POEZIJA JAKOBA FILIĆA (iz rukopisne zbirke “OVDJE – PROLJEĆE”)

HVATAČ PJESAMA

Kad su oblaci od šlaga i vjetrovi pitomo predu,
Vodim svoje misli u šetnju.
Legnem na klupu kraj jezera
Pa pustim misli da se igraju i okolo njuškaju.
Strpljivo čekam,
A onda,
Uz malo sreće,
Iz visoke nepokošene trave,
Iz jezera, iz zraka ili iz zemlje iskoči divlja pjesma!
Moje se misli trgnu, spremne za borbu
Pa ako je uspiju izmoriti izvadim papir i tako je uhvatim.
Svaka pjesma triput pokuša pobjeći,
Važno je čekati sve dok se ne prestane otimati.
Tako pjesme postaju pitome,
Dio mog dobrodušnog čopora
I moje drage prijateljice.

***

I LOVE THIS GAME

I

2315788

– Dobar dan ovdje Jakob mogu dobit Mateja?
– Matej ti nije doma.
– Aha, a ja idem na školsko pa ako će htjet doć…
Putem vježbam vođenje kroz noge,
Izbjegavam žvake, pseća govna i pljuvačke.

II

Na nebu vise table, avioni prolaze kroz mrežice.
Iz džepa vadim ključeve, deset kuna i dupliće za kokanje,
Stavim sve na klupu da mi ne smeta.
Igramo tri na tri do jedanaest,
S njegovom loptom jer je ova previše napumpana,
Bez izlaženja iz reketa.
Lopti nekad moraš opsovati da uđe u koš.

III

Mislav biciklom ide po kolu i ledenice.
Odmaramo na klupama u sjeni,
Dijelimo vodu i znojnim majicama brišemo boce,
Toplo je i ruke mi mirišu na košarku.
S nogometnog stalno viču može lopta.

IV

Sjena koša polako se pomiče asfaltom,
Cijelim kvartom odjekuje zvuk vođenja lopte.
U zraku sjaje neke pahulje kao od maslačka.
Sunce je narančasto kao velika Spalding lopta.

V

Od košarke ti se uvijek osuše i isprljaju ruke.
Kad ih doma perem, uvijek gledam koliko prljavštine otječe.
Što više zemlje u umivaoniku, to sam dulje danas igrao.

***

NEBO

Koja je nebo ustvari životinja?
Kad bi ga uhvatili i stavili u zoološki pisalo bi:
Rasprostranjenost: svemir
Prehrana: nepoznato
Aktivno: uglavnom noću.

Svemir je jako dubok i ne vidiš mu dno.
Za vedrih dana nebo zaroni i spava,
Sjaji tamo negdje dolje.
Na površinu izlazi po noći,
Ima lijepo srebrno oko i ljuske po tijelu,
Prede sklupčano oko Zemlje.
Nekad izađe i danju pa se izvali na trbuh,
Šuška mekim bijelim perjem.
Kad pada snijeg to se nebo linja,
U jesen mu iz usta ide para,
To znam.
Ali što je s munjama,
Jesu li mu to kandže ili mu se samo kiše?
Je li nebo kao Nessie ili ih ima i na drugim planetima?
I zašto me noću plaši tim vanzemaljcima?

***

KORIZMA

I

Crkva miriše na drvo i zalaske sunca,
Sviraju orgulje, sve je ljubičasto.
Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti.
Svećenik nas posipa pepelom
Kao jučer baka krafne šećerom u prahu.

II

Skupljamo proljetnice u posudu s vodom,
Kao kad za igru u vrtu radimo parfeme.
Ujutro se umivamo da nam lica lijepo cvatu,
Latice se lijepe po obrazima kao male šarene suze.
Isus danas na magarcu ulazi u grad,
Mašemo mu maslinovim grančicama.

III

Vraćamo se iz Maksimira jer idemo na misu,
Na brzinu peremo blatna koljena.
Onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!
Navečer doma brašno i mlijeko rukama mijesimo u tijesto,
Ostavimo ga na toplom da još malo naraste.
Namažemo cijelim jajetom i škarama zarežemo tri rane,
Zabodemo tri klinčića za tri čavla
I u sredinu posadimo polovicu ljuske.
Što će se izlegnuti, što će izniknuti kad se pinca ispeče?
Tko nam to u nedjelju stiže na doručak?

IV

Oltar je prazan, svećenik leži na podu.
Dovršeno je!
Drvo na kojem visi Isus je suho,
Silazimo poljubiti mu rane.
Dvije na rukama od ljubičastih ciklama,
Dvije na nogama od maćuhica s tamnim u sredini
Jedna od crveno-žutog tulipana na boku.
Do nedjelje nećemo raditi u vrtu jer je u zemlji zakopan Isus.

V

Plamen ovaj jutarnja zatekla Danica.
Na početku je lijepo, u mraku palimo svijeće,
Ali misa traje dva sata pa bude dosadno.
Radimo kuglice od voska koji su skupile marljive pčelice,
S kora gađamo ljude ispod.
Onda zazvone zvona, sve postane bijelo i zlatno,
Dođe anđeo s licem kao munja i kaže: Nije ovdje!
Doma mi netko u polusnu mojim glasom nastavlja litanije.
Sveti jorgovane, moli za nas,
Sveta magnolijo, moli za nas,
Svi sveti sunovrati, molite za nas…

Na niske grane i u gnijezda od pokošene trave
Netko u vrtu noću skriva poklone.

***

JAKOB FILIĆ rođen je u Zagrebu 1. svibnja 1994. godine. Diplomirao je francuski jezik i komparativnu književnost. Bio je zamjenik glavne urednice na portalu za umjetnost Fictionplaygrounds, a jedno je vrijeme pomagao s uređivanjem stranice Društvo živih pjesnika. Nekoliko je godina bio član Književne grupe 90+. Piše poeziju, oglede i osvrte, prevodi, drži satove francuskog i svira klavijature.

TRI PJESME TIHANE SMILJANIĆ

TUGE

Guglala sam
Tuga i gubitak apetita

Kaže da je tuga normalna
Sada i ovako

„Izazvana gubitkom bliske osobe
Smrću, razvodom ili raskidom“

Ali kad je mama umrla
Ona nije odustala od mene

Nije prestala da me voli

***

NA MESEC

gde ste na skali introverzije
gde ste na skali poštenja
gde ste na skali savesnosti
gde ste na skali emotivne stabilnosti
gde ste na skali otvorenosti ka novim iskustvima
pitala me terapeutkinja
a gde želite da je vaš partner?
a gde je ona?
eto vidite, rekla je
nije to baš bio dobar spoj
i ja sam klimala glavom
nije
izracionalizovaćemo
racio je dobar
važan
ali tuga je najveća
i mora da prođe
želim da je progutam
spavam šest meseci
nagutam se lekova
i ne osetim ništa
poslali su čoveka na Mesec
nisu smislili kako da ne oseti tugu

***

NAPRED

ljudski um je čudo
svaki dan se divim
koliko života zaboravlja
kako uskoro neću znati
najobičnije sitnice svoje
bivše svakodnevice

***

TIHANA SMILJANIĆ (1988) diplomirana je filološkinja opšte lingvistike. Selila se preko dvadeset puta u poslednjih deset godina, a trenutno živi u Beogradu i bavi se digitalnim marketingom. Pohađa radionicu kreativnog pisanja Udruženja Hila i piše poeziju i kratke priče. Na konkursu za neobjavljeni rukopis „Prvenac“ Studentskog kulturnog centra Kragujevac dobila je nagradu za zbirku poezije Kad opet bude sunčano, koja izlazi iz štampe na jesen 2021. godine, a iz koje su ove tri pesme. Objavljivana u zborniku Udruženja Hila i elektronskom časopisu Libartes.

NOVA POEZIJA JELENE VUKANOVIĆ (iz rukopisa “SUDIJINA KĆI”)

SUDIJINA KĆI

Sudijina sam kći.
Nemam poput reči život vlastiti.
U ludnici bih odavno bila da nisam
kći sudijina.
Ako je samoća veštačka,
stvorila sam veštačku slobodu.

Ipak, meni je dopušteno sve,
u rubin tamnici:
Da pričam mogu na turskom,
da kažem mogu: Ben Jelena Vukanović,
da prekinem muzikante vriskom:
Buenas noches, ahora canto yo!
Ja imam imunitet.
Mogu gola da prošetam ulicom
a da me ludaci ne odvedu u ludnicu.
Mene ne pitaju za ime čak ni
kada je slučaj u pitanju hitan
jer ja sam pre svega – čovek.
A svaki je čovek bitan.
Posebno ja
što kao u porcelanu slon
svuda za sobom ostavljam lom.
Svuda svoje dlake ružičaste prosipam,
a supu iza mene moraju piti,
hteli ne hteli jer
ja kada kažem dosta – ili basta –
stvarno je dosta.
A nikada mi nije dosta,
pa ni ne kažem to.

Prepelicu jedem u sarkofagu,
i činim zlo jer ćutim,
ali i čoveka bih pojela samo da
ne moram sa njim da govorim.
Volela bih sa čovekom da letim.

Ja gradim krvave sebi identitete
i niko me ne krivi za kurcšlus sinoćni
što Argentinka ga načini.
Horda advokata trči za mnom,
da me odbrani od zla,
od same sebe, treperave.

Ja sam sudijina kći.
Iz sobe u sobu, s kreveta na krevet,
iz lifta u lift – više ne znam kud se
krećem.
I ovo mi nije prva kuća.
Ja zadirkujem ljude da vidim jesu li spremni
da govore ili da reže.
Mnogi mu kažu – neko će te mlatnut.
Želim videti ko.

Ljudi se sa mnom ne sukobljavaju, ali zato ulični psi
obzira nemaju,
kidišu za svu moju braću osuđenu.

Zaista umem lepo da govorim,
kada se potrudim, i sjajne pesme da pišem,
ali one su, sumnjam,
paravan za nešto drugo,
meni milije.
Jedino me još plašt literature od
giljotine krije.

Ja mnogo obećavam u zanosu,
pa i ne ispunim.
Ali vredi zanos taj.

Previše sam slobode sebi dala,
previše prava, ali ja prave reči imam,
a oni brbljanje.
Ako je samoća veštačka,
stvorila sam veštačku slobodu.

Ne treba mi podrška nikakva.
Ni psihologa, ni ljudi,
ni cvetova, ni ptica.
Ja se bacam Silama,
a onda me one upotrebe.

Neka niko ne brine za mene.
Kada sam pomoć tražila,

i to na dan rođenja Gončarova,
a smrti Branka Radičevića i Žoze Saramaga

videla sam koliko su oni slabiji.
Njima treba pomoći.
Ne meni koja dolazim ranjena
sa igrališta Demona.
I to na dan rođenja Gončarova,
a smrti Branka Radičevića i Žoze Saramaga.

Surovo sam okrenuta sebi.
Ne znam koliko je moja
pozadina prijatna za gledanje
drugima.
Zar je to pa važno?

Učila sam od najboljih,
sudijina sam kći,
i kako ću samo snažno sebi da presudim!

***

SABIRANJE

Moj stari profesor matematike se
ubio. Eh, profesore, profesore,
ko će me sada u ranim jutrima učiti
da se ne treba besiti
već neuspehe svoje sabirati, sabirati,
sabirati!

***

VRHUNSKA STVARNOST

Vrhunsku stvarnost,
pružiti čoveku.

Kao otac sinu u filmu Život je lep.
Ako se već neko igra sa nama,
nadigrajmo ga.

***

ŽIVO
Za Adama, ponovo

Kada umre pesnik koji smrti suprostavi jedan
snažan poetski život –
svi osećaju ponos.

Svi su srećni što će smrt
ponovo čuti da nije uzalud, da nije uzalud
pevati.

I sve dok je snažnog Jezika,
Tišina će uvek bujati –
u zemlji, na nebu, u živima,
u mrtvima:
progovaraće iznova i iznova
ne žaleći što je izlazak iz sebe početak
nerazumevanja i pokolja –

sve dok je pesnika koji izlaskom pokazuje sopstvenim
da bi se i smrt nastanila
u Poeziji živućoj.

Jer svaki istinski pesnik uzima od smrti
ono što je u njoj još živo.
A svaka prava smrt se po to isto vraća.

***

LUDA DEVOJČICA

Lelu, lelu, lelu,

čula bi pre svih nas da voz dolazi,
na sav glas pevajući:
Lelu, lelu, lelu,
lelu, lelu, lelu, lelu, lelu!
Nama je to bio znak za pripremu, za polazak.
Lelu, lelu, lelu,
čuješ li i ti kako te poziva da se popneš u vreme?

***

KOD DOKTORA:
ODGOVOR NA PITANJE
ZAŠTO TOLIKO
GLAVA
BOLI ME
U
PROLEĆE

Proleće zapah smrti nosi
i prenosi u novu inkarnaciju.
Zapali se u letu sve rođeno, u jesen istruli.
Proleće otkriva nešto užasnije od truleži:
Bujanje.
Skeleti nude prve cvetove.
Zato nas sve neviđeno boli glava.
Tek je belina nestala
i treba u nozdrve sada uvući
devet stupnjeva truljenja.

Mnoge obuzima alergija.

***

OČI POEZIJE

Ljude bi trebalo u voz strpati
i odvesti ih u vilu gde će oteti
biti primorani da sto dana
čitaju poeziju.
Da slikaju.
Da jedu zdravu hranu.
Da ih masiraju i paze kao decu.
Primorati. Ljude bi na ovo trebalo primorati.
Ko bude zabušavao, biće kažnjen.
Kazna: do poslednjeg daha recitovati
sebi samome,
a bez mogućnosti ogledanja,
stih Čezara Pavezea:
Doći će smrt i imaće tvoje oči.
Oči poezije.
Da, da.

***

JELENA VUKANOVIĆ (1995), živi i stvara u Mladenovcu. Objavila dve zbirke pesama:
,,Logor” (2020)
,,Čađavi vlak u smehu” (2021)

ČETIRI PJESME NIKOLINE MILARDOVIĆ

LJUBAV

nemoj ju ljubiti
tko zna koje ti bolesti može prenijeti
bolesti prenose ljudi, kažem
sve sam ih od njih dobila
glupa si što plačeš
neka sam, odgovaram
volim biti glupa
i ljubim goli sivi trbuh
u kojem divljaju limfni čvorovi

***

ODBIJANJE

ne mogu otići
moja koža je blijeda
i pod jačim zračenjem se rastače
njen rastočkani pigment
ne prašta nezaštićena područja
znam hodati samo po zemlji
i jasno je se da ću se bez sile teže
saplesti i raspasti
moji kapci rade samo na svitanje
pa vas upozoravam!
lako bi se moglo dogoditi
da ću negdje drugdje
samo spavati

***

ZAČVORANA

Odvojena od svoje kože
začvorana od vrata naniže
najlakše sklapa rečenice
koje nailaze na odobravanje
laktova postrojenih
duž konferencijskih stolova.

Ako je dodirnu
skliznut će sa stolice
razliti se po kabelima i pertlama
stopiti se s tepih šarama
prasnuti u smijeh
u sasvim neprikladnom trenutku.

***

PUTOVANJE

javi da stižemo
odmah ujutro
sutra ili prekosutra
ili iduće godine
ali van svake sumnje
polijećemo čim izvažu naše terete
i odobre nam ukrcavanje
s tolikom težinom
koju nemamo gdje ostaviti
možemo je samo prekrcavati
jedno drugom
i tako zajedno putovati
do kraja svijeta.

***

NIKOLINA MILARDOVIĆ (1977) rođena je i odrasla u Rijeci. Završila je Pravni fakultet. Od 2014. godine živi i radi u Zagrebu.
Njezine pjesme objavljene su u knjizi „Na početku novog kruga“, zajedničkoj zbirci polaznika radionice suvremene poezije pod vodstvom Olje Savičević Ivančević u organizaciji Centra za kreativno pisanje.
Poezijom se zanosi od kad zna za sebe.

POEZIJA PAVLA ZELJIĆA

OPRAŠTANJE

žalim što želeo sam da budeš beživotna kao ja
unutar drugog smeštamo savršenstvo koje ne zaslužujemo
jer pusta telesnost nesnosna je

zato
nebo ti pružam kao žrtvenu zdelu
otpusti pustu ljusku
da se u njemu smrskaš

treba te pamtiti kao talog mita iz pravremena
reč po reč obnovljena
kroz obnažen prostor i vreme te
prepevavam

godišnja doba iz svih rukavaca
odišu otud tobom
prozor u kamenu
humka lišća sunčanog

kakva praznina kad budeš
prošla kroz mene
lakše je s brodom potonuti
nego se s pučinom boriti

ako je oganj u kojem gorimo
sagoreo okove na tebi
i telo ti je teturavo i slobodno
i oči svikle na siluete i seni –
no davno je tebe gnezdo iskašljalo.

volim kad si se rodila
i umrla i rodila se ponovo
i tako puno puno puta

gubim dah lako i često

nadam se da ti ne nedostajem

***

JEDENJE BOGOVA

kada su bogovi bili mali
kada su stali u zbijene hodnike,
raskrvavljenih kolena, crvenkastih noseva,
i glatkih čela, koja još nisu grebala plafon,

dani su bili sažeti u sjajnom
i bledom liku
meseca preko puta
kome oko vrata
visi crn pauk osude,
a crna mreža se plete i razleže
po opojnom noćnom prostoru.

strašna lađa leti, mrka,
i pod crvenim je jedrima.
u njoj posada su sećanja,
od svakog po dva, suprotna.
kako je tek u sivilu s one strane, beskrajnom,
celina – kako je tek
u moru slatkog ništa
sveprozirno, kao licem u lice a ne
kao u staklu, tankom ledu ili očima neke ptice –

seti me se slasno
kad se crna i bela figura spoje i zgasnu
na lađi što plovi svagda
kroz naše oči, ruke i usta.

***

SMRT AUTORA?
bewildered by your beauty there,
i kneel to dry your feet.

u dan apsoluta
prvobitnog greha i prvobitnog sinkretizma,
oprostoren bezbrojnim vencima mitova
katkad svelim, ukradenim sa svakojakih grobova,
u grudima sunce sija iz rukava mesečina,
beskraj od krvi i mesa dolazi lakim veselim nogama
tako je,
priznajem:

ja sam taj: okrenuh, u snu, kotur zemlje,
čekajući da se školjke svih mora odškrinu
i nagutah se bisera.
kada se probudih
zubi su mi sijali,
i nokti su mi bili obli.

i bejah ponosan. svet se okretao
u gledalima mojim bisernim jednako
put mojih krivih, sviračkih nogu.

ne sramih se srama, ne strahovah straha,
mišja rupa svaka je bila ispunjena –
jer anđeli su sijali iz praznina:
jedna prostodušna umetnost, zaštitnička, ranjiva,
spremna da kaže svetu rasutijem od arhipelaga
od vrećice bisera da li da živi ili da mre,

zapanjen sigurnošću, opojnom, stranom,
i jednoznačnošću strašnih ljudi na spratu,
upadao sam sebi sam u reč;
zamršene himne sve obavijene
zamišljenim cvetovima,
najednom i naglo završene postaše; postaše
čovek, čudan i strašno samosvestan,
sa zlatnim sjajem iza očiju.

dašćući ko pas na jari
ravni izdah reljefa stvarnosti
kao zid na očnom nervu
“između misli i izraza leži životni vek”

***

DE SUBLIMITATE
za AP

smrću zovem te,
i svim imenima kojim smrt se naziva.
sunčeva šćeri što niz reku
sa suncem se spuštaš među dva hrama
živeli smo, kao što življeni smo milionima vekova
na neki način stariji smo od kostiju
i od veštačke vatre
koja je peckala još večito krvava kolena
naših predaka

pre nas organizmi bili su tako sićušni
da ih vetar nije mogao nositi na dlanu
a kad smo se rodili
vetar je razgalio plamen i
nešto je moralo držati
novonastala i složena tela

zelene su tvoje kosti
poput kamena koji preslojava mahovina
ti si jedina koja nije u neprestanom stanju umiranja
ti drevno stvorenje koliko se ospeš
s jednog kraja, na drugom rasteš istovetno
i tako ideš napred i ostavljaš za sobom mirisan prah
zato su tvoje strašne reči stalno nanovo nečujne

bliži se kraj tvome trošenju sada će
novi točak da se obrne
spokojno nek je tvoje ljudsko telo
u beživotnom uznemirenju daha znaću
poslednje reči koje sam razumeo

samo se seti meha tvojih pluća
koji buja toplinom
i obnavlja sve vatre ovog sveta

***

PAVLE ZELJIĆ rođen je 14.10.2000. u Loznici. Završio lozničku Gimnaziju „Vuk Karadžić“, student Odseka za srpsku književnost i jezik na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Autor zbirke poezije „Ikar i Mesija“ (2019); piše poeziju i prozu, a bavi se i prevođenjem sa engleskog jezika.

DVIJE PJESME ANTEJA JELENIĆA

LJUT SAM JER JE SVE VIŠE LJUDI NA TABLETAMA

Djeca mojih prijatelja žele počiniti samoubojstvo
Studiraju kemoterapiju i sviraju saksofon u podrumu
Djeca mojih prijatelja povraćaju pred školom
Jedu sendviče s dvostrukim mesom iz kaveza
Blijedi su kao planeti bez jezgre
Inteligentni su kao ocean koji je pojeo Tarkovskog

Djeca mojih prijatelja ne mogu odlučiti
Na kojem fakultetu će samljeti svoje sretno vrijeme
Roditelji djece mojih prijatelja zrače dobrotom
Umiru od radijacije kojom oživljavaju
Djecu ozračenu informacijama

Djeci svojih prijatelja govorim da budu sretna:
Prelomite institucije preko koljena kao lješnjake
Živite izgrebani od vatre koja se smije
Kada uđe u vašu kuću

Mirna akademija je izmišljotina

Jaguari su lijepi jer su odrasli opasni
I sami

Neka psiha bude vaše krzno
Neka uzorak bude nerazumljiv
Liječnicima

Hodajte kao prijetnja gradovima
Uživajte u katastrofama

Vi ste djeca mojih prijatelja
Vi ste nove životinje
Budite tanki kao Whitmanove vlati
Plešite u oluji karijera
Ne radite za nikoga
Tražite saveznike

Ni Nietzsche nije mogao
Izdržati samoću

A dok ih tražite
Pod reflektorom ljubavi
Budite idealno sami

Samo usamljen čovjek
Može naći prijatelje

***

TRAMVAJSKI OTOK

Najmirniji sam pred bijelim ekranom
Kada kucne ponoć i imam dobar zvučnik
Vino iz crvene zemlje
I nizozemski duhan za motanje
A u dnevnoj mreži se još koprca nekoliko
Dojmova

Na primjer, onaj osjećaj dok sam se vraćao
Kući Martićevom preko mjesta za dojenje
A svijet je postao dobro ugođen organizam

Ništa što sam vidio nije bilo suvišno
Svatko se borio za nešto važno
Svuda topli ratovi, slavlje i satovi
Pomaknuti naprijed

Ili jutarnji ulazak među kvaternikove jabuke

Rasta je svirao hang pored Dinare
Pogrbljena baka nudila je ljubičice svima
Kao bogovima, a Englezi
U smeđim vunenim kapama
Pili su pivo ispred Big Mame
I pričali o prethodnoj noći
Kao da nije završila

Klarinet i gitara osvojili su tramvajski otok
Ubacio sam im srebro u sarkofag
Pa čitao nazive drveća u Maksimiru

Dok hodam po takvom jezeru
Ne pada mi na pamet
Raskrinkavati nedorasle ili
Razbijati nečije iluzije

Rušiti ravnotežu čudnog tijela
Koje se kreće kroz vrijeme
Pomoću ljubavi i zablude
Koja donosi plodove i
Na moj stol

Tada želim pisati samo o onome
Što sam vidio
Piti vino iz ognjene zemlje
I pisati

***

ANTEJ JELENIĆ rođen je 1983. u Splitu gdje završava opću gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Poeziju i kratke priče do sada je objavljivao u različitim književnim i kulturnim časopisima poput Zareza, Vijenca, Knjigomata, Split Mind-a, časopisa Re te zbornicima “Reč u prostoru” i “Bez vrata bez kucanja”.
Autor je zbirke poezije “Stalak za svijet” (Sandorf, 6/2020.).

na slici: Antej Jelenić (u sredini) na poetskom performansu “Reci mi riječ i napisat ću ti pjesmu” Matka Abramića, Split, ljeto 2021.

DVIJE PJESME MARTE DŽAJE

NOĆU IZ MENE IZRASTAJU DJECA

odrastamo
moje prijateljice odrastaju
iz njih izrastaju novi ljudi

moje prijateljice se zaobljuju
dobivaju trudničke knjižice
prestaju pušiti i piti
njihovi ih muževi drže za ruke
i oko stomaka

s novim mislima u glavama
s drugim srcima u sebi
one mijenjaju navike
imaju nove strahove
i nove aplikacije
kupuju krevetiće i ormare

život je stigao
valja ga raspakirati

moje prijateljice rađaju
male zbunjene glave
izgužvanih obraščića
iz njihovih utroba izrastaju
sićušni dlanovi
mekani nosići
novi svemiri
one ih izmorene dočekuju
u zagrljaj
nadijevaju im imena
hrane ih svojim mlijekom
one više ne spavaju
one zarastaju
moje prijateljice
odrastaju

ja spavam dobro
oko sedam sati svake noći
spavam dobro i
sanjam svoje sinove
i kćeri
sanjam ih sićušne u stomaku
sanjam njihove krupne oči i sitne uši
sanjam ih lijepe u šetnji
te bebe leže sa mnom na krevetu
one jedu moje mlijeko
gledaju me u oči

promatram sićušne usne
oko svoje bradavice
to je moja kći
držim neke malene prste u ruci
to je moj sin

moja djeca postoje samo u snovima
noću, dok svi spavaju
ja im nadijevam imena
laku noć, arsene, tiho pjevušim
dobro jutro, mašo, blago dočekujem
jedi, jakove, da budeš jak
nu na ni na, spavaj emina

uspavljujem ih tako maglovite,
svoje daleke kćeri
nečujne sinove
svoju djecu s one strane svemira

spavajte mili
ostavljam ih u svijetu od plahti i zvijezda
snene i nepostojeće
djeco moja
ovdje vas ništa dobro ne čeka

***

USPAVANKA

cijelog sam djetinjstva
smišljala uspavanke
iskradala bih se noću
skrivala na uglu ulice
nakupljala sam mrak u uškama
tišinu pod kapcima
nosila sam taj mir kao amajliju
ili bodež
važno da štiti

cijelog sam djetinjstva
smišljala uspavanke
ljuljuškala sam svog oca
u naručju
njihala sam njegove šake
u malenim dlanovima
nu na, ni na, spavaj tata
dodirivala sam nježno
njegove kapke jagodicama

kada je držao pištolj,
držala sam njegove podlaktice
pusti tata, umiri se
kada je povlačio okidač,
povlačila sam njegove nogavice
umiri se tata, pusti
kada je pohmanitalo pritiskao gas stopalima
hvatala sam njegova tvrda koljena
nemoj tata, gdje ti je kočnica
kada je probijao prozore svojim glasom,
ispreplitala sam sitne prste
s njegovim glasnicama,
primala ih kao uzde konja
ššš tata, ššš
kad su mu oči buktile,
gasila sam ih polagano,
zažmiri tata, straše me tvoje oči
vidi, i ja žmirim

vatra je polako prelazila u mene
kada su mu dlanovi letjeli dnevnom sobom,
odzvanjali na stolu, na tanjuru, na obrazima,
ja sam ih lovila kao leptire u mrežu,
htjela sam ih skupiti sve sve sve
i pustiti da odlete

kada bi se tata pretvorio u potres,
zagrljajem sam grabila tektonske ploče,
disala sam što sporije,
ne bi li se ploče za trenutak samnom umirile,

cijelog sam djetinjstva
smišljala uspavanke za glasnog diva
voljela sam ga najviše dok je spavao
na njegovom je uzglavlju uspavan hrkanjem
opušteno spavao i moj strah
na mjestu odmor
mišići voljno
zidovi topliji
podovi mekši

cijelog sam djetinjstva
sanjala mir

***

Zovem se MARTA DŽAJA, imam 26 godina. Studirala sam u Zadru, Brnu i Moskvi i postala magistra ruskog jezika i književnosti i sociologije. Radila sam kao nastavnica ruskog, sociologije, voditeljica kreativnih radionica, konobarica, prodavačica, pizza majstorica, itd. U svom novootvorenom obrtu za poučavanje nastojim kvalitetno i kreativno poučavati ruski jezik. Volontirala sam i trenutno volontiram u raznim udrugama (Udruga mladih u Đakovu, Književna udruga Ludens u Zadru, Udruga za promicanje urbane kulture u Đakovu, Zasadi stablo, ne budi panj!). Izrazito volim postojati, neozbiljno shvaćati konvencije, čitati, pisati, glumiti, saditi i jesti biljke, piti i plesati, raditi na zemlji, promatrati mjesec i beskrajno dugo šetati šumom. Trenutno podjednako želim pripremiti rukopis za zbirku poezije, kupiti samohodnu kosilicu i jedno cijelo jutro prodisati uz ocean. Moju poeziju zasad možete pronaći u časopisima Zadarska Smotra, Nova Istra, Poezija, na internetskim portalima Strane i Čovjek-časopis te u zborniku Tragovi u snijegu: Sjeme za budućnost.

DVIJE PJESME MARICE FERHATBEGOVIĆ

ONA SE MENI NIKAD NEĆE UDATI

gledam maminu maramu
kojom je svezala glavu
u našoj ulici
ta marama je nasljeđe
koje su žene predavale jedna drugoj
isti život ista marama
i tako sve u krug
njihovo nebo je davno
gurnuto niz oblake
12 mi je godina
šporet je na verandi da se
kuća ne bi prljala
a i vruće je
mozak mi čudno funkcioniše
sve se kreće prema odlasku
dječijim rukama pokušavam
kidati vrijeme
gledam mamu da bih slike povezala
oči joj sitne se i ne vide
u pola kafe ustaje
odvaja pečenu ribu koja se
zalijepila za foliju
nervira se i preklinje što je
žensko rodila
ponavlja u sebi i maše glavom
nikad ja nju neću udati
nikad
neće ona biti ko ona Janica
pamtila je sve ženske likove iz
filmova
drobi prste u ribljem ulju
smrad truje ulicu
ne obazire se na to
jer ionako je ulica za nju
uvijek bila smrdljiva

***

SKORO NEPRIMIJETNO

vrućina silazi u grad
ljuljaju se stopala na
vrelom asfaltu
avgust je
ni vrijeme više ne diše zbog kontejnera
s lakokvarljivim otpadom
imaš pauzu
ima vremena da odeš
između zvuka i tame
okreće se vjetar za fluoroscentnim
djevojkama koje piju vodu
s hlorofilom
lijek je to protiv starenja
zacjeljuje bore
i rane
15 kapi svako jutro i smiješ se glasno
čitav dan
prolaze tako kraj tebe
kao da te nema
prosjak rastjeruje djecu koja mu
dobacuju pogrdne riječi
vrijeme je samo prostor koji se
mjeri koracima i miriš se s tim
spreman si da odeš
vjerovatno zauvijek
još jedna djevojka u crnoj
somotnoj haljini prelazi ulicu
oči joj crne barokne se osvrću
za tobom 
ne zaustavljaš se ni da je
pozdraviš iako je punokrvna
onako baš po tvom ukusu
znaš to je varka u romantičnoj noći
jer tako su i drugi istrijebljeni
skoro neprimijetno
sa ovih prostora

MARICA FERHATBEGOVIĆ (1959, Živinice, BiH)

ČETIRI PJESME LARE MITRAKOVIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “ZNAM JEDNOG DEČKA KOJI TRČI”

ZNAM JEDNOG DEČKA KOJI TRČI

znam jednog dečka koji trči
na najviše katove nebodera
uvijek je za dva kata brži
za četiri metra bliži
završetku trke, cilju
posljednje stepenice, čaši vode
i namještenom krevetu
kad me pokuša dostići
pošaljem mu svoje rečenice
kad vidim da me stiže
pošaljem mu svoje šutnje
onda sam viša od oblaka
ne može mi dotaknuti stopala
ne može mi uloviti ritam
zaključivanja i zaključavanja vrata
kao da ulazim sakriti tajnu
veću od sebe i njegovih nebodera:
svaki dan izmislim novu priču za tebe
svaki dan imamo novi kraj na 26. katu
više se ne bojim visine
što ćeš kad ne budeš mogao trčati
što ću kad više ne budeš mogao trčati
prerast će me oblaci, prerast će me zgrade

imam jednog dečka koji trči
brži je, brži je od mene

***

INAČE?

imam novu tetovažu
predispoziciju za različite bolesti
još četrdeset godina života
imam neke pjesme u ormaru
po novom celulit na ramenu
imam tebe u glavi
tebe u glavi tebe u glavi
imam jeku koju nosim u džepu
jednu plejlistu i jedan potok
dvije rukopisne zbirke u glavi
imam strah od života
koji je zapravo strah od smrti
imam želju da ti ugrizem bradavicu
imam snove u činovima
svi nose bijelo i žive u planinama
ponekad su crno-bijeli i ne znaju mi ime
imam sklonost opijatima
ormar pun šljokica i papira za crtanje
egzistencijalnu krizu i potrebu da vičem
na ljude u redovima, imam želju
nazvati poklopiti nazvati poklopiti slušalicu
naručiti pizzu, naučiti ljude
kako da mi izgovore ime, kad se treba odmaknuti
imam krckavi kuk i koljeno, bolni vrat i rame
imam kihanje na proljeće, ljutnju na ljude
koji govore: tako ti je to u životu
imam tri izgovorena volim te
imam selektivnu amneziju i neke nove pjesme
ali to sam već rekla
imam onaj veliki strah da ću se probuditi
i više neće biti ničega što volim
čak ni dobrog soundtracka za kraj

***

PJESMA O TOME KAKO TE NEĆU NAZVATI ILI
SVI SMO MI MALO TUŽNI I MALO SAMI

želim te nazvati samo da ti ništa ne kažem
da onda dođeš i legneš pored mene
možeš pustiti film ili seriju
danas ne odgovaram na pitanja
danas spuštam rolete, navlačim zavjese
naređujem ti da skineš majicu
budeš toplina, budeš tekst
i baš me briga što ne znaš na kojoj strani
usana imam madež i što me se ne sjetiš
skoro nikad osim kad si previše sam
danas želim da budeš netko drugi
da budeš svi da budeš nitko
da izgovaraš rečenice o ljudima u avionima
koji lete iznad nas i smiješni su
samo me nemoj ništa pitati jer se bojim
i ne želim ti reći što osjećam noću
i ujutro prije nego ustanem iz kreveta
ne želim ti govoriti o strahu
koji me tjera na brda i deficitu suza
radije ću ti ispričati loš vic
večeras budi par ruku, budi vrući trup
budi glava koja odobrava svaku moju riječ
savršeno podupire svaki nagib mog tijela
budi ono što sanjam u 4 ujutro
bezglavi tenisač u uparenom bijelom dresu
koji me uporno doziva preko terena
da mi kaže: uskoro će početi kiša

***

IPAK IMAM 4 ŽULJA I PRAZNU BATERIJU MOBITELA

a vidim nas kako ganjamo djecu na otoku
imaš dovoljno sijedih da mi stanu u šaku
imaš ruku preko mojih ramena
imaš riječi koje govore vjetar kroz čemprese
tjeraju gusjenice i možemo hodati
bez straha od nebodera
nemam više žuljeve na stopalima
ne bole me leđa i govorim hrabro
poput rakova na stijenama
naša djeca imaju kamene ruke
nježnije od oblaka
saginješ se da im objasniš smjer vjetra
kako je svejedno hoće li brod isploviti
jer ostajemo ovdje čekati najduže zalaske
ostajemo ovdje jer smo dočekali sebe
i svejedno je ako padneš
uvijek se dočekaš na mekano ć
magični zvuk u obliku prstena

***

LARA MITRAKOVIĆ osnovnu školu i gimnaziju završila je na otoku Visu. Diplomirala je kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njena je poezija objavljena u više časopisa, zbornika i na portalima. Godine 2016. pobijedila je na natječaju za hrvatsku književnu nagradu Grada Karlovca Zdravko Pucak rukopisom “Brojanje pogrešaka”. Članica je Književne grupe 90+. Do sada je objavila knjige “Brojanje pogrešaka”, 2016., “Dva puta za jug”, Fraktura, 2019 te zajedno s drugim članovima Književne grupe 90+ “Netko podvikne, djeca odrastu”.

NOVA POEZIJA MILICE MILOSAVLJEVIĆ

POVRATAK NA SELO

Jedna mamina prijateljica iz studentskih dana
je mojim roditeljima za njihovu svadbu
poklonila sliku Povratak na selo.
Ima logike, mladencima treba pokloniti
nešto što vuče na smiraj.
Život koji je pred njima donosi toliko puno izazova
da im zid sa ovakvom pozadinom
u jednom trenutku može doći kao zrno spasa.
Udahni me, kaže selo
i oseti neispijene sokove svojih korena.
Nećemo ti nikad dati da nas napustiš –
moglo se čuti sa te slike da je imala zvuk.
Verujem da je ta slika mogla izazvati
samo pobednički osmeh kod onih, koji su
poput mojih roditelja, svoja sela nadrasli
i videli ga samo kao egzotični motiv koji se
javlja kod ljudi koji su ceo život proveli u velegradu.
Dok nisam odrasla
ta slika je bila kao i svaka druga slika u kući,
isto što i čamac na obali
naslikan amaterskom rukom jedne naše rođake
ili vaza sa pognutim cvećem koje je
i pored toga zračilo nekim prkosom.
Nikada ozbiljno nismo shvatali tu sliku,
potcenjivali smo je,
a svoju samouverenost oštrili.
Sve dok se jednog dana svi nismo vratili na selo.
Ali, ne da bismo meditirali ili uzgajali povrće.
Ne da bismo hranili koze i preprodavali kozje mleko
bolesnima od raka.
Naš povratak je bio naš blagoslov
da još jednom odigramo noćni ples
sa našim mrtvim precima
i tako iskupimo ovu ludu hrabrost
da bez ičega krenemo dalje.

***

O SMRTI

U našoj kući nikad se nije pričalo o smrti.
Verovali smo u to da nikad nismo umirali
i da nikad nećemo ni umreti.
Tetke i njihovi muževi na slavama su pričali
o grobnim mestima.
Ko je koliko dao.
Da li je sivi ili crni mermer.
Ljudi su se toliko uživljavali u svoju smrt,
onako kao što se nikada neće uživljavati u svoj život.
Oni su pričali o smrti.
Mi smo im parirali svojim životnim iskustvima.
Oni su jeli i pili kao da im je poslednje
jer se može desiti da sutra ničeg više od ovog ne bude,
a ni u čemu se ne treba naći zatečen.
Mi smo jeli i pili i govorili:
mislićemo o smrti kad umremo.

***

O JEDNOM USHIĆENJU

Sasvim sam sigurna
da više nikad neću upoznati osobu
koja se sa takvim ushićenjem
odnosila prema najobičnijim stvarima
kao što je to činio moj otac.
Okopavajući cveće ili praveći salatu
doživljavao bi epifaniju.
Čitajući pesmu Česlava Miloša
padao bi u trans.
Ja sam bila toliko umorna od poezije
i od svega što ona sa sobom nosi
da sam htela da mu pričam o tome
da je bezuslovna ljubav prema poeziji
čist anahronizam.
Ali me je postepeno uvlačio u svoj vrtlog,
da mi je na trenutke bilo jasno
zašto idući bilo kojim putem nisam mogla izbeći poeziju.
On mi je dao svetlost,
a ja sad mogu da oblikujem tamu onako kako god želim.

***

MILICA MILOSAVLJEVIĆ (Čačak, 1991). Pesme su joj objavljene u časopisu za po–etička istraživanja i djelovanja –„(sic!)“, „Кnjiževnom magazinu“, „Beogradskom književnom časopisu“, „Sent–u“, „Libeli“, „Ars–u“, u časopisu za književnost „Čovjek-časopis”, kao i na portalima za književnost i kulturu „Astronaut“, „Strane“, „Porkulum“, „booke.hr“. Godine 2014. osvojila je nagradu biblioteke „Milutin Bojić“ i tim putem objavila zbirku poezije pod naslovom „Tamne intimnosti“. Iste godine bila je pobednica na festivalu mladih pesnika „Dani poezije“ u Zaječaru, u čijoj ediciji joj je izašla zbirka „U zoni umereno–kontinentalnih strahova“. 2019. osvojila je drugo mesto na Ratkovićevim večerima poezije za mlade pjesnike. Na konkursu „Vreme (bez) utopije. Mreža mladih pisaca” (2019) izabrana je da bude deo dvojezičke antologije mladih pisaca iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Nemačke, Rusije i Srbije. Poezija joj je prevedena na nemački, engleski, španski, rumunski i makedonski jezik. Studirala je na Кatedri za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu. Pored poezije, piše prozu i književne prikaze.

fotografija autorice: Radmila Vankoska