Category: poezija

POEMA SARE STANOJEVIĆ IZ ZBIRKE “NEKOLIKO OGROMNIH TOPLINA”, Radio Beograd 2, 2020.

poezija

PODSETNIK

posle kraja sveta se krijem
iza vrata otvorenog ormana
jer vrata moje sobe nemaju ključ
i slažem stvari

sve od čega danas odustanem
nečije su nove pege od sunca

oproštajno pismo:
ako više nikad
ne budem raspoložena

to nije kolačić to je čajni svet
i umačem ga u nešto tešeće
(svi će se udaviti)

sebe čuvam
kao malo vode na dlanu
proključale

svako čelo ponosno na mene
prostrla bih među zavese na vetru
i šarene štipaljke
da se tamo razdani

zraci zvezda su surle slonova
koji bi se tamo dočekali
kad bi se zemlja stresla
ako u nju čuknem glavom

smirila sam strasti
i više ih ne prepoznajem

zbunjena posle dremke
dok ne osetim nervozu
što su mi misli prazne
čekam da se sve što znam
ponovo na mene sruši
da se smirim

ljudi koji su mi dragi
nekad izgledaju kao neko
koga ne bih zamolila
da me počeše ispod lopatice

jednom se oslonim
i posle mi zauvek fali nešto
pod obrazom i nadlakticama

volela bih da mi ramena ne štrče
iz buradi koja nisu videla grožđe
da ne mrzim ljude kojima suze oči

da im ne pridržavam desni
da ne iskrvare
rukama kao da držim trešnje

nepristojno je pred trešnjama zreti unazad

volela bih da sam iskrena
da su mi misli više kao deca
a manje kao mahovina

srešćeš me
kada se budem osećala kao istina
a ja ću te tešiti
da sam te lagala

fakultet, laž:
ništa pitkije mi se nije
nikad slilo
niz grudi

može pesak i da se jede
ako se daviš

ja nisam saksija ja sam čovek
sama ću se sastavljati rastavljati
birati svoje cveće stati na sunce
i padati s terase kad ja hoću

odustanem na trenutak
da predahnem
a trenutak se oduži
i ja ne znam da se vratim

osećam se kao ahilova peta
ali ona druga
na koju niko ne pomisli

jednostavna
kao puna linija
prazna

ja se ne kajem
ali neke je reči trebalo zazidati

sve što mogu da uradim je
da mi prsti uvek gledaju na dole
da mi se na rukama nikad ne zadrži
ništa oštro

svet je ipak fer
neće se ponašati kao da je bitno
što mene nešto žalosti

svet je samo svet
na površini i tamo dublje
gde mislim da stižem
ako zaplačem zbog posečene šume

zbog grane na šljivi koja se slomila
jer se najviše plavila
i nije znala da je sve što je dala
jače od nje

zbog beskućništva
sećanja koje se lepi baš za moje nepce
kao daljina knjige koju čitam
ali nije moja

da li je to vera
ako u praznoj sobi
u mrklom mraku
kada zaplačem pokrijem rukama lice

bila bih loš kustos
jer bih svuda plakala

performans:
suze padaju na dole i malo ulevo
po kinoi sa ajvarom i slaninom

umetnica, zvuči kao nešto što umetneš
u kosu da ne upada u oči

umetnik, zvuči kao nešto što umetneš
pod sto da se ne klati

verujem da se umetnost loših ljudi
prikrada istini svakog od nas
kao životinja koja ne prilazi
dok si živ

nekad mislim da sve mogu da razumem

to je svet
u kom su moje okolnosti blage
a tuđe sam zaboravila

svet sa visinama od betona
koje imaju čudnu naviku
da budu sive
da ih ne sanjam nikad

kako li se osećaju gradovi
u kojima se niko ne pronalazi

kada srcu odseku rep
njemu izraste novi grad

pogledati železničkoj stanici u oči
reći joj da je
samo građevina
i da je sve umislila

prođeš
i nisam ti važna
kao kraju aprila

nema mesta za ono što bih rekla
a gore bi bilo da ima
da negde stane i bude
a toliko sam želela da ide
da ga nema

to što iz crkvi
neprikosnovenih prijateljstava
izlazim nepričešćena
ne znači da ću ikad prestati
da ih gradim

rana se uzdizala
kao katedrala

kada ti čine nažao
ne govore više maternjim jezikom

ne oprostiti
iliti po ogledalima se nagledati
svojih leđa

nepravda služi da se njom okitiš
i prestaneš da se pitaš
ko ti skraćuje nokte do u lakat

jedna mala nevažna
načeta, unapred zaboravljena
koja nikad nije i neće
pomerati planine
pravda
mora biti zadovoljena

tom se ratu uvek vraćam
kao jastuku
kao otvorenoj kapiji
kao bioskopu

pravim uglovima
čini mi se da bih mogla da se udavim
samo da se ukrste
negde tamo

sve je toliko lično
da moje glave niču na drveću
umesto kruški

ljudi što zamišljaju druge ljude
ljudi sa kojima niko nije hteo da se igra
dva poštena čoveka
pa se igraju sami

ako ne može da se poludi nežno
onda to i nije za mene

pristala bih da budem zrno graška
kad bi to zrno bilo spokojno

šta mi je uzeto ne znam
moglo bi da odzvanja sirenom tramvaja
kojim dugo idem kući
svet koji vidim
ne sklanja se sa šine

svako sećanje nestaje kao glad
kad se najede vremena

moji vidici
razneseni
po zemlji po kojoj ne gazi

prošlost zamara zadržavanje
zarad moje sentimentalnosti
i nevečnog života
ali ne i to da srdačno visi u ormanu
da je obučem

odavno nisam obukla
ništa što se diže na vetru sem
podlaktica

ogrneš se čovekom
iako si toplija

upetljanom mora biti toplo

išla bih bosa ali imam mamu

majka često želi da me spakuje po kutijama
dok u sobi ne ostane ništa
što bi ukazivalo na karakter
koji stvari ostavlja van kutija
lepe su
na nekima ima cveća

otisnuti se
ali da me majka još uvek vidi

udarila sam ramenom o vrata
a videla sam vrata
i znala sam gde mi je rame
i opet sam udarila ramenom o vrata

vraćam se na pravi put
kao potkovica

umivam životinja lica
suvim rukama

bivam naivna među svojim cvećem
za to živim

pravda za mene
to mi piše kad zažmurim

***

SARA STANOJEVIĆ rođena je 1994. godine u Beogradu. Diplomirala je na Stomatološkom fakultetu u Beogradu. Dobitnica je Nagrade Timočka lira za 2019. godinu koju dodeljuju Radio Beograd 2 i Festival kulture mladih Srbije u Knjaževcu. Zahvaljujući tome objavljuje svoju prvu zbirku pesama “Nekoliko ogromnih toplina”.

NAGRADA “RISTO RATKOVIĆ” ZA NAJBOLJU KNJIGU PJESAMA 2021: ZBIRKA NEDŽADA IBRAHIMOVIĆA “OBITELJSKE I DRUGE STRAŠNE PJESME”, Planjax komerc, 2021.

poezija

PRAZNINE

1

Niko više ne kupuje knjige. Želja i ja ispred knjižare
potežemo rakiju iz čokanjčića. Iako zgodna konobarica
i po hladnoći preko trga pređe u miniću, kod nje više
ne naručujemo. Kreten od gazde je nekako zaključio
da mu je posao krenuo i podigao cijene. U papagajski
žutom kaputu i s očima bez nade u perimetar ulazi
crnomanjast migrant i zaobilazi nas. Pas lutalica je
njuškao pred vratima kafane – ništa ne zna o napuhavanju
cijena. Sa studenim vjetrom od jezera javi se sjećanje na
sina.

Bela mi je skotna, kaže Želja, poteže, i topće nogama
u mjestu. To mi je oko stotinu maraka po štenetu. Posvađali
smo se i ja sam ga, onako očinski, odalamio – i to je
bilo to – prije šest godina! Sedam!?

Lutalica sad zapišava džamijski zid i loza se izvija ka
zrnu graška. Poznanik, rudar, rekao mi je da zbog
crpljenja slane vode cio grad lebdi nad prazninom.
Sutra će biti toplije, velim, pogledam u prazninu i krenem.

2

Nakon nepoznatih strepnji i čudnih strahova, poslije
priprema i skica, svakonoćnih razmišljanja,
potkradanja poznatih karaktera i ličnosti koje si sretao,
konačno odlučuješ, i kao vrijedan i organiziran
tat, ustaješ u pola šest ujutro, kuhaš čaj i jedeš
svoju corny čokoladu. Eto, konačno si pred tom
iskričavom prazninom i tipkaš, zapisuješ
i brišeš zapisano. Ispod prozora žuri pospani
prekarijat (ti za hljeb zarađuješ popodne), zavijaju
sirene policijskih egzibicionista, vrište alarmi hitne
pomoći i zaljubljeni školarci tipkaju poruke na kiši.
Ti brišeš riječi i znakove, kratiš rečenične nizove,
oblikuješ pasuse. I tako svaki božiji dan, godinama
neprestano – sve dok ne bude gotovo.
Nakon svega, završavaš i zbacuješ taj teret s duše.
Poslije, sve je isto. Ništa nema smisla i ništa ga ni
imalo nije.

A onda u ćošku iznad pisaćeg stola ugledaš paukovu
mrežu, veliku i prostranu. Na vrijeme si je ugledao,
jer skoro da je do tebe sišla. Pauci noću traže vodu
i uvlače se u nos i usta, najviše u djetinjstvu, kada se
najčvršće spava. Odjednom shvatiš da su te formirale
stotine i stotine grama sirove paučevine i da ništa
drugo i nisi mogao raditi, nego po tom unutarnjem
moranju plesti iz sopstvenog tijela. Sve što ti je za to
trebalo, bila je praznina.
I sad čekaš.

Samo glad ima smisla.

3

Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! (Mt 7,7-8)

Otoplilo je. Kratkim ulicama između natiskanih
udžerica mirisi vode, blata i mokrih iva. Želja je
prodao dva šteneta, a ja sam sinu poslao drugo
pismo. Prvo možda nije vidio, možda ga nije
razumio, a možda ga je i povrijedilo?

Možda sam od njega tražio previše, moguće je i da
je pomislio da mu se s visine obraćam. Više mi ne
vjeruje?! Ovo sam zato natrpao lijepim stilskim
figurama, uvezao blagim glagolima, i ništa nisam
tražio. Sad svaki dan provjeravam svoj drugi profil.
(Na onom pravom me blokirao.)

Ali, kad bi i on imao drugi profil, novo ime, nas dva
bismo onda kao dva puža golaća mogli pružiti
rogove jedan ka drugome i povijest početi ispočetka.
Samo obostrana laž bi nas mogla spasiti.

Neko je reko ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete!, smije
se Želja.

Konobarica u miniću pored džamije pronosi dvije
čašice s rakijom.

***

NEDŽAD IBRAHIMOVIĆ završio je Pedagoški fakultet u Osijeku i televizijske studije na Media-akademiji u Hilversumu (Nizozemska). Utemeljivač i glavni i odgovorni urednik časopisa za kritiku i umjetnost teorije Razlika/Difference (www.nedibrahimovic.com). Nagrađen prvom nagradom Fondacije za kinematografiju BiH za scenarij za igrani film ”Kuća na otoku”. Nagrađen nagradama Fondacije za izdavaštvo BiH za knjige pjesama ”Mala povijest smrti i pisanja” (2016) i ”Obiteljske i druge strašne pjesme“ (2020). Objavio romane ”Inkapsulirana tijela“ (Buybook Sarajevo 2014) i ”Kuća Teodore K” (Fraktura Zagreb 2019), knjigu putopisnih eseja ”O poeziji, pticama i drugim varkama – Američka predavanja” (Rabic Sarajevo 2011) i knjigu filmskih kritika i eseja o bosanskohercegovačkom filmu ”Bosanske filmske naracije, dokumenti o raspadu” (Bosanska riječ Tuzla 2012). Živi u Tuzli.

NOVA POEZIJA ALME GAČANIN

poezija

PUBERTET

kad sam bila djevojčica mrzila sam muškarce koji su mi mogli biti očevi
nisam ih mrzila sve naprotiv voljela sam pirsa brosnana i robinzona krusoa
u njihovom pogledu koji sam mogla da izmaštam
a imala sam i poster u svojoj sobi
nije bilo ničega što bi me posramilo
velika je odgovornost bila biti djevojčica
mama je često govorila kako je muškarcima sve lakše
zato sam se puno tukla s dječacima
nisam željela da im bude lakše
učiteljica me zvala razbojnicom
a ja sam crtala konje i geološke karte i baš me je boljela briga
ponekad je i tata nacrtao neku džamiju ili šumu ili nešto iz glave
mama nije tukla tatu, njemu je doista bilo lako
pisala je pismene sastave koje sam čitala pred razredom
naročito se sjećam jednog događaja vremenske nepogode – kiša i poplave
mama je često nosila roze šlafruk i pritom plišani
crne kose koju poznajem još s kutije na farbi
s cigarom i stavom ratnice
odgajala je brata i mene sama u braku
tata je mijenjao golfa za džetu i obrnuto
često bi kući donio štok ili lozu
uvijek je imao crne ruke i zvali su ga crni
moj tata je automehaničar
danas često obuče svoje radno odijelo kad treba nešto popraviti
mama mu uvijek kaže ŠTA ĆE TI TO ODIJELO
dugo sam nosila stvari koje nam je rodbina slala iz inostranstva
vječito mi je u svemu bilo zima
u školi smo dobivali pakete od djece iz njemačke
mali šampon, ružna narandžasta traka za kosu, fotografija djevojčice s aparatićem i naočalama kraj njenog vučka
namjeravala sam da joj pišem, mama je insistirala da joj pošaljem poklon, ali kako to obično biva imala sam prečeg dječijeg posla

lijepo se živjelo s malo para
a djeca nisu ni znala šta su pare
igračke se nisu morale kupovati
samo se trebalo odlučiti čega ćemo se igrati
često smo se igrali odraslih
mene su donijele rode
lagala sam da ne znam istinu
nisam voljela da pričam o stvarima za odrasle
bilo je puno lakše glumiti da ih radimo
igre su postale ozbiljne
odgovornost je navirala svakom godinom jače i strašnije
mama je plakala kad sam dobila prvu menstruaciju
nismo bile spremne
meni je najgore bilo razumjeti razliku između dnevnih i noćnih uložaka
kao i zašto je menstruacija toliko strašna

nosila sam malo tijelo kao veliki teret i oblačila ga u boje kakve sam mislila da meleci nose
zbog bolešljivosti mi često nije bilo dozvoljeno obući suknju
a kada bih ipak mogla
tada bi bio pravi bajram
suknja je mislila sam nešto najljepše na svijetu
a sve djevojčice žele da budu lijepe
sve djevojčice rade ono
mislila sam
a onda sam se krivila
ići ćeš u džehenem
koliko puta si to uradila
brojala sam i govorila samo ovaj put i nikad više

bilo me je stid pogleda muškaraca koji mi mogu biti očevi i očevima očevi
uvijek sam mislila oni me tako gledaju jer žele da mi naude
to sam mislila i za dječake u školi i svuda drugdje
oni svi žele da povrijede nas djevojčice
proći će nekoliko godina dok se to zaista ne desi
neke djevojčice nisu tako sretne
možda je i rat skrivio osjećanje koje je proizlazilo iz straha i strah koji je izazivao stid
znala sam šta su radili azri i njenoj djevojčici
znala sam šta očevi nacije mogu uraditi kćerkama drugih očeva
a onda
na raspustu između petog i šestog razreda sam pomislila da sam debela

tada

se

sve

promijenilo

***

SJELA SAM NA TEBE I NISAM MOGLA PRESTATI PRIČATI

uzeću tvoje ruke i isplesti pletenicu
kao da prvi put diram nečije tijelo zaljubiću se smrtno

vidiš onu planinu tamo tu je moj tetak imao pedeset borbi prsa u prsa
pitam ga gdje ste spavali
on kaže pod najlonima, razapinjali smo najlone umjesto šatora
zato mu je uvijek hladno čak i ljeti, kaže tetka
često pričamo o ratu kada idemo na selo
tu su ubili šestoricu ispred te kuće
nisu ispred te već ispred one male pored

ti si tako lijep, a o tome ne znaš ništa
ne mogu te prestati gledati

sada drveće buja tamo gdje vojnici neće više nikada spavati
zemljište je kupio načelnik općine
novi su putevi i planine su betonske
i rijeke su u cijevima nečije

a kome pripadaš ti
ne pitam jer me gledaš kao da ću nestati

ako kažeš strah da li se sjetiš rata
tetak kaže da se tata uvijek smijao pod kišom metaka
vozio je bijelog kedija otpornog na gelere
možeš li zamisliti da si toliko sretan

sjela sam na tebe i nisam mogla prestati pričati
kao da si već sve čuo nema ničeg novog tu
istina je bejbe deja vu
samo ovaj osjećaj prsa u prsa
laž je najljepša

možeš li zamisliti da se ne bojiš metka, mene, sarajeva

***

ALMA GAČANIN (Sarajevo, 23.11.1988. u 05:05h) živi i radi kao umjetnica, bez obzira na posao koji obavlja u datom trenutku. Master u edukaciji likovnih umjetnosti je stekla na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu na Nastavničkom odsjeku. Bavi se crtežom, fotografijom, performansom i videom. Posebno je zanima tema rada i prekarnog rada, problemi nove radničke klase i radna prava, što iskazuje kroz djelovanje u vizuelnoj umjetnosti, ali i kroz bogato radno iskustvo. Finalistkinja je nagrade za najbolju/eg umjetnicu/ka u BiH, Zvono u 2016. Predstavljala je BiH na Bijenalu mladih Evrope i Mediterana, u Milanu 2015. Gošća prvog Međunarodnog Video Art Foruma u Dammamu, u Saudijskoj Arabiji, 2018. Feministkinja je u privatnom životu i u ulogama koje igra kao umjetnica-radnica. U protekle dvije godine radila je kao stjuardesa u Saudijskoj Arabiji, dotičući se direktno problema prekarijata i propitujući dobar život kroz nešto smatramo poslom iz snova. Piše poeziju, te je objavljivala pjesme u časopisima, zbornicima i na internet portalima u BiH i regionu.

književna pretpremijera: ZBIRKA PJESAMA VELIMIRA KNEŽEVIĆA “SLUŠNI APARAT”, Književna nagrada »Novica Tadić« 2021, Zavod za proučavanje kulturnog razvitka, Beograd, 9/2021; pet pjesama

poezija

OČEV SLUŠNI APARAT

Otac je, otprilike kada sam se ja rodio, postao nagluv.
Kasnije, bio je skoro sasvim gluv na jedno uvo
da bi u smrt otišao okomito glavom,
okružen potpunom tišinom, ali sa muzikom na prstima,
dok su njegove, sada već voštane, uši
podsećale na dve, uz glavu prislonjene, iskonske ribe
kojima je skliznuo u nemu dubinu.

Poslednjih godina on je bio gotovo gord na svoju gluvoću.
Delovalo je da je brižljivo neguje, kao poseban talenat
za filtriranje onoga što treba i što ne treba čuti.
Šalio se da on nije gluv nego da mi nerazgovetno govorimo,
a sa naročitim zadovoljstvom iz uha je vadio slušni aparat,
koji je i onako nerado i sa negodovanjem nosio,
pred televizorom i vestima koje su navirale kao bujica,
čupajući ga iz uha, ostareli baštovan
koji plevi korov iz svoje davno zasađene gradine.

Danas posmatram njegov slušni aparat
kojem sam godinama menjao bateriju,
stavljajući u njega, pod očevim nadzorom,
malu alkalnu tabletu za svetsku gluvoću.
Leži u metalnoj činiji ispod televizora,
ugašen i neosetljiv za sve haotične vesti
koje iznad njega tutnje.

Poslednja baterija koju sam u njega stavio,
pretpostavljam, izlila se i spekla, iscurila poput uha
u upali.
Svejedno, pružam ruku prema spravici koja sada izgleda
kao igračka, morski konjić, truba ili pužić
iz već tuđeg detinjstva
i, usred damara u sopstvenim ušima,
pomeram polugicu za paljenje sa off na on.

Ništa. Čovek i pred mašinom, kao i pred bićem,
oseti kada mu ne odgovori, slično izmaknutoj stolici.
Ipak duvam skupljenih usta, kao riba, u malu gumenu trubu
sličnu nekom rekvizitu, instrumentu
kakvog tragikomičnog orkestra iz nemih filmova.
Najednom, oštar i prodoran pisak. Aparat radi!
Ali smrt je mom ocu svakako vratila sluh
i otkada je otišao, čuje me i kada mu se obraćam šapatom.

***

HEROJSTVU TOLIKIH U DOMOVIMA GRADSKIM

Srdačan, iskren, napukao od vedrine – osmeh.
Pozdrav širok, rukom nevidljivu tablu
u vazduhu brišem. Glas stvarni, pogled pogledski –
herojstvu tolikih u domovima gradskim,
što su bez reči i tako solidno svikli,
da je to dostojno sivljenja,
na život u kome nema života,
na život u kome se događa i ne događa ništa.

Pristati tako snažno i sa tako upornom verom
na laž slavnog imenovanja!
Nikada ne biti pred dilemom –
da li su naše ruševine jalovih dana.
Ali njihov je osmeh kojim krštavaju to otkriće,
i taj osmeh ozbiljna voda, šaljivdžija vazduh
i prevrtljiva zemlja pozdraviće.

***

DVADESET OSMI NOVEMBAR

Spustili smo se meko kroz planinsku floru,
kao nož kroz tortu.
Za nekoliko minuta sa vrha planine,
od pojasa četinarskog, kroz bukvu i hrast, do jabuka
i približili moru.
Moja žena i ja,
slučajni kao trag u snežnoj pustinji,
poludivlja dva bivša anahoreta,
manita braća,
za godinu dana, jednu sezonu,
spustili smo se sa vrha života,
u život novi,
koji nam stostruko životom novim vraća.
Kao kristalni alkohol, kao gužva u prevozu,
kao anksioznost, kao najlepše golicanje
u kostima, plućima.
Skotrljali smo se sa vrha ne znam čega
do novog početka,
počupali kablove, betone, tamnice, lišće
i druge nežne žilice,
spustili smo se u predeo bez snega,
u stalno proleće,
u san naše Milice.

***

KOVITLACI OČIJU UPREDENI
U PRIZOR PRED KOJIM SE PROGOVARA

Ljudi koračaju
tvrđi od svojih imena,
što oko njih u vazduhu
vise, menjaju mesta i mrse se,
kao izlišni ukrasi.
Pojavi se senka, tanka kao nežan dodir,
a ipak oprlji druga lica.
Čeznem solidnost zanatlije.
Miris drveta, kamena i metala u obradi.
Miris ruku koje stvari spuštaju na svoje,
baš svoje mesto.
Dok te gledam, osećam ribe
u velikim zajedničkim pokretima
pod vodom, debelom i hranljivom
poput kože kitova.
Vode, kojoj su naftne mrlje
tek, tek, tek –
musavo lice deteta.
Ja se umnožavam gledajući te.
Primam poslušanje bezbrojnih navika
koje su tanki konac oko nogu.
Pratim svaki pokret, dete,
i sve me više ima.
Najednom, deluju plemenito
sve te horde Velimira.
Neki ustima lovi kišu,
što uvek zaobilazi oči,
a daje se tek toliko da utoli.
Neki je geografska karta
koja se tumači fonetikom.
Jedan je nemi rečnik.
Ima ih i koji su slikovnica.
Najviše me je sakriveno
u laticama visokog cveća
oko tvojih očiju.
Ima i onih što su u izbeglištvu
po pustinjama i nepoznatim gradovima,
gradovima koji znaju da su bili pustopoljine,
a pustopoljina je sve van tvojih dlanova
na kojima se odmaraju vode.
Moja preporođena kožo,
toliko si svoja da sam načisto –
uvek sam bezdomni falsifikat,
lažni dokument koji pečatiraš
jednim spuštanjem kapaka,
kad trepneš.
Mogu kroz zid tvoje sobe
da iscurim na drugu stranu,
da otkapam niz prozore i fasade
i da, kada od tvog buđenja svane,
isparim na listu sa prvim zrakom.

***

POŠAST STRPLJENJA

Zaluta li naše nestrpljenje
preko predgrađa u šumu,
drvo će jedno samo sebe
da isteše u gluvi instrument.
Ko poštuje vreme, obožava čekanje,
od njega se uz vazduh prijanja,
uz skelet prostora.
Na njemu nemarno vise dronjci
suvišne kore, kože, mesa.
Nevidljivi ofingeri plove,
love naša tela kao sudbine,
za dvokrilne ormane – gačce,
što u koloniji, ipak, samuju,
i blešte na šturoj krošnji
kao u mraku garderobera golotinja.
Zemlja pravi rupe u vodi,
reči svrdlaju u vazduhu
u koji upadaš glavom, nepodnošljiv.
Trava – moćna utešiteljka,
trava – pošast strpljenja,
razuzdana mirnoća na malim
komunalnim površinama
primorava me sijanjem da sednem,
da učim voleti čekanje.

***

VELIMIR KNEŽEVIĆ (1985) rođen je u Zemunu. Diplomirao je na grupi za srpski jezik i književnost sa opštom lingvistikom na Univerzitetu u Beogradu.
Objavio je dve zbirke pesama: „Mrazovnik“ (2008) i „Dunav stanica“ (2019).
Živi i radi u Zemunu.

TRI PJESME DRAGANE GRUJINOVIĆ

poezija

GODINA POSLIJE KOJE VIŠE NIŠTA NIJE ISTO                                 

Pregledala sam račune minule godine
naplatilа mi је duplo veću cijenu
za parnice na koži koja
više nije tako glatka
rekla mi je da zagrlim promjenu
i grlim vrijeme sastrugano sa starog prozora
preko kojeg smo se gledali
mada ni zagrljaji više nisu
zona sigurnosti generacijama
koje su krpile đačke knjižice
ponosom roditeljskog uzdaha
Oblijepila nam je i oči i uši depilacijskim voskom
na kvarno nam je depiliran
osjećaj za famozni dodir s bogom
da čula sistemski otrgnu svoje ruke od razuma
Neke računice su i potamnile
dobile novu nijansu ulaskom silnih nula
među naše vrijednovanje
a nule su grozdovi koji se beru u vrijeme suše
I kao sve prethodne kalkulacije
i naredne dvije sedmice biće ključne
za mjesta gdje bosonoge djevojčice puštaju balone
a nebo stoji nasmijano sa ekserom u ruci.

***

MONOHROMATSKI NAČIN GLEDANJA NA SVIJET   

Paravan na oblaku
nije bio njegovo odijelo
još kao dijete zamračila sam
lijevu stranu prozora zavjesom
i činilo se da sam mu obukla
strukirani sako
skrojen prema njegovim pantalonama
Tada su oblaci nosili novu kolekciju
neke monohromatske boje
u skladu sa paravanom prozora
kroz koji smo gledali svijet.

***

VALORIZACIJA POSTOJANJA

Danima kao što su ovi upisuju se neki novi poeni
u njih se sakrije sunce svaki put kad se nagleda
svih naših grozota
kad im se vratim
u mračnoj komori svoje svijesti razvijam
strahopoštovanje
prema tugama koje osjećam jače
Gomilu redova koje su pisale nečije istine
prisvajam kao da su moje davno rođene
u te korice zagledana
pustim armiju proljećnog cvijeća da
ocjenjuje moje postojanje
Stvarnost je kao i sve drugo podložna starenju
kažem sebi
i zato kad ne možeš da govoriš
tada treba da pišeš kako je
lako postojati kada ne znaš
datum svoje smrti
jer to je samo tamo neki dan
isti kao što je ovaj.

***

DRAGANA GRUJINOVIĆ rođena je 1983. godine u Banjaluci. Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, Odsjek studija za socijalni rad. Pod uticajem primarnog obrazovanja i radeći u oblasti socijalne zaštite, poezijom povezuje lična i profesionalna iskustva. Istražuje sebe i druge, pohađajući edukaciju iz Transakcione analize. Sarađivala je sa brojnim književnim časopisima, kao i portalima za književnost i kulturu.
Objavila je zbirku pjesama „Lutanje kroz Id“, Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske 2007. godine, kao i zbirku „Krug dekorisanog vremena“ koju je na konkursu podržalo Ministarstvo prosvjete i kulture RS i Udruženje književnika Spske, Podružnica Banja Luka 2017 godine. Poezija iz treće zbirke (koja je u pripremi) nalazi se pred vama!

TRI PJESME SANDRE CVITKOVIĆ

poezija

SUDBONOSNO ISKAKANJE IZ ŠINA

Prvo se slapovi isplaču u susret svjetskog dana taštine
i pete nedjelje sve pupa i zeleni
pete sam se nedjelje isplakala ponovno

plašim se da odvojeni ne znamo koliko sličnosti ima u cvatu i ženama
Ali se oslanjam na tvoje široke zjenice i krošnje ispred nas

a kad muškarci odlaze na put
mi ostajemo same
svaka od nas ima svoju ženu
i radio stanice ne govore dobro jutro Vietnamu

Udovi stabala ne podliježu ljudskoj starosti
Niti je Una slična ijednoj drugoj rijeci

ako se nekad pretvorimo u uredske zamorce
i prepustimo sve sljedećim naraštaja
i budemo ih hranili isključivo osjećajem krivice
sjeti se da postoje monasi koji znaju kad je vrijeme da se ode
i da mantil možeš okačiti i na strašilo u polju

***

NAVIKE KAO SASTAVNI DIO SLAVENSKIH OPORUKA

Voziš se u gradskom prijevozu mjesecima bez karte
Pišaš po sjedištu kod stražnjih vrata
Svake večeri dođeš na pola puta
Kad se sjetiš da nisi oprao sobu od sinoć

Moj Bože, čime sam ovo zaslužio
Zar ti nisam dovoljno puzao

Šta više hoćeš?
Dokle?
Dokle ćeš?

Sinoć sam mislio da je gotovo
Spotaknuo sam se o lavabo i krvav probudio u krilu svoje majke

Krv je kazala tako topla
Krv i njezine suze

Bilo je to prije nego je otišla
Pa sam ustao i našao drugu ženu
I treću

Sa četvrtom sam ostao
Ona mi je rodila djecu
Kunem se da sam ih volio sve troje
Ali nisam znao šta da radim s njima
Pa sam ih tukao
I krvi sam se plašio
Tukao sam ih još jače da prestane
Ali su postali sve glasniji pa su oni tukli mene
Postao sam sve manji i sve tiši

Moje majke nije bilo i više nitko nije vidio šta sve mogu

***

DNEVNI IZVJEŠTAJ ONESPOSOBLJENIH STROPOVA

Čoporativne malene žene izlaze
iz mene u sumrak
odlaze od mene na svojim materinjim jezicima
od starice do djevojčice
jedne uče da ne zaboravljaju
druge da se sjećaju
Stoje iznad mene na kuhinjskom stropu
Moje majke, moje bake
Govore da je strop nekad bio viši
Vlaga ga je krenula nagrizati kad sam se ja rodila
Zato strop i puca
Zbog mene i jest tako skučen
Njima je uvijek bio dobar
Dovoljno visok da izbjegnu tupe udarce
Dovoljno prostora za dojke u obliku tetrapaka
I još malo za večernje razgledanje stropa
Nije bilo pukotina,
A nije se imalo ni vremena tražiti pukotine
Kažu da otvorim prozore ako postane zagušljivo
i da pukotine nemaju samo stropovi

***

SANDRA CVITKOVIĆ rođena je u Doboju 1992. Magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Poezija joj je objavljena u Zbornicima Rukopis 39, REZ i Garavi sokak. Dobitnica je nagrade Zdravko Pucak za prvu zbirku pjesama Lucidni zapisi. Radnim danima boravi u Minhenu, vikendima gdje i kako stigne.

DALMACIJA U MOM OKU

poezija

Bio kod nas jedan mali iz Zadvarja
osjetljiv u pičku materinu
slušaj ovo

Doveli nam jednom četvoricu iz
Popova Polja rezervista nekakvih
Crnogoraca jedan bio onako
razvaljene ruke i trbuha njega smo
odmah stavili u Sedmicu urlao taj
cvilio zavijao danima

E taj iz Zadvarja nije mali to
više mogao slušat bio baš lijepo
u kurcu i šta stavio on Mišu
Kovača u kazetofon odvrnuo na
sav glas ono Dalmacija u mom oku
samo da ne čuje onoga jebenog
Crnogorca iz bloka C kako arlauče
i jauče trajalo to cijelo jutro
jebote zavija mali zavija Crnogorac
zavija Mišo Kovač

Došao onda Vjeko znaš Vjeku
vidi on mali sjedi na podu pokrio uši
cmizdri kaže mu mali koji ti je kurac
a mali govori ne mogu više Vjeko
ne mogu ja to slušat cvili čovjek
cijelu noć cijelo jutro umire jebote
uradi nešto učini da prestane
ne mogu više a Vjeko
slušaj ovo
izvadio on škorpiona i pružio ga
malome kaže hoćeš ti a mali gleda
užasnut ne mogu ja to Vjeko
ne mogu ja to slušat
a kamoli pucat
e jesi kaže Vjeko pičkica
što si osjetljiv tako jebo ga ti
pa repetirao nanišanio
i bum
razjebo onaj kazetofon u sto
milijardi tisuća komada.

BORIS DEŽULOVIĆ (Split, 1964.), iz zbirke “PJESME IZ LORE”, Durieux, 2005.

NOVE PJESME MARIJE STOJANOVIĆ

poezija

LOŠ TURISTA

Iako ne baš na zabavama
Po krovovima u Taksimu,
S onim dobrim turistom sa Bosfor-broda
Ipak sam se opet srela već sutradan, jer se zna red,
U Topkapi turističkom haremu,
Na balkonu s koga sultan gleda
Gospoje pri kupanju.

Ali ti, loš turisto, sa tobom
Opet sam se srela
Nikad, znam po tome

Koliko su tek ti susreti bistri, jarki kao
Tečni metal, zaoštreni
Ko kristalisane korice još fizičkog izdanja
Lounli pleneta

***

TA I TA

Meni je to skoro dosta: Majstor,
Videvši nas s vrha stepeništa,
Mislio je da sam tvoja žena i nikom od nas to nije
Bilo naročito vredno pažnje, učtivo
Odmahnusmo, ma ja sam
Tek obična ta i ta.

Ali znamo
Majstor gleda
Nekim specijalnim vidom.

***

ISPRAVNE I BEZAZLENE

Ispod kiše padalica, dok te hrabrim
Da zamišljaš želje i ti, nevidljiv od tmine, blizu,                       
Naslutim da možda treba
Saznati šta tačno želiš
Kad već ionako vidiš više
Ko da gledaš drugo nebo.

Nije dozvoljeno da se pita, ostaje mi
Samo da se nadam da baš ne bi 
Da odletim sa planine, mada niske,
Da se polomim, da budem
Slučaj za urgentni da ne

Želiš da me spejs hardver u koji zurim
Smišljajući iz sve snage
Direktno u glavu pukne pre nego što pouzdano
Ispravne i bezazlene
Moje želje stignu da se ostvare.

***

MARIJA STOJANOVIĆ je dramaturškinja, pesnikinja, prevoditeljka, scenaristkinja iz Beograda. Diplomirala je na katedri za dramaturgiju Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, objavila knjige pesama ‘Drugi grad’ (Centar za stvaralaštvo mladih, 2004),’ Ja da nisam ja’ (LOM, 2009) i ‘Metafizički rajsferšlus’ (Književna radionica Rašić, 2019). Prevodi s engleskog i srpskog jezika.

TRI PJESME AZEMINE KREHIĆ

poezija

U TVOM VRTU

Ti možda i ne slutiš,
dok brda spavaju
pod zvijezdama,
da ja šetam tvojim
modrim vrtom tragajući
za davnom blizinom.

Gledam u prozore
neosvijetljene,
iza njih su tvoje oči
u svome drijemežu.

Iziđi
iz svoje muške jazbine!

Pa da poput bilja polegnemo tlima
i ne govorimo ništa!

Izranjavaj zrak oštricama
svojih očnjaka i prstiju!

Pa neka do zore
iz ove krvi s usana
nanovo poniknu
moja i tvoja samoća.

***

NA OBALI BREGAVE

Ti i ja,
Stojimo razdvojeni na sred ovog
lakomog i bešćutnog svijeta.

Naši su pogledi mostovi
kojima se po tisuću puta poljubimo.

A voda koja teče među nama
buljuci su naše nerođene djece,
koje u pogledima svojim i
u stihovima začinjasmo.

***

TVOJE LICE

S večeri,
u nemirnu vrtu ovog tijela,
tvoji prsti prebiru mlade cvijetnjake,
koji se pod tim glasnicima svjetla
kao krijesnice upale.

Sva ustreptala šapućem:
Najsjajnija zvijezdo noćnog neba,
čeznuh za tminom samo da bih
lice tvoje sjajno ugledala!
Zvjezdano nebo je najveća zagonetka,
a ti si, Siriuse, ljubavni stih kojeg mi je
poslao Bog.

***

AZEMINA KREHIĆ iz Ljubuškog rođena je u listopadu 1992. godine u Metkoviću. Zastupljena u brojnim časopisima i na brojnim portalima, i u zbornicima. Višestruko nagrađivana za svoju poeziju.
Na internacionalnom festivalu književnosti i poezije “Castello di Duino” 2019., među aplikantima iz preko 70 zemalja, ušla je u uži krug od 10 najboljih pjesama sa poemom “San” prevedenom na francuski jezik.
Dobitnica je treće nagrade “Slovo Gorčina” za 2020. godinu.