Kad je ovaj, drhtavo kuckajući štapom kao da trese voćku, s gornje police srušio dvije Mikado čokolade s rižom, prodavač ih je gunđavo pokupio s poda i ubacio u starčeva kolica. U njima su već bile tri konzerve sardina s povrćem, Adria Mare (za večericu), kruh (tvrd ka kamen, požalio se osjetivši ga u ruci četiri minute ranije) i plastična čašica čvrstog jogurta pred istekom roka trajanja, to jutro snižena za pola kune (zato ga je i uzeo). – A otkad je, molin te lipo, kiselo mliko prominilo ime i prezime?! – starac će. – Nije, ovo je oduvik bija čvrsti jogurt, mladi gospodine – odgovori mu prodavač. – Ali ja nisan doša po jogurt. Nosi ga ća – reče starac odgurnuvši čašicu dok je prodavač, kako mi je kasnije sâm prepričao, po tko zna koji put taj tjedan zakolutao očima. Na izlasku, starac je pažljivo spuštao kolica niz blago povišen prag, jedan pa drugi kotačić. – Kad bi mi koji otpa, bija bi gotov – protisne i okrene se prema meni koja sam sjedila na klupi, oslonjena o zid dućana, i zapisala što je rekao u bilježnicu na krilu. Šepav na desnu nogu i slijep na lijevo oko, širokih, prkosnih nosnica. Zguren, nizak. Jedan od dva udovca ovdje, po vlastitoj procjeni, onaj zgodniji, na otoku sa sedam udovica. Ali ne, to ne znači da njih dvojica imaju velik izbor, ne može se sada smijati iako bi htio, opet će ga uloviti grčevi u želucu i opet neće htjeti zvati doktoricu jer već zna što će mu prepisati – antibiotike, kao i prošli put. Ispričat će mi sve o relativno novijoj povijesti otoka jer još uvijek dosta vidi na to svoje dobro oko, a svašta i čuje, nego prvo, znam li što su Arapi pitali Indijce? – Arapi pitali Indijce, što ćemo nakon devet? Indijci rekli nulu. I tako je u svijetu proradila nula. Nula na kvadrat, nula na korijen, kako god okreneš, ostaje isto – nula. Tako i naši otoci nigdje ne putuju niti će putovat. Australija, s druge strane, putuje prema Kini, jedan centimetar na godinu. Ako ih pritisnu kontinenti, još se može desit da naši otoci izrastu ili potonu. Mediteran se punio preko Gibraltara, jedanaest godina. Topile se sante leda i razmicale ploče, i tako su nastala naša mora. Iza Turske ima Srebrno more i to more ima pukotinu. Postoji mogućnost, doduše mala, da Mediteran isteče baš kroz tu pukotinu. Ali kako će se izlit, tako će se i napunit, pa smo opet na istom. Na nuli.
LORA TOMAŠ diplomirala je indologiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a na Centralnom europskom sveučilištu u Budimpešti magistrirala je rodne studije. Suuredila je i suprevela dvije antologije suvremene indijske kratke proze i poezije – Popodnevni pljuskovi: izbor iz indijskoga ženskog pisanja (V.B.Z., 2011.) i Lotosi od neona: indijski autori o gradovima i drugim ljubavima (Studio TiM & Indijski kulturni centar, 2017.). Rana verzija njezina prvog romana, Slani mrak, ušla je u finale V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2019., a kasnije mu je pridodana i kratka priča Prozor s pogledom, odabrana za finale natječaja Festivala europske kratke priče 2018. Nekoliko je godina provela u južnoj Aziji pišući reportaže i književnu kritiku za tamošnje publikacije, sad se u Zagrebu bavi književnim prevođenjem i podučavanjem jezika.
ZBIRKA KRATKIH PROZA “(BES)KONAČNI MODELI PRIČE” SANJE MIHAJLOVIĆ-KOSTADINOVSKE, Begemot, Skopje, 2018: ulomci
SITNE PRIČE
MUHA U JUHI
Ako se i odlučite za ovakvu priču, možete biti sigurni da će odmah pasti u oči svakom kome je ponudite i to još kod samog serviranja. Budite spremni za negodovanje, pogrdne riječi, prijetnje, neizbježnu ironiju, neočekivano visoke frekvencije glasa, lupanje po stolu i zveckanje pribora (koji se najčešće sastoji od olovke, naočala s debelim staklom i lule). Baš u trenu kad želite propasti u zemlju ili da teatralno skinete pregaču koju su vam dali da budete u masi lako prepoznatljivi i da jednom zauvijek zalupite za sobom vratima, pomišljate na sirotu muhu koja se crni usred povrća, mokrih krila i nikakvim šansama za ponovni let nad raznoraznim bjelosvjetskim govnima. I osjećate se nekako bezbrižno, olakšano, poletno!
KLUPKO
Nekad je potrebno jednostavno pustiti priču da se otkotrlja.
***
PRIČE ZA ZASLON
STREHA
Uvijek kada pada kiša, nagurajte se ispod ovakve priče. Ako niste u žurbi, ona će vam ponuditi lijep pogled na lokve koje se stvaraju velikom brzinom, na smeće koje veselo kliže ulicama kao po toboganu, na mokre grlice na granama, na neke druge strehe koje kapaju u disharmoniji s kišom, na puževe koji polako no sigurno izlaze da bi proslavili kratkotrajno izobilje. Ako vas ipak stvarnost pritišće i morate već ići, najvjerojatnije ćete šljapnuti u neku lokvu i za čas ćete biti ne kao mokra grlica, nego mokri miš, i koliko brže trčite prema vašem cilju, toliko se čini više da se krećete brzinom puža. Tada su strehe sasvim beskorisne. A vi ste u disharmoniji sami sa sobom.
***
PUTUJUĆE PRIČE
NESESER
Za ovakvu priču svakako spakirajte: Četku za pranje internacionalizama Pastu za poliranje stila Češalj za ravnanje zapletenih rečenica Parfem marke L’euphémisme za prikrivanje neugodnih misli Higijenski uložak za upijanje iscjedaka likova i događaja koji se ne mogu uklopiti u priču.
***
PRAZNOVJERNE PRIČE
UROKLJIVE OČI
Nikad ne gledajte izravno u ovakve priče da se ne ureknete. Za nekog su to tek bapske priče, a za nekog pisanje luđačkih i besmislenih priča je djelo nekog s urokljivim očima. Postoji više načina osloboditi se lošeg utjecaja uroka: barem dok pišete priče nosite naopako okrenute čarape, držite češnjak pokraj tastature ili štipnite se za stražnjicu prije nego sjednete pisati. Ponekad možda treba odnijeti kompjutor gatari (dovoljno je samo kućište) ili triput pljunuti za sreću kad vam priča ispadne dobra. Pu-pu-pu.
***
NESRETNE PRIČE
VISEĆE GRUDI
Ova priča nije što je nekad bila. Prije je možda i mogla nekog uzbuditi, možda čak i nekom udahnuti život, a sada joj ne pomažu ni književne popune ni zategnute ideje.
***
SRETNE PRIČE
PAS LUTALICA
Za svaki slučaj nosite sa sobom komad kruha. Možda će se upravo vama osmjehnuti sreća i prijateljski vam zamahati repom neka priča lutalica.
SANJA MIHAJLOVIĆ-KOSTADINOVSKA (1982., Skopje) je docent španjolske književnosti na Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“ u Skopju. Objavila je roman „517“, koji je pobijedio na natječaju Novi (Новите) za najbolji debitantski prozni rukopis za 2015., zbirku kratkih priča „(Bes)konačni modeli priče“ (2018.) i priču za djecu „Sanjalica“ (Сонувалко, 2019.). Njezine su pjesme objavljene na makedonskom, srpskom, engleskom, španjolskom u nekoliko časopisa i antologija, a sudjelovala je na više festivala kratke priče. Članica je Makedonske udruge prevoditelja i tumača (MATA).
Ne znam. Djecu dali meni. Kako da ratujem s četrdesetak dječaka, čovječe. Takav se rat ne može dobiti i ne može voditi. Pola ih ne zna rukovati puškom. Ima momak iz Dervente, plače dvije noći zaredom. Šta da kažem djetetu? Otkud ja znam što su nas opkolili… Ni meni nitko ništa ne govori. Kao da je kapetan neki faktor u vojsci. I ne znam jesmo li u ratu? Šta dječacima da kažem? Sinoć tuče snajper, prvo smo mislili da je netko kamenčiće bacao na prozor. Snajper, Isuse moj, snajper. Čovječe, tuče nas snajper, a vojska mene gleda. Taj mali iz Dervente, musliman, govori mi – “Kapetane, ne pucaju ovo Muslimani, ne pucaju, jel da ne pucaju, gdje bi na nas pucali Muslimani, pa ja sam Musliman, i Edo iz Zvornika, ne pucaju oni…” – i trese se dijete… Šta da mu kažem, hajde reci ti meni, šta? Pucaju, sine, pucaju, jer Srbi na njih s brda pucaju! Tako da mu kažem? Pa ne znam tko puca, vojska puca, naša vojska – to da mu kažem? Momčići, jedva brčiće imaju… Zauzmi položaje, vičem, naređujem. “Kakve položaje?” pita momak, Slovenac, iz Maribora. Radio vezom me samo zbunjuju. Nemamo struje sedmi dan, nema vode, hrane ima još kantinska zaliha i gotovo. Neki potpukovnik me radio vezom ubjeđuje da će nam dostaviti hranu. Čovječe, potpuno ludilo. Danas su nas tukli protivavionskim mitraljezom. To je vraško oružje, veliki kalibar, klinci se bacali iza zidova. A onda ja moram pucati, da oni vide da pucam. Upucam neku nenu što pretrčava, na trotoaru. Oduzmem se od užasa. Ali, onda i klinci propucaju, počnu i oni vraćati. Mali Ćerimi, Šiptar, zvižde meci oko njega, a on se okrenuo i zolju im ispali na zgradu preko puta. Na mene se izderao vodnik iz Vranja, mali Borko, viče – “Koji si ti kurac, Hrvat da nam naređuje!” – zveknem mu šamar preko cijelog lica, a on utekao i čisti pištolj kod kuhinje. I, sad ja trebam mirno da spavam, da čekam da me u snu ubije… Ne znam, brate, ništa ne znam. I baš taj Borko sutradan dobio metak u čelo, pao mi u naručje. Dijete, čovječe, pa ja sam iz Jajca, s toliko godina nisam znao ni pravila u košarci… Vodnik iz Vranja, pitomac, plav, nemam gdje ni da ga sahranim. A ovi s brda samo naređuju. “Ne dati Muslimanima ni pedlja kasarne, oslobodit ćemo vas za koji dan, silazimo tenkovima do Vijećnice prekosutra!”… E, moj jarane, ne ide to tako. Preko pelena da dobiješ rat. Mokre pelene, teške, otežale, sinovi jugoslavenski, Slovenčići, Crnogorčići, Srpčići… Sramota, ne možeš disati od sramote. Zadnje proljeće pred rat. Zabeharava strah od nogu naviše. Pa preko očiju drhtiš pogledom na prvog do sebe. Ni mene nisu učili pucati u bake. Neću ja tu nenu zaboraviti. Nikad. Mrtva će me unijeti u grob ona. Spustit će me rukama, onim kojima se pokrila dok je padala kad sam je rafalom presjekao. Svaka čast, kapetane… Baka te čeka u raju, dok si klincima pokazivao kako ubiti. Pa kad su malog Perića razvaljivali PAM-om, kod kapije. Otkud im PAM, Isuse dragi, pa civili, “beretke”, kao neki mupovci-rezervisti a na djecu krenuli. Ja ću tako Isusu s trnovom krunom i reći za tu nenu. Ubio sam brate, jer su i oni ubijali djecu. Babu za dječaka. Pa nek on gore preračunava svo to meso i starost. Mene je mater krstila, krišom, ali krstila. Nije ona mogla znati da ću ja u ratu s ovoliko djece završiti. Pukovnik mi radio vezom objašnjava da su mu ustaše u onom ratu sve pobili. Pa šta ja imam s tim, u božju mater? Zbog tvojih mrtvih iz onog rata – ja moram bake ubijati u ovom? A kako ću to reći – on viče: “Topiću, ti si lojalan, Hrvat si, brani Jugoslaviju s tom djecom, ima da Jugoslaviju spasite, tu, na Švrakinom brdu, u pola Sarajeva!” I ja branim Jugoslaviju, branim je. Ne dam da mi je raskomadate, nikada. Ne dam ove dječake nikome.
GLAVA ČETVRTA (PISMO, SENKA)
Dragi Borise, nisam ni sama vjerovala da ćeš mi se na prvo viđenje tako dopasti. I ti i tvoj drug Goran ste super momci. Žao mi je što nisam taj dan duže s tobom ostala. Koliko smo se zapravo puta i vidjeli? Triput? Od tvoje zakletve i roditelja sve dvaput. Nije bilo vremena. Nikada nije bilo vremena. A lijepo ti stoji uniforma, iako te nisam nikad ni vidjela u drukčijoj odjeći. Jednostavno, bio si mi tako vedar i nasmijan, dječački nepočešljanog zvrka na čelu, ispod petokrake. I moj brat je bio u JNA, i došao je prije nepun mjesec dana, iz Slovenije, iz Postojne. Kad si mi rekao da gledam nebo svaki dan po minut… Kako je to lijepo. Nikad to nisam čula. Nikada nisam ni srela nekoga takvog, tko gleda nebo svaki dan jedan minut. Brat je preksinoć rekao da vi više niste naša vojska! Da je to gotovo! “Kako to misliš, Senade?”, pitala sam ga. “Fino, Senka. To je sad samo srpska vojska.” Eto tako mi je rekao. A ja i ne znam što si ti? Srbin? Ili si Hrvat? Ti si meni minut, Borise. A eto, ja te izgubila. Kao kakav sat što je započeo dugo kašnjenje. Čekala sam te kod Akademije. Puno sam minuta čekala. Taj je dan počelo pucati i znala sam da nećeš doći. A čekala sam. Moglo me je i pogoditi. Rekli su mi da je kod vaše kasarne neku nenu ubilo. Ja to ne mogu vjerovati, Borise. A opet sam te čekala. I opet bih te čekala, samo kad bi znala da ćeš doći. Ti si meni minut. Onaj minut koji nikad ne ide. Stoji i gleda te, kao nebo što stoji i gleda. Čitaš li ovo pismo? Ne znam. Ili je ostalo u ruci onoga koji je trebao da ti ga baci preko ograde kasarne? Čuješ li, Borise, nemoj pucati na nas. Nemojte. Neće ni ovi naši onda na vas. Meni je brat sad u “Patriotskoj ligi”, tako se zovu. Kako ćete vas dvojica jedan na drugog. A on još jučer bio u vašoj vojsci. Našoj vojsci. Vašoj, jugoslavenskoj. Nemoj pucati, molim te. Ja ću tebe čekati. Čuješ li me? Svaki dan. Po minut. Neće nitko znati, ni brat, ni babo, nitko. Pa ti vidi. Izračunaj minute. Neću ja nikome reći da si ti meni tamo. I da na mene pucaš. Nebo ne puca. Nebo ni ne nišani. Nebo bolan ništa. Čuješ, nebo ništa. Tvoja Senka
DARKO CVIJETIĆ rođen je 11. siječnja 1968. godine u mjestu Ljubija Rudnik (BiH). Piše pjesme i kratke priče, eseje, kazališnu kritiku, režiser je i dramaturg u „Pozorištu Prijedor“. Pjesme su prepjevavane na francuski, engleski, njemački, slovenski, hebrejski, albanski, mađarski, poljski, makedonski i jidiš. Od 2013. godine uređuje književni blog “Hypomnemata”. Član P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca BiH. Objavio knjige: – Noćni Gorbačov, 1990, Beograd/ Pegaz – Himenica, 1996, Beograd/ Raskršća – Manifest Mlade Bosne, 2000, Novi Sad/ Prometej – Passport for Sforland, 2004, Banja Luka/ UK RS – Masovne razglednice iz Bosne, 2012, Banja Luka/ Besjeda – Konopci s otiskom vrata, 2013, Mostar/ Centar za kritičku misao – Mali ekshumatorski eseji, 2015, Banja Luka – Beograd/ Zadužbina Petar Kočić – Emotikoni u Viberu, 2016. Sarajevo/ Samouprava – Paraolimpijske himne, 2017. dvojezično, Ljubljana/ Poiesis – Ježene kožice, 2017. Zenica/ Vrijeme – Schindlerov lift, 2018. kratki roman, Buybook, Sarajevo – Zagreb – Snijeg je dobro pazio da ne padne, 2019, VBZ, Zagreb Zbirka pjesama JEŽENE KOŽICE, Vrijeme, Zenica , 2017. nominirana je za nagradu Europski Pjesnik Slobode, u Gdanjsku, 2020. i prevedena je i objavljena na poljskom jeziku 2019. (prevoditelj Milosz Waligorski) Režirao u kazalištu od Harwooda do Čehova – preko dvadeset režija u profesionalnim kazalištima BiH. Glumio Borisa Davidoviča Novskog, Rodiona Raskoljnikova, Estragona, Clowa…. Godine 2020. dodijeljena mu je Nagrada Fric za knjigu “Schindlerov lift”.
ROMAN FROSINE PARMAKOVSKE “NA POVRATKU” (На враќање), Ili-ili, Skopje, 2020; ulomak
Tek što smo ušli, dok sam ležao na krevetu u čitavoj opremi posve iscrpljen i bez ikakve snage da pronađem način za izlaz, javio mi se Stojanče i rekao da je netko iz našeg kombija imao temperaturu i da su ga odmah odvezli na Infektivnu. Žalio mi se da smo mi kolateralna žrtva, ne samo što su riskirali s nama stavljajući nas s više ljudi u kombi, već i zato što nas drže zatvorene pa oprezno kao mačak oko vruće kaše govoreći mi da sam čovjek s mnogo kontakata, čije će mišljenje i mediji prenijeti dajući mu značaj, pitao je mogu li nekoga nazvati. Samo da izađemo iz tog mjesta. Razumije se da ćemo biti u izolaciji dva tjedna, ali samo da već jednom odemo kući. Jesam li mogao nekoga nazvati? Ni doma nisam nikog mogao nazvati i očajan od te pretpostavke, znao sam da se nikog ne može nazvati, nema popuštanja i progledavanja kroz prste i treba se s tim pomiriti. A nisam imao ni volje….druge su me misli morile. Bio sam umoran. Bio sam toliko umoran da sam mislio da ću umrijeti čim zatvorim oči. No, nisam umro. Ležao sam i tisuću puta se premišljao hoću li nazvati Irinu ili ne. Trebali smo se vidjeti i ona je trebala vidjeti svo pokajanje u mojim očima i krv koja teče iz moga srca. Nisam joj se javio, zaspao sam. Prva noć. Zašto mi se nije javila ona? Znala je da sam na putu. Možda nije znala kada ću se vratiti. Možda je zaboravila. Možda je doista stavila kraj, a da ja, ushićen svojim letećim ćilimima, to nisam ni primijetio. Sanjam da šetam s Andrejom držeći ga za ruku ulicom koju već i on prepoznaje, do kuće moje bake. U snu nema te ružičaste kuće, kao da je nikad nije ni bilo i kao da naš put nema nikakve veze s njom. A ja mu samo želim pokazati kuću bake i djeda koje se jedva sjećam. Ne znam zašto sam izabrao učiniti to po mraku. Idemo prema kući i vidim da je, iako ne bi trebalo, osvijetljena. Andrej i ja dolazimo do kuće i priljubljenih nosova gledamo kroz prozor, njega ne plaši ono što vidi jer ne poznaje ljude, dok je meni kosa posijedila od straha. „Da ih pustimo unutra?“ – pita baka djeda. „Ne, još im je rano“- odgovara on. I taj tren straha i neizvjesnosti prekida baka koja nas jako želi vidjeti pa kaže: „Ipak ću ih pustiti“. U tom trenutku moj se strah pretvara u paničan strah i proradi mi instinkt za preživljavanje, instinkt oca i sjetim se svih legendi u kojima mrtvi prizivaju žive i odvode ih zauvijek. Grabim Andreja na ruke i počinjem trčati i vikati jedan veliki i glasan Neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee i prolazim stazu u dvorištu koja se pretvara u živo blato, i dok ja u njega tonem držim Andreja iznad površine no ne znam do kada. Budim se.
Probudilo me kucanje na vratima. Prema kućnom redu vrata se ne smiju otvarati, osim kad netko kuca. A kucaju uvijek samo liječnik ili dostava hrane i uvijek u pratnji policajca. Svi su u skafanderima. Otvorim vrata i vidim dvojcu u bijelim skafanderima, nisam imao pojma tko su no kada je jedan od njih izvadio digitalni toplomjer, ubrzo sam shvatio. Nisam imao povišenu temperaturu. Ne znam je li to bio tren očajanja nakon što sam se pomirio sa situacijom, ili mala neracionalna nada, no počeo sam ih moliti da me puste uvjeravajući ih da imam sve uvjete za to, da sam iznajmio stan i da neću otići k obitelji, razumije se da neću izlaziti, samo da me puste i da nema potrebe da budem na teret državi. Oni su mi se utješno nasmijali i rekli da uživam još petnaest dana. Ja sam bio uporan i pitao ih mogu li pregovarati s njihovim nadređenim kako bih se testirao i kako bi me pustili u samoizolaciju na što mi je jedan od njih strogo odgovorio da se pomirim jer ću sljedeća dva tjedna ostati ovdje te da si nađem neku zanimaciju. Pokušao me je savjetovati da to shvatim kao godišnji odmor na teret države. Nada koja mi se u kakvom-takvom obliku u tren pojavila, nestala je zauvijek upravo u tom času. I tada se sve pretvorilo u jedan niz slika, snova i stvarnosti unutar desetak kvadrata, sve se stopilo u jedno, u jednu misao punu neizvjesnosti i čežnje za stvarnosti koja nije bila ni fizički daleka, niti egzotična. Na početku nekog dana, nazvala me je Irina. Dugo sam razmišljao prije nego dignem slušalicu. Nisam joj želio reći želio preko telefona. Najvjerojatnije je nešto negdje čula, nešto doznala, a ja se nisam želio pokajati u kratkom telefonskom razgovoru, kao u svim posljednjom u kojim je ona bila značajno i opravdano rezervirana. Kad je zazvonilo po drugi puta, počeo sam se bojati da se nije dogodilo nešto loše, nešto Andreju. „Što radiš?“ „Ništa, evo, kako ste vi?“ „Ja moram izaći na sat-dva do posla, možeš li uzeti Andreja k sebi? Jesi li tu?“ Trebao mi je dug uzdah i još par sekundi da zgrčim glas koji će ionako popustiti, ali nisam želio da popusti tada. „Irina…. Ja sam u karanteni. U državnoj. Duga tišina. Srce mi počinje tući kao pri ugodnom uzbuđenju. Mora da je duga tišina bila znak da je i njoj to palo teško kao i meni. A ako je tako, to je dobar znak. Tišina je značila da i ona kontrolira svoj glas kako ga ja ne bih primijetio. „Je li Andrej pokraj tebe?“ „U svojoj je sobi, na kompjuteru. Ima nastavu. Zovi ga na njegov mobitel za sat-dva…. I izdrži, znam da ti je teško što moraš biti tamo. Snaći ću se za Andreja, odvest ću ga k svojima… pa ti javi ako ti nešto treba. Javi ako ti nešto treba. Javi ako ti nešto treba… U tom trenutku, unatoč hladnom i surovom Irininom glasu, pauza u tišini i ono „Javi ako ti nešto treba“ dalo mi je krila: provukao sam se kroz prozor otvoren na kip i poletio nad praznim gradom potonulim u svoje domove i policijskom satu. Nitko me nije vidio no preletio sam Gradski trgovački centar i Slavoluk slobode na kojem sam pokušao vidjeti brojčanik, no nisam uspio, pa dalje prema Žena parku i zgrade osiguravajuće tvrtke ZOIL i gotovo žmireći nastavio sam iznad ulice znajući točno gdje blago skreće, preletio sam nad kavanom u kojoj sam nekada sam znao sjesti na teleću juhu i još ponad desetak zgrada i desetak malih parkova, škole i dvije banke, i još jedno skretanje lijevo iznad male uske ulice da bih sletio doma. Bez zadihanosti, bez kolebanja i kalkulacija, bez da pozvonim otvorio sam vrata, krila su nestala i ušao kao da me nije bilo tek nekoliko sati. Andrej mi se baca u zagrljaj, zajedno idemo do Irine, svi smo zagrljeni kao na onoj prednovogodišnjoj zamrznutoj slici. Andrej je toliko sretan da ne znam kud bi sam sa sobom, počinje skakati, vikati i vrtiti se oko nas. Javi ako ti nešto treba, držim to u sebi još dugo vremena, odbijam otvoriti oči, na vratima netko kuca, a ja čujem samo Andrejevo lupanje dok trči između nas i po stanu i zbog toga što je uvijek miran, dopuštam mu da trči, iako znam da to smeta susjedima. Kada je prestalo kucanje po vratima i Andrej prestaje trčati po parketu, a nas troje sjedamo igrati Monopoli kojeg je Andrej jako volio kao da je bio iz nekih drugih vremena i iako je nama igra ponekad bila duga i dosadna, nastavljamo dalje jer on tako želi. No ponovo mi uljez kuca po vratima želi oteti tu sliku jer počinje zvoniti telefon s recepcije, a ja ponovo nalazim način da i taj zvuk unesem u svoju sliku. Dok igramo Monopoli, u pozadini, na TV-u ide najgori kviz s najgorom i najgore obučenom voditeljicom koja se tu i tamo služi telefonom kao dio najgoreg koncepta emisije, a telefon zvoni i zvoni sve dok ne prekine i tada ja gasim televizor i svi se fokusiramo na igru. Baš kada je Andrej najsretniji jer ima najveću hrpicu novca i kupujući sve više i više hotela posvuda po svijetu i „guli“ nas kad stanemo na njegova polja, na vratima ponovo netko kuca, ali ovog puta ne mogu projektirati taj zvuk u našu sliku jer je kucanje mnogo jače od zvuka koje čini Andrej dok trči po stanu, a još je proslijeđeno muškim glasom koji doziva moje ime i prezime i traži da mu otvorim. Ja otvaram. Temperatura. „Koliko?“, pitam pokušavajući ih gledati polovicom pogleda kako bih zadržao bar drugu polovicu slike što mi je maloprije bila pred očima. Oni se nešto došaptavaju među sobom. Sva trojca su u skafanderima. Jednog od njih s aparatićem za mjerenje temperature prepoznajem, znam da je liječnik, a za drugu dvojcu pretpostavljam da su policajci. On izvadi još jedan aparatić i ponovi postupak. „37,8“, odgovori bez jutarnjeg osmjeha. „Trebam li se sada prepasti?“ „Sada još ne, no provjerit ćemo Vas ponovo za dva sata. Ako se popne na 38, moramo se javiti u Infektivnu. „Što to znači?“ „To znači da će doći kolege i sprovesti Vas do tamo. A tamo će Vas testirati“. Loše. Nestaje i preostala polovica moje slike. „Osjećate li kakvu promjenu?“ Osjećam. Duboko se kajem. Nisam trebao nikada napustiti naš stan. Koji mi je vrag pokazao leteće ćilime za kojima sam bezumno, bez razmišljanja, bez dubokog pogleda u vlastito sepstvo, krenuo kao da na svijetu nema ništa ljepšeg. Osjećam. Osjećam se glupim. Najveća budala. I stid me je. Ah, kako me je stid kad pomislim samo na djelić svega onog o čemu sam sanjao. Osjećam jad u sebi, možete li pomoći da nestane? „Ne osjećam nikakve promjene“. „Bolove u grlu?“ „Ne“. „Bolove u prsima?“ „Ne“. „Kašalj?“ „Ne“. Dobro, a sad me slušajte: ako osjetite bilo kakvu promjenu, nazovite 0 na recepciji. A za dva sata provjerit ćemo Vas još jednom“. „U redu. Hvala Vam“. Dva sata i koliko još dana? Za ta dva sata nisam si mogao stvoriti nijednu sliku koja bi me udaljila od trenutačnog užasa, niti dozvati Andrejev lik koji kao da mi je bježao niz vodu. Počeo sam se baviti praktičnim poslovima kao što je brisanje prašine, pospremanje stvari u sobi dok sam slušao posljednju tiskovnu konferenciju stožera i primjećivao netočan naglasak u govoru ministra i svih ministara i ostalih političara i odjednom njegove rečenice, njihov smisao i poruke više nisu dopirale do mene, već samo ti nesretni pogrešni naglasci: testOvi, klinIka, držAvni, Održavanje, mInistarstvo, masOvno, i mislio si treba li čovjek vježbati da bi tako govorio? Je li vrijeme za pravogovor u ovakva zla vremena? Nazvao me je Stojanče i unatoč karanteni, informacije se šire istom brzinom kao u bilo kojoj zgradi, firmi, školi, selu, ulici i bilo kojem gradu naše zemlje. Osim toga, on je još u autobusu razmijenio kontakte sa svim ljudima s kojima smo se zatekli na granici, čak su formirali grupu za lakšu međusobnu komunikaciju. Ne znam kako je čuo o mojoj temperaturi, možda je i sam načuo kroz vrata,i osim njegovog zabrinutog tona, osjećam onu istu dobro poznatu uznemirenost kojom mi ovog puta postavlja pitanja koja mi je malo prije postavljao liječnik i još netko drugi, pokušavajući me epidemiološki anketirati o tih dva-tri dana koje smo proveli u Istanbulu i o tamošnjim susretima. Odjednom mi je sve postalo neizdrživo smiješno i prilično nadrealno, posebice njegova epidemiološka anketa i počeo sam se bez zadrške nekontrolirano smijati. Baš kao čovjek kojem je nespretno pao kompas i potonuo u najveće morske dubine i kojemu nije preostalo ništa drugo prepustiti se smijehu i da u glavi rezimira svu sreću svog života no i sve bezbolne gluposti koje je učinio, osobito u mladosti, kao posljednji način da se utješi, kao oružje protiv straha koji će se u svakom trenu pojaviti moćno poput uragana. Znao sam da se radi o histeriji i da ću tek početi zapadati u stanja drastično suprotna koja će se smjenjivati i upravo tada postalo mi je potpuno svejedno u toj mjeri da se u tom času hotel počeo urušavati, ja se ne bih pomaknuo s mjesta, niti bih se prestao smijati. Možda bih se tek pomaknuo na neko mjesto s kojeg bi mogao bolje gledati katastrofu. To je trajalo jednu sekundu koja se sastojala od sati u kojima mi se pojavila još jedna slika: naša zgrada se ruši i ja nikad neću stići kući ili ću stići kada će sve, i Irina i Andrej biti prah i pepeo na što sam počeo neutješno plakati. Bio sam sam, oko mene nije bilo nikog i mogao sam isplakati sve te užasne slike koje su mi se pojavljivale kao i sliku flašice koju sam razbio kada sam odlazio. Kao djetetu kad se umori od plakanje i udaranja glavom, počeo sam se smirivati poput vala koji gubi snagu kad se približava obali. Želio sam zaspati i probuditi se na dan kada ću otići odavde. Želio sam bez prestanka piti pivu dok ne odem s ovog mjesta. Piti kako bih sve zaboravio i kako bih se našao u nekom drugom svijetu i u drugom vremenu u kojima neće biti ni najmanjeg znaka ni sjećanja na sve ovo. Jedino što sam želio je da odem, da odem doma.
FROSINA PARMAKOVSKA rođena je 1985. u Skopju. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Skopju na katedri za Opću i komparativnu književnost. Magistrirala je na Institutu za makedonsku književnost na temu „Varijacije magičnog realizma u svjetskom i makedonskom romanu“. Objavljivala je kratke priče u književnim časopisima, a 2013. objavljen je njezin prvi roman „Pišući izgubljene lopte“, („Пишувајќи ги изгубените топки“), izdavača Kultura iz Skopja. Njezin drugi roman „Višnjeva kronika“ (Вишнова хроника) u izdanju Ili-Ili, Skopje 2014. ušao je u finale za izbor nagrade Roman godine Jutarnjih novina. Taj je roman preveden na bugarski i ukrajinski jezik. „Odbrojavanje“ (Одбројување ) je njezin treći roman za koji je dobila nagradu Roman godine za 2017. Na Sajmu knjige 2018. dobiva priznanje za najuspješniju domaću autoricu koju dodjeluje Makedonska asocijacija izdavača. Njezin treći roman „Na povratku“(На враќање) je objavljen 2020. u izdanju Ili-Ili. Sudjelovala je na brojnim predstavljanjima u domovini i inozemstvu kao što su: Dani makedonske proze u Sofiji (20215.), Sajam knjiga u Sofiji (2025.), Međunarodni susret pisaca na Zlarinu (2017., 2018. i 2019.), Književno-glazbena manifestacija „Kreativne točke“, Lešok (2017.), Omladinski prozni festival „Biti mlad, umrijeti mlad“, u Istanbulu (2017.), Književni tokovi u regiji: Frosina Parmakovska, Arian Leka i Andrej Nikolaidis, TRADUKI, Cetinje (2018.), Međunarodni književni festival „PRO-ZA Balkan, Skopje (2018.), Festival kulture „Drim-ON“, struga (2018.), Sajam knjige u Frankfurtu (20018.), „Karamanovi susreti“, Radoviš (20018.), Sajam knjige u Leipzigu (20019.), Sajam knjige u Istanbulu (2029.) itd. Urednica je internetske stranice lektira.mk za suvremenu makedonsku prozu. Članica je DPM od veljače 20028. i aktualna predsjednica međunarodne pjesničke manifestacije „Praznik lipa“ u okvirima DPM.
Na drugoj godini fakulteta, sada već daleke 2011. godine, dobio sam od prijatelja džepnu knjigu “Čovek za koga nije bilo tajni (Rihard Zorge)”, o čuvenom sovjetskom obaveštajcu koji je živeo i radio u Tokiju neposredno pre i tokom Drugog svetskog rata. Pored Zorgea i japanskog novinara Jotoku Mijagija, špijunski trio upotpunio je Branko Vukelić, novinar i stalni dopisnik dnevnog beogradskog lista Politika iz Tokija. Špijunska grupa imala je kodno ime – Ramzaj. Kako je jedan od glavnih junaka bio neko sa naših prostora, knjižica me je uveliko zainteresovala. Pisac, Jurij Koroljkov, je tvrdio da su Mijagi, Zorge i Vukelić bili toliko uspešni u špijuniranju da su Staljinu čak javili tačan datum operacije Barbarosa, što se ispostavilo kao zaista tačno. Izuzev ovih istorijski značajnih fakata, o Branku nisam uspeo da saznam nikakve dodatne pojedinosti iz njegovog života. Jurij je pomenuo tek da je oženio Japanku i da je 1945. godine umro u zatvoru. Romantizovani prikaz tadašnjeg špijunskog delovanja me je toliko opčinio da sam, umesto da spremam ispite, u Narodnu biblioteku odlazio da listam tadašnju Politiku s ciljem da pronađem Brankove tekstove iz predratnog perioda. O, kako sam bio uzbuđen dok sam tražio vesti čoveka koji je imao toliko važnu ulogu u borbi protiv fašizma. Listajući poveće listove Politike, a zatim i digitalizovano izdanje, nailazio sam samo na vesti koje su bile uglavnom potpisane sa „od stalnog dopisnika iz Tokija“. Malo je reći da sam bio razočaran i tužan, da sam makar naišao na inicijale, bar na B.V. Možda ih je i bilo, no nisam uspeo da pregledam sve, jer su neki od brojeva Politike ili bili nedostupni ili u potpunosti nisu postojali. Pregledavanje celokupne građe bi tada iziskivalo previše vremena i verovatno obnavljanje godine na faksu, što nikako nisam smeo da dozvolim. Morao sam da se vratim učenju. Tragajući poveremeno za još kojom dodatnom informacijom, došao sam do memoara nekog nacističkog kontraobaveštajaca, koji je čitavo jedno poglavlje svojih hvalospevnih memoara posvetio mukama koje su mu zadavali „Zorge i saradnici“, doduše bez pominjanja našeg junaka i bez nacističkih zlodela. Nekoliko godina kasnije, kada me je istraživačka euforija napustila, slučajno sam naišao na tekst u listu Politika o čoveku koji je preveo Gorski vjenac i Luču Mikrokozmu na japanski jezik. Radilo se o gospodinu Hirošiju Yamasaki Vukeliću, profesoru japanskog jezika na Filološkom fakultetu u Beogradu i sinu Branka Vukelića, koji je rođen nekoliko meseci pre Brankovog hapšenja. Naravno da sam odlepio. Preguglao sam sve uzduž i popreko i saznao još informacija o Branku. Saznao sam i da su nedavno objavljene dve knjige a na osnovu dostupnih članaka iz Politike koje nisam pronašao i njegovih ličnih pisama iz zatvora: Branko Vukelić – Pisma iz Japana (2014) i Pisma iz tamnice (2017), u kojima je opisan Brankov život i rad. Naša priča seže dalje u proleće 2015. godine kada sam već u potpunosti skrajnuo fascinaciju Brankom. Tada sam kao student master studija stažirao u UN-u na projektu koji je podržavala Vlada Japana. Jednom prilikom sam od nadređenog dobio zadatak da sačekam japansku delegaciju i da ih sprovedem do konferencijske sale gde je trebalo da se održi sastanak. Stigli su tačno u minut, posve japanski stereotipno. Obraćajući se gostima na engleskom, najmlađi među njima mi je pružio ruku i rekao: „Mihailo, drago mi je. Opušteno matori, ja pričam odlično srpski“. Bio sam potpuno zatečen, jer je najmanje što sam očekivao Japanca koji savršeno govori srpski. Posle par trenutaka, dok smo ulazili u zgradu, prošla mi je misao – kako je moguće da se neko zove Mihailo, liči na Japanca, radi u Srbiji i savršeno govori srpski? Špijun, pa naravno? Ne on, nego njegov deda. Dilemu mi je otklonila njegova vizit karta na kojoj je pisalo Mihailo Hisaši Yamasaki Vukelić. Ponovo sam odlepio. Bio je to Brankov unuk. Mihailo mi je kasnije ispričao da je njegov deda poreklom iz Osijeka i da je studirao u Francuskoj gde su njega i njegovog brata pred rat zavrbovali komunisti. Njegov brat je, koliko me sećanje služi, studirao tehničke nauke, te je on bio taj koji je konstruisao radio uređaj preko kojeg su Branko, Mijagi i Zorge komunicirali sa Moskvom, slanjem kodiranih poruka sa jednog čamca. Nakon što se priključio komunistima, poslat je u Japan 1932. godine, gde je do hapšenja radio kao dopisnik Politike i tadašnjeg francuskog lista Havas. I kao obaveštajac. Branko je uhapšen 1941. godine i osuđen je na doživotnu robiju. Umro je u zatvoru 1945. godine. Posthumno je odlikovan Ordenom Otadžbinskog rata (prvog stepena), 5. novembra 1964. od strane Prezidijuma Sovjetskog Saveza.
FILIP STOJANOVIĆ rođen je 1990. godine u Vranju. Diplomirao je i masterirao na Fakultetu bezbednosti u Beogradu. Do sada je publikovao samo naučne radove iz oblasti bezbednosti budući da se bavio istraživačkim radom. Vodi Fond „Svetlana Đurđević Lukić“ kojim se dodeljuju nagrade najboljim studentskim radovima iz oblasti ljudske bezbednosti. U slobodno vreme piše poeziju i prozu. Živi i radi u Beogradu.
„Neman ti šta reć. Mater plače po cili dan, ćaća neće više s njon da govori. Kaže da je živu pokopala, da neće s njon pričat više bude li plakala. A mater samo zivka Antoniju, a kad joj prekine poziv, udri u plač.“ Ana je držala mobitel uguran između lijevog ramena i uha dok je slobodnom, desnom rukom slagala suđe u perilicu. „Eee, eee, ma niko nije očekiva! Da je spominjala, je, al ko se tomu stvarno nada? Zvala me s aerodroma i zvala je mater, al od matere nije mogla doć do riči, pa je opet mene zvala da umirin mater, a ja joj govorin: ‘A moja Antonija, lipo si zakuvala.’ Pari da ja neman drugog posla nego sad sređivat njen nered. A oni njen jadni Dena ne može doć sebi. Evo, treći dan otkad je otišla, od žalosti ruča s nama. Kaže da ne viruje da mu je to napravila. Jadan čovik, ne može stat u stanu, kaže, teško mu je. Onda ovde prid mojon dicon plače, a dica pitaju al je baba umrla, ako nije baba, je li dida. Ma biži…“ Ubacila je tabletu u stroj, zatvorila poklopčić i kolut za pokretanje perilice okrenula na slovo B. Uskoro se kuhinja ispunila zvukom poplave, mašina se punila vodom. „Je, mašina je. Evo tek san sad stigla suđe sredit. Mateo ima neki plakat za školu radit, o Vikinzima, pa san cilo popodne s njim pisala i lipila. A spremala sam ribe i blitve i bacila dva-tri jaja na oko. Moj Zvone ne voli ribu, kaže da to nije ručak za radničku klasu, hehe. A u pravu je, riba je gladna, moš izist ne znan kolko, za uru si opet gladan. A blitva da ne govorin, da nije dice, ne bi je ni kuvala. Bila san jutros u Danice uzet, dvajstpet kuna kilo. A kad je skuvaš, nema je šaka. A i Danica, majketi, važe je ka da je o’ zlata. Sićan se još kad smo ja i sestra bile dica i kad je naša mater prodavala na pazaru, nije nikad stavljala oni mali uteg. Danica gleda u svaku kunu.“ Ana na mobitelu stisne tipku za razglas, odloži ga pored hladnjaka i stane čupati nešto iz zamrzivača. Izvuče pileća prsa, preskoči mobitel, ubaci prsa u sudoper, pusti vodu da pljušti po njima, u jednom se skoku vrati do mobitela, ugasi razglas i ponovo ugnijezdi telefon između uha i ramena. „Triban otopit prsa za sutra, Dena je reka pravit piletinu sa siron. Lipo on to spremi, sam napravi bešamel, ništa vrhnje za kuvanje i sva ta brzo i fino sranja.“ „Dašta je nego luda. On bi joj više puta tako i skuva i učinia po kući, razgrnia robu, usisa stan. Zvone ne zna ni jaje pofrigat, niti ga to zanima. Jedva mi nešto priskoči oko dice, a kad razgrne robu, ja iden za njin i popravljan. E, to ti je tako kad se nije naučilo. A mater jadna, i ona je dosadna. Plače jer su eto tri godine živili, šta ona kaže, divlje. Kaže nadala se unucima, molila se ona da Antonija ostane trudna. A sere, kakvin unucima, ima ih kod mene dvoje, pa nikad ne zove da ih doveden. Kad joj oću ostavit Bartula, brontula da nas dvi niko nije čuva. Di nas nije čuva, uvik smo ostajale te kod jedne, te kod druge babe ili na ulici nekad i do devet-deset navečer. Al nas je bilo desetak u kvartu, ne mogu ja malog sad ostavit samog da se igra vanka. Druga su sad vrimena.“ Kad je ubacila pileća prsa u plastičnu zdjelu s toplom vodom, Ana uhvati mobitel dlanom i svali se na kauč. „A? Je, nešto je zapištalo, to su mi biće notifikacije s fejzbuka. Igran neku glupu igru, biće od toga. Ma pričala je ona o tome. I moran priznat da je bila čudna u zadnje vrime.“ „Ma Bože moj, do nekidan je svaki dan kod mene dolazila na kavu. Ne mogu reć, voli ona moju dicu i uvik ih je volila doć obać, al onda se nekako uvukla u sebe. Rekla mi je za taj vražji Nepal, slušala sam ono na po uva, računam proć će je, biće se posvadila sa Denom ili štagod. Kad ono, zove ima koji dan da je na aerodromu. Ja se stala krstit, pitan je jel pri sebi.“ „Ma napizdila se, kažen ti“, Ana je sad žestoko gestikulirala slobodnom rukom. „Kaže ona meni da al mi nije rekla da vadi vizu i šta se ja sad tu čudin, pa ne bi vadila vizu da nije mislila ozbiljno. Ja govorin, a Dena, a ona da mi je rekla da ga je zvala, da je nikad ne slušan. Borati, di ću i ja sve slušat s dvoje dice po kući jedva sebe nekad čujen.“ „Šta ja znan šta će radit. Rekla je da će vidit s njima tamo kad dođe, eto ti koliko je pukla. Da će se penjat na Himalaju. Mater je na to obolila. Kaže mater, di na Himalaju, ni na Mosoru nije bila. He he. Spominjala je ona da će probat nać nešto, da će bit nosač ili nešto tako. Rekla san joj, Antonija moja, Boga mu ljubin, pa šta ti je? Di ćeš iz ove naše lipe zemlje tamo u ono smeće i bolest? Da se mi razumimo, nisan ja ni rasist, ni ništa, ali to sve tamo je puno boleščina. Uglavnom, ostavila je ovde lip posa i lip život i otišla tamo, a meni naturila da smirujen mater. Eto ti, iden vidit šta ovo pišti, a i baterija će mi crknit skoro. Čut ćemo se, nemoj nikome ništa govorit o ovome, vidit ćemo šta će bit. Aj.“ Čim je završila razgovor, otrese lijevu ruku, klikne na plavu ikonicu, pa na notifikacije, no ne nađe nikakvih novosti. Tada ugleda da iznad ikone sa sličicom pisma svijetli crveni znak. Jedan nepročitani e-mail. Ana stisne ikonu i ugleda debela, crna slova sestrinog imena.
Draga Ana, maloprije sam se probudila, još kojih pola sata pa ćemo počet slijetat u Dohu. Mogu ti reć da let do sad nije bio niti malo naporan (dobro, spavala sam, hehe) i da kako vrime prolazi, imam sve bolji osjećaj. Manje se bojim, a sve više osjećan uzbuđenje. Počinjem ovo sad, a dovršit ću i poslat putem, kako buden čekala avione i kako se buden budila. Iman osjećaj da se nismo rastale kako triba i da se nismo niti malo razumile. Znan da san ti navalila mater na vrat, al smirit će se ona, znaš to i sama. Rekla sam ti da se sve počelo slagat kad sam gledala onaj dokumentarac o Aziji. Nakon šta sam ga odgledala, našla sam ga na internetu i gledala opet. Gledala sam ga (jebemu mater) i po tri puta u danu. Nisam mogla prestat i sve me nešto tamo vuklo. Onda sam počela svašta i čitat. O planinama i o svačemu. Kad sam pomislila da bi mogla otić tamo, taj tren, točno taj tren, s mene ka da je pa ogroman teret. Ima od toga dosta, ono kad smo Dena i ja bili u Istri i kad smo se vraćali doma, išli smo magistralom. On nekad zna bit baš dosta glup, voli prebrzo vozit i uvik me nervira s tim. Tako i taj put, taman smo bili prošli Zadar kad je on opet jurca i znan da je na neki način očekiva moje žuganje, a ja sam samo sidila i mislila – Pa šta! Nek sad i poginemo, pa šta. Ne bi me ni najmanje bilo briga da se negdi zalipimo. Eto, to sam ja mislila sa svojih nepunih trideset pet godina. Kad san to jednom pomislila, nije bilo nazad. Skužila sam da mi se nikad ništa nije dogodilo, da nikad ništa nisan doživila, ono da je baš neobično, a istovremeno sam se bojala da mi se nikad više ništa novo neće dogodit. Bila sam ti baš zarobljena sama u sebi. Svašta mi je padalo na pamet. Palo mi je na pamet i to kako bi volila imat dicu (znaš koliko volin i tebe i tvoju dicu), ali da nastavim li ovakav život, da im neću imat šta ispričat. Kad sam pogledala dokumentarac odma mi je prošlo kroz glavu – Ajme, zamisli da oden, pa da jednog dana svojoj dici kažem: Vidi, mater je bila tamo. Počela sam svašta čitat, o ljudima šta su se penjali po Himalaji i ne kažem da i ja oću. Sigurno ću probat, al nije mi cilj osvajat vrhove nego bit tamo, bit u blizini svega toga. Kad sam pročitala koliko je ljudi poginilo jer su išli osvajat neki vrh, moran ti priznat, obuzea me osjećaj neke hitnosti i punoće života i jeze istovremeno. Tim je ljudima to bilo toliko važno da su išli stavljat sve na kocku. Tila sam bit u blizini toga, pored takve situacije di samo odjednom nestaneš, di je tako tanka granica između života i smrti. Sad misliš da sam morbidna, al u usporedbi s tim ljudima, meni nikad ništa nije bilo toliko važno. Umrit na planini ili se ucrvat ovde od dosade. Zato sam, kad san istražila šta i kako po pitanju vize i kad sam našla di ću noćit kad dođem, prestala čitat o svemu i odlučila se prepustit. Nema smisla opet doć na gotovo. Probat ću nać neki poslić, pa šta, mogu i ja bit tegljač prtljage, ne mora bit po planini. Ili ću vozit neku od njihovih trokolica, vidila sam negdi i da su rikše još u upotrebi, haha. Ako nestanem u lavini, znaj da sam bila sritna. Al ne virujem da će to bit slučaj. Vidimo se najkasnije za pet miseci, kad mi viza istekne. Dotad ćemo se čut. Poljubi dicu i sritno s materom. Nemoj joj pokazivat mejl, mislit će da sam išla s namjerom da poginem. Voli te tvoja sestra.
Ana je još jednom pročitala e-mail. Bacila je pogled kroz prozor. Mrak je prekrio krovove drugih kuća, uvukao se među ograde i činio siluete čudnima. Uličnu svjetiljku na dnu ceste još nisu popravili. Doviknula je Zvoni da će još malo ostati budna, a onda se odvukla u špajzu i uzela tamnozelenu bocu s natpisom Extra djevičansko u kojoj su držali slatko crno vino što im je poklonio Zvonin rođak iz Dugopolja. Otvorila je laptop, natočila vina u čašu i u tražilicu upisala Nepal. Ostala je tako cijelu noć. Gledala je slike planina, šarenila, hramova, šatora, prašine, katastrofa. Čitala o hinduizmu, potresu, lavinama, običajima, Šerpama. Pred jutro je odgovorila sestri. „Šalji slike“, napisala je.
MARINA GUDELJ rođena je 1988. godine u Splitu. Završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru i otada ponekad radi kao profesorica hrvatskog jezika u školi. Prvu književni rad, kratka priča “Semafor, šahta, apoteka, birtija” objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču “Kamo idu irske mačke”. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču “Lee”. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom “Dulcinea na konjaku” na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom “Vještica”. 2019. godine njezin roman “Nedovršena” ulazi u polufinale nagrade V. B. Z.-a. i osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti. 2020. izdana joj je zbirka kratkih priča “Fantomska bol” (Prozak & Jesenski i Turk)
Gledam te s leđa, stojiš u redu za palačinke. Obukla si široke hlače, nešto kao dimije, svijetloplave boje i top sa špageti-naramenicama. Svako jutro čeka nas isti švedski stol, jaja pripremljena na deset načina, svježe cijeđeni sokovi i voće koje nije sezonsko, ali lijepo izgleda. Moja obitelj i ja, sjedamo uvijek na isto mjesto u sredini restorana, između peciva i kave, s istim rasporedom sjedenja.
Odlazim po hrenovke i omlet, moja žena po zdravu kombinaciju zobenih pahuljica, amaranta, kvinoje i ostalog čudnovatog sjemenja za ptice, začinjenog agavinim sirupom i nezaobilaznim rižinim mlijekom.
– Kravlje mlijeko je za krave. Za telad – to je njezina teorija.
Zanimljive su te teorije koje od njezine vlastite, postaju naše, a onda i općeprihvatljive. Logikom stvari prestali smo kupovati mlijeko, a slijedom istog izbacili šećer, kikiriki uz gledanje televizije, sladoled i pohane šnicle. Za djecu je u ovakvim situacijama moja supruga popustljivija i pristaje na kompromis pa sad mažu debeli sloj eurokrema na kruh i smiju se crnim, umaljanim zubima, dok ja gledam u tvoja gola leđa, i onu kost ispod vrata koja jutros posebno primamljivo strši. U međuvremenu si okrenuta prema automatu sa soda – pićima i mislim: kako bi bilo da jednostavno ustanem i oglođem tu tvoju malu kost, ili makar potražim stol za nas dvoje, samo za nas dvoje, i nakon dvadeset godina doručkujem ko čovjek, u miru, s nekim zanimljivim, s nekim tko priča o običnim stvarima novim i drugačijim tonom, tko ne gleda kako žvačem i pritom je musav i prljav, nema svaki dan isti miris i ne razmišlja o tome kako da mi do kraja uništi život s još jednim nutricionističko-holističkim pravilom. Danas je taj dan, danas ću ti ponuditi da sjednem k tebi i pravim ti društvo, da doručkujemo zajedno, neka čeka, vještica neka čeka, baš me briga!
Ti nosiš svoj doručak, prolaziš pokraj našeg stola i sjedaš na mjesto ravno ispred nas. Povremeno popravljaš naramenicu koja ti svako toliko sklizne na obla ramena. Dobro si spavala, jučer si bila nekako tugaljiva, natečena, ali danas je to sasvim druga priča, kosa svezana u visoki konjski rep i evo te, žvačeš svoj pekmez od šipka na palačinkama i pijuckaš čaj.
Iza doručka dočekat će nas svježa posteljina i čisti ručnici, svakog u svojoj sobi, tako je to u hotelima, svedeni smo na troznamenkasti broj, traži se što bolja ponuda sa što raznovrsnijom kuhinjom i što više vrsta masaža, i mi ulazimo u te fine hotele, kao u kaveze za divlje svinje, jedemo kad jesmo i nismo gladni, jer se može, a oko nas, sve je bijelo i prokuhano, i pretvara se da počinje ispočetka. Ti si na prvom katu, vidio sam da si pritisnula taj broj neki dan u liftu, mi na trećem. Po položaju, vjerojatno smo bolje prošli jer je soba dalje od plaže i ne čuje se buka, sobe na prvom katu nisu obnavljali, i ti, mila moja, sada sjediš u jednoj od tih soba s lošom ventilacijom i pokojim žoharom, i vjerojatno ležiš i čitaš, ili gledaš televiziju i spremaš se za bazen.
Za ručkom si djelovala pomalo odsutno pa čak i kad smo se sreli na izlazu iz hotela, zgrabila si svoju čiuauau i nabila slamnati šešir dublje na čelo, i prošla pokraj mene kao da nas se sramiš, ali za time nije bilo potrebe, s tim si me svojim hirovitim ponašanjem malo zbunila. Rastužila pa čak i naljutila. Na trenutak mi se učinilo da si sve zaboravila, inatljivice jedna i da uopće ne gledaš prema meni i sinula mi je genijalna ideja. Zavest ću te. Zavest ću te vlastitom ženom. Za večerom sam je iznenadio kristalnim moet&chandonom, izvukao i približio joj stolicu, naručio dagnje i kamenice, točio njoj, pa sebi, njoj, njoj, sebi, i supruga se razdragana mojom neočekivanom gestom i postotkom alkohola od čega joj uši redovito pocrvene i po vratu izbiju pjegaste fleke, odjednom rascvala i počela pričati još više nego inače, a ja sam treptao i klimao glavom, čak sam je primio za ruke, potpuno usredotočen na njezinu priču i tvoju statičnu prisutnost u njoj. Ti si nastojala djelovati nesvjesna svega, draga, ali ja sam znao, znao sam da nas gledaš, promatraš nas i zavidiš nam. Za buffetom sam salatu pripremao s posebnom brižnošću, malo aceta balsamica, sol i papar taman koliko treba, zaliveno bučinim uljem – pritom priznajem sebično misleći osim tebe i na svoju prostatu i njezino zdravlje koje je sada moralo funkcionirati besprijekorno. Jer uskoro će se dogoditi nešto veliko!
Vještica se već pošteno nacvrcala i počela je s gradnjom kuće i drugih velikih planova, daljnjim putovanjima, sad smo već stanovali u vili s bazenom, i nakupio se pozamašan broj aktivnosti, a ja sam točio i točio, malo sebi, malo njoj i već mi se činilo da ti sjediš preko puta mene i čak su mi se svidjeli svi ti naši zajednički planovi.
Na povratku u sobu promašio sam kat i umjesto sobe 302, onako uspuhan i napaljen uletio u sobu kat niže, i zaključavši vrata za sobom zaletio se prema krevetu, king size bed i zamalo naguzio debelog Engleza koji je spavao okrenut leđima, u kupaćim gaćama, a njegov razdjeljak na stražnjici veselo me pozdravio. Odjednom se probudio i zbunjeno zatreptao prema meni i ja sam uhvatio zrak i izletio iz sobe jednako brzo kako sam i ušao, trčeći do trećeg kata, misleći da me tamo sigurno čekaš ti, i po drugi put se razočarao kad sam ugledao vješticu izvaljenu na krevetu, još obučenu. Hrkala je i pritom ispuštala neki čudan zvuk, kao kad odčepiš i začepiš odvod, o Bože zašto, zašto sam morao to vidjeti?
Uletio sam u WC, djeca su spavala u spojenoj sobi, na ekranu je upravo počinjao program za odrasle. Namjestio sam televizor tako da ga vidim u ogledalu i sad smo nas dvoje bili sami, napokon sami, u kupaonici, stajali smo bosi na hladnim pločicama, vidio sam te malo u ekranu, malo pokraj sebe, i morao sam se naprezati, užasno naprezati da ne ispustim kakav zvuk, uzdah ili da ne zacvilim, zureći u ogledalo i tebe u njemu.
Posljednjeg sam jutra odlučio dočekati te filmski, u predvorju hotela, naslonjen na šank na visokom stolcu hotelskog bara, s jednom nogom čvrsto na zemlji. Kofere sam ostavio u predvorju i čekao da se okupimo, očekujući tebe. Ti si se napokon pojavila, u društvu svoje prijateljice, ili ljubavnice, smijući se veselo, vaš dan bio je tek na početku, i protutnjala si pokraj mene i krenula prema liftu. I kad ste ušle unutra, a vrata lifta polako su klizila i ostavljala samo pukotinu kroz koju nije moglo proći više ništa, baš u tom trenutku, netom prije nego se praznina zatvorila, zagrlila si svoju prijateljicu i pogledala preko njezina ramena, ravno u mom smjeru, i nedostajali su samo milimetri, milisekunde, kunem se da su nedostajale samo mrvice da se odreknem svega i zaletim se prema vama i razvalim vrata i kažem ti da to nije u redu, da nikako nije u redu nakon svega što smo skupa prošli ovih dana i da izvoliš uzeti sve svoje stvari, i chiuauau i prijateljicu, naći ćemo već mjesta, samo da napokon, napokon, napokon nestanemo odavde.
MARTA GLOWATZKY NOVOSEL (Čakovec, 1983.) diplomirala je na glazbenoj akademiji u Münchenu (Hochschule für Musik und Theater München), nakon čega završava Interdisciplinarni poslijediplomski studij konferencijskog prevođenja. Kratke priče objavljuje u Quorumu, Večernjem listu, Hrvatskom slovu, na književnim portalima i u zbornicima (Kultipraktik, Kritična masa, West Herzegowina Fest, Oksimoron…). S kratkom pričom Izlet, 2018. godine, osvojila je I. nagradu na natječaju za kratke priče „West Herzegowina Fest“. Iste godine s kratkom pričom Indigo osvaja I. nagradu na natječaju „Zlatko Tomičić“ u Karlovcu. Priča “Kavezi za divlje svinje” prvonagrađena je na književnom natječaju “Pišem ti priču” Gradske knjižnice Samobor 2020. godine.
„Kako me nervira ovo čekanje!” „Možda nije trebalo da krećemo prije jutra.” „Mislio sam da je bolje ovako.” „Prestani da otvaraš taj prozor, hladno mi je.” „Upaliću grijanje.” „Onda će mi biti pretoplo.” „Nerviraš me i ti.” „Uvijek si nervozan kad putujemo.” „Vidi onu budalu! Naš narod je lud!” „Kako znaš da je naš?” „Čim je ostavio auto i izašao, mora biti naš. Džabe trube ovi iza mene, ne mogu da mrdnem.” „Pusti nam neku muziku.” „Hoćeš li i vino da ti otvorim?” „Može, ima tamo ono za Dragana, kupićemo njemu drugo.” „Može li ova stanica?” „Nađi nešto življe.” „Traži sama. Sad ću da mu jebem majku!” „Haloooo, smiri se. Ne izlazi. Ne smiješ da pušiš na graničnom prelazu.” „Kilometrima smo daleko od granice.” „Pretjeruješ kao i obično. Najkasnije za pola sata stižemo. Uđi u auto!”
***
„Što ćutiš?” „Pa jebem ti praznike!” „E juče mi je na Instagramu pisao jedan lik.” „Šta hoće? Ne, gospođo, ne treba mi prati stakla! O, joooj!” „Ne slušaš me?” „Ma, vidiš da mi se sad i ova nakačila.” „Nekad su seksi ribe, u kratkim šorcevima, prale stakla.” „Šta hoće taj lik, pitao sam te.” „Da idemo na kafu. Kaže da imam dobre noge. I da je šteta što ne nosim štikle.” „I šta si mu rekla?” „Da sam matora za njega. I da sam u braku.” „A on tebi da nisi i da izgledaš mladoliko.” „Kako znaš?” „Klasična muška žvaka.” „Nisi ljubomoran?” „Ma, ‘ajde ženo, pusti me. Idi brate mili, ako negdje ima bolje, idi slobodno.” „Brak umre kad se muž ženi obrati s brate. Previše smo se sprijateljili. Pobratimili, takoreći. Gdje je tu prostor za erotiku, nježnost?” „E nek si se pomjerio pička ti materina. Šta kažeš?” „Ma, ništa. Nije bitno. Ionako me nikad ne slušaš.” „Slušam te. Ne znam šta hoćeš od mene, da ti pravim ljubomorne scene? Da l’ si normalna?” „Ne bi bilo loše da ponekad budeš malo i ljubomoran, da znam da ti je stalo.” „To tebi treba da znaš da mi je stalo?! E, sačuvaj bože!” „ Pa šta je sad?” „To što ne izbivam s posla da vam ništa ne fali, to ništa ne znači je l? Ne znači ništa, pitam te?!” „Nemoj da vičeš. Znači, ali nije sve u lovi. Treba mi i pažnja.” „Da, da. Sad tako pričaš kad si slistila svu lovu s kartice.” „Pa rekao si da kupim nešto sebi i djeci za Božić. Nije tako svaki dan.” „’ Ajde hvala bogu da ste se sjetili da otvorite i ostale prolaze inače bismo stigli na ljetovanje ovim tempom.” „I dalje me ne slušaš?” „Nije Božić svaki dan. Čuo sam te. Ali svaki dan je klopa, krpice, kozmetičar, frizer, engleski, njemački, korejski, kundalini joga, zumba, kurac palac.” „Uskoro ćemo doći na red. ‘Ajde smiri se. Muvaju li tebe neke ribe?” „Ma jok.” „Juče ti je stigla poruka?” „Kakva poruka?” „Falićeš mi. Mrzim praznike.” „Meni?” „Da, tebi.” „Ma to je neka greška.” „Nije greška.” „Kako znaš?” „Poslala sam odgovor.” „Kakav odgovor? Ti si luda žena!” „/Fališ i ti meni. Samo još ovaj put. I onda sam tvoj zauvijek./” „O, svašta!” „Onda je stigla druga: Pio si? Odgovorila sam: Ne, dušo. Ona meni: Nikad mi nisi rekao ništa slično. Ja njoj: Nisam htio dok ne budem siguran. Odlučio sam./“ „Prekini! Sad je stvarno dosta!” ”Onda je pozvala i maznim glasom rekla: Dušo… A ja njoj: Tušira se.” „Ti si zaista luda. Daj mi pasoš.” „Nemam.” „Ne glupiraj se. Sad smo mi na redu.” „Zaboravila sam ga.” „Namjerno mi ovo radiš!” „Ne, dušo. Falićeš mi za praznike!” „Gdje ćeš? Lude žene, majko moja. Uđi u auto. Uđi kad ti kažem! Vratićemo se kući. Objasniću ti sve!”
SANJA RADULOVIĆ (Tešanj, 1975.) piše i objavljuje poeziju i prozu. Nagrađivana. Nagrade i pohvale za kratke priče na regionalnim konkursima: – I nagrada na 6. međunarodnom konkursu časopisa „Avlija“ Rožaje za najbolju neobjavljenu kratku priču u regionu za 2016. za priču pod nazivom „Nomad na štiklama“ – Pobjednička priča „25. pesničkih rukoveti” u Negotinu 2017. , priča pod nazivom „Voz” – II nagrada na konkursu „Zijo Dizdarević” Fojnica 2017. za priču pod nazivom „Oblačić” – Pohvala na konkursu „Marko Martinović Car” Vitez 2018. za kratku priču pod nazivom „Ahmet Šabo u nama” – II nagrada na 8. međunarodnom konkursu časopisa „Avlija” Rožaje za najbolju neobjavljenu kratku priču u regionu za 2018. za priču pod nazivom „Gazda” – I nagrada na konkursu „357” Beograd 2020. za kratku priču „Amerika (ni)je rad i znoj” Objavila je knjige: „Lepet krila majke ptice” (2015, poezija), „Prstohvat maslačka” (2017, poezija) i „Nomad na štiklama” (2018, kratke priče). Članica Udruženja književnika Republike Srpske. Pohađala radionicu kreativnog pisanja „Hila” (predavači Srđan Srdić i Vladimir Arsenić) u sezoni 2019/20. Živi na relaciji Doboj‒Beograd.
Za dva ću sata umrijeti. Kosa oprana kamilicom, bijela kao snijeg, pomiješat će se s prašinom s utabanog puta i posivjeti. Zapamtio je otiske stopala, od broja osamnaest do trideset šest, razbijene dijelove tijela i blatnjave prste, a uskoro će zapamtiti cijelo moje tijelo, dugačko jedan metar i šezdeset centimetara. Suha zemlja upit će moj DNK i neće dati da me isperu ni kiše ni snjegovi. Uvijek ću ostati malo ispod površine, možda iz mene naraste trava. Šljive su prezrele. Uhvatim jednu i povučem. Osjetim ljubičasti pljusak. Na haljini ostavlja smeđe mrlje. Grudi su ostale čiste. Tamo će se raširiti ona koja će od svjetlocrvene prijeći u crnu kad me ostave položenu na najlon u improviziranoj mrtvačnici. Tu neću biti sama. Na glavi će mi biti hladna kruna od modrih prstiju. Kad bih mogla tada udahnuti, znala bih kako je rezak miris odstajale smrti. Ali, fotograf će znati. Približit će se i otkriti moje tijelo i lice umotano u srebrnu foliju. Koža i usne bit će plave, kao oči sada. Nagnut će se, pogledati me kroz objektiv, i napraviti moju posljednju fotografiju. Oči će mi biti zatvorene, ispod nosa stvrdnuti, crni trag. Svoje će lice obrisati rukavom košulje, plavo-bijele pruge upit će suze i znoj. Postat ću dio njegove jezive arhive. Za jedan sat će se niz šumu, kao kamena lavina, sručiti silina zdravih, muških tijela. Jedan od njih će mi željeznim prstom pokazati da stanem treća u redu. U njemu ću biti najniža. Crne glave na visokim tijelima s moje obje strane okrenut će se prema meni, kao cvijeće prema suncu. Onaj iz čije će vatrene kiše jedna iskra pogoditi moje grudi nosit će kapu nakrivo. Stat će ispod babine jabuke. Dijelit će nas samo niska, bodljikava ograda. Oslonit će se nogom na drvenu klupu, u hladovini. Na mjesto za odmor. Neće znati da ga iza niskog prozora, točno između dvije vreće s pijeskom gleda jedno zeleno oko. Kad padnem ja, past će i on. Njega će kući odnijeti snažne bratove ruke, crne od sunca, a mene bijele, još dječačke, ruke moga brata. I paradajzi su prezreli, gnječimo ih cijeli dan i ubacujemo u vrući kotao iz kojeg, kao iz vulkana, prska crveni sos. Pada po prorijeđenoj travi, a bube i mravi bježe kao od požara. Na stolu su oprane, suhe tegle od marmelade. Kad ih napunimo i složimo, začut ćemo jeku nepoznatih glasova. Tad će mi se tijelo malo skupiti, disanje ubrzati, a krv strelovito jurnuti žilama. Tri crvena, staklena reda, ulegnuta od težine, dugo će stajati netaknuta. Pjenušava kisela voda slijeva se po mekanom narančastom talogu. Prstima razmažem površinu i kratko obojim izvor. Oko njega su tople lokve sa zelenim rubovima. Stopala rashladim ispod stršeće cijevi i napunim plastične boce. Asfalt je užaren i pust. Bijela linija izbrisana. Šuma duboka i mračna, još uvijek mirna. Kad je kasnije budu gledali s one strane Bosne, bit će u plamenu, a pepeljasti komadići drveća padat će na naše krovove. Nestat će sva ptičja gnijezda. Pruga je obrasla avdikom, šine zahrđale. Izujem se i prošećem, kao po gredi. Ne izdržim dugo, prži me vruće željezo. Navučem papuče i osjetim ugodu tople gume. Uberem sitne kupine i sve ih odjednom stavim u usta. Grlom mi poteče slatkokiseli krvavi sok. Ruke obrišem o haljinu. Sjednem na bijeli, pružni kamen ispred Ferizove kuće. Tamo se odmaraju dvije sive mačke. Mršava im tijela dišu sporo. Prozori su zastrti nekad bijelom, tvrdom plahtom, vrata zatvorena. Staklo je napuklo dijagonalno, spojeno smeđom ljepljivom trakom. Iz kišom razgrađenih betonskih okvira provirili žuti maslačci. Suho kukuruzište iza kuće ne šušti. Na crnom kabelu dalekovoda, iznad stoga sijena poredale se vrane, blistavocrne. Kad polete i rašire velika krila, začut će se škljocanje potrošene brave. Tamnoputi muškarac, spuštena nosa, sa šeširom na glavi pogledom će dati znak na koji će iz zasjede, kao u dječjoj igri iz rupa, ormara, ispod stolova iskočiti hitre noge. Cigančice za gledanje rasut će se po podu, pregazit će ih snažno stegnute čizme. Mačke će se uspeti na visoki orah. Stabljike kukuruza popadat će, jedna po jedna. Groblje na brežuljku mi je za leđima, kad se gleda s planine, izgleda kao lopta s gusto zbijenim točkama. Mene neće tamo pokopati. Cijeli će dan dva vojnika u njegovu podnožju, u skrivenom, sjenom zastrtom dijelu, kopati duboke rupe. Iz njih će se izmigoljiti gliste i crvi i potražiti novo utočište. Moja je zadnja u nizu. S mene neće skinuti foliju. Nosit ću je umjesto svečane haljine. Kad me u drvenom kovčegu budu spuštali u zemlju, oko mene će stajati tek nekoliko pari umornih nogu. Buketi divljeg cvijeća učas će se smežurati i poleći po vrućoj zemlji. Šuma će se ugasiti, još će se samo ponegdje vidjeti blijedi uvojci dima. S vremenom će bijela slova na drvenom križu olabavjeti, čavli zahrđati. Rahla zemlja će se uleći, a po njoj će se umjesto kamene ploče stvrdnuti raznobojni vosak. Sad… sad su mi oči vlažne. Majka je mutna, a on je već nakrivio kapu.
MAGDALENA BLAŽEVIĆ (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Neke od njih prevedene su na engleski, ruski i makedonski jezik. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.
Na ulici, među ljudima, našlo se pile. Niko se nije pitao odakle je došlo niti šta tu radi. Od svih koji su tuda prolazili samo je jedna devojčica na njega obratila pažnju. Iz najbolje namere potrčala je ka piletu, ni sama ne znajući zašto ono beži od nje, terajući ga na kolovoz. Pile je uspelo da pobegne i sakrije se na pijaci gde ga je ulovio jedan seljak, zavrnuo mu je vrat i prodao kao sveže meso.
DEVOJKA JE LJUTA
Prošlo je već dve nedelje otkako joj je frizer, iz nepoznatih razloga, otkazao termin. Bila je na ivici nerava i nije znala šta da radi sa svojom kosom. Isprobala je sve moguće stilove pred svojim ogledalom, a njen bes je shodno tome rastao. Rešila je da potraži drugog frizera i u tome uspela. U zakazano vreme našla se u frizerskom salonu prekoputa Čuburskog parka. Unutra nije bilo gužve tako da je odmah sela na stolicu za šišanje ne čekajući na red. Kada se vratila kući, odmah po ulasku u svoj stan pogledala se u ogledalu i sva zadovoljna novom frizurom primetila jednu sedu dlaku više čela.
MUZIKA NI ZA KOGA
Uglavnom je radio od kuće, snimajući sam svoju muziku. Do kasno u noć vršio je ispravke u notnim sveskama i usavršavao svoje veštine na gitari. Niko nije znao za njega, niti su se ljudi pitali odakle dopiru ti divni zvuci. Pride, živeo je sam sa svojim mnogobrojnim tonskim zapisima. Kad god bi završio jednu pesmu odmah bi nastavio, do jutra. I upravo u jednoj takvoj situaciji, jedne padavinama obeležene ponoći, nije primetio kako mu prokišnjava krov. Kap po kap i polako ali sigurno vrhovi njegovih prstiju postali su mokri, što je on primetio tek kada ga je udarila struja. Više niko nije čuo njegovu muziku, a još manje je bilo onih koji su se pitali ko je bio čovek sa gitarom.
STORNO
Almin status u preduzeću u kojem je radila je do daljeg zamrznut, a ona je na odsustvu. Rečeno joj je da će je zvati kada se situacija normalizuje, ali joj nije rečeno koja situacija. Imajući sve to u vidu, i našavši se u nebranom grožđu, Alma je počela sve svoje vreme da provodi kod kuće, većma sedalno. Vremenom se odvikla od čekanja na poziv iz preduzeća i povratak na posao, sasvim se zapustila i počela da živi u neredu i prljavštini, prestala je da izlazi, a prijateljice zamenila televizijom. Ali Alminom novom načinu života došao je kraj kada je jednom prilikom zazvonio telefon i kada je razgovarala sa referentom kadrovskog odeljenja njenog preduzeća koji ju je obavestio da od sutra nastavlja da radi. Nakon kraćeg „zemljo otvori se” momenta, Alma je prekinula vezu, osvrnula se po dnevnoj sobi osećajući kao da će sutra svi u kancelariji saznati u kakvu joj se deponiju život pretvorio.
SAVIJANJE KONCA
Svemu dođe kraj, pa čak i ono za šta je Časlav mislio da treba da traje večno, trajalo je, ali samo u sećanjima njegovih vršnjaka i u pamćenju generacija koje tek treba da dođu. No, kada se sve te pojave vredne večnosti steknu u jednoj tački, tada Časlav shvati da su neke stvari, za njega, preveliki zalogaj. A toliko je obećavao. U početku je učio muziku, zatim u pubertetu slikarstvo, čak se jednom prilikom okušao i u skulpturi. Međutim, svaki put kada je razmišljao o svojoj budućnosti u bilo kojoj od tih delatnosti, uvek bi nešto nedostajalo – njegov trag. Zato je i odustao od svega čega se latio, iz straha da neće imati šta da kaže. Stoga je na kraju upisao fakultet i sada savija konac radeći posao koji ne interesuje ni njega ni druge.
ANTERIORA
Sve joj nedostaje. Njena četka za kosu, fen i letnje cipele. Iako su to stvari do kojih se lako dolazi, njoj su nedostupne. Čak joj nedostaju i pseća govna na ulazu njene zgrade, oronula fasada koja slabo odoleva zubu vremena. Kada bi bila u zavadi sa svetom oko bilo čega, ma i najmanje sitnice, uvek je na kraju shvatala da su sve to spoljne stvari. Ali, s druge strane, čim bi se pomirila sa datim stanjem, te trice i kučine počele bi opet da joj nedostaju. Nije mogla da nađe mira u tom začaranom krugu. Svako godišnje doba pretvorilo se u čekaonicu za ono godišnje doba koje tek treba da nastupi, a ona kao da se ničim nije mogla zadovoljiti osim sitnim stvarima koje su joj ulivale lažnu nadu da će, čak i ako ne uradi ništa, nešto dobro i novo da joj se desi. Sve joj nedostaje, ali tu gde je sada, dva metra pod zemljom, ništa joj ne fali.
PREZRENI PAREZANOVIĆ
Kao da se sve urotilo protiv njega tog dana. Od izlaska iz zgrade do povratka sa posla svi su ga gledali popreko, a Parezanović je svoj pogled prikovao za zemlju. Očajan i sam, bez igde ikoga počeo je da smišlja izlaz iz takve nemile situacije. I u jednom mračnom hercu sinula mu je misao da digne ruku na sebe. Uzeo je podeblji kanap, vezao omču i kanap okačio o luster. Omču je stavio oko vrata i u trenu se otisnuo od stolice na kojoj je stajao. Nije umro odmah, čvor na omči nije slomio pršljen tako da je Parezanović počeo da se klati i guši. Nekoliko dana kasnije, pokojnika je našao nastojnik, kao i Parezanovićevu poslednju poruku ispisanu na parčetu papira: „Ne gledaj obešenog čoveka ispod oka.”
***
MARKO VIGNJEVIĆ rođen je 1978. u Beogradu gde i danas živi i radi. Pisanjem beletristike počinje da se bavi sredinom 2005. Njegovo prvo delo Premijera (Ciklus br. 1) jedno je od osvajača elektronskog konkursa Zavetine, 2009. godine i deponovano je u elektronskom katalogu Narodne biblioteke Srbije. Iste godine piše svoju prvu vinjetu Pisanja paćenika koju tada prevodi na engleski, a samo delo biva prihvaćeno od izdavača Blek lif pablišing iz Mensfilda u Velikoj Britaniji i biva deponovano u Britanskoj biblioteci. Od tada objavljuje još pet knjiga kod različitih izdavača.
_______________________________________________
o zborniku: Pred vama nije zbirka poezije, zbirka priča, roman, drama ili knjiga eseja. Pred vama je literarni kuršlus nastao u vreme izolacije izazvane pandemijom virusa korona. Bez želje da impliciramo da je ovo vreme bilo posebno plodonosno, kako su to mnogi koji se pisanjem ne bave pomislili, uputili smo poziv pesnicima, proznim piscima, kritičarima i esejistima i pitali ih da li nešto pišu u svojim izolativnim danima. Oni koji su se ovom pozivu odazvali ne samo što su pisali već su pažljivo slušali muk savremenosti koja im je škripala po zatvorenim prozorima. Nismo potraživali posebne literarne rodove, nismo razgovarali o dužini teksta, niti o tematici koja će biti zastupljena. Želeli smo, koliko je to moguće, da uhvatimo za rep jedan trenutak koji će nas brzo napustiti. Pred vama je, dakle, knjiga trenutka. Neretko neurotičnog, emotivnog, bezglavog i silovitog trenutka. I iako je univerzalnost nešto što tražimo u književnosti, verujemo da je savremenost ove knjige ono što će već sutra postati vaša čitalačka univerzalna vrednost. – Ana Marija Grbić
čovjek-časopis 