književna pretpremijera: ZBIRKA PJESAMA TIHANE GAMBIRAŽE “SVAKA KOJA ODE, OTIŠLA JE NA VRIJEME” (radni naslov), Jesenski i Turk i Ženska pomoć sada, 3/2023; osam pjesama

poezija

KĆERI, ŽENE, OSOBE

Nijedna se kći nije spasila,
spase se osobe, kćeri ostaju u kuhinjama
u kojima uvijek gori svjetlo i kuhaju se izlike
zašto ručak još nije gotov, a izašlo se na pijacu na vrijeme
i zašto si dovraga upropastila život, a sve se desilo na vrijeme,
bila si kćerka pa supruga pa majka,
nekad se uloge izmiješaju i više ne znaš kome si što,
iako nikada nisi bila svoja kćerka
da se jednom pomiluješ i kažeš pa ne mora tako,
može se život razvezati od sile
u banci ste potpisali kuhinju u kojoj plačeš,
znaš li da postoje kuhinje u kojima uvijek neko plače?
samo on nikada ne plače, u njemu se plač skorio u bijes
i sklanjaš kćeri iza zavjesa, lica im se znoje od pare
tata je gladan pa je zato ljut, ali neće vam ništa,
i učiš ih da postanu osobe iako ne znaš kako
da ne drhte pred silom i ne pregovaraju s teroristima,
dok ti pregovaraš i ulaziš u sram do zadnje skuhane koščice
spase se osobe, supruge ostaju u modricama
i učiš se kako prestati biti supruga
iako nikad nisi prestala biti kćerka,
a nisi sigurna ni da si postala majka
jer vidiš im u očima da se boje
da im neki bijednik ne uništi život
na sto načina koji im se nude,
dovoljno je da izađu iz kuće,
dovoljno je da izađu iz kuhinje,
dovoljno je da nekom pošalju golu sliku,
dovoljno je da napišu pjesmu,
dovoljno je da opsuju,
dovoljno je da neko pomisli da nisu dame,
dovoljno je da kupe kuhinju s nekim,
dovoljno je da legnu u krevet s nekim
dovoljno je da ne legnu u krevet s nekim,
vidiš da ih nisi ništa naučila
i da si još uvijek samo kćerka
koja zatvara vrata i kuha sa sjenama
i spasonosne otrove zamijenili su manje spasonosni zakoni
tvojih su se predaka u tišini rješavale prve seoske feministkinje,
a tebi ostaje da pred nekom uniformom
budeš kćerka u kuhinji i kažeš oče, griješila sam,
dok krišom otvaraš plin

***

JAKE ŽENE

Ja nisam poznavala jake žene
Nije ih bilo u mom selu
Ja i moje drugarice snalazile smo se same
Instinktivno smo znale
Da ne smijemo slušati svoje majke,
A kamoli babe
Da nam se ne primi miris žrtve
Jednom kad ti se uhvati
Taru te cijeli život,
Poznavale smo samo žene koje su mirno
Odsluživale život bez života
Koje danas nazivaju jakima
Jer nisu smjele plakati kad im dijete umre
Nego su isti dan morale u polje,
Koje su nas odgajale da budemo kao one
Jer u životu ionako nećemo dobro proći
Žensko smo, ali barem neka nas cijene,
Djevojke, čuvajte dostojanstvo
Poručivale su
Kao da o tome nešto znaju,
Nismo poznavale jake žene
A jaki muškarci su nas htjeli samo jebati
I onda nam prijetili da će nas reći očevima
Ako kome kažemo za te ponude
Koje smo ionako izmislile
Jer nismo normalne,
Tako je to bilo u našem selu,
Danas one koje su se izvukle kažu
Da kod nas nije bilo ni tuče ni silovanja,
A naše su babe znale što je dostojanstvo
I nema nikoga da im začepi usta,
Naše babe su mrtve
Možda se tek iz grobova usude progovoriti
Da nas nisu odgajale uzalud
Kakve da ne budemo

***

SVAKA KOJA ODE OTIŠLA JE NA VRIJEME

Šest puta
Sam ostala
Kažu da je prosjek sedam
Sedam se puta žena vrati nasilniku
Uvijek sam brže savladavala gradivo od prosjeka
Svijet se zgrušavao oko mene
I molbe su mi postajale sve pliće
Kao da iz njih više ne ječi sve što jesam
Nego neka verzija mene koja se prilagodila
Svemu što mi čini,
A činio je,
Riječju, djelom, propuštao nije nikad,
Odjednom sam se našla sama u
Mraku bine svog života
Ostao je samo kuhinjski stol i stolice
Gdje se najčešće odvijala drama
Susjedi, prijateljice, majka, otac, sestre
Svi su nestali
Umorili su se
Ljudi se umore kad te netko dugo i sustavno lomi,
A ti se iz spasa vratiš na šake
I oni koji najduže razumiju
Kad tad napuste tvoje pretučeno tijelo
U kojem više ne stanuje osoba koju su voljeli,
Ostala sam jer me više nije bilo u sebi
Dovoljno da odem
Prvi put je najlakši
Svi se organiziraju ako imaš sreće
Ako imaš takve ljude
Prvi put zaista vjeruješ da ćeš se izvući
I kad svi misle da si otišla na vrijeme
Kad ti čestitaju na hrabrosti
Ti se vratiš
I svi šute
Nitko više ne zna kako bi ti pristupio,
Ali još te pozivaju na rođendane
Još te pitaju kako si
Negdje pred kraj se prave da te ne poznaju
Kad ih netko priupita za tebe
Čekaju da im zazvoni telefon
Da im netko javi
Pomalo čekaš i ti
Već si kao pomirena da je to to
Jednom će se i to desiti
Zamahnut će i složit ćeš se na rub stola
Kao marioneta
Tišina u kojoj živiš nepodnošljiva je
Paraju je samo psovke
I čekaš da se desi čudo
I kad se konačno desi
Kad shvatiš da je sve prestalo
Nema više ljubavi, ljepila koje te vezalo
Za njega, gledaš ga kao neprijatelja bez grižnje savjesti,
I govoriš svima koje ostaju danas i sutra
Da razumiješ da čekaju čudo
Iako se nekima ne desi
Za neke bude kasno
Kažeš im da se ne srame
Jer ostala si
Šest puta od sedam statističkih
Možda bi te taj sedmi ubio
Sram je najgora emocija jer paralizira žrtvu
Sram što su te svi napustili
Sram što si napustila sebe
Sram što nisi dovoljno jaka
Sram kad te pitaju zašto,
A nemaš dovoljno dobar odgovor
Kažeš ne znam
Ja sam samo
Ostala
I sve se zgrušalo u mrak njegovih zjenica
Izvan toga je bio svijet kojem više nisam pripadala
I sada kada opet pokušam pripadati
Svako malo netko pita
Zašto nisi otišla
I ja kažem
Otišla sam
Ne postavljajte pitanja
Koja iznova pletu tamu oko nas
Koje smo ostajale
Ne govorite kako ti od svih, inteligentna si
Ne govorite kako nisi znala
I kad si znala zašto nisi…
Ne budite produžena ruka njegova
I ne zamahujte na one koje su otišle
Koje su skupile u sebi dovoljno sebe da odu
Ne pitajte zašto sedam puta
Ni šest
Ni tri
Svaka koja ode
Otišla je
Na vrijeme

***

SNIJEG

Cijele noći sipio je snijeg
Jedan od onih snjegova pod kojim umiru beskućnici
Okrutan i tih, padao je po njegovom kaputu
Na mojim ramenima, mi smo se upoznali u doba okrutnosti,
Kada priroda ubija svoje najmilije,
Mi smo se skućili kao dvije ptice bez djetinjstva
Jer smo oboje zaboravili svjesno i namjerno
Ozebline nanijete od onih koji nas nisu čuvali
Iako su nas isporučili svijetu na nemilost,
U početku smo si vidali rane i pazili na ožiljke
Da ne prokrvarimo u ljubavi kako krvare neželjena djeca
I trajalo je
Dugo
Kao taj snijeg beskonačno dugo
Dovoljno da zaledi ljudskost
I napuni mu oči prezirom
Postala sam neprijatelj negdje usput
Postala sam njegov otac i majka
Bila sam otac koji mu lomi prste
I govori ne plači pičko
Bila sam majka koja ga je ostavila u domu
Kad više nije znala biti majka
Bila sam kurva koje se plašio da će doći
Varati ga i poniziti
Ali nikad više nisam bila žena u njegovom
kaputu koju je štitio od smrzavanja
Postao je moja prirodna sila
Cijele noći po meni su dobovale njegove šake
I dok sam se savijala kao breza pod teškim pokrovom crvenog snijega
U meni je pucao inat
Dok mi je govorio što ne plačeš pičko
Stiskala sam usta i gledala kroz njega
Dok je udarao glavom o zid plačući da je zbog mene postao svoj otac
Gledala sam kroz njegova junačka prsa
Kojima me zaštitio od vjetra
I mislila ako odem po pištolj koji drži u ladici
Dijete koje možda još nosim nikad neće imati oca
Ali će imati živu majku
Onda je naglo utihnuo
Kao i svaka elementarna nepogoda prestao je u trenu
Zora se pomaljala u bojama moje izmučene kože
Kao nepristrani svjedok surovosti prirode
Gdje nevoljena djeca ubijaju vlastitu djecu
Jednom smo se sreli nakon sto snjegova
Vodio je za ruku dijete
I na tren je zastao
Kao da želi nešto da kaže
Kao da između nas ne stoji smrt i stotine bijelih snjegova
Kao da nije tog jutra rekao ionako bi bila loša majka
Kao da nismo šutjeli svu vožnju do bolnice
Kao da nije zamolio nemoj im reći
I nisam
Moja je istina ostala nebitna
Kao smrt beskućnika svake jače zime
Ja sam spasila zvijer primjerene kazne
I činilo mi se na tren da želi da kaže
Hvala
Na životu koji sam mu poklonila
A onda se predomislio
I povukao dijete za ruku
A ja sam ostala stajati usred tog života
U kojem i dalje ponekad kada iskrsne
Ne vidim ništa
Osim bijelog snijega
Pokvarene slike na televizoru
Kao da se svaki put uštekam u vlastitu smrt
Koju sam kažu izbjegla
Jedne zime
Najjače zime u sto godina
U kojoj je umro neznan broj beskućnika
Jedna žena
I dijete

***

DUŠO

Dušo, ne radi scenu
Molim te nemoj opet,
Ne pred našim prijateljima
Oni me znaju kao dobrog čovjeka
I sve tvoje prijateljice se slažu,
U kostima ti puca njihova zavist
Kad ti savijem ruku iza leđa i prošapćem
Priznaj kurvo, da si ga sinoć gledala
Dušo, ne budi moja majka
Što me ostavila jednog jutra
Dok su po nama dobovali pijani udarci
Kad više nije mogao dohvatiti nju
Dolazio je po mene, izvlačio me iz ormara
I lomio mi ruke, a ja sam svima pričao
Da padam na nezgodnim mjestima
Kurvin sine, unosio mi se u lice
I bacao me kao dječaka od kositra,
A kurva je slala pisma još šest mjeseci
I onda je prestala
Udala se za dobrog čovjeka
U nama je ostavila svoje slomljene kosti
Zato dušo, ne budi kurva
Ostani
U mojim očima još si žena koja je vrijedna toga
Da se promijenim
Ja nisam on, samo nekad govorim kao on
Samo nekad hodam kao on
Samo nekad lomim kao on,
Ali on nije znao što je
Ja znam
Ići ćemo na bračnu terapiju, dušo,
Spreman sam priznati sve,
Riješit ću se sačmarice na tavanu
I jesti ću u tišini tvoje ručkove
Kupit ću ti nove tanjure
Kupit ću ti nove kosti, dušo
I vjeru u muškarce
Bit ćemo opet sretni,
Znam da si plakala kad sam ti prvi put pričao
Da mi je ubio zeca, zekana, malog uhatog
Rekla si da ćeš me izliječiti
Da me više nikad neće boljeti,
A boli me, dušo
Način na koji se krećeš među muškarcima
Način na koji podigneš bradu kad mi se inatiš
Boli me tvoj posao jer rekao sam ti
Mogu raditi za oboje,
Boli me što uvijek tražiš izlaz
I ove scene me bole
Zar ne vidiš da ti nitko ne vjeruje
Zar ne vidiš da misle da si luda, dušo
Brinu se za tebe, svi naši prijatelji
I tvoji roditelji
Ići ćemo doktoru, dušo
Da te pregleda, da ti odredi terapiju
Da se bolje odnosiš prema meni
To tvoje ponašanje ima svoje ime
I zaista ne znam što sam ti ikad uradio
Ako sam zgriješio, ruku mi odreži
Dušo, ne maši mi papirima za razvod
Nisam ti nikad rekao
Ali moju majku nikad nisu pronašli
Mislila je da je sigurna na kraju svijeta
S drugim čovjekom
Nijedna od vas nije sigurna
On se izvukao
I ja ću se izvući
Dečki se uvijek izvuku, dušo

***

JEBE MI SE ZA VAŠE MIŠLJENJE

Ja sam pretučena žena čiji je muž prenoćio u pritvoru
I onda su ga vratili da me sastavi do kraja
Nož sam mu vrtjela u trbuhu sve dok nisam bila sigurna
Da ga više neće vraćati policija na moj prag
Kažete da sam ubila oca svoje djece
Da sam žena-monstrum
Otvorili ste prozore
Koje ste uvijek zatvarali
Otvorili ste portale
Na kojima oduvijek gnjilite
Oplakujete oca moje mlaćene djece
Jebe mi se za vaše mišljenje
Ja sam silovana žena
Koja je obukla trenirku i pustila poznanika u stan kao i puno puta prije
Ovaj put mu je prekipjelo moje izazivanje
Kad sam ga prijavila pitali su me
da li sam te večeri bila pijana
I jesam li sigurna da sam rekla ne
Otvorili ste jame svojih duša
I svoje prljave žvale
S vaših se profilnih slika smiješe vaše malene kćeri
A tipkovnica vam je puna mene kurve
Jebe mi se za vaše mišljenje
Ja sam bivša prostitutka
Kod mene ste dolazili poskrivečki
Ali ne želite da radim s vašom djecom
Trebala sam ostati na cesti
Uvaženi očevi bivši korisnici i gospođe psihologinje
Jebe mi se za vaše mišljenje
Ja sam ubijena žena
S deset hitaca iz pištolja mog supruga
Za kojeg nisam znala ni da ga posjeduje
Navodno sam ga varala
Kažete da me ubio iz strasti
Da je to zločin iz ljubavi, iz ljubomore
Jebe mi se za vaše mišljenje
Ja sam žena
Još niste izvadili ruke iz moje maternice
Pljuvačku iz mojih životnih izbora
Molitve iz mog morala
Svaki ste dan na braniku moje slobode
Bacate cigle i ostavljate komentare
Koje bi pretvorili u zakone
I kad vam se kaže odjebite
Vi se branite da je to samo vaše mišljenje
Jebe mi se za vaše mišljenje

***

TREBA NAM VIŠE LIJEPE POEZIJE

U svijetu u kojem svaki sat jedna žena strada od muškarca,
ali statistika je kurva, a lijepa poezija je djevica,
treba nam više djevica,
kad ti kaže ubit ću te, on to ne misli,
žene kvocaju i prirodno je da se obrani,
treba nam više lijepih žena kao i stihova,
nitko ne želi gledati vaše sijede, bore i celulit,
sjašite stare islužene vještice s društvenih mreža,
trebaju nam svježe žrtve koje ćemo žigosati svojom mržnjom,
dok ostare odnosno navrše trideset, pričat će da smo ih tukli,
da smo ih silovali, da smo ih vrijeđali,
kao i svaka lažna feministkinja tražit će kurve pažnju,
zato nam treba više lijepe poezije,
da obratimo pažnju na mrtvu prirodu, a ne ženske leševe,
treba nam više lijepog ophođenja,
a manje ženskih psovki,
u svijetu u kojem i roditelji ubijaju svoju djecu,
problem su žene koje su sočno opsovale,
treba nam više lijepe edukacije, o ulozi žene kao majke,
o ulozi žene kao poslušne kćerke,
o ulozi žene kao one koja nasilju može pobjeći jedino kao leš,
muškarci će nam propisati lijepu poeziju kao penicilin
da očistimo gnojne jezike,
odrediti kako ćemo govoriti i što ćemo govoriti,
ohrabreni vojskom žena koje govore začepi joj gubicu, mili,
ja nisam ona, mene je majka lijepo odgajala,
ja nisam ona,
ja sam drvo,
grana trešnje,
moji su godovi neviniji od njenih,
mene i ako udariš, ja ću to podnijeti kao dama

***

MOJE BABE NISU BILE FEMINISTKINJE

Bile su obične žene, iz kraja u koji feminizam
Nikada nije pristigao
Žene s dnevnim sobama u kojima se ugošćava i služi,
A kad gosti odu, stavlja se lavor i ručnik za njegove noge,
Žene s polja, pijace, žene s glasovima u glavi
Koji im govore kako trebaju postupati i dok su same,
A kamoli kad ih netko gleda,
A uvijek netko gleda,
Moje babe nisu imale privatnost,
Nije bilo vlastite sobe u Dalmaciji
I ti glasovi, stizali su od njihovih baba
Koje su se borile kako su znale,
A kad više nisu mogle, onda su šutjele
Ne možeš ništa ženi koja šuti,
A da joj ti nisi naredio,
Žene koje su odlazile na put samo svojoj rodbini,
A i tad bi se brzo vraćale jer on ne može dugo sam,
Žene bez glasa, škole i putovanja
Za koje se nitko nije izborio
Pa ni one same,
Tako su odgajale i kćeri
Da budu pristojne jer kad si pristojna
Od života ne očekuješ ništa
I otvaraš usta samo za molim i hvala,
Tu i tamo se pojavi netko pa kaže
Kako je u njih baba bila prva feministkinja,
A djed je kuhao i spremao,
Nasljedstvo su naravno ostavljali kako sinovima tako i kćerima,
Pa pomislim da su moje babe statistička greška,
I da su u pravu frikovi koji kažu da patrijarhat nije ni postojao
Da nam je svima bilo isto,
Kad bi mogle progovoriti
Moje babe bi svejedno odšutjele sve psovke
i nijemo kršile ruke pred prozorima
da makar netko vidi njihovu muku
kad je već nitko ne priznaje,
a mene bi zbog psovki prekorile
i bile apsolutno zgrožene mojim pjesmama,
možda bi samo tiho prošaptale
da se spasim
i u njihovo ime

__________________________________________________

TIHANA GAMBIRAŽA rođena je 1985. u Zadru gdje je završila studij komunikologije. Objavljivala je poeziju i prozu u brojnim tiskanim i elektronskim časopisima. Pod pseudonimom objavila je elektronsku zbirku To je od Balkana, ljubavi u izdanju BKG. Živi i radi u Zagrebu.

“ULAZNICA 2022”, prva nagrada za prozu – MIRJANA DRLJEVIĆ: MOJ OTAC

proza

Moj otac imao je obrve iste kao Brežnjev. Svake noći pred spavanje mazao je lice kremom nivea iz velike limene kutije koju je kupio u Nemačkoj za 99 pfeninga, a potom obrve lepio selotejpom. Na pitanje zašto lepi obrve, odgovarao je: „Da se ne raščupaju“, što nije imalo nikakvog smisla, jer su već bile čupave i štrčale su – što uvis, što pravo napred. Istina je da su i pre spavanja i posle buđenja izgledale isto.

Kad je bio dečak, moj otac čuvao je ovce i dobijao nove cipele svake treće godine, ali to nije ono najgore.

Odrastao je u kući koja je bila i kuća i štala. Čuvao je ovce, a spavao sa kravama, zapravo iznad njih. Krave su preživale, prdele i disale, a toplota izduvnih gasova grejala je moga oca. Ni to, međutim, nije najgore.

Moj otac bio je partizan i komunista, što takođe nije ono najgore.

Bio je i ateista.

Jedne zime rešio je da pročita Novi zavet. Sedeo bi, nagnut nad niskim, a dugačkim stočićem na kome je ručno heklani milje bio priklješten uvek dobro prebrisanim staklom i kikotao se Bibliji u lice.

„Ako te neko udari, ti mu okreni i drugi obraz, kaže. Ništa gluplje u životu nisam pročitao.“ Skinuo bi naočare i pogledao me očima punim smeha. „Čuješi, ‘okreni i drugi obraz’“, nastavljao bi da se čudi. „Pa to nije prirodno. To je neprirodno za jednog čoveka, da ne vrati kad ga neko lupi. Gluposti, je l’ de?“ pitao bi me tražeći saučesnika u bogohuljenju. „Kad sam bio mali, u školi smo imali veronauku. I kaže nama pop: ’Bog je stvorio svet.’ A ja dignem dva prsta i pitam popa: ’A ko je stvorio Boga?’ A on ne zna. Bože, kako sam bio pametan.“

Ja sam htela da mu kažem da ga je sigurno stvorio drugi Bog koga je stvorio treći koga je stvorio četvrti i tako u beskraj. Moja ideja beskraja rodila se dok sam, boreći se da ne umrem od dosade, posmatrala poštara iz udžbenika za engleski. Taj poštar imao je brkove, torbu i kapu, a na kapi istog takvog samo manjeg poštara sa istom takvom kapom, na kojoj je bio još jedan još manji poštar na čijoj je kapi bio još jedan poštar veličine vrha igle i tako u beskraj. Moj otac nije imao dara za razmišljanje o beskraju, pa nisam rekla ništa.

Tu, nažalost, nije kraj njegovog nepoštovanja Boga i njegovih službenika. Moj otac je jednom prilikom sreo svog prijatelja muftiju beogradskog na ulici i javio mu se, ali mu ovaj, sigurno zaokupljen važnim pitanjima vere, nije otpozdravio. Kad su se posle toga ponovo sreli, moj otac mu je rekao: „E, moj muftija, ti prolaziš pored mene ko pored turskog groblja.“ Ne znam šta je muftija odgovorio, ali nije se naljutio, jer je bio dobar čovek. Moj otac je, dok je ovo prepričavao, bio crven u licu i umetao svoju omiljenu uzrečicu „Bog ti jadan.“ Nažalost, ni to nije najgore – ipak mu je bilo i malko neprijatno, a ne samo smešno.

Moj otac bio je i patološki škrt. Potanko mi je objašnjavao kako se dupe može obrisati samo jednim listom toalet-papira, samo treba dobro paziti da se papir ne probije prstom. Jeo je sve što je bilo u opasnosti da bude bačeno i to u istom obroku – bajati grašak, skorelu poparu i uskisli jogurt uz parče prekjučerašnjeg hleba. Imao je dobar stomak.

Jednom je naš voljeni ford taurus 1300 boje starog zlata ofarbao kod majstora koji je koristio inovativnu tehniku farbanja bez pečenja; sasvim slučajno, taj postupak bio je i upola jeftiniji. Kad smo stigli na more, moj otac je zlatni auto pokrio ceradom, jer se na moru pešači. Kad smo krenuli nazad kući, uhvatio je krajeve cerade da otkrije sveže ofarbanu haubu, ali pokrov nije ni mrdnuo. Ljubičast u licu, satima je odlepljivao ceradu s neosušene farbe kao flaster sa rane. Ford je zauvek ostao bez sjaja, oslikan tkanjem tkanine koja ga je prekrivala punih šesnaest i po dana. Ali ni to, sigurno, nije najgore.

Moj otac želeo je da ima sina, pa me je vodio na utakmice, kod auto-mehaničara i pokušavao sa mnom da igra fudbal. Kad god bih negde išla s njim, strašno sam se plašila da će me izgubiti. Tada sam verovala da bih, ako bih ga izgubila iz vida i ostala sama, jednostavno prestala da postojim. On je samo hodao, ne osvrćući se, a ja sam se probijala kroz gužvu tražeći pogledom njegov kaput ili šešir. Pratila sam ga uverena da se borim za goli život. Jednom sam tako, prateći ga, ušla u more, izgubila dno pod nogama i udavila se, a poslednje što sam videla bila je očeva glava koja pluta na površini kao bova. Verovatno je on doplivao do mene i izvadio me, ali toga se ne sećam. Te godine sam se plašila mora i letovanje sam provela ispod borova, na sigurnoj udaljenosti od vode.

Neke druge godine poveo me je na pecanje, iako nije umeo da peca niti je imao štap. Imao je samo najlon, udicu i sredinu hleba. Bilo je nesnosno vruće, zrikavci su zrikali, borovi su mirisali, a on je stajao na žutim stenama sa malom udicom u ogromnoj teget vodi. Sela sam na jednu žutu stenu, a moj otac je rekao: „Skloni se odatle.“ „Zašto?“ pitala sam jer su me bolele noge i jer sam oduvek volela da znam zašto. On je slegnuo ramenima i nastavio da peca, a mene su ujele četiri ose pre nego što me je otac bacio u more i skočio za mnom. Plivali smo bar pola sata dok nismo našli mesto gde je bilo moguće izaći iz vode. A trebalo je samo da mi kaže da sedim na osinjaku. Ni to, ako mi verujete, nije najgore.

Moj otac je bio čovek bez ambicije. Toliko je bio nezainteresovan za svoju karijeru činovnika u opštini Stari grad da je, kad sam ja krenula u školu, on otišao u penziju. Mogao je to da uradi kad god je hteo, jer je jednu penziju već stekao kad su ga sa nepunih trideset sedam godina iz JNA poslali kući sa činom majora. Bilo nas je previše – to je bilo njegovo objašnjenje.

Mene nije imao ko da čuva – kao da nije bilo školskog boravka ili žena koje bi me pripazile nekoliko sati dok se neko ne vrati s posla. Ne. Čuvao me je otac tako što mi je svakog jutra u limeno lonče sipao dobro pošećerenu vareniku po kojoj su plivali moji smrtni neprijatelji – ljigavi komadići kajmaka. Tutnuo bi mi vruće lonče u šaku skandirajući: „Nadušak, nadušak“, ne dozvoljavajući mi da lonče odvojim od usta dok ne bih sve popila. Poslednji gutljaj bio je najlepši, sa ostacima neotopljenog šećera. Pravio mi je debele sendviće sa margarinom, kuvanim jajetom i praškom šunkom i zamotavao ih u aluminijumsku foliju. Od njih mi je torba smrdela na jaja, pa sam ih bacala i gladovala do povratka kući. Za ručak je uvek bilo jedno te isto – pomfrit i krmenadla. Moj otac je stenjao dok je pržio hranu i postavljao sto i ja sam shvatila da je kuvanje naporno. Nikada pre nisam ga videla da kuva, pa je sigurno bio izašao iz štosa. Radio je sa mnom domaći i to na dva načina. Prvi je bio da se ne slaže s učiteljicom, a drugi da se ne slaže sa mnom. Matematika mu je naročito slabo išla. Uglavnom, sigurno je jedva čekao da uradi taj domaći i da sedne da čita „Politiku“. Sve to bilo je veoma loše, nikad nisam bila sama kod kuće, jer me je on čuvao, ali ne i najgore.

Moj otac bio je detinjast. Ponekad smo se igrali šuge jureći se oko zida koji je delio kuhinju i hodnik. On bi me pojurio, pa se pritajio s druge strane zida, ne bi se čulo ni njegovo disanje ni pucketanje parketa i ja bih se uplašila. Ipak je to bio čovek koji je kao dečak svojoj sestri slomio potkolenicu jednim udarcem potkovane cokule. Nisam znala ni šta je cokula ni zašto je potkovana, ali sam znala njegovu sestru koja je izgledala kao muškarac u suknji i mogla da zamislim kako se rvu i kako on ne može da joj dozvoli da pobedi, iako je starija. Bojala sam se da će, isto tako, zaboraviti da se samo igramo i toliko me uplašiti da ću se slomiti kao noga moje tetke. Na kraju bi izašao iz zaklona i pojurio me, iskolačenih očiju i raščupanih obrva, a ja bih vrištala i bežala i to je najveći strah koji sam u životu doživela, osim možda u snu. Ali, eto, ni to nije najgore.

Moj otac je nepravilno govorio.

„Zakovčaj se, napolju je hladno.“

„Porasla si za jedan prs od Nove godine.“

„Tebe ne treba otac.“

To je skoro najgore, ali ipak nije najgore.

Moj otac bio je lep. Kad je bio mlad, usne su mu bile crvene kao da ima karmin. Jednom su ga drugovi, a možda i drugarice, uhvatili, oborili i belom maramicom mu protrljali usne da se uvere da se ne šminka. Nije se šminkao, ali ni to nije najgore.

Da je bio pisac, moj bi otac bio Filip Rot. Da je bio glumac, bio bi Mišel Pikoli. Da je bio slikar, bio bi Dijego Rivera. Ali moj otac je čuvao ovce i spavao sa kravama, imao je ožiljak od metka na desnom listu, punu kutiju odlikovanja, kamen iz žučne kese u kutijici od filma za foto-aparat, mauzer i metke u noćnom stočiću i kotur selotejpa na njemu. Zbog svega toga, to što moj otac nije bio ni pisac, ni glumac, ni slikar uopšte nije najgore.

Moj otac se ženio dva puta. Prvi put je imao sedamnaest, a drugi put pedeset godina. Kad sam bila mala, svi su mislili da mi je on deda. Svoju prvu ženu ostavio je kad je upoznao moju majku i ona je ostala sasvim sama u stanu u kome su zajedno živeli otkad su osvojili Beograd. Umrla je dvadesetak godina kasnije, nekoliko meseci posle moje majke i nekoliko meseci pre mog oca. Njena smrt udenula se između smrti mojih roditelja. Na njenom grobu pisalo je njeno ime i prezime moga oca. To je i prezime moje majke, ali je najpre moje prezime jer sam od svih nas ja jedina živa.

Moj otac nije otišao na sahranu svoje prve žene. Ja sam mu rekla da treba da ide, a on je rekao da ne treba i onda smo se posvađali.

To možda ne bi bilo najgore da negde ne postoji još jedan grob. Taj grob je sasvim mali i na njemu piše žensko ime i moje prezime. To je grob moje male sestre, starije od mene oko trideset godina. To mi je jedina sestra i sigurno je neću nazivati polusestrom. Mora da je imala crnu kosu, moja mala sestra, kao moj otac i njena majka. Kad mi je jednom rekao njeno ime, mom ocu su se oči napunile suzama.

Najgore je, dakle, to, što moj otac nije otišao na sahranu majci moje male sestre.

Moja sestra bi sigurno imala iste obrve kao moj otac, samo ženske, iste kao moje, i možda ih, za razliku od mene, ne bi počupala, pa bi sada bila baba nalik na Brežnjeva. Ali rat je trajao duže od nje, a najgore je, zapravo, to što se nikada nisam setila da pitam gde joj je grob. Sad su svi već odavno mrtvi i nemam koga da pitam.

Kad bih je, nekim čudom, našla, ne bih joj ništa od ovoga ispričala.

Ispričala bih joj kako me je otac jednom odveo u luna-park gde je na vrhovima ogromnih prstiju stajala ogromna balerina i mi smo seli na njenu suknju, jedno preko puta drugog. Sedišta su bila metalna i plitka, a ograda niska. Ciganin nam je uzeo karte, muzika je zasvirala, a balerina se zavrtela. Otac i ja smo bili sigurni da ćemo ispasti, prepušteni što centrifugalnoj, što sili gravitacije, bačeni postrance na metalnu šipku, jedino što je stajalo između nas i zemlje ili neba. Šipka nas je žuljala i bilo nam je muka, a vožnja je bila beskrajna. Otac nije ni pokušao da mi pomogne – držao se za šipku i pravio se da mu nije ništa. Iz balerinine suknje izašli smo ugruvani i bledi, a kolena su nam klecala. Moj otac je svima prepričavao užas iz luna-parka, uvek počinjući sa „Bog ti jadan.“

A onda smo, godinu dana kasnije, otišli u isti luna-park i moj otac je rekao: „Ajmo opet“, i ja sam pošla za njim i sela u balerinine skute, preko puta njega, iako sam znala da će vožnja biti podjednako strašna kao i prethodna.

Eto kakav je bio naš otac, rekla bih svojoj sestri.

____________________________________________________

MIRJANA DRLJEVIĆ, rođena 1971. u Beogradu, autorka je drame San o Svetom Petru Cetinjskom igrane u Crnogorskom narodnom pozorištu i javno čitane u Narodnom pozorištu u Beogradu, kao i drame Suncokreti izvođene u Narodnom pozorištu „Sterija“ u Vršcu.

Njen debitantski roman Niko nije zaboravljen i ničega se ne sećamo pobedio je na prvom konkursu za neobjavljeni roman izdavačke kuće Booka. 

Pripovetkom Moj otac osvojila je prvu nagradu za prozu na regionalnom konkursu časopisa Ulaznica. 

Čita, piše, živi i radi u Beogradu. 

SAMEDIN KADIĆ: NOVOGODIŠNJA PRIČA

proza

Uvijek čekam posljednji mjesec da u džamiji uplatim članarinu. Sve danas ću – sutra ću, i projuri od zime do zime – ko na sankama. (Učlanio se u decembru i tako nastavio. A i volim da do zadnjeg držim pare u džepu, a Islamsku zajednicu u neizvjesnosti.)

Kada smo prije tri-četiri godine kupili stan na Grbavici i umorni stali na jednom mjestu, izvuklo mi se i do zadnjeg dana, pa sam čeljadi već poslije doručka nagovijestio da svi lijepo trebamo istu večer, ko normalni ljudi i pristojni muslimani, otići na akšam i platiti članirinu. Nešto mi je bilo stalo da odemo zajedno u tu našu novu džamiju, eto – radi nekakvog berićeta.

I krenemo navečer, „ko normalni ljudi i pristojni muslimani“, ali krenu i dječije naguravanje oko vrata i moje požurivanje: samo što nije ezan! I ne znam ni šta bi, ni šta se desi, samo se u tom obuvanju i izgurivanju i kijametu zatvoriše vrata za nama, a ključ ostade unutra. Vani nema šteke, nego samo nekakva kugla, bez funkcije i smisla. Ipak uhvatim za tu kuglu – ko za smrznuto konjsko mudo. I osjetim da u ruci držim otprilike nešto poput opisanog, pa brzo ispustim iz ruke. Nisu zaključana, samo „pritvorena“. Niko nema rezervni ključ. Za džep: i ključevi od auta ostali unutra. Preda mnom Hudinijeva grdosija koju je postavio bivši vlasnik. Za leđima prestrašena čeljad.

U vrhu vrata nekakav broj. Večeras momci u Hudiniju sigurno ne rade, ko će 31. decembra doći da otključava vrata! A i ako hoće, neće bez dobrih para. Pomisao na neplanirano izbijanje iz džepa dodatno me uzruja. Ne sjećam se jesmo li imali u planu poslije akšama negdje ići, ali to više nije bilo važno, jer smo, osim bez stana, ostali i bez auta. Analizirao sam velika masivna vrata kao neki neočekivani šah-mat. Onda sam analizirao pogledom djecu, sjetivši se njihovog nagurivanja. A onda sam analizirao i svoj život i sva ta vrata na koja sam pokucao (na ulazu, a ponekad, što reče profesor Bosto, i na izlazu), pa onda na sva ona što su mi pred nosom zalupljena i, na koncu, ona koja sam sam guzicom zauvijek zatvorio.

Onda sam briznuo plakati. A onda ridati.

Napolju je već treštalo i sijevalo, i niko nije mogao čuti ni vidjeti plač slomljenog muža, oca, odgovornog džematlije, pred zatvorenim vratima doma.

Žena je rekla: Stani, čovječe, saberi se, nemoj me brukati, a ja sam rekao: Ostasmo nepritvoreni na minusu. Na šta je ona odmahnula rukom: Eto te pričaš ko oni tvoji s Bjelašnice, nego ovako ćemo, zovi daidžu i Nedima, a mi hajmo u džamiju da platimo tu članarinu – kad te je već đavo navratio da nas sve podigneš.

Saberem se malo, zovnem daidžu i opišem mu šta se dogodilo, a on veli: Dabógda. Morat ćemo obiti, a ko je obijao, zna da se Hudini ne obija tek tako. Ponijet će on sav alat, pa ćemo vidjeti. Ali dabógda. „Haj sa ženom u džamiju“, veli daidža.

Puca napolju ko devedesettreće. Pred džamijom mi žena tiho dobaci: „Zamoli Allaha da se otvore.“ Bila je iskrena, nije me me provocirala. Ko da mi šamar opali! Ko će otvoriti onu grdosiju! Trebalo je, gospođo, izvaditi ključ, a ne sad „moliti Allaha.“ Ljuto zanijetim i slomljeno klanjam. Pred očima mi blokirane dveri. Na sedždi dođoh ipak u iskušenje da uputim neku poniznu dovicu za otvorenje. Ali nešto se u meni brzo naljuti i zaključa mi jezik. Ne moli, kad ne može! A kad ne može, ne brukaj se džaba. Čuvaj dove za ono što može.

Stojim nijem pred vratima.

Ljudi su znali tu stajati cijeli život čekajući da im se otvori. Ponekad bi se otvorilo. Ponekad bi se raspetljalo. Ponekad bi progulilo. Takve ljude Rumi zove psima ljubavi: oni ne cvile da bi se vrata otvorila. Oni čekaju radi čekanja. Njihova tuga koja vapi za pomoći – čisto je zlato. „Ima ljubavnih pasa kojima niko ne zna ime. Daj život da bi postao jedan od njih.“ Ali u mom slučaju se nije radilo ni o kakvim metafizičkim, eshatološkim ili štatijaznam kakvim vratašcima, nego o Hudinijevim.

Završilo, odem s mujezinom Halilom u neku sobicu da to platim, i pričam mu sluđen šta me snađe, a on pita na kojem sam spartu. Na drugom, velim. „O, pa imamo dobre merdevine ovdje u džamiji: uđi kroz prozor.“ Projašemo kroz nekakve nabacane serdžade i ćilime i ponjave i stanemo izvlačiti merdevine. Izložimo ih pred džamijom – duge! Niz njih se razlijevaju vatrometi. Gori grad, a mujezin Halil i ja balansiramo merdevinama, kao dva stara vatrogasca, kroz zaleđenu Grbavicu. To je, kada se s strane gleda jedan lijep i gotovo sentimentalan prizor, ali već hanuma i djeca, što nam pokušavaju pomoći, bacaju sumnju. Srećom, dosta je svijeta već pjano, nešto i nadrogirano, a nešto i ludo samo od sebe, pa i ne gledaju na nas.

Plan je da se popnem i uđem kroz prozor, koji ću prethodno razbiti. Što mi je, također, teško padalo, ali nema sad nazad. Prođosmo iza zgrade, uz određene akrobatske zahvate, i spustismo merdevine da odmorimo. Gledamo: visoko. Prizemlje ko nečija kuća. Mogu dostići – ne mogu. Hajd da ih podignemo. Teška. Uspravismo ih nekako: vrh im jedno pola metra ispod prozora. Neće moći, konstatiram. Veli Halil da ne treba unaprijed donositi zaključke, nego da stanem na vrh merdevina i odatle sagledam šta dalje. Vrhovi zato i služe. Opasno da se panjem, ali vidim da Halil insistira. Ipak sam podigao čovjeka. Ali visoko…

Idi, on će držati. Krenem da se penjem, a vidim da ću se slomiti. Tutnji nebo, gori zrak. Djeca cvokoću u pasažu. Žena nijednom nemoj. Pitam Halila da obavijestimo policiju, neko će misliti da pljačkamo. Kakva policija, penji se. Šta ću, krenem se penjati uz studeno gvožđe. S prozora me ciljaju koplja ledenica. Skoro sam do vrha, odakle treba da sagledam dalje korake, kad zvoni telefon. Stižu daidža i Nedim. Sletim niz stepenice kao s neba niz stablo graška. Hajte vi pred ljude, veli Halil, a ja ću pričuvati merdevine.

Eto ih s parkinga, nose kištru punu alata. Dočekujem ih ko mesije: spašavajte, ljudi, Bog vam dao. „Imam neku ideju, vidjet ćemo“, veli Nedim. Popesmo se do blindirane nemani. Nedim karticu iz džepa, blago je savi, pa je provuče lagano ali snažno između vrata i štoka. Vrata se otvoriše ko da ih vjetar odškrinu.

Nemoguće se učini ne samo mogućim, nego i banalnim. Lagao bih ako bih rekao da sam prvo osjetio stid pa radost. Djeca utrčavaju u stan. Nešto sveto prostruji haustorom. Utom stiže i badžo.

Nakon što vratismo merdevine u džamiju, napravismo lijepo neplanirano novogodišnje sijelo.

I danas sam ubijeđen da su mi vrata otvorena samo zato što nisam vjerovao da je to moguće. Da sam vjerovao, pitam se…

___________________________________________

SAMEDIN KADIĆ (rođen u 1982. godine u Sarajevu) završio Gazi Husrev-begovu medresu, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu filozofiju i sociologiju. Trenutno je zaposlen na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu u zvanju docenta. Za roman Paučina dobio nagradu “Hasan Kaimija”. 2021. objavio je roman Radio Piton.

DVA PONEDJELJKA POEZIJE MARINE KUZMIĆ LASZLO, 1/2

poezija

OSLOBOĐENJE

Odjednom
Život mi se sastoji
Od neba, vjetra i mora

Ti si kriv
Nemam gdje držati
Mobitel i internet

Jer rekao si
Na brodu je
Najbolje
Da si gola

***

PROSIDBA

Moj naklon, mladi gospodine
Evo me u majici za po doma
Da pitam za Vaš um i srce

Pa recite, dok još nisu prošle godine
Jeste li sa mnom za jedan dugački
Smijeh kroz suze

***

TEORIJSKE SMJERNICE

Zatječe me dan dok marno brišem veznike.
Takva su vremena, nije doba vezanja.
Eventualno opisnog redanja, najbolje ništa.
Samo isključivo apstraktnog imenovanja.

***

EKLOGA

Ide li, momci
Kaj ima, dečki

Kod mene odlično
Evo kuham ručak
Evo pletem cvijeća stručak
Idila

E, da
Moj muž vam kaže hvala
Zapravo rekao bi vam
I platio pivu
Da nije i on isto
Takva budala

***

BREME

Jednog neočekivanog petka
Nakon tuširanja slučajno mi se
Rastvorio crni mekani bademantil
Slučajno, kažem ti lijepo, a ti ne vjeruj
I sad imam baš jako dobre
Fotke koje nemam kome poslati
Nedovoljno pristojne za opću javnost
A opet puno previše estetične
Za vrlo prosječnog usputnog udvarača
(Koji je ionako potpuno izvisio
Odnosno, pardon, nije ga ni bilo
Pa nemojte me odmah reći
Baki, mami, mužu, ženi)

Kako bilo, lijepo se vidi koliko sam
Vješta fotografkinja
Čeznutljivo sisata
Ezoterično pohotna
I bez tebe malo prokleta

***

PRETVORBE

Sanjam te kako mudro govoriš svojoj mami
O dobrobitima virtualne komunikacije
I kako evo bez toga sad ne biste sjedili
Sa mnom na ovoj kavi, ručku, rođendanu
U kući, vikendici, planinarskom domu
Na moru, na nebu, na kraju svijeta
A eto baš nam je tu zbilja dobro, zar ne

Pospano od jela, umora i čašice dragosti
Gledam te kako se promećeš u djevojku
Običnu mladu dugokosu pametnicu
U groznici tražim ostatke tebe, nije ti slična
Svijetle je kose, punih obraščića, malenih usta
Jedino možda iskrić u oku, dat ću joj šansu
Ni onog prvog tebe nisam oduvijek poznavala

***

POREDAK

Radije bih da pričamo kako se volimo
I kako si mnoge sate mislio na mene
I kako već dugo znam da želim tebe
No činiš se nesklon razgovarati o tome
A i meni bi samoj kad-tad dojadilo
Tako da ovaj humor, ne, nije obrambeni mehanizam
To je samo druga najbolja stvar nakon ljubavi

___________________________________________________


MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je u Zagrebu 1978. godine. Diplomirala je engleski i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Radi kao prevoditeljica i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Odlično se razumije s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je po školskim i studentskim časopisima te povremeno na književnim portalima (književna stranica Anna Lit te stranice DPHJ-a), a intenzivno na Facebooku. Opus joj je ocijenjen vrlo uspješnim i kvalitetnim (među prvih pet) na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA VITOMIRKE TREBOVAC “DOVOLJNO JE MALO SUNCA”, izdavačka kuća LOM, 12/2022; pet pjesama

poezija

USPRAVNO

miriše na proleće
samo nikako da dođe
zima se proteže
u krevet u kosti
sanjala sam prababu
jaše konja
i osmoro dece ide iza nje
nema hleba nema muža
ali jaše uspravna
jer ona zna sve će doći
sanjala sam
jaše i ničeg se ne boji
deda je jednom rekao
u toru među ovcama
svi su naši živeli uspravno
a ti gledaj kako ćeš
mnogo je prošlo od tada
i meni je mnogo trebalo da vidim
da je najteže u životu
živeti uspravno
zato se svi saginju
pre zore
probudila me keruša
lajala je celu noć
odneli joj decu
i sad tumara po dvorištu

***

DOKAZ

dovoljno je samo malo sunca
i uhvati me to
da moram da budem dobra
svima da budem dobra
bolesnom da kažem ozdravićeš
slabom ojačaćeš
ljutom proći će
povređenom zaceliće
uhvati me to do suza
da svima kažem
nije bitno
ima nešto izvan svega
podigni glavu umorni svete
sunce je opet zasijalo
a to znači
sve uvek može ispočetka
jer ako može sunce
ponovo kroz mrak
možemo i mi
to je dokaz.

***

TAEDIUM VITAE

jedan ceo mesec
prošao je u tišini
i gledanju u daleka brda
iza kojih sunce
svaki dan drugačije zalazi
čuju se i ptice
nekad vetar
lavež pasa deca
mogu da osetim
suvo granje u bašti
dok ležim
nema ničeg na celom svetu
što mi nedostaje
samo hoću da kažem
svima koji dolaze
ja imam sve u životu
a nisam zgrabila ništa.

***

SVETLI GROBOVI

na svom putu jutros
srela sam mnogo meduza
plutaju mrtve u plićaku
skuvalo ih
tako su mi pričali
da suša pomori stoku
u našim krajevima
koji su daleko odavde
kad skočim u more
kažem bože hvala ti
što postoji more
i što sam baš ja unutra
čime sam to zaslužila
moja baba je bila
mnogo bolja od mene
a nikad nije videla more
kažem opet hvala ti
što sam na svom putu
ja videla i meduze i ostalo
a ne samo krave i ovce
kao moji
koji su svi bili na zemlji
da bih ja na kraju bila u moru.

***

POSTOJE STVARI

postoje stvari
za koje više nema vremena
i to je došlo brzo
napravilo u meni rupu
kao kad zemlja pukne posle suše
pa seljaci guraju štap i kažu
nema kraja
postoje stvari
a sve stvari
počinju i završavaju
negde mimo nas
i mi ništa ne znamo o tome
nešto nas nakratko osvetli
i pokaže da postojimo
pa nas opet baci u mrak
postoje stvari
za koje više nema vremena
i ne treba žaliti zbog toga.

______________________________________________

VITOMIRKA TREBOVAC rođena je 1980. u Novom Sadu.
Objavila je četiri zbirke pesama:
Plavo u boji (škart, Beograd, 2012)
Sve drveće, sva deca i svi bicikli u meni (LOM, Beograd, 2017)
Dani punog meseca (LOM, Beograd, 2020)
Dovoljno je malo sunca (LOM, Beograd, 2023)

POEZIJA MARINA KOSA

poezija

U SNU SAM VIDIO SLONA

U snu sam vidio slona.
Bio je blistav, bijele boje.
Iz jezera krvi ljudske pio je.
(O istini velikoj pjevao je.)
Bio je stvaran, stvarniji od mene.
U snu sam vidio slona.
Plakao je.

***

KONTEMPLACIJA

Podsjetite me da još jednom
pogledam u oči sunca i
da se sklonim ispod krošnje
gorostasnog hrasta.

Samo još jednom.
Dok još mogu.

Sve mrlje svijeta
ispire uzavrela rijeka.

Sve odlazi brzo.
Jer nikada ničega bilo nije.

Samo sunce i
sjena hrasta časnoga
moje je bivanje.

***

TEMPUS FUGIT

Jednom ću biti ono što sam bio.
Jednom sam bio ono što ću biti.
Jednom jesam što nisam.
A ono što nije sada je
ono što nije bilo
kada bivalo je.

Smrt patetična, daleka
neće biti ono što je bila.
Ni ja nisam ono što jesam.

Ogrtač crni boju više nema.
Proziran je pogled Smrti,
ta fatalna koprena.
Ruka od leda već mi
dušu usplahirenu drži,
ali ne i Riječi, ne i
ono što jesam.

Riječi ove, što će biti
da su bile, brže su
od Smrti, brže su
od lažnoga vremena.

***

NOTTURNO

Sunce trči u zagrljaj neba.
Utvare smrti bježe
u domovinu tame,
blizu srca čovječjega,
tamo gdje muk vlada
i purpurna krv
poji žive – tamo gdje nastaje
noć straha puna.

Strah se smije na hladnoći.
Teške, teške su noći.
U njima se užas skriva.
Ništa… Samo očaj u njima prebiva.

Zrakom lomi se tišina.
Sve je nestalo.
Sve se skriva.
Svijet je obuzela crnina.

Sve je tiho
i sve je tišina.

***

NA PUTEVIMA VJEČNOSTI

Hodamo polako, koracima teškim
po zemlji sjajnoj, suncem prelivenoj.

Mnogo nas je, zaista nas je mnogo
i dah mnogih postaje Jedno.
Krv topla naš označava put,
škrgut zubi putokaz je glasan.

Slušamo srca tuđa i ona
kucaju polako, odmjereno.
Bol se u njima skriva,
bol strahovito jasna, sretna.

Hodamo potaknuti snovima
beskrajnim i dalekim,
naizgled nedostižnim.

Hodamo, a svaki korak naš
melankoličan biva preobražen
radošću neumjerenom.

Hodamo, a put je naš
ispunjen raskršćima.
I već znamo da ćemo na
svakom izgubiti barem jednog
brata, i da će nam barem jedna
sestra okrenuti leđa.

Ali ne prožima nas strah.
Niti užas nam ne može slomiti duše.
Jer raskršća ima mnogo,
koliko i ljudi.
Ona postaju naša nada.
Jer znamo, jer smo
kao jedna duša to već znali.

I spoznaja naša postaje jača
od riječi, jača od srdaca,
snažnija od duša.
Znamo, jer smo oduvijek
znali da će doći dan kad ćemo se
svi susresti na putevima vječnosti.

– iz zbirke pjesama “NA PUTEVIMA VJEČNOSTI”, Matica hrvatska Sisak, 2021. –

izbor pjesama Marina Kosa za “čovjek-časopis” priredila SANJA DOMENUŠ

fotografija autora: Siniša Vidović

TRI POETSKO-PROZNA ZAPISA ZDENKE MALTAR IZ KNJIGE “MAJURSKE PJESME”, Vošicki, Koprivnica, 2022.

poezija

TKO JE NAMA SILVER BANDROVSKI

Dječak je dugo promatrao slova svojega imena prije nego što je uzeo pero i mirno povukao prvu crtu. Učitelj ga je upozorio na pravilno držanje tijela kako bi stvorio ravnotežu potrebnu za pisanje. Ramena su trebala biti u istoj visini, međutim, dječaku je desno rame uporno klizilo prema papiru. Noge su trebale biti razmaknute u veličini stopala, ali dječak je nakon nekog vremena počeo cupkati ispod stola jer je u učionici bilo prohladno, pritom bi zaboravio da prstenjak i mali prst moraju ležati jedan na drugome.
Ipak, učitelj je bio zadovoljan ljepotom njegova rukopisa. Cijela stranica pisanke bila je ispisana imenom Silver. Marljivo je ovo dijete, ima dara i smisao za ljepotu, to je važno, rekao je učitelj dječakovoj majci. Velika je Monarhija, a Njegovo Veličanstvo naš car Franjo Josip II. želi u Carstvu radišne i pametne ljude koji će provoditi državne reforme. Dječak će naći svoj kruh.
Kad je precizni mjernik Silver Bandrovski, školovan i pripremljen za izmjeru zemljišta u jednome golemom carstvu, došao na grofovski posjed u Novimarof, započeo je od bjeline papira. Osim zemljišta i zgrada tintom u boji nacrtao je drveće, livade, grmlje, cvjetnjake i malo plavo jezerce na rubu perivoja. Gledajući kartu možemo zamisliti labirinte crnogorice i crvene salvije i georgine u cvjetnjacima. Samu zgradu dvorca označio je brojem jedan, to je početak, rekao je grofu u čijoj je radnoj sobi na velikom stolu noćima crtao i lijepio listove bjelanjkom jajeta za dasku, vodeći pritom računa da ne ostanu neravnine.
Sluškinje na dvoru u čudu su gledale kako je moguće umanjiti svijet tako da cijelo selo Krč sa svim okolnim poljima i livadama stane na nekoliko papira. Na katastarskoj karti sela Krč i sela Grana iz 1861. godine ostalo je zapisano ime mjernika Silvera Bandrovskoga. U gradu danas ne postoji prezime Bandrovski, kao što ne postoje ni prezimena Boćanski, Jablanovski… Neki od njih ostali su potpisani krasopisom na kartama, u knjigama i sjećanjima grada jer samo tako se u to vrijeme i moglo potpisati.

***

KAMENI MOST MED SVECI

Kad bi otac kupio nove cipele, prije prvog obuvanja bosonog bi dječak protrčao po kuhinji i potom bi se sakrio ispod mosta Med sveci*. Ondje se prezuvala sirotinja iz sela, jedni drugima ostavljali su svoje gumene čizme za poći u svijet. I njemu je brat ostavljao svoje za put do škole. U selu čizme nisu trebale. Gdje su tada stajali sveci, pitala sam oca. U dječjem sjećanju oni nisu bili važni, ništa nije o njima znao, ni koliko ih je bilo ni koji su bili. Početkom rata ispod mosta su djeca s njemačkim vojnicima trampila jaja za schokolade i konzerve. Na prijeratnim fotografijama na mostu su se šepirila gospoda pored fijakera i dame sa suncobranima, a sveti Ivan Nepomuk, okamenjen s raspelom i maslinovom grančicom u ruci, osluškivao je glasove ispod mosta. Sveti Ladislav, kralj ugarski, i sam u vojničkoj uniformi, gledao je u daljinu, negdje su se već valjali tenkovi. Sve su vojske rušilačke, a obrambene strategije ne podnose mostove. Tako je srušen most, sveti Ivan bačen je u rijeku, a za kip kralja Ladislava kažu da je propao sam od sebe. Novo vrijeme donijelo je nove kraljeve i novi most od armiranog betona, pouzdan i funkcionalan, zapis u kamenu samo bi smetao. Kako bi danas izgledao grad s mostom iz 18. stoljeća daju naslutiti tek rijetke fotografije. U skladu s novim vremenom moglo bi se dodati još svetaca zaštitnika uz kamenu ogradu, na mostu bi se snimali filmovi, fotografirali mladenci. Možda bi i otac sišao pod most pričekati brata, predati svoje cipele, vratiti se bosonog u selo, i nikomu ništa ne bi bilo čudno, niti bi itko išta pitao.

*Stari kameni most preko rijeke Bednje u Presečnu (18. st.), do 1886. godine granica Varaždinske i Križevačke županije, srušili su ga partizani 1943. godine.

***

GINKGO BILOBA

Nakon dinosaurā ginkgo je stasao u vremenu tercijara, nesklon zaboravu zapamtio je sva ljudska vremena, Sunce i vihore, stoički podnoseći ljude i mijene. Perivoji iz 18. stoljeća voljeli su egzote. Tako se i ginkgo udomaćio u europskim vrtovima, za ugodu plemstvu, dokoličarenje pod jesenskim zlatnim krošnjama, samo da nije žensko, jer tada je smrad nesnosan. Ginkgo nema neprijatelja, njega nisu dirali ni ratovi, ni zeleni kadar, ni agrarne reforme, on sve podnosi mirno, stojeći u perivoju i ljeti i zimi. Iz pradomovine kineske pokrajine Čekiang donio je u bolnički perivoj mirnoću budističkih hramova i smirenu tišinu. Što će na ovom istom mjestu u marofskom perivoju sanjati ginkgo za tisuću godina? Glasove ljudi koji su sjedili pod njegovom krošnjom ili sjajni pjev ptica, tisuću godina isti, a drugi? Hoće li tada itko više sjesti pod njegovu krošnju u vrijeme isparavanja ne bi li se sjetio gdje mu je dom i kako se vratiti kući? Hoće li za tisuću godina čovjek sjedeći ispod ginkga u zaboravljenom perivoju pomisliti da je zaborav naš odabir, svjesni štit od prolaznosti?

_________________________________________________


ZDENKA MALTAR rođena je 13. travnja 1964. godine u Varaždinu, gdje je završila gimnaziju, a diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu upravni studij. Zaposlena je kao stručna suradnica za imovinskopravne poslove u Gradu Novom Marofu. Piše poeziju i prozu na hrvatskom standardnom i kajkavskom jeziku. Pjesme, priče i putopisi objavljeni su joj u zajedničkim zbirkama i zbornicima te u časopisima Kaj, Poezija i Kolo. Objavila je dvije zbirke kajkavske poezije: Tebi, Erato, 2012. i Vesmir, dalečina, ti, 2019. Višestruko je nagrađivana za poeziju, kratku prozu i putopis. Pjesme su joj prevedene na njemački jezik.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA SAIDE MUSTAJBEGOVIĆ “NENOŠENI SNOVI”, Buybook, 12/2022; šest pjesama

poezija

SAN O CIVARAMA

Divila se tkanju tuđih zastora,
Bečkim volanima i krivim rebrima,
A mi smo gledale njenim očima.
Kazivala je da zla vezilja duge konce suče
I upozoravala na karenjine u Italiji.
Vjerovale smo u ispričane horizonte
Divile se tuđim zastorima
Konci su nam bili kratki
I nismo išle u Italiju.
Sanjala je kraljevstvo s vlastitim civarama
Breme je gurala u tuđim
Dok nam snove nije obesmislila.

***

SJENE AKTOVA

U mraku
U simfoniji tišine
Međusobno zagledani
Raspoznajemo teksture
Znamo tkanja i nijanse crne.
Biramo šarenilo vlastitih aktova
Užarenih udova
Bezglasni u svojoj neboji.
Sutra ćemo biti crne siluete
Na bijelim zidovima.
U tom kontrastu
Šutjet ćemo obale
Zagledani u tkanja i nijanse.

***

PUTOVANJA BEZ PASOŠA

Bezočne laži su dnevnici
U kojima granice prolazimo bez pasoša.
U njima,
Volimo bližnjeg svog,
Razumijemo ljubav,
Maštamo nadu,
Čeznemo za dragim.
Nijemi slušamo o ratu u Iraku i Iranu
Prije svih naših depersonalizovanih ratova.
U onom što smo rukom ispisali
Nema ništa do vlastitog zujanja
U vremenu koje nam ne pripada.
Zbog Černobila nismo jeli zelenu salatu
I nije nam žao salate
Ni Černobila
Već žalimo Tarkovskog
Čija je umjetnost bila pasoš za vječnost.
I još uvijek osjećamo udar suze
Zbog ljubavi čijeg se imena ne sjećamo.
Vlastite ratove prešućujemo.
U dnevniku ne pišemo zlo
Imenujemo ga politikom.
Ni Lorka se njom nije bavio
A ona mu je presudila.
Pišemo samima sebi
Ono čega se želimo sjećati.
Lažemo da volimo
I maštamo svjetove
Za koje naši pasoši ne vrijede.

***

O UDARCU

Dan počinje pogledom
U zidove, ljude, predmete.
Danima
Horizonti se smanjuju
A sloboda vlastite sobe je sve veća.
Ne znam šta je starije
Prvi udarac ili prvi pad?!
Pogled kad zaspi,
Čujem kovača
Čujem avion i bombu.
Slušam srušene domove.
Jutro počinje pogledom.
Moja soba nije daleko od velikog sata
Vrijeme je uvijek daleko od pogleda
Pogled udara o vlastite zidove
Udara o tuđe krovove.
Njegove kazaljke nisu vrijeme.
I buđenje.
Jutro počinje pogledom.
I udarac jutrom.

***

NENOŠENI SNOVI

U muzejskom depou
Vezena
Nenošena cipela.
Autentična mustra
Raritetna.
Nema podataka
O jagodicama
Što su iglu
U tvrdu kožu gurale.
Zavještana u sehari
Bezimena cipela
Nenošenih snova
Iz napuštene kuće
Spaljenog sela
U sanduku depoa
Čeka nas i divljenje.

***

SAD NE KUCA

Vidjela sam tetu
Omeđenu zelenom bojom
Imenom i familijom.
I tako skučena
Bila je lijepa
Bez osmijeha.
Imala je kosu.
Nije mi se svidjelo što sam je srela.
Gledala sam nju
Gledala sam druge ljude
Skučene
Omeđene
Bojom i familijom.
Gledala sam i sat
Zlatan
Kičast i rastegljiv
Što mi je dala.
Sat,
Što ne kuca.

________________________________________

SAIDA MUSTAJBEGOVIĆ (1976, Prijepolje) bosankohercegovačka je pjesnikinja, pripovjedačica i istraživačica. Studirala sociologiju, novinarstvo i književnost u Sarajevu. Boravila je u maternjem, turskom i njemačkom jeziku. Bila je novinarka, urednica i kolumnistkinja u domaćim i regionalnim medijima, a danas je fokusirana na društvena i humanistička istraživanja, transgeneracijske traume i kulturne utjecaje koji se reflektuju u balkanskim narativima i identitetima. Autorica je dokumentarnog filma Boje i ritmovi nemira ¬ Collegium artisticum 1939-1941. Književnoj javnosti predstavila se proznim prvijencem Kuća bez krova, a njene priče i pjesme u njemačkom prijevodu našle su se u nekoliko književnih antologija. Nenošeni snovi njena je prva knjiga poezije.

fotografija autorice: Svjetlana Panić

PET PJESAMA SAŠE SKALUŠEVIĆA SKALE IZ ZBIRKE “PITANJE OBLIKA”, Presing, Mladenovac, 10/2022.

poezija

LIVE STREAMING APOCALYPSE

Jesam li te sreo tamo
Znam bio je Lavkraft
Bio je Boš
Selin ili neko ko liči na njega
moguće Anđeo smrti
svakako lekar
groteskna onosvesnost
(kao suprotnost režimu tišine)
bili su i drugi
insekti gušteri zmije
crvi pacovi divlji psi
bilo je svega
ubistva linča zemljotresa
sablasne dece gonoreje i kuge
ljudi što plešu po polomljenim kostima
umetnik zanatlija u kalu
sopstvenog nedela
jesi li ti bila tamo
dodaj mi pivo
prenos apokalipse uživo
upravo počinje

***

MUČENJA

Blejk je video (valjda u Paklu)
ogromnog lava.

Borhes je sanjao drevnog tigra,
zatvorenog u još drevnijoj piramidi.

Mene ne muče, ne gone,
tako krupne egzotične mačke.

Jedna ljupka vučica
mira mi ne da.

***

I SADA I OVDE

Kao da čujem Darmolatova
kako pred svojom ukočenom
i poniznom svitom
prostački glasno psuje
Pseto je završilo psećom smrću!

ne znajući za grobnicu
za svoje buduće pasje groblje.

***

KAVAFIJEVO VUCARANJE

Najpre jutro u Rašidu, muhafazah
strašan mamurluk što vučeš
za sobom kao tešku senku nije ti davao mira.
Ti znaš zašto si Aleksandriju napustio.

Damanhur, Mansura, Port Said,
svuda je bilo isto.
Odvratan ukus u ustima,
sitne iskre u uglu tvojih helenskih očiju
i kao pustinja nepregledni očaj.
Ti znaš zašto si Aleksandriju napustio.

U Damijeti si nastavio:
šešar, biroš, ahzis,
nisi mnogo birao
kemer, šemahrin, obojeni jajin
pehar ti je iznova bivao pun.
Ti znaš zašto si Aleksandriju napustio.

U Jerusalimu si samo predahnuo
tako sve do Bejruta
gde se po tavernama i bordelima vučeš.

***

DRUGI PAD

Kada Odoakar sa trupama svojim
bude umarširao u Rim
a biće to
ako knjige ne lažu nekih
šezdeset i šest godina kasnije
(od kada Vizigoti napustiše Grad
jer Alarihovo osvajanje beše prvo),
ni velike borbe ni velikog nasilja
pljačke, paleži, rušenja i silovanja
neće biti
jer ni tog Grada
ni tog Sveta
više biti neće.
umesto u Grad,
Odoakar onako sjajan u oklopu
ujahaće samo u njegovu senku.

_________________________________________________


SAŠA SKALUŠEVIĆ SKALA (1981, Negotin, SFR Jugoslavija), od 1998. godine objavljuje u književnoj periodici kod nas i u regionu.
Objavio je knjige poezije Mitovi i senke ( Narodna Biblioteka Dositej Novaković, Negotin, 2014), Plastična Aleksandrija (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2019), pesničku zbirku Rekreacija pre pakla (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2020), Svakodnevni pokušaji apokalipse (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2021), Pitanje oblika (Presing, Mladenovac, 2022).
Zastupljen u više pesničkih antologija i zbornika. Prevođen na rumunski jezik. Jedan je od osnivača Krajinskog književnog kluba sa sedištem u Negotinu.
Član je udruženja kulturno-turističkih stvaralaca istočne Srbije Kulturistok. Od 2006. godine stalni je član redakcije časopisa Buktinja, saradnik časopisa za književnost, umetnost, kulturu i bibliotekarstvo Bibliopis a od 2019. godine postavljen je za glavnog i odgovornog urednika časopisa za književnost, umetnost i kulturu Buktinja.
Član je Srpskog književnog društva.

NAKON BLAGDANA

poezija

Kako prija mi juha od kelja i cvjetače,
nakon mesnog obroka u poganskim
danima koji su na izmaku.

Vjernici opet mogu pušiti na cesti,
djeca opet smiju jesti čokoladu,
pjevači smiju pjevati ustaške i sve se
opet vratilo „na staro“.

Što je to odricanje o kojem se priča?
Kakve nam to kazne pripremaju tijelu?
Samo uskrate veselja, isprazni životi,
ukosnice bez kose i sitna ushićenja.

Tvoje je tijelo dostojno božjeg pogleda,
a misli, koje vrludaju mi glavom,
već su se razmahale i pretvaraju nas
u male krastavce.


DARIJA ŽILIĆ (Zagreb, 1972.), iz zbirke pjesama “PLEŠI, MODESTY, PLEŠI”, Algoritam, 12/2010.