Category: proza

KRATKA PRIČA EMINE ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ: SFINGA KOJA ME NIŠTA NIKADA NIJE PITALA

proza

Otkako sam bio kod svoga komšije Rame u zatvoru, ne osjećam se baš najbolje. Pročulo se da je bolestan. Već dvije sedmice pričaju kako je obolio. Ovdje, kada kažu da si obolio, to znači da više nisi živ. Nisam znao šta mu je, pa sam se uputio do zatvora da ga posjetim. Ramo je osuđen na šest godina zatvora zbog krađe šume. Ovo je već druga godina kako je na robiji. Priča se da su ga uhvatili u šumi, i to na panju. Tako se objašnjavao najgori slučaj: svi sijeku na jednom mjestu i koga uhvate pripišu da je ukrao sva debla. On, naravno, ima mogućnost da navede sve one koji su učestvovali u sječi, ali bi ga to koštalo života.

Tako su Rami, uzevši u obzir sve prijave koje je imao, pripisali svu štetu nastalu na jednom šumskom odjelu. Šteta, ostala mu žena i troje djece: Rusmir, Rusmira i Hata. Ženu zovu Maca. Ne voli baš da kuha, tako svijet kaže. Ovdje se živi od šumskih plodova. Šuma se siječe stalno, osim u slučaju velikih kišnih i sniježnih padavina. Borovnice ovdje zvane vrisinje, beru se do kraja juna. Kupinu je najisplativije brati. Sječom šume pojavilo se trnje. Ljudi se tješe da je Bog dao nafaku i u trnju. Poslije njih idu gljive, najčešće vrganji. Šumarija iskopa velike rupe na putu koji se zove Mliništa. Jednom smo izbrojali 16 rupa velikih kao Ramina kuća.

Ovdje ljudi ne voze golfa dvojku, nego neregistirirane džipove i vojna vozila zvana pincevi. Prije rupa zatekli smo dva velika stuba. Ja sam pomislio da je to Sfinga. Ništa me nije pitala, a i ja nisam imao šta da kažem. Opet će rupe zatrpati, a šumarija će ih iskopati. I tako godinama.

Nisam baš dugo pričao sa Ramom. Mlad je čovjek, a nema nijednog zuba. Pitao sam ga šta ga boli. Rekao je dole. Što je pokrao šume, potrošio je u kurve. Ja sam mu pokušavao reći da to ne čini, rekao je da se samo jednom živi. U životu nisam imao nijednu kurvu. Pitao me kako je Maca, kako su djeca. Rekao sam da su dobro. Maca vodi kravu svako jutro na ispašu. Rusmir joj pomaže. Ramin otac Meho, pješke je otišao u Zenicu. U devedesetim godinama, jeo je bijeli luk i mlijeko i kosio travu. Bio je i u novinama, ne znam kojim. I Maca je bila u novinama, prebila je svoju svekrvu, jedva su je spasili. Znao sam da će Ramo izdržati sve u zatvoru.

Pitao me da li posjećujem Macu. Rekao sam mu da joj moja žena nekad ode na kafu i pita treba li pomoć. Mislim da mi nije povjerovao. A govorio sam istinu. Maca je mene posjetila jednom. Krečio sam zidove dnevnog boravka. Žena mi radi, a i sve prethodne godine ona je krečila. Da plaćamo, ne isplati se, 300 maraka bi nas koštao ovaj sprat kuće. Kada sam krenuo da krečim, narod me počeo zezati, a i ja sam se zezao. Govorio sam da povoljno krečim mladama. I tako sam jedan dan zatekao Macu u kući. Imala je veliki ispupčeni stomak. Čuo sam da je bila noseća pet mjeseci i da je dijete otišlo od nje, jer je previše stezala kaiš. Rekla mi je da bi ona samo okrečila zidove. Plafon ne bi nikad čistila. Ja sam samo rekao da se plafon prvo mora okrečiti. Toliko je trajao naš razgovor. Pojavio se Rusmir i rekao da se mala Hata prevrnula iz bešike.

Dok sam bio sa Ramom, rekao mi je da kažem Maci da mu napravi burek i da nikako ne dolazi bez njega, da dođe brzo. Rekao mi je da će se od ove bolesti raspasti za pet godina. Nasmijao se, ali sam vidio da se iza tog osmijeha kriju strah i nevjerica. Na putu prema kući svratio sam do Mace. Ona je stajala kraj sudopera u debelim priglavcima. Vrištala je na djecu i bilo mi je nekako žao. Možda je nekad i moja žena tako izgledala.

Prošli put kada je Ramo dolazio kući za vikend, otišao je u šumu, usjekao deset metara drva i prodao ih za petsto maraka. Macu je vidio tek kad se vratio iz kafane. Poslije su mu u zatvoru javili da je trudna. On je rekao da je planirao otići do Travnika, ali je zaglavio u Turbetu. Prenio sam joj poruku. Rekao sam da Rami napravi sutra burek i da ode u zatvor. Ona me samo hladno pogledala i tiho izustila “pička mu materina… neka mu mama rahmetli napravi burek”. Zatvorio sam vrata i požurio kući. Na izlasku sam spotaknuo o razbacana drva ispred kuće i umalo nisam nos slomio.

Žena i ja imamo naizgled skladan brak. Žena često govori kako su nam svi zavidni. Kuća nam je lijepo uređena: što imamo ona je kupila na robni kredit. Zadnje što smo kupili bila je plazma tv. To je mojoj ženi posebno drago. Imamo dvoje djece. Djecu sam hranio idući u šumu. Imao sam konja i konjska kola. Poslije rata, ostao sam bez posla. Radio sam kao čuvar u lokalnoj firmi. Bio je to ugodan posao. Ležalo se i čitalo. Poslije se nisam uspio zaposliti. Radio sam svašta, najčešće na pilanama i na građevini. Onda sam počeo raditi što i svi. Ići u šumu.

Kada sam vidio da sve moje komšije odlaze u zatvor, prestao sam. Jednom sam bio na suđenju. Taj dan je bila Aliji Izetbegoviću dženaza. Kiša je padala, a ja nisam imao kišobran. Šumar me zapisao jer sam ukrao metar drva. Bilo je to kada sam kćerci morao platiti mjesečnu kartu za školu. Oslobodili su me iz sažaljenja. Rekao sam da imam dvoje djece i da su gladna. Nije to bilo daleko od istine. Ne mogu da lažem, od šume sam uspio prehraniti porodicu i napraviti štalu. Kuću sam naslijedio od oca. Žena je u međuvremenu počela da radi i bilo nam je lakše. I sad je slična situacija, ona radi, a ja sam na dnevnicama.

Sjedio sam zavaljen u fotelji. Na koljenima hlače su mi bile izlizane. Od nervoze sam se trljao po tijelu. Moja žena stajala je kraj sudopera. Imala je poprilično razvijen gornji dio tijela, s obzirom da je osam sati dnevno bacala komade daske na mašinu za obradu drveta. Donji dio tijela je već duže vrijeme postao mlohav. Doduše, za ženu od 45 godina izgleda dovoljno dobro. U posljednje vrijeme izgubila je dosta na težini. I već se počela žaliti na gubitak apetita. Noge su joj ranije bile zategnute, u vrijeme kada je išla u šumu. Posebno dok je trajala sezona borovnica. Ustajalo se jako rano, prije sunca, do pet se već bilo u šumi. Mnogo je hodala, i tako ubijala tugu. Sada je naučila voziti, pa se nema vremena misliti o beznađu. To bi je koštalo života. Ponekad sam mislio da se nikada neće vratiti. S vremenom je nestalo straha, a i lako bih je pronašao dolje u zgradi. Moja prva ljubav zvala se Miranda. Upoznao sam je na utovaru eksploziva u voz za Beograd, osamdeset i neke. Odmah sam se zaljubio. Njene oči podsjećale su me na kravlje. Čim me pogledala shvatio sam da je to žena mojih snova. Miranda je utovarala više od muškaraca. Moja me žena podsjetila na nju. Kada bolje pogledam, jako su slične. Obe su se pretvorile u mutante. Miranda se uvijek žalila kako mi je posao suviše lagan. Čamljenje u kabini i čitanje. Krađa i upada nismo imali. Tako je radila i moja žena. Govorila je kako se dovoljno ne brinem. Ja, pak to nisam mogao shvatiti. Miranda i ja nikada nismo vodili ljubav, ona je vidjela da ja to ne mogu. Zaprosio sam je, iako sam znao da je suludo. Niko na to ne bi pristao, osim moje žene koja je govorila kako mogu, samo da mislim da ne mogu. Miranda je jednostavno nestala, osmjehnula se i otišla vozom za Beograd.

– Šta ima kod Rame? – upitala me sasvim bezlično kao da joj nije nimalo stalo.
– Ništa posebno. – odgovorio sam.
– Šta mu je, šta ga boli?
– Dole ga boli.
– Gdje dole?
Pokazao sam na svoj cilindar iz kojeg samo vjetar puše i mokraća zapljuskuje. Nije ga vidjela možda ni deset puta otkad smo zajedno. Samo onda kada se ona pravila da treba ostati trudna. Govorila mi je kako sam pravi maher: – Ti to jednom i odmah upali!
– Je li ozbiljno to dole – oči su joj počele primati osjećaj žaljenja.
– Kaže da će se raspasti za pet godina – rekao sam njušeći onaj njen ženski očaj.
– Kako misliš raspast će se! – uzviknula je.
– Fino, raspast će se, ko što se svi raspadamo – pomalo sam se i nasmijao.
– Ne može se tek tako raspast, pa kakva je to bolest!?
– Teška…
Nisam se usudio reći da je spolno prenosiva, bilo mi je žao.
– Pa… kako nema lijeka?
– Nema, nisu još našli, kažu krv napadne i razara…
– Pa… ne može to tako.
– Je li ti ga žao? – znao sam da bi više voljela da se to meni desilo, a ne njemu
– Žao mi je svakoga, de mi reci kako se zarazio od tako teške bolesti?
– Preko nekih kurvi – rekao sam i počeo se smijati.
Riječ kurva bila je jaka. A ja sam je još jače izgovorio. Poslije je odvaznjalo u meni: kurva, kurvaa, kurvooo, kurvoooo…sve tiše i bolnije.
– Kako kurve, Ramo se ne kurva.
– Svi znaju da se kurva, pa i sam kaže da se kurva
– Meni nije rek’o, ja to ne znam.
– Što bi tebi rek’o. Ha! Što tebi? – pitao sam je, ali u sebi, zamišljajući kako je hvatam za vrat. Nije je boljelo. Samo se cikotala. Cikotala se mojoj bijedi.
Ubrzo je otišla. Rekla je da je boli glava i da mora prileći. Iz sobe je dopirao tihi jecaj.
Razmišljao sam o njenim rukama. Hrapave i teške brisale su suze sa već izboranog lica. Njene ruke su se lagano dodirnule s mojima, nekada davno ispred srednje škole. Zavolio sam njene kravlje oči i znao sam je gledati satima još dok je kao dijete u mom zagrljaju pokušavala otkriti sve tajne svoje ženstvenosti. Imala je crnu valovitu kosu ispod koje je pokušala sakriti onu mladost koja je jedina iskrena. Ispod stidljivog lica skrivala se lavina želja i planova u život. Ja to nikada nisam imao. Ne da sam bio previše racionalan, nego nisam osjećao nikakva velika uzbuđenja u životu. Kada nam se rađala kćer, mislio sam da se napijem. Ali nisam. Sjedio sam kod kuće i čekao kada će se sve završiti, jer nisam neko ko voli preveliku žurbu niti ushićenja. Ponekad mi se dešavalo da sam se osjećao krivcem zbog toga što moja žena nije bila zadovoljena. Nekad sam osjećao silnu navalu ljubavi i neopisive dragosti kad je vidim. I sada bih rado ušao u sobu i zagrlio je. Rekao bih da će sve biti u redu. Možda se Ramo izliječi i oni opet budu zajedno. Ali nisam mogao da lažem. Znao sam da je vjerovatno i ona zaražena. U jednom trenutku to je stvaralo sujetu u meni, zadovoljstvo, a u drugom mi je bilo žao. Znao sam da se viđa sa njim. Ali sam šutio, jer sam bio kriv.

Kada je Ramo otišao u zatvor, u mojoj kući se sve promijenilo. Ona se promijenila. Nije više bila luckasta, razigrana žena koja je stizala sve da uradi, i da stoji osam sati na poslu i da pospremi kuću. Bila je to sasvim druga, tmurna i dosadna. Žena od koje si krao osmijeh. To me isprva boljelo. Dok se vraćala iz šume, mirisala je na znoj i na Ramu. Znao sam to, svaki put. I ona je znala, ali smo šutjeli. I u toj šutnji smo se pobratimili. Ja o ljubavi nisam ništa znao, osim o onoj koju je ona osjećala prema Rami. Bio sam prazan. Prazniji od bolesnog Rame. I ta me praznina ubijala. Isprva sam bio mnogo ljubomoran. Razmišljao sam da ih ubijem. Zamišljao sam scenu u kojoj on obara drvo, a ona se divi njegovim mišićima. On ostavlja motorku, ona sa sebe skida laganu bijelu košulju umazanu borovnicama. Usne su joj mokre i ljubičaste. On požudno skače na nju i daje joj sve što ja nisam mogao. Njena čvrsta noga na njegovim leđima. Krv mi je ključala kao u razjarenog bika. Samo sam u tim trenucima doživljavao vrhunce svoje strasti. Došao bih, vrisnuo i ubio ih. Kao pse. Ali sam znao da to ne mogu učiniti. Nisam mogao da budem uzrok njihove nesreće, nisam mogao da prekinem slast koju su dijelili.
Dok je kasnila s posla, lupao sam glavom o zid. Pokušao sam se i ubiti. Ali ni to nisam mogao. Jednu noć sam spremio tablete, čitavu kutiju i zaključao se u kupatilo. Djeca su me zvala i izašao sam. Sin je ličio na Ramu. Imao je istu facu, oči koje su lutale nekontrolisano i zube koji su bili genetska anomalija. Nisam volio to dijete. Mislio sam da je to još jedan Ramo u nizu. Radovao sam se njegovom dolasku samo dok nisam saznao da je muško. Prema djevojčici bih bio milostivniji.

Ujutro sam ustao kada i moja žena. Popili smo zajedno kafu. Ispušili smo kutiju cigara. Šutjeli smo. Nismo se ni pogledali. Rekla mi je: Vidimo se, kasnit ću, danas ću svratit majci.

Znao sam da laže. Vjerovatno će otići ljekaru. I bio sam u pravu. Kada se vratila bila je shrvana. Toliko da nije mogla glumiti. Pitao sam šta joj je. Uputila mi je samo jedno ništa i pogledala smrtonosno, kao što je i bolest koju je nosila. Bilo mi je žao. Otišao sam u sobu. Pokušao sam plakati, ali nisam mogao. Htio sam da odem i da joj kažem da se ne brine. Ni to nisam mogao. Pomisao da je nema žalostila me.

Sin me zovnuo i rekao da je Maca napravila burek. Pitala je da li bih ga mogao odnijeti u zatvor. Htio sam do zovnem ženu. A ipak, sam se htio samo obračunati s njim. Možda posljednji put. Možda opet neću uspjeti. Sve vrijeme sam mu htio reći da znam, ali me bilo strah da ću izgubiti ono što ionako ne posjedujem. Kada sam čuo da je bolestan, pomalo sam se i obradovao. Odlučio sam, otići ću i odnijeti mu burek. S Macom sam se samo pozdravio. Ruke su joj bile mastne. Pogledala me sasvim podozrivo. I ja sam nju. Znali smo oboje. I više ništa nismo imali reći. Jedva sam čekao kada ću doći. Imao sam osjećaj da me vrijeme pritišće. Mislio sam na nju. Zagađenu rijeku. Otrovanu dušu. Otrovano srce. I mene koji sam samo šutio. Pola je htjelo osvetu, naslađivalo se, pola je mrzilo samog sebe.

U sobi za posjetu dočekala me žena. Bila je to bolničarka. Imao sam osjećaj da me uhode Macine bezlične oči i masne ruke. Za tren sam zamislio kako me dodiruju njene ruke. Imao sam osjećaj da ću povratii vlastitu dušu.. Tražio sam pogledom Ramu. Tražio sam one proste oči nepripitomljene. Tražio sam one oči koje se nisu vezale ni za šta. Tražio sam one oči kojima bi bilo draže ugledati burek, nego čovjeka. Ali, nije ga bilo. Žohar se penjao uz zid. Vrata su zaškriptala. Pored mene su dovezli tijelo. Podsjetilo me na šumski brežuljak. Bilo je to on, Ramo. Ukočen kao bukva koju je usjekao posljednji put. Jutros se objesio. Gledao sam u Ramu, u bolničarku, u žohara, u burek.

– Jeste li mu vi rod? – upitala me bolničarka.
– Jesam. – nekako sam izgovorio. U tom trenutku bio mi je rod.
– Možete li se pobrinuti za njega?
– Mogu.. mogu

Vraćajući se kući, nisam mislio ni o čemu. Pratio me Ramin leš i burek kojeg nije uspio pojesti. Burek kod Rame. Zamislio sam malu buregdžnicu. Maca bi pravila bureke, a Ramo i moja žena bi uživali iza zavjesa. Na staklu sam vidio njegov lik. Smijao se grohotom. Kao i onaj žohar, otuđen od svakodnevnice. Ramin smijeh se miješao sa muzikom na radiju. “I will always love you… ” negdje podmuklo, negdje iza granica.

Ne znam kome prije da kažem: Maci, ili svojoj ženi. Pomislio sam na svoju djecu koja nikada nisu upoznala Ramu, o njegovoj bosoj i neupućenoj djeci. Govorio sam im da oni ne zaslužuju život koji ima Ramo i njegova porodica.

Maca je dovodila kravu sa ispaše. Žurila je. Zvali su iz zatvora. Svirnuo sam joj iz auta. Iz daljine sam vidio kako nešto psuje. Bježao sam. Ženu sam zatekao dignutih nogu uz zid.
– Je li mrtav?
– Jest…
– Znala sam, jučer me nazvao i rekao da će se ubiti.
– Ne brini, ja ću platiti dženazu.
– Hvala ti.

________________________________________________________________________

EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ rođena je 8.12.1989. godine u Travniku, živi u Vitezu. Nakon osnovnog studija u Zenici, na istom fakultetu je i magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj literarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku poezije, nagrade Oslobođenja za kratku priču, nagrade Festivala dječije književnosti za najbolju bajku. Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016). Objavljivala je poeziju i tekstove u mnogobrojnim bh. i regionalnim časopisima.

DVIJE KRATKE PRIČE ADEMA GARIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “HODŽA U CRNOJ KRONICI”

proza

IME

Tetka s majčine strane mi je dala ime. Toliko mi je barem poznato. U to vrijeme, popularna su bila međunarodna imena. Imena bez grude i korijena. Svačija i ničija. Moji su, da bi bili u trendu, ili jednostavno drugačiji od drugih, svesrdno prihvatili prijedlog, u smušenosti onih prvih dana dolaska prvijenca na svijet. Rođen u doba kad su se po selima brale šljive, upjecali kazani u avlijama iz kojih se prolamao smijeh, i glasovi težaka natopljeni pijanim noćima. Friško poslije Titove smrti, i Olimpijade u Sarajevu. Pred veliko finale, koje će uslijediti, nakon dugogodišnjih igara; povuci-potegni, kom obojci-tom opanci, hrkljuš, ho-ruk, i drugih, dakle pred sami rat, čije će granate izroviti provaliju, između dvije epohe, u kolektivnoj svijesti jednog naroda.

Prva asocijacija, u glavama mojih vršnjaka, na moje ime, bila je bosanska inačica za englesku verziju, kojom se imenuje muški spolni organ. To će izroditi nelagodu, koja će izrasti u nesigurnost, koja će voditi do poljuljanog dječijeg identiteta. Poslije ću postati vragolasti, po istoimenom crtiću, što će me sokoliti da, recimo, letim pred majčinim prutom, govoreći kroz smijeh, ne možeš me stići, ne možeš, ne možeš.

Adem, čovjek, zemna prašina, zaboravko, onaj koji griješi i kaje se, moje je drugo ime. Sam ću ga sebi izabrati. Brat moje majke, koji je živio u Austriji, dok sam u školu trčao pod kišom metaka, bio mi je inspiracija. Moguće da zbog toga, danas, dijelimo slične migrantske sudbine.

Ime ću zvanično promijeniti na dan upisa u Gazi Husrev-begovu medresu. Bit će to prvi put da nakon rođenja posjetim Doboj, grad rođenja, kojim sada upravljaju oni čija imena asociraju, na progon, rat, krvoprolića, etničko čišćenje, i genocid, ako ćemo generalizovati, a nećemo.

Promjenom jednog slova, moje prvo ime je poprimilo plavetnilo značenja. Umjesto s, na kraju sam dodao z, vrativši i dio vlastite prošlosti u život. Prevedno s turskog, Deniz je more, ili okean.

Danas sam pročitao, vjerovatno sa zakašnjenjem, da je Elon Musk, prvo ime Tesle, djetetu dao ime X Æ A-12. I to je razlog ove kratke priče.

***

FOTO ALBUM

Ljubičasti foto album. Ležao bi pod hrpom papira, nikad otpakovanim escajgom, čuvanim za ženidbe i udaje, pod Kraš bombonjerama koje s kružile mahalom, a ja ih krišom otvarao, dupke ih puneći kamenčićima. U sobi koje danas nema. Otac je prije nekoliko godina renovirao sprat kuće u kojem sam odrastao, i kada sam prvi put nakon toga došao, zatekao sam se u nepoznatom prostoru u kojem nisam mogao vidjeti slike djetinjstva. Isti su to zidovi, doduše prefarbani, a poneki i uklonjeni s prvobitnog položaja. Dvije sobe, otac je redizajnirao u jednu, s dnevnim boravkom i trpezarijom. Kuhinja je ostala, ali sada umjesto jednog prozora uz kuhinjske elemente, nalaze se dva. Jedan da gleda na zapad, drugi na sjever. Pored tih prozora, otac sjedi uz šporet, i zamišljen kalemi cigare. U sobi koje danas nema, u bijelom kredencu od zida do zida, u jednoj od rasklimanih fijoka, ležao je porodični foto album. Posezao bih za njim u onim vikendima kada sam kao student, a poslije i kao nezaposleni profesor islamske teologije, dolazio kući.

Album smo komentarisali nadvireni nad vremenom u memoriji fotografija. Na jednoj od fotografija otac stoji pored kasarne. Uz kasarnu je cvijeće. Prvi su dani proljeća, i svjetlost je poslužila fotografu. U uglu usana, uhvatio je očev osmijeh, i sjaj u očima u kojima se ne vidi zabrinutost.

Na jednoj od fotografija na fejsbuku, kratko sam ošišan. Bez brade i brkova. Pokušavam se sjetiti osobe koje me fotografisala ne terasi BBI centra u Sarajevu, s cigarom zadivenom, i kafom na stolu. Prvi su dani proljeća, i dim cigarete se gubi negdje na Bistriku. U očima mi sjaj, u uglu usana osmijeh, kao očev dok stoji pored kasarne.

__________________________________________________________________________

ADEM GARIĆ (1986, Doboj; Tešanj; Sarajevo; Erie, Pennsylvania)

književna premijera: ROMAN LENE RUTH STEFANOVIĆ “AIMÉE / VOLJENA”, OKF, Cetinje, 7/2020; ulomak

proza

U tom snu koji sam usnila predamnom su se pružala tri puta.
Prvi sa lijeve strane put bio je moj život onakvim kakvim ga pamtim. Krajnji desni put bio je moj život kakvim sam ga zamišljala, biografija, koju sam izmaštala. Između ta dva puta, bio je treći – put koji se sastojao od nepredviđenih događaja, onog famoznog „šta bi bilo kad bi bilo“.
Četvrti put, koji se izdizao i vijugao iznad ova tri, sadržao je događaje i sjećanja sa sva tri puta, po mom izboru.
Pošavši prvim putem, gledala sam kako se preda mnom smjenjuju zastave zemalja, koje su bivale sve manje i slušala himne, koje sam sve teže pamtila. Čitave federacije nestajale su, poput magle koja se rastvori na horizontu, tako brzo da biste se zapitali da li su uopšte postojale.
Na tom prvom, krajnjem lijevom putu, život me bolio. Velikim dijelom sastojao se od tuđe zavisti, neprimećene na vrijeme, surovih osvjeta za djela, koja nisam počinila, sem u bolesnoj uobrazilji svojih progonitelja; taj put se sastojao od zaljubljivanja u dječake, koji su voljeli druge dječake; u mene, koja sam se zaljubljivala u dječake, zaljubljivale su se djevojčice, koje sam voljela kao sestre, što je činilo da svi patimo.
Na tom putu, prvom sa lijeve strane, išla sam u školu, koju sam mrzjela. U toj školi učili su nas stvarima, za koje smo znali da su laž. Te lažne stvari morali smo da učimo napamet. Ujutro bismo radili obaveznu gimnastiku i pevali himne vođi i partiji. Svi smo bili isto obučeni i ošišani, svi smo slušali istu muziku podobnih izvođača, koji su pjevali o svijetloj budućnosti, koja tek što nije nastupila. Gledali smo odabrane filmove, koji su potvrđivali sve to, čemu su nas učili u školi. Mi smo bili dio jednog eksperimenta, izolovani raznim zavjesama, od kojih su neke, govorili su, bile od gvožđa. Iza tih zavjesa odvijali su se naši životi, predstavljeni na njima poput igre sjenki u jednom sasvim posebnom pozorištu. Na predstave u tom pozorištu bilo je teško ući i sa njih se baš nikako nije moglo izaći, sve dok ne bi bile završene, obično padanjem svih rekvizita i samouništavanjem sjenki. U tim trenucima, tokom kraja, bilo je važno pritajiti se i zaustaviti dah da vas vrtlog destrukcije ne usisa u sebe. Ako biste uspjeli da izbegnete potonje, dočekali biste kraj tog neželjenog života i čak biste uspjeli da provirite u život, koji se odvijao iza palih zavesa. Možda bih ja stajala tik uz Vas, kao i Vi zadržavši dah.
Na krajnjem desnom putu, u životu, koji sam izmaštala, u tom željenom životu očevi nijesu odlazili na službene puteve bez povratka na neke ogoljene otoke, nije bilo balkanskih špijuna, nije bilo partije, niti velikog vođe. U tom željenom životu, krajnjem s desna, nije bio straha. Kroz njega se nije probijalo, već se vozilo slobodno, kao da ste goli u sedlu.
U tom filmu ovog života na putu mogli ste da naletite, naprimer, na Alena Ginzberga. Sa njim, koji je uvijek mlad, pričaćete o večnosti na slengu, koji ne zastareva.
Kada budete pisali o tom susretu, koji će presudno uticati na Vas, činićete to spontano, izbjegavajući tradicionalne narativne forme… Baš poput impresioniste, koji slika pod vedrim nebom. Sintaksa će Vam biti labava i neobavezujuća. Možda baš poput Keruakove. Vaši opisi biće toliko lični, da će Vas čitalac, hteo on to ili ne, slijediti na putu, osjećajući da nema smisla da vas tek tako napusti… Ne sada, kad ste se već toliko zbližili, sada kada već zna sve o vama, čime je do tada usamljena, individulana priča postala vaša zajednička.
Poslušali ste Roberta Pirsinga, stoga se ovim životnim putem vozite na motoru. U automobilu biste bili izopšteni i izolovani. Na motoru ste jedno sa svime što vas okružuje. Vi vozite, ja sedim iza i držim se čvrsto za Vas. Oči su mi zatvorene. Bojim se vožnje.
Srednji put, nastavila je, proteže se između ova dva, krajnjeg lijevog i krajnjeg desnog. Sastoji se od neočekivanih događaja, većinom pozitivnih. Kao onda kada ste dobili na lutriji. Kao onda kada ste najednom postali lepši, višlji i vitkiji. U ovom životu, punom neočekivanih obrta, vaša i moja zemlja se nije raspala. I dalje je velika i ugledna, multinacionalna i multikulturalna. Proteže se i dalje, poput niske sjajnog bisera, od Vardara pa do Triglava i od Đerdapa pa do Jadrana. Vi i ja smo kolege, radimo zajedno u nekom od saveznih ministarstava, možda onom, koje se bavi vanjskim poslovima. Diktator se bio prosvetlio. Špijuni i cinkaroši su primili Budizam te svakodnevno meditiraju da svi budemo srećni i zdravi, da ne patimo i ne bolujemo. Time se bave sada svi do jednoga. Goli otok je odavno pošumljen, štaviše, pretvorio se u devičansku šumu. Tužna sjećanja su obrisana iz kolektivnog nesvjesnog i genetskog pamćenja. Na njihovo mjesto došle su pjesme i igre, umjetnost i filozofija, briga o djeci i životinjama.
Ja sam, naravno, bila sa Vama sve vreme, i u zlu i u dobru.
Četvrti put, koji se sastoji od odabranih segmenata sva tri puta i nije vidljiv golim okom, tek treba da nađemo. Kažu da je taj put prokrčen pričama. Što su priče bolje, put je lakši i dostupniji. Svaka laž, čak i ona najbijelja, prvo nas zavrti u krug, a onda vrati na početak. Da bismo nešto unijeli u priču, moramo da vjerujemo u to svim srcem i svom dušom. Ako svi povjerujemo, priča i put vode nas napred, u budućnost, koja je nepredvidljiva, uzbudljiva i zabavna. Ja znam, čitaoče, da biste me Vi možda pustili, da hoću da pustim ja Vas. Ali neću. Nećemo se razdvajati. Ne sada, kad ste mi već ispričali tako mnogo o sebi. Stvarno nema smisla.

_________________________________________________________________________

LENA RUTH STEFANOVIĆ piše poeziju i prozu.
Do sada je objavila: zbirku eseja „Arhetip čuda“ (2006), pjesme u prozi „Io triumpe“ (2008), zbirke pjesama „Đavo, jedna neautorizovana biografija“ (2011), „Boja promene“ (2013) i “Izvinite, mislim da umirem” (2020) te roman „Šćer onoga bez đece“ (2017). U štampi je zbirka pjesama „Argo Navis“.
Uključena je u brojne antologije: „Antologija savremene crnogorske kratke priče na engleskom jeziku“, edicija Katedrala (2010); „Koret na asfaltu“ – prva antologija crnogorske savremene ženske poezije, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Skener Studio, Zagreb (2013); Američki izbor najbolje evropske proze – “Best European Fiction”, Dalkey Archive Press (2014); Antologija „Pjesnikinje Crne Gore 1970–2015“‚ J. Vukanović, JU Ratkovićevih večeri poezije (2017)…
Prevođeni su joj radovi na albanski, engleski, poljski i ukrajinski jezik.
Živi i radi u Podgorici.

književna premijera: ZBIRKA PRIČA MAGDALENE BLAŽEVIĆ “SVETKOVINA”, Fraktura, 7/2020; jedna priča

proza

ŠAŠ

Velikim crnim cipelama Agata gazi zatrovane maslačke i travu. Krepane kokoške hvata za noge i baca na šarenu blistavu gomilu.
Bogdan je promatra kroz pukotinu među daskama štale. Srce mu žestoko tuče. Od pogleda na njezino visoko, jedro tijelo osjeća mlazove krvi pune požude. Raskopčava hlače i hvata stršeći ud. Kad se Agata sagne nad gustim dokoljenicama, ugleda joj se bijela koža.
Bogdanova se bedra stežu.
Agata se sagne po posljednju kokoš i snažno je zavitla. Beživotno tijelo udara u vrh gomile i kotrlja se. Lice joj je orošeno. Oči sijevaju. Olabavljenu maramu čvrsto steže pod bradom.
Okreće se prema Bogdanovoj kući i poviče:
“Dabogda crko! Ruke ti se osušile!”
Bogdan glasno stenje. Leđa mu se izvijaju, oči sklapaju od zadovoljstva.
Obriše se sijenom i zakopča.
Agata pognute glave prelazi livadu, amo-tamo. Pokupila je sve kokoši.
Iz kuće izlazi plavokosi dječak. Ima Agatine široke, razvučene usne i prodorne, sitne oči. Kad ugleda majku, zaurla. Pruža ruke prema njoj. Po obrazima mu se miješaju suze, sline i prašina. Obriše mu lice rubom haljine. Uzme ga u naručje, poljubi i spusti na drvenu klupu.
S gomile grabi po dvije kokoši u obje ruke i oštrim korakom ide prema Bogdanovim vratima. Čuju se siloviti i tupi udarci. Bogdanova vrata zatrpana su perjem.
Prilazi i šakama udara u vrata. Drvo se glasno trese. “Izađi, kukavice!” Krv joj udara u glavu, od bijesa joj frcaju suze. Na rubovima usana sasušila se slina.
Bogdan hvata grablje i izlazi iz štale.
“Kurvetino stara! Tu si mi došla!”
Zamahne grabljama prema njoj, a ona ustukne. S Bogdanovih vrata polete kokoši. Zrakom se rasipa zlatna prašina i pršti blještavo perje. Agata pokušava uzvratiti, ali Bogdan prijeteći podiže grablje. Agata bježi.
Ususret joj trči uplakani dječak. Ona ga hvata za ruku i sklanja se pod hladoviti orah. Bogdan im odlučno prilazi. Dječak uranja lice u nabore majčine haljine. Bogdan drvenom drškom grablji pritisne Agatu uz široko stablo. Gleda je pravo u oči. Koža mu je tamna, bjelasa se samo unutrašnjost dubokih brazda oko očiju i usta. Oči su mu crne, sijaju pod raščupanim obrvama. Brada mu je orošena.
Stisak na Agatinim grudima se pojača.
“Stanete li ti ili tvoje kopile nogom na moju livadu, oboma ću vam noge prebiti!”
Govori dubokim glasom. Iz usta mu izlijeću sitne kapljice sline. Padaju po Agati.
Stisak popušta. Bogdan pljune na tlo pored Agate i opsuje. Odlazi.
Dječak podvučen pod haljinom grli Agatinu nogu. Ona ga podiže i dalje promatrajući Bogdana. Rukavom briše lice. Crne joj se obrve izvijaju i spajaju u jednu.
Dječaka unese u kuću. Sjedne na kauč. Tijelom joj se prolama žalostan plač. Dječak je promatra u čudu.
U kući je samo jedan kauč, okrugli drveni stol, šporet na drva i kredenac s posuđem. Zidovi su vlažni, svuda se osjeća miris plijesni. Agata obriše suze i dječaka posjedne za stol. Hrani ga iz male metalne zdjele. Dječak guta brzo i halapljivo. Ono što ostaje iza njega sama pojede. Zdjelu spušta u vanjik s prljavim posuđem. Pere ga na česmi ispred kuće. Hladna voda ne skida masne tragove. Posuđe obriše cvjetnom krpom. Ostatkom stare haljine. Sve složi u kredenac.
Kantu s kiselim ostacima hrane iznese i prolije u korito u svinjcu. Dječak je prati u stopu i hvata za haljinu. Svinje halapljivo proždiru zamašćenu vodu i namočene ostatke kruha. Metlom s progorenog tepiha podigne teški oblak prašine. Otvori prozor.
Pada prvi mrak. Agata se krsti.
Razvlači kauč i na njega prostire bijelu izgužvanu plahtu. Na nju poliježe mršavog dječaka. Pokriva ga. On se otima, želi ustati. Tiho mu pjevuši na uho.
Zatvori prozor.
Agata sjeda kraj česme. Ispred nje su maleni lavor i peškir. Izuva cipele, svlači čarape. Raskopčava haljinu. Razvezuje maramu i raspleće crnu, srebrom prošaranu pletenicu. Pusti vodu, a hladni siloviti mlaz udari u betonsko podnožje. Kapljice se rasprše zrakom i ohlade ga. Agata se umije i mokrim rukama prolazi kroz valovitu kosu. Skvasi peškir i njime istrlja vrat, grudi i pazuha. Noge postavi ispod česme. Zapljusne je ledeni val. Podigne odjeću i u kuću unese lavor s mokrim peškirom. Zaključa vrata.
Škripavim stepenicama penje se na tavan. Miriše na kamilicu. Sa štrika skine spavaćicu i obuče se. Mokri peškir prostre na štrik. S police skine staklenku sa sušenim voćem. Uzme nekoliko kriški jabuke. Dok ih gricka, prilazi niskom prozoru. Pomakne prašnjavu zavjesu i ugleda Bogdana kako skuplja alat i slaže ga u šupu. Zatvara štalu i raskopčane košulje prilazi betonskom koritu. Voda nekoliko puta pljusne po njegovu licu. Kosa i košulja su mu mokre. Kad uđe u kuću, prozori mu zasvijetle. Agatu obuzima tuga. Tijelo joj lagano podrhtava.
Namješta zavjesu.
U kutu na stupici cvileći izdiše miš. Agata uzme stupicu i spusti se stepenicama. Izbaci je ispred vrata. Ponovo zaključava.
Dječak je usnuo. Leži na leđima poluotvorenih usta. Agata ugasi svjetlo i stropošta se kraj njega. Zagrli ga teškom, grubom rukom. Iz močvare obrasle trskom i šašem dopire glasno kreketanje gatalinki. Stapa se s pjesmom zrikavaca u kaotičnu uspavanku.
Nebo se sručilo na kuću. Agatu budi bubnjanje jake kiše. Ustaje i gleda kroz prozor. Dvorište je pusto, po putu su još uvijek razbacana pernata tijela. Oblači haljinu od jučer i oko glave plete pletenicu. Pokriva je maramom i čvrsto veže. Loži vatru. U sobi postaje nepodnošljivo vruće. Na šporetu zakuhava kavu. Pije ju iz malog fildžana.
Bubnjanje prestaje. Agata navuče cipele i uzme vreću iz ostave. Konopac spremi u džep. Ispred vrata krekeću žabe. Nogom ih tjera prema potoku. Cipele joj šljapkaju kroz smeđe lokve.
Bogdanove oči sijaju kroz pukotinu.
Agata jednom rukom drži otvorenu grubu vreću, a drugom kupi napola očerupana, mokra kokošja tijela. Oči su im otvorene, kljunovi stisnuti. Neprestano pogléda prema štali. Vreću na vrhu veže konopcem. Teška je. Vuče je po blatnjavom putu prema močvari. Okreće se. Stane na pola puta. Spusti vreću i zaputi se prema štali.
Utroba joj treperi. Osjeća kišne kapi na licu i rukama. Zaustavlja se točno ispred pukotine. Ostaje tamo nekoliko trenutaka, a zatim otvara pritvorena vrata. U mračnoj je i niskoj prostoriji. Obuzimaju je topli kiselkasti mirisi. Agata i Bogdan nijemo se gledaju.
Agata razvezuje maramu.
Bogdan joj prilazi i spusti je na razbarušeno sijeno. Zadigne joj haljinu. Nosnice mu se šire, disanje ubrzava. Agata nestaje pod Bogdanovim krupnim tijelom.
Dječak otvara oči. Ustane s kauča. Plaši ga udaranje kiše o krov. Plače i doziva majku. Otvara vrata. Ispred se namnožile žabe. Bosim nogama trči kroz lokve i polegnutu travu.
Kiša se pojačava u gromoviti pljusak.
Oko Agate i Bogdana širi se miris teškog znoja. Pokreti njihovih tijela izbacuju uvis sitne čestice sijena i prašine. Na slabom svjetlu izgledaju kao konfeti.
Dječak ugleda vreću s kokošima. Prestaje plakati. Trči prema močvari. Nebom zasvijetle plavičaste munje. Začuje se silovit tresak.
Dječakovo sitno tijelo nestaje među lokvanjima i šašem.

________________________________________________________________________

MAGDALENA BLAŽEVIĆ (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Neke od njih prevedene su na engleski, ruski i makedonski jezik. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.

“Rijetko se pojavi pripovjedač – u ovom slučaju pripovjedačica – s moćnim, snažnim glasom kakav ima Magdalena Blažević. Njezine kratke priče natopljene su bremenom boli, tuge, čemera i ženske perspektive, one dolaze iz srca tamnog vilajeta, no bez ikakve sumnje pripovijedaju univerzalno žensko iskustvo. Djevojke i žene u mikrokozmosu Svetkovine junakinje su i žrtve, one su te koje stvaraju svijet, bez njih ništa nije moguće, ali jednako tako one ne mogu svoj svijet obraniti pred muškim nasiljem, ratobornošću, primitivizmom. Žene Magdalene Blažević i djevice su i vještice, one su te koje omogućavaju da se svijet rađa i stvara, da se održava, ali i da se urušava.
U prvijencu Svetkovina autorica je brižno probrala dvadeset pet priča, koje kroz različita, prije svega ženska iskustva govore o međuljudskim odnosima, o obiteljskim tajnama, o smrti, o rijeci koja odnosi živote, o ludilu, seksualnosti i putenosti. Stilski izbrušene i filigranski precizne, ove priče ulaze u zakutke čovjekovih misli, one dijelove koje kontrolira id, bez kojih nema vrhunske umjetnosti. Svetkovina je niska opala: Magdalena Blažević uspijeva u svakoj priči iznova, poput toga dragoga kamena, pokazati sve boje spektra, a ne samo dominantnu crnu.” – Fraktura

književna premijera: ROMAN TANJE STUPAR TRIFUNOVIĆ “OTKAKO SAM KUPILA LABUDA”, hrvatsko izdanje, V.B.Z, 7/2020; ulomak

proza

Stalno žurim zato što mi nedostaješ, i želim da uronim glavu među tvoje noge dok me ti pitaš jesam li ikad ovako zadovoljila ženu, muškarca, životinju, biljku, ne znam ni šta ili koga. Smijem se. Strast je bezumna, teška i vesela. Bilo je, zapravo, umirujuće sve te godine spavati uz svoje zamrznuto tijelo. Nije bilo nesanica. Bilo je mirno. To mi je davalo čudnu sigurnost. Kao kada pospremiš veš u ormaru i pomisliš: sada je sve uredno složeno i sada je dobro jer znam gdje se šta nalazi.
Znala sam gdje se šta nalazi u meni i oko mene. Ali sada, sada ti se rastvaraš preda mnom i moje tijelo drhti. I nesigurna sam. Nervozno brišem slike u glavi. Nasuprot mene sjedi neko ko nije sasvim ni dijete ni žena, neko mlad, zaogrnut kožom, čaršafom i osmijehom. Neko ko očima pita o sebi. Neko kom ne znaš dati odgovore koji su mu potrebni. Ništa ne znaš osim da se rasipaš na čestice čežnje za izgubljenim rajem u koji nema povratka. Ima samo žeđ koju se ne da ugasiti. Ima glad prstiju koja se ne da zasititi. I taj pljusak osjećanja kao kada pukne cijev. Voda prska svud.
Dok se snađeš, već je sve mokro.
Ti govoriš o tom kako sve nastaje u praznini.
I dok nam se dotiču prsti, mislim kako se prvo pojavljuju oni, pa toplina, tek potom lice.
„O čemu to govoriš?“ pita glas koji se javlja posljednji i hoće da imenuje, odredi i razgraniči. Pred njim sve drugo nestaje. Kada se pojavi glas, praznina dobija ime, bore na licu, svjesnost, ona prestaje biti puko bivanje. Ona objašnjava samu sebe. I izmišlja sve druge.
Valjda zato kaže nemoj imati drugih bogova osim mene. U svakom biću kljuca po jedan pretendent na apsolutnu istinu. Bogovi zatočeni u vlastitim grudima zbunjuju smrtnike. To im je posao. Ti treba da imaš svoj glas. I da mojim rečenicama postavljaš zasjede.
Znam da hoćeš. Prvo ćeš izbaciti bogove.
„Živi i zaboravi na bogove! Današnji bogovi premeću stvari po marketu i traže nešto jeftino. Previše psihotično je oslanjati se na njih. Dok svijet krizira. Samo veća glad odvaja bogate od siromašnih. Oni žele više. Kao nas dvije. Više ljubavi. Više novca. Isti je princip proklete nezajažljivosti. Treba zaboraviti na bogove.“
Ne slušam te. Puštam da mi vrijeme zuji u ušima. Veliki prasak. Šum vode u radijatoru. Šum na ekranu. Šum vjetra koji donosi i odnosi tuđe glasove. Na rijeci nije bilo ni trunke magle. Iako magle ima često. U šta da se umotam kad je nema. I jutro je providno sasvim.
„Sve se vidi“, govorila si ti dok smo se ljubile iza stakla auta.
„Stid me je. Ti ne znaš kako često mislim o nama kao grešci.“
Niz staklo klizi para od ljudskog daha. Jutra su svježa. Ti ćeš sad ići, a ja ću nastaviti da se stidim.
„Šta ako neko sazna za nas? Mogli su nas vidjeti.“
U glavi pravim spisak svih onih koji su nas mogli vidjeti; ljudi što idu na posao. Mladići što idu sa pijanki. Svijet što dokono baulja ili ide po hljeb, mlijeko ili novine.
„Šta ako moja majka sazna? Samo joj još to treba.“
Još to. Meni zapara uši uvijek neka sporedna riječ. Mislim da istine spavaju u sporednim riječima. One glavne se previše upinju da ih izreknu. Još to je sigurno neko božanstvo za onu čudesnu i odlučujuću kapljicu prekomjernog. Da li me je Još to dovelo ujutro do rijeke.
Samo jedna šetnja bosim nogama po obali.
Ne treba previše misliti o povezanosti priče. Ona će doći sama od sebe. Kao ti na moja vrata. Uvijek neko ti kojem pišemo, govorimo, kojem se kazujemo i povjeravamo jer našu dušu zaposjeda preteško Još to božanstvo čiji teret moramo pozajmiti riječima i licima.
Početak je dok te iščekujem i tvoja majka mirno spava jer je još nije napalo Još to. Mirno spava u svom lijepom neznanju. Sve majke imaju istog kućnog ljubimca kad su u pitanju njihova djeca, zove se Neznanje.
Kraj je trenutak kad se topli vazduh pretvara u kapljice na prozoru. Kapljice na prozoru se pretvaraju u uspomene. Tvoji prsti se pretvaraju u uspomene. Besmisleni razgovori takođe, i oni se pretvaraju u uspomene. I trenutak kada ti ulaziš na vrata i pogledaš me u oči, i on se pretvara u uspomene.
I mi.
I mi smo uspomene.
Od one vrste kao kad ljudi opisuju kako su preživjeli neku opaku bolest.
I što je bolest teža njima je draža jer je veća i snaga njihove pobjede.
Tijelo je savladalo tu neman. S tom razlikom što su neman bila naša osjećanja.

TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ (1977, Zadar; Banja Luka)

KRATKA PRIČA HAMZE HODŽIĆA: MUHAREM

proza

Sjedila je u dnevnom boravku čekajući da joj dođe brat Salih. Pronašli su njihovog rođaka u koritu Drine. Kada je došao Salih, prvo su ručali da bi tek uz kahvu njihov najstariji brat Mehmed počeo pričati o Almiru i onome što je saznao. Već od ranije su znali ko ga je ubio – ratni zločinac Milenko L. iz Višegrada, za njih to nikada nije bilo pitanje, već samo gdje su kosti Almirove i mnogih rođaka i komšija. Nakon izvjesnog vremena Mehmed krenu pričati o Muharemu, a koji je bio i pravi razlog Mehmedovog i Salihovog dolaska kod sestre. Kada je Selma bila još dijete, Muharem je stigao u Višegrad i živio kao podstanar kod Selminih roditelja. Muharem je bio visok, i iako nije bio krupan, vidjelo se da u njemu ima snage. Radio je za nekog čovjeka kao drvosječa i tako prehranjivao porodicu. Ljeti im je bilo čak i dobro, ali su im zime predstavljale problem. Njegova crna kosa nije remetila veselost njegovog lica. Istina, znali su ljudi za njegovu tugu. Imao je lijep brak, ali nedostajala su djeca i dječija radost koja bi ispunila sreću njega i Amele, njegove žene. Nikada ni jedno dijete nije ostalo uskraćeno njihove ljubavi, ali ljubav prema Selmi je bila posebna. Kada god bi Selmi zabranjivali da izlazi vani, Muharem je bio tu da joj pomogne. Često bi, kada je imao vremena nakon posla, tražio od Selminih roditelja da ona bude malo s njim i njegovom ženom. Njih dvoje nisu imali mnogo para, ali Muharema ništa nije moglo spriječiti da svaku noć ostavi Selmi i njenoj braći i sestrama kesicu bombona. Ujutro, kada bi ustali, sva djeca bi prvo trčala do vrata po bombone, pa tek onda do kupatila. Ako su ta djeca ikada mislila da Djed Mraz postoji, onda je to za njih bio Muharem, koji je naročito pokazivao svoju ljubav prema njima. Amela u nekim trenucima nije najbolje podnosila to što nemaju djece, a utjehu je tražila kod roditelja u Rogatici. Sve što je ikada tražila Muharemu bilo je dopuštenje da može odlaziti kod svojih roditelja, a zauzvrat mu je davala svu svoju ljubav i uvijek brinula o njemu koliko je mogla. Kada god bi se Muharem igrao s dječicom, ona bi bila sretna i nasmijana, ali uvijek kada bi otišli svojim kućama, sjetila bi se da oni nemaju djecu i krivila je sebe zbog toga.

Sjedila je Selma u dnevnom boravku i sjećala se skoro svake scene sa Muharemom dok joj je brat o njemu pričao. Sjeća se da je jednog jutra Muharem došao kod Selminih roditelja i nešto im govorio i objašnjavao. Selma je čula samo riječi bili, doktor, nalazi. Ubrzo nakon toga su Selmi spakovali neke stvari u ruksak i poslali je sa Muharemom i njegovom ženom.

– Gdje idemo? – upita Selma.

– Do kupališta na Drini, da se igramo i smijemo – sagnu se Muharem i šapnu joj: A i da jedemo slatkiša.

Selma se smijala i veselo skakutala putem prateći krilca od maslačaka. Muharem i Amela su deke i sve stvari smjestili u hlad, pa otišli do vode da se kupaju. Kada je Selmi dosadilo da se igra u plitkoj vodi, krenuli su šetati. Tog prelijepog dana Amela se nije nijednom osmjehnula, uvijek kao da je o nečemu mislila. U hladovini su pronašli malog cuku kako se zaglavio u žbunju i cvilio. Muharem je prilazio dok je cuko iz straha odgovarao režanjem, a onda se smirio shvativši da mu Muharem želi pomoći. Nakon što ga je oslobodio drvenih okova, cuko se nije micao od njih zbog čega Muharem reče da će ga povesti sa sobom i brinuti o njemu. Od tog trenutka on je definitivno u Selminim očima postao heroj. I bio je, zaista, sve do danas. Ali prošlo je skoro četrdesetak godina od njenog djetinjstva i vremena kada joj je Muharem donosio bombone. Prošlo je i više od dvadeset godina otkako je njihovog rođaka ubio Milenko L., višegradski ratni zločinac. Nekada prije rata je radio kao policajac u Višegradu. Svi su ga znali. A kad je počeo rat, ubijao je svoje komšije. Četrnaestog juna u Pionirskoj ulici je naredio i učestvovao u zločinu. Tog dana su zarobili u kuću sedamdeset civila, žena i djece, i zapalili ih. Nisu prošle ni dvije sedmice, a oni su isti takav zločin ponovili u selu Bikavac u kući Mehmeda Alića. I danas se zgrožava od tog čovjeka. Ali Selma je bila zaprepaštena pričom o Muharemu, koja nije završila u njenom djetinjstvu sa slatkišima. Ona je završena danas gorkim okusom tuge.

Muharem je preživio agresiju i skoro dvadeset godina nakon rata i dalje je živio u Višegradu. Bio je i dalje sa svojom ženom u nekoj staroj, napuštenoj kući. Cijeli život je strahovao da će ga žena napustiti, jer im je kasnije doktor rekao da to što ne mogu imati djece nije do žene već do Muharema. Život mu je bio težak i bez tog straha. Svakim danom je tražio bilo kakav posao, hodao po šumama nalazeći kojekakve hranjive trave i pokušavao ubijati divljač nekim zamkama koje je pravio. Na kraju je morao početi i prositi, nekada nekome kucati na vrata, nekada sjediti negdje u gradu kuda će prolaziti ljudi i gdje bi mu se možda neko mogao i smilovati. Ali najgore mu je bilo kada bi se vratio kući i ne bi našao unutra svoju ženu. Amelini roditelji su umrli poslije rata i nikada nije znao gdje odlazi. Pomišljao je svaki put da je više nikada neće vidjeti. Od naroda je samo slušao zlurade komentare dobacivane u prolazu kako su je viđali sa drugim muškarcima po Rogatici, a oni najzlokobniji su se smijali njegovoj sudbini govoreći mu da je jedini čovjek kojeg je napustila kurva. Otjeran iz čaršije takvim zadirkivanjem pa i ponižavanjem, kući bi sjedio satima misleći na Amelu. Pomisao na to da ga vara ga je izjedala iznutra, a tada bi samo plakao. Ako je bilo neke milostinje, kupio bi alkohola i u njemu gušio svoju tugu, ubijao bol koji ga je izjedao. Jednom je nije bilo godinu dana i Muharem je potpuno izgubio nadu u njen povratak. Često je mislio da je to konačni odlazak od njega, i govorio sebi kako je on jedini krivac za to. Ipak, jednog dana je ušla na njegova drvena, probušena vrata i samo spustila torbu pored oronulog kreveta kao da je izašla prije dva sata. Njegove sumnje da ga vara uvijek su joj ostale strane. Nikad je ništa nije ispitivao ni za tu godinu jer nije imao hrabrosti, a ni snage da je pita. Plašio se upravo takve istine, ali ga je bilo i stid te moguće istine jer se Amela ipak uvijek vraćala. Uvijek se vraćala njemu, jadnom prosjaku koji jedva sabire za hljeb i čovjeku koji joj nikada nije mogao podariti dijete. Šta bi joj on mogao reći? A sve bi mu to bilo lahko za podnijeti samo da ima jedno dijete, kako je uvijek i govorio.

Bila je jedna djevojčica bez roditelja koja je čekala dan kada će je neko usvojiti. Proseći po čaršiji, znao je svaki njen trač pa tako i sve o maloj curici. Zvala se Milica, imala je kratku smeđu kosu i svijetle, plave oči. Imala je šest godina i bolovala je od leukemije. Bolest je bila u veoma ranom stadiju i mogla se izliječiti, ali čovjek kod kojeg je Milica boravila bio je veoma star i bolestan i nije joj mogao pomoći. Tog ljeta je Muharem svakim danom dolazio u čaršiju ne bi li je bar vidio, a ona je uvijek sjedila kod istog prozora i tužno gledala ostalu djecu kako se igraju na ljetnom suncu. Boljela ga je tuga malene djevojčice. Muharem je bio svjestan svoje sulude situacije, živio je veoma teško, a maštao o tome kako će pomoći Milici. Tako je bilo sve dok jedne noći nije krenuo kući kada su mu prišli neki ljudi u odijelima. Bili su to ljudi koji su branili ozloglašenog ratnog zločinca, višegradskog ratnog zločinca Milenka L. koji je zapalio zarobljene i žive ljude, čak i djecu. Svi su znali koliko Muharem teško živi, ali i da je bio u Višegradu tokom skoro cijele agresije. On je bio savršen svjedok u korist optuženika. Ponudili su mu veliku sumu novca da ode na sud i svjedoči o tome kako Milenko L. nije ubijao ljude, ali i da nagovara ljude koji bi bili pogodni za to. Nekoliko njih je kasnije prihvatilo pare, ali to nije čudilo. Svi su otprilike bili poput Muniba koji je, također, prihvatio pare da bi lagao na sudu, ali Munib je još od prije rata bio pijanica i kockar koji nije znao ni na šta drugo trošiti pare. Muharemova odluka da to prihvati je svakoga ko je tog čovjeka poznavao toliko iznenadila da su ljudi sa nevjericom slušali tu priču.

Ljudi u odijelima su mu sve fino objasnili i Muharem je otišao kući. Bez obzira što nisu imali para ni djece, i što je Amela znala da ispolji svoje frustracije prigovarajući mu da je sve njegova krivica, uvijek je pokušavala da mu pomogne. Naravno, u onim danima kada je bila kući. Tu večer je Muharem došao kući vidno napet i nakon neprestanog propitkivanja njegove žene odlučio je da joj ispriča šta mu se desilo. Rekao joj je da je razgovarao sa advokatima Milenka L. i šta su mu ponudili, objasnio da su mu već dali nešto novca, ali da će dobiti još mnogo novaca i onda je počeo objašnjavati šta će uraditi sa njima.

– Amela, nakon što uzmemo te pare konačno ćemo moći imati svoju kuću. Napravićemo jednu veliku, lijepu sobu za dijete. Da, Amela, dijete. Sa mnom nisi mogla imati djece, a ja sam uvijek mislio da si s nekim drugim mogla imati bolji život. A pričo sam ti o maloj Milici iz čaršije, niko je ne usvaja, a mi ćemo sad imati para.

Uvjeravao je Muharem Amelu da će moći nedužnoj djevojčici spasiti život, da će joj platiti liječenje i da će onda i oni imati svoje dijete. Imat će ono što su oduvijek željeli, svoju malu porodicu. Amela je sve vrijeme šutjela, nije mogla ništa da progovori niti da shvati kako je Muharem to mogao prihvatiti. Nije ona nikakva svetica, nije mu uvijek ni bila vjerna, ali vraćala se uvijek njemu. Njemu zbog kojeg nikada nije imala djece, njemu s kojim ništa u životu nije ostvarila, a on je sada izdao tolike ljude da bi udovoljio sebi. Je li važnija mala Milica od toliko pobijenih ljudi, od onih malih beba što su žive zapaljene? Gubila se Amela u svojim mislima, u sekundi joj se srušio svijet, u minuti je izgubila onog muža kojeg je godinama znala, s kojim je brak samo ona održavala, samo njena volja. Ali Muharem, vidno uzbuđen, ništa od toga nije primjećivao i ni na šta slično nije pomišljao, on je samo nastavljao sa uvjeravanjem da je to ono što je cijeli život čekao, i postavljao joj pitanja na koja nije ni očekivao ništa drugo do potvrde, pa je i Amelinu šutnju shvatao upravo tako.

Veoma brzo se pročulo po Višegradu šta je Muharem uradio, a onda su to saznali i svi ljudi vezani za Višegrad. On je uzeo pare i kupio kuću u Sarajevu, a malenu Milicu su poslali na liječenje. Iako se s Amelom dešavalo nešto čudno, živio je mnogo lakšim životom nego prije, nikada više nije legao gladan niti zaspao u kući koja prokišnjava. Prošla je godina otkako je Milica završila svoje liječenje i nije bilo sretnijeg čovjeka od Muharema dok je gledao kako se igra u vrtu svoje kuće.

Nije bilo ničega što bi Milica poželjela, a da joj to Muharem nije kupio. Samo Amela nikad više nije bila ista. Raspoloženje joj se nikad nije mijenjalo, postala je veoma teške naravi, a često je znala biti odsutna i govoriti fantazmagorično o nepravdi i lažima. Niko je ništa nije shvatao, a nije ni mogao jer je ostajala zatvorena u sebi i novoj kući koju je toliko mrzila. Nije više odlazila od Muharema, ali je bila manje s njim nego ikada prije. Nije ni jela s njima, uvijek je sebi spravljala neke male obroke ili prosto jela paradajza i hljeba. Muharemu je u izvjesnom smislu bilo i drago zbog toga, nije želio da se mala Milica osjeća loše, da strahuje od Amelinog ponašanja. On je znao samo za Milicu i zbog nje se nije obazirao ni na to što ljudi koje je nekada znao okreću glavu od njega, nije mu smetalo to što ga se više niko ne sjeća kao dobrog, starog Muharema koji voli svu djecu, a ne samo tamo neku Milicu. To što ljudi više vole vidjeti i mrtvaca od lica izdajice je njemu bilo nevažno sve dok ima svoju Milicu. Svako jutro joj je priređivao neko iznenađenje, baš kao nekada Selmi. To jutro je želio da je odvede na Vrelo Bosne. Ustao je malo ranije nego inače. Dok je prolazio kroz dnevni boravak čudio se upaljenom televizoru. Trebalo je da svi spavaju u tim ranim jutarnjim satima kada je on odlazio da obližnje pekare da kupi svježe kroasane za svoju Milicu i Amelu, iako njegova žena nikada nije jela taj doručak. Ušao je u kupatilo i ugledao kadu punu krvave vode. U njoj je ležala Amela.

_________________________________________________________________________

HAMZA HODŽIĆ rođen je 1991.godine u Sarajevu. Završio je dodiplomski studij na Odsjeku za književnosti naroda BiH i bosanski, hrvatski i srpski jezik na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Do sada je objavljivao kratke priče i tekstove u studentskim časopisima (Slovo; priča “Muharem” uvrštena je u broj 4/2017, op. čč), kao i na nekim internet-portalima. U februaru 2017. godine u samizdatu objavio je i roman prvijenac Farbanje, a koji, u najkraćem, govori o odrastanju učenika u internatskim uslovima religiozne škole u sekularnom društvu. Trenutno je zaposlen kao lektor na internet-portalu.

KRATKA PRIČA MIRZE MEHAGIĆA: DA LI KURVE SANJAJU KOMETE?

proza

Sreća se kod opscene kurve kao što sam ja sastoji od dva vrlo jednostavna dijela. Prvi dio je kada oko podneva M. dođe u moj dom, i kojeg gotovo trenutno omota neki plašt kojeg su, sigurna sam, tkali sami demoni, baš za ovakve prigode i ovakve ljude. Zamišljam da pri dnu pakla negdje postoji pogon K.A. kao npr: Kurvetina Azra, u kojem se pale lampice oko dvanaest sati, i u koji žure mali vražići da tkaju iz njega nevidljivo debelo platno. Platno koje ima svrhu da omota jednu kuću u malom selu, da možemo se ja i M. provesti kao da nam je to posljednji dan skupa. Ja obučem jedino svileno rublje koje imam, i koje držim u kutiji sa nakitom, ili barem kutiji u kojoj moj muž misli da je nakit, i u krevetu dočekam M. koji gazeći po nogavicama hlača žuri da se sjedini sa mnom. Uvijek je bitno da žena izgleda lijepo i dotjerano. Smatram da je prašina na njegovim hlačama, piljevina, i kolomast, neki diskretan i simpatičan ukras, kao da gotovo gledam u osušenu i napola mrtvu jelku čiji sjaj održava samo tih par malih, ali ukusno postavljenih lampiona. Moje svileno rublje koje držim u kutiji sa nakitom, jedinom privatnom mjestu koje moj suprug ne može da dodirne, sastoji se ustvari od svilenih prozirnih gaćica. Gaćice se oblače uglavnom jednom sedmično, peru na posebnoj temperaturi, posebnoj vodi, posebnom prašku, a dobijene su kada je moja sestra prvi put dolazila iz Kanade na maminu dženazu. Formirali smo plan kada će moći da mi ih proslijedi, i to je bilo kada sam tobože pala u nesvijest od tuge, te me sestra brže-bolje podigla i odvela u sobu. Tu mi je kada se graja smirila i prestalo kucanje mog muža na vrata, dala gaćice u originalnom pakovanju. Neki kanadski proizvođač, i neka lijepa kanadska guzica, koja je kao da sam gledala u sveti gral, obasjavala moje lice. Te gaćice budu na meni jednom sedmično i M. ih svuče brzo, žudno, ali pažljivo kako sam mu skrenula pažnju. Sestra mi je umrla prije tri godine od raka. Rak u Kanadi zvuči gotovo nevjerovatno kao i svilene prozirne gaćice u jednom selu u Bosni. M. ih svuče žudno, nestrpljivo ali oprezno. Nakon sestrine smrti nemam više koga ko bi mogao da mi nabavi takvo nešto. Kad me svuče i baci gaćice, još par sekundi ih ne ispuštam iz očiju. Nekad ih zakovitla pa završe na televizoru. Skliznu sa milije i padnu na tepih. Nekad ih odloži odmah do kreveta, pa ih ne mogu vidjeti dok ne završimo, i pomalo se zbog toga osjećam nelagodno. Nikad to ne bih rekla M. od sramote, znajući koliko je takvo ponašanje djetinjasto. Posljednji put ih je zakovitlao iza sebe te su završile na goblenu. Seks je trajao deset minuta, a njih smo tražili petnaest. Negdje u tom komešanju su same spale sa goblena na kauč te smo oboje poskočili od straha, kao da je sa goblena sletila kakva leteća vjeverica koju sam gledala na diskaveri kanalu. Jednom su završile na hodniku kraj spavaće sobe. Izgledale su mi bespomoćno i nago, podsjećale me na siroče, i kako me to rastuživalo zamolila sam M. da ih uzme i stavi bliže krevetu. Čudno me gledao, ali me poslušao. Nakon toga je seks bio izvrstan, kao i svaki put sa M.

Gledajući ga kako zakopčava kaiš i korača iz kuće, njegova leđa bi tad zamračila prostoriju kada bi zastao pokraj vrata i oprezno posmatrao da li ga ko od komšija gleda. Zamaknuo bi kraj prozora, a nakupljena svjetlost koju je gradio bi bljesnula u prostoriju i zaslijepila me za trenutak. Osjetila sam njezinu toplinu, i kako se zaštita oko moje kuće polako spušta, i ja postajem Azra koja zrači sobu, otvara prozore, namješta posteljinu, i pristavlja vodu za kafu. Gaćice sam pokupila sa poda, obukla sasvim neke druge za nastavak života, a ove tisnula u kutiju. Nazvala sam komšinicu da se ispričamo. Razmišljala sam kako bi svilene gaćice stajale na njoj, i da li uopšte ima nešto slično. Razmišljala sam o tome da joj ih pokažem međutim, bojala sam se njezine reakcije, i da li bi uopšte pristala da više me posjećuje. Jedino sam nju imala, tačnije imala sam nekog pored muža s kim mogu da porazgovaram. Komšinica bi pričala o poznatim biznismenima u Cazinu kako orgijaju sa ljubavnicama dok njihove supruge kod kuće glade djecu. Svaki put kada bi načula novu priču, oči bi joj graktale, grudi nadimavale, i šaptala bi kao da u tom trenutku će njezin glas, riječ, otići izvan sela, odmotati se niz cestu do grada i ošamariti te unesrećene supruge. Viknuti im u lice: Glupačo! Čuvaš djecu dok ti se čovjek valja sa drugom!
– Al znaš šta Azra – nastavila bi – dosta tih žena to i zna. – Razumiješ? Jednostavno nemaju kuda.
Tada bi najčešće popravljala suknju, gladila maramu i govorila o tome kako će djeca iz takvih familija oboliti i izrasti u neke nesposobne čudne ljude.
– Nakaze koje će hodati gradom pognute pod vlastitim sramom, bez identiteta, i baš tako i iščeznuti – tiho bi pričala. – I te žene sa njima. Narašće u njima dušman, proširiti se po organima, a pravi razlog će biti da ni tijelo ni duša nisu mogli nositi više tu sramotu. Od tog gnjeva vidiš, tijelo se samo počne jesti i razarati, pa što misliš što ih toliko obolijeva danas? Nije to ništa džabe.
Negdje tokom tog razgovora vrijeme bi se usporilo i čula bi samo njezin zamagljen eho. Dva svjetlucava oka, i usne duplje koje se dižu i spuštaju. Tri osnovne karakteristike žene koja u svojim haljinama i pokrivenoj glavi izgleda kao prosuti mulj po mom kauču, po kojem plivaju usta i oči, sudaraju se, i stvaraju od njega beskonačnu galeriju pikasoističkih portreta.
– Hoće li ti svratiti čovjek sa džume danas? – nastavila bi.
-Vjerovatno hoće. Rjeđe jede sada, zdebljo se baš. Te kurve će živjeti bolje i od mene i od tebe znaš? – odgovorila bih gotovo kao da sama nisam to, već govorim o trećoj osobi, nekoj projekciji mene koja po drugim stvarnostima jaše svoje ljubavnike.
– Znam što je najžalosnije hoće. Ja sam svome krompira i teletine što sam izvadila iz zamrzivača juče. Nešto mu je teško na želudac, ali briga me. Ne mogu više kalje i kašikom da me ubiješ.
-Ma i kod mene isto tako – odgovarala sam nezainteresovano.
Pitam se da li joj je muž ikad gurnuo prst u stražnjicu. Meni je M. uradio jednom naglo. Pretrnula sam, ali je kasnije bilo lijepo. Nije toliko odvratno kako sam mislila. Uradimo to opet povremeno. Polako se navikavam. Ako ikad mi njezine posjete dosade upitaću je. Sigurno nikad neće poželjeti da dođe nakon toga. Jedini nakit koji je nosila kada bi izišla iz kuće i posjetila me je crveni lak na nožnim prstima. Jedini nakit koji ja nosim kad sam sa M. je cjelokupno moje tijelo.
– Sutra moram otići pomoć Enveri. Teško će sve sama stići one kćeri joj još nisu stigle. Požurili su brate sa Semkinom dženazom – nastavila bi. – Treba skuhati to sve i dočekati narod. Kako će sad bez svoga Semke. Ja ne znam šta bi da moj umre, pogotovo iznenada draga Azra gluho bilo.
– Navikla se ko i na sve što se navikneš. Ja o tome baš ne razmišljam. Nekako mi se razmišlja inače o lijepim stvarima. Znaš?
– Upravu si, ali eto – stavila bi kocku na jezik i naglo slila kafu, skupljajući usta i oči. Vjerovatno razmišljajući kako i tako gorka kafa može biti ugodna u odnosu na bol koju bi osjetila da njezin muž umre iznenada kao komšija Semko. Popravila je maramu, pokupila skute i otišla kući. Navikla bih se ja na muževu smrt, navikla bih se na samoću, na tugu, na bol. Navikla bih se ja na cjeloživotno pokazivanje na mene kada bi god prošla selom, gotovo kao da je muževa smrt moja krivica. Znam da bi gledali na mene kao na deformisanog sijamskog blizanca koji se otkinuo od zdravog tijela, i sada gmiže naokolo. Znam da bi im bila neugodna za gledati, za dodirivati, za zvati. Bila bi zarazna Azra koje bi se svako klonio u selu. Dokle god u toj samoći i tugi i bolu postoji M. koji dođe do mene i od toga pretvori nešto sa čim se mogu nositi, što je za oku ugodno gledati, što se na dušu stavi kao obloga, ja bih opstala. Deformisana ja bih u tim kratkim trenucima sa njim, vratila ruke, noge, lice, vratila se u njegovo zdravo tijelo, i nakačila se na kožu, glavu, ruku, nahranila, napojila, nadimala krvi, limfe, života, i povratila boju u očima.

Drugi dio sreće bi se dešavao jednom sedmično kada bi moj muž išao na seminar u Sarajevo. Presjedila bi kod kuće uz prozor, čekajući da se na M.-ovoj kući upali svjetlo. To je bio znak da mogu da ga posjetim, i obično bi se to dešavalo rano ujutro. Prenoćila bi kod njega, zamračili bi sobe, i valjali se po krevetu nekad i do samog podneva. Ovakve posjete su mi bile draže, jer bar na trenutak bih mogla osjetiti kakav bi život bio sa M. i pored seksa. Trudila sam se da što više unesem u te trenutke sebe, i gotovo djetinjasto se zateknem kako mu se ponašam kao supruga, kako ga ružim što je neuredan, što su mu majice razbacane po sobi, i što su prozori gotovo masni od kiše. Bilo bi mi drago što bi u tom trenutku dobila reakciju od njega, nekad pozitivnu, nekad bi se naljutio, nekad bi se i posvađali. Najljepše u svemu tome i o čemu razmišljam najviše kada odem od njega, je to što ni u jednom trenutku mi ne kaže da na to nemam pravo. Kada bi nam bilo dosta, M. bi nazvao poslodavca i objasnio da dolazi, da mu je bolje, i da je izgleda ga nešto napuhalo. Izletio bi iz kuće poljubivši me, a ja bih se omotala maramom, i brže bolje kada putem ne bi prolazio niko izjurila sa stražnjeg dijela kuće. Suprug bi mi se vratio nakon par dana, i često je imao običaj odmah dok stigne da pozove kuma i kumu na kafu. Sjedili bi u dvorištu, dok bi im on pričao o Sarajevu, a ja bi motrila kome treba nasuti kafe i koga treba ponuditi kolačem. Ukoliko bi kum zatražio soka, brinula sam se da ima dovoljno i pri ruci, i čekala od prilike kada će suprug zatražiti da iznesem mezu. Sa kumom sam pričala o njezinoj djeci, zadaćama, ocjenama i prekorima. Suprug i kum su imali uvijek neke ozbiljne teme u koje nas dvije nismo zadirale. Nakon što bi im dočarao Sarajevo, već bi i noć pala. Leptirići bi udarali od svjetiljku koja je visila sa oraha. Do osam sati bi bili skroz sitni i umiljati, kao djeca, a poslije rasli, rasli, do nekih čudni dlakavi bića, čije mlaćenje krilima bi prekidalo tišinu i nervozilo me. Do deset sati bi ostao jedan veliki tromi leptir koji bi naizmjenično lupao od svjetiljku i padao na stol. Ostali bi bili razasuti po terasi te bi iz daljine izgledali ko sitno lišće ko je je donio vjetar u oktobru. Metući to lišće često sam gledala prema M. ovoj kući znajući vrlo dobro da nije tamo. Imala sam u tim listovima štit, i mogućnost da moj besvrhni izlazak bez muža i buljenje u daljinu bude opravdano. Sa suprugom bi legla nakon večere i otvorila mu se znajući da je umoran i da će sve to trajati kratko. Kada bi se završilo sačekala bi da zaspe, i izišla na terasu. Ogrnula bi se o mrak, i olabavila maramu.

Sjetila bi se tad kanadskog automobila moje sestre, u kojem se nalazio cd-e grupe U2. Kada je dolazila na maminu dženazu, i kada je odlučila da me provoza po gradu, zvonila je kratka, čudna pjesma Oktobar. Sama melodija, i onda rez, prekid, giljotina po vratu, i mlaz krvi kroz radio pretočen u zvonak Bonov glas i riječi: Oktobar. I riječi: “…i svo drveće je ogoljeno od onog što nosi, šta ja marim za tim? Oktobar, i kraljevstva rastu i kraljevstva se ruše, ali ti nastavljaš”. Umalo sam rekla sestri za M. nakon završetka pjesme. Prepala sam se. Sada mi je žao. Voljela bih da nema lijepo mišljenje o meni. Njezinom smrti, izgubila sam šansu da me upravo zamrzi. Možda ispleska, pokudi, osramoti. Ostala sam joj u sjećanju kao sitno seosko čeljade, zamotano u svoje marame i krpe, koje viri iz kuće u jednom selu, koje je neuko, jadno, a opet dobro i plemenito koje treba da prodevera ovaj život sa jednim čovjekom i tokom čitavog tog puta taj čovjek treba da bude sretan i zadovoljan. Nakon njezina dva neuspjela braka, možda mi je i zavidjela i potajno željela da se ona kao drveća u oktobru ogoli nekom do kože, i da po njoj udari usijani biljeg ko što se obilježavaju krave, da je zaboli, ali da će imati neobičnu slast u tome da je ona u tom toru svezana, skrućena, kamena i da iz tog tora smije da se njezin glas čuje, njezin bljesak, samo onda kada to dozvoli čovjek, poželi čovjek, zovne čovjek! Takvu slast u kanadskoj slobodi, nije mogla da osjeti. Da sam joj rekla ustvari šta sam, razočarala bi je. Možda mi to i treba. Razočarala bi je jer je uvijek smatrala da sam ja ta koja je na ispravnom putu.

Posljednjih mjeseci sam odlučila da ostavim supruga i pobjegnem sa M. Čini mi se kao da sam tu odluku donijela po svom samom rođenju. U kofer koji sam donijela kada sam došla u ovu kuću sam natrpala šminkom i cipelama, u džepove sa strana sam stavila sestrinu i maminu sliku a na vrhu naravno i posebne gaćice. Ustvari nisam ni znala kuda bi mogli da pobjegnemo, pošto je njegova kuća bila izrazito blizu. Kofer je bio napunjen i stajao je u dijelu ormara koji suprug nije otvarao nikad, a u kojem se inače nalazila sva moja odjeća. Za svaki slučaj sam ga ipak prekrila posteljinom. Malen i žućkast odzvanjao bi tokom noći kada bi lijegala sa suprugom, i posipao po mom umu blagoslovljeni prah. Kada bi ležala i otvorila oči vidjela sam gotovo isto tako žućkastu prašinu kako se skuplja oko stropa i prolazi kroz kuću, kao tragovi što avioni ostave na ljetnom prozračnom nebu. M. se složio sa mnom i rekao je da ćemo da čekamo pravi trenutak. Gotovo mi se činilo da je to dovoljno. Da on kaže da hoćemo, a da sam ja već tamo, tamo sa njim, da smo se ja i M. moj žućkasti kofer, moje svilene gaćice, sjedinili u jednu jednakobojnu, bespolnu, jednu bezimenu masu kao da smo na planetarnom kružnom toku, spajamo se, razdvajamo i gotovo osjetim da mi se bedra rastežu i pucaju u beskonačnom širenju nogu pred M. kao što se širi vasiona u kojoj se rastežu i pucaju automi, molekule, crne materije i sve gubi svoj prvobitni oblik. Tako i ja postajem neko nadnaravno uzdignuto biće, sa jedinom suštinom da zadovoljim M., da ni u kojem slučaju ne ode od mene, i da njegovo tijelo zarijem u sebe! Njegov ud, stopala, ruke, čelo, glavu, da ga prožmem i gutam, da se migolji u meni, a ja ga stišćem i trpim rovarenje njegovog tijela u meni. Klecaju mi koljena od pomisli na rupu koju će M. da ostavi u meni, rupu koja više nikad neće srasti, iscijeliti se, a koja će obilježiti mene na jedinstven način i omogućiti da lebdim iznad svega praveći piruete u prostoru bez gravitacije i otpora, i tako rastem, i rastem, prema suncu koje topi vosak na mojim stopalima, ali umjesto krila, moj vosak drži stijene, kamenje, vosak drži gvožđe! Sve otpada, sve spada dok se približavam suncu, vosak se lije niz mene, a ja se penjem, dižem, dok ispod mene se stropštavaju drugi neki Ikari, kojima M. nije izrovario utrobu! Znajući to napravila sam taj dan suprugu najbolji ručak do sad. Gotovo sam poskakivala dok sam mu nosila burek sa sjeckanim mesom pa onda baklavu i žalila što će mu biti jedna od posljednjih koje sam mu spremila. U tom zanosu sam predložila da odemo kod moje komšinice na sijelo. Gledao me u čuđenju, ali je ipak pristao. Tamo smo sjedili gotovo do ponoći, smijali se, pričali i o ozbiljnim temama. Muževi o situaciji u Siriji, američkoj politici, te iseljavanju mladih iz Bosne. Mi smo se više zaokupirali oko hrane, receptima, i o djeci. Iako sam izbjegavala temu djece, jer nisam željela da imam potomstvo sa mužem, baš zbog M. Povremeno bi se pojavila pitanja o našim naporima da zatrudnim, o tome što dani i godine prolaze, i da je bolje za djecu da postanemo mladi roditelji. Nekako bi to vješto izbjegavali do sada, izbacili koju šalu, promijenili temu, iako sam primjećivala da je mom mužu izrazito neugodno. Znala sam da ako ne uspijem da pobjegnem sa M. moraću dopustiti da zatrudnim sa njim. Tada bi bio kraj svega, i moj definitivni poraz. Nakon takvih sijela muž bi bio veoma neraspoložen. Takvih noći bi čvrsto donosila odluke da ću da se ubijem. Ili čak da se ubijem do jutra. U glavi sam zamišljala kako početi oproštajno pismo, jedno suprugu, jedno M. Najviše bi me pogađala radost moga supruga kada bi mu mali od komšinice sjeo u krilo, zagrlio, ili mu pokazivao neke šarene crteže. Vidjela sam njegovu nervozu, njegovo neiskustvo prilikom postupanja sa djetetom. Znala sam da smo već uveliko trebali imati jedno svoje, i da jesmo, sigurno ne bi izgledao ovako. Tih noći sam proklinjala M., proklinjala sebe, obećavala sebi da ga više neću ni vidjeti i jedino sam u takvim noćima osjećala istinski strah od božanskog zakona, karme, ili bilo koje druge slične sile koja kažnjava, koja izjednačava!

Kroz lišće, kroz prašinu na putu, lupanje vratima, jecaje, kroz neobičo tapkanje koraka po selu, kroz blijed, hladan, i neprijateljski mjesec, kroz utišani zvuk ručka, večere, kroz krckanje posuđa, u selo je ušla sila kojoj sam se jedinim dijelom bića koji je sačuvao neke dobrote u meni, i nadala. Mobilisani su svi muškarci u selu, mobilisan je moj suprug i M. Prema pričanju žena trebalo je stati u odbranu nekakve kote Hasin vrh. Jedna po jedna pupale su priče o pogibijama, i jedne po jedne do kasno u noć, ostajala bi svjetla na kućama upaljena. Moja kuća je bila u mraku, kao i M. ova. Četrdeset dana sam tapkala po kući, grizla nokte, zamotavala se u marame, odmotavala, obilazila komšiluk ne bi li saznala što god o M. Svako večer smo se skupljali u kući načelnika grada, koja je jedina imala struju, i navijajući frekvencije na radiju pokušavali da saznamo išta. Čuli smo o mrtvima o zarobljenima. Kroz prozore bi vidjela često vojnike kako idu selom. Najčešće dvojica. Kucali po kućama da obavijeste porodice o smrti. Svaki put kada bi mene zaobišli, uhvatila bi me tuga, jer sam znala da nijedan tren svog života nisam zaslužila da mi se prenese lijepa vijest. A šta bi ona ustvari bila? Za opscenu kurvu kao što sam ja, postoje dvije sreće, a nijedna lijepa vijest! Smrt mog muža bi značila moje izopćenje iz sela, i ni na koji način tu ne bi mogla ostati sa M. ako bi preživio. Svaki pedalj naše bliskosti bi se prepričavao i diljao, svaki dan, svaki sat! U najboljem slučaju, da obojica mi se vrate, moje tijelo i duh bi nastavilo živjeti ovaj gmizavi život dok sa M. ne bi uspjela pronaći način da pobjegnemo. A kako usred rata? Kome, gdje? M. nema ništa i nikog! Čini mi se da bih najsretnija bila kada bi smrt zadesila M., kada bi mogla samim tim da se urušim u sebe, i polako dan po dan, čekala kada će suprug da ode na seminar čekala kada je u selu tiho i spokojno, i čekala kada bi moja ruka imala dovoljno snage da sruči bocu tableta u sebe. Eto to! U tom trenutku bljesak moje sreće bi obasjao selo više nego ijedna raketa koja se Hasinog vrha prolijetala i tutnjala u daljini.

Nakon četrdeset dana ljudi su se počeli vraćati. U grupama prvo ranjeni, bolesni, stariji. Kamioni bi dovozili muževe i iskrcavali u selu. Koračali bi kao da su obezglavljeni prema svojim pragovima, saplićući se, ne vjerujući da su tu, i da se sve završava. Čini mi se da su nekim instinktom kao što pčele pronalaze košnicu, tako i oni se zalijetali u vrata, otvarali ih i bacali se na supruge i djecu. Kamioni su prilazili mojim vratima svakim danom sve bliže i bliže, a u meni se otvarala pukotina, u meni su rebra probijala kožu, ukrštala se, sjekla jetru, nabadala pluća, i tesala pršljenove jedan po jedan. U meni je nastao kuršlus gdje nijedna kost nije surađivala sa sobom, niti je krv išla svojom putanjom a kako su se pluća nadimavala i spuštala iz mene bi ciblijali mlazevi krvi, žuči, limfe! Natapali mi stopala i slijevala se po parketu oko mene da sam izgledala kao ledena skulptura koju su donijeli pod električne grijače, i koja se otapa i koja kao takva može da osjeti samo postepeno gubljenje svoga oblika i shodno sebi i ravnodušnost što će nakon toga moje tijelo se spojiti sa jedinim mjestom gdje zaslužuje i da bude – septičkoj jami, gdje će sa ostalim neuglednim tekućinama da pihtija na površini. Tokom noći bi čini mi se to sve zacijelilo, i sa jutrom i bukom kamiona koji bi prolazili, sve bi se ponovo pokretalo, a ja bih na trenutke gubila dah, gubila boju u očima, slijevala se u septičke pa opet vraćala u krevet. Tu bih se plačem omamljivala dovoljno da pred jutro zaspem, a opet prenem i probudim kada bih čula komešanje pred vratima očekujući da vrata otvori M. da mi izrazi saučešće za supruga. Kao da nikad nisam bila dio života tog čovjeka napravim neku smješnu facu, kažem da će sve biti uredu, ponudim ga kafom, i grabeći kofer iz ormara, požurujem ga da tu kafu popije što prije, da treba da idemo, da čitav jedan svijet, jedan život dragi moj M., čeka na nas. Pa, zar išta može čovjek još da poželi osim da postane jedna takva ushićenost, jedna takva svjetlost, jedan takav komet koji u svakom času prelijeće nebo, koji ne izgara, čije gorivo je čista rasprskavajuća sreća?!

Negdje sredinom juna M. je sa još par vojnika zarobljen. Odveden je u logor koji je brzo oslobođen, međutim ni M. ni ostali vojnici nisu nikad pronađeni. Dok mi je komšinica to pričala, u glavi mi je pištalo, a jedino što je odzvanjalo u ušima je melodija pjesme Oktobar, dio prije Bonovog glasa, agresivni tik klavira, koji upada u mene notu po notu. Priča se da je odveden dalje, na novu neku lokaciju, i da je tu streljan. Priča se onda da je razmjenom otišao na našu teritoriju. Priča se da je ranjen, pa da je vojnim avionom prebačen do bolnice u Zagreb, gdje tamo leži i čeka kraj rata. Čini mi se da su sve priče izmišljene da bi se ljudi u selu smirili a samim tim bih i ja gledala njegov nestanak kao nešto privremeno, nešto nevino, kao igra žmurke što se djeca igraju blizu moje kuće.

Vrlo brzo je posljednji kamion došao u selo. Vrata kuće su se otvorila i obasjala mene. Azru, mršavu i propalu kurvu, Azru crvenu od plača umotanu u maramu, koja sjedi tu ogoljena kao stabla u oktrobru, koja sjedi tu ogoljena od svoje ljepote, svoga bogatstva, od svoga života! Vrata su se otvorila i obasjala krutu, amorfnu figuru, otkinut badrljak nekoć mene koja gleda prema vratima iz kojih korača moj suprug, badrljak koji bez krvi samo crni, hvata ga gangrena i odumire! Čini mi se da je sudbina moja na kraju identična sudbini moje sestre. Samo što pravi moj dušman, ne raste u meni. On je otpjevan u pjesmi! Pravi moj rak stiže nakon dizanja i pada kraljevstva u oktobru kada ogoljena stabla krase naš svijet i kada unatoč tome svemu ja trajem i nastavljam. Ja trajem, i moje prokletstvo i moja bolest je da trajem sa suprugom koji ulazi u svoju kuću, svojoj ženi, dok se oko mene, oko kuće, oko sela omotava mrak kao vrtlog i zagrađuje mene, usisava mi svjetlost! Dobri moj M. jedino što još može da svjetluca je žućkasti kofer koji bi u nezamislivom nevremenu obasjao horizont kao napušten svjetionik, pod čijim svjetlom bi kao brod koji hrli prema grebenu vidjela tvoje lice, tvoj kosmati stas, tvoja široka tvrda leđa izgrebana mojim noktima i tvoje rupice na obrazima dok gledaš kroz prozor i smiješiš mi se. Zadrhtala bi od nade M. za svoje spasenje, za svoj vječni plov po mirnom moru što dalje od oštrih grebena, što dalje od sela, ljudi, od mrtvila i ovog nesnosnog postojanja! Tvoje lice je prožeto po vasioni iznad mene, a moj kofer u ormaru je pod posteljinom, moj kofer sa lijepim sjajnim kopčama ću da zagrlim svaku noć i kao ono kada si rekao da ćemo da pobjegnemo, kao to što je zvučalo tako uvjerljivo, meni će samo to biti dovoljno da udahnem u tebe novi život, i dok se moj krati, dok moj rak me goli i teše i dok kopnim dragi moj M. ti ćeš da traješ, da traješ, i da traješ!
– Jesi li umoran. Da nam zalijem kafu? – pitala bih supruga grleći ga. – Daj ovamo tu torbu, raskomoti se. Jesi li gladan?

________________________________________________

MIRZA MEHAGIĆ rođen je u Bihaću 1986. godine. Osnovnu i srednju školu završio u Cazinu. Magistrirao na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu (2011). Od srednje škole bavi se pisanjem proze, i dobitnik je priznanja KNS-a u Sarajevu za priču Noćni cvijet sa kojom je zastupljen i u zajedničkom zborniku “Gravitacija riječi”. Priča Propadanje objavljena mu je Balkanskom književnom glasniku 1, sveska br. 25, i u Kreativnom magazinu br. 2. Pjesma Strah je zastupljena u zborniku “Garavi Sokak” kojeg priprema književni klub Miroslav Mika Antić iz Inđije. Pjesma Vječnost je zastupljena u zborniku pjesama sa prvog konkursa za književnu nagradu “Musa Ćazim Ćatić” za najbolju neobjavljenu pjesmu. Priča O Aidi, mjesecu i ostalim rukotvorevinama je objavljena na književnom portalu “Strane”. Kratka priča Da li kurve sanjaju komete? odabrana je među tri najbolje priče na domaćem jeziku na književnom konkursu “Hourglass literary magazina” za 2017 godinu. Priča Iščekivanje svjetlosti je objavljena u štampanoj zbirci “Daljine” na osnovu književnog konkursa koji je organizovao književni blog “livebeternow.blogspot. com” u 2019 godini, te je ta priča zajedno sa pričom Propadanje objavljena i u književnom magazinu za kulturu književnost i filozofiju “Dunjalučar”. S pjesmom Košmar zastupljen je u časopisu “Nekazano br. 4” (2019 g.), a pjesma je također objavljena na književnom portalu “Književnost uživo”. Sa pjesmom Kad postanem namćor sivi starac zastupljen je i u prvom pjesničkom zborniku magazina Šraf u 2020. godini, koja je objavljena i na književnom portalu “Književnost uživo”. Poezijom je također zastupljen i u prvom broju lista “Šraf” (juli 2020). Trenutno se bavi pisanjem kratkih priča i novela, i radi na svom prvom romanu.

književna premijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA MARINE GUDELJ “FANTOMSKA BOL”, Jesenski & Turk, 2020; jedna priča

proza

IZGUBLJENE

Majka sjedi u dnevnoj sobi i oplakuje me.

Dan je na izmaku, sivilo umjesto svjetlosti pada na starinski namještaj u stanu. Ona sjedi u jednom od naslonjača, pred njom album s mojim fotografijama i velika kutija uspomena koju sam ostavila ovdje kad sam odselila. Iz kutije je izvukla drndavu budilicu s likom Disneyjevog Šilje i navila je. Sad svakih sat vremena budilica se oglasi. Tuturutu.

Majci su prije dvije godine dijagnosticirali jedan oblik demencije. Vrijeme uglavnom provodi mirno, gledajući kroz prozor i čekajući da dođe moj otac od kojeg se razvela prije petnaest godina. Ili je zabavljena sitnicama poput traženja starih brojeva časopisa koji je tko zna kad prestao izlaziti, zatim preslagivanjem računa, uređivanjem ladice s potvrdama, slaganjem čarapa, krpanjem moje stare odjeće koja je ostala u ormaru, listanjem albuma, kopanjem po svojoj i mojoj kutiji za uspomene.

Jutros je bila na policiji i prijavila moj nestanak. Rekla im je da ne zna točno otkad me nema, ali da nije luda i naravno da svaka mater primijeti kad joj dite nestane. Pružila im je potom moju fotografiju i nastavila sjediti u postaji dok nisam došla po nju.

Umrla sam od srama kad sam vidjela koju je sliku donijela. Sjećala sam se trenutka kad je nastala, par mjeseci prije mog šesnaestog rođendana. Bila sam se vratila doma s koncerta, još pijana, umorna i vesela. Majka je bila taman ustala i spremala se za posao.

„Moraš vidit na šta ličiš“, rekla je, dohvatila fotoaparat i slikala me.

Na slici mi kričava crvena kosa proviruje pod vunenom, crnom kapom. Osmijeh mi je širok i divlji, usne pretjerano namazane, obrazi obli. Oko očiju ističu se elipse od traljavo nanesenog sjenila i crne olovke. Na sebi imam džemper boje senfa, iskidane traperice, na nogama čizme Dr. Martens.

Kad sam došla po majku u postaju, policajac kojem je prijavila moj nestanak, nije me prepoznao. Danas imam kosu medene boje, lice mi se izdužilo i ispuhalo s ostatkom kilograma. Oči su mi se nekako uvukle, valjda za životom koji se sad više odvija u meni, a ne kao nekad, oko mene. Usne su se izdušile, a šminka na njima sad je oprezna. Dr. Martens čizme leže u kesi u majčinom zidnom ormaru.

Kad sam došla po nju, nije me prepoznala. Morala sam je uvjeriti da me idemo čekati u stan, da je to prijedlog policije. Otad sjedi tamo u naslonjaču i kopa po mojim stvarima.

Tuturutu.

Majka rukom poklopi budilicu. Priđem joj i sjednem na pod do kutije.

„Nisan ni znala da je sve ovo sačuvala“, kaže mi.

U ruci joj je lutka, nešto veća od dlana, crne kose u ogulinskoj narodnoj nošnji. Lutkine plastične ručice negdje su po kutiji, a noge su davno nestale. Bila je to moja najdraža igračka. S tom sam lutkom pričala, spavala, tukla je. Značila je i kraj prijateljstva s jednom susjedom. Ta mi je mala bila ukrala lutku. Plakala sam cijelu noć. Na kraju je majka otišla do njene bake i vratila se s lutkom. Nemam pojma što im je rekla, ali susjeda više nije dolazila.

Vadim razglednicu sa školskog izleta na Šoltu. Slika uvale i napisano Nečujam preko cijele slike.

„To je bilo kad je moja Maja išla u drugi razred“, kaže mi majka. „Krenile smo u trajektnu puno ranije da joj na pazaru stignen uzest kapu.“

Toga se sjećala detaljno. I učiteljica i pratnje i tko je koga doveo. Ja se sjećam nove crvene kape i prvog ulaska u katamaran.

Svako malo majci se oči ispune suzama.

„Oćemo je provat opet nazvat?“ pita me tada.

„Može“, kažem i glumim da zovem, pa je nakon nekog vremena obavijestim da se ne javljam.

Tuturutu

U kutiji su narukvice s festivala, karte s koncerata, posteri sa selotejpom po rubovima, papiri na kojima su nacrtane gatalice; – Maja i Jakov – brijanje.

Zaboravila sam da smo tako govorili. Netko je zabrijao s nekim. Nasmijala sam se, nisam to dugo čula. Čak smo i riječi napuštali.

Našla sam lančiće za koje sam tada mislila da ih moram imati i nosila ih svega par mjeseci, potom istu tu kategorija prstenja, bedževe na Sida i Nancy, na Kiss, Black Sabbath, Clash.

Jedna mala srebrna naušnica vratila me u noć kad je moja najbolja prijateljica iz srednje morala prisilno prespavati kod mene. Ja sam probušila obrvu, ona nos. Moja majka je rekla da izgledam kao muško. Njoj njezini nisu dali u kuću dok ne skine piercing s nosa.

Odmotala sam jedan od postera. Na njemu je, crvenim ružem više puta izljubljen, Paul Simonon iz Clasha kako pozira pred oldtajmerom. Iz istog je doba ona fotografija koju je majka dala policiji. Zidovi moje sobe bili su obojani u crno i prekriveni posterima. Kad je majka bila na poslu, tu sam dovodila prvog momka i s njime brijala. Ponosila sam se raspojasanošću svoje sobe u kojoj sam mogla što sam htjela.

Tuturutu

Majka ponovo poklopi budilicu.

„Šta misliš, da je nazovemo?“ upita me.

„Posli ćemo“, kažem joj. „Sigurno je ostala kod neke prije.“

Majka kimne i ode do prozora. Sada će neko vrijeme čekati tatu. On dolazi svaki dan i nikad nije siguran koju će mamu zateći. Nekad ona misli da su još u braku, pa mu sjedi u krilu. Nekad od nas traži da ju fotografiramo, a ona se presvlači. Nekad traži od njega da ju odveze na posao jer u njenom autu nešto šuška.

Vratim se kutiji i u njoj pronađem CD na kojem piše Maja&Deni. Znam da su na tom CD- u slike, čak i znam koje točno premda su slikane prije milijun godina. – Prelistala sam ih stotinu puta onog dana kad me Deni ostavio. Obožavala sam ga, bila sam spremna umrijeti za Denija, za njegove uvijek crvene usne, vojnički ošišanu kosu i izbočene stroge arkade.

Ljubav prema Deniju sad leži tu s mojim starim posterima i kartom za „Eru s onoga svijeta“ koju sam sačuvala jer je prijateljicu i mene izbacilo iz kazališta jer smo bile preglasne.

Majka odjednom podivlja. Odjuri u sobu, izvuče putnu torbu iz zidnog ormara, ode zatim u moju sobu i stane trpati moju odjeću u torbu.

„U drugoj ladici u kredencu je baterija. Dodaj je dok ja obujen patike“, dobaci mi.

„A di ćeš?“ pitam i doista odem po bateriju.

„Odnit ću im njenu robu da je pasi ponjuše i iden je tražit. Pala je noć.“

Ukipim se.

„Majko“, zazovem je blago. Ona se ne odazove.

„Mama!“, ponovim.

Ona se zabulji u mene. „Šta vam je?“ upita.

Mahnem glavom i kažem: „Zvali su iz policije. Našli su je. Dolazi kući.“

Majka brizne u plač.

*

Dvije tisuće i pete sam zidove svoje sobe obojala u crno. Majka i otac su se te godine razveli. Dvi i sedme sam završila srednju, ona je došla po mene na hitnu, završila sam na ispumpavanju. Majka se te godina uključila u dramsku u našem kotaru i tamo upoznala svog drugog muža. Dvi i osme sam prestala jest kruh i slatko i smršavila, dvi i devete me Deni ostavio, dvi i desete sam odustala od faksa. Majka je tih godina završila višu upravnu, udala se za glumca iz kotara, ošišala svoju dotad dugu, svijetlu kosu.

Dvije tisuće i dvanaeste sam se vratila na faks, a majka se vratila, nakratko, mom ocu. Dvi i petnaeste sam se ponovo zaljubila, u jednog studenta na Erasmusu, iste godine ponovo skoro umrla kad je otišao, a majka je s prijateljicama otišla na prvo putovanje izvan države. Dvi i sedamnaeste sam odselila, majka je otišla u mirovinu. Godinu poslije, počela se gubiti.

Negdje usput sam usvojila feniranje kao obvezni tjedni tretman, kao i mjesečno čupanje obrva i pedikuru. Naučila sam se buditi u sedam, jesti voće, odlaziti u teretanu. Usput sam se i stišala, čak mi ni mobitel više ne zvoni nego vibrira.

Prošla su tri dana otkad je majka prijavila moj nestanak. Tata je sada stalno s njom, njega prepoznaje, a mene smatra službenicom u policiji. Odbija jesti, svako malo kopa po mojoj kutiji i traži od mene da se ponovo nazovem.

Željela sam da mama prestane toliko patiti. Našminkala sam se upadljivo, zaokružila oči crnilom i dodala tamni ruž. U zahodu sam, sama kao nekad, obojala kosu. Kričava crvena ispala je još drečavije. Izvukla sam marte iz zidnog, navukla iskidane traperice i sada preširoku, staru crnu majicu. Ono što je nedostajalo umjetnoj verziji prošle, napuštene mene nisam mogla nacrtati šminkom ili vratiti potrganim hlačama, no vrijedilo je pokušati.

Iz kutije sam izvukla postere i izravnala ih peglom. Zalijepila sam ih po zidovima svoje sada bijele, minimalističke sobe.

Onda sam prišla naslonjaču u kojem je majka sjedila i zazvala je.

„Bila sam u sobi“, rekla sam, a ona je skočila iz naslonjača i stala mi ljubiti lice.

Postidjela se što je onoliko plakala.

„Baš sam bedasta“, rekla mi je. „Brinila sam se di si. Zaboravila sam da si u sobi i učiš.“

„Nisi bedasta mama“, kažem dok sjeda natrag u naslonjač.

Sjedam do nje i grlimo se.

_______________________________________________________________________

MARINA GUDELJ rođena je 1988. godine u Splitu. Završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru i otada ponekad radi kao profesorica hrvatskog jezika u školi.
Prvu književni rad, kratka priča “Semafor, šahta, apoteka, birtija” objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču “Kamo idu irske mačke”.
2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču “Lee”. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu.
2018. godine osvaja treće mjesto s pričom “Dulcinea na konjaku” na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom “Vještica”.
2019. godine njezin roman “Nedovršena” ulazi u polufinale nagrade V. B. Z.-a. i osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti.
2020. izdana joj je zbirka kratkih priča “Fantomska bol” (Prozak & Jesenski i Turk)

KRATKA PRIČA ANE ARP IZ ZBIRKE “JABUKE”, A. A. A., Beograd, 2019.

proza

PČELE

Prvo što je uradila kada je ustala, bilo je da naloži šporet.
Soba je bila hladna. Sanjivi, zgrčeni u svoje vunene ogrtače, nisu govorili. Pošto je muž otišao na posao, uzela je duboku limenu posudu i stavila ju na sredinu šporeta. Punila ju je vodom koju bi u manjim kofama donosila spolja. Čim se voda ugrejala, ubacila je u nju pepeo, a zatim i prljavi veš. Potom je otišla na reku da ga ispere.
Svaka vena na dlanu joj se ocrtala dok je naizmenično zaranjala ruke u hladnu vodu. Izgled reke kada ju gledaju sa planine, penjući se ka katunima, podseća na njene vene. Već kod četvrtog čaršava oseti kako ne može da pomera prste u ritmu kojim bi želela.
Kada je posle nekoliko sati ušla u kuću, muž, koji se u međuvremenu vratio sa posla, prokomentarisao je da se soba ohladila jer niko nije u stanju da pazi na šporet. Prećutala je njegovu opasku tako što je lupila limenom posudom o pod i drčno pomerila zavesu koja je odvajala sobu od kuhinje. Vladala je tišina nekoliko minuta dok on, najzad, nije pokušao da započne razgovor. Toga dana dobio je novac za poslove koje je obavljao prethodnog meseca, pa je svežanj novčanica držao u džepu, stežući ga jednom rukom. Drugom je vadio iz kese vazu za cveće koju su lokalne seljanke, sledeći tradiciju, iscrtale, ukrasivši je sa tri kontrastne boje, bez suvišne dekoracije. Umetnice su mu uvile vazu u novine i on ju stavi na sto.
„Primio sam danas platu“, reče joj kad je izašla iz kuhinje i kad je procenio da će duže ostati u sobi. Onda je izvadio drugu ruku iz džepa i sa obe je obuhvatio vazu. „Izvoli, ovo je za tebe.“ Pred sobom je videla oblu ispečenu zemlju sa žutim, plavim i belim linijama.
„Lepa je“, reče ona i spusti ju na sto. Okrenu se i, ne dižući glavu, vrati ka šporetu.
Stezao je, opet, rukom novčanice u džepu i, najzad, odluči da uradi sve što može samo da ju natera da progovori, da pruži tračak nade ovom popodnevu koje je polako prelazilo u veče. Samo je želeo da budu normalna porodica. „Evo, primio sam platu“, reče joj on, blago podižući uvis ruku sa novčanicama i stavljajući svežanj na sto. „Uzmi koliko god ti treba. Tvoje su“, reče joj i vrati se korak nazad, sedajući na krevet.
Ona se okrenu i ponovo priđe stolu. Umesto novčanica, uze vazu u ruke, pogleda ju nekoliko sekundi, pa ju spusti.
„Nije loša ali je beskorisna“, reče podižući ju ponovo. Mehanički krenu da ju spusti na sto, okrenuvši glavu na drugu stranu. Međutim, vaza ne bi spuštena. Pade i razbi se u paramparčad.
Sagla se i izustila nešto nalik na trzaj. Muž je sedeo na krevetu i ćutao dok mu je dah iz sekunde u sekundu bivao sve kraći. Ona ode do hodnika da uzme metlu.
„Nadam se da nisi puno para potrošio na ovo?“
„Da si ti morala pare za nju da zarađuješ, ne bi ti se tako lako polomila.“
Pustila je metlu da joj padne iz ruke. Iz čučećeg položaja se uspravila i pogledala ga nekoliko sekundi pravo u oči. Onda je zgrabila svežanj novčanica sa stola i bacila ga pravo u šporet.
Gledao je kako njegova dvadeset četiri dana života, tokom kojih je po deset sati radio – gore. Ošinuo ju je svojim izbezumljenim plavim očima, dok mu je jedna, pa druga ruka jurila ka njenom obrazu. Treći udarac ju obori.
Stao je nad njom.
Onda je kvaka napravila udubljenje u zidu. Izleteo je iz sobe, iz kuće, vrata za sobom ostavivši otvorena da kroz njih ulazi hladan vetar koji je ozvučio noć. Ostala je da sedi na podu nekoliko minuta. Plakala je, osećajući koliko je nesrećna, koliko joj je čitavo biće šuplje. Vrata od sobe blago su se pomerala napred‐nazad. Napolju je bio mrak, a u kući se žuta sijalica klatila.
Stresla je sa sebe ostatke mrvica i ustala. Zatvorila je vrata. Obrisala rukama nos.
Šta sada da radi? Zna! Spremiće večeru! Skuvaće jaja, ispeći će hleb, skuvaće mleko. Mora sve da spremi dok se on ne vrati! Gde je on?!
Kvaka je opet načela zid kad je ona izletela napolje.
Vratila se unutra, ne zatvarajući vrata. Pogled joj se zaustavi na malenim ostacima papira koji su goreli.
Inače, bračni drugovi nisu bili sami u kući tog popodneva. Imali su jednog svedoka koji je čitav prizor posmatrao iz susedne sobe. Bio je to njihov sin. On se vratio iz škole pre nego što je otac došao sa posla i pre nego što se majka vratila sa reke. Ne bi li izbegao majčino ponašanje, otišao je odmah u svoju sobu, a onda je došao tata. Hteo je da im se javi, ali kada je čuo kako mama baca limenu posudu, znao je da je opet neraspoložena, da je današnji dan jedan od onih dana kada je mama ljuta i kada ne znaju šta joj je i kada ona njih kinji i kada oni moraju da ćute jer mama je najvažnije biće na svetu i niko te nikada neće voleti kao majka i zato majku uvek moraš da razumeš i voliš.
Majka ga je tukla prutom debljine palca, ali majka je bila neko ko je njemu podario život i sigurno da on nije bio dobar i da je to zaslužio. Kada mamina raspoloženja nastupe, tata izlazi iz kuće, a on, prepušten sebi, počinje da traži ćošak, jer treba lice sakriti od pruta, kožnog kaiša ili šipke. Mama je znala da ga skrcka od batina i da sutradan na času on uzdahne, ne baš tako jako i isprekidano kao kada bi posle batina plakao pod jorganom. Tata bi došao da ga poljubi pred spavanje, dok bi on još uvek jecao i plakao i pokušavao da razume svoju krivicu, i zašto je mama prema njemu takva, a tata bi mu govorio kako je majka jedna jedina na svetu i kako treba da ju sluša. Ali on je mamu slušao, sve što bi mu rekla, on je radio. Ona se ljutila kada nešto ne bi mogao da pojede. Terala ga je da jede džigericu čiji smrad nije podnosio i da uz nju pije kiselo mleko. Nešto u njemu nije htelo da prihvati smrad džigerice i on je povratio to što je jeo na silu. Onda ga je majka pretukla. Otac je rekao, mazeći ga po kosi te večeri: „Majka ti želi samo dobro.“
Bio je svedok svađe svojih roditelja i kada je njegova mama ostala sama da plače, u njemu se stvorila neka grudva, oblak -grudva, naročito u stomaku koji mu je tada otežao, i odlučio je da uzme lenjir i da se njime igra u ormaru. Tako ga mama neće videti, a u ormaru će mu, pod krajevima kaputa, suknji i košulja, biti toliko lepo, toplo i mirišljavo, da će sigurno zaboraviti na sve, a i oduvek je želeo da spava na mekim stvarima koje je mama držala na dnu ormara i da ga pokrivaju svojim krajevima stvari koje vise sa ofingera, a što se lenjira tiče, njime će u mraku, recimo, meriti dužinu ili će ga prevrtati i okretati i to će biti jako zanimljivo i tako će sve zaboraviti. Sutra će otići u školu i tamo će se desiti toliko toga da će u potpunosti zaboraviti ono što je video i nikada se više toga neće ni setiti.
Za to vreme njegov otac je, očajan, otežalih ruku, potpuno tupih čula, lutao ulicama. Nije znao gde da ide. Ušao je u kafanu u kojoj su sedeli njegovi prijatelji i svako veče igrali karte. Sreo je profesora matematike, svog kolegu iz škole u kojoj je on, inače, radio kao računovođa. Pomenuo mu je da ga plata čeka i da će on pre podne biti u kancelariji. Stigla je i plata njegove žene. Gledao je u stranu dok mu je kolega nešto pričao. Obe ruke je podigao na naslon stolice, kapci su mu bili spušteni.
Krenuo je ka kući nadajući se da je ona zaspala, da ju neće probuditi dok bude sebi nameštao krevet i da će sutra on ustati prvi. Prilazeći kapiji video je da svetla još uvek gore u dnevnoj sobi. Čekala ga je.
„Ima li šta da se jede?“
„Sedi, sad ću da ti postavim da večeraš.“
Tako su njih dvoje rekli jedno drugom sve što su imali.
Dete se celo veče, dok je bilo samo sa majkom, krilo od nje. Iz ormara, koji se ubrzo pokazao kao veoma neudoban, i u kome su sekunde neobično sporo tekle, iskrao se, iz straha da ga majka ne probudi, kao one večeri kada ga je u pidžami terala da čisti lišće, iako lišća u decembru nema, jer se, i tada, posvađala sa tatom, pa je tata negde otišao i nije se vraćao, a on je ostao sa mamom, ali nije dugo spavao jer ga je mama probudila, vukući ga za ruku, bosog po hodniku, govoreći mu kako je isti kao i njegov otac, lenja i nevaspitana životinja od koje ona namerava da stvori Čoveka sposobnog za život, i da neće dozvoliti da on bude kao i njegov otac – najobičniji beskorisni trut. Tako, poučen iskustvom sakupljanja lišća u pidžami, iskrao se iz ormara i legao obučen. Zaspao je vrlo brzo, a tokom noći je osetio kako ga tata podiže iz kreveta, skida mu košulju, tregere, pantalone, čarape i navlači pidžamu.
Sutradan je bio sunčan i hladan dan. Zraci su obasjavali vrhove planina koje su ih okruživale. Reka se čula snažnije, kroz krošnje šljivika svetlosne žabice lebdele su, probijajući put ka licima. Otac je krenuo na posao, trudeći se da ne razmišlja o jučerašnjim događajima. Ubrzo pošto je ušao u kancelariju, pridružio mu se profesor matematike koga je sreo sinoć.
„Dobro jutro!“
„Dobro jutro. Izvoli. Tu je sve. Potpiši se samo na kraju.“
Profesor uradi šta mu bi rečeno i pošto je svoju olovku vratio u džep, za nekoliko sekundi duže pogleda računovođu pravo u oči.
„Daj mi jedan list”, reče mu ovaj. „Original tebi. Kopija meni.“
Kolega matematičar ga je i dalje gledao.
„To je sve“, reče računovođa.
Obojica su držala vrhove prstiju na površini stola, svako sa svoje strane.
„Još nešto?“
„Da… Hteo sam da te pitam za ženinu platu. Ona danas nije došla na posao, verovatno neće do kraja nedelje. Hteo bih i te pare da podignem.“
„Nažalost, ne mogu ti pomoći.“
„Ne?“
„Ne mogu da ti dam njenu platu. Nisam ovlašćen da izdajem pare licima čija imena nisu na koverti.“
„Da, ali ja sam njen muž…“
„Ne sumnjam, ali tvoje ime nije na koverti njene plate.“
„Ja sam došao da je podignem jer je ona bolesna. U čemu je problem?“
„Ona jedino može da podigne svoju platu. Kad ozdravi neka dođe. Do tada pare su na sigurnom.“
„Ti mene poznaješ.“
„Svako podiže svoju zaradu. Pravilo je pravilo.“
Kad je profesor izašao, ne pozdravivši ga, uzeo je jedno drvo i ubacio ga u furunu. Stavio je dlanove nad vrelu ploču i gledao kroz prozor. Svetlost je bila boje njegovih vunenih čarapa. Sive pantalone su ih prekrivale.
Setio se svoje majke. Ona mu ih je plela. Sad ih kupuje na pijaci od njenih vršnjakinja koje tako zarađuju za sebe. One su pekle i krofne, stavljale su ih u korpu od pruća obavijenu belim, izvezenim krpama, i prodavale deci za užinu.
S proleća je znao da ubere jorgovan koji je rastao u dvorištu škole i da ga odnese majci na grob. Počistio bi oko spomenika i stajao nekoliko minuta gledajući u crnu ploču. Činilo mu se da senke koje se mutno razlivaju po površini jesu njeno lice.
Iz misli ga prenu zvuk. Neko je kucao na vrata.
Dani i rutina vodili su, kao talas, večito istom okviru u kome se prepliću život na poslu, život u kući, život u polju, planine, livade, veliki oblaci, vidici. Ponekad neko sećanje, ponekad emocija, ali ubrzo obuzdana. Ponekad bi sina uzeo za ruku i predveče izveo u šetnju. Hodali su podno gustih krošnji. Ma kolika bila jara i ma koliko nebo bilo plavo tu je uvek bila senka.
„Koga više voliš – majku ili mene?“, pitao je sina jednom. Bilo je proleće.
„Volim vas podjednako.“
„To smo te učili da kažeš pred drugima, ali kad te ja pitam, odgovori mi šta zaista misliš.
„Zašto me to pitaš?“
„Sa kim bi više voleo da živiš, sa majkom ili sa mnom?“
„Najviše bih voleo da živim sa oboje. Ali zašto me to pitaš?“
„Pitam te jer, možda mama i ja prestanemo da živimo zajedno. Ti treba da izabereš sa kim ćeš da živiš.“
Dete je zastalo i pogledalo nekoliko sekundi pravo. Videlo je jednu pticu kako kruži. Palo mu je na pamet da možda ima mladih zečeva koje je majka za trenutak ostavila same jer neko mu je rekao da je crna ptica koja kruži u mestu orao, a da orlovi čak i zečeve love. Pogledao je u vrh cipela svog oca. Video je koliko su stare. Onda mu je rekao:
„Ubiću te ako me ostaviš.“
Tako se završio dan koji su otac i sin proveli zajedno u šetnji podno zelenog svoda.
A već sutradan dečak je posle časova otišao kod profesora matematike koji je u zadnjem delu školskog dvorišta imao svoje košnice.
„Pčele su Božiji potpis“, rekao mu je taj dan profesor. „Dodaj mi tu kanticu sa bojom, stavi plavu do žute. Hoćemo li tim redosledom da ih farbamo?“
„Kako vi mislite da treba.“
„Uvek je bitna lepota. U svemu što radiš. Ukoliko staviš crvenu kućicu do bele, to neće imati isti efekat kao kad staviš plavu kućicu do žute.“
„Uticaće na pčele?“
„Uticaće na tebe!“
„Na mene?“
„Zar ti ne osećaš boje? Zar ne osećaš lepotu koju stvaraju kontrasti?“
„Pa…“
„Lepota je bitna! Lepota je strašno bitna!”, reče profesor, unoseći mu se u lice, dok je u jednoj ruci držao četkicu natopljenu crvenom bojom koja mu je kapala po vrhovima iznošenih opanaka. Dečak ga je gledao i držao kanticu, ne razumevajući baš najbolje kakva je to razlika ako je jedna košnica bela a druga crvena u odnosu na to ako je jedna žuta a druga plava.
„Božiji potpis sa jednim od najlepših kaligrafskih poteza desio se kada su stvorene pčele. I drvo je lepim pismom pisano, ali pčele su nešto posebno. Da li znaš da je porodica pčela savršenija od ljudske porodice? Pčele su savršenije i od nule!“
„Stvarno?“
„Da, da, stvarno. Pčele su veoma dobro organizovane. Svaka ova košnica, koju treba narednih dana da mi pomogneš da ofarbam, a ne da zapitkuješ stalno nešto, ima po jednu maticu. Matica je žensko, majka, kao što ime kaže. I ona je kraljica. Tu je i trut, ili više njih, a on je… on je u suštini beskoristan.
„Šta on radi?“
„Ma to šta on radi je nebitno! Dodaj mi i onu tamo kanticu“, i pokaza mu četkom na kanticu ispod drveta.
„Svaka košnica je kao jedna država. Uglavnom, reč je o…”
„Gde da spustim ovu mrežu?“
„Spusti je iza kućice.“
Profesor zaboravi gde je stao i nastavi sa farbanjem.
„A koliko pčela ima u jednoj od ovih kućica?“
„Ima ih preko dvadeset hiljada.“
„Toliko?“
„Toliko.”
“I šta one rade unutra?”
“Matica po čitav dan leže jaja, ona je jedna među tolikim hiljadama, i svaka pčela u košnici ju prepoznaje, a pčele radilice su po čitav dan vani, one sakupljaju med.“
„A šta rade trutovi?“
„Ama šta si zapeo za trutove?!“
„Pa rekli ste…“
„Rekao sam da svako radi svoj posao. One milion godina na isti način proizvode med. I te bele rade što ih vidiš okolo, ili ljubičice, to su sve pčele na svoj način posadile.“
„Jesu li one svesne da su najbolji baštovani u našem kraju?“
„Nisu.“
„Nisu?“
„Nisu. One sve što rade, rade kao mašine, mehanički. U društvu pčela ne postoji slobodna volja. Ne postoji JA. A, ipak, takvu lepotu stvaraju…“
„Pa, dobro, ja sam čuo i da oni što sviraju klavir nemaju JA. Učitelj im uvek kaže da nemaju oni šta da misle i da samo treba da sviraju kako im se kaže.“
„I pčele stvaraju muziku. Prisloni glavu ponekad na košnicu.“
„A što vas toliko zanimaju pčele?“
„Tražim duševni mir.”
„Hoćete li i to da me naučite?“
„Kako da ne?!“, reče mu profesor uštinuvši ga sa dva prsta za obraz, a onda nastavi da hoda kao pingvin do naredne kantice sa bojom, usput šišteći usnama nepoznatu melodiju. „Ajde, ovamo. Ima da se nose ova saća. Stavi masku i dođi.“
I tako je dete provodilo svoje dane posle škole tog proleća. Ali večeri su mu teško padale. Neka slutnja ušunjala se u njegov stomak preko mirisa predvečerja, koju bi dopunila svetlost žutih, starih, pokraj puta postavljenih lampi. Palila bi se svetla u kućama pored kojih je prolazio i mislio je kako su svi ti ljudi srećni, a kako on nikada neće moći da bude srećan. Znao je to.
Pčele vole da se uveče vrate kući. A on, on ne voli da se vrati kući. Tamo je sve tamno.
„Što stojiš na hodniku? Izuj se i uđi u sobu“, reče mu majka.
Da bi izbegao oca, jer otac je mogao da nastavi razgovor koji je onda u šumi započeo, pobeže u sobu. Nije smeo da upali svetlo jer će dati znak tati. Nije smeo da izađe iz sobe jer će dati znak tati. Nije smeo da opere ruke jer će dati znak tati da je spreman da sasluša šta tata ima da dovrši.
„Dođi ovamo“, pozva ga otac.
Nad njim je bila jedna žuta sijalica koja, činilo mu se, sija jače nego one na ulici. Nikada nisu kupili luster.
Setio se profesora matematike i njegove priče da ljudi koji ne vole lepotu nisu dobri ljudi. Gledao je oko sebe, gledao je po sobi, dok je očev eho bio kao ona crna boja puna vode koja kola ljubičastim nebom predvečerja. Oko sebe je video ružne žute zidove, ispucale pri uglu, na kojima su se videle fleke od komaraca i mušica. Video je žutu sijalicu, prašnjavu, koja se klati na vrhu crnog debelog kabla koji je bio izgreban stvrdnutim malterom. A majka je bila najružnija žena koju je ikada video.
„Je l’ me čuješ?“
Gledao je u oca.
„Neću podneti ako se razvedete.“
„Molim te da ne komplikuješ“, prodra se otac i rukom obrisa graške znoja sa čela. „I nemoj da se praviš kao da je tebi najteže! Šta hoćeš? Da čitav život provedemo u ovom paklu? Ovako više ne može!“
„Ubiću te ako se razvedete.“
„Je l’ hoćeš da te izudaram ili hoćeš da počneš da pričaš normalno?!“
„Zašto mi ovo radite?“
Majka pogleda u oca pa mu reče: „Od koga je on naučio da ovako govori?“
„Pusti ga.“
„Ti si jedan beskorisni trut“, reče on ocu pogledavši ga na isti način na koji ga je pogledao na poljskom putu. Spuštene brade, ali oholo podignutih očiju koje su sada, činilo se, bile plavlje nego ikada.
„Je l’ se tako razgovara sa ocem? Je l se tako razgovara sa ocem? Je l se tako razgovara sa ocem?“, pitao je svoga sina otac u ritmu ruku koje drmusaju ramena.
„E, pa, ako je tako, ako je tako, ako se tako razgovara sa ocem, onda neka ja budem trut, ali ti ostaješ sa majkom. Pakujem se i odlazim.“
Dete je ostalo da sedi na stolici i klati noge, glave spuštene i pogleda uprtog u ćilim.
Majka je potrčala za ocem.
„Nemoj…“
„Kasno je. Ne mogu više da živim ovako.“
Tada je, dok se ona odvratna sijalica još uvek klatila, a za njome i ova odvratna soba, on napravio plan.
Otac je majci opet kupio onu vazu koju je polomila.
Profesor ne zaključava uvek vrata od šupe u kojoj drži opremu za pčele.
Plan je izvodljiv!
Niko nije primetio lepu vazu broj dva koju je oslikala ista narodna umetnica kada je to veče nestala sa svog mesta. Niko nije da on te večeri nije zaspao i niko nije primetio da je legao obučen. Kada je svanulo, niko nije čuo prozor kako se otvara i njega da iskače. Niko nije čuo škripu vrata od šupe i niko nije video kako on sa pčelinjom zavesom na licu izlazi iz šupe i odlazi ka košnicama. Niko nije video kako presipa med u vazu i kako vazu udaljava od košnica. Niko nije primetio da je tog kasnog popodneva on opet izašao iz kuće i da je otišao do pčela, ali ne do košnica, nego do onog mesta gde je odneo vazu punu meda u kojoj je sada bilo hiljadu pčela. Učitelj je rekao da je roj veći ako je veća košnica. A vaza je bila dovoljno velika. Niko ga nije video kako vazu dobro zatvara i nosi u kesi vraćajući se kući.
Kada je ušao u sobu, majka i otac su sedeli za stolom i razgovarali. Nisu ga primetili. Dok im se približavao, uočio je da se majka nasmejala. Spuštene glave, ali se nasmejala. To se nikada ranije nije dogodilo.
Ipak, sada je kasno. Zatvorio je vrata.
„Šta radiš sa tom maskom za pčele na licu?“
„Šta ti je to u rukama?”
Bilo je kasno za sreću. Svaka sreća mora da se dogodi u pravo vreme. Dečak je što je jače mogao bacio pred roditelje vazu punu meda, vazu punu pčela. Gledao ih je kako se brane, gledao ih je kako vrište i kako pokušavaju da se domognu vrata.
On je izašao u hodnik i polako zatvorio vrata, zaključavši ih za sobom. Glasovi su u jednom trenutku prestali da se čuju, osim, naravno, glasova pčela, one pesme pčela na koju mu je profesor skrenuo pažnju.
Da, pčele zaista proizvode melodije koje se zovu, valjda, madrigali. Tako je nešto profesor pominjao.
Izašao je iz kuće. Izašao je iz dvorišta. Preko puta je bila njiva. Malo dalje počinjalo je jedno brdo, u stvari, brdašce do koga je otišao. Legao je na zemlju i gledao u oblake. Jedan mu se činio kao kula na nekom mostu, a drugi kao voda koja pada na tu kulu i ruši ju do temelja.

__________________________________________________________________________

ANA ARP rođena je 1985.
Do sada objavila dve knjige: “Tri mita” i “Jabuke”.
Od 2011. uređuje časopis A . A . A, koji, takođe, treba posmatrati kao oblik umetničkog dela.

KRATKA PRIČA SUZANE MATIĆ (iz rukopisne zbirke “LEGLO”)

proza

JULIJA

Lupam je po veni.

„Jel’ se možemo ti i ja nešto dogovoriti?“

„S kim? S tobom ili sa mnom?

„Julija!“

„OK. Reci.

„Moraš jesti. Jesti moraš, Julija.“

Zovem je Julija od kad mi je ispričala priču. Znači, od prvog dana. Njeni su nekako uspjeli sve zataškati, ali ovdje je prebačena po kazni. O tome ne priča. Nego da se u Pešći „smrtno zaljubila“. Uvijek tako krene – s tim „smrtno“, a ja grabim riječ kao da nije već oglodana kost. No kad poslije značajno doda da je „planula i strast“ – e na taj podatak onda zažmirim, u sebi, pa i sad kad sam se već naviknuo na njega, kad je kostur već davno izašao iz ormara, lišim je bilo kakve reakcije mrtvo-hladno je nutkajući „još jednom žlicom“ ili cigaretom, ali upravo svojim flegmatičnim licem – da nastavi pričati. Nekad ipak prasne da je ne slušam. Jednom joj je i juha izletjela iz usta, a ja sam je pažljivo obrisao oko njih.

„Imaš tanke živce, Julija.“

„Čini se.“

„Bolje. Zamisli da imaš debele na to krhko tijelo. To bi se vidjelo, čovječe!“

„Zezaš. A mene boli kad si ravnodušan.“

Odljepljivao sam raskuhani rezanac s podlaktice:

„Tebe boli sve što želiš, Julija.“

„Ti uvijek misliš da pretjerujem.“

„Ja nikad ne mislim da ti pretjeruješ. Ti preosjećaš.“

Nekad tresnem nešto na što ona još više problijedi, na tren kao da prestane i disati, ali onda naglašeno zakoluta očima. Sva je u očima i sve su okruglije, čini mi se da su pikule na koje ću se okliznuti dok je slijedim kroz priču. Moguće je, pogotovu u onoj dionici kad su se ne samo odlučili ženiti, nego su još „skovali i brdo planova za budućnost“, e taj dio mi je bio i ostao urnebes. Prvi put me to tako strefilo da sam pomislio da izmišlja. Najozbiljnije sam je pitao otkuda joj sve to.

„Bojim se da je to prema stvarnom životu“, rekla je.

Poslije smo par puta ponovili tu scenu kao neki naš rolling joke, ja snebivajući se, ona karikirano snuždeno, ali kad sam jednom rekao: „Ti nemaš stvarni život“, Juliška mi se rasplakala tako da je nisam mogao zaustaviti. Samo je jecajući uklizala u sljedeće, i tako već dovoljno tužno poglavlje. To da su obje obitelji bile kategorično protiv. Slušao sam o mjesecima uvjeravanja, molbi, pregovora u suzama, pokušajima podmićivanja, emotivnim ucjenama sve do prijetnji razbaštinjenjem, ali ipak najviše o očaju wannabe mladenaca čijoj se sreći ispriječilo tvrdo i nesmiljeno „Što će reći svijet?“ njihovih najbližih. „Jel možeš zamisliti te konzerve?“ frknula bi gledajući u strop dok bih joj vadio krv, a jednom je, na istom mjestu, među prstima smrvila više od pola nepopušenog jointa. Bili smo na našem tajnom mjestu, ispod breze u dnu vrta. Gledao sam kako moja trava pada po zelenoj i duboko uzdahnuo. Jer sad će se nesretni ljubavnici odlučiti zajedno ubiti. Neka „smrtno“ bude i „doživotno“. A ovi nek’ vide kako će im biti kad nenadano ostanu bez njih.

Prvi put sam se prilično začudio krajnjosti tog čina. „Prava ljubav je bezuvjetna“, rekla je. U njenim okruglim očima najednom sam vidio cijeli svoj život. Kuću koja nije dom, ulicu, onda dom za odgoj djece i mladeži, pa ovaj.

Rekao sam: „Nemam uvjete za bezuvjetno.“

Prelomila je da se ipak neće rasplakati.

„Ne seri Marko, donio si šest tava ovdje u nedjelju, posudio si te tave tko zna gdje, neću nikad zaboraviti one drške kako vire iz najlon vrećica, i došao si na svoj neradni dan samo jer smo se svi mi uželjeli palačinki. E pa sad zamisli sebe kad se zaljubiš.“

„Ne mogu.“

„Zamisliti ili se zaljubiti?“

„Oboje. Jer ne kanim više ići ispod sebe.“

„Nitko te ne tjera da ideš ispod sebe. Tamo je i tako sve zauzeto.“

Šutio sam. Znao sam da likuje. Ne nadamnom, nego nad onom koja se mogla rasplakati.

„Vodim! Jedan nula! Kako sam pametna!“

„To tvoje samopouzdanje je potpuno neutemeljeno, ali ti zbilja stoji k’o nikom na svijetu. No danas se ipak počešljaj. Zapustila si se, Jul.“

„A tvoje grozomorne tetovaže od prstiju do ramena i tko zna kud dalje. Šuti, ne želim znati! Ali mrcina s anđelima po rukama, moš mislit!“

„Pričaj mi radije o pismima.“

„Pisma k’o pisma. Oproštajna. Napisali smo svako svoje. On srcedrapateljno, ali ja tome uopće ne težim. Poručila sam im – Jebite se svi!“

„Ti si kostur, ne težiš uopće.“

„Marko!“

„Slušam, slušam, znaš da me zanima. Izađi brate iz ormara više.“

„Opet zezaš. Shvatio si već i zašto i kako je to bilo.“

„Nisam uopće, al’ ti vjerujem da misliš da jesam.“

„Marko!“

„OK.“

„Ne znam ni ja zapravo. Meni je sve to bilo jedno zaista jedinstveno neiskustvo.“

Slušam kako je popila tablete. Kako se on u zadnji čas predomislio. Kako ga je, kad se vratila s ispumpavanja želuca, gađala kiselinom. Nekad bih htio plakati, ali ne znam kako.

„Ne znam kako sam ga uspjela promašiti!“

„Luđakinjo!“

„Hvala ti da si na mojoj strani.“

„Ja sam uvijek na tvojoj strani, čak i kad mijenjaš strane. A sad se lijepo okreni na bok i spavaj. Ne tako. Na drugu stranu. Tako.“

Pokrivam je i izlazim. Pa iz zgrade. Dom za starije i nemoćne. Odvezujem bicikl. Neće me biti do ponedjeljka, ali bit će dobro. Spava. Jedina koja ne koristi sedative. Ima osamdeset i dvije godine, Juliška. Zaljubila se u mlađeg, tamo u Pešći. Sedamdesetdevetogodišnjak. „Svi ste isti“, govori, oslanjajući se na anđela na mojoj podlaktici dok je vodim prema wc-u. Večeras smo opet zaboravili izvaditi zubalo. Sutra će joj riječi imati zadah starog ormara.

Vežem bicikl pred zgradom u kojoj je gars koji je moj dom.

Stiže SMS: “U vrtu sam. Nikog živog ovdje. Samo smo breza i ja.”

Tipkam:

To je sasvim dovoljno života.

_____________________________________________________________________

SUZANA MATIĆ rođena je 1970. u Mainzu u Njemačkoj. Odrasla je i školovala se u Zagrebu, gdje je završila Arhitektonski fakultet.
Prvu knjigu Samosanacije objavila je 2012. u izdanju Algoritma, 2015. kod istog nakladnika objavljuje knjigu Koliko sam puta okidala s boka, a 2016. u nakladi izdavačke kuće V.B.Z. knjigu poezije Drugojačija. U rujnu 2017. u nakladničkoj kući HENA-COM izašla joj je knjiga kratkih priča Ne naginji se unutra.
Samosanacije su 2015. objavljene i u Beogradu, u izdanju Factuma. U Rumunjskoj joj je 2017. u izdanju Editure Pim izašla trojezična zbirka poezije Poezii Alesee.
Priče su joj objavljene u Večernjem listu, Zborniku trećeg programa, Književnoj republici, Fantomu slobode te Zborniku gornjogradskog književnog glasnika, a pjesme u časopisima Poezija, Artikulacije i Zarez. Višekratno su čitane u emisijama na Trećem programu Hrvatskoga radija.
Tekstovi su joj prevedeni na engleski u časopisima Relations i Underpass.