DRAŽEN PETROVIĆ U VREMENSKOJ KAPSULI (kako je teklo jedno naizgled obično čišćenje komina)
Juče sam čistio komin. Godina je 2020. i guram 32. godinu, a komin je začepljen davno, prije mog rođenja. Odžačar (uz početnu konstataciju „najebali smo, odraću se ođe sigurno“) ručnom sajlom nije mogao da probije čep, iako smo za pet sati izvukli pet kanti šuta. I još nešto. Novine. Tako mnogo novina da imam osjećaj da je cjelokupan godišnji tiraž socijalističke Pobjede završio u mom kominu. Odžačar stručno objašnjava da se tako pregrađivao komin kako se ne bi morao čistiti u podrumu, nego je to onda izvodljivo i iz stana. Kada je potpuno „najebao“ i pocrnio (najbukvalnije što se može zamisliti), odustao je i predložio kolegu Roma koji ima njemačku električnu sajlu i koji „nema šta ne može probiti“. Nijemac zna zašto i kako. Kolega sa električnom sajlom (kog sam čekao skoro sat) je začepljenje probio za nekih 45 minuta, pri čemu je toliko samljeo garež da se u podrumu ništa nije vidjelo od dima. Kad se napokon prašina slegla, sve je izjedna bilo crno, pa je to trebalo i omesti. Radnica iz obližnjeg marketa mi je rekla da voli da sretne odžačara jer on donosi sreću. „Nisam ja odžačar, ja samo čistim podrum.“ Kaže: „Pa dobro svi smo mi radnici, bitno je na častan način zaraditi koru hljeba.“ Nisam dalje objašnjavao. Umoran i crn sjeo sam i uzeo zgužvan papir. Sve ovo možda i ne bi bilo interesantno da u žutim novinama s patinom decenija na sebi, nije pisalo: „Jugoslovenski košarkaš Dražen Petrović još jednom pokazao klasu“ a u gornjem lijevom uglu lista „Pobjeda, (neki datum i mjesec)1987“. Dražen je bio živ, Jugoslavija se nije raspala, nije bilo stradanja, zločina. I dok je Dražen pokazivao klasu osvajajući svijet, neko je tim istim novinama i pijeskom pregrađivao komin, ne sluteći da će ga, nakon tridesetogodišnjeg vakuuma, očepljavati neko ko još nije rođen, neko sasvim nepoznat, u nekom novom poretku, sistemu i državnom uređenju ni nalik onom iz 1987. I da Dražen neće biti živ, ali će informacija o njegovoj klasi i veličini preživjeti vakuum od 33 godine ludila i haosa (bukvalno i simbolično). Od gomile novina izbucanih sajlom, i milion rečenica uništenih tridesettrogodišnjim čamovanjem u kominu, samo je ta informacija preživjela. Dražen je juče u crnom podrumu, nimalo slučajno, jer sve je igra sudbine, još jednom pokazao klasu.
GORAN RADOJIČIĆ (Nikšić, 1988) književni kritičar, predsjednik Književnog kluba „Poenta poetika“. Piše poeziju, prozu, naučne radove, eseje i književnu kritiku. Urednik i lektor brojnih izdanja popularnih knjiga domaće i strane produkcije. Proučava period renesansne i barokne crnogorske književnosti, ali i savremenu regionalnu književnu scenu. Objavlјuje u periodici. Član je Udruženja književnika Crne Gore.
Otkad je umrla, proganja me teta Marija, sjetim je se više puta mjesečno, što i nije malo za ženu koju sam poznavala tek površno, koja mi je tu i tamo dala čokoladu, prvo meni dok sam bila dijete, a kasnije i mojoj djeci. Bila je staroga kova, odgojena da djecu uvijek treba darivati, pa kad bi joj se nepozvani pojavili na vratima, uvijek je trčala da nam iz nekog svog bunkera donese čokoladu. Valjda su žene to tako radile, kupovale na desetine čokolada pa ih bunkerirale u slučaju da im se neko dijete nenajavljeno pojavi na vratima. Marija je živjela na Pelješcu, u malom selu uvučenom u brdo i udaljenom od mora. Bilo je to selo nekoć veće, ali kao i većina dalmatinskih sela koja su čučila na nekom uzvišenju i plašljivo strepila hoće li se pojaviti gusari, te nakon što su ti otišli, i navalili turisti, spustila se na more i zabetonirala obalu. Iza sebe su ostavila divan dalmatinski kamen da propada pod zubom vremena i puzavicama bršljana, pa je tako i Marijino selo ostalo skoro napušteno. Ostalo je još nekoliko ljudi koji su više voljeli svoj mir u brdu, ali su ipak izgradili i betonsku kuću za djecu ili turiste u obližnjoj uvali gdje smo kuću imali i mi. Marija je nastavila tvrdoglavo odolijevati promjenama u svojoj kući na brdu. Marije se iz djetinjstva malo sjećam, mislim da pripada onom tipu žena koje, jednom kad ostare, uvijek izgledaju isto, makar imale šezdeset ili devedeset godina. Poznavala sam je sigurno tridesetak godina i meni je uvijek bila ista; izborana, nagužvana, nagluha, preglasna… Njen glas orio bi se dvorištem dok je dozivala mačke koje su bile glavni razlog mojih odlazaka kod Marije. Roditelji su odlazili kod nje, pa sam išla i ja, potiho se radujući onim desecima mačaka koje su se uvijek igrale u njenom dvorištu i kući. Tek kasnije sam razmišljala o tim mačkama, kako je žena koja nije imala novaca valjda ni za sebe mogla hraniti te silne mačke? I kako su sve te mačke našle siguran dom u njenoj kući na kraju zaboravljenog sela, na rubu makije i drača u kojoj gospodare čagljevi, divlji psi koji jedva čekaju da se pod okriljem mraka približe selu i love životinje koje nisu na vrijeme uspjele naći sigurno utočište. Uz Marijinu kuću vodi put dalje prema većem mjestu na vrhu brda, središtu te male otočke zajednice u kojem je općina, pošta, doktor i škola. Kad je moja majka bila mlada, iz onog su sela na moru išli u veće mjesto na plesnjake, ona i njezina braća i drugi iz sela, baš tim putem uz Marijinu kuću pa dalje kroz polja u takozvanu Popišanu dolinu. Tako su je prozvali jer su se tamo svi još jednom nakon polusatnog hoda išli popiškiti da ne bi morali piškiti na plesnjaku. Danas tog puta više nema, zarastao je i tamo često idemo brati šparoge. Dok je Marija bila živa, uvijek smo govorili da idemo brati šparoge kod Marije, a danas opet kažemo da idemo u Popišanu dolinu. Toponim ˝kod Marije˝ se nakon njene smrti izgubio. Iz djetinjstva se o Mariji sjećam da su govorili da je stara skojevka, čime je vjerojatno nervirala većinu svojih sumještana. Stara je Skojevka svima u selu znala skresati u brk što im ide, onim svojim grlatim glasom koji je odjekivao kroz pola sela. Nije imala dlake na jeziku pa se, kad je ostarila, nekako posprdno govorilo da su staru skojevku svi napustili, pa čak i njen sin. Većina ih se odselila iz sela i Marija je ostala uglavnom sama. Ne znam zašto se baš moj otac odlučio brinuti o njoj. Možda baš zato što je bio priženjen u to selo te je kao stranac ostao pošteđen Marijine kritike. Dobronamjerni su seljani koji i tako gledaju samo svoje poslove znali reći mome tati što se brine o ˝staroj skojevki˝. Sigurna sam da je nekome palo na pamet da tu ima i nečeg više nego samo dobra volja jednog penzionera koji ima auto i svaki dan ide u trgovinu donijeti ženi zaboravljenoj i od svojih i od tuđih, kruha, mlijeka i hranu za mačke. Marija se brzo naviknula na taj ˝moj tata servis˝ pa bi ga uvečer nazivala i dopunjavala narudžbe ako bi joj nešto posebno bilo potrebno. Često smo stvari kupovali i u Splitu jer je Marija imala želje koje se nisu mogle ispuniti u jednostavnim trgovinama Pelješca. I onda bi joj nosili stvari, a ja bih dobila čokoladu i lovila mačke. Jednom su se uz mačke pojavila i dva psa pa su narudžbe postajale zahtjevnije. Ponekad bi nazvala, a mi bi se pogledom dobacili tko će se javiti jer je već postala i nagluha i komplicirana, a ponekad i senilna pa bi više puta naručivala iste stvari za koje bi kasnije tvrdila da joj ne trebaju. U tih tridesetak godina ja sam odrasla i dobila djecu koja su, isto kao i ja nekad, s mojim tatom rado išla kod Marije, nosila joj stvari, dobijala čokoladu i mazila mačke. Vrijeme za Mariju kao da je stalo. O Marijinom sinu smo znali da živi u Bolu na Braču, da ima ženu i djecu, i da je godinama nitko od njih nije došao obići. Ne znam jesu li razgovarali telefonom ni što se to strašno ispriječilo između da je nastala višegodišnja šutnja. Ne znam ni zna li da se dvadesetak godina moj tata redovito brinuo za njegovu majku. Ni da li ga je uopće briga. Nikada nisam mogla zamisliti što to može na takav način razdvojiti sina i majku da se godinama ne požele. U mojim očima Marija se brinula o generacijama mačaka koje je spašavala od sigurne smrti i takva žena sigurno nije mogla biti loša. Makar bila i stara skojevka. Ponekad naporna i nagluha, glasna, ali sigurno dobra srca. O Mariji sam doznala da se kao mlada kupala gola. Selo joj ni to nije uzelo kao neku pozitivnu karakteristiku. Moram priznati, da koliko god se trudila da je zamislim, to mi nije uspijevalo, staru skojevku kao mladu ženu koja sablažnjava sve oko sebe kupajući se gola. Sigurno je mnoge iznervirala samim svojim postojanjem, možda je i sin patio zbog te njene svojeglavosti pa je na kraju ostala sama i neshvaćena. Teška je to starost. Zadnjih je godina nabavila dva psa da joj prave društvo. Psi su bili mješanci, ali ogromni i sad joj se nitko nije mogao neopaženo približiti kući jer bi odmah počeli lajati. Ovo mi je išlo na živce jer je Marija sve slabije čula i sve je teže bilo s njom razgovarati. Bila je osamljena i kad bi jednom namirisala posjetioca, teško ga je ispuštala iz svojih kandži. Ja sam bila naviknuta kod Marije brati šparoge, tamo dalje u Popišanoj dolini i zbog pasa više nisam mogla neopaženo proći pored njene kuće. Sve češće mi se događalo da bi me čula i izašla vani, onda bi morala ući kod nje i pričati joj što mi mama radi i što ima novo u selu. Zato sam sve rjeđe tamo išla, starost nikome nije zanimljiva. Jedino se moj tata i dalje redovito brinuo o njoj. Znao je reći kako ga je iznervirala, ponekad se ljutila kad bi joj kupio Dukatovo mlijeko umjesto Z´bregovog i takve sitnice. Ipak je ustrajno odlazio. Na kraju, kad je prešla devedesetu, iako mislim da nitko nije točno znao koliko ima godina, a žene o tome uvijek lažu, postalo je jasno da više ne može sama ni uz pomoć moga tate. Kuća joj je propuštala, hvatala se plijesan i vlaga po uglovima, nije se mogla popeti po stepenicama da bi došla do spavaće sobe. Bivala je sve usamljenija i sve je češće dane provodila na telefonu prepričavajući mojoj mami serije koje je uporno pratila. Ponekad bi se toliko uzbudila da bi usred serije nazvala moju majku pa bi zajedno gledale i komentirale što se događa preko telefona. Ali bila je nagluha i mnogo toga što je moja majka govorila nije ni čula. Društvo su joj bili samo njeni psi. Žene u mom kraju imaju potrebu kuhati i hraniti svoje ukućane. Marija je, u nedostatku ukućana, kuhala i hranila ona dva psa, a psi su jeli do iznemoglosti. Jedan je pas krepao od debljine, ali ona to nikada nije željela priznati. Na kraju je valjda netko iz sela obavijestio sina da mu majka više ne može sama. I sin je konačno došao po Mariju da je odvede u dom, a psa kod veterinara da ga uspavaju. Kod nas je ˝u dom˝ isto što i predvorje pakla, čekaonica za drugi svijet, zadnji vlak za nigdje. Stari ljudi odlazeći u dom kao da se natječu tko će prvi umrijeti, odnosno kome će prvome uspjeti na taj način pobjeći iz pakla doma od nezahvalnih potomaka koji u svojim životima nisu našli ni mrvicu mjesta da se tamo uguraju baka ili djed. Tako je bilo i s Marijom, samo nekoliko dana nakon odlaska u dom, stara je skojevka našla mir od ovoga svijeta kojem je toliko rado išla u brk. Nismo se iznenadili. Tata je pričao kako mu je, dok su se opraštali, rekla da ponekad obiđe njenog psa da ne bi, jadan, krepao od gladi.
VESNA HRDLIČKA BERGELJ rođena je u Splitu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Nakon završenog filozofskog fakulteta, smjer kroatistika, radila je u osnovnim i srednjim školama unutar trokuta Split-Lastovo-Vis dok se nije pojavio princ na bijelom konju zbog kojeg se preselila u Ljubljanu. Povremeno piše. U dvojezičnom zborniku “Biće bolje / Bo že” objavljene su joj pjesme i priče.
Naša kvartira, ono što je ostalo od turske mahale, broji više prostih, prizemnih i trošnih kuća i, ciglu, jednu jedinu, plansku. Prostire se s jedne i sa druge strane brazde koja teče sred kaldrme koja nas, klepečući, uvodi u gradsku čamu od koje su i putopisci digli ruke. Toliko je mala da joj ni ime nisu dali, u bojazni da se ne potcijeni slavna ličnost Sime Budmanića, stanovitog jezikoslovca koji je tu, nekoć stanovao, a kome je sada već svejedno zbog te puste bezimenosti, u žudnji za ljepotom.
U mahali živi družba drznovenih dječaka i, hupotna, jedina djevojčica stasala za školu. Dječaci, mahom skržljali u rastu, likom su neugledni i vrlo pogani na riječima, no suštinski blagi. Ida Kocilj, stasitija je i jača od sve drčne muškadije, smjelija je i otresitija. Stanuje sasvim na kraju ove gluši, podno hendeka, uz put kojim se ulazi u čaršiju i kraj puta kojim se bježi iz čaršije. Grubošću neprimjernom za njene godine, Ida je u društvu pušača sebi napravila nepogazivo mjesto starješine. Nekoga kao kliještima štipne, nekoga kao pas ujede, mnoge odgurne u plot, lijehu ili koprive, da utvrdi svoje prvenstvo. Svi oni, u istom danu uče Idu da puši. Ona sjedi u sredini, s nestrpljenjem prati cigaru koja ide iz ruke u ruku, drhti od žudnje da povuče svoj prveni dim. Bugija se i žmari do kasno popodne. Neko kašlje, neko jedva diše. Mlađahni padaju na leđa od ljutina, modri u licu, bez daha. Stariji, uglavnom tvrdi na suzu, junačno podnose bolni rascvjet smrada u tankim plućima. Ida puhka, trepavicom ne mrda. Koči se, i cokće usnama u ljutom dimu. Osjeća kako joj se žare dlanovi u koje, srhom, zabada nokte pod kojima se crni zemlja.
Samo u poštarovoj kući, u hudžerici građenoj od lijesa i naknadno prezidanoj u mobi za jedan dan, nema djece. Izvan mahale, malo ko i zna da poštar ima ženu, sićušno i vrijedno ropče, koju su mišljenja ljekarâ, prevedena na jezik zlobe o «jalovinji u njenom stomaku», pokosila i sravnila sa zemljom. Ona ne izlazi na bijeli dan, osim kad mora. Stoji kao direk na vratnici i čeka da naiđe neko tuđe dijete, da ga upregne u sitni, kućanski posao. Djeca ne znaju šta to nije u redu kod nje, ali poštuju savjete starijih, da poštarevoj ženi izađu u susret kad kog se za to ukaže prilika, jer njena je riječ sirotanska i njen uzdah teži od vodeničkog kamena. Gledaju u nju sapatno, ponekad i plašljivo, zazirući od težine tih njenih riječi, u kolu vječnog nadanja u dobro. Ona im prilazi kao sinovima koje sama nema. I pred njima stoji kao što pred starješinama stoje ljudi dobrog vladanja. U jednoj ruci drži kocke šećera, u drugoj zalogaje gurabije, i pruža dlanove s kojih svako uzima svoje zasluženo parče, da popuni prazninu u ljutoj čežnji. Gurabije mirišu na nem, a šećer se s njih osipa i kruni. Obostrana je korist u savladanoj tremi. Nepažljivost, zbog koje strada ljudskost, grijeh je nad grijehovima, kažu stari. Ovako, u obzirnostima, teku zemaljski dani i vrhune mahalski život u snošljivost svačije nevolje.
Pazarni je dan i nad zgurenom čaršijom zavijaju svirene, kao paščad.
Idin otac, Feiz Kocilj, tesar i zidar, vraća se s pijace natovaren zembiljima. Jedva se penje na mostić ispod kuća, preko nabujale rijeke koja je prekjučer podrala bašte pokraj obale, i slizala prašinu sušnih godina pod strehama zamukle mahale. Malo fali, pa da se mutljag prelije i sve kućerke sjuri u korito bazdeži koja plavi svijet divlje gradnje. Cjelcati dan bjeličaste ribe crkavaju na suhoti, po blatnim avlijama. Sluđene mačke mauču, reže i fršte, ali se i one, zasićene ribljim smradom, povlače u ćud sitosti, bježeći pod niske krovove i načeta sijena. Ida trči da sačeka oca, da mu pomogne i da ga sretne, a izgleda da bježi od zijana upravo načinjenog u društvu golotrbog muškinja. Osjeća kako se za njom oteže gadni miris duhana i ljutina koja pecka za oči. Ne prilazi ocu nao i, nego postrance dohvata se tereta, da zametne trag duhanskom zgadu. Propušta oca naprijed i, za njim, bezbijedna, tegli naramak kućne idare, uz smiješak vješte djetinje prevare. U ćutanju, pušači je gledaju. Doduše, ona se još boji da neko bezobrazan, pred Feizom ne procijedi koju o žmarenju. Zagleduje se svakome pojedinačno u oči, u tihane duše; mršti se i steže zube, stavljajući do znanja da su, ovoga puta, i zauvijek, u ćutanju ostale sve njihne tajne.
Feizova mlada žena, Idina majka, umrla je na porođaju, tačno prije deset godina.
Istoga su dana ljudi preko praga jednu živu dušu dočekali, a drugu, mrtvu, ispratili. Polutilo se Feizovo srce dok su pored njega u kuću unosili njegovu kćerku, u povojima, i dok su, mimo njega, iz kuće iznosili njegovu Zlatu. Rado bi bio uz jednu i uz drugu siroticu, on, u tome trenu najnemoćniji čovjek na ovome svijetu. Ženu koju su odnijeli, nikad više neće vidjeti. Djevojčicu, koju su donijeli, dugo će s nehajem gledati, kivan zbog gubitka. Danima se u njegovoj kući smjenjuju tuđinke, žene mladorotke koje majčinskim mlijekom održavaju u životu njegovo siroče. Djetetu je jedno ime Ida, a drugo Dina. Na jedno odaziva živima koji pamte njene zasluge, a pod drugim bliže je mrtvima, lišena grijeha. Pod jednim imenom trpi teret stvarnoga života, pod drugim joj se imenom skuplja nedokučiva ljepota. Sveto i nesveto, ma kako razdvojivo, vrhune se strahom od nepoznatog, nadom u vječnost. U imenoj dvojnosti svaka duša u mahali podjednako štreca od dobra i zla, uspjeha i neuspjeha, sreće i nesreće. Ida će, kad zaboravi na ovo dvojstvo svega na ovome svijetu, naučiti da se ništa ne može upariti što već nije podijeljeno i sricaće sva imena svoje patnje, zalutala u sljepilo bezvjerice. Jer u gradu naklepanom sudbinama, koji sivilom grabi uz brda koja mu čuvaju ravnotežu i sklad kasabske topline, i patnja stiče ime sa rođenjem patnika, u prvom dihaju, s prvom šakom gorčine uniženog svijeta.
Kocilji su samni. Nekad je to bila brojna familija, složna i neosjetljiva na tjeskobu, jaka dušom i snagom. Feizov otac, Ramo Kocilj, zvani Trošarinac, radio je na stočnoj pijaci, bavio se krupnom stokom, uglavnom pregonio probrana grla «u Srbiju», a otud dogonio tovljenu marvu za «pod nož», jeftinu hranu za drugove koji nisu vidjeli ništa nazadno u tome što su uz tu junad do jučer hroktali i gojazni krmci. Feiz je dugo bio ponosan na svoga oca, na njegovo čistunstvo, dok Ramo nije dopao zatvora, ne zbog obavljanja nedozvoljenih radnji, već zbog svoga mladomuslimanstva. Šverceri jedno vrijeme nisu smjeli ni nos da promole iza zadružnih kamara na pijacama u okolini, zastrašeni kaznama koje su, kažu, primjenjivane na sirotinji. Ramova dva starija sina odselila su u neznan, sa familijama, pred samu njegovu smrt. Obojica su otud, pošto se Feiz oženio, pobjegla još dalje, i iz inostranstva uporno slala razglednice bez riječi, na Feizovo ime, iz bojazni da se ne pozaboravljaju. Po kući tijesnoj kao tmuša, i samoća se tjeskobom zabavila. Zloslutna jeza u tišini oblila bi svakoga ko u kuću, bar jednom, zakorači. Onda su kroz baštu počeli prolaziti ini ljudi, mahom službenici, i za njima vižljasti omladinci sa spravama za zemljišna mjerenja. U mladoj travi već se zapatila staza.
Na ljeto, u Feizovoj bašti podignuta je škola. Graditelji su mahalu pretvorili u slijepo sokače i oduzeli joj izlaz na drum koji je nekad vodio do Stambola.
ŠABAN ŠARENKAPIĆ rođen je u Novom Pazaru 1956. Studirao je političke nauke i jugoslovensku književnost. Objavio je 12 knjiga poezije i tri romana. Osnivač je Kulturnog centra „DamaD“, pokretač književnog časopisa „Mak“ i magazina „Has“. Član je Društva pisaca BiH. Živi u Novom Pazaru i Sarajevu.
UMJETNICI VIKTOR JURAJ I RADOVAN GAVRILOVSKI KUPUJU FALAFEL
„EVO, OVAJ TI JE DOBAR”, pokazuje mi jedno od jela s displeja kod Turčina samo pola sata nakon što sam popodne posuđenim autom doputovao u Beč. Naravno, ne onog Turčina od jučer pred kojim je sumanuto bježao s otuđenim kebabom, nego jednog drugog. Mislio je Viktor sada na nekakvo sranje s falafelom i povrćem.
Povrće je doduše korisno za organizam, ali s njim ne treba pretjerivati.
„Obrok bez mesa?” pitam razočarano. Stavio sam ujutro nešto bijedno pod zub u Zagrebu i želudac mi sada pjeva tužnu pjesmu gladi da se čuje sve do Pratera i Stambola.
„A što će ti meso?” odgovara protupitanjem Juraj, pametno i smireno gladeći svoju dugačku umjetničku bradu.
„Navikao sam na meso…”, velim tugaljivo.
„Ja sam navikao na Donalda Trumpa pa šta!” ispali Viktor. „Razmazila te supruga u Zagrebu! Ona naporno radi za sitnu kintu posao blagajnice u samoposluzi, a ti samo besposleno glumiš kući umjetnika i ždereš mesinu koju ti priprema svakodnevno odvajajući od usta pa bi sada te ušljive standarde pronosio Europom u koferu… Ne ide ti to tako, crni Radovane Gavrilovski… Ovđe vlada surov kapitalizam, bratko! Ako tuteka oćeš nešto s mesom – pare na sunce!” očita mi Viktor bukvicu.
„Ma nisam tako mislio…”
„A koji si kurac onda mislio?” zakuca kolega pjesnik svoj stav na moje čelo, naravno, metaforički.
Taj je falafel u pogači bio najjeftinije jelo koje si mogao naručiti kod Turčina. Viktor plaća pa je bitno koliko košta. A nema se para. Evo ja nemam prebijene pare u džepu, priznajem (osim deset hrvatskih kuna u kovanicama, više žutih nego bijelih). Juraj ima još lovu za dva falafela u pogači i za pivo. Ostat će mu nakon cijele ove gastronomske avanture još samo par eura. Eto to je…
Sve je vrlo jednostavno, nema tu tajni. Svi prigovori koje mu mogu uputiti na kvalitetu nametnutog menija skroz su nerazumni.
Stajao je Viktor tako nervozno ukopan na mjestu čekajući moju odluku. Strogo me gledao, jako me strogo gledao. Ako odlučim krivo, na Južnom polu uginut će mnogo nevinih pahuljica.
„Ok”, složio sam se frustrirano. „Onda daj to govno s falafelom kad baš mora! Ajde, ajde baš mi se sada žderu pečene kuglice od slanutka!”
Uzeo sam još i konzervu nekakvog ušljivog turskog piva iz frižidera, najjeftinijeg piva koje si za eure mogao nabaviti u srednjoeuropskom svemiru.
Kada je Turčin dogotovio naš obrok, sjeli smo na klupu desetak metara od imbissa pojesti vegetarijansko govno, možda čak i vegansko.
Jelo je bilo odvratno, pivo je bilo odvratno. Sveukupno nešto najgore što sam pojeo i popio u životu. Juraj je indiferentno žvakao i buljio u crveno obojene kompozicije bečkog U-Bahna koje su ovdje prometovale iznad zemlje. Važno je popuniti rupu u želucu. Tu kvaliteta ne igra nikakvu ulogu. Hranjiva piljevina s mirisom svinjetine odigrala bi također korisnu rolu za naš metabolizam.
„Kako mala?” pita me onda misleći na moju kćerku.
„Dobro”, kažem promatrajući nemoćno kako mi masni umak iz pogače curi po jedinim hlačama koje sam ponio iz Zagreba.
„Kako žena?” pita me Juraj potom žvačući odvratno jelo s falafelom gledajući kompozicije bečkog U-Bahna koje ovdje prometuju nadzemno.
„Dobro”, odgovorih gledajući plakate meni skroz nepoznatih ljigavih bogataških američanskih pop- zvijezda koje će sljedećih dana svirati u Beču. Golub s drveta pod kojim smo sjedili svojom je velikom nuždom pogodio sam špic moje desne tenisice, jedinog para obuće koji sam ponio iz Zagreba, odnosno jedinog para obuće koji uopće posjedujem.
Jer, sve je „dobro”. Sve je uvijek jebeno „dobro”. Samo je ovo jelo loše i ova turska piva je odurna i stalno se u Zagrebu svađam sa ženom jer ona ne vjeruje da ću ikada pristojno zarađivati prodajući svoje knjige poezije što ih radim u obliku underground samizdata – i tu je u pravu, priznajem; da neću ništa zaraditi putujući na pjesničke nastupe kao na ovaj u slovačkoj Trnavi – i tu je u pravu, priznajem… Pa prigovara da previše pijem (tu je tek u pravu, priznajem). I još povrh toga ona sumnja da je varam tu i tamo s nekakvim kurvetinama koje usput poberem (tu je samo djelomično u pravu). A povrh svega, nemam para ni za kupovinu pristojnog obroka u Beču. Koji sam kurac uopće dolazio? Sve moje životne tendencije apsolutno se kreću u pravcu neizlječive besparice, jada, depresije i neimaštine i potrajat će najmanje do moje smrti (pa možda i duže). Ja ni u paklu neću imati kintu za kupovinu obvezatne opreme tipa: rogovi, kopita i rep. Garant ni tamo nije ništa za džaba.
Eto, zato mi je život sjeban, sada, ovoga trenutka.
Drugo je sve dobro, jebeno dobro, samo što ne zaurlam od sreće koliko mi je dobro…
„Gdje je Moran?” pitam nakon što sam jedva smirio svoje frustracije i nakon što je i zadnji komadić vegetarijansko-veganskog usranog falafela završio u mome želucu.
„Doći će. Kasni. Konačno se udostojio javiti”, uzvrati Viktor.
„Kada će doći?” uporan sam ko magare mada možda ne bih trebao čačkati mečku.
„Što te boli kurac kada…? Danas ili sutra. Jednom”, kaza Viktor vidno neraspoložen.
Evo, zato ga volim – taj uvijek veli šta mu je na umu, ne suzdržava se. Ja kad me nešto jebe uglavnom guglam problem u glavi i ništa ne pričam. Osim kada skroz popizdim.
„Jesi li sada dobro?” pita Viktor.
„Kako to misliš?” Ovo baš i nije jedno od tipičnih pitanja koje moj kolega inače postavlja. Empatija nije njegov par rukava. Ovo je više neka isprazna forma.
„Pa rekao si da ti je bilo zlo jučer od cuge”, doda on da pojasni kontekst.
Umjesto odgovora, pobljujem se pored klupe na kojoj smo sjedili. Ode moj falafel u tri pizde materine.
* * *
Nakon sjebanog razgovora s povraćanjem obojica, i dalje na klupi, šutimo. Oko nogu nam se vrzma gomila vrabaca što traže mrvice otpale s naših obroka. Neki bogami kljucaju i po mojoj bljuvotini. Pitam se na tren, bože kako sam nisko pao jebo te bog, pitam se kakvog su okusa ti vrapci kada se ispeku.
(Eci, peci, pec, dobro bi sad došao mi, ispečeni zec. V. J.)
ŽARKO JOVANOVSKI rođen je 1. srpnja 1966. godine u Zagrebu. U rodnom je gradu diplomirao umjetničku grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti. Boravio je 1995./96. u Njemačkoj kao gost-student njemačke zaklade za razmjenu studenata DAAD na Kunstakademie u Düsseldorfu u klasi profesora Tonyja Cragga. Izlagao je na brojnim grupnim i samostalnim izložbama. Dobitnik je specijalne nagrade na natječaju za spomenik košarkašu Draženu Petroviću 1994. godine. Izdao je desetak albuma s glazbenim grupama Electric Žare, Geler Feler, AbnorMalan i Duo List te CD poezije na improvizatorsku glazbu s Andrejem Boštjančičem Rudom. Izdao je deset knjiga poezije (Hrvatska; Jebo mu pas mater i životu; Besparica; Voliš li ti mene uopće?; Viškovi; Jebite se svi!; Pjesme o tebi, o njoj, svejedno je, ionako sam bio pijan dok sam ih pisao; Od poraza do poraza; Mislim da se tu više ništa ne da učiniti i Egzaltirane karijatide), zbirku kratkih pripovijesti Priče o Lenjinu i Staljinu te strip-album Mrakci (s tim je stripom sudjelovao na beogradskom Salonu stripa 2017. godine). Objavljivao je literarne radove u više zbornika i časopisa u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je nagrade za najbolju erotsku pjesmu na međunarodnom natječaju u Mariboru, Slovenija, 2017. godine (pjesma „Svirepost 2016.“). Iste godine dobio je nagradu za najbolju knjigu poezije Hrvatskog književnog društva u kategoriji izdanja izvan okrilja HKD-a (zbirka Jebite se svi!). Pjesme su mu objavljene u Antologiji hrvatske huliganske poezije izdanoj u Ukrajini 2018. godine (urednik Jurij Lisenko). Zamjenik je glavnog urednika časopisa za kulturu Alternator. Dobitnik je VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2020. godine, Pizzeria Europa. Bavi se grafičkim dizajnom (i grafički dizajn se bavi njime) od 1994. godine. Član je Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika. Nije član nijedne strukovne udruge. Živi i radi u Zagrebu.
***
„PIZZERIA EUROPA“ ROMAN JE CESTE, GOTOVO FILM, JER IMATE DOJAM DA SE TAKAV – VIZUALAN, KINETIČAN, LOGOREIČAN – VIŠE GLEDA I SLUŠA NEGO ČITA.
Trojica underground performera kreću na miniturneju. Epicentar zbivanja je Beč. No, urbano prostranstvo koje će trojac mapirati bizarnim susretima, usput ukradenim obrocima i jeftinim pivom nije upicanjena metropola iz bedekera, nego multikulti mrga s pedeset i pet groblja i bezbroj turskih imbissa. Osim toga, marginama nekoć carskog grada u naše doba jezde duhovi, aveti i utvare, pa dok Karl Marx juri svom kumu Engelsu okrečiti kuhinju, a Thatcherica se bori sa štapićima u kineskoj zalogajnici, Stevo Žigon naše junake savjetuje, a Satan Panonski positno ih financira.
Od Zagreba preko Beča do slovačke Trnave tri drumska pjesnika improviziraju, izlažu se užicima, a još više pogibeljima, vrludaju između ludila i smrti, ali ostaju srčani i svoji. Na njihovoj putešestviji ima snomorica i stranputica, ima bijelih zečeva, a bome ima i glazbe. Soundtrack: grozan rumunjski etno i sjajan jazz. U eksplozivnom grand finalu, kao nepredviđeni bonus za skitalačku družinu i za nas čitatelje – pizzeria Europa, značenjski nabijeno mjesto na kojem su se nekoć doista palile krušne peći, da bi se u međuvremenu prometnulo u metaforu otpora neoliberalnom ugnjetavanju.
„Pizzeria Europa“ priča je o predanosti umjetnosti, pa i onda kad je ta predanost ravna samoubilačkom poduhvatu. Roman vratoloman i drzak, oštrouman i duhovit, a istodobno precizno ustrojen i dobro napisan, poput zločestog je dječaka s finim manirama – lako ga je voljeti. (vbz)
_____________________________
NAPOMENA: ULOMAK IZ ROMANA OBJAVLJEN JE UZ DOZVOLU V.B.Z-a I AUTORA. NEOVLAŠTENO KOPIRANJE TEKSTA I NJEGOVO ŠIRENJE NIJE DOZVOLJENO.
1. Pogled muvlji, zalepljen na prozor zdesna, sve bi dao za vertikalu, za igličasti, ptičiji zum, široku i slobodnu paletu boja. Taksi nadograđen roletnama, prinudna kuća sa divljim tepihom, nasukani čamac. Leđa mi nešto čas grebe, čas bode, nikako da se namestim, možda sam se ušinuo. Kola tuđa i prostrana, kvadrature mladenačkog stana, na zadnjem sedištu mama, brat i ja. Majka pod crnim velom, pod vlašću nametnutog, na glavu natučenog prevelikog sivog šešira, brat i ja u kariranim teget odelcima koja smo nosili na svadbama, sada preuskim, sa četiri rukava za odrasle, dva kraća i dva mnogo duža, u njima je nešto zaglavljeno, guram ruku u rupu, okruglo je i pecka. Između nas i vozača lopovska vrata, sa plafona kaplje u gustim nanosima tamna sluz jakog, slatkog mirisa, nalik pokvarenom kukuruzu. Slutim da ćemo svu štetu vozilu morati da platimo. Kola putuju brzinom voza, kroz prozor pozorišni mrak, tišina pred predvidjivi plač. Ne vidim vozačevo mesto, naslućujem dugokos profil i poželim da to bude slendermen, babaroga, bauk, da se okrene, da me napadne, iskasapi, gušim se od mirisa, nemogućnosti da se pokrenem, trajanja puta. Pored mame, nekada pod njenom rukom, nekada ispred nje, na podu ili gvozdenom pijedestalu – crvenocrna kutija. Omalana mašću, ivice zrnaste, rđavih kuhinjskih ringli, poluotvorena limena Krašova kutija za bombone iz koje se pomaljaju komadi izlomljenih i do pola sagorelih kostiju, donji deo pliva u mutnoj vodici. Dunem u prst sa garavim, vlažnim noktom uperen prema meni, ne boli, ruka mi pobeli.
2. Usne ti se krive, pa stegnu, spadaju ti pantalone, podižeš ih i vezuješ učkur što brže, da te ne vide. Nosiš krem jaknu sa tamnim vrpcama, sa jedne strane mnogo dužim nego sa druge. Lapće motor, taksista (koji će me kasnije zaustavljati na ulici da bi me pozdravio i govorio mi da sam se usvinjio) i ti debatujete o mudrosti Nemačke i Francuske, sa radija dopire zvuk ruske pesme tы nesi menя reka, a peva se na engleskom, tražiš da malo udare na neki rok fazon, uvek si više boleo brže stvari i podražavao rukama žustro kako se svira gitara. Uživao si kada bi Zlatko došao i zasvirao neku YU rock stvar. Stavljaš mi do znanja pesnicom preko sedišta da je muzika dobra i ja potvrdim fist bump tako što se nagnem i ignorišem ukočena leđa. Uhvatio ti se čičak na pantalone, penje se i podlazi pod odeću dok pokušavaš da ga skineš. Raspoženje titra u prekidima, između vas dvojice, kao i uvek kad razgovaraš, razapet svetli most. Vozač gubi kormilo, nema ni glavu ni glas, istiskujemo ga potrebom za međusobnom prisutnošću. Улица светог Саве мајсторе, tamo gde na kamenom zidu visi okamena kapljica kolektivne krvi je cilj, ali ipak šibamo prema Rakovici duguljastim, kozijim putem kroz vijugavu, apstraktnu šumu, čija stabla podsećaju na slova sa ilustracija rok albuma 60-tih godina. Plašim se da si se zbunio, ali neću da kažem pred čovekom.
Tišina, sa desne strane tvog sedišta visi dugačka prozirna bela cevčica iz koje škrto kaplje svetlost, koliko će te boleti ako je izvučem? Lišće bagremova pada, put je zatrpan, skoreli sneg i poledica te ljute, vičeš i jekom puštaš bradu. U ruci držiš na ivici osmuđen list za koji znam da je poslednja pesma Momčila Nastasijevića. Šta vidiš kroz prozor? Krunisani kralj papira na podu, noge svici, u ruci kesa sa papirima, debela i crvena, sazreva u samoniklu biljku, u nerazgranatu, gustu, krošnju u simbiozi sa tvojim stomakom, čašice bele skulpture, papirnata glava, hartijasto sedište, tvrdi hijeroglifi, izdžikljali izveštaji lekara, računi, sudski i opštinski dokumenti u gepeku, papira se i kod mene pozadi, u beleškama tvojih reči, dopunskih lekarskih izveštaja, možda o tuđim bolestima – od papira izgubili smo bar još toliko, istu količinu, bar još poneko brdo. U meni prilog toliko dobija crvene rogove, noga vibrira, bez telefona. Gledaš me: obrijan, potpuno obrijan kakav si retko bio – uvek si ostavljao delić žućkastog brka na licu. Jezik visi, mali, vezan gumicom i izbeljen, zubi izrađeni, rezani nekom mašinom, kockasti i štrkljavi, kao da je vilica odvaljena pa opet ugurana, lice se otapa, jedva prikačeno kao novogodišnja maska, okupljeno pukom snagom volje i omčom cvastaste kravate. Posmatraš me, vojnički podsečene kose, od plastelina, oči se lutkasto same sklapaju, podižeš ih nervozno, zenice lutaju, napipavaš facu u užasu, u mom pogledu vidiš…
Ispuštaš zvuk, šta čuješ, kojim čulom osećaš? Gubiš ruke u rukavima odela, mršavost te secka, gledam te sa osećajem prelaska sunđerom preko limene površine. Pokušavaš da završiš šalu taksisti, u kretanju je sigurnost, u muzici sa radija, u prežvakavanim razgovorima i temama koje se ponavljaju da bi uvezale vreme¿ u primopredaji novca, u zakazivanju pregleda, u ritmu vožnje i smeni boja semafora, u skitnicama koji brišu prozore, u 90 minuta fudbalskih utakmica i produžecima, u pitanjima koja potvrđuju da nastavka mora biti, u crticama dijaloga, večno prežvakavanim pričama i stavovima, rezovima daha, koraka, pokreta ruku, krvi, znoju i mokraći koje rasipamo da bismo se i dalje vozili toplo i zajedno.
KЛИК
Dugmići kraj prozora se umnožili, ko zna čemu služe, šta li otvaraju, sitni sekutići, dugmad harmonike, pažnja neizlegnutog organizma, tražim ručku da se rukujem sa tim što raste, nastaje iz našeg vremena, do malopre u rukavima, sada na vratima, želim da ga nahranim. Mutan si.
-Не могу да му пресадим главу- reče taksista tuđim, belim glasom iz kojeg pesak škripi.
Prljavocrnih dukserica i trenerki, kratkih i rasparenih čarapa kojima vire konci. U desnom džepu kora od narandže, u levom se topi sladoled rumenko. Taksista pobegao. Umesto puta ispeglan mrak, voziš sad, a branili su ti tolike godine, razmišljaš da li se prvo okreće ključ ili stiska kvačilo. Kažiprstom pritiskaš naočare na čelo, odatle uvek počinješ.
MILOŠ ŽIVKOVIĆ rođen je u Beogradu 1989. godine. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Tokom studija sa kolegama osnovao književno društvo „Orfisti”. Od januara 2017. godina zaposlen na Institutu za književnost i umetnost kao istraživač-pripravnik. Piše prozu. Deo je tima jutjub kanala Bookvalisti.
Moj otac je bio prvi pravi pisac koga sam upoznao u životu. I danas ga se sjećam na isti način: kako sjedi pognut nad starom pisaćom mašinom, sa smrdljivom „moravom“ u ustima i prekucava neke od mnogih tužbi, žalbi ili molbi. Uporno ih je pisao i slao na razne adrese ove ili one vlasti, ove ili one države. Kod nas se vlasti i države periodično smjenjuju, ali nepravde uvijek ostaju iste. Otac je imao nezgodan običaj da tekst prvo koncipira na papirićima koje je ostavljao svuda po stanu i koje niko osim njega nije smio da pipne. Na kauču u dnevnoj sobi, na trpezarijskom stolu, na televizoru, veš – mašini ili na isključenoj ringli električnog šporeta; nema mjesta gdje nije bilo tih raznobojnih listića ispisanih sitnim i nečitkim rukopisom. Katastrofe su počinjale kada neki od njih nestane. Otac bi tada bijesno psovao, onda je nervozno hodao od sobe do sobe, po sto puta prevrćući sve svoje zabilješke i praveći tako samo još veći nered. Na kraju bi se, kad ne nađe dio koji nedostaje, poput nekog derišta nadurio i odbijao da razgovara sa bilo kim. Mogli ste ga nešto upitati ili mu neznamšta reći, on je ostajao nijem i gluv na sve oko sebe. Ovo njegovo durenje nekad je znalo i predugo trajati, ali uvijek se završavalo na isti način: tako što bi dograbio kaput iz plakara u hodniku, natukao šešir na glavu i bez riječi izašao iz stana. U jednu od rijetkih, usamljeničkih šetnji. Kada se vrati, s ponovo otkrivenom moći govora, ponašao bi se kao da se ništa nije ni desilo. On nikada nije imao svoj radni kabinet ili radni sto. Kada je prekucavao tekst, zatvarao se u spavaću sobu, sjedao na rub bračnog kreveta, a pisaću mašinu je postavljao na malenu hoklicu koju bi privukao sebi i opkoračio je nogama. Danima ne bi izlazio odande. Iz sobe se mogao čuti samo jednolični zvuk lupkanja tipki starog pisaćeg stroja. Tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa. Ponekad bi iritirajuću melodiju prekidale kratke pauze ispunjene prijatnom tišinom. Tada je mjenjao papir u valjku, namotavao pantljiku ili ustajao da protegne utrnule noge. A nekad bi se, uz nagli prekid kucanja, iz sobe znalo začuti: „Jebem li ti sunce žarko!“ Ova njegova omiljena psovka mogla je značiti samo jedno: neka od tipki sa slovima se zaglavila. Uvijek kad se to desi, jedna za drugom, zaglavile bi se i sve ostale, a na papiru bi ostala samo gomila ikseva. Otac nikad nije gledao u tastaturu ili u papir dok kuca, nego je čitao iz zabilješki koje bi gurnuo pod jedan rub mašine. Tako da je ove zastoje primjećivao kad već bude prekasno. Tada je mogao jedino duboko da uzdahne, izvuče neupotrebljiv papir iz valjka i baci ga u smeće. Onda je, s beskrajnim strpljenjem odglavljivao jednu po jednu tipku. Kada završi taj mučni i dosadni posao, podmazivao je cijeli mehanizam pisaćeg stroja mašinskim uljem, pa ga brisao četkicama i krpicama koje je čuvao u malenoj kutiji što je mirisala na tintu. Tek nakon toga uvlačio je novi papir u valjak i počinjao sve iz početka. Dok je pisao za njega nisu postojali ni san, ni hrana, ni odmor. Budio se prvi, već od ranog jutra nešto zapisujući. Ponekad, kasno noću, znalo bi se desiti da ga zateknem kako drijema za trpezarijskim stolom, glave oslonjene nad neku od onih debelih enciklopedija koje je uvijek držao pri ruci. Prodrmusao bih ga, a on se trzao naglo i zbunjeno. „Spavaš li ti ikad, pobogu?“ – pitao bih ga. A on bi, čim se malo povrati, odgovarao uglavnom na isti način: „Samo da još ovo završim.“ I nastavljao da piše, što je meni bio znak da se izgubim. Kasnije, po tragu svjetlosti koji je ulazio u moju sobu, saznavao sam da je još dugo ostajao budan. Jeo je stojeći. Uzeo bi tanjir u jednu, kašiku u drugu ruku i na brzinu nabacao u usta to što ima. Kafu je ispijao u jednom gutljaju, bez obzira da li je hladna ili vrela. I kad je nešto govorio znalo se desiti da zastane usred rečenice kako bi zabilježio misao koja mu je poput dosadne muhe zujala po glavi. Majka i ja smo već navikli na ovakvo njegovo ponašanje. Samo, nekad bi se znalo desiti da do nas navrati neko ko nije imao pojma da je otac usred svoje kreativne faze. U takvim situacijama nije bila rijetka stvar da on ljudima zalupi vrata pred nosom ili da ih izbaci iz stana. To je opasno smanjilo ionako uzak krug prijatelja koje je imao oko sebe. Od kad znam za sebe, pamtim da je otac neprestano bio u nekim sporovima sa nevidljivim silama vlasti koje upravljaju našim životima. Isto tako, sve dokle moje varljivo sjećanje dopire, znam da su postojali rokovi do kojih je određeni tekst trebao biti gotov i poslan tamo gdje je namijenjen. I nikad, ali bez izuzetka, jednostavno nikad – otac nije stizao da završi na vrijeme. A što je period do isteka roka bivao kraći, to je on postajao sve nervozniji. Tada je bio u stanju da se posvađa i zbog najobičnije gluposti. Bilo je dovoljno reći nešto što bi on pogrešno protumačio. Ili se uopšte ne bi ni trudio da tumači. Nekad čak ni toliko. Nekad mu je i naše ćutanje bilo odličan povod da ospe bujicu psovki. On je bio u stanju da se posvađa čak i zbog toga što niko ne želi da se svađa sa njim. Kad dođe do toga, a dolazilo je uvijek sa preciznošću najavljene oluje, ja sam koristio svaki izgovor da negdje isparim. Majka, međutim, nije bila naviknuta da bilo gdje odlazi sama. Vezala je samu sebe ulogom domaćice i čuvara ognjišta, tako da je bila prosto osuđena da trpi sve njegove hirove. Sam Bog zna koliko je to bila strpljiva žena, ali otac je vrijedno radio na iskušavanju njenih granica. A kad se jednom odlomi lavina, u tren oka naše toplo porodično gnijezdo pretvaralo se u ratnu zonu. Prštale su psovke i uvrede, rikošeti najgorih osuda su se odbijali od zidove i zvonili stubištem naše zgrade. A onda, iznenada, bez povoda, sve bi utihnulo. I niko više ni sa kim ne bi progovorio ni riječ. Bilo je to samo varljivo primirje ispod kojeg je bijesnio samo podmukliji rat. U tim periodima, ja sam služio kao neka vrsta kurira koji je prenosio poruke između oca i majke. Obično bi to bilo kad majka servira ručak ili večeru. Tada bi me zovnula i rekla: „Idi kaži onom da je jelo na stolu.“ Otac je tada postajao – onaj, najgore od svih pogrdnih imena koje mu je mogla dati. Pa čak i takvom bezličnom nije mu mogla dozvoliti da crkne od gladi. Ja sam onda odlazio u spavaću sobu i zaticao ga uvijek u istom položaju: poderana zastava dima oko njega, patrljak cigarete među zubima s kojeg visi pepeo. I kad bih mu rekao šta imam, on bi obično odmahnuo rukom i rekao: „Ne mogu sad, vidiš da radim.“ Nekad ne bi rekao ništa i ja sam, naivno, ponavljao svoju mantru da je jelo servirano. On je tada, ne dižući pogleda, progovarao glasom toliko hladnim da je mogao ubiti svojom hladnoćom: „Čuo sam te i prvi put.“ A nekad, prije nego što bilo šta kažem, posmatrao sam ga. I bio sam siguran da on uopšte nije svjestan mog prisustva u sobi. Mogao sam satima tako stajati i mislim da me on ne bi ni primjetio. Njegov pogled bio je hipnotisan, kao da ničeg osim te pisaće mašine ispred njega, nije više bilo na ovom svijetu.
STEVO GRABOVAC rođen je 9. novembra 1978. u Slavonskom Brodu. Odrastao je i završio srednju školu u Bosanskom Brodu. Studirao je na Tehnološkom fakultetu u Banjaluci. Objavio je zbirku pjesama „Stanica nepostojećih vozova“ 2007. godine. Njegov prvi roman „Mulat albino komarac“ (2019) završio je u najužem izboru za NIN-ovu nagradu. Živi i radi u Banjaluci.
MEHMED ĆURČIĆ, NOMADSKI RASTANAK (za violinu i orkestar)
Ime Mehmeda Ćurčića prvi put sam čuo, ako me sjećanje ne vara, krajem 1988. godine, u kafani koja je ostala poznata kao Ćumez, a gdje sam, sa svojim prijateljima, provodio sve one sate bježanja sa opštenarodne odbrane, istorije i fizičkog vaspitanja. Ispijali smo jeftinu kafu spravljenu na šporetu na drva, zalijevali smrekom i udisali duhanski dim koji je tih godina imao ukus nepoznatih nam ženskih tijela. Tri školska časa bila su dovoljna za priče koje bi i Šeherzada rado prisvojila i život produžila za bar još jedan mjesec. Zoka je nabrajao članove Deep Purple kao da su fudbaleri – Blackmore, Gillan, Lord, Coverdale, Paice, Hughes, Glover, Evans, Bolin, Simper… Šaki je analizirao prošlu noć odgledane „Marijine ljubavnike“, Modže opisivao očevu smrt za vrijeme davno odigranog gradskog derbija, a Karim je pričao o ljetovanju u Cannesu i pokazivao nam crtež što mu ga je poklonio izvjesni Ivo Milazzo. Grafitnom olovkom nacrtan lik Kena Parkera, a iznad njegove glave, u oblačiću, kratka poruka: „So long, Karim!“. Mi, momci iz četvrtog tri, kao zla braća kralja Šahrijara, neosjetljivi na priče o izmišljenim junacima, tražili smo bar nemoguće. I dok je Zoka ubjeđivao gazdu kafane da pusti „Lile su kiše“, Karim nam je otkrio dio biografije čovjeka o čijem životu je slušao u Francuskoj, od lokalnih jazz muzičara.
Mehmed Ćurčić je rođen 1881. godine u Sarajevu. Volio je putovanja, muziku i muškarce. Legenda kaže da ga je jedna od tih ljubavi natjerala da 1901. dođe u Beč, a potom i u Pariz. Dvije činjenice su provjerene – u Francusku je doputovao vozom, samo par mjeseci kasnije postaje pariški student, a ubrzo i jedan od prvih školovanih bosanskih muzičara. Kreće se u umjetničkim krugovima, upoznaje sa brojnim violinistima koji inspirišu njegov budući rad, ali najzanimljiviji trag njegova boravka u Parizu pronalazimo u knjizi „Lectures de Proust“, Jean-Yves Tadiea, francuskog pisca i jednog od najznačajnijih biografa Marcela Prousta. Sarajevski violinista prisutan je u četiri, za Prousta vrlo bolne, a za svjetsku književnost presudne godine. Naime, 1903. umire piščev otac, a 1905. i majka, te on polako zatvara sva ona vrata okrenuta prema svijetu. U njegov dom ulaze samo rijetki, a među njima je i Mehmed Ćurčić, momak sa violinom.
U julu 1907. zatičemo ih u ljetovalištu Cabourg, na sjeveru Francuske, gdje stižu u pratnji mladog šofera Alfreda Agostinellija. U poslovnim knjigama Grand Hotela još uvijek stoji podatak da je Marcel Proust, prilikom svojih dolazaka, redovno uzimao pet soba. Jednu da u njoj spava, a četiri preostale „da smjesti TIŠINU“. Postoje izvjesne sumnje, i dobronamjerna nagađanja, o prirodi odnosa među ovim saputnicima, ljubavnom trouglu koji će se raspasti iste godine Mehmedovim odlaskom u Beč.
Tamo druguje sa nekoliko sarajevskih studenata, te redovno obilazi, pored kafana, i bolesnog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića koji posljednju godinu svog života, provodi u bolnici. Inače, na pjesnika ga je uputio rođak, Vejsil Ćurčić, arheolog i jedan od budućih direktora Zemaljskog muzeja. Mehmed postaje revnosan posjetilac bolesnog Kranjčevića, ali ga ovaj, sudeći po pismima, nije podnosio. Naziva ga „gnjavatorom prvog razreda“, a netrpeljivost je, bez sumnje, izazvana političkim uvjerenjima mladog Sarajlije. „Strašno me gnjavi svojim učenim teorijama, pripovjeda o ‘našoj stranci’… Donio mi je i neki anarhistički članak. Danas mi ne bi bilo milo da me ko posjeti. Najviše se bojim mladog Ć. – taj će skresati milijun bogova jučerašnjim kandidatima, ukoliko nijesu socijal-demokrati. A uz to, laže da ne može gore!“, piše Silvije u pismu svojoj ženi Eli.
Iz Sarajeva stižu sve ružnije vijesti, vlada „velika uzrujanost i ogorčenje protiv Švaba“, ali Mehmedovu pažnju privlači sudbina njegova rođaka Vejsila Ćurčića, bivšeg bečkog studenta. Na njega je „dignuta hajka“ jer je, na zgražanje „intelektualaca i begova“ – promijenio vjeru. Poglavlje zatvara Kranjčević svojim pismom u kojem kaže: „Što se tiče Vejsila, mislim da bi mu ljudi iskazali najveću uslugu, kad se ne bi toliko za nj zanimali. Prosto ne znam, kakovo je to neviđeno čudo što je prešo na drugu vjeru… muslimani i katolici i pravoslavni mogli bi već naučiti, da ne plaču za svojim „šugavim ovcama“… A Vejsil imade i ženu i dijete pak to mu budni i Bečom i Peštom, i nek se ne obazire na tursku inteligenciju…“
Godine 1908., u oktobru, nekako baš u vrijeme Kranjčevićeve sahrane u Sarajevu, Mehmed Ćurčić napušta Beč, a onda ga, kao poslije kakve sjajne iluzionističke tačke, na trenutak gubimo iz vida, da bi se 1914. pojavio u blizini Praga. Prepoznajemo zvuk njegove violine, muzika dopire iz dvorca Konopište, Mehmed ima 33 godine i jedan je od muzičara koji su pozvani da sviraju u posljednjoj rezidenciji Franza Ferdinanda. Na repertoaru su im djela Pabla de Sarasate, španskog kompozitora, a najdvojvodina supruga je naročito zaljubljena u „Zigeunerweisen“, komad pisan za violinu i orkestar. Legenda kaže da je u martu 1914. čula Mehmedovo izvođenje djela koje je donio iz rodnog Sarajeva, te da je to presudilo u ubjeđivanju muža da na put u Bosnu povedu i muzičare. Sophie je, pišu istoričari, planirala da posjetu Sarajevu okončaju koncertom koji će pokloniti uglednicima grada domaćina. „Nizamski rastanak“ odsviran na violini Mehmeda Ćurčića trebao je olakšati posao uplašenim prevodiocima i napetim oružnicima.
Nadvojvoda Franz Ferdinand sa svojom svitom polazi iz Beča, preko Graza, Ljubljane i u Trstu se ukrcava na „Viribus Unitis“, borbeni brod koji će ih duž Jadranske obale odvesti do ušća Neretve. Kratko se zaustavljaju u Mostaru, a potom nastavljaju vozom do Ilidže. Na dan kad je planiran koncert, ujutro 28. juna, Franz Ferdinand i Sophie završavaju molitvu u Hotelu Bosna i odlaze ka Sarajevu. Koncert nije održan, a Mehmed Ćurčić nikad nije svirao u rodnom gradu.
Narednih desetak godina putuje Evropom, pratimo njegove notne tragove po Italiji, Španiji, kratko zadržavanje u Crnoj Gori, a onda ga vidimo kako početkom 20-ih godina šeta ulicama današnjeg Istanbula. Svira sa izvjesnim Leonom Avigdorom, a njegova violina otkriva jazz i sretno se zaljubljuje. Mehmed nema sreće kao njegov instrument, primoran je na „čuvanje tajne“, ali zato osniva bend i daje mu ime „Yorukler“ (tur. hodati). U knjizi „Midnight at the Pera Palace“, pišući o rađanju jazza u Turskoj, Charles King mu posvećuje dvadesetak rečenica. Mehmed Ćurčić se ne zaustavlja i ne prekida svoje umjetničko putovanje; u četrdesetoj godini ulazi u svijet teatra. Nakon što je upoznao Andre Antoinea, Francuza koji je u Tursku pozvan da pokrene pozorište, postaje jedan od prvih muzičara saradnika Darulbedayia, istanbulskog gradskog teatra. Naredne tri decenije svira i komponuje za pozorište, a Balkan ostaje njegova stalna inspiracija. Umro je 1952. godine.
Momci iz četvrtog tri, oni sa početka priče, nikada se više nisu okupili u Ćumezu. Časove opštenarodne odbrane, istorije i fizičkog vaspitanja, pokazalo je vrijeme, nisu uspjeli izbjeći. Zoka je konobar u Velikom Gradištu, mjestu „gdje je snimana serija ‘Više od igre’“, Modže je svoj „prvi kurban zaklao u rodnom gradu Muhameda Alija“, a Šaki kuša vina i „Trumpovu vanjsku politiku“…
Karim je poginuo u Sarajevu 1995. godine i sahranjen je u haremu Ćurčića džamije, svega par metara dalje od mezara sarajevskog violiniste. Tog avgusta gledao sam kako Semezdin Mehmedinović, zajedno sa Karimovim ocem, spušta tabut u zemlju, a tek večeras, dok privodim kraju ovu priču, posve sam siguran da je i na tom groblju ukopano bezbroj – nomada. Znate, to su oni ljudi koji ne samo da putuju u potrazi za boljim mjestom, oni čak i svojim odsustvom čine dobra djela.
Oni su kao tišina u četiri sobe Marcela Prousta.
_______________________________________________
ALMIR IMŠIREVIĆ rođen je 10.3.1971. godine u Bihaću. Na Akademiji scenskih umjetnosti diplomirao na Odsjeku za dramaturgiju, te od 1998. radi kao predavač i dramaturg. Autor je drama: „Kad bi ovo bila predstava…“, „Balkanski đavo Sram“, „Circus Inferno“, „Po istinitoj priči“, „Mousefuckers“, „Kad bi ovo bio film“… Drame su mu nagrađivane na festivalima u Bosni i Hercegovini, izvođene u mnogim zemljama Evrope, te uvrštene u francuskoj i bosanskoj antologiji savremene drame. Kao dramaturg radio je u skoro svim profesionalnim teatrima BiH. Do sada je objavio dvije knjige drama, te knjige kratkih priča „Strana 212“ i „Najljepši od svih svjetova“. Teatarske kritike, prikaze i eseje objavljivao u sarajevskim časopisima. Autor je i nekoliko scenarija za televizijske projekte rađene u BiH i Hrvatskoj, te scenarista igranog filma „Mliječni put“. Bio je jedan od rukovodilaca Otvorene scene „Obala“, niz godina nalazio se na funkciji šefa Odsjeka za dramaturgiju, a danas je redovni profesor na predmetu Pisanje za teatar.
Sevalo je i grmelo, kiša je padala sa svih strana i tako jako kao retko kada. Sa sobom nije imao kišobran, ali je našao sklonište ispod drveta kraj groblja. Bio je na brežuljku, tako da je imao odličan pogled na inače razorenu okolinu. Posmatrao je dugačku kolonu crnih kišobrana kako se polako približava plavoj crkvici. Među poslednjima u koloni je ugledao nekoga, ko je veoma ličio na gradskog grobara Atenaguosu Moreiru de Jesusa. Sigurno je bio on. Juče ga je čuo kako govori da će najbolje proći one porodice koje ostanu bez leševa bližnjih. Oni makar neće morati da vide raskomadana tela. Ali njemu to nije rekao. „Da su bar zazvonili alarmi.ˮ Samo to mu je ponovio više puta. 25. januar 2019, dan, kada alarmi nisu zazvonili. Bilo je vreme ručka. Brana je pukla i prljava reka je preplavila velik deo gradića. Proždirala je sve što joj se našlo na putu: kuće, imanja, polja, životinje, automobile i ljude. U roku od pet sati sve je stiglo do reke, iz koje pijaću vodu crpi više okolnih gradova. Niko ne zna zašto je brana pukla. To se tek tako dogodilo. Do juče su vlasnici garantovali da je sigurna. Neke ljude je spasila vika šoferke Ane Paule da Silva Mota. Tog dana, kao što mu je sama rekla, vozila se prema menzi, da bi konačno otišla na ručak. Ni sama nije tačno razumela, jer su te sekunde protekle tako brzo. Blato se zaustavilo samo nekoliko metara od njenog kamiona. Učinilo joj se, više puta je naglasila, kao da joj se ikonica Bogorodice pod retrovizorom osmehnula. Brzo je zgrabila radio i počela da viče u njega. Htela je svima da vikne da beže, neka pokušaju da se spasu. Više puta se klela da ni danas nije sigurna šta je zapravo vikala. I oni, koji su čuli taj prenos, nisu znali šta je rekla. Ako već nisu zazvonili alarmi, makar ih je ona spasila. Makar neke. Menza i svi u njoj su već nekoliko minuta bili pod deset metara debelim slojem blata. On je imao sreće, jer tog dana nije bio u Brumadinju. Išao je u Belo Horizonte gde je imao važan sastanak. Završili su tek posle jedan popodne. Na povratku, prema autobuskoj stanici, u izlogu prodavnice sa igračkama video je najlepšeg plišanog lava. Odlično, pomislio je, ne moram više da razmišljam o poklonu. Kupio ga je i potrčao ka stanici. Umalo je zakasnio. U autobusu je kružio trač da je opet pukla neka brana, ali niko nije tačno znao šta se zaista dogodilo, jer je po internetu kružila gomila protivrečnih informacija. Kada je nekoliko sati kasnije izašao u Brumadinju, tamo je zatekao samo očaj i ruševine. Crna kolona je počela da ulazi u crkvicu gde će se navodno pokopati prve žrtve. Prve od mnogih u budućim mesecima. Odlučio je da ne ode. Radije je sedeo ispred groblja i čekao. Naravno, nije bio sam. Sa sobom je imao plišanog lava, kojeg je bezveze kupio za osmi rođendan svoje Eve Lúcie. Usred te noći zazvonili su alarmi dvaju brana u gradovima Barao de Kokais in Itatiajusu. Nakon dva dana još dva u Novoj Limi. Samo u Brumadinju nisu. U aprilu iste godine, inspektori službe za bezbednost multinacionalnog preduzeća Vala, vlasnika svih pomenutih brana, nisu želeli da garantuju za stabilnost najmanje 18 brana i nasipa u Brazilu.
***
KOLONA ČRNIH DEŽNIKOV
Bliskalo je in grmelo, deževalo je z vseh strani in tako močno kot le redkokdaj. Pri sebi ni imel dežnika, a si je našel zatočišče pod drevesom zraven pokopališča. Bil je na gričku, tako da je imel odličen pogled na sicer razdejano okolico. Opazoval je dolgo kolono črnih dežnikov, kako se je počasi bližala modri cerkvici. Med zadnjimi v koloni je zagledal nekoga, ki je bil zelo podoben mestnemu grobarju Atenaguosu Moreiri de Jesusu. Gotovo je bil on. Včeraj ga je slišal razlagati, da jo bodo najboljše odnesle tiste družine, ki bodo ostale brez trupel svojcev. Njim vsaj ne bo treba videti raztrganih teles. A njemu tega ni rekel. „Če bi vsaj zazvonili alarmi.” Samo to mu je večkrat ponovil. 25. januar 2019, dan, ko alarmi niso zazvonili. Bil je čas kosila. Jez se je zrušil in umazana reka je preplavila velik del mesteca. Požirala je vse, kar je našla na svoji poti: hiše, kmetije, polja, živali, avtomobile in ljudi. V petih urah je prišlo do reke, iz katere črpa pitno vodo več mest v okolici. Nihče ne ve, zakaj se je jez sesul. Kar zgodilo se je. Do dneva prej so lastniki zatrjevali, da je varen. Nekaj ljudi je rešilo kričanje šoferke Ane Paule da Silva Mota. Tisti dan, kot mu je sama povedala, se je vozila proti menzi, da bi lahko končno šla na kosilo. Še sama ni točno razumela, saj so tiste sekunde minile tako hitro. Blato se je ustavilo le nekaj metrov stran od njenega tovornjaka. Zdelo se ji je, to je vedno dodala, kot da se ji je Marijina podobica pod vzvratnim ogledalom nasmehnila. Hitro je prijela za radio in začela kričati vanj. Hotela je vsem zakričati, naj bežijo, naj se skušajo rešiti. Večkrat je prisegla, da še danes ni prepričana, kaj je kričala. Tudi tisti, ki so slišali ta prenos, niso vedeli, kaj je rekla. Če že niso zazvonili alarmi, jih je vsaj ona rešila. Vsaj nekatere. Menza in vsi v njej so že več minut bili pod deset metrov debelo plastjo blata. On je imel srečo, saj ga tisti dan ni bilo v Brumadinhu. Šel je v Belo Horizonte, kjer je imel pomemben sestanek. Zaključili so šele po trinajsti uri. Ko se je vračal proti avtobusni postaji, je v izložbi trgovine z igračami videl najlepšega plišastega leva. Odlično, je pomislil, ne rabim več razmišljati o darilu. Kupil ga je in stekel do postaje. Skoraj bi zamudil. Na avtobusu je krožila govorica, da se je spet zrušil nek jez, a nihče ni točno vedel, kaj se je zares zgodilo, saj je tudi po spletu krožilo ogromno nasprotujočih si informacij. Ko je par ur kasneje stopil z avtobusa v Brumadinhu, je tam našel le obup in razdejanje. Črna kolona je začela vstopati v cerkvico, kjer naj bi bil pogreb prvih žrtev. Prvi od mnogih v naslednjih mesecih. On se je odločil, da ne bo šel. Raje je sedel pred pokopališčem in čakal. Seveda ni bil sam. S seboj je imel plišastega leva, ki ga je brez veze kupil za osmi rojstni dan svoje Eve Lúcie. Sredi tiste noči sta zazvonila alarma dveh jezov, v mestih Barão de Cocais in Itatiaiuçu. Čez dva dni spet dva druga v Novi Limi. Le v Brumadinhu niso. Aprila istega leta varnostni inšpektorji multinacionalke Vale, lastnice vseh omenjenih jezov, niso želeli jamčiti za stabilnost vsaj 18 jezov in nasipov v Braziliji.
ALEX KAMA DEVETAK (Gorica, 1992.) magistrirao je komparativnu književnost i slovenistiku. Neprestano je rastrgan između dva svijeta, između Italije i Slovenije, između književnosti i filma, između proze i poezije, između romana i stripa. Nekoliko je godina bio organizator studentskog književnog natječaja Crvena nit i filmskih večeri u Trubarovoj kući književnosti u Ljubljani. 2018. bio je polufinalist na pjesničkom turniru izdavačke kuće Pivec, a 2019. i 2020. objavljen je u zborniku poezije i kratke proze mladih s prostora bivše Jugoslavije – Rukopisi. U posljednjih godinu dana odustao je od pisanja kritika i posvetio se pisanju kratkih priča i pjesama. Trenutno predaje slovenski jezik u Trstu i uređuje rubriku proze u književnom časopisu Novi zvon. Također sanja o dramama, komedijama i romanima, ali njegov posao i uređivanje zbirke kratkih priča oduzimaju mu sve vrijeme da bi im se ozbiljno posvetio. (žb)
sa slovenskog prevela NATALIJA MILOVANOVIĆ, urednica slovenske književnosti u Rukopisima
,,Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj (Zemlji) nered činiti i krv proljevati?”- Kur’an
Mrak. Najljepše je ovako. Samo se čuje još pokoji glas koji niko neće poslušati. Niko se neće okrenuti da bi vidio šta taj glas znači. Glas koji udiše bol čekajući da završi. No ipak je bolje ovako, bez svjetlosti. Bolje je ne gledati vlastite rane, tako ih se lakše podnese. Škripanje vrata. Ne pomijeram se, krv mi je sleđena. Sitni stručak svjetlosti pretvara se u plamen koji mi muti pogled. Njegovi koraci se primiču. Drhtim – ako pođem, znam da nema povratka. Čuju se lanci, vrisak, uzaludni vapaji upomoć, uzaludno otimanje. Na trenutak osjećam olakšanje. Još ću udisati zrak. Još ću gutati ustajalu vodu i osjećati miris suhe trave. Opet se čuju lanci. Ovoga puta zvuk se prekide udarcem o krhko, izmučeno tijelo. Još jedan vrisak. Opire se, no ipak ga odvedoše. Čekam da zatvore vrata, da me opet zapahne osjećaj spokoja znajući da postoji nada. No svjetlost još dopire, bol mi još prožima oči. Čuju se riječi, jezik kojeg ne mogu razumjeti. Strah mi struji kroz kosti. Bol u vratu. Lanci opet škripe, ovoga puta glasnije. Ovoga puta ih osjećam na sebi. Opirem se, no jači su od mene. Stežu mi gušu, teško dišem. Vuku me negdje na svjetlo. Oči me peku. Zatvaram ih. Pratim put kojim me vode. Sve što idemo dalje, sve me više vuku. Vrat mi stežu sve jače. Bol postaje nepodnošljiv, jedva dišem. Boreći se za zrak otvaram oči. Mnogo nas je – više nego što sam slutila. Stoje na traci polahko se pomijerajući naprijed. Ne vidim gdje se traka završava. Osjećam isti onaj miris kao kad su me odvojili od uprave. No tada sam mogla čuti slabašni vrisak mladunčeta kojeg više nikada neću vidjeti. Gusta, ljepljiva tečnost još je topla na podu. Krv, miris krvi. Bojim se boli. Krv donosi bol. Dovode me do uskog prolaza i stajem na traku. Tlo ispod mene se pomijera. Vrisci. Tek što nas postade manje, guraju me i dovode još. Tlo me vuče prema kraju kojeg ne vidim. Osjećam strah onih oko mene, a još veći u mojim kostima. Tresem se – kraj je blizu. Oči mi se vlaže, nježne kapljice mi se slijevaju niz lice. Kapi vode kakve još nikada nisam osjetila. Hvataju me za glavu i postavljaju vrat na hladnu plohu. Čujem škripanje iznad mene, no ne mogu se okrenuti. Osjećam snažnu bol u gornjem dijelu vrata. Za trenutak mi bol prožima cijeli vrat i postaje nepodnošljiv. Ne dišem. Ispred mene svjetlo, ali ne ono što prži oči i tjera ih da se sklope. Nežno, blago svjetlo kakvo do sada još nisam vidjela. A malo sam svjetlosti vidjela.
„Ko ti je ta Irena?“ Još se nismo dobro ni upoznali, a Margita se raspituje o mojim poznanstvima. To mi se nimalo ne dopada. Ali devojka već prelazi na drugu temu. „Izvini, moram da odmorim stopala. Ceo dan sam u ovim ortopedskim sandalama. Šta ti je? Skloni tu ruku… Moram da držim noge ovako radi cirkulacije. Ma čekaj…Bar da skinem uniformu…“ „Ma nema veze. Uniforma me pali.“ Sad je red na mene da pitam gde radi i šta radi, ali ne volim razgovore o poslu. To mi odmah svlači raspoloženje. Dolazimo do pitanja šta ja radim. Ona, sad sam siguran, svoja bolna stopala koja diže visoko na prečagu kreveta zbog bolje cirkulacije, počinje da koristi kao oružje, odnosno oruđe u borbi da me postavi na pravo mesto u snopu muškaraca. Muškaraca kao šibica u štukatli. To me ne čudi. Svaka žena pa i muškarac ima svoj način na koji obezvređuje onog drugog. Nije tu samo reč o stilu izražavanja. Uostalom, ona ima stvarno dobre noge, ali dok ih sa bolnim uzdahom prebacuje čas na jednu čas na drugu stranu krevetskog naslona osećam kako polako gubim želju da se bavim njima i onim kuda one, na kraju krajeva, vode. Naravno, bolne noge su samo parče priče koju ne želim da slušam. Priče o starim a teško bolesnim ljudima, o lažnim nadama u izlečenje, pomešane sa slatkastim zadahom urina koji je najbliži mirisu smrti… Ali, dok razmišljam o svemu tome, naročito o tome da je Margita uspela da otera strah od smrti boraveći stalno u njenoj blizini, počinjem da osećam neku vrstu pomešanog divljenja i gađenja prema njenoj sposobnosti prilagođavanja. Ja sam neprilagođen i dosta ljudi koje poznajem su isto takvi. Naša jedina vrednost je odmaknutost, ali se ta razdaljina ili pukotina svakim danom smanjuje. Uvlačim se u krevet pored devojke. Ona se malo pomera i savija svoje krupno telo u oblik kifle. Kad bismo nastavili razgovor o njenom poslu u staračkom domu digla bi mi se kosa na glavi i od našeg, da ga nazovem, posla ne bi bilo ništa. „Sačekaj da skinem haljinu“, kaže i ne čekajući moj odgovor skače iz kreveta. „Zašto držiš otvorene prozore?“, pita me sad već samo u crnim gaćicama i crnom grudnjaku. Ta devojka je puna pitanja. Trudim se da ne mislim na to što mi smeta kod nje. Uostalom, ako zaboravim na njenu brbljivost koja je možda posledica početne neugodnosti, žena ima sasvim dobre sve ostale atribute. „Okreni se“, naređuje i dok navlači zavese na prozor vidim samo njenu siluetu u prašinastim zracima popodnevnog sunca. „Ne smeta mi što gledaš, ali kvariš igru.“ Ponekad pomislim da bi vredelo napisati pohvalu neuglednim ženama. Nisam imao mnogo žena. Tek nekoliko mahom starijih, neizglednih, slučajnih, pokupljenih na nekim sasvim običnim mestima, na kasi u prodavnici ili pošti, pa neka bibliotekarka s naočarima… i sve su donosile neki red i smisao u moj život a da pritom nijedna to što je posle usledilo nije nazivala igrom. Igranje sa stvarima seksa je nov pojam. Moram da priznam da me je to opustilo. Ne osećam onu početnu napetost koja nije ništa drugo nego strah od neuspeha. Ako je ovo što radimo, odnosno što ćemo tek raditi samo igra, onda se od toga očekuje isto što i od obične dečje igre. Da se zabavimo, zadavimo sisom dok nam je lepo i da posle svako pokupi svoje krpice i ode kući posle još jednog običnog dana. „Je l vidiš koliko je ovako bolje?“, pita me dok se potpuno razodevena namešta u krevetu i ja u njenom pitanju koje je, u stvari, očekivani odgovor opet naslućujem trag one veštine prilagođavanja azilu za nemoćne, odnosno blizini nestajanja. Tako, mislim, ona govori starcu operisanom od karcinoma prostate dok mu pridržava mlohavi ud i cedi poslednje kapi mokraće u plastičnu patku. Kako čovek da vodi ljubav sa mislima o smrti? Eros i Tanatos su, kažu, braća, ali u mom slučaju braća su opasno zavađena i nemaju oči jedan drugog da vide. Iznenada pogled joj pada na sliku iznad bračnog kreveta mojih roditelja u kome se upravo natežemo. „Ko su ti ljudi?“ „Moji roditelji. To je njihova slika sa venčanja.“ Ona se uspravlja i okreće sliku mojih roditelja tako da se vidi samo prašnjava kartonska pozadina. Nije trebalo to da radi. Naročito ne bez pitanja. Zbog toga ustajem i okrećem sliku u položaj koji je imala pre njene nesmotrene intervencije. Onda sedam za sto i pitam je da li hoće kafu. „Hoću, šta drugo?“, kaže nadureno. Oblačim plavi kućni mantil od frotira i odlazim u kuhinju da skuvam kafu. Ona se za to vreme oblači. Kad stižem sa dve šoljice, prozor je ponovo otvoren a ona sa dignutom nogom na prozorskoj dasci vezuje pertle na svojim plavim borosanama. Svesna je svoje fizičke lepote i odlučna da to iskoristi što pre, odnosno pre nego što doživi sudbinu onih koje opslužuje. Znam da ona o tome ne misli baš tako, ali iz svakog njenog gesta se to može zaključiti. Ovo je vreme brzih trkača. Staza za trčanje je produžena i zato trkači moraju da ulažu sve veći napor da trče istim tempom kao njihovi roditelji ili čak i brže, ali na duže pruge. Zgutali smo kafu. Tako je tetka govorila kad bih na brzinu dunuo u vrelu crnu tekućinu i iskapio je naizust, skačući pritom s noge na nogu kao opržen. Devojka je uzela moju šoljicu i stavila je u svoju. Učinila je to hitro. Nije bilo nikakve lascivne simbolike u tome. Sve je radila neobično vešto. Očigledno je bila osoba koja je navikla da sve stvari budu na svom mestu. Sasvim suprotno od mene. Bio sam zadovoljan što se među nama sve tako sporo odvija. A šta ako se varam? Nikad nisam znao da procenjujem ljude i zbog toga sam se o mnoge, o, znam to!, ogrešio. U svakom slučaju, ona je oprala šoljice, obrisala ih čistom krpom koju je ne znam gde pronašla, obrisala ruke, začešljala kosu, popravila rubove belog mantila i držala kvaku na ulaznim vratima kao padobranac ručicu za otvaranje padobrana. Znao sam da sam napravio grešku. Sve je moglo da krene u lepom smeru na čijem kraju se nalazila tiha porodična luka sa usidrenim lenjim čamcima za pecanje na kraju balade i dečjim miškama za plivanje u bezbrižnom i bezopasnom plićaku. I ona je osećala da ja znam da sam se poneo kao kukavica i zbog toga još nije potpuno raskrstila sa mnom. Žene, uprkos uvreženom mišljenju, vole nespretnjakoviće, slabiće i sinje kukavice, jer im kukavice kao što sam ja pružaju ono za čim potajno čeznu: da budu vile zaštitnice, moćne majke. Tako da je, na neki uvrnut način, ona postajala moja majka. Uostalom, kao i sve moje dotadašnje ljubavnice. To znači da još ništa nije gotovo. Kad je otišla, nije čak ni fizički sasvim zatvorila vrata. To je svakako znak. Razmišljao sam: da sam vojnik, streljao bi me onaj oficir iz bezbednosti, moralno – politički komesar ili tako nešto koji ide iza čete u jurišu pa ko curikne kokne ga metkom u čelo. Hitro i bez griže savesti. Sigurno pritom misli da je u pravu. Kad bi se svi samo povlačili celi život, na šta bi to ličilo? Kukavičluk je verovatno najgora od svih loših ljudskih osobina. Čudi me da se ne pominje u Deset božjih zapovesti. Ne budi kukavica, ubij! To bi već bilo previše papreno za hrišćanski ukus, ali možda je neminovno. Sve više sam ubeđen da je tetku neko ubio? Za većinu ubistava se nikad ne sazna. Neki lik, koji je nekad radio u policiji, za državu, kako je voleo da kaže, sredio je ženu jastukom i brzo su je kremirali. Bila je teško bolesna i mučila se beznadežno tako da je to verovatno bilo ubistvo iz milosrđa, a baš to milosrđe je najgore u celoj priči jer je lažno. Hteo je, bio sam uveren, sebe da reši patnje, a ne bolesnicu.
MILAN TODOROV (Banatsko Aranđelovo, 1951.) diplomirao je jugoslovensku i svetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Knjige priča: „Uhom za kruhom” (1976), „Bezbroj naših života“ (2011), „Ne mogu ovde da dočekam jutro“ (2014), „Telefonski imenik mrtvih pretplatnika” (2019). Romani: „Lek protiv smrti“ (2016), „Redosled jednostavnih stvari“ (2017), „Pristanište“ (2018,2019). Drama: „Kuninsko leto“, Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, sezona 1985/86. Napisane a neizvedene drame: „Sitni mali psi“ (2020) i „Ge tačka“ (2019); na raspolaganju rediteljima.
čovjek-časopis 