Nekada davno imena izmišljenih bića ispisivala su se u vazduhu. Mnogo kasnije imena su se ucrtavala u pločice ili papirus, neka su imala sreće da se zavuku u hartiju. Imena posebnih bića upisivala su se u oblak koji bi se zatekao iznad mesta njihovog rađanja. Taj oblak je bio krštenica. Neka vrsta svedočanstva o postojanju putujuće inteligencije. Takvu krštenicu ima Divka. Ona je ženski patuljak. U tunelima galaksije ispija belu kafu. Komadiće meteora stavlja u ćup s vodom. Sutradan halapljivo guta vodu, kao nadu. Divka želi da poraste. Da se pomeša sa zvezdama. Dok hoda, zvezdani zraci se lepe za njenu kosu i prave kapu nežnosti. Divka kopa u rudniku. Korača koracima većim od sebe. Na mesečini Divka je div. Pred svemir baca bisere i baštenske patuljke.
***
KLOPKA ILI KOLEVKA
Grad počinje da raste dobroćudno. Pojavljuju se mostovi sa svetlima koja obasjavaju senke. Ulice dišu ubrzano, jer vreme ubrzava samo ljudsko ludilo. Ako prestigne Boga, ludilo će postati čovek. Ako prestigne sebe, ludilo će postati svemoćni Bog. U mojim očima grad izgleda kao veliki pešački prelaz. Prelaz od sveže izgaženih kokica. Dok prelazim zatvorenih očiju, pucketanja me vode u stari deo grada! U teskobu. U zidine. U nedorečeni tajac. U bezdan, koji se postavlja i rasklapa bez stida. U kući sa zastakljenom dušom živi moja najluđa ljubav. Zbog nje sam toliko puta umrla da se pitam kako sam još uvek živa. Svaki put kada me ljubav zagrli, iz bezdna odjekne još jedno beskonačno pitanje. – Koga sve ljube hladne planete dok se vrte i putuju?
***
NA USIJANOJ STENI
Odvedi ljubav na smrtonosno mesto i ona će preživeti. Okuj sjajem njene korake, rukom iskusnog ratnika.
***
PISMO MAČKU HARALAMPIJU
Čovečanstvo je htelo da se uspenje na nebo, prvo stepenicama, a potom, kada su ga zabolele noge, izmislilo je lift. I šta sad? Ne mogu svi u lift! Nastaje guranje, ubijanje, ratovi. Veoma malo ljudi zakorači u raj, što dokazuje da je put ka Bogu jedini put koji prelazimo sopstvenim nogama. Od života se ne može pobeći! On je u svemu onome što mislimo da nije! Izbija iz mene neki imaginarni elektricitet. Duša napunjena besom oslobađa čestice straha. Izbija i seksualni zrak, kao neutoljiva želja za posedovanjem. Potrebno je mnogo truda i dara za slobodno posedovanje nečije slobode. Otkucavajući uobličene elemente, ukucavajući svetlost, popunjavam crne rupe i prazan pogled. Vešam svoj zanos na papir. Izbacujem agresiju, ogromnu agresiju iz male nervne ćelije.
***
SVETLUCAVI VODIČI
U ovom trenu grad je osveštan bilbordima. Ulice su okićene eksplozivnim svetlima. Ta moćna svetlašca zamajavaju nečiste umove da čine sve što nije dobro. Ljudskost, kao zli vajar, izliva površnost u izlomljenom zlatu. Vrti se, brzo se vrti kugla. Sve više ubrzava. U ovom trenu Isus otvara oči. Umiva se vodom iz majčinog bokala. Zaviruje u sanduče, proverava poruke, zvučne signale, tajanstvene šare na pločicama. Niko ga nije zvao, niti pomislio na njega. Ljudi su izabrali puteve posute sitnim đavolima. A đavoli su vešti vatrogasci duše i njenih ognjišta. U ovom trenu Isus pruža ruke da dohvati obuću obešenu o krst. Njegove sandale su neuništive. Miropomazao ih je uljem, utrljavajući u ispucalu kožu neophodnu pokretljivost. Mesto gde se rodio, putevi kojima je prolazio, ucrtani su na đonovima, kao svetlucavi vodiči. U ovom trenu Isus neće hodati po vodi. Spustiće se na Zemlju da utisne ljubav u njive i doline, u drumove i obale, u grmove i šiblje. Urezaće strpljenje u zavist, glad i bolest. Utisnuće stope duboko i naširoko, kao da ih utiskuje u hleb. U ovom trenu erupcija Sunca pokazuje da je 2021. godina. Slučajno ili ne, Isus je u istim sandalama i diše prečistim plućima. Hod mu je siguran. Koraci laki, leptirasti.
***
JASMINA MALEŠEVIĆ rođena je 18. 10. 1962. godine u Beogradu. Po obrazovanju je doktor veterinarske medicine. Član je Udruženja književnika Srbije. Živi i radi u Beogradu.
Autor je knjiga: Skarabeg (Beograd: Sfairos,1992) – poetska proza, Jadi mladog anđela (Beo grad: Asocijacija Ars et Norma, 2010) − poezija, Dnevnik urbane sirene (Beograd: Draslar partner, 2013) – poetski roman, Čarna šuma (Beograd: Print 2 Print, 2014) – poetska proza, Mačkaste priče (Beograd: Print 2 Print, 2015) – knjiga za decu, Legenda o majci (Podgorica: Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori, 2019) – poezija.
U koautorstvu s Vojislavom Brkovićem objavila je knjigu Rođeni iz iste smrti (Beograd: Sfairos, 1990) – poetski dijalog o ljubavi, a s Aleksandrom Slađanom Milošević knjigu proze Adame ne ljuti se (Beograd: Draslar partner, 2001).
Dobitnik je književnih nagrada: „Milan Lalić” za knjigu Skarabeg (Beograd, 1992); Nagrada publike, „Smederevska pesnička jesen” (Smederevo, 2012); Specijalna nagrada za najlepšu pesmu o vinu (Vršac, 2015); Druga nagrada za poeziju, Festival poezije „Subotica − Palić” (Subotica, 2016); Specijalna nagrada za lepotu poezije, Manifestacija „Dani Mome Dimića” (Beograd, 2017); Treća nagrada za ljubavnu poeziju, „Vidakovićevi dani kulture” (Rudo, 2017 i 2021); Nagrada „Andra Gavrilović 2018” za najbolju pripovetku (Resavska biblioteka, Svilajnac, 2019); Nagrada za najbolji pesnički rukopis Legenda o majci (Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori, Podgorica, 2019); Druga nagrada za poeziju, „Šumadijske metafore 2019” (Mladenovac, 2019); Pobednik glasom publike 2019, „Šumadijske me tafore 2020”, (Mladenovac, 2020).
Knjiga poezije Legenda o majci bila je najužem izboru za Nagradu „Milan Rakić” (UKS, Beograd, 2020); Treća nagrada za poeziju, „Šumadijske metafore 2021” (Mladenovac, 2021).
Rukopis kratkih priča Isusove sandale bio je u najužem izboru za Nagradu „Bogdan Čiplić 2021”.
Pre nego što su se sabrale u zbirci, neke priče su bile nagrađene, pohvaljene, odabrane ili samo objavljene: Časopis za književnost, umetnost i kulturu „Akt” (Valjevo); „Književne novine” (UKS, Beograd); Zbornici „Šumadijske metafore” (Mladenovac); „Evenstar festival” (UKS, Beograd, 2015); Zbornici „Najkraće priče”, IK Alma (Beograd); Kratke priče, Festival kratke forme „Potpis” (KC Apatin); Zbirka kratkih priča „Knez Vladimir” (Refestikon, Bijelo Polje); „Diogen” pro kultura magazin (Sarajevo); Časopis „Bdenje” (Svrljig), Zbirka kratkih priča „Virus 21” (Refestikon, Bijelo Polje); Zbornik „Ravnicom raspevano” (KC Zrenjanin).
O knjizi:
Knjiga „Isusove sandale“ (svitak kratkih priča) je objavio je Banatski kulturni centar (Novo Miloševo 2021). Rukopis bio u najužem izboru za nagradu „Bogdan Čiplić“. Urednik i direktor je Radovan Vlahović, dizajn i prelom – Senka Vahović, recenzija i lektura – mrs Milana Poučki. Na naslovnoj strani je crtež olovkom „Hercegovka na straži“, slikara Đorđa Krstića, iz 1876. godine. Knjiga govori o kretnjama duše do onog najljubavnijeg mesta, koje sam najdublje mogla da opišem raznorodnim pričama (33) nejednakih dužina.
Sneg pravi pogodnu glazuru Najlakše je skliznuti u pasivnost Pokušaj da budeš stamen Korake pretvori u olovo Kada ti nešto smeta, urlaj Godine su donele umor Razočaran si i odsutan Misliš : snovi staju posle nekog vremena Treba biti odrastao, ozbiljan, situiran Sve se manje šališ Bore su jače i brada oštra To samo zima zadaje loš privid Stvarnost je nešto drugo budi svestan, a ipak distanciran Ne želim da govorim kliše stvari : Stvori svoj svet Ne, budi ovde u ovom, drugi nemamo Osetićeš najhladnija jutra Još uvek se nije razdanilo Na stanicima ljudi blenu u telefone Promrzlim prstima puše Pokušavam da im uhvatim pogled Razmenim energiju i vidim život Retko dolazi do toga Promeni celokupnu postavku Okruženje, posao i navike Videćeš : ima još lepote i smisla Samo nemoj da odustaješ od onoga što pokreće Vidi mene, ne ide loše, zar ne?
***
DOK TRAJE ŽIVOT, JA IDEM PO OSEĆAJU
Sneg zabija oštrice u stakla autobusa Džef Bakli kida Koena na komade Ispred mene nema ništa osim mašte i crvenih naznaka farova Dok traje pesma ja sam srećan Nasmejan, zadovoljan i lud Upravo smišljam lek protiv svega što razara čovečanstvo Ponovo se grlimo, reči i pluća ne bole Nežnost provejava kroz noć Zavoli život kada ti ništa drugo ne preostaje Dok traje pesma porodica je na okupu Smeh pobeđuje prošlost i velike nepravde Sve je u redu, vidim rep koji se raduje Mir dolazi iznutra, kada ga otkriješ – proširi dalje Bakli pojačava glas nakon dramske pauze Dok traje pesma ja sam odlučan Preći ću reku, zagaziću ulice koje ne poznajem Zategnuću šal do kraja, ispraviti leđa Neka sneg bude blag Srešćemo se Bakli i Koen stoje uz mene, daju potrebnu hrabrost Dok traje život, ja idem po osećaju Da li si za pivo?
***
UVEK U PONOĆ
Treba imati više dobrih dana iznenadnih, izvanrednih Lutamo po gradu sjedinjeni energijom Mnogo smo sluđeni, izmučeni, opterećeni Treba imati više dobrih dana Onih, tvojih Nemoj se plašiti i lako zablistaj Neka buđenje počne kao da je ništa Čak i kada te sve boli od prekomernog unosa Nasmej se na proživljenu noć Kreni na posao, izdrži smenu Dokaži da si čovek Zatim ponovi prelepe detalje Nazdravi svemu što sledi I ako znaš da si zbog toga živ Onda to radi do kraja.
Treba imati više dobrih dana grabim ih snažno, staloženo, uporno Sve dok ne ostane samo pepeo Od nas.
***
LJUDI ROBOTI
Gugl me iznova zapitkuje da li sam robot još uvek osećam kako hladnoća igra kroz prste ispod rebra nešto steže, ponekad se smeje roboti ne pobeđuju jutarnje alarme ne blenu u zalazak sa užitkom, dok Gilmor vodi ka svetlosti hodaju par metara iza dece, skroluju život gledajući u pod žice im ubrzano sede, upadaju u tehnološki klimaks budućnost predviđaju kroz vesti dana, vremensku prognozu i horoskop roboti nemaju smisao prvog dima nakon naporne smene ne pojme popodnevnu kafu i dobru knjigu kada im pogledaš u oči, plašiš se da ne vidiš sebe roboti se robotski vesele uz trubače i kuvano vino pomahnitalo prave fotke ispod svetlucajućeg grada plastičan, robotski kez krasi novu zimu ravnodušni su prema bljuzgavici, morkim cipelama i hladnim stanovima nije im ništa toplije ni u duši robote ne uveseljava humor jurcaju da pokupe poslednje ostatke poklona, samo da završe sa tim kada otkuca najbitnija ponoć pokušaće da se sete kakvi su nekada bili, doći će do pada sistema svakog dana prolazim kroz njih osetim ispod kaputa : nešto urla dok kuca da li još uvek misliš da sam robot?
***
STEFAN KIRILOV rođen je 1996. u Vršcu, gde je i proveo najveći deo svog života. Objavio je zbirke poezije: Sve je baš lako (Presing izdavaštvo 2017), Pion sa margine (Nova poetika 2018), Raštimavanje (Nova poetika 2019), Nekada smo živeli za subotu uveče (Nova poetika 2022) i roman Napuštajući Vetrograd (Nova poetika 2020). Pesme je objavljivao u časopisima Blacksheep.rs, insp, Outloud, Džabaletan, Vavilonska biblioteka, čovjek-časopis. Zastupljen je u zborniku Vavilonska biblioteka. Pesme su mu prevedene na španski (magazin Revista Kametsa, Peru) Trenutno živi i radi u Beogradu. I dalje misli kako će saosećanje jednom spasiti svet.
Grad treba posmatrati očima onoga koji ga više neće vidjeti, savjetuje Pirandelo, ali oko je već uspostavilo prisnost sa krajolikom i tijelo počinje da se kreće nesvjesno okoline. D. i ja kružimo oko Stenli parka i da nas kojim slučajem prisluškuje neko ko govori naš jezik ništa mu ne bi bilo jasno. Govor prepun aluzija, psovki, verbalnog iverja i privatnih asocijacija od kojih neke sežu i četvrt stoljeća u zajedničku prošlost, doima se kao igra staklenih perli – veselo nasmijano koračanje i igranje kroz središte strahota i plamena svijeta. Istorija je posvuda. Kao krst, teglimo svoje zamršene identitete. Oko hridi zvane Sivaš – po skvamiškoj legendi zapravo preinačenom tijelu Skalaša „Nesebičnog“ koji od Kuasa, boga preobrazitelja, za života nije tražio ništa osim blagostanja za svoje saplemenike – razigrano pliva morska lavica. Jedan galeb nas prezrivo gleda, „Jebite se, luzeri, ja sam jutros maznuo ribu“. I ha-ha-ha, i ha-ha-ha… Iscrpljeni sjedamo na klupu ispred jezerceta okruženog zelenilom. D. gestikulira rukama i okreće tarot karte u mojoj glavi. Prolaze porodice na biciklima i djevojke na rolerima. Svaka ima stas Poline Džonson, indijanskog imena Dagehionvage, „Dvorođena“ (od majke Engleskinje i oca iz irokeškog plemena Mohavk), kanadske pjesnikinje koja je ovu vodenu površ svojevremeno krstila Izgubljenom lagunom. Na panju usred jezera, kormoran širi krila i suši se na suncu. Izgleda kao crni Hrist. Nebom promiče oblak nalik na paperje. Iza nas reži grad.
***
REVENGE IS A DISC…
Na Ist Hejstingsu srećemo Edija, D.-ovog nekadašnjeg kolegu s posla. Edi nosi isključivo markiranu odjeću i nadrealne cipele iz tridesetih koje kupuje na I-beju. Usred gomile izvitoperenih, sprženih figura narkomana koji se svakodnevno vrte po Ist Hejstingsu, Edi, sa svojom fedorom, zlatnim pečatnjakom, izvajanim tijelom i dendijevskim držanjem izgleda poput nove gramofonske igle. Poput raskošne bijele čaplje. Edi je ugrožena vrsta. Edi je blago manijakalno-depresivan. Edi je brz kao sekundara. Edi uglavnom sluša japansku elektronsku muziku. Dok koračamo ulicom Edi nam priča kako je konačno dobio sudski spor protiv bivšeg cimera s kojim je prije nekoliko godina živio u Londonu, u Ontariju, i odštetu od 35.000 dolara. Edi je imao kolekciju od 12.000 ploča elektronske muzike. Edi je izluđivao svog cimera neprestanom pričom i elektronskom muzikom koja je tutnjala po cijeli dan. Uzgred, Edi je i opsesivno-kompulsivan. Edijev cimer više nije mogao to da izdrži. Kad god Edi nije bio u stanu, on je metodično vadio jednu po jednu Edijevu ploču, progorijevao je upaljačem, uredno vraćao u omot i nazad na policu. Edijev cimer je tako progorio 12.000 Edijevih ploča. Edi je u međuvremenu odlučio da se preseli u Vankuver. Spakovao je ploče i napustio London, u Ontariju. Kad je poželio da novog cimera impresionira svojom kolekcijom, Edi se suočio sa 12.000 rupa, 12.000 slijepih očiju. Rastajemo se od Edija kod Dalijeve skulpture „Ples vremena 1“ izložene u centru grada. Dok se grlimo i tapšemo po leđima, pomišljam kakvu je tek vatru morao koristiti Dali da bi vrijeme ovako zaplesalo.
***
POEZIJA NASTAJE
Sjedimo na verandi kuće pune umjetničkih rukotvorina i slika u Kicelanu, kvartu u kom je D. obitavao prije dvadesetak godina. Većinu društva čine D.-ovi ondašnji sustanari, mlađani hipster Kris, proslavljeni kanadski pjesnik Džordž Stenli, koji je početkom sedamdesetih prebjegao ovamo iz San Franciska zbog rata u Vijetnamu, Henri, vrsni poznavalac domorodačkih jezika Britanske Kolumbije, histrionični Lio, inicijator ovog okupljanja, kao i njegov sadašnji cimer Evaldo, dežmekasti lingvista iz Brazila. Pijuckamo u prijatnoj atmosferi, uz intelektualno nadgornjavanje i prizivanje zajedničkih uspomena. Naš domaćin Tito, vižljasti bravar nalik na melanholičnog avganistanskog hrta, kao dobri duh, ćutke iznosi tanjire sa sirom i krekerima, razmješta posudice sa koštunjavim voćem i trešnjama, pali svijeće. Uranja među nas kao u visoku, grubu travu, a oko njega se podiže žamor riječi poput talasa insekata. Džordž čita pjesme iz novog rukopisa, britke, duhovite, ironične. Slušamo ga i smijemo se uspjelim jezičkim obrtima i upečatljivim slikama. Na D.-ov nagovor, i ja sa telefona pročitam nekoliko svojih pjesama prevedenih na engleski, glave ozbiljno klimaju, raspravljamo da li je neke izraze trebalo drugačije prevesti, razgovaramo o deminutivima u slovenskim jezicima, ćirilici i latinici, ratu u Bosni, cijenama nekretnina i užasno visokim stanarinama u Vankuveru. Već pripiti, dovikujemo se, cerekamo i nadglasavamo. U trenutku nenadanog zatišja, iz mraka najednom dopre Titov sanjivi glas: „Dugo sam bio sa jednom djevojkom, ali sam sve vrijeme čeznuo za drugom ženom. Kad sam najzad uspio da raskinem tu dugogodišnju vezu, i budem sa onom koju sam istinski volio, ona je zatrudnila. Ne sa mnom. Isprva mi je bilo strašno teško. Ali sada volim tog dječaka kao da je moj. Sutra ga vodim na kampovanje, radimo to već dvanaest godina, on, ja i moja dva australijska ovčara…“ Zabada viljušku u tanjir sa zeljem i ne progovara do kraja večeri.
***
GOOD TIMES
Obično, nakon nedelju dana boravka u anglofonom govornom području, engleski pokulja kao plimni talas uz postojanu maticu srpskog jezika, preokrene njegov mirni, meandrirajući tok i ja počnem da sanjam na njemu. Svijet se najednom presloži, stvarnost krene da gličuje i aktiviraju se neka nova, atrofirana čula, ustrojena na unekoliko drugojačijoj logici. Prestanem da prevodim značenja i razumijevanje se odvija maltene na osmotskom nivou. Tako, recimo, dok u klubu Railway slušam ouklandski sekstet Puff Puff Beer, potpuno zanemarujem razigrane pjevače, maestralnog gitaristu i uhodanu ritam sekciju. Prepuštam se riječima pjesama oslobođenih muzike koje se sada umrežavaju u povezane, smislene blokove. Ima nečeg kabaretskog u njihovom nastupu, pa se D. i ja gurkamo laktovima i kliberimo kao pubertetlije. I dok slušamo pjesmu Good Times u kojoj se govori o pretjeranom provodu i švalerisanju koje se završava crnim rupama u sjećanju, začujemo urnebesnu strofu sa iščašenim kartezijanskim obrtom: My girlfriend says that I should stop it / But I’ve been up all night drinking / And if I can’t remember then how is that cheating? i obojica u istom trenutku ispaljujemo: „Mislim, dakle, postojim… reče Bosanac i nestade“ i urlajući od smijeha padamo sa stolica zbog tog otrcanog vica, iščezavajući pred razrogačenim očima malobrojne publike i zatravljenog benda, nošeni uzvratnom bujicom maternje melodije.
***
ALEN BEŠIĆ (1975), pesnik, kritičar, urednik i prevodilac rođen je u Bihaću (BIH). Objavio je četiri knjige poezije: U filigranu rez (1998), Način dima (2004), Golo srce (2012), izbor iz poezije Hronika sitnica (Bijelo polje, 2014); kao i dve knjige izabranih kritika i eseja: Lavirinti čitanja: kritike i ogledi o savremenom pesništvu (2006) i Neponovljivi obrazac (2012). Za zbirku poezije Golo srce nagrađen je nagradama „Branko Miljković” i „Risto Ratković” 2013. godine. Uz književnu kritiku i esejistiku, bavi se i književnim prevođenjem s engleskog jezika. Za prevod romana Lepotica Džojs Kerol Outs dobio je Nagradu Društva književnika Vojvodine za prevod godine (2011), za prevod izabranih pesama Tonija Hoglanda Nemoj reći nikome Nagradu „Miloš N. Đurić” (2015). Od 2007. godine radi kao urednik časopisa za teoriju i književnost Polja. Član je Srpskog književnog društva i Udruženja književnih prevodilaca Srbije. Pesme su mu prevođene na engleski, francuski, makedonski, ruski, mađarski, slovenački, rumunski, španski, italijanski, grčki, ukrajinski i nemački jezik. Živi u Novom Sadu.
*** Šta mi je jezivo? Kada me drugi gledaju dok jedem, pogotovo nepoznati ljudi, a više hrane završi pored usta nego u ustima, šta mi je još jezivo, to što te neko može fotografisati dok prolaziš gradom, a ti si možda tog dana nekog ili nešto izgubio i mrziš cijeli univerzum, što te neko posmatra iz auta ili iz stana dok ti razmišljaš o smislu života ili u koliko sati ideš u teretanu, šta mi je još jezivo, provesti cijeli život među istim licima, uporno izbegavati ta lica, svakog dana tražiti neko skriveno mirno mjesto i ne pronaći ga jer neko se uvijek pojavi da te pita odakle si, kako se zoveš, misliš li rađati. Šta mi je još jezivo, to što ne mogu da se jebeno opustim u ovim godinama i to što srce postoji samo za sebe i može me izdati kad god, a ja sjedim ovde i pijem čaj kao da je to nešto zauvijek.
*** Nekad je toliko dobro, strah me je da će se naglo prekinuti neko će baciti bombu, neko će skočiti sa krova zgrade, desiće se stravičan udes na bulevaru, vatromet će ubiti sve ptice, nekad je toliko dobro da više nije, to su me naučili kao malu posle svakog reda čokolade.
*** Bilo je ljeto, ruke su žurile da napišu bilo šta i zaborave na daljine koje nikako da stignu, usta su htjela nešto hladno, sa visokim procentom alkohola, noge su se kretale van grada, pored tijela, oči su podnosile samo mjesec pun i crven kao lubenica, bilo je ljeto, sve toplo osim mjesto gdje je trebalo da sjednem i prihvatim svoj život.
***
JASNA KARAMEHMEDOVIĆ (1989, Nikšić). Objavljivana je na književnim konkursima „Before I die“ ( The Balkan Writers Project) „Tamni dani, svetle noći“„Iz Nikšića s ljubavlju“, „Rukopisi 42“, kao i na brojnim portalima ( Čovjek – časopis, Blacksheep, Fenomeni, Stereo Art, Public figure, Afirmator). Svoju prvu zbirku poezije „Zovem se Sarah Moon“ objavila je 2019 godine. Od 2016. je član redakcije online magazina Insp.
„Bit će crvena!“ viknula je baba radnicima za boju fasade na taraci a onda se okrenula prema meni i namignula: „malo kurvanjske!“
Često su mi govorili da sam povukla na babu a vidila sam to i ja: kratke haljine nikad ruž za usne rijetko široka košulja često utišavanje sebe – uvijek.
Osjećala je to i baba zato (mi) je i ostavila ovu kurvanjsku da gledam u nju dok sidin na njenoj taraci s koje je nenadano, još onog lita otišla.
I što duže gledam u nju to jače čujem babin smijeh pa kad ugledam gola kolina kako se otimaju iz crvene vešte namignem joj natrag.
***
PISALA JE
pisala je pjesme kidala papir i bacala ga u more dida je trčao za njom dlakavim rukama vadio sipe i cijedio iz njih tintu
što si ti tada pisala? pitala je baba mamu
***
CELULIT
Baba je pravila pomfrit samo za mene imala sam četrnaest bilo je lito i svaki dan bi
između ručka i večere potamanila zdjelu. Svima je bilo čudno kako se žgoljavici otvorio apetit, a najviše mom treneru kad je na jesen ugledao celulit. Zaprijetio mi je ispadanjem iz štafete i ispisnicom iz kluba pa sam brže bolje počela zapisivati kalorije par godina bilježenja koštalo me vida, zubiju kostiju i kose.
Babe odavno nema i dok sa svoje trideset i tri didu i sebi pravim pomfrit pitam se stavljajući ga u onu zdjelu a prije zalogaja postoji li sada itko tko će mi na jesen reći da imam celulit pa da mu opalim jednu trisku.
***
ANITA ČEKO odrastala je u Zadru, Livnu i Splitu. Živi u Zagrebu gdje je diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti i psihologiju na Filozofskom fakultetu. Radi kao scenaristica i dramaturginja, snima autorske filmove, vodi filmske radionice. Članica je Kinokluba Zagreb i Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID).
izmičeš mi poput tla pod nogama kažu da je to čovekov najveći strah
drugi je strah od smrti ali taj sam već preživela
***
PRAVILO PRIVLAČNOSTI
ne tako daleko u tebi nešto tone dok mi prvo cveće izbija u prsima
ti nigde ne puštaš korenje tvoje telo je hladno i tera na uzbunu
***
KROZ PROZOR AUTOBUSA
na neke rane treba staviti pogled kroz prozor iz autobusa koji putuje ka jugu ritam svog disanja piruetu svetiljke nakon što sklopim oči
ili concierto de aranjuez u ponoć adagio u g-molu pre svitanja
***
TAKO JE LAKO BITI SREĆAN
nina simone peva black is the color kroz borove grane ispod mog prozora uokvireni prizor čoveka koji hrani golubove na snegu
dok cigareta dogoreva postaje mi jasno sasvim jasno da je tako lako biti srećan
***
PROZIRNA
ponekad osetim tvoje prste niz pršljenove pa udahnem duboko i više ne pišem nepovezano i neprekidno
odem do reke tamo sve protiče i sve je tiho prislonim obraz na vlažnu travu i nestanem
a sve je moglo drugačije u tvojim rukama da potonem u džemper da me udahneš prozirnu
***
ALTRUIZAM
u kišnu noć hoću li opet zaspati sa sudbinom celog sveta u grlu
***
BOŽANA RADENKOVIĆ rođena je 1992. godine u Pirotu. Diplomirala je srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu, na katedri za Srbistiku. Njena poezija objavljivana je u različitim online i štampanim magazinima: Beogradski književni časopis, Kritična masa, Tema, Rukopisi, Strane, Afirmator, Čovjek-časopis i drugi. Urednica je online magazina za književnost i kulturu Astronaut (astronaut.ba). U slobodno vreme bavi se ilustrovanjem, svira gitaru, fotografiše. Živi u Beogradu i radi kao grafički dizajner.
Između palca i kažiprsta, pojavila se rupa iz koje je, kad sam rastvorila dlan, izronilo nekakvo ljigavo, ali čvrsto tkivo. Probijalo se vani drsko i nezaustavljivo, poput gnoja iz zrelog čira. Nije se trgalo, šikljalo je u jednom komadu i savijalo se poput tanke žice. Kad je ta žica napravila križ na mom grudnom košu, probudilo me kloparanje srca. Glava mi se pretvorila u goruću loptu. Po nogama i rukama baškarila se tjeskoba, ostavljala za sobom trnce i prekidala vezu između tijela i svijesti.
Rodila se sa mnom. Mama mi je rekla da je to tako s nama. S bake je prešla na kćeri. To nam je miraz. Stalno se širi i grana, korijenje joj je duboko i čvrsto. Udomaćila se, preuzela gazdinsku ulogu. Ne znamo što je opuštanje, spokoj i mir. Pojavi se, ponekad, koji trenutak ugode, kad ona skrene pogled, kad popusti stisak. A inače, uvijek sam oprezu, jer – nikad ne znaš.
Ništa ne planiraj, govorila je mama meni, a baka njoj. Baki nije imao tko, majka joj je umrla dok je bila u kolijevci. Ona nije ni znala da to ima ime, ali znala je da nikad ne možeš biti siguran što dolazi. Zato oprez! Nemoj se uljuljkati, jer nešto će te stići, kad-tad. Ja tome danas znam i ime, i formu, i sadržaj. U grču, u obrambenom položaju, podignutih i napregnutih ramena, savijenim ka unutra, čekam. Ako te zgrabi opuštenu, satrat će te, slomiti. Pitanje je kad ćeš se i hoćeš li se ponovo uspraviti. Kad očekuješ, lakše je podnijeti.
Generalized Anxiety Disorder. GAD. Tako se to stručno zove.
*
– Što radiš? – upitao me Marko ugledavši me u polutami spavaće sobe. S uzdignutom rukom, pokušavam uhvatiti stvarnost. Izmiče mi. Moram nekako izaći iz sebe.
– Ne brini, legni. To je samo moja tjeskoba. – prošaptala sam pogledavši u krevetić pored – Ali, zašto opet? Zašto se vratila, sad kad sam sretna? Kad imamo konačno njih dvoje?
– To nema veze sa nama, ni njima. Ti u tom zraku hvataš sreću, bojiš se da ćeš je izgubiti.
*
Prvi put smo se srele u bolnici, moja tjeskoba i ja. Vjerojatno i prije, u maminoj utrobi, ali tada se probudila. Bilo mi je četiri godine. Dobila sam
zarazno žutilo, takozvanu bolest prljavih ruku. Ja sam vjerovala da je to zato što su me u bakinom selu zvali Žuta, zbog boje kose. Od tada ne volim žutu boju. Plačući sam roditeljima mahala kroz prozor s rešetkama. U nekom uskom hodniku popločanim bijelim linoleumskim kockicama s crnim obrubom, čudnog mirisa. Opsjedala me noću. Nije mi dala spavati. Šaputala mi je da će taj hodnik s rešetkama na prozoru biti odsad moj jedini svijet, da više nikad neću vidjeti roditelje. Ne podnosim rešetke, a ona mi ih je slala čim bih sklopila oči.
Približavale su mi se, jedna po jedna, kao da plešu, istrgnute iz ležišta.
Podrumski prozor roditeljske kuće imao je nekoć rešetke. Nikada se dolje nisam spuštala sama. Ne volim ni uske hodnike s podovima od linoleuma. Dolaze mi u san, presijecaju jedan drugoga, tvore labirint, ja trčim tražeći izlaz, a vidim samo rešetke i tako unedogled. Ruke i sada perem dvadesetak puta dnevno.
*
Tjeskoba ima razrađenu taktiku. Najviše se naslađuje kad mi zaprijeti ono materijalno, od krvi i mesa, jer zna da jedino tada na nju mogu privremeno zaboraviti. Šćućuri se u neki zabačeni kutak moje duše i čeka da se tvrdoglavost ispuše, da se opijem vlastitom snagom, pa da me presiječe iznenada, kad vanjska opasnost prođe.
– Što je danas prljavo more – rekla sam prijateljici iz razreda plivajući prema pučini, razmičući rukama travu, alge i otpad. Prvi je dan ljetnih praznika nakon završene osmogodišnje škole. Plivale smo sve dublje, prestravljene neizvjesnošću, opčinjene naglom slobodom što se pružala sve dalje i dalje, daleko od puta do škole i njezinoga dvorišta.
– Nije prljavo, nego šporko! – začula sam nepoznati i neugodni glas.
– Ova ti je, Tome moj, Srpkinja. Ajde mala, glavu doli, buć, pa ćeš lipo reć šporko kad ti glava izroni nazad.
Posljednje riječi skoro da nisam ni čula, jer mi je jedan od dvojice mladića koji su doplivali do nas gurnuo glavu ispod površine mora. Gledala sam mjehuriće koje sam ispuštala iz usta i nosa, i brojala sekunde. Nekada sam to radila u kadi, ili kad smo u stričevom vrtu, umorni od igranja i trčanja, čekali na red da zagnjurimo glavu u bačvu ispod vrtne slavine. Kad sam prešla broj dvadeset, panika mi je počela obuzimati cijelo tijelo. No inat je ipak prevladao.
– Prljavo je! – izderala sam se koliko sam mogla, uspaničena, sa suženim bronhijama i morem u ustima. Nisam ni uspjela udahnuti punim plućima, a isti mi je mladić već ponovo zabio glavu u valove. Kada je maknuo ruku, a moja se raskuštrana glava s kosom preko očiju opet pojavila iznad površine, čula sam Tanju kako viče:
– Ja sam Hrvatica pa kažem prljavo, pa to je književni jezik, čovječe, pusti je!
– E, vidiš, Tome moj, lipo san ti reka, zna san da je Srpkinja!
Glava je ponovo otišla dolje, ovaj put poslušno, nisam više imala snage ni za odupiranje ni za brojanje sekundi. A kad je izmigoljila vani, Tanja je plačućim glasom molila da me pusti. Oglasio se tada i Tome.
– Ajde Ante, pusti malu. Koji ti je đava, udavićeš je.
– Neću, dok ne kaže šporko – odbrusio je gad. Tome ga je uhvatio za rame i povukao. Dok su se raspravljali, skliznula mu je ruka s moje glave, a ja sam snažnim zamasima počela grabiti ka Tanji. Dok smo se približavale obali, iz daljine smo čule:
– Ej, trofazna, uspori malo, utopit ćeš se!
*
U našoj kući nije bilo Božića, i mene je zbog toga mjesec prosinac užasavao. Nismo imali okićeni bor s darovima, blagdansku trpezu ni božićne kolače. Nismo imali Boga. Nisam se odvažila pitati roditelje zašto. Znala sam da to ima veze s tim što smo srpska gamad, iako nisam bila sigurna što to znači. Čula sam to od nepoznatog čovjeka kad sam sa sestrom bila kod susjeda.
Dragi moji, došlo vrijeme da se riješimo srpske gamadi!
Susjeda ga je prijekorno pogledala, znakovito okrećući oči prema nama, a sestra me ščepala za ruku. Kad sam je upitala što to znači, po njezinom sam izrazu lica shvatila da je to nešto jako loše, i da smo to mi.
Jako sam se stidjela što nemamo Božić. Nekoliko puta sam u školi o tome lagala. Kad sam pitala Tanju o čemu uče na vjeronauku, rekla mi je da uče o Bogu stvoritelju svega na zemlji. Rekla mi je i da je Bog ljubav, a meni nije bilo jasno zašto mi onda taj Božić izaziva toliku bol. U mom se mozgu i tijelu taložila odbojnost prema svemu što na to podsjeća: crkva, križ, tamjan, svećenici, mantije, ikone, freske…
Nikad se s tobom ne bih mogao oženiti, mama mi je rekla da si pravoslavna.
Po izrazu lica razredne simpatije shvatila sam da to ne može biti dobro. Pitala sam mamu što to znači biti pravoslavna. Rekla mi je da je to skoro isto kao i biti katolkinja, samo mrvicu drugačije. U nižim razredima osnovne škole, ne želite biti drugačiji. Želite s društvom iz razreda na vjeronauk, na talijanski kod časnih sestara, želite se pričestiti i biti u bijelom, želite se krizmati, premda u tog nekog boga stvoritelja svega na nebu i na zemlji baš i ne vjerujete.
Srpska kurvo, danas ti je Božić!
Slušala sam tu rečenicu svakog 7. siječnja iza svojih leđa. A mi ga jednostavno nismo slavili. Još nam samo to treba, govorila je majka. Dovoljno je što smo Srbi.
*
Netko je pozvonio na vrata. Potrčale su otvoriti moja šestogodišnja rodica i njezina prijateljica. Čuli smo najprije jedan, pa drugi dječji uzvik. Izletjele smo u hodnik i sestra i ja. Mama je ostala sjediti za stolom, s jednom nogom podignutom na drugu stolicu i štakama naslonjenim na zid. Djevojčice su stajale ispred zatvorenih vrata, upirući prstima prema staklenom dijelu iza kojeg se vidjela sjena. Otvorila sam. Pred nama je stajao bradonja u crnoj halji, s ogromnim križem oko vrata. Na njegovo iznenađenje, i ja sam vrisnula. Shvativši tko je, odmah sam se mrmljajući ispričala i upitala ga što treba. Pitao je da li smo mi pravoslavna obitelj tog i tog prezimena, kao što su ga obavijestili susjedi, potom mi čestitao Božić i dodao da je vrijeme za blagoslov. Rekao je i da se zove Ilija, otac Ilija. Rekla sam mu da smo mi obitelj tog prezimena, ali da Božić ne slavimo. On je odgovorio da nema veze, da je blagoslov potreban svima, i zakoračio unutra. Sestra mi je preko ramena dobacila da ide odvesti djevojčice kućama, a da ja ostanem i pomognem mami. Srce mi je već bubnjalo, dlanovi su bili mokri od znoja, glava se užarila. Nije mi bilo jasno zašto. Bila sam uvjerena da sam pobijedila svoj strah od sakralnog. Pohađala sam kulturno-znanstveni smjer nakon prva dva razreda opće gimnazije, pročešljali smo sve crkve u gradu. Na kraju četvrtog, izgledale su mi potpuno bezopasno, samo zagonetno i lijepo. Otkud opet onaj stari osjećaj?
Moj je užas sada nosio pravoslavnu halju. Miris tamjana izazvao je u meni mučninu i pomućeni vid. Dok je otac Ilija razgovarao s mamom o lomu noge, operaciji i ugrađenim šipkama, ja sam donijela svijeću, prezirući sebe, dvadesetogodišnju studenticu koja se oduzela zbog jedne crne mantije. Pokušala sam uvjeriti sebe da je to samo maskirani, bradati čovjek. Pa čak je i prijatan.
– Zašto ste upisali politiku? – upitao me s neskrivenim negodovanjem.
– Studiram politologiju, to je… To nije politika, ne studiram da bih bila političar, mi proučavamo politiku, odnose među ljudima u društvenoj zajednici…
Nije mi odgovorio, samo me okrznuo prodornim pogledom i energično posegnuo za kandilom. Tjeskoba se pretvorila u ljutnju i nervozu, a potom i u bijes, kada je kandilo uperio prema mojoj glavi i unjkajućim glasom procijedio da će neke duše lutati vječno dok se ne okrenu Bogu. Nakon toga ga je protresao nad stolom na kome se nalazio časopis s Titovom glavom na naslovnici. Maršal se izgubio u magli tamjana, koja je polako prekrivala njegovu zalizanu valovitu kosu, visoko čelo, istaknute jagodice i stisnute usne. Kako se njegov lik gubio, gubila se i moja stabilnost, a rasla želja da viknem, da pobjegnem, da kažem tom popu da mi ne treba njegov zadimljeni blagoslov, ni meni ni mojoj duši, ni mami ni njezinoj nozi slomljenoj na dva dijela, ni Titovoj fotografiji. Mamu nisam mogla izbaviti iz tamjanske omaglice i pojanja, ali sebe i Tita jesam. Zgrabila sam časopis, strpala ga u torbu i istrčala iz kuće.
Čim sam izašla, odmah iza ugla kuće naletjela sam na gimnazijskog profesora hrvatskog jezika i književnosti.
Pobogu djevojko, politika je kurva, bio sam siguran da ćeš studirati književnost.
Nakon par godina, prigrlio je kurvu i postao dvorski pisac oca domovine.
*
Uvrijediti znači citirati prošlost. Uvreda svoje značenje crpi upravo iz ponavljanja tolikih mnogih govornika… Koliko su me samo puta nazvali pederčinom ili sličnim pogrdnim riječima?
Napisao je to Didier Eribon u svojoj knjizi Povratak u Reims. Didier se razračunava s tuđim uvredama i svojim stidom zbog homoseksualnosti, ali i zbog pripadništva radničkoj klasi. Ono što je za njega “peder“, “pederčina“, “tetkica“, za mene je “Srpkinja“, “pravoslavna“, “trofazna“. Riječi, čije moći ranjavanja poznaješ oduvijek, koje su za tebe projekcija u budućnost, jezivi predosjećaj da će te pratiti cijeloga života.
Otišla sam, pobjegla. Ovdje mi neće reći da sam trofazna. Ali taj stigmatizirani identitet ti prethodi, nemilosrdan je Didier, u njega ćeš ukoračiti, utjelovit ćeš ga, i s njim ćeš se, na ovaj ili na onaj način, nekako trebati nositi.
*
Tjeskoba, prokuženi identitet i ja prešli smo granicu. Do kuće se više ne može bez kontrola. Od srpske granate poginuo je prijatelj iz školske klupe. Poželiš da te nema. Rat mi je ubio svaku nadu da ću se svoje tjeskobe ikada riješiti.
Posjetila sam najboljeg prijatelja. Nije razumio suze koje smo njegova žena i ja prolile grleći se na ulaznim vratima. Došao je kući na dopust zbog ranjavanja na prvoj liniji. Čemu emocije, pitao je. Njegova mama, koja je mog muža zvala drugim sinom, posjela me na suprotnu stranu stola. Samu.
Svrstali ste se na drugu stranu. Poruči svekru i svekrvi da nam daju vikendicu na otoku, a mi ćemo njima našu koja je u Krajini.
Nisam se svrstala nigdje, a ipak sam se skrivala od susjeda. Osjećala sam se krivom. Kažu da je taj moj identitet bacao granate, ubijao i pucao, protjerao njihovu rodbinu, srušio groblja i crkve. Krivnja je potiskivala tjeskobu. Ja sam mogla otići, roditelje sam ostavljala. Na milost i nemilost puškama i dinamitu. Susjedima koji s njima ne razgovaraju i okreću glavu kad ih sretnu. Napuštenim i srušenim kućama. Tajnoj policiji, jer su me susjedi po povratku prijavili misleći da sam došla iz Beograda. Dvojici uniformiranih, jedva punoljetnih mladića koji su ih držali u podrumu satima, govorili da će platiti za Škabrnju, tjerajući oca s pištoljem pritisnutim na sljepoočnicu da kaže da je četnik, jer su oni sebe nazivali ustašama.
Susjed Srbin je platio za Škabrnju. Odveden je iz svog doma u pidžami u rano jutro. Sutradan je pronađen mrtav u nekom jarku. Drugi susjed je mučen, vezan za stolicu zajedno sa ženom. Rekli su mi da su njemu odrezali uho, a njoj radili svašta, i da je otišla na živce…
Osjećala sam se krivom listajući stare časopise, upijajući priče iz vremena prije. Krivom jer sam izmakla vremenu poslije. A ponajviše kad sam im dolazila na prag u vrijeme primirja, sa Zapada ispraćana suosjećajnim pogledima i neizgovorenim mislima. Mislili smo da takvih divljaka u Europi više nema, ali ipak, vi ste Balkan, a znamo da tamo… Osjećala sam se krivom dok mi je sestra pričala da ima radnu obavezu i da se na putu za posao utrkuje s granatama. Dok sam slušala imena i prezimena susjeda iz ulice koji su otišli prije ili nakon što je na njih bačen dinamit. Dok sam gledala oca kako spušta telefonsku slušalicu bez riječi, jer je opet netko nazvao i vikao Srbi, zar ste još tu?! Kad sam čula kako je u čekaonici kod doktora htio pozdraviti nekadašnjeg kolegu, a ovaj mu uzvratio urlajući kome pružaš ruku, srpsko govno, mislio sam da ste davno svi otišli. Kada su mi roditelji rekli pričaj tiše, i zidovi imaju uši,nakon što je rat već davno završio.
*
Moja se tjeskoba selila sa mnom svuda po Evropi, zajedno sa jednom kutijom starih časopisa, koje sam svugdje vukla sa sobom, i koji su mi služili umjesto sredstava za smirenje. Zaklela sam se da je neću prenijeti svojima sinu i kćeri. Ne vjerujem da ću tu zakletvu moći održati. Prečvrsta je linija nasljeđivanja. Premda mi se jednom već učinilo da su pošteđeni, kad im je bilo četiri, dok su se propinjali na prstima na brdašcu iza zgrade, čekajući da se spuste sanjkama i upadnu u kanal, poput ostale djece. Vrištali su od zadovoljstva kad bi se strmoglavili. On se neprestano smijao, a ona ponavljala:
Mama, što ti je, što se tako mrštiš, ne boj se, to je samo zabava!
Sve što im se može desiti je da se malo ogrebu i ugruvaju… Njima ne govore da su trofazni, dobro je… Ovdje nitko ne ide u crkvu. A i nisu Srbi, doduše, napola ipak jesu. Ovdje su “Jugoši“, stranci. Iz zemlje s najljepšim morem na svijetu. Mogu samo pasti i povrijediti se, slomiti neku kost, ali time im se duše ni slomiti ni saviti neće. Diši, udahni, izdahni, ta rupa i nije tako velika, sve je dobro… Njih nitko ne vrijeđa, dobro je…
*
– To je naša klupa, tu sjede moja žena i djeca, diži se odatle!
Sjedila sam na praškom dječjem igralištu i razgovarala telefonom s prijateljicom iz Hrvatske. Podigla sam pogled prema namrgođenom, istetoviranom gorostasu obrijane glave.
– Ovo je javno mjesto, klupa nije ničije privatno vlasništvo!
– Ovo je moja zemlja, diži se odmah! – rekao je prijetećim glasom i krenuo prema meni.
Ugledala sam svoju djecu kako se približavaju, nasmijani pričajući na češkom. Ostala sam sjediti.
– Češka je i moja zemlja! – rekla sam tom bijedniku.
Okrenula sam pogled prema djeci. Nisam htjela da se uplaše. Ni za mene, ni za sebe. Da osjete stigmu zbog svog identiteta. Već skoro deset godina me smirivalo to što oni nisu Srbi iz Hrvatske. Da li je to dovoljno ovdje, 900 kilometara daleko?
Došli su do mene i prošli pored muškarca koji je i dalje stajao pored klupe sa stisnutim šakama. Pomilovala sam ih po kosi. Izvadila sam iz torbe sendviče za njih i stari časopis za sebe. Prišao nam je crven u licu, s podignutom rukom i pesnicom usmjerenom prema meni. Moja su ga djeca upitno pogledala. Spustio je ruku, zgrabio časopis, bacio ga na pod i nagazio crnim čizmama. S naslovnice nas je promatrao zgužvani i iscijepani lik onog čovjeka iz vremena prije.
***
SOFIJA KORDIĆ, novinarka, odrasla u Zadru, diplomirala međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu. Godine 2018. objavila je roman „Hipofiza u egzilu“ na hrvatskom (Arhipelag, Beograd) i češkom jeziku (Argo, Prag), a 2021. Jesenski i Turk iz Zagreba objavljuje joj zbirku „Priče o neskladu“.
„Najprije im očistiš lustru, okineš glavu i lipo povučeš i drob i criva. A možeš i bez noža, dovoljno ti je krenit’ kažiprstom od glave i izvadit sve u jednom potezu. Posli isperi običnom vodom. Aj’ sad sama, neka vidin“, objašnjavala joj je baka dok je usput, spretnim pokretima očistila bar kilu svježih srdela za veliki obiteljski ručak.
Ana je svojim neiskusnim prstima iz plastične vrećice zgrabila svoju prvu srdelu, koja ju je gledala širom otvorenih očiju i poluotvorenih usta. Sa zanimanjem je promatrala to začuđeno riblje lice koje tek što nije progovorilo neku tajnu morskih dubina i polako je prinijela uhu, kad je začula bakin urlik: „Šta ti je, jesi normalna? ‘Ko je vidija tako rastizat te bidne srdele!! Uvati se posla!“
Od bakinog neočekivanog upozorenja, tako je stisnula jadnu ribu da joj je iskliznula iz ruke ravno u sudoper. Poslušno je zgrabila drugu i bacila se na čišćenje slijedeći bakine upute. Posebnim je malim nožem strugala ljusku od repa prema glavi i nakon nekoliko ribica, njezina je ruka sve spretnije baratala tom obiteljskom alatkom. Ljuske su letjele po kuhinji poput staklenih pahuljica smrtnosno oštrih rubova i ostajale zaljepljene na pločicama, sudoperu, kuhinjskim ormarićima, posvuda. Jedna joj se zaustavila na prsima i ostala tamo kao da je to oduvijek bilo njezino mjesto. Ana ju je pokušala maknuti, ali bezuspješno. Osim toga, nije bilo vremena. Pod budnim bakinim okom nije se smjelo zabušavati. Ručak ne smije čekati, gosti pogotovo ne smiju čekati, dida mora jesti u dva inače mu nije ni do čega, a kad nije didi, nije ni baki, riba se ne smije ohladiti jer je onda sve propalo, a ako se to dogodi baka nikako ne želi snositi odgovornost za sveopću propast.
Ana je rukom odmaknula kosu s čela poput kakve mučenice koja jedva preživljava od čišćenja ribe i nehotice uresila lice svjetlucavim pokrovom. Ljuska je i dalje prštala na sve strane, zabijala joj se pod nokte, prianjala uz kožu, a očišćene srdele gomilale su se u zdjeli. „A vidi ih, lipe li su. Nikad dosta! Treba ih izist kad su friške, ajde mala, moraš im još i glave okinit’!“, požurivala ju je baka. Prvu je glavu Ana tako nespretno zarezala ispod škrge da je srdelino oko napola izletjelo van. Utroba je ostala negdje na pola puta, pa je ipak morala ugurati prst i izvaditi preostale riblje organe, sitne doduše, ali pune krvi koja se u sudoperu miješala s vodom. Iznad zdjele sa srdelama tri su se ose lijeno vrtjele ukrug. Jedna joj je sletjela na rame. Pokušala ju je otjerati, ali osa se uznemirila i Ana je odjednom osjetila oštar ubod i otrov kako se razlijeva njenim mišićima. U kuhinji, pregrijanoj od kuhanja blitve i kolovoškog sunca, bilo je kao pod pekom. Od uboda ju je odjednom zaboljela cijela ruka. Smočila je kuhinjsku krpu hladnom vodom i stavila je na rame kako bi ublažila bol i oteklinu. Nije se smjela zaustavljati ni trena, jer izgladnjeli gosti samo što nisu banuli na vrata. Dida je u vrtu strpljivo i predano pripremao gradele uz neizostavnu filozofiju gradelavanja ribe i izreku kako riba pliva tri puta: prvi put u moru, drugi put u maslinovom ulju, a treći u vinu.
„Mala, kako ti ide? Hoćemo mi šta obidvat danas, a?“, doviknuo bi tu i tamo uz gromoglasan smijeh. Volio je svoje šale. Baka bi smjesta stala u njezinu obranu, ne zato što ju je željela zaštiti, nego više zato da je didino zadirkivanje ne bi omelo u poslu. S natečenom rukom bilo joj je sve teže čistiti ribu. Osjećala je laganu vrtoglavicu i slabost u nogama. Laktovima se oslonila na rub sudopera, a glava joj je klonula u vrećicu punu ribljih glava. Od neugodnog vonja trgnula se i bacila natrag na posao, nažalost, traljavo i nepažljivo. Od ljuske je već blistala poput disko kugle, a srdele su, bezglave i rastvorenih utroba, u mukama umirale i drugi put Ani je bilo sve lošije. Miris gradela i mrtve ribe stajao joj je u grlu, ali nije posustajala. Kad je napokon otkinula i posljednju glavu i ubacila je u vrećicu, učinilo joj se da čuje žamor. U moru nejasnih riječi koje su šuštale iz vrećice, uspjela je razaznati svoje ime. Više uopće nije mogla stajati. Kosti u njezinim nogama postale su samo tanke niti koje je više nisu mogle nositi i skliznula je na pod poput neke krpene lutke. Otvorila je usta pokušavajući dozvati nekoga tko bi je mogao čuti, ali njezine glasnice stopile su se s okolnim tkivom i prestale su postojati.
„Mala, jel’gotovo?“, pitala je baka ulazeći u kuhinju užurbanim korakom. „Di si sad nestala, dosta smo te čekali!“, viknula je strogo, čisteći usput sudoper i radnu površinu. „Asti, kakvu je kužinu ostavila iza sebe, bolje bi bilo da sam sve sama učinila…“, ljutito je promrmljala i s poda zgrabila i tu zadnju zgrčenu srdelu, očisitila je u sekundi, odložila na vrh hrpe u zdjeli, odjurila u vrt i bacila je na gradele. Okupljeni oko stola, gosti su s nestrpljenjem iščekivali ručak. Zamamni miris slasne pečene ribe i ljetne salate proširio se susjedstvom, ali baka je svejedno bila zabrinuta. Opustila se tek kad je dida pečene srdele zalio maslinovim uljem i prepustio se uživanju u zasluženom obroku. Već je dva i petnaest, a dida ne voli čekati.
***
LOPTA JE OKRUGLA
Ante je sjedio na terasi svoje ljetne rezidencije i promatrao ravnu crtu na horizontu ispijajući već peti gin tonik iz velike čaše koja mu je počivala na trbuhu što ga je uzgojio u protekla dva mjeseca. Pijuckao je polako vodeći računa da uvijek ima dovoljno gina, s vremena na vrijeme hladeći tjeme kockicama leda. Na stotine pitanja rojilo mu se glavom, no jedno se, s obzirom na trenutan položaj, više puta izvrtjelo tijekom lijenog poslijepodneva. Je li moguće da su ravnozemljaši u pravu? Ta crta koja se protezala u pučinskoj izmaglici ni po čemu nije upućivala na notornu činjenicu da je zemlja okrugla. Lopta je okrugla. S tom su rečenicom odnedavna sportski novinari sve češće komentirali utakmice u kojima je Ante bio glavni golgeter nacionalne vrste. Činilo se da su zlatni dani davno iza njega, a velika očekivanja, koja je imala svekolika javnost s razjarenim navijačima na čelu, još su tu i svijetle neonskim slovima. Zadnji debakl teško je podnio. Reprezentacija je povela s 1 : 0. Ante se, oskoljen, rastrčao terenom kao kokoš bez glave, sam samcat našao se pred golom na šest, sedam metara, ali njegov udarac nije bio precizan. Odjednom je osjetio umor i opet ono preskakivanje srca što je rezultiralo trenutnim gubitkom koncentracije i motivacije koji se poput magle prelio i na ostale igrače. Protivnička momčad iskoristila je psihološku prednost i preokrenula vodstvo u svoju korist te na kraju odnijela pobjedu. Lopta je okrugla, zaključili su razočarano novinari gledajući igrače i navijače kako plaču jedni drugima u zagrljaju. Budući da se to nije dogodilo prvi put, izbornik kao da je pomalo gubio razumijevanje za sva njegova stanja i prateća objašnjenja koja je Ante čak izgovorio nakon utakmice izravno u mikrofon za središnji dnevnik. Znoj mu se miješao sa suzama i cijela ga je nacija u tom trenutku prezrela. Nitko nije vjerovao da mu srce preskakuje. To je već odavno bila otrcana tema. Trebalo mu je iskupljenje. Ništa ga više nije moglo uvjeriti u to da će se situacija promijeniti i Ante se, posramljen i bezvoljan te pomalo u strahu zbog preskačućeg srca, povukao u svoju kuću na moru prepustivši se hedonizmu na osami.
„Mislite li vi ovaj piti ovaj tonik ili da ga spremim u frižider!? Ionako vam tu stoji samo za ukras, ugrijao se, još ćete se i otrovati! Ne bi vam bilo prvi put!“, prenuo ga je iz vrtloga sažaljenja strogi Martin glas i bijesno lupanje posuđa.
„Šteta da količina love nije proporcionalna pameti“, promrmljala je više za sebe, ali ipak dovoljno glasno i razgovjetno da je i on može čuti. Razgovarala je s njim kao sa psom i nije se libila svako malo spomenuti da je nevjerojatno kakve samo budaletine danas žive bogato i bezbrižno, a da nisu ni slikovnicu pročitale. Marta je već tri godine vodila brigu o kućanstvu njegove obitelji, čuvala je djecu, kuhala im i spremala, a Antina supruga Kristina pod njezinim je utjecajem postala strastvena čitačica i sebe je počela doživljavati na potpuno nov način zanemarujući svoje bračne dužnosti. U krevetu mu je okretala leđa, što mu i nije tako teško padalo s obzirom na novonastalu situaciju. Više ga je mučio osjećaj usamljenosti u vlastitoj kući, baš kao i na nogometnom terenu. Pogledao je svoju trbušinu, bolno uzdahnuo i ispraznio bocu gina.
Jedino što bi ga katkad malo pokrenulo iz tog otužnog stanja, bilo je Martino usputno vrijeđanje. Antu je veselilo što njegova kućna pomoćnica ima fakultetsku diplomu, što je osobito voljela isticati za vrijeme peglanja. Gunđala je nabijajući peglom iz koje je para zlokobno šištala. Osjećao je kako mu njezin pogled prži potiljak. Glasno se obraćala nevidljivom neprijatelju oslobađajući sve svoje frustracije, dok je u drugoj sobi Ante igrao Play station strahujući od užarene pegle. Obično je to bio isti scenarij: koga vraga je diplomirala komparativnu književnost i filozofiju, gdje joj je bila pamet, što bi joj falilo da je išla na ekonomiju kao i svi u ovoj zemlji koji ne znaju što žele, zašto se nije udala za neku bogatu budalu, zašto nije išla van kad je dobila stipendiju umjesto da je ostala tu zbog onog debila s kojim je prekinula, možda je ipak ona najveća budala, da toga ima samo u ovoj zemlji gdje je sve naopako, i tako bez prestanka. Ante nikada nije razumio što je njoj tako smetalo u ovoj zemlji? Pa nigdje ne bi mogao tako dobro živjeti kao tu! Ne bi ni njegovi prijatelji. Pa ovo je valjda još jedino mjesto na svijetu gdje svi jedni drugima pomažu, imaju poznanstva na svakom koraku i još mu se nije dogodilo da je negdje nešto zapelo. Ova zemlja njemu je dala sve i on i njegovi suigrači zato su sponzorirali kulturu, obrazovanje, biznis, festivale, ma sve! I što bi ta Marta, uostalom, htjela? Kakva filozofija, kakve knjige, to je običan hobi! Treba se malo oznojiti! Nije se, naravno, usudio reći joj to, iako je priželjkivao njezinu razjarenu reakciju. No unatoč tim svakodnevnim i obilnim izljevima bijesa, Marta bi se nekim čudom primirila kad bi ugledala hrpu svježe opeglanog rublja i zaključila da bi poludjela na nekom institutu ili zavodu za interdisciplinarne studije s nekom budaletinom od šefa koji je tamo došao preko veze, kao i svi u ovoj zemlji. Osim toga, ovdje joj je plaća puno bolja i nitko je ne tlači, što je, zapravo, bila istina. Doduše, jednom joj je skoro dao otkaz kad je opet pretjerala s neprijateljskim stavom prema domovini, ali Kristina nije htjela ni čuti. Marta na nju nikada nije režala, mogli su se čuti samo umiljati tonovi. Sklopile su neki ženski savez i on tu nije mogao ništa osim naviknuti se.
„Hvala, neka stoji, trebat će mi. Dodajte mi, molim vas, novu bocu gina, jako sam žedan“, odgovorio je krotko. S užitkom je očekivao njezin odgovor, bezobrazan i oštar poput noža za pršut kojim je jutros tako mahala, da je smjesta osjetio uzbuđenje među preponama i zamalo se onesvijestio od slika koje su mu krenule bljeskati u glavi.
„Da, da, jako pametno. I izbornik bi vam to savjetovao“, prosiktala je Marta ironično, a on se naježio po cijelome tijelu. Vojničkim koracima odmarširala je prema kupaonici lupajući svim vratima koja su joj se putem ispriječila. Anti je palo na pamet da pođe za njom, tiho i nevidljivo poput miša, i tako je u tajnosti uhvati za dupe, da joj kaže da nikoga nije briga za tu njezinu glupu filozofiju i knjige, pa da mu ona prilijepi šamarčinu, i još jednu, i još… o bože, morao je smjesta prestati razmišljati o tome, ali ne, nije mogao! Skočio je na noge odlučan da krene ravno u kupaonicu, no odjednom ga je savladala omaglica i ravna crta horizonta stopila se s bespućima njegova prenapregnutog mozga. Svom težinom srušio se na bijele protuklizne pločice i ostao nepomično ležati. Dugo nije osjetio takav mir. Njegova je glava bila praznija nego ikad, iako je mislio da je to nemoguće. Iz daljine čuli su se zvukovi s plaže, šum mora i poludjeli cvrčci, ali Ante nije imao snage pomaknuti ni mali prst. Pomislio je da je već u mrtvačnici. Tamo je obično svježe i mirno, vidio je to u filmovima. Promatrao je ravnu crtu na obzoru, koja se nekako nakrivila, ukosila i pomalo vijugavo gubila se u beskraju. Pokušao je zazvati Martu, pa Kristinu, pa djecu, jedno po jedno, ali usta su mu bila suha i nikakav zvuk, osim nerazumljivog krkljanja, nije izlazio iz njih. „Bože“, pomislio je Ante, „zoveš li me k sebi? Je li to iskupljenje?“. Nije bilo odgovora.
„Diži se, ljubi, opet si se nalio“, probudio ga je Kristinin kontrolirano umiljat glasić. „Izgleda da ti je i srčeko preskočilo.“ Tepala je monotono i uvježbano poput loše glumice kojoj se ne da glumiti i sasvim joj je svejedno hoće li dobiti ulogu. Stajala je iznad njega i nudila mu svježe cijeđeni sok od naranče. „Popij ovo. Možda ti bude bolje“, rekla je pomalo razočarano.
Ante se valjao poput praseta u blatu, ali nikako se nije uspijevao pridići. Protuklizne pločice nisu bile dovoljne da zaustave njegovo otklizavanje. Kristina ga je mirno promatrala kako posrće i plazi, kao da nije ljudsko biće, nego ona zvijer iz Ljepotice i Zvijeri.
„Ljubi, možeš? Da ti pomognemo?“, neuvjerljivo je pokušavala zvučati zabrinuto. Kao nakon auto gola Ante je, klečeći i pognute glave, zario lice u dlanove i već je bio spreman zaplakati, kad ga je Marta zgrabila s namjerom da ga premjesti na kauč. Kristina ih je pratila u stopu ne ispuštajući iz ruke čašu s narančinim sokom. „Martica, daj ga radije ostavi tu, još će mi se ispovraćati po kauču“, zacvrkutala je Kristina. „Vidiš da mu nije ništa, idemo nas dvije na plažicu“. Marta ga je, ne baš nježno, ispustila na pragu između dnevnog boravka i terase. Svojom tjelesinom zapriječio je prolaz i morale su ga odgurnuti sa strane. Kristina je to bezuspješno pokušala učiniti svojom tanašnom nogom, ali Marta je spremno uskočila, odvukla ga kao vreću pijeska i odložila sa strane, za svaki slučaj na boku, da se ne uguši u vlastitoj bljuvotini.
Uspio je nakratko otvoriti oči. Svijet mu je izgledao izobličen i lelujav kao da se nalazi u staklenci s ukiseljenim paprikama. Kristina i Marta udaljavale su se prema plaži. Martino dupe i dalje je bilo lijepo i okruglo, kao lopta. Rukom je prošla kroz Kristininu kosu i naslonila glavu na njezino rame. Ravna crta i dalje je bila tamo. I boca gina na kuhinjskom šanku. Odjednom mu je sve postalo jasno. Više nije imao ni pitanja, ni želja. Okruglo je okruglo, ravno je ravno, zaključio je i usnuo poput djeteta.
***
SAMOODRŽIVA
Ležali smo zagrljeni u krevetu, ja s glavom na njegovom ramenu i pogledom na njegovo lijepo uho, on na leđima, podbočen s dva jastuka i pogleda uprtog u strop. Nisam nikad saznala tko je živio iznad nas, ali tko god to bio, mislim da je dizao one male utege koji bi katkad pali na pod i otkotrljali se u kut sobe, točno iznad naših glava. Ja bih svaki put poskočila, ali on ne bi ni trepnuo, samo bi mirno zaspao. O čemu li je samo razmišljao, pitala sam se promatrajući ga.
„Spavaš“?, prišapnula sam mu na uho najnježnije što sam mogla. Disao je mirno i duboko, kao da će spavati najmanje sto godina. Sad ili nikad, pomislila sam. Doduše, već sam jednom probala, ali počeo se buditi, pa sam brzo odustala, okrenula se na drugu stranu i pravila se da spavam, pa nije ništa posumnjao. Nema više odgađanja. Duboko sam udahnula, primila se za rub njegove ušne školjke i naglavce mu uskočila ravno u uho. Poput meteora otklizala sam po zvukovodu i ispustila glasan vrisak. Odjeknulo je kao u tunelu i bilo je doista ludo, ali onda sam se zabila u zid od voska. Od tog tupog udarca, a i od posve novog i neočekivanog ustajalog ušnog zraka, zamalo sam se onesvijestila. Srećom, nije mi trebalo dugo da se priberem i počnem rukama kopati put za izlaz, kad me odjednom nešto veliko i mekano gurnulo još dublje unutra. Grčevito sam se držala za ušne dlačice nadajući se da neću smrtno stradati za vrijeme strašne vrtnje štapića za uši, ali ta centrifuga nije prestajala. Urlala sam iz petnih žila, no uzalud. Nitko me nije čuo. Iscrpljena od silnog deranja i borbe za goli život, zaspala sam u tom toplom i ljepljivom mraku. Sam bog zna koliko je vremena prošlo dok me nije probudilo dozivanje mog imena. Bio je to njegov glas. „Heeeej! Tu sam, unutra!“, radosno sam odgovorila.
„Gdje?“, upitao je.
„Unutra! Ne guraj štapiće u uho, pozlit će mi!“, doviknula sam za svaki slučaj.
„Ništa te ne razumijem“, nervozno je odgovorio i otvorio vrata od kupaonice, potražio me pogledom (pretpostavljam, jer što bi drugo inače učinio), odmaknuo zavjesu od tuša da vidi jesam li se možda sakrila u kadu iako to nikada ne radim, otvorio veš mašinu, valjda da bude siguran, pogledao još jednom iza vrata, u nevjerici zatresao glavom ne vodeći uopće računa o tome kako to sve djeluje na mene i sjeo na kauč. Ili na krevet, ne znam točno, mogu samo nagađati. Neko vrijeme smo zajedno šutjeli. Morala sam dobro smisliti što ću mu reći da ga previše ne zbunjujem.
„Heeej“, nježno sam zapjevušila. „To sam ja, ne boj se“, rekla sam tiho. Nije bilo odgovora. Samo treskanje glavom lijevo desno. Bože, koji strašan osjećaj! Uključio je televizor i tako poglasnio da mi je zamalo eksplodirao bubnjić. Sa zanimanjem sam pratila vijesti i na kraju vremensku prognozu jer me zanimalo kakvo će vrijeme biti za vikend. Kad je dežurni sinoptičar najavio toplo i sunčano, veselo sam uskliknula da možemo na izlet.
„Gdje si???!!“, nemoćno je bjesnio. „Pokaži se već jednom!!!“, grmio je nezaustavljivo lupajući svim vratima u stanu. I onima od ormara iako su klizna. Bilo mi je malo glupo odgovoriti da sam u njegovoj glavi, jer se vidno se uzrujao, a ni meni nije bilo svejedno što ga takvoga čujem, pa sam pričekala da se smiri.
„Heeej, ljubavi!“, milozvučno sam još jednom pokušala nakon desetak minuta. Nije mi uopće bilo lako tako gladnoj i žednoj, morala sam na wc, htjela sam nazvati mamu i sestru, no ništa od toga nisam mogla.
„Hej, dušo, čuješ me?”, bojažljivo sam izgovorila. Muk. Sad sam stvarno protrnula do kosti. Što ako je umro i pao baš na stranu od ovog uha? Kako ću onda van? Isuse moj bože mili, pa živu će me zakopati, a neću moći ni lupati s unutarnje strane lijesa jer ću ostati zatočena u uhu…
„Heeeeej, heeeej!!”, vrištala sam sad već bezglava od straha i panike. Nije mi odgovarao. Iz televizora je dopirala sve glasnija diskusija šefa sindikata i nekih političara. U jednom trenutku začula sam radio i kuhinjsku napu. On je pjevao partizanske pjesme na sav glas i stupao po stanu. Bilo je nepodnošljivo, no laknulo mi je. Ipak je živ, ali vjerojatno malo ljut na mene. Kad je napokon sve utihnulo, odlučila sam se opet oglasiti.
„Hej, hej! Spavaš? To sam ja…“, rekla sam i odjednom se sve zatreslo. Zacrnilo mi se pred očima i izgubila sam svijest. Probudili su me zabrinuti, no smireni glasovi koji su njegovim roditeljima objašnjavali da se to često događa, ali danas imamo dobre lijekove koji mogu držati stvar pod kontrolom. Velika je sreća da se nije ozbiljnije ozljedio kad je svom snagom odvalio glavom u zid. Njegova je majka plakala, a otac je rekao liječniku kako nije očekivao da ću ga ostaviti sad kad je u nevolji. „Svinja“, rekao je. Optužio je moju majku i sestru da me skrivaju te i njih proglasio svinjama. To me doista povrijedilo!
„Hej!!! Mi nismo svinje!!!“, krenula sam u obranu svoje obitelji i opet se sve zatreslo. Izgleda da se bacio s bolničkog kreveta i to opet na onu istu stranu. Liječnik je uplakane roditelje izveo iz sobe i rekao im da nazovu sutradan poslije vizite.
Tu smo već neko vrijeme. Jako je tiho. Primijetila sam da me više nitko ne spominje, valjda ga ne žele uzrujati. Ja sam, u međuvremenu, zaboravila i na glad i na žeđ. Nekako sam postala samoodrživa. Naučila sam se, ali nedostaje mi kretanje. Kad postane neizdrživo, samo tiho kažem „hej“ i sve se dobro protrese.
***
ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). Radi u Kulturno informativnom centru.
Neharnu služim gospoju, zamani danke traću. Vozim kao lud, izbjegavam gradsku policiju. Radim prekovremeno da uzdržim njezine hirove, Da ne izazovem gnjev njezinih očiju, pogana jezika, Da me ne ostavi, da mi ne digne čitavo pokućstvo.
Čujem kako noću igra biljar u jeftinim pivnicama. Raskvasala po rubovima, jede više nego što treba. Neprestano se poziva na zaduhu, slabosti svoga srca. Ako nešto kažem, sigurno ću je uvrijediti. Katkad po tjedan dana ne razgovara sa mnom.
Katkad je po sedam dana i sedam noćiju nema kod kuće. Tada u očaju čupam kosu, predajem se nespokoju, Ne spavam, ne liježem i ne dižem se, spremam knjigu Obračuna, pomišljam na najgore. Na istom mjestu Iznad uzglavlja držim revolver i prezervative.
A ona se pojavi na vratima kao da ničega nije bilo. Izigrava damu s nestašnim kurvinskim sklonostima. I ja trčim kao budala da joj kupim bocu i cvijeće, iako znam da će me nadživjeti ta grozna baba od žene, a ja ću završiti mizerno poput mojih predšasnika.
Između nas, ako je nekad i bilo, više nema ljubavi, Samo zjapi golema gorčina kao suho grlo bezdana: Ona zvjezdana prašina u nepreglednim prostranstvima I ova praznina u duši, premošćena paučinom riječi Kao nevidljivim visećim mostom beskrajnih uzdisaja
BORIS MARUNA (Podprag, 1940. – Zagreb, 2007.), iz zbirke pjesama “Ovako”, Alfa, 1992.
Često zaspim na sopstvenim dlanovima, to me odvede daleko i vrati lako.
***
IZ PRIKRAJKA
Vrane, na ogradu, sleću. Čovek, cigareta, sa usana, pada. Smrt je majstor iznenađenja.
***
POVRATNIK
Naš komšija Majo u onim zlosrećnim godina gledao svim stahotama u lice. Često viče na nama nevidljive neprijatelje.
Moja majka to objasnila ovako: Neka sine Maja, pusti ga, on je video ceo rat njemu, sine, fali praznine.
U osamdesetom letu svome, naš komšija Majo konačno dožive ataraksiju.
Gleda u nebo cereka se i viče: Naši meci, igračke deci. Naši meci, igračke deci. Naši meci, igračke deci.
***
STANICA
Zviždi voz čovek sa pepeljarom od cipele njegov kašalj čovek prugasta košulja pepeo žuti prsti, ali nema nikoga ko će zuriti u njega.
***
AKO SRETNEŠ ZLATNU PTICU
Ako sretneš zlatnu pticu ostani kraj nje pronađi njeno gnezdo, dom, porod njen.
Ako sretneš zlatnu pticu Otrgni se, odrekni Onda pohrli, pohrli
Ako sretneš zlatnu pticu Ostani nag Da joj ništa ne možeš dati.
Ako sretneš zlatnu pticu Trgova se odrekni, odrekni Isto tako i grada Kuloara, pozorišta Knjiga, misli
Ako sretneš zlatnu pticu Zastani na trenutak Srcu svome Za čim iskaš kaži Ako se tada pobojati znadeš Dalje idi Hodaj, Čisti sebe prljavog
Ako ti ipak Srce ne ustukne Ako ti se duša ne zna pobojati Onda ostani do zlatne ptice Te joj život i gnezdo oskrnavi
Ako sretneš zlatnu pticu Ostani nag Da joj ništa ne možeš dati
Ako sretneš zlatnu pticu Beži! Ili joj otmi, otmi, otmi i jaja i gnezdo
Ako sretneš zlatnu pticu Najbolje idi dalje Ili se ukaljaj.
Ako sretneš zlatnu pticu Seti me se.
***
AMAR LIČINA rođen je 15.8.2001. u Novom Pazaru, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Trenutno studira srpsku književnost i jezik na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Amaterski se bavio glumom. Piše poeziju i kratke prozne oblike. Svoje priče i pesme objavljivao je u časopisima „Kazivar“, „Sent“, „Eckerman“, „Bagdala“, „Koraci“ i dr. Osnivač je i urednik Tavusovog zbornika poezije i proze. Već četiri godine je polaznik škole kreativnog pisanja, pisca Enesa Halilovića. Pored književnosti bavi se i istorijom umetnosti. Živi u Novom Pazaru.