se dogodilo u šumi bilo je da sam za nekoliko dana prodro veoma duboko u nju. Poprilično sam se izgrebao i iz rana su mi oticali sokovi. Na alkohol nije bilo moguće ni pomisliti. Debeli sloj inja prekrio mi je lice, a vatru nisam uspio upaliti. Snijeg mi je dosezao do pojasa i preko. Bilo mi je pravo zadovoljstvo kada sam došao do prijatne drvene kuće. Odlučno sam ušao.
Unutra me je dočekao odlučan, kosmat čovjek, koji je tvrdio da je Šumar. Usprkos očitom čuđenju izjavio je da mi u takvim uvjetima nema srca odbiti gostoprimstvo. Pojasnio sam mu pogrešnost njegovog gledišta, da me, naime, proganja država, da sam očajan i bez doma, da sam se zasitio putovanja i volio bih se ustaliti, iz čega slijedi da će mi posuditi polovicu prebivališta, sve dok ne izgradimo još kakvo za mene. Ne pristane li, dodao sam, čovjek je čovjeku vuk.
Šumar je pokazao nerazumijevanje i čak mi zaprijetio karabinom. U neznanju nije slutio da ispod ogrtača skrivam revolver. Tako sam ga ustrijelio da se izvrnuo u sanduk s drvima, gdje se nalazi i danas. Time je bio i kraj moje borbe.
Strašna je moć države. Srećom u tim krajevima je nije moguće uočiti. Veoma sam sam i usamljen. Posvećujem se razmišljanju, a pri tom sastavljam ove zapise. Ostavit ću ih svojoj djeci, kada se budem oženio kakvom ženom.
MART LENÁRDIČ (1963.) skrenuo je pozornost na sebe krajem osamdesetih zbirkom priča “Moje ženske”, za koju je dobio nagradu za najbolji književni prvijenac. Uslijedila je zbirka kratkih proza “Še večji Gatsby” (Još veći Gatsby), 1994., uvrštenje u nekoliko međunarodnih antologija, a potom četvrt stoljeća književne tišine. Ove godine, 2020, objavio je zbirku “divljih, duhovitih, nemilosrdnih priča snažnih poput nokauta” pod naslovom “Boj v požiralniku” (Boj u jednjaku). O sebi, između ostalog, kaže: “Uz skromnu iznimku par priča, ovaj autor nikada nije napisao ništa što je trebalo biti javno objavljeno”
sa slovenskog preveo Josip Osti (za izdanje pod naslovom “Moja ženska”, 1996.)
Ljudi u mom životu, čak i oni najbliži (posebno oni najbliži), tvrde da sam horder. Ne želim da kažem kako ta tvrdnja nije tačna ‒ zato što jeste ‒ ali moram da napomenem da svi ti ljudi, bez izuzetka, tu reč izgovaraju kao da je u pitanju najprljavija među psovkama. Kada je njihove usne oblikuju, mogu da je zamislim, nabreklu i sluzavu, kako gamiže kroz prljavštinu koju njihovi umovi zamišljaju nataloženu u mojoj sobi. Provlači se kroz sve te beskorisne stvari koje sam za života sakupio, krećući se nizom vijugavih tunela u stoletnoj prašini, tunela koji se i dalje šire, i dalje granaju, metastaziraju u umovima koji vape za redom i poretkom. Svakako da u pitanju nije savršeno čista reč ‒ ona nagoveštava prisustvo, jedan koloplet egzistencije, koja, sama po sebi, nema ništa sa čistoćom. Iako su je, uz obavezna kolutanja očiju i coktanja jezikom, neraskidivo vezali za mene kao neku vrstu stigme, meni je ova reč i dalje draga, možda još i više zbog čitave te slike koja me podseća na ljigavce u drečavim bojama koje sam kao dete nosio po džepovima.
Moram se složiti da je Horder više nego podesan naziv za horor film koji obećava veću dozu krvoprolića i odvratnosti, zamrljanih setova i sveopšteg nereda. I zaista, za mene ta reč ima auru B-horor filmova uz koje sam odrastao. Primetio sam da zapravo postoji noviji film sa takvim nazivom, te želim da napomenem da taj, iako ga nisam pogledao, nema nikakve veze sa ovom mojom predstavom. Ja pre svega mislim na filmove iz sedamdesetih i osamdesetih, te krcate setove ispunjene životom, obojene tako čestom kombinacijom zelene, crvene i plave svetlosti. Na sva ta creva i krv bez trunke kompjuterske animacije, koja izgledaju kao da im je mesto u prodavnici slatkiša. Gde je svaki kadar ispunjen raznoraznim tričarijama, đubretom, reklo bi se, koje je svako od tinejdžera nakon gledanja filma neizostavno želeo da poseduje. Sve te stvari su mnogo više od ikonografije ‒ bombonice koje likovi jedu, specifičan nož koji ubica koristi, štikla umrljana krvlju (koju bismo odmah polizali) ‒ sve su to tragovi života. I ta svetla! Toliko magična, upravo zato što nemaju uporište u realnosti, nikakav racionalni izvor, i naizgled nikakvu svrhu. Ona su tu da oboje kapljice znoja na koži dok se nož zariva duboko. Time posledica ubistva nije samo još jedan leš, već taj nož probija opnu jednog magičnog sveta i iz rane potiče duga. Slično je to onoj radosti nakon razbijanja pinjate, trenutak kada shvatimo koliko se stvari može kriti u jednom čoveku, koliko prekrasnih sitnica.
Pretpostavljam da je taj celokupan osećaj bio presudan u formiranju moje odluke da postanem reditelj. Kada gledam unazad, to je pre svega bila težnja da hodam takvim setovima, da gledam kako se pune svim tim dokazima života, da upijam sva ta svetla. Ali vremena su se promenila, filmovi su postali hladni i bezizražajni, svaki drugi izgleda kao da sve posmatramo kroz neki plavičasti, hladni abažur. Setovi su prazni, sve na platnu polako postaje kompjuterski generisana slika. Čak i glumci izgledaju kao da je sav taj život odavno isceđen iz njih. Čitam sve te hvalospeve o realističnoj glumi, ali, pravo da vam kažem, dok ih gledam tako smrknute, drvene i bezizražajne ‒ ja im ništa ne verujem. Većina moderne kinematografije izgleda mi poput mrtvorođenčadi sa kojom, iz nekog neshvatljivog razloga, autori ponosno paradiraju okolo.
Srećom, moji dani na akademiji su bili neorganizovani i prljavi kako čovek samo poželeti može! Svaki film se radio po principu „štap i kanap”, kompjuterski generisana slika nedostupna zajedno sa bilo kakvim budžetom. Ljudi neuki, ali voljni, glumci bez tehnike, ali prepuni emocija koje samo čekaju da izbiju na površinu. Perike od kojih koža vrata svrbi i crveni, jeftina šminka koja se topi pod pretoplim izanđalim reflektorima, predugački kablovi za koje svi bez izuzetka zapinju. Scenografija koja se pozajmljuje od prijatelja i rođaka, izvlači iz podruma, a neretko i dovlači sa otpada. Nikada se nisam osećao više živim nego na tim setovima i nikada nisam bio bliže spoznaji smrti nego kada padne poslednja klapa. Nijednu reč nisam izgovorio sa više bola i tuge od tog oštrog „rez!” koje se zasecalo u moju utrobu poput šila za led jer sam znao da je to naredba (moja, što je bolelo još više) da se svetovi sruše. Dok sam posmatrao te ljude oko sebe kako automatski počinju da gase reflektore, motaju kablove, trpaju đubre u velike plastične kese, svaki put su mi kroz glavu prolazili Štulićevi stihovi:
mnogo ih je i strašno galame
obično razbiju sva ogledala na koja naiđu
da ne ostane ni pomen na ljepotu
Znao sam već tada da ovakvo razmišljanje nikako nije fer. Svi ti ljudi, pogotovo tehnička ekipa koja je po pravilu bila starija (upisivali su akademiju uglavnom radi diplome koja donosi veću platu na televizijama) imali su pregršt svakodnevnih obaveza uprkos kojim su i dalje velikodušno poklanjali vreme realizaciji mojih ideja. Isto tako sam svestan, danas možda više nego tada, kako taj moj osećaj nije imao ništa zajedničko sa tim proročkim stihovima o raspadu jedne države. Ali ipak, moj svet se u tim trenucima raspadao. Možda sam ja krivo srastao sa ostatkom sveta a svi ti ljudi, ne znajući šta čine, sa svakim raspremanjem oduzimali su mi poslednje utočište. Ako ovo čitate, vi koji ste uz mene i vi koji ćete tek doći, prijatelji moji, Graditelji, pustite me da položim glavu na ruševine, da zaspim na setu, da mi snove oboje reflektori i probudite me celuloidnim poljupcem. Ukoliko osetite da nema potrebe (osećaj ne vara i ne dopustite razumu da vas razuveri), nemojte me ni buditi.
Uprkos ovakvom fatalističkom pogledu na stvari, skoro svaki deo tih setova uspeo sam da zadržim, da sačuvam. Gomilao sam ih gde stignem. Pokušavao sam da ih grupišem, ali sam se u isto vreme trudio da nijedna stvar ne pronađe svoje pravo mesto. Bilo bi to nešto poput opraštanja, poput spomenika tvrdog i hladnog na dodir. Ovako, to moje izbegavanje da odredim mesto svim tim stvarima im daje slobodu da lutaju, poput utvara koje me okružuju dok spavam, daju mi snage da još uvek sanjam snove koji odlažu, ako ne smrt, onda zaborav.
Kako to obično biva kada dete ispoljava neke nepoželjne karakterne crte, roditelji se brže-bolje upuste u razglabanje na koga se ono metnulo. U slučaju mog horderstva, presuda je bila brza i neumoljiva ‒ krivac je baka. Čini mi se da ta žena nikada u životu ništa nije bacila. Ona je više čuvala nego sakupljala, mada se i ja više osećam kao čuvar nego kao sakupljač. Mislim da je u osnovi isto. Prisvojimo neku stvar zato što nas gane, zato što se identifikujemo sa njom, što znači da je ona na neki način već naša. Ali uvek se neumitno postavi pitanje ‒ zašto je čuvamo? Moram da priznam, to pitanje beskorisnosti, iako su ga uglavnom potezali glasnogovornici reda u mom okruženju, dugo je mučilo i mene. Sećam se, kao mali sam se često pitao zbog čega baka tako uporno čuva sve te stvari, prevashodno veliki broj porcelanskih figurica koje su se godinama lomile kako su se njene ruke izrazitije tresle. Prilično je banalno to izgledalo, posebno za vreme njenih „velikih prolećnih spremanja”. Toliko je vremena bilo potrebno da se sve te figurice premeste sa polica kako bi se uklonila prašina ‒ prekrivale su svaku fotelju, svaki kauč, pa i delove poda tako da se nigde nije moglo sesti ‒ i skoro uvek bi u procesu barem jedna bila razbijena i njene krhotine bez razmišljanja vraćene na mesto koje kao da im, prema nekom tajnom zakonu, pripada. Dugo sam razmišljao o tim figuricama da bi mi na kraju odgovor pružile igračke za koje sam mislio, naivno, da pripadaju isključivo meni.
Sećam se velikog broja igračkica iz kinder jaja koje su bile poređane na komodi pored starog televizora. Čitava vojska nilskih konja, kornjača, kokoški, krokodila, lavova… Lavovi su bili neki izviđači, to se sećam, nilski konji su, čini mi se, bili u šoubiznisu, za kokoške i kornjače se više ni ne sećam a imam osećaj da je bilo i drugih koje sam zaboravio. I dalje ponekad kupim kinder jaje u potrazi za prošlošću, grozničavo ga odmotavam sa nadom da ću u središtu ugledati poznato lice. Uvek me iz tog plastičnog žutog oklopa pogleda besmisao, samo igračkica, ali i dalje to radim. Kada napustimo potragu, lice koje sanjamo krivi se u grimasi i počinje da nas pohodi u košmarima. Kinder jaja koja unapred reklamiraju šta se u njima nalazi čine me veoma tužnim. Kada ubijemo sve tajne na ovom svetu, šta ćemo onda?
Naime, u tim igračkicama iz kinder jaja u bakinom stanu sam možda po prvi put primetio nešto tajnovito. Igrao sam se njima bez prestanka, i baka je zahtevala da ih uvek lepo poređam nazad na policu. Iako sam to (pomalo bezvoljno, priznajem) radio, ubrzo sam shvatio da ih ona ređa ponovo kada ja odem kući. To saznanje me je prvo malo naljutilo (zašto ih ja ređam ako će ona posle da ih pomera?), ali me je ubrzo zaintrigiralo i rasplamsalo moju dečju maštu. Šta ako baka zna nešto što ja ne znam? Šta ako svaka od tih figurica zaista ima svoje mesto na toj komodi, ako je u pitanju neki tajni kod, neka vrsta komunikacije sa jednim drugim svetom, zasigurno čarobnim, iako potiče iz kinder jaja? Premda je moje uzbuđenje naraslo van svih proporcija, nikada je nisam pitao o čemu se radi, verovatno sam već tada naslutio da tajnu treba ostaviti da sazri, ne uznemiravati je dok nije spremna da se sama ukaže.
Naravno, posle sam imao dosta prilika da posumnjam u postojanje bilo kakve tajne komunikacije u bakinom ređanju igračaka. Kako su godine prolazile, sve sam više sumnjao. U nekoliko situacija pomislio sam i kako je jadna baka skrenula. Vikendica koju smo imali u Kamenici, velika dvospratna kuća sa dvorištem i voćnjakom, u sebi je krila izobilje igračaka koje su se protezale sigurno nekoliko generacija unazad. Baka ih je održavala sa jednakom predanošću kao što je održavala porcelanske figurice u njenom stanu u gradu. Bio je tu veliki broj starih lutaka koje su, nagrižene vremenom i vlagom, izgledale poprilično jezivo. Ali mnogo jeziviji bio je sam raspored nekih igračaka.
Sećam se jedne večeri kada sam pio sa prijateljem u dvorištu ispred kuće. Baka je uvek nešto novo pokušavala da zasadi, i ograđeni deo zemlje bio je ispunjen zabijenim granama drveća na koje su se mladice oslanjale. Na vrh jedne od tih grana bila je nabijena gumena glava crvenog Teletabisa. Još uvek se jasno sećam te igračke, imala je gumeno telo u jednom komadu gde se samo glava mogla odvojiti tako što se izvuče uz jedno glasno pop! Ne znam čija je to bila igračka, sumnjam da je bila moja. Ne pokušavam da se izvučem, već znam da sam u životu samo jednom pogledao epizodu Teletabisa i da me je istraumirala više od bilo kog horor filma kasnije. U svakom slučaju, ja sam se na tu glavu prilično navikao, ali je prijatelju, što smo više pili, izgledala sve jezivije. Konačno smo dostigli taj nivo alkohola u krvi kada je glava Teletabisa nabijena na kolac reinkarnacija sotone lično. Svukli smo glavu sa grane i pokušali da je zapalimo. Pokazalo se da to veoma dugo traje i izuzetno smrdi, tako da smo je na kraju šutirali po dvorištu sve dok nismo shvatili da još uvek ima alkohola koji treba popiti do jutra.
Baka je sutradan pronašla glavu na podu ispred vrata, izgaženu i skoro u potpunosti crnu od plamena. Pokušala je da je opere i očisti, prilično bezuspešno. Zatim ju je vratila na njeno mesto. Nije pričala sa mnom ceo dan. Iako je kroz moj tinejdžerski um kružila rečenica „Pa to je samo jebena glava Teletabisa”, u mom dečjem srcu se tada začela mešavina vere i strahopoštovanja koja će dugo godina ležati usnula i u smrti se probuditi.
Godine su prolazile, u međuvremenu sam doneo verovatno najgluplju odluku u svom životu, da prestanem da se igram, igračkice iz kinder jaja polako su nestale, zagubile se. Pomislio sam da je sve to bilo deo igre koju je baka igrala sa svojim unukom. Na glavu Teletabisa sam zaboravio, kao i na mnoge druge bitne stvari. Jedini preživeli iz kolekcije kinder jaja bio je nilski konj, plave kože, obučen u neki krem mantil. Bio je u pozi malo pognutoj, kao da traži pogledom nešto što mu je ispalo na pod. Sa njim u paru stojala je plastična lutka malog dečaka, nekih sedam centimetara viša. Ono što je u čitavoj priči bilo zabrinjavajuće jeste da je dečak bio potpuno nag (odelce se verovatno vremenom izgubilo) i odmah iza nilskog konja, prednjim delom (pišom) oslonjem o njegovu malko nagnutu figuru. Sa godinama sam zaboravio na oprez sa kojim treba pristupiti tajni, te sam otvoreno pitao baku šta predstavljaju te figurice. Pogledala je prema dvojcu u toj prilično skarednoj pozi koji se nalazio na drugoj komodi, odmah do vrata sobe, i bez ustezanja rekla da su to Kurta i Murta. Pre nego što sam uspeo da pronađem adekvatnu reakciju na činjenicu da se goli dečak zove Kurta (mada je moglo da bude i obrnuto ali poza je u mojoj glavi već tako rasporedila imena), baka je nastavila rekavši da oni čuvaju stan. Zatim se ispravila ‒ ne, oni čuvaju nju, pored njih niko ne može da uđe u stan i da joj naudi. Tada sam to sebi objasnio kao način na koji se baka nosi sa svojim iracionalnim strahom da će neki lopov ući kroz terasu na drugom spratu. („Ne bojim se ja da će mi nešto ukrasti, ovde nema šta da se ukrade”, govorila je, „nego se bojim da će me tući kada ne nađu pare, a ja ne mogu da podnesem bol”.)
Baki je voda došla do pluća po drugi put. Podmuklo i neprimetno, poput podzemnih voda koje nabujaju i odaju se smradom svojim tek blizu površine. Ipak, i ovaj put bi najgore bilo odloženo, bila je već u kolima hitne pomoći za kamenički institut gde su i prošli put uspeli da joj ispumpaju vodu iz organizma. Ali taj strah od bola, koji je kod nje imao čvrstu vezu sa bolnicama, narastao je u njoj tokom te vožnje i rezultirao šlogom. Voda je odstranjena, baka je vraćena kući, ali počela je da luta, da se gubi, često nesvesna svog okruženja, ponekad čak nesposobna da prepozna moje ili lice moga oca. U jednoj od takvih situacija, kada me je uplašeno posmatrala kao stranca (možda kao lopova koji se konačno uvukao kroz terasu na drugom spratu), skrenuo sam pogled i video ‒ Kurta je nestao. Ostao je samo nilski konj Murta, pognut, isuviše zauzet traganjem za nečim što je odavno izgubio da bi bio u stanju bilo koga da zaštiti. Izbezumljen, dao sam se u potragu. Pronašao sam ga duboko u jednom od ormara, zatvorenog u kutiju sa koncima, iglama i dugmadima. Vratio sam ga na mesto i tandem Kurta-Murta opet je bio kompletan. Baka me je pogledala, prepoznala, i pitala da li je vreme za lekove ili za ručak.
Od tada sam svaku posetu započinjao tako što bih proverio da li su Kurta i Murta na svojim položajima. Kurta je jednog dana nestao po drugi put. Ceo sam stan prevrnuo i nigde nisam uspeo da ga pronađem. Baka je umrla nekoliko dana kasnije.
Nikada nisam prestao da se pitam, misleći o toj kutiji u kojoj je bio zatvoren prvi put, da li ga se baka svesno otarasila? Da li čuvar može da postane zatvorenik, osuđen da tavori u svetu u kojem više ne želi da obitava?
Jedno vreme bakin stan je stajao netaknut, zahvaljujući verovanju da je duša pokojnice prisutna još četrdeset dana nakon smrti i da ne treba ništa dirati kako bi mogla da se orijentiše pre nego što pređe u drugi svet. Ja nisam siguran da li verujem u to ili ne, ali sam bio zahvalan tom verovanju koje je odlagalo suočavanje sa svim tim stvarima, posebno sa tim mnoštvom slomljenih porcelanskih figurica. Znao sam da će biti veoma teško ubediti roditelje da ih sve zadržimo, pogotovo sa mojom dijagnozom hordera. Ali furiozni tempo modernog života jači je od verovanja koje je staro, umorno, i istrošeno ‒ nije bilo novca za plaćanje računa za još jedan stan, trebalo ga je izdati što pre, a kako bi se izdao prvo ga je trebalo isprazniti i renovirati. Ušli smo u stan pre isteka tih četrdeset dana.
Napravio sam pogodno tle da predstavim gubitak svih tih stvari kao neku vrstu kletve koja se rodila iz nepoštovanja običaja, ali istina je da nisam ni prstom mrdnuo da sprečim taj gubitak, da sam zanemario svoju dužnostčuvara. U periodu bakine smrti izgubio sam još jednu ženu u svom životu. Nije da sam izbegavao da pričam o tome, stvar sa slomljenim pričama je jednostavno takva ‒ treba se oprezno kretati ka njihovom središtu duž razgranatih pukotina, kako tlo pod našim nogama ne bi popustilo pre nego što uspemo da ih ispričamo.
***
Stojim u veoma uskom i prilično kratkom hodniku. Suprotno užasavajućem osećaju koji većina ljudi u ova moderna vremena deli, praznina nije beskonačna. Ona nije kao, na primer, vasiona ili poljubac devojke zlatnog srca. Ona je beskonačan lavirint skučenih kutaka unutar ljudi, kutaka koji se šire i duže, vijugaju, ali nikada zaista ne rastu, skraćujući putovanje, produžavajući agoniju, skrivajući izlaz. Finalno ishodište gde duša ispušta ropac.
U hodniku se nalazi dvoje vrata (barem toliko vidim u ovom trenutku), po jedna sa svake strane. Zatvaraju se toliko hitro, da uspevam da uhvatim samo senku njihovih gestova izlaska. Jedna me napušta zato što je prestala da me voli, druga umire zato što ne može doveka da živi uz mene. Ne znam na koju stranu da krenem, vreme umire. Vrata sa obe strane se zatvaraju uz tresak, podom pod mojim nogama šire se pukotine kao nepreglednim ledom (potpuna tama u kojoj ostajem stvara iluziju beskonačnosti dok je duša stešnjena u kavezu), ne smem ni korak da načinim kako ne bih propao.
Napregnutih čula, umrtvljenog tela, osetim u ne-vazduhu miris spaljene gume. U tami se čuje glasno pop!, zatim tiše, ali uporno, približavanje. Pop, pop, pop. Glavu crvenog Teletabisa počinjem da raspoznajem u mraku. Nisu mi se oči navikle, ona sija nekim fluorescentnim sjajem, kao da je bila u kontaktu sa nekom toksičnom supstancom (setim se da smo prijatelj i ja takođe pišali po njoj one večeri). Skakuće ka meni, u sve kraćim lukovima, pukotine se šire pod mojim nogama. Glava se na kraju zaustavi, uperi oči u moje, perifernim vidom opazim kako se bezglavo truplo polako gega za njom.
„Čime ovo pišeš?”, pita glava.
Znam na šta misli, ali bojim se da progovorim. Bojim se da će odjek mojih reči u ovom hodniku samo dodatno proširiti pukotine, mada osećam kako se tlo trese pod sporim, tromim i teškim koracima bezglavog trupla. Pomislim kako će tačni odgovori možda zaustaviti truplo, kao što je lukavošću moguće zaustaviti aktivirane zamke u grobnicama drevnih Faraona, te odlučujem da pustim glas.
„Hemijskom koju sam pronašao u bakinom stanu.”
„I radi nakon svih tih godina?”
„Zamenio sam uložak.”
„Veoma si snalažljiv.”
Počinjem da mislim kako me ova spaljena, izgažena, popišana glava zajebava. Ali truplo je sve bliže, tako da dajem odgovor i na sledeće pitanje, pre nego što je postavljeno.
„Pišem sve u jedan od starih rokovnika iz banke u kojoj je radila.”
„Lepo, bogami.”, glava nastavlja da provocira, „Koliko puta do sada si to pokušao? Pažjiv odabir sveske, pažljiv odabir olovke. Ha, ha, ha, odabir. Kao lešinar koji otkida deo mrtvog tkiva. Knjiški moljac koji je uobrazio da je nekromanser. Uh, izvinjavam se. Ti preferiraš izraz graditelj, sve sa velikim G, ukoliko ne grešim? Prijatelji moji, Graditelji. Ha, ha, ha. Vi koji ćete tek doći. Ha, ha, ha.”
Prvi impuls koji sam dobio bio je da šutnem tu glavudžu, da je ponovo spalim makar me dim i smrad ugušili, da se, na kraju krajeva, ponovo po njoj ispišam. Jer, da, ja sebe smatram Graditeljem. Smatram da je bitno tle na kojem se posadi priča, da je bitan alat za njeno uzgajanje. Nisu to ukrasi. A ta glavudža sada sve to ismeva.
„I, koliko njih si uspeo da uzgojiš? Ne znam, možda to stvarno funkcioniše. Možda si i mene vratio iz mrtvih. A možda je sve ovo jedna potpuna fantazija? Nisu li to sve knjige koje si tako pohlepno nagomilao u sobi? Nije li to bio početak tvog horderstva? Nisi li se u knjige zatvarao, bežao, skrivao od života? Ah, da, zaboravih ‒ ti se ne slažeš sa tvrdnjom da utočišta, koja tako uporno tražiš, nužno vode ka izolaciji i životu usamljenika. Ali zar sada nisi sam? Zar te nije napustila? Nisu li te obe napustile? Ali ti se i dalje ne slažeš da je umetnost eskapistička. Spreman si da priznaš da ona to može da bude i da danas, nažalost jelte, ona u najvećoj meri to i jeste, ali ostaješ kod toga da je to i dalje stvar percepcije pojedinca. Dugo ti je trebalo, možda taman dovoljno da te obe napuste, ali ti si na kraju shvatio da literatura ne mora biti beg, da je, štaviše, mnogo efikasnija kao putokaz kroz život. Zato si počeo da dovlačiš što više knjiga, čekajući da ti pokažu, da ti šapnu, kuda, za ime božje, kuda da kreneš! Ha, ha, ha! I tako si sve te stvari drage bake, koje si se zakleo da ćeš sačuvati, bez razmišljanja bacao kako bi se što pre vratio tim knjigama. Bacao si ih sa olakšanjem, kao da se oslobađaš užasnog tereta, kao da je njihova težina krivac za to uporno krckanje, grananje pukotina i neminovno propadanje. Naravno, porcelanske figurice se nisi usuđivao da diraš, njih je tatica na kraju pobacao kada je video da ih u potpunosti zanemaruješ. Budalica, nije uvideo da ih se plašiš, ti svoje emocije tako dobro kriješ, i sada je krv na taticinim rukama! Ha, ha, ha! Pizdice manipulatorska! I šta se desilo kada si na kraju osmotrio ogoljen stan? Shvatio si da je i jedno od poslednjih utočišta otišlo dođavola. Reklo je ʽpa-paʼ! Ne, u stvari, ti si viknuo ʽrezʼ! Ha, ha, ha! Jel’ i dalje osećaš šilo za led u trbuščiću, kako rovari po stomačiću? Svi normalni će reći nož, ali ti si u tvojoj priči ʽuzgojioʼ šilo za led, da ne kažemo da si ga preuzeo iz dragih slešera iz sedamdesetih i osamdesetih, tih setova ispunjenih životom! Da li si osetio radost kada se bakica raspala kao pinjata, da li je istekla duga, da li su na pod popadale sve te prekrasne sitnice? Oh, pa koliko sam glupa! Naravno da jesu, i sada ćeš ti da ih posadiš u priču, da ih uzgojiš, da bakicu vratiš u život! Dame i gospodo, knjiški moljac sa gradilišta, Viktor Frankenštajn! I sve te knjige kojima si zatrpao sobu pomoći će ti, uputiće te, klasici književnosti će oživeti, uzeti te za ručicu i povesti u pravom smeru! Samo prvo moraš da poradiš na organizaciji, davno si počeo da ih slažeš po podu u nedostatku prostora, od njih ne mogu više ni vrata da se zatvore, kroz sobu maltene ne može ni da se prolazi, sve to previše liči na zatvor, na svinjac, kako bi rekli tvoji roditelji, koji su te na kraju naterali da kupiš police. I zaista, eno ih, mesecima stoje neotpakovane, skupljaju prašinu u predsoblju, sve je spremno, jedino ti nisi! Šta te sprečava da ih montiraš? Ne brini, svi znaju da ti nisi zaista graditelj, barem ne onakav kakvog mogu sresti na gradilištu, tatica će i to uraditi za tebe. Montiraće ih njegovim krvavim ručicama, isečenim krhotinama zauvek izgubljenih porcelanskih figurica! Ha, ha, ha! Ali i dalje, nešto te sprečava. Šta to? Gukni, golube! I sam znaš da ne treba postaviti citat na početku priče, sputiti ga na to plodno tle, ako taj citat do njenog kraja neće opaliti! Ha, ha, ha!”
Tako je govorila Glavudža. Sva se naduvala i ugrabila to veliko „G”. Brbljala kao navijena, sve dok nisam iz vida izgubio bezglavo truplo. Kasno sam to shvatio. Već sam u tom kalupu crvene gume. Glavudža se osmehne i skoči ka mom licu. Čuje se glasno pop! Obložen gumom, gušim se. Smrdi na sve što je izgubljeno.
***
Dok sedim za stolom u svojoj sobi i ovo pišem, iza mojih leđa nalazi se prepreka na koju je Glavudža aludirala. U pitanju je ormar. To je razlog zašto još uvek nismo montirali police. Naime, taj ormar je toliko star i trošan, da ga je nemoguće pomeriti ‒ odmah bi se raspao. To ne bi bio problem da se nalazi do zida, tada bismo znali gde tačno montirati police da sve to „lepo uklopimo” (reči, ujedno i zahtev mojih roditelja, predanih čuvara reda i poretka u ovom stanu, možda i čitavom univerzumu). Problem je što se taj ormar nalazi skoro u centru sobe. Jedino rešenje je da ga rastavimo, to jest u stanju u kakvom je, da ga izlomimo, izbacimo, kupimo drugi i tek onda sve to lepo uklopimo.
Iako znam da je prisutan u sobi od mog rođenja, ne znam odgovor na pitanje kako se stvorio tu gde jeste, to jest skoro u samom centru sobe. Ne mogu da objasnim, ali osećam da se on jeste tu upravo stvorio, iznikao iz trošnog parketa poput kule Vavilonske. Uzdizao se, fioku po fioku, pregradu po pregradu, kako sam ga punio stvarima koje sam od nje dobio, od nje ukrao, sa njom sakupio. Napustila me je, ali ja nisam napustio mesto na kojem smo se voleli. Naši jezici postali su nerazumljivi jedno drugom, ali Vavilon nije pao. Zbog toga bi svaki pokušaj pomeranja rezultirao rušenjem. Zbog toga je čin razaranja kule nedopustiv. Ipak, nešto se mora desiti. Približava se jubilej, puna godina otkako je otišla, a jubileji su po prirodi stvari vreme nekakvog prevrata, kada novo svrgava staro, najčešće sunovrata. Zanimljivo je to, ova zbirka počinje takvim individualnim jubilejem, a završava se jednim opštim, kao da se pukotine granaju našim životima od jednog jubileja do drugog, kada tle konačno puca pod našim nogama.
Naravno, zagovornici reda odbacuju poslednji pasus kao najobičniju, zamarajuću tiradu. Ako mi je toliko stalo do svog tog beskorisnog đubreta (čija je, po njima, jedina sentimentalna vrednost da me svaki pogled na te stvari ispunjava bolom), mogu ih jednostavno izvaditi, baciti ormar, zatim ih lepo posložiti u novi. Ali metodično poslagane na nepoznatom terenu, jalovom tlu, postale bi beživotne poput kosturnice, suve kao smrt. Ovako, posejane unutra ko zna kada, nedirnute svo ovo vreme, one, verujem, još uvek mogu da izniknu, procvetaju, sačuvaju naš svet od propadanja i zaborava. Jer ja znam da Glavudža nije bila u pravu.
Bio sam zaljubljen u jednu devojku iz razreda skoro čitavu srednju školu. Od svih stvari koje bi u takvoj situaciji mogao da priželjkuje jedan pubertetlija (pogotovo zakasneli, kao što sam ja bio), ja sam najviše priželjkivao da mi nešto pokloni. Ništa veliko, čak ni ne kao poklon, više kao neki beznačajan gest da mi na dlan položi bilo kakvu sitnicu koju bih mogao da čuvam. Tada mi taj moj poriv nije bio sasvim jasan, ali danas ga savršeno shvatam ‒ iz takve jedne sitnice, prekrasne sitnice, mogao bi izrasti čitav jedan svet, večan i neuništiv.
Kažem da danas savršeno shvatam, ali sam za odgovorom posegao još dalje, u period osnovne škole. Razum je nemoćan pred osećajima i emocijama, te se u traženju odgovora uvek treba kretati ka detinjstvu. Naime, na samom početku osnovne škole, kada još nije započeo u potpunosti jalov proces memorisanja svih mogućih vrsta nepotrebnih informacija, na jednom času pravili smo životinje od žireva. Oni su obično bili truplo i glava (kod maštovitije dece i mnogo toga drugog), dok smo čačkalice zabadali kao ruke, noge, i vratove koji ih povezuju. Ja sam napravio žirafu. Sa ove distance, kada razmislim, možda mi je bila potrebna životinja sa najdužim vratom koja će moći da sagleda tu kulu koje se sada uzdiže preda mnom. Učiteljica nam je rekla da ponesemo životinje kući i da pazimo na njih, da vodimo računa da ne budu gladne. Znam da je cilj tog zadatka bio da se razvija dečja mašta, ali ja sam svaki dan savesno pred svojom žirafom ostavljao jednu otpakovanu bombonu od jagode. Svaki put kada bih se vratio da proverim, bombone više ne bi bilo. Moja žirafa je bila živa. Ne sećam se tačno kada je otišla, ali siguran sam da se osamostalila i odlučila da se pridruži ostalim životinjama od žireva u njihovom svetu, koji smo mi, deca, podigli, izgradili.
Taman pre nego što je trebalo da počne renoviranje bakinog stana, shvatili smo da smo potpuno zaboravili da ispraznimo unutrašnjost ormara. Ono što me je dočekalo tamo u potpunosti me je zaprepastilo. Od kako znam za sebe, baka je uvek nosila iscepane trenerke, rupičaste džempere, patike odvaljenog đona. Ništa nije bacala, uporno je krpila, rupu za rupom. S obzirom da je veliki deo penzije izdvajala za moj džeparac i konstantno štedela kako bi mi davala i mimo „ugovorene” sume, bio sam uveren da štedi na sebi i zato ne kupuje novu garderobu. To je donekle i bila istina, ali moje uverenje da nema šta da nosi bilo je u potpunosti pogrešno. Ti ormari bili su prepuni garderobe, skupocene i skoro u potpunosti neiznošene. Suknje, bluze, kaputi, bunde ‒ sve to je godinama stajalo zatvoreno, pažljivo čuvano od zuba vremena pomoću kesica lavande po džepovima. Zahvaljujući šetnjama mojim detinjstvom, nisam morao ni da se zapitam zašto je sve to pažljivo čuvala a da nijedanput nije obukla ‒ osetio sam da je ona kroz sve te stvari i dalje tu, da je njen svet mladosti pustio korenje svugde po ovom stanu, da je jednako učauren u toj odeći kao i u krhotinama porcelanskih figurica, i da može da nastavi sa postojanjem iako je ona otišla. U tom trenutku mi je sve postalo jasno, sve što sam godinama sakupljao dobilo je smisao, posebno unutrašnjost ormara Vavilonskog. Ti i ja, ljubavi, mi delimo jedan svet, on je samo naš, iz nas je izrastao poput tog Vavilona u centru moje sobe, i ja ga neću napustiti dok se ne uverim da može da opstane i kada oboje odemo svojim putem. Dok se ne uverim da će nastaviti da živi, da će biti utočište, ali ne za mene, ni za tebe, ljubavi, nego za sve putnike namernike željne pejzaža ljubavi, za oči koje ove reči čitaju, za usne koje ove reči odsutno mrmljaju, za uši koje ove reči slušaju. Oni koji ga budu pohodili održavaće ga živim, narastaće kroz njih u večnost, kroz generacije se kretati ka besmrtnosti.
Dugo sam razmišljao šta da radim sa bakinom mladosti, nikako nisam mogao svu tu odeću da prenesem u naš stan, ormari su nam već prepuni, a u podrumu će sve to neizostavno propasti. Setio sam se žene koja radi kao kostimograf u pozorištu, pozvao je i zamolio da uzme te stvari u fundus. Ponadao sam se kako bi glumci, koristeći ih kao kostime, mogli taj svet održavati živim. Odmah sam shvatio koliko sam se zajebao. Da bi jedan svet opstao, potrebno je nad njim zaista plakati.
Okrenuo sam Glavudžu i ugledao majku kako oprezno sklanja bombonu od jagode ispred moje žirafe. Oči moje su pustinja. Preostale priče pred nama, razvejani pogledi.
STRAHINJA MLAĐENOVIĆ rođen je u Novom Sadu 1991. godine. Završio je jezičku gimnaziju u Sremskim Karlovcima, zatim osnovne i master studije multimedijalne režije na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Za master rad je napisao i režirao dugometražni igrani film Ona je živa. U toku studija je režirao pet kratkometražnih filmova, među kojima su adaptacije pripovetki Danila Kiša i F.M. Dostojevskog, dve celovečernje predstave i dve radio drame, adaptacije priča Gorana Petrovića i Mike Antića. Nakon završenih studija je radio dokumentarne i igrane filmove na Kosovu i Metohiji, kao i predstave i kratke filmove u Ljubljani. Objavio je roman LOCUS AMOENUS ili Priča o dečkonji i devojčurku (Matica srpska, 2019).
Motala se oko nogu nestrpljivih studenata koji su u velikom hodniku prvog sprata zgrade fakulteta očekivali moj dolazak. Bila je prilično čista, bijela i odvratna na način na koji to samo mačke uspijevaju da budu: jezikom je dosezala do krajnjih tačaka dobrog ukusa. Higijena, neko bi rekao. Nezahvalni kolegij fluidne mehanike bio je moje prokletstvo. Formule sam, naravno, napamet znao – sanjao sam ih; nikakvo čudo što tako brzo postadoh i doktor nauka. Doktor Mirzet Hasić, redovni profesor, harmonija za uši. Tek kad dobiješ titulu, stekneš i znanje, a ne obratno – kako mnogi pogrešno misle. E sad, valja prenijeti to što znam o gasovima i tekućinama i novim naraštajima. Kako? Uspio sam sve strpati u svoju glavu, ali kako strpati u tuđu? Bio sam nervozan, moram priznati, tog prvog dana nove školske godine. Univerzitetska mačka se motala po hodniku, ali je niko nije primjećivao osim mene. „Preživjela je ljeto“, pomislio sam dok sam se približavao učionici. Predavanje sam započeo pitanjem: Šta su fluidi? Odgovor nisam dobio. Bio sam zaprepašten. Preda mnom su se prostirala lica tridesetak studenata druge godine, od kojih nijedan nije znao definiciju pojma koji je činio jednu polovinu naziva predmeta. Nisam se ni usudio upitati šta je mehanika. Kući sam došao izmoren od ponavljanja kompletnog gradiva fizike iz srednje škole. Narednih pet godina sam tako dolazio kući. Bilo je tu i djece u međuvremenu, motali su mi se oko nogu dok sam gledao dnevnik u večernjim satima. Žena je bila vrijedna i lijepa. Pobrinuo sam se da zna šta su fluidi. Odmah sam joj na prvom sastanku objasnio, a ona je skontala. – Eto, sad si obrazovanija od većine mojih studenata – rekao sam joj tad. Njoj to, naravno, nije nikad bilo ni od kakve koristi (nije, ustvari, nikome, kad bolje razmislim, a možda i jest nekome na Zapadu). Titula mi je ostarila. Deset godina je već nosim i već osjetim da je sve teža i teža. Gradivo iz srednje ostavio sam nastavnicima u srednjoj. Jebe mi se! Neka uče sami iz udžbenika. Trebao bih i ja napisati udžbenik. Ma neću, mrsko mi. Djeca su mi u osnovnoj. Najstariji ima dvicu iz fizike. Rekao sam mu da me ne spominje pred profesoricom. Ja nemam ništa s tim. Ali zato zna šta su fluidi. Pobrinuo sam se za to. Ovi studenti sve gluplji i gluplji iz godine u godinu. Propadamo kao država zato što ne znamo šta su fluidi. Danas sam skratio predavanja. Nisam imao posebnog razloga, samo mi bilo mrsko više pričati. Otišao sam popiti kafu. Nikome nije smetalo. Studenti sretni, ja sretan, milina. Zaboravio sam zakazati laboratorijske vježbe. Ne znam ni ko mi je asistent. Ko ga jebe! Sigurno neki glupan kao i svi ostali. Sigurno neki preambiciozni fizičar koji stremi za Nobelovom nagradom. Sretno, druže! Hoće li se iko ikad sjetiti i promijeniti ove jebene smeđe pločice u ovom usranom hodniku fakulteta? Dvadeset godina isto smeđe govno gledam iz dana u dan. Danas je srijeda. Danas su konsultacije. Igrat ću pokera preko interneta, valjda niko ne dođe. I baš kad se ja opustim u svojoj kancelariji i počnem odnositi neku Samanthu iz Amerike svotu čipova, neko pokuca na vrata. – Dobar dan, profesore, mogu l’ ući? – pitao je taj zdepasti momak s rokovnikom u ruci. Sjeo je na stolicu. – Izvoli – rekao sam preko volje i teškom mukom odvojio pogled od kompjuterskog ekrana. Ne sjećam se šta mi je prolazilo kroz glavu dok mi je on postavljao svoja pitanja, ali je sigurno bilo zanimljivije od te njegove priče. – Sačekaj, momak – prekinuo sam ga, ne mogavši ga više slušati. – Šta su fluidi? Nijemo se skamenio. Znao sam ja kakvi su to studenti. Ne idu na konsultacije da nešto saznaju, nego da profesoru daju do znanja da postoje tu negdje na fakultetu. Jedini studenti koji su gori od ovakvih su one studentice koje u pola osam ujutro dođu na ispit sređene kao za kakvog izlaska u disko. Onaj ko uči doći će s podočnjacima na ispit, a ne napuderisanog nosa. To bi trebalo postaviti ko pravilo neko: Uslov za izlazak na ispit su izraziti podočnjaci. – Čuješ ti mene? Šta su fluidi? – ponovio sam pitanje. Nije znao odgovor. – Dođi kolega kad budeš znao o čemu hoćeš da mi pripovijedaš – rekao sam oštro, a trebao sam i oštrije. On je tiho izašao. Djeca mi studiraju u Italiji, hoću reći, jedan studira, drugi radi na baušteli, ali zna šta su fluidi. Žena umrla nedavno. Bila je sretna – valjda. I ona je znala šta su fluidi, pa vjerovatno i nije bila sretna. Napisao sam knjigu. Vrijeme je, pomislio sam. Trideset godina doktor, a nikako pravu knjigu da napišem. Zove se Fluidi u svakodnevnom životu, zbirka poezije. Tematiziram ljudsku zaostalost; imam mnogo građe i fusnota. Vratio sam se sinoć sa neke univerzitetske svečanosti. Moj bivši asistent osvojio EPS Europhysics Prize, neka nagrada što je daju ljudima koji imaju viška vremena. U svakom slučaju, nije Nobel, tako da se može posrat na nju. Kažu, međutim, da će biti akademik. Ko ga jebe! I to je samo još jedna titula koja čovjeka umara i pritišće. Mijenjao bih titulu za još života, da mogu. Postao sam senilan, ja mislim, i ubrzo sam penzionisan. Zadnji dan pred penziju insistirao sam da održim posljednja predavanja. – Zna li ko šta su fluidi? – pitao sam drugu godinu. Niko nije znao odgovor. Predavanje je prošlo u ponavljanju gradiva iz srednje škole. Uručeno mi je i cvijeće u hodniku smeđih, govnastih pločica. A onda su se svi razišli. Kod kuće me niko nije čekao pa mi se nije žurilo. Sjedio sam nekoliko sati u tom hodniku. Gledao sam izlizane klupe, razne pločice, krnjave zidove i učini mi se kao da sve to po prvi put vidim. Iza ćoška je naišla mačka. Glavu odmah zari u svoje dupe – odvratno; gledao sam neko vrijeme ritual njenog čišćenja, a onda sam krenuo kući. A šta se onda desilo niko mi ne mora vjerovati, ali je istinito kao i ostatak ove moje priče. Kada sam krenuo prema stepenicama koje vode do prizemlja, zadnji put sam se okrenuo prema tom prelijepom hodniku i pogledao sam mački ravno u oči. Ona je otvorila usta i čudnim mačijim glasom rekla: – Fluidi su gasovi i tekućine. Bila je to skromna definicija, ali zadovoljavajuća. Odmah nakon toga nastavila je sa tim, uistinu, profinjenim činom lične higijene, a ja sam zadovoljan krenuo kući, znajući da mi život ne prođe tek tako.
ERNAD OSMIĆ rođen je u Brčkom 1989. godine. U periodu od 1992. do 1999. godine živio je u Hamburgu, Njemačka. Dodiplomski i master studij završava u Tuzli na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za bosanski jezik i književnost. Bavi se pisanjem i čitanjem. Objavio je zbirke poezije „Inat jezika“ (2016.) i „Bosanski robot“ (2018). Živi i radi u svom rodnom gradu.
– priča “Univerzitetski mačak” osvojila je 3. nagradu na književnom natječaju West Herzegowina Festa 2017. godine i objavljena je u festivalskom zborniku
Zanimljivo. Iz krigle koju sam ukrao u Pragu, iz krigle iz koje sam pio na litre vrhunske pive, sada pijem neku jeftinu varijantu koju sam kupio na Žabici, tom smrdljivom autobusnom kolodvoru u Rijeci. Ipak, jeftina sreća koju sam na taj način pridobio je daleko od loše sreće. Problem leži u tome što takva jeftina sreća brzo ishlapi. Ostavi nas same. Mamurne. Ostavi nas s odvratnom glavoboljom i školjkom kao damom u čijem ćemo zagrljaju provesti dan. Gledam u kriglu. Najgore od svega, to čak nije ni ta ukradena čaša iz koje sam pio svoju posljednju pivu u Pragu. Ta krigla se vjerojatno nalazi u susjednoj sobi. Možda je čak i u kuhinji, zajedno s ostalim inventarom kojeg sam si prisvojio iz svih tih silnih pubova. Tako je. Ukrao sam više krigla. Negdje oko osam njih. Od Staropramena, preko Pilsnera, Unetickoga, Branika pa sve do one od Kozela.
Lagano sam mamuran. Izgubljena je svaka volja da napustim mikrokozmos sobe u kojoj provodim većinu svojih dana, sanjareći o budućnosti koja dolazi. Valjda neće biti toliko crna kao što mi misli znaju šaptati. Sav svijet Rijeke konačno utihne. Snena atmosfera mi dopušta da utonem u san, no ne zadugo. Iz sanjarenja me izbaci stampedo deseteročlane obitelji Kineza što se nastanila iznad mene. Eto, i susjed ispod mene već šestu godinu zaredom stavlja u pogon onu prokletu štemalicu. Pij, Toni, pij. Bit će bolje.
Prva runda polako dolazi prema kraju. Još je ostala litra i pol pive od čega je samo litra pitka. Zadnjih dva deca su nešto što bi se moglo usporediti s novopečenom kurvom koja nema pojma što radi. Ali eto, draga moja posljednja pivo Praga kojoj pišem ovu žalospjev, sljedeću litru točim u tvoju čašu u nadi da će moja sjećanja posjedovati dovoljnu snagu da te pretvore u istog onog crnog kozela kojega sam pio s onim prokletim Španjolcem kojega sam navukao na hrvatski pank i Šajetu, istim onim Španjolcem s kojim sam pjevao stare komunističke pjesme tog istog dana u rane jutarnje sate, istim onim Španjolcem koji mi je pomogao da te ukradem, o posljednje pivo Praga.
Ustao sam iz udobnosti svoje neudobne stolice samo kako bih otišao do cimera po kriglu u kojoj si nedavno kraljevala. Nije ondje. U sudoperu je. Leži prekrivena ostalim smećem i ostacima lošeg ručka. Isperem je. Reda radi. I eto, dok sad točim tu jeftinu pivu, sjećanja polako dolaze natrag, kao u filmovima, uz montažu slika i dramatičnu pjesmu. Razmišljam o tome kako je nevjerojatno da me upravo male stvari najviše vesele. Posebice me veseli onaj trenutak pri točenju, kada piva dođe do određene granice pri samome vrhu i onda dopusti da se od nje pa do samog ruba čaše, uzdigne gusta pjena. Savršeno natočena. Baš kao u reklamama. Nasmijem se. Česi. Svaka im čast na tome. Svaka im čast na jebenoj pivi. Šteta što to ne pali kod Lowenbraua. Kod njega nema pjene. Netko bi rekao da kod njega nema ni pive.
Mogući mamurluk kojeg će mi ova piva darovati može me samo podsjetiti na mamurluk zadnjeg dana mog boravka u Pragu kao studenta na razmjeni. Nije bio jak, ali bio je ondje. Noć je bila jedna od boljih koje sam tamo proživio, ali jutro, ono je bilo nešto posebno. Moja majka zna reći kako je jutro uvijek pametnije od ljute večeri. Moj dragi prijatelj i glumac, Snejk, uvijek zna reći kako je mamurno jutro uvijek bolesnije od pijane večeri. Oboje su u pravu. Mislim da sam išao spavati negdje oko devet ili deset ujutro, nisam siguran. Znam da smo došli u studentski dom negdje oko šest ujutro. Nismo odmah otišli spavat. Nastavili smo pit. Nije imalo smisla da otiđem spavat kad moram čekati da proradi ured za studente. Pošto se odjavljujem, dužni su poslat čistačicu da pregleda sobu. Čista preventiva da vide ako sam što ukrao. Da sam imao nešto poštenog za ukrasti, možda bih ukrao, no prastaru posteljinu iz doba socijalizma imam i doma.
Negdje oko devet sati je proradio ured. Čekao sam da pregledaju sobu koja je patila od alkoholnog razaranja. Boce, limenke, omoti, čikovi, sve razbacano po tlu. Čistačica koja nema pojma engleski me razumije. Obećajem joj da ću sve počistiti, ali tek nakon što se naspavam. Mislim da je to bilo negdje oko deset sati. Ponovno, nisam siguran u satnicu. Nije ni bitno. Ono što je bitno je činjenica da nisam dobio sna koliko sam trebao dobiti. Odspavao sam tri sata. Iz kreveta pod tuš, iz tuša u radnu akciju spremanja kofera. Netko kuca na vrata. Čini se da ništa od mog mirnog pospremanja uz depresivnu glazbu.
Problem nije nastao kad su Španjolac (Daniel) i Poljak (Marcin) ušli u sobu. Problem je nastao u trenutku kad smo pronašli zadnju pivu u frižideru. Ta mala stvar dovoljna je da pokrene lavinu svega. Nismo jeli ništa, tek smo se probudili. Ipak, nismo mogli ostaviti posljednju pivu mog frižidera za neku drugu minutu, sat ili dan. Trebali smo je popiti ondje. Nas troje. Zajednički je podjeliti. Tri jebena mangupa na jednu pivu. Nemoguća misija. Jedna je jedva dovoljna za svakog od nas, a kamoli tek na svo troje. Naravno, popili smo je. Naravno, otišli smo po još. Naravno, mogu zahvaliti nepoznatnom nadnaravnom biću što nisam zaboravio ništa za sobom.
I eto me sada natrag u Rijeci, pet mjeseci nakon. Slušam istu onu playlistu koju sam si tamo složio da mi pomogne s pisanjem scenarija. Slušam i sjećanja se vraćaju. Polako. Mirno. Neka sjećanja su se vratila, neka nisu. Vrijeme ih je suviše izblijedilo. Kvragu, ne sjećam se niti kakvo je vrijeme bilo taj dan. Sunce ili kiša? Nemam pojma. Mislim da je bilo negdje između, kiša samo što nije počela padati, sunce samo što nije zapeklo na te zadnje lipanjske dane ljeta koje to neće biti. A sada, u Rijeci, s pivom pored sebe pokušavam zapisati sjećanja u nadi da i ona ne izblijede.
Mogu se samo nasmijati na te kratke pauze u kojima izgubim riječ kojom sam htio opisati neki događaj, na tu kratku pauzu koja ima enormnu tendenciju da sruši ovu priču kao kuću od karata, da me natjera da odustanem i stavim neku glupu seriju koja ide u pozadini dok u mislima šetam Karlovim mostom držeći se za ruku s djevojkom koja me odmah idući tjedan odjebala. Kažu da kad se dvije osobe poljube na Karlovom mostu, ljubav i sreća tog para će potrajati zauvijek. Ne bih se složio s time. Mogu kriviti nju, mogu kriviti sebe za ono što je moglo biti i ono što nikad neće, ali kvragu, život me upisao na doživotan tečaj odbijanja. Ipak, ovo mi je i dalje jedan od dražih trenutaka života bez obzira na gorak kraj. Kvragu, sve ima gorak kraj.
Karlov most. Noć. Horda turista koji inače samo smetaju, u tom trenutku ne predstavljaju ama baš ništa. Pogled je savršen. Mikrokozmos. Ulični svirači, zabavljači, klošari, ljubavnici, turisti, čisti organizam jednog malog mikrokozmosa koji otkucava u duhu umjetnosti na čijim temeljima je i sagrađen. Kipovi gledaju u tebe dok u naručju imaš nju, dok pokušavaš dati sve od sebe da funkcionira na većoj razini od ove na kojoj se nalazite. Iskreno? ‘Ko je jebe. Imaš taj trenutak, pišeš taj trenutak, možeš ga pretvoriti u jebenu ljubavnu priču sa sretnim krajem. Kakvog to smisla ima? Nikakvog. Zbog toga, samo naprijed, prebaci se na iduće dane, mjesece kada mrtvi pijani u tramvaju pjevate Bellu Ciao i Bandieru Rossu, dok učiš strance pjevati „Istra Uber Alles“. Prebaci se par mjeseci unaprijed kad mamuran sjediš za stolom tog kafića, tek stotinjak metara od Karlova mosta i piješ zadnju piva Praga. Točeni crni Kozel. 32 krune. Čista milina. Čista sreća.
Nasuprot tebe sjedi taj vražji Španjolac, Daniel. Priča o Španjolskom građanskom ratu, o Francu, o Kataloniji, o Galiciji, o Kanarskim otocima s kojih dolazi. Više slušaš Amerikanke koje sjede do vas nego njega. Jedna ti zapne za oko. I sam znaš da nećeš ništa napraviti da odeš do nje, da se predstaviš. Ispao bi čudak. Zadnje trunke hrabrosti uništava činjenica da za nekoliko sati putuješ doma. Možda je imala nešto posebno u sebi, ali kvragu, to je sada prošlost. Prebaci svoj pogled na pivu koja polako nestaje, prebaci svoj sluh na priče o španjolskom građanskom ratu. I dok slušaš njegov alkoholom uništen glas, dok gledaš u te sjebane oči koje nisu vidjele sna u proteklih trideset i šest sati, proklinješ dan što se nisi više družio s tom party zvijerkom koja me jednom zvala u podrum da gledamo pornić kojeg je snimio njegov frend. Razlog zašto su me pozvali? Čisto da im uputim „stručno“ redateljsko mišljenje o kadriranju i osvjetljenju. Ako se mene pita, a pitalo me se, kadar je bio suviše udaljen od točke u kojoj se događala sva akcija. Podsjetilo me na moj život.
S Danielom sam se počeo intenzivnije družit tek nakon Uskrsa. Upoznao sam ga na samom početku svog boravišta u zlatnom gradu. Nažalost, samo sam ga upoznao. Nisam se toliko družio s njim do dana prije Uskrsa. Većinom su svi koje znam i s kojima sam volio trošiti vrijeme otišli kući za Uskrs. Pogotovo Poljaci. Vokal banda „The Sound Monkeys“, Jonas, kojeg sam upoznao taj isti tjedan i na čijem sam se koncertu slučajno našao pred koji mjesec, me pozove me na koncert u sklopu studentskog doma u kojemu sam boravio. Zanimljivo kako neke stvari mogu biti u životu povezane. Umjesto da taj dan prije Uskrsa, tu subotu, provedem u sobu gledajući najnoviju epizodu Hannibala, ostale serije, filmove ili što već, pronašao sam se u samom epicentru onoga što će mi kasnije postati eskapistički hram, mjesto kojemu se vraćam kad je najteže.
Miris proljetne kiše u mješavini s asflatom. Kiša je tek prestala. Tišina u hodniku doma. Nema jebenih Poljaka, nema jebenih Španjolaca. Mir i tišina. Razmišljam ako ima ikakvog smisla otići sam kao nekakav jadnik do tog bara u sklopu doma. Razmišljam ako ima smisla ostati sam u sobi dok si u jebenom Pragu, stotinu milja udaljen od jebene vukojebine iz koje si izgmizao. Odi sam, popij pivu, poslušaj koncert. Jebeš mamurluk koji te jebe. Jebeš činjenicu da te noć prije stara kurva skoro opljačkala i rastrgala ti dvjesto kruna koje si ukrao natrag iz kurvinih ruku. Poslušat ćeš koncert koji će vjerojatno biti odličan, popit dva-tri crna kozela, pozdravit ljude i odgmizat natrag u sobu. Imam taman para za tri pive, imam taman para za mirni san.
Daniel je bio ondje. Sjeo sam pored njega, zajedno s ovima iz Sound Monkeysa. Nisam imao pojma da se znaju. Pored nas su još sjedila dva sunarodnjaka benda. Dečko i cura. Nijemci. Jonas mi priča kako ostali iz benda nisu mogli stić na koncert pa su stoga izrezali karton u oblik čovjeka i na njega zaljepili njihove slike. Kako nisu imali nikoga više da svira s njima taj prokleti punk rock, odlučili su napraviti akustični koncert. Pun pogodak. Odmaknuo sam se od stola i pridružio se šanku. Savršeno se uklapao u moju atmosferu tog dana, daleko od obitelji, daleko od hrane što me čeka za uskršnji doručak i ručak. Savršeno se uklapala u sliku tog dana, savršeno se uklapala mom pogledu na curu ispred mene.
Tokom tog semestra slušao sam predmet „Surealizam u kinematografiji centralne i istočne Europe“. Jedan od filmova koje smo gledali bio je „Werckmeister harmonies“. Ta djevojka što se nalazila ispred mene, ostavila je isti dojam kao i film. Nešto što riječima ne mogu opisati. Nešto posebno. Kasnije sam se upoznao s njom. Iz Ukrajine je. Predstavio sam se. Predstavila se. I sad, dok ovo pišem, dok pijem tu jeftinu pivu, smijem se samom sebi što sam joj krivo zapamtio ime, što sam njezino pravo ime doznao tek mjesecima nakon što sam se vratio. Ipak, sjećanja ostaju. Razgovor je bio kratak, ali dovoljan da ga sačuvam u svom sjećanju kao nešto posebno. Pored nje je sjedila pak druga cura. Dolazi iz Mongolije. Zove se Bolor. Ponovno, smijem se samom sebi kako je svemir zanimljiva stvar.
Možda sam zaboravio ime Ukrajinke za koju bih se usudio skupiti dovoljno snage da je pozovem na piće, ali dobio sam prijateljicu koja je ostale kratke mjesece Praga učinila još vrijednijim. Vraćanje kući u zoru. Slušanje po n-ti put „Boxera“ od The Nationala. Pričanje o životnim problemima, životnim jadima, samo kako bih je par tjedana kasnije vidio vjerojatno zadnji put u životu. I eto, prođu mjeseci, vratiš se kući mrtav pijan u rane jutarnje sate i čujete se preko skype-a. Ti ideš na spavanac, a ona ide na faks. Ti u Europi, ona u Aziji. Ti u jebenoj Hrvatskoj, ona u jebenoj Mongoliji. Pričate o tim noćima kad ste pri povratku iz izlaska kupili još par piva da lakše zaspite, kako ste kupili još par piva i čipseva da popričate o ljubavnim jadima što nas okružuju. I sada, nakon toliko mjeseci što se niste vidjeli, ti se u rane jutarnje sate smiješ ko budala što ona nije zaboravila najvažnije riječi koje si je ti naučio. „Jebem ti mater.“ I smijete se i smijete. I pozdravite se. Ona ide na predavanja, a ti odlaziš na spavanje. Barem sada oboje znate kako se zvala ukrajinka koju si upoznao na koncertu, koju si slučajnom silom prirode pronašao na fejsu par mjeseci kasnije kad je bilo prekasno. I onda se ponovno smiješ sam sa sobom dok pokušavaš zaspati s bocom vode pored kreveta da pomogne u mogućem mamurluku koji može doći s jutrom. Svemir. Pun mogućih mogućnosti. Nasmijao sam se i zaspao. Barem volim misliti da sam tako zaspao.
Ljubav je čudna stvar. Prvi maj sam proslavio s Amerikancima koje sam navukao na mitsku sliku Jugoslavije i Tita. Kupili smo košaru piletine iz KFCa i smjestili se ispod Karlovog mosta kao nešto bogatiji klošari. Trebali smo se nekako zaštiti od pljuska. Pravi revolucionari, nema što. Kasnije smo se pridružili mojim dragim hrvatskim prijateljima. Mi iz Hrvatske, pogotovo sa Sveučilišta u Rijeci bili smo poput jednoroga. Mitska stvorenja koja gotovo ne postoje. Mitska stvorenja iz zemlje koja više ne postoji. Jugoslavija. Činjenica da sam bio jedini Hrvat u domu neko dulje vrijeme bio je dovoljan poticaj da me Marcin, taj prokleti Poljak prozove jednorogom. Tek sam zadnje dane shvatio da su domu nalaze još Srbin, Bosanac i dvije Hrvatice. To me nije suviše iznenadilo, pošto nije prvi put da se tako nešto dogodilo. Sve stvari saznam prekasno. Ipak, zajedno smo uspjeli odigrati jednu „igra rockenroll cela jugoslavija“ uz litre alkohola. U Pragu postoji tradicija da za prvi maj zaljubljeni odlaze u taj park, na samom putu na brdo Petrin. Mi Hrvati, znači ja, M., Karlo i Petra smo uz Amerikance Maksa i Matta pronašli savršeno mjesto za proslaviti Prvi maj, ispod drveća koja su nas štitile od kiše. Imali smo pive, imali smo hrane. Imali smo sve što nas je trebalo učinit sretnima. Imali smo i pogled na prizor tradicije u kojoj zaljubljeni odlaze u taj park, pronalaze drvo koje cvijeta i ispod tog drva se ljube. Ovo sam saznao od jedne Čehinje koju sam htio ondje odvesi za prvi maj. Jedna od cura koja se ljubila ispod tog drva podignula je svoju nogu kao da se nalazi u jebenim Princezinim dnevnicima. Za svaki par koji sam vidio ondje, prognozirao sam im kraj veze. Prevara. Ubojstvo. Abortus. Silovanje. Smrt. Sa svakom pivom, njihove sudbine su imale zabavniji kraj. Ipak, u trenutku kad su Karlo i Petra otišli ispod drva postat dio praške tradicije, odlučio sam ne biti šupak i pustiti druge da rade ono što je u tom trenutku nisam mogao. Pustio sam ih da se vole neometeni ciničnim dobacivanjima.
I dvolitarska boca Lowenbraua je pri kraju. Ono što je ostalo od alkohola u stanu je tek boca apsinta koju mi je sestra donijela iz Španjolske. Apsint koji sam kupio u Pragu odavno je prazan. Prazan kostur te zelene čarobnice sada služi tek kao ukras. U slučaju da ne stignem dovršiti ovu ispovijest do kraja ove pive, lako si natočim apsint u zadnju čašicu koju sam ukrao u Pragu. Kleptomanija, rekli bi neki. Prisjećanja na dobre dane, rekao bi ja. Samom sebi nazdravim u toj kratkoj pauzi u kojoj sam ispustio tipkovnicu da počastim svoje tijelo dodatnim gutljajem pive. Očito je vrijeme za kraj.
I eto nas. Daniel i ja brzim korakom odlazimo s ukradenom kriglom iz mjesta gdje sam popio zadnju pivu Praga. Mislim se ako sam ostavio manču konobarici, mislim se što će misliti ona Amerikanka o glupoj seljačini koja je uzela kriglu sa sobom. Sjednemo na tramvaj. Imam sve što trebam za doma. Čuturicu, bocu apsinta i kriglu od Kozela. Sunce sja. Barem volim misliti da je sunce sjalo u tom trenutku. Ako ništa drugo, kiša nije padala. Španjolac mi još jebe mater što sam ga sjebao za kebab. Kebab je bio odličan, samo što su njegov sjebali i nakrcali ga s ekstra ljutim umakom. Priča mi kako mu grlo gori. Ne razumijem ga ništa. Uvijek sam mislio da su Španjolci imuni na ljutu hranu. Još jedan stereotip je pobijen tog dana. Silazimo s tramvaja. Ne idemo odmah u dom. Imamo još jednu misiju za obaviti prije nego što se po posljednji put vratim u sobu. Imamo još piva za kupiti i popiti.
Lagao sam. Posljednja piva Praga u tom baru nedelako od Karlovog mosta nije posljednja piva Praga. Možda i je. Ovisi s koje točke gledišta se promatra ta situacija. Ulazimo u moju sobu. Prazna je. Nema više limenki pive s kojima smo zajednički sagradili zid kojeg je Marcin srušio bez mene dok je u pozadini trebala svirati Miley Cyrus i njezin Wrecking Ball. Jedino što vidim u sobi su samo moje stvari. Jedva utrpane u kofer. Otvorimo posljednje pive i pijemo ih svi zajedno. Zajebavamo se. Prisjećam se kako su mi prijatelji kod kuće pizdili što nisam bio suviše emotivan pri našoj posljednjoj pivi prije nego što sam otišao Prag na tih pola godine. Kvragu, prokletnici moji. Znao sam da ću se vama vratiti i znam da ću s vama popit još bezbrojne pive. Pogledam u te svoje nove prijatelje. Ima nečega tužno u tome što piješ zadnju pivu s ljudima koje vjerojatno više nikada nećeš vidjeti.
Dolazi M. Donosi kriglu Kozela kojeg su mi on, Karlo i Petra poklonili kao oproštajni dar. Znaju da je to bio moj cilj u Pragu. Ukrasti prokletu kriglu Kozela i vratiti se. Smijemo se kako smo dobili financijsku potporu samo za opijanje i jebanje. Smijemo se mom šovinističkom komentaru kako je Češka zemlja dobre pive i jeftinih žena. Smijemo se tome kako sam donekle u krivu. Pizde mi kako ih nisam zvao kad sam otišao u krčmu gdje pivu poslužuje konobarica u toplessu. Pizde mi što im nisam rekao da je i tamo jeftina piva. Otvorimo još jednu. Smijemo se i smijemo. Dolazi i Endrit, kolega iz Albanije. I on donosi pivu. Prisjećamo se izlazaka. Priznajemo si gluposti jer se ionako se vjerojatno više nikad nećemo vidjeti.
Otkucao je sat. Uzimam kovčeg. Pozdravljam se s Marcinom, tim prokletim izdajničkim Poljakom s kojim sam se i najviše družio u Pragu. Sjetim se svih onih ludih teorija o Rusima i ostalim narodima koje smo ismijavali. Pozdravimo se i on se vrati u svoju sobu. Ostatak ekipe me prati križnom putu do tramvajske stanice. M, Daniel i Endrit. Dolazi i Bolor. Grlimo se. U podsvijesti si namjestim pozadinsku glazbu da podigne atmosferu oproštaja. Howard Shore – Grey Havens. Soundtrack Gospodara prstenova. Družina se raspada. Grlimo se. Nema suza. Tramvaj dolazi. M i ja ulazimo u tramvaj. Vrata se zatvore. To je to.
Španjolac skida majicu i pjeva „Istra Uber Alles“. Ostali normalno pozdravljaju. Tramvaj se pokrene. Odlazimo. Dolazimo na autobusni kolodvor. Ondje su Karlo i Petra. Pozdravljamo se na mjestu gdje smo se i upoznali. Pored jebenog autobusa za Prag. Simbolično. Vidimo dvije cure s Erasmusa u daljini. Plaču i grle se. Mislim se kako će se vidjeti još jednom u životu i više nikad. Svaka će nastaviti svojim životom. Pozdravim se sa svojim kolegama, s jedinim prijateljima koje ću imati prilike zvat na pivu i smijat se starim dobrim danima u ovom Parizu istoka. Ulazim u autobus. Autobus krene. Puštam pjesmu koju sam posebno pripremio za taj trenutak, pjesmu koju sam uzeo iz teen serije dok jedna od glavnih junakinja odlazi u nepoznato. To je pjesma koja će me uvijek vratiti u taj trenutak, u trenutak kada se opraštam od prijatelja na tramvajskoj stanici. I dok pjesma Walkabout grupe Augustines svira u pozadini, odlazim. Vraćam se kući. Zajedno s kriglom posljednje pive u Pragu.
TONI JURIČIĆ (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade “Slavko Kolar” Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.
Bio sam čvrstog sam uvjerenja da smo mi najbolji fudbaleri na svijetu, samo nije bilo nikoga da prepozna sav taj talenat. U tom uvjerenju držala me još i činjenica da smo fudbal igrali tokom svih godišnjih doba. Naročito zanimljiv bio je fudbal zimi. Igrao se na ledu, na zamrznutom dijelu starog korita rijeke Bosne zvanom Starača.
Starača je bio veliki prostor: tridesetak metara širine i dvjestotinak dužine močvare okovane ledom. Tih godina, kada su se zime s pravom nazivale zimama i kada su se temperature zadržavale ispod nule po mjesec-dva, bilo je dovoljno vremena da Starača toliko zaledi da debljina leda dosegne i do pola metra. Obično su oni najmlađi i najlakši prvi proklizali na Starači, a kada bi se i ostali uvjerili da je led konačno očekivane debljine i da može da izdrži odraslog čovjeka, Starača bi postajala centar seoskog života zimi. Najprije je trebalo napraviti igralište. Da bi se postavile stative, led je morao da se lupa sjekirom. Potom bi se odsjekle vrbove vrljike i zabile u vodu kroz rupu u ledu, dodala prečka koja bi se zakucala ekserom i eto ti gola za igru. Vrbove oblice bile su naročito zgodne za stative. Starača i nije bila nešto duboka; dubina vode iznosila je u zimsko doba najviše pola metra, ali moralo se računati na barem još tridesetak centimetara mulja. Takva vrbova stativa dobro bi se primila u mulju te bi nakon što se led otopi i grane proljeće, stative prolistale i golovi bi još dugo stajali u vodi, duboko ukorijenjeni u mulj Starače sve dok neki zadrti ribar ne bi odlučio da ih iščupa jer mu smetaju prilikom pecanja. Često smo na takvim stativama, zaostalim sa ledene plohe nalazili dosta ribarskog najlona, udica, plovaka i trokuka.
Uklanjanjem stativa nestao bi i posljednji podsjetnik na zimske sportove, dogodovštine sa leda brzo bi prestale da se prepričavaju, a ledeni teren zamijenila bi trava.
Ljepota fudbala na ledu ogledala se u tome što su mogli da ga igraju apsolutno svi. Kako je selo tokom zime zapadalo u veliku dokolicu jer su svi poslovi na njivama bili odloženi na neko vrijeme, zimi se na Starači skupljalo i do stotinak odraslih i djece. Uobičajena fudbalska pravila tu nisu puno vrijedjela jer glatka površina leda to nije dozvoljavala. To je bio razlog zašto su fudbal na ledu igrali i oni koji obično ne igraju fudbal jer se fudbalska vještina svodila samo na jedno – kako ostati na nogama. Najbolje su prolazili oni koji su dolazili u gumenim čizmama. Takva čizma znala se dobro zalijepiti za led. Gumene čizme nosili su oni koji nisu nikada igrali za FK Bratstvo i za koje se smatralo da su totalni antitalenti, a prekaljeni fudbaleri i veterani dolazili su u patikama za fudbal. Neki su iskušavali i varijantu igre u kopačkama vjerovatno smatrajući kako će se kramponi zabijati u led te će oni tako imati čvršći oslonac. Tako je nastajala neuobičajena situacija – igru su vodili antitalenti u gumenim čizmama i zabijali golove, dok su se zvijezde našeg kluba valjale po ledu, trčale u mjestu pokušavajući uhvatiti zalet, fulale loptu i izgledale zaista komično. U tome je bila zimska čarolija i u tome i jeste draž fudbala: svako je imao priliku da se pokaže u svom najboljem izdanju i na Starači je zapravo dokazana teorija da je fudbal sport za široke mase, da može da ga igra svako te da je on svakako, najvažnija sporedna stvar na svijetu. Nas je u toj igri na ledu držala misao da ukoliko upiješ da preživiš sve padove i udarce na Starači i ako si sposoban da na temperaturi od -10 igraš fudbal po dva-tri sata, loptanje na travi postaje rutina u kojoj pokazuješ najbolje od sebe, jer si već prekaljen i baždaren u ekstremnim vremenskim i nogometnim uslovima.
U doba kada se fudbal igrao na Starači, najbolji fudbaleri uvijek su bili iz Brazila. Slušali smo i čitali priče da brazilski majstori, prije nego što se vinu na zvjezdano fudbalsko nebo, svoje fudbalske vještine izbruse igrajući bosi na plažama Rio de Žaneira. Tako se i Kopakabana urezala u naše dječje memorije ne kao plaža za razbibrigu i kupanje, nego mjesto na kojem se nauči biti fudbalski virtuoz. Starača je bila naša Kopakabana.
Sudbina je htjela da Bosna i Hercegovina svoju prvu utakmicu na Mundijalu u Brazilu 2014. odigra baš u Rio de Žaneiru na slavnoj Marakani. Da su kojim slučajem bosanskohercegovački reprezentativci kalili svoje fudbalsko znanje na ledenoj plohi Starače, vjerujem da im ne bi bilo ravna i da bi bez problema savladali Argentinu na Marakani. Bosanski navijači bi potom svojim slavljem napravili novi karneval u Riju, a mi bismo zatim osvojili i Mundijal. Sportski svijet bi poslije pripovijedao o balkanskom čudu i o ledenim plohama bosanskih Kopakabana na kojima se rađaju fudbalski velemajstori.
ADNAN ŠEHIĆ (Doboj, 1978.) završio je studij Bosanskog jezika i književnosti na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru 2001. Po zanimanju nastavnik Bosanskog jezika i književnosti. Zaposlen u OŠ „21.mart“ Doboj Jug gdje radi kao nastavnik bosanskog jezika i književnosti. Živi u Doboju. Do sada objavio nekoliko priča u zajedničkim zbornicima na različitim književnim konkursima.
Uz šuškanje kreveta i cviljenje rasklimane podne daske, Mome se trgnu iz sna. U bunilu kroz mrežu za komarce na prozoru pogleda u crnu beskonačnost. Bit će da je oko tri ujutro. Izvadi šibice iz ladice i zapali fenjer, te ga na izlazu iz kolibe ispruži ispred sebe. Ništa se nije vidjelo. Noć i okean su se stopili u jedno, prazna hladnoća kroz koju igraše zvijezde. Čudno, mogao se zakleti da je nešto čuo. Opsova sebi u bradu i vrati se u krevet, uz tresku teških drvenih vrata.
“A, Bože dragi.”
Jutro je sad već došlo, i prohladni vjetrovi obgrliše Mometa dok je izlazio iz kolibe, napola u postupku oblačenja tankog kaputa. Oči ga ne lažu. Nevjerovatno, koliko god ih trljao, oči ga nisu lagale.
“Dragi Bože.”
Kit. Pravi pravcati kit. Nasukan na obalu, pravo ispred njega. Provuče i lijevu ruku kroz rukav.
Od svih mjesta na Jadranu, od svih gradova i sela i plaža i prokletih ljudi na kraju krajeva, kit meni dođe, mislio je. Pa majku mu. Pogleda ka sjeveru. Na vrhovima plaže je ležao jedan od većih gradova sa ove strane mora, na čitav dan hoda udaljen. Mome podiže prst u tom smjeru, odmarajući ga na krovovima kućeraka, i pogleda kita.
“Budalo, jel’ vidiš ono tamo šta je? Grad, momčino. Velegrad. I ti opet ovdje, sred nedođije, pravo meni.”
Duboko udahnu.
“Pa, svaka ti čast.”
———
“Hooo-ruk! Hooo-ruk… ma, džaba ti sve.”
Sjede na plažu zadihan, gledajući u golemo stvorenje.
Izgledalo je kao brdašce mrkog uglja, do čela u visinu, a dva čovjeka u veličanstvenu dužinu. Tamna koža je bljeskala dok se sušila na suncu. Ne može se izgurati nazad, preteško je. Mreškajući čelo i sa rukama u džepovima kaputa, razmatrao je sljedeći potez. Siguran je da kit još nema puno borbe u sebi, no kako da ga vrati? Ustao je i došetao do površine vode. U svom odrazu je vidio strah, ali se nasmijao. Oči su mu neobično sjale. Svidio mu se taj sjaj.
Nema puta do ove plaže. Između kolibe i civilizacije ispriječila se strmina koja je isključivo jednosmjerna – jedino se može sići niz nju. Ne griješimo kad kažemo da nije bilo nikoga tu. Čitav svijet je propuštao umjetnost u pokretu, oborenog diva, zvuke probijanja vode, i čovjeka koji je svom snagom izbacuje iz njedara Majke Prirode. Mome, do koljena u Jadranu, punio je limenu kantu morem i prosipao je na kita neljudskom predanošću. Osjećao je otkucaj srca u ušima, a u onom dijelu između ušiju zaduženom za svijest se formirala misao. Mome je osjećao jedan dubok bijes, bijes koji je dolazio iz nemoći, iz očaja. Nije on kriv ako kit umre. Ne, zaista nije, pravdao se sebi, no pritisnula ga je neželjena dužnost. Je li kit kriv što umire? Nije, naravno. Ko je onda, ako nije nijedan od njih? More, sunce?
Stade i obrisa čelo. Nasloni dlan na glatku kožu beštije. Ne smije umrijeti, pulsiralo je od jedne sljepoočnice do druge. Neće umrijeti ovako.
Sjeo je na plažu i uzeo sitni pijesak u ruku. Podnevno sunce se klatilo po nebu, sa laganim užitkom u prženju svega potčinjenog svjetlosti. Pijesak je milio kroz prste, otimajući se Mometu. Vrijeme je isticalo. Gledao je opet u šaku kuća, kafana i konačišta, i zurio u nju sa takvom čežnjom, kao da je bilo moguće da je očima ponese i dovede pred svoj dom. Othukne još jednom i stavi ruke, obe ponovno prazne, na koljena.
Na pučini se pruži duguljasto plovilo sjajne bijele boje. Trajekt. Mome ustade.
Glupa je ideja. Naravno da je glupa. Još je luda, i manijačka i sve to. A da ne spominjemo da je apsolutno pretjerivanje, i čini se bliže nekom brodolomniku osuđenom na smrt u samoći nego liku koji, sve u svemu, lijepo živi, samo, eto, neki kit mu se popeo pred kuću. Međutim, to je jedina koju imamo.
Taj interni monolog se odvijao dok je Mome čupao suho šiblje i lomio granje uz strminu. Grebao se po dlanovima i psovao usput, ali se osjećao nadmoćniji nad situacijom, pa mu i nije puno smetalo. I ovo je bolje nego da nema ideje. Plan je bio da se zapali signalna vatra, tek toliko da se vidi sa trajekta. Šta se dalje desi, i nije toliko bitno, samo da još neko vidi koliko je situacija urgentna. Poslat će bar nekoga da izvidi, a sa dvije glave je lakše umovati nego sa jednom.
Uz kolibu je rasla mala gomila suhih krošnji. Kasno ljeto uvijek obiluje zapaljivim drvećem.
Kad je trajekt bio najbliži što će uopće biti, sa šibicama stvori plamičak među dlanovima. Plamičak sleti nježno na hrpu, a ispod se probudi dim. Buktinja se poče širiti poput hobotnice, pružajući svoje pipke preko čitave lomače. Vatra je krenula. Mome razdragan siđe do svog druga u nevolji i spusti ruku na kožu. Kraj je blizu, osjećao je to.
Neočekivan je odgovor na pitanje najveće opasnosti pri moru. Kad bih rekao da je vjetar ubojit, kako za moreplovce tako i za one na obali, bilo bi to teško za povjerovati. Međutim, nepovoljan vjetar je uništio i najspretnije i najiskusnije.
Jedan jači vihor protrča niz obalu, noseći sa sobom sve slabije od njega. Mome krajičkom oka spazi kako se vatra izvija prema krovu kolibe, no prekasno.
Sa krova se penjao sivi tračak dima ka nebesima.
Mome vrisnu kao proboden i poskoči po limenu kantu, koja je bila korisna kao i prvi put. Voda je dopirala do vrha kolibe, ali premalo i presporo. Prošao je sigurno sat borbe sa stihijom kad se krov urušio. Zadnji žarovi su ugašeni kad je sunce već dodirivalo horizont, i krov je bio potpuno uništen, a zidovi izbrazdani garavim ožiljcima. Trajekt je davno prošao.
Mutilo mu se pred očima. Njim je kolalo beznađe, osjetio je kako ga guši. Noge su mu propadale u mokar pijesak, i blago šuštale u ritmu. Ušao je u kolibu. Na ležaj je pala poluizgorena greda. Mome je brižno spusti na pod, prihvatajući je kao palog druga. Leže na krevet, držeći se prstima preko kapaka, i zajeca glasno.
Ostao je bez kolibe, no to je bol koja će tek doći u kišnim i hladnim noćima, kad ljeto prođe.
Ništa nije toliko izjedalo Mometa koliko njegov nepozvani gost u nesreći. Ove noći, negdje na pješčanim sprudima velikog Mediterana, sami Posejdon umire na rukama samotnjaka, slabića. I ništa se više ne može. Sad mu je jedino ostalo da se i on izvali kao njegov neuspjeh tamo vani uz vodu, i da gleda koga će smrt prva uzeti. Ote mu se još jedan jecaj.
Sa obronka vidokruga gdje je obala bježala oku se pojavi galeb. Pratilo ga je sunce, sad skoro utonulo u horizont. Sletio je na zid drvenog zdanja bez krova i radoznalo zagledao unutra. Crvena svjetlost umirućeg dana je slasno progutala tu sitnu izbu, trošnu kuhinju sa posivjelim šporetom, izlizan pod, iskrivljene prozore. Na krevetu se prenu neki čovjek. Galeb, nezainteresovan ovom prilikom, raširi krila i odjezdi dalje. Mome se pridiže na laktove, i pažnju mu zaokupi lovački nož koji je u svojoj malo nagorenoj kožnoj futroli impozantno visio na zidu.
Neće on ovako umrijeti. Neće se patiti. Neće otići sa ovog svijeta, a da se Mome tu ne pita.
Uzeo je veliki lovački nož obješen na zidu i u dva koraka izašao.
Pučina se podigla i obgrlila kompletno sunce. Mrak se oborio na svijet, i bješe tišina. Ponoć je gmizala na sat udaljenosti, vođena punim mjesecom. Kit je blistao, okružen plitkom plimom. Mome podiže nož visoko iznad sebe, i ruke mu zadrhtaše. Zatvori oči i izdahnu, spuštajući sklopljene dlanove velikom brzinom ka zemlji. Osjetio je slab otpor kad je udario kožu. Zamahnu još jednom. I još jednom. Svakim zamahom je vidio sve više i više. Ne ubija on kita. Novi ubod. Vidio je velegrad i njegovu odvratnu sjenu. Novi ubod. Ne ubija on kita. Vidio je nemilosrdnu plažu i njen vreli pijesak. Novi ubod. Vidio je dubine Jadrana, koje iz maternice izbaciše sina. Ne, ubija on kita. Vidio je cijeli svijet, čije su ga ruke držale na ovoj sceni, i vidio je samu Smrt kako mu izlazi na megdan, jer se on usudio da je pokuša prevariti. Neka izađe, mislio je. Neka izađe, i neka ga u oči gleda dok on bode, siječe i čereči! Neka ga gleda u oči, jer on ubija kita!
Bodež se zakuca u tvrdu površ propraćen pucanjem. Progleda. Udario je u kost. Isčupa oružje, i klanje se nastavi. Kroz par udara popusti i ona, i sa zadnjim krikom i zamahom Mome se iscrpljen stropošta. Obrisa krvave ruke od kaput, i pogleda svoj odraz u nožu. Zvijezde su blistale. Svjetla velegrada su se presijavala. Mjesec je gorio iznad njega. U očima mu je bio mrkli mrak.
Kitovi kao najveći sisari na svijetu zavise od mora da ih održava na životu. Ukoliko se zabunom životinja te veličine nađe na obali, slijedi bolno iskustvo. Organi im bivaju uništeni sopstvenom težinom, te od tih patnji umiru iznimno brzo. U navedenom slučaju, kit je umro u rano jutro, osam minuta prije nego što je Mome prvi put izašao iz kolibe.
FARUK ŠAHAT rođen je u Sarajevu 2001. godine, gdje se i danas školuje, sa završenom gimnazijom. Učestvovao je na festivalima poezije mladih u Vojvodini, Beogradu, Sarajevu, Bugojnu, Mrkonjić Gradu. Djela su mu objavljena u magazinu Trag, novinama Oslobođenje, i u nekoliko zbornika. Poezijom i prozom se aktivno bavi zadnje tri godine.
*** Bivši premijer zastane na Europskom trgu, osloni se na štap, zagleda se u slomljenu katedralu. To više nije moja briga, pomisli, ali ne bez žaljenja. – Eh, kako bi ja to riješio – čuje glas do sebe. Pokraj njega stoji klaun. Kostim mu je ofucan, a cipele glomazne, gumom stegnute na petama. – Pa kako? – pita bivši premijer. Klaun upre prstom u vrhove katedrale i ukratko premijeru objasni statiku tornjeva, te specifičnosti gradnje kamenom građom. – Kako znate toliko o tome? – – Završio sam arhitekturu – kaže klaun. – Na mladima svijet ostaje! – potapša ga vedro premijer. Klaun ga bez riječi gleda kako odlazi.
*** Bivši premijer i mladi aktivist glasno se prepiru na glavnom trgu. Aktivist je nova politička nada i odnekud izroni TV kamera, prolaznici zastajkuju, u trenu trg postaje politička arena: Aktivist je obrazovan, ali naivan idealist i premijer počinje dominirati prepirkom. Glas mu postaje očinski, on ne oponira, on mladića educira, aktivist se povlači, uz psovku se okreće i odlazi. Kamere taman krenu uzimati izjavu bivšeg premijera o temama metropole, kad stara gospođa, nakrcana vrećicama sa Dolca, ugleda premijera-susjeda pa ljutito vikne u kamere – Šuft jedan, kaj ne plaćaš pričuvu –
*** Bivši premijer čeka u redu.
*** Bivši premijer gleda kako Tarik Filipović otvara pitanje za milijun kuna. Nabrojao je četiri imena i pita tko je pravomoćno optužen za najveću pronevjeru novca u povijesti države. Sva četiri imena su suspektna, a jedno od imena je ono bivšeg premijera. Natjecatelj se dvoumi, iskoristit će izgleda džoker zovi. Bivši premijer se naginje u fotelji, gasi televizor. U tom trenutku zazvoni telefon. Premijer digne slušalicu, – halo – čuje Tarikov glas. Premijer poklopi slušalicu. Ovo bi bio lako zarađen milijun.
*** Bivši premijer cijeli dan štuca. Ne pomaže zadržavanje daha, litre vode, začepljen nos. Ostaje mu samo jedno – da ga netko dobro uplaši. Zato okrene broj državnog tužitelja. – halo – kaže tužitelj. Premijer spusti slušalicu. Prošlo je.
*** Bivši premijer ljutito gleda svog psa: opet je susjedima zaklao kokoš i donio je u dvorište. To znači da premijer ponovo mora u obilazak. Obilazak znači hodati kroz selo sa psom na uzici, kucati na kapije susjeda i redom se ispričavati. Premijerovi susjedi su zajebana sorta Zagoraca, već znaju što je po srijedi kada vide da premijer silazi sa grunta. Većini seljaka premijerov pas nikada nije zaklao kokoš, ali to i nema neke veze: načičkaju se na trjemove, namršteni i oštećeni, čekaju da premijer pokunjeno prođe kraj njihove ograde govoreći – Oprostite, oprostite, oprostite! –
*** Bivši premijer zagledao se u slomljeno staklo izloga. Iz razbijenih trokutića gledali su ga deseci bivših premijera: muž, nerealizirani pjesnik, otac, lijevi bek, sin, stranački poslušnik, ljubavnik. Premijer se nagnuo bliže, da obuhvati sva sebe, svako svoje ja. Vidi oko ili obraz, vidi zalizak kose, a nekad ni to – samo neodređen oblik boje kože, kao početak nečega čemu tek treba dati smisao, usaditi svrhu. Stoji tako zagledan u izlog, netko u prolazu dobaci – vandali jedni, sve buju razbili! – premijer se okrene i sa stakla nestane mozaik lica, ostao je samo on, bivši premijer, koji popravi sako i nastavi postojati u Gajevoj.
IVAN JOZIĆ (Zenica, 1981.) živi u Zagrebu, autor je zbirke priča Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih. Finalist i pobjednik nekoliko književnih natječaja u Hrvatskoj i regiji. Priče su mu uvrštavane u više antologija i publikacija u Hrvatskoj i regiji. Suosnivač kulturnog projekta G točka: Grad u Gavelli, član uredničkog kolegija Festivala europske kratke priče (FEKP). Nastupao na mnogim književnim festivalima u Hrvatskoj i regiji. Na Sajmu knjiga u Frankfurtu sudjelovao kao jedan od predstavnika Hrvatske 2016. godine.
− Daj ruku − govori stari dok drži raskriljeni kaput i čeka da mu priđem. Okrećem mu leđa i uvlačim jednu pa zatim drugu ruku u rukave kaputa. Hvata me za ramena i okreće poput zvrka. Zakopčava mi dugmad, provjerava jesam li čvrsto utegnut pa još jednom zapovijedi: − Daj glavu. Poslušno se naginjem prema njemu, na što mi on na glavu navlači krznenu kapu. Objašnjava: − Zima je vani, da nisi skidao kapu. Kimam u znak potvrde. Stari s kape odvrće umetke za uši, pa mi ih zavezuje ispod brade. Odmjeri me, zatim zadovoljno kimne. − Zima je zato što je veljača. Kako se još kaže veljača? − Februar – jedva protisnem jer mi je vezica čvrsto stisnuta pod bradom. − Tako je, februar. Cijeli svijet govori februar, samo smo mi najpametniji pa kažemo veljača. Stari mi pruža svoj debeli kažiprst koji obujmim dlanom, pa izlazimo iz stana. Malo kasnije drndamo se u Wartburgu. Stari na semaforu vadi češalj iz džepa, začešljava svoju gustu, crnu kosu, još jednom je zagladi dlanom prema natrag pa nastavlja vožnju. Dok gleda ravno ispred sebe, pita me: − Jesi zapamtio kako se zove seka? − Maja. − A kad je rođena? − 12. veljače. − Veljača ili kako još? − Februar. Stari šuti, ali znam da je zadovoljan. Konačno parkiramo ispred velike bijele zgrade. Na ulazu stoji stara i u rukama drži ogromni zamotuljak od bijele plahte. Stari izlazi, zaviruje u zamotuljak pa staru povode prema autu. Stara korača oprezno, prepušta starome da je vodi kao da ne zna sama doći do auta, a kamoli ući u njega. Smješta se na zadnje sjedalo pokraj mene, dok stari u prtljažnik ubacuje torbe. Stara me gleda, gladi me po kosi i smije se. − Hoćeš vidjeti seku? – pita. Spušta prema meni bijeli svežanj. Navirujem i duboko u bjelini nazirem malu glavu s gustom crnom kosom. − Susjeda Ruža je rekla da si stalno povraćala dok ti je seka bila u trbuhu zato što beba ima jako puno kose. Stara se umorno smije i miluje mi obraz. Stari vrti glavom dok pali auto i kreće. Motor štekće, jedva čujem staroga kako govori: − Eh, šta bi Ruža dala da može povraćati. Stara kao oparena diže pogled sa sestre: − Naći će si Ruža nekoga, a ti ne pričaj gluposti pred djetetom. Zatim pogleda mene pa sestru, pa se ispravi: − Ne pričaj gluposti pred djecom. U retrovizoru vidim kako se stari i stara smješkaju.
ZORAN ŽMIRIĆ rođen je u Rijeci 1969. godine. Član je Hrvatskog društva pisaca, prevođen na engleski, talijanski, poljski, slovenski i ukrajinski. Dosad je objavio: Kazalište sjena (Adamić, 2002.), Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man (Meandar, 2005.), Blockbuster (VBZ, 2009., AdPublik 2012., Brambles / Amazon, 2015., Фaбула 2018.), Riječke rock himne (KUD Baklje, 2011.), Snoputnik (Hrvatsko društvo pisaca, 2014.), Zapisano metkom (Studio TiM, 2015.), Putovanje desnom hemisferom (Hena com, 2017.), Pacijent iz sobe 19 (Hena com, 2018.) i Kaleidoskop (Hena com, 2019.) Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja: finalist VBZove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis – Blockbuster (2009.), finalist tportalove književne nagrade za najbolji roman – Blockbuster (2010.), dobitnik nagrade „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva za knjigu godine – Blockbuster (2010.), dobitnik Godišnje nagrade Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi (2011.), finalist VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis – Putovanje desnom hemisferom (2014.), pobjednik natječaja za super kratku priču CeKaPe (2013.), finalist Međunarodnog natječaja „Vranac“ za najbolju kratku priču književnog festivala Odakle zovem (2016.). Dobitnik nagrade “Fran Galović” 2019. po glasovima čitatelja za roman Pacijent iz sobe 19 (2019.) Roman Pacijent iz sobe 19 prvi je roman hrvatskog autora koji tematizira Domovinski rat, a koji je objavljen u Srbiji (Književna radionica Rašić, 2019.).
čovjek-časopis 