Sve je to bilo polako. To naše skidanje. Na svakih sedam dana po jedan komad odeće. Kao da smo pili antibiotike. U isto vreme, padne maska, sa tela. Bol nije jak. Lep je i mekan. Pucanje kožice, kao jedan mali balon od žvake. Promene su došle s vremenom.
Jednom mi je mama rekla:
Ti misliš da ja ne znam, koliko si ih promenila.
***
OSAMNAEST STANICA, OSAMNAEST GODINA.
Vozila sam se trideset trojkom. Imala sam tačno 18 stanica do tvoje sobe. Prvo ide stari deo, a onda novi deo grada. Prolazim pored pijace, tamo nekad kupujemo odela. Onda pređem most, ispod ide mutna reka. Jedva čekam da stignem. Znam da ćemo ležati na tvom krevetu i pričati o tome da li me boli ili ne. Blago me maziš ispod pupka, nekad i lizneš, kažeš da mirišem na smokvu. Bio je letnji dan, zvala sam te da ti kažem, nećemo biti roditelji, a ti si rekao:
Ne ide da deca prave decu, mada sam mislio o jednoj smokvici.
***
PLANINA.
Zima je, svi stojimo. Čekamo da se kutija povede tamo gde se kopaju tela, posle duša ode. Gde ode, niko ne zna. Muka mi je, hladno i puši mi se. Malo plačem, ne puno. Ti me samo treseš. Dopire mi zvuk tvog mumlanja.
– Martina probudi se, opet sanjaš pokop.
Malo se okrenem na bok, ti uđeš, pokopaš me do kraja. Izađeš, otreseš po meni sve šta imaš. Nastavim da plačem, kad me pitaš čemu opet uplakano lice. Kažem na planini smo, ona me rastužuje.
***
TUŠIRANJE.
Završimo vođenje ljubavi. Ono se svodi da ti vodiš. Guraš mi glavu na dole, ja neću. Kad kažem neću, ti se ljutiš. Kad kažem hoću, pljujem na sve strane, delove tebe. Pričaš:
Zar nije ovo što mi radimo jebena ludnica?
Gledam te, zaboravila sam ko si, izgubila sam te. Pokušavam da te nađem. Ti bi ponovo da pljuješ po meni, a ja bih samo da se istuširam.
***
KAO DA SE NIŠTA NIJE DOGODILO.
Sedim za crnim šankom, crtam zvezde po masnom drvetu. Pitam se ko pravi uglancane šankove. Pitam se ko ih kupuje. Ti se motaš oko mene, tražiš otvarač za vino. Mumlaš kako si zaboravan. Prešla sam na crtanje srca. Dignem glavu i pitam:
Misliš da je Milica kurva?
Mislim da je kurva, ide i jebe se na svakom koraku, a ima i decu.
Otvarač je našao.
Mene je on jebao na tom šanku, kasnije ostavio.
Kao da se ništa nije dogodilo.
_________________________________________________
ZORANA MARAVIĆ rođena je 1985.godine u Beogradu. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Beogradu. Kroz posao je aktivno učestvovala u promenama društva, podizanju svesti o važnosti demokratije i ljudskih prava. Držala je edukacije na temu prava građana u lokalnim sredinama. Završila je Muzičku gimnaziju Dr Vojislav Vučković, na smeru violončelo. Bila je član različitih kamernih grupa i orkestara. Piše fragmentarnu prozu i poeziju. Delovi romana objavljeni su na različitim regionalnim književnim portalima. Njen roman prvenac “Ne može Sunce da čeka” bio je u širem izboru za NIN-ovu nagradu za 2022. godinu.
*
“Prva knjiga Zorane Maravić, Ne može Sunce da čeka, govori o Martini, njenom detinjstvu, odrastanju, porodici, izazovima ljubavi, iskušenjima koje okruženje svakodnevno stavlja pred nju, ali i pred nas. Kroz devedesetak proznih fragmenata, često poetski intoniranih, plete se priča u kojoj glavna junakinja konstantno propituje sve(t) oko sebe, ne mireći se s takozvanim datostima, koje servira patrijarhat. Martina je nekad u velikom kontinentalnom gradu, a nekad na moru. U oba ambijenta ona pokušava da osmisli i posloži život tako da u njemu ne pobede tradicionalne uloge i odnosi među ljudima. U tom smislu se ona, suptilno ali promišljeno, bori protiv normi koje zadaju patrijarhalna kultura, kapitalizam, nacionalizam i drugi zlonamerni -izmi. Ne može Sunce da čeka je velika priča, kratka proza, poetsko-prozni mozaik o Martini, ali i o nama ovde i sada. I o tome da borba, iako često toliko iscrpljujuća da deluje beskrajno i besciljno, itekako ima smisla. Zorana Maravić je napisala knjigu koja se čita na trenutke s knedlom u grlu, na trenutke s osmehom od uha do uha, a nekad i sa stisnutom pesnicom, ali koja nas već nakon prvih nekoliko stranica prigrli – kako to samo dobra, nežna i britka književnost može. Ne može Sunce da čeka je knjiga kojoj ćemo se sigurno vraćati.” – Bojan Krivokapić
Pošto je prvo doživeo mnogo toga i slomio se nekoliko puta Osetio je kako mu iz nosa i usta curi Poželeo je da ga nema i da postoji nekakav kraj Ali tek tada je noć pala I u njoj su hiljade ljudi, oni dolaze sa svojim darovima i Šetaju po šumi Razležu se po njegovom snu i uzimaju mu usta i grlo Leže na njegovom telu i pritiskaju ga ritmično pa je poželeo da ima volju
Nakon čudnog mira koji uvek deluje kao da bi bio večan Urednog stola, urednog zida Osetio je kako divlja pošto nije mogao da prati Naterao ih je da hoće pošto je toliko tu I počeo da pokreće nešto što više nije bilo ni točak I gledao ih je u oči pa su potpisali I sam je zamajao kanap pa se ovaj zakačio pa su se popeli Kada ih je već doveo što ne bi i jeli užasno mnogo su patili kada je pripao drugima na kratko i kada nešto nabode nema uopšte ikakvog izbora zato što je to to je ono što pobeđuje lepotu i pobeđuje zanos i pobeđuje čak i sreću dok gura lice majke u reku lice oca u drvo i nemarno obrće spomenike
****
Tuga je iznad tebe
Kopno stoji u vodi Tako da su njegovi delovi Porozni Ništa ne škljoca, ne drma, ne zavija Ne drma, ne sastavlja, ne broji Kopno stoji u vodi
Mislim jednom a kažem više puta u raznim varijacijama Mislim kasnije, lepa je obala daleka je i svetla Zaronim kao da sam se rodila za to
Logika je snimak, gde je polako lanac sve duži Ima svaku alku, ima sve delove
***
RASLOJILI
Čarobnjak je sam Njegova davnašnja gospodska lepota Ostaje kao miris u kući dok sa obe ruke drži bure on je skinuo donji deo sada je sasvim go i leži dok po nebu ptice kriče i varaju
____________________________________________
MAŠA TOMANOVIĆ (1995) rođena je u Beogradu. Završila je osnovne i master studije na Filološkom fakultetu na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti. Radila je kao urednica u IK Darma Books, trenutno je izvršna urednica u FMK knjige. Jedna je od moderatora u književnom društvu „Orfisti“ i vodi jutjub podkast „Autoput i noć“. Objavljivala je poeziju u regionalnim časopisima (Tema, Polja) i na portalima (Čovjek-časopis, Strane.ba…). Bavi se književnom teorijom i kritikom.
Bilo je to pravilo naše škole stranih jezika – kad završi semestar za odrasle polaznike, ide se ili na piće ili na palačinke ili na pizzu, da se proslavi kraj, osigura nastavak tečaja i što bolji odnosi sa svojim učenicima. Nešto što bih opisala sladunjavo manipulativnim, u ovom slučaju mi nije smetalo – na svašta bih pristajala samo da odagnam nezadovoljstvo.
Upravo sam iz nezadovoljstva oduvijek svaštarila: trenirala sportove, učila jezike; ali i spavala s momkom dobre prijateljice, tetovirala ime bivšeg dečka na podlakticu, bila nagrađena za kratke priče o sramotnoj obiteljskoj povijesti. Proslaviti kraj semestra barem nije bilo negativno; nažalost, nije bilo ni zadovoljavajuće. Našla sam se u periodu u kojem sam se gubila u količini posla, koji nije ostavljao dovoljno prostora za hobije ni druženje, a time ni za pisanje. Bez pisanja sam bila kandidatkinja za psihijatriju; već sam obojala kosu u zeleno i pušila kutiju dnevno. A kad su cijene otišle u nebo, morala sam raskrstiti i s nikotinom. Što reći? Južina me mlatila danima i – uz sve ove ostale preduvjete – mogla sam i ubiti nekog.
Čini se suvišno istaknuti da – kad je došlo vrijeme za druženje s mojom grupom odraslih polaznika – nisam bila od volje, padala je kiša, nas trinaestoro smo zbunjeno sjedili na stolicama s pićem u rukama, sramežljivi, van učionice na koju smo bili naviknuti. Planirala sam zadržati se nekih pola sata i potom se udaljiti, ali onda smo se opustili, zapili, kući me nitko nije čekao, zar nije bilo bolje ostati?
„Ja pijem da ljude učinim zanimljivim“, rekao je Hemingway, i mada ja nisam bila Hemingway, mogla sam postati. Sinulo mi je to dok sam ih slušala, pila i slušala i postavljala pitanja, a moja čaša se punila, priča granala. To da je Kristinu prevario muž, Marko je sumnjao da mu se sin drogira. Margiti je najljepše sjećanje bilo buđenje u Grand Canyonu, kad je prije dvije godine proputovala Ameriku. „A San Francisco tek – Life is beautiful, teacher!“
Meni život u to doba nikako nije bio lijep; uglavnom tmuran, s primjesama anksioznosti i pritajenog ludila. Nije tu bilo velikih novosti ni događanja. Po danu bih se pripremala za nastavu, a u popodnevnim i večernjim satima držala predavanja. Plaća je bila mizerna za današnje uvjete, pa sam živjela kao podstanarka u malom suterenu jedne obiteljske kuće i čeznula za suncem. Ustajala sam rano, išla na trčanje, potom na kavu u obližnji kafić. Moj život je gubio na sadržaju, što me činilo nervoznom, a nervoza me bez pisanja činila nefokusiranijom.
Možda sam se upravo iz te želje za novim temama koje će me centrirati počela dopisivati s tipom kojeg sam upoznala na Matejušci. Dogodilo se to mjesec dana prije mog izlaska u kafić s grupom odraslih, kad mi je jednu večer iz čista mira poslao poruku preko Instagrama: „Hey, what’s up?“
Već sam bila popila dva piva kad je mobitel zasvijetlio. Bila je to jedna od onih noći kad se ne može zaspati unatoč umoru. Serija na Netflixu je bila začuđujuće dosadna, zima je opustošila ulice, ja sam propadala pod težinom vlastite nesvrhovitosti. Ležala sam na krevetu i gledala u mobitel. Pomislila sam – zašto ne?
Zvao se Mark i radio je u dućanu autoopreme. Imala sam trideset godina, on dvadeset i sedam, i živio je s roditeljima. Kad sam ga upoznala prošlo ljeto, bio je prijatelj jednog mog poznanika, kojeg je upoznao u Londonu u sklopu Erasmus razmjene studenata. Tog ljeta mi je Mark rekao da studira ekonomiju i da svira u punk bendu. I didn’t give him a second thought, bio je posve nezanimljiv. Te večeri sam ga pitala što se događa s faksom i bendom, a on je rekao da je od faksa odustao, bend se raspao. Time to move on, rekla sam mu.
Mark i ja smo stupili u vezu na daljinu, pa smo se ševili gledajući jedno drugoga u ekran. Jednom sam nakon orgazma povikala: „I fucking love you!“ – Mark nije rekao ništa. Nakon toga se nismo čuli par dana, što mi je odgovaralo, jer nakon tako awkward situacije nisam znala kako bih ga uopće pogledala, a kamoli se pred njim skinula.
Svojim polaznicima sam tijekom našeg druženja jedva dočekala obznaniti da sam u vezi s jednim Britancem, a oni nisu skrivali oduševljenje – Ooooooh, teacher! Nije mi trebao alkohol da o njemu izmislim sve ono što on nije mogao postati. Najsmješnije je bilo to što nisam uopće htjela biti u vezi, pogotovo ne s tipom čija je soba još uvijek bila oblijepljena posterima iz njegove adolescencije. Svejedno, pričala sam im o njemu; mi smo bili ozbiljni; bila je to istinska povezanost, koja će opstati unatoč udaljenosti. Istodobno nisam bila sigurna ni koje su mu boje bile oči.
Nekoliko godina sam provela u toj školi, ali ovo je bio prvi put da je odlazak u kafić postao naša navika. Zašto bismo slavili samo kraj semestra, ako možemo slaviti kraj svakog tjedna? Dobro smo se složili, ja i moja grupa B2. Zajedno smo tražili neki drugačiji stil postojanja, odmak od zamora i mrcvarenja. Nisam znala je li to bilo povezano, ali u tom periodu sam opet počela pisati. Stalno sam čekala kad će među mojim đacima izviriti neki serijski ubojica, mazohist, neka nasilna baraba. Njihove su bile obične priče s povremenim čudaljivim detaljima, koje bih ja razradila do ozbiljnih poremećaja ličnosti.
Kad se Filip predstavio kao novi đak, jedino o čemu sam razmišljala je bilo kako ću nas napiti i odvesti doma. Bio je visok, mršav, istetoviran. Imao je predivne ruke ukrašene tintom, predivan vrat, predivan osmijeh. Onako opušten, ležeran, karizmatičan, izgledao je kao glumac iz Hollywooda. I ispalo je da je neko vrijeme uistinu proveo na studiju glume, ali kad sam ga upitala zašto ga nije završio, izjavio je da je to previše osobno. Jednako kao što je previše osobno bilo pričati što bi napravio na prvome dejtu, kakve partnerice voli, što planira raditi u budućnosti. Pitanja iz udžbenika su mi išla na ruku, ali ne i Filip. Čak i kad bismo otišli na piće, bio je suzdržan oko pojedinih tema. Nema veze, bila sam strpljiva – takvi kad padnu, trusnu bez mogućnosti povratka. Uvijek sam pazila da ne sjedne kraj dvije mlade cure, da se kojim slučajem u njih ne zaljubi. Stavila bih ga da radi u paru s dvije starije gospođe, ili s jednim od dva tipa. Kad bismo pričali, znao bi me dotaknuti rukom ili mi namignuti. Govorila sam sebi da je to dobar znak, da nas nečemu vodi ta naša dječja igrica.
Jednom sam se pravila da slušam kako Filip i Dora održavaju razgovor u paru. Nekako sam uspjela ubaciti komentar da mi se auto pokvario pa ću do stana morati pješice po pljusku. Filip se nije ponudio da me poveze, a njegov kvart je bio malo udaljeniji od mog. Njegova ulica je pisala u imeniku, moja ulica mu je bila usput.
Na Skypeu je te večeri Mark rekao da bi htio doći u Split da se napokon vidimo, ja sam samo rekla: Whatever.
Par dana nakon toga smo Filip i ja ostali sami u kafiću. Mazio me po ruci, brljao o tome kako sam najbolja profesorica koju je ikad imao u životu. Bila sam mu spremna sve oprostiti. Pričao je kako je u mladosti radio svašta; krao po dućanima, tukao se, drogirao, palio baklje na Poljudu. Sad se smirio. Sad svako jutro meditira, radi jogu, ide na trčanje.
„Sve to redom?“
Nekad mi je teško padalo ne biti podrugljiva u njegovome društvu, ali on nije primijećivao moj sarkazam. Filip je volio izmišljati, ali nisam marila. Laži me, Filipe, samo me već jednom poljubi.
„Šta znače sve ove tetovaže?“, pitala sam tada, dirajući ga po ruci.
„Šta misliš o Kseniji?“, pitao je on.
Isprva se nisam ni sjetila tko je Ksenija, a onda mi je sinulo da je to žena s kojom bih ga često povezala da rade u paru.
„Šta s njom?“, upitala sam.
„Ništa“, rekao je Filip, „uvik sa mnom flerta. Voli Daniel Day Lewisa i Al Pacina ko i ja.“
„Ksenija je udana“, rekla sam.
„Ali misliš li da bi možda pristala?“, pitao je on.„Stalno nosi one prozirne majice. S tim sisama se budim svako jutro.“
Skoro sam mu povratila u krilo.
„Sorry“, promrmljala sam tada, pokupila torbu i otišla. Teturala sam cestom pitajući se što radim, koji kurac radim.
Par dana kasnije sam pitala Marka kad će doći, ali on je stalno mijenjao temu. Shvatila sam da sam s njime počela razgovarati onako usputno, dok bih kuhala ili spremala nastavu; bio je nešto kao radio, kao televizija, konstantni šum. Što mi je Mark uopće trebao u životu? Kad god bih vidjela njegov poziv na laptopu, pomislila bih: Bože, koja tlaka! Čemu sve to? Naši razgovori? Naš small talk?
Mark i ja smo pričali samo o glupostima. Znala sam više o svojim đacima nego o njemu. Nikad ga nisam upitala: imaš li ti cilj? Imaš li snove, strahove, noćne more? Zašto ga te stvari nikad nisam pitala?
Sjetila sam se tada svog bivšeg učenika Tonija. Jednom mije rekao: „Ne mogu vam ne odgovorit – znate o meni više nego moji prijatelji i familija.“
Nedostajao mi je Toni.
Toni je jednog prosinca prodavao boriće na raskrižju kod Solina. Nekad bih tuda kao slučajno prošla i onda bismo pričali o knjigama. Imao je dvadeset i dvije godine. Nosio je veliki križ oko vrata i križ je imao istetoviran na ramenu. Izgledao je kao glavni glumac iz Corpus Christija. Volio je rap i trap i jednom mi je donio autogram Kreše Bengalke. Ja sam mu poklonila knjigu Netko, nešto, ništa Ivana Zrinušića, kojeg sam upoznala na jednome eventu u Močvari. „Lik je skroz opaljen“, rekao je Toni nakon što je pročitao knjigu. Popušili bismo joint i on bi mi čitao pjesme iz te zbirke ili one koje je sam pisao. A onda je otišao raditi sezonu i čuli smo se rijetko. Nekako sam se uvijek čula rijetko s onima koji su me zanimali.
I na našim kafanskim sastancima se društvo polako rasipalo, sve je opet postajalo rutinsko. Žalili su se na umor, na rano ustajanje, na obaveze. Fuck them, rekla bih ja i nas par hrabrih bismo otišli. Sve smo jedni drugima već rekli – pjevali smo karaoke, igrali na karte, ispričali su mi svoje priče iz djetinjstva, iz mladosti, s posla, o ljubavnim vezama, lošim mislima, svojim uspjesima. Euforija se pretvorila u depresiju. Na poslu bih se teško koncentrirala i sve manje sam se pripremala za nastavu. Moja majka je često znala reći: sklona si pretjerivanju. Svejedno, djeca su me i dalje voljela. Gledali smo filmove, slušali glazbu, razgovarali o osjećajima. Jedni drugima smo postali psihoterapijska grupa. Ili se meni samo tako činilo jer me jedan dan direktor škole pozvao u ured, rekao mi je da se roditelji i odrasli polaznici na mene tuže. Što mi je, mogu li mu objasniti?
Nisam znala što reći.
Sjela sam na rub stola, rekla da ću se popraviti.
Direktor je bio mlad i nabildan. Uvijek mi se sviđao, ali sam ga za vlastito dobro izbjegavala.
„Šta ti se događa, Sonja?“
Sonja se zvala i jedna moja dvadesetogodišnja učenica, koja me neko vrijeme neodoljivo privlačila. Podsjećala me na Zendayu u koju sam se zaljubila nakon što sam odgledala seriju „Euphoria“. Nerijetko sam zamišljala kako zadovoljavam Sonju prstima i kako joj ljubim bradavice. Uvijek je bila u tuti jer je obožavala sport, savršeno je igrala košarku. Htjela sam i ja s njom igrati košarku. Imala je predivne zube, oči tople poput meda. Bila je naivna, slatka; voljela je sva godišnja doba jer svako nosi nešto posebno, toliko je bila nevina.
„Jesi li bi?“, pitao me Mark kad sam mu priznala svoju maštariju.
U neko doba sam na nju skroz zaboravila.
„Sonja“, nastavio je direktor. „Ja znam da si ti umjetnica.“
Kad god je postojao neki problem sa mnom, on bi mi rekao da zna da sam umjetnica.
Bila sam uvjerena da je pročitao moje priče; bio je previše znatiželjan da ne potraži dijelove mene u tim riječima. Bile su na mnogim portalima; dobivala sam komentare u inbox, friend requestove, nikad to nisam razumjela niti me ikad zanimalo… nikad prije nisam imala dovoljno ni hrabrosti ni vremena napisati zbirku, odvažiti se na ukoričenost.
Direktor me zaključao svojim pogledom: „Sonja. Takve luđakinje ko ti su me uvijek privlačile… uvijek bi ih stavio na mjesto.“
„Nisam sigurna da bi smili tako pričat, direktore“, rekla sam približavajući mu se. „Govorit zaposlenicama da su luđakinje.“
Obgrlio mi je leđa, počeo mi ljubiti vrat.
„Stavite me na mjesto“, šaptala sam.
Bilo je brzo i nisam svršila. Rekla sam da dajem otkaz.
Kad sam se nakon toga vratila u stan, pokupila sam prazne i pune boce, bacila ih u veliku crnu vreću i odnijela u smeće. Usisala sam tepihe, prozračila sobu, oprala prozore. Iscijedila sam sok od naranče. Znači, tu smo, rekla sam sebi samoj. Stavila sam točku na rečenicu zadnje priče, poslala zbirku nekoliko urednika.
Navečer me nazvao Mark preko Skypea. Pitala sam ga je li kupio kartu za Split. Tad mi je sinulo da s njime radim to što radim – a što ni sama nisam znala kako nazvati – više od pola godine. On se izmotavao da nema novaca, ne može tražiti slobodno, majka mu je bolesna. Odglumila sam da sam ljuta, baš sam se pjenila.
„Hoćeš li doći ili nećeš?“, ponovila sam.
„Neću“, rekao je on, na što sam ja odvratila da ga nikad više ne želim vidjeti.
„Sonja“, ponovio je on par puta, ali poprilično mlohavo.
„Fuck you, Mark“, dodala sam za dramatičnost. „Have a nice life.“
Fuck it, Sonja.
Došlo je vrijeme da se rodi iznova.
– s natječaja ZA najbolju GORKU priču “Marija Jurić Zagorka” 2023, uži izbor –
_________________________________________________
MIRA PETROVIĆ rođena je 1989. u Splitu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala engleski i talijanski jezik i književnost. Predaje engleski jezik, sudjeluje u izradi europskih projekata, drži edukacije za nastavnike. Piše prozu i ponekad poeziju. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču (“Vranac” 2015., “Ulaznica” 2016. i 2021., “Kritična masa” 2019.). Objavila je roman “Divljakuše”. Živi u Splitu s najzahtjevnijom psicom u gradu i šire.
Uskoro ću riknuti. I nemam drugog posla nego da mislim na soj spodoba i protuva koje su sjebale moj život. Hrana mi je odvratna, voda ogavna. Sa mnom je gotovo. Ovo je zemlja okota. Očeva spodoba i majki protuva. Šta, uostalom, imam i da tražim tu.
*** Dok je moj pas mokrio, posmatrao sam u parku kržljavi žbun zove, davno ostao bez lišća. Nekoliko skvrčenih grana i među njima samo jedan narogušeni vrabac. Slika i prilika mene, sadašnjeg.
*** Kraj prozora astmatičnog voza – sad samo u sećanju, prolazim zemljom Srbijom. Nigde lepog pejzaža, ubogost, jednoličje, i ružne, crne ptičurine po njivama. Ružnoća tih predela razbolestila me na smrt. Đavao ružnoće na me je prdno. Što ne zbrisah odatle – pomišljam – na Island žbunasto mahovinast, a prolećast cele godine?
*** Jedan mistik veli da smo mi samo hrana za neka nevidljiva bića. Jedini spas od toga je da sebe učinimo bezukusnim za njih.
*** Umirem sam, kao šugavi pas. Kao da nemam braće. Ni sestru. Nekoliko polu-prijatelja svraćali su isprva, jedared, onda su prestali. Razumem ih: nesvesni zazor od umirućih. Njih guramo u neki ćošak svakodnevice. Svako umire samom sebi.
*** Bio sam očajan… Nisam znao kuda idem… Prolaznici su me zagledali… Da se malo saberem ušao sam u pusto zapušteno dvorište iza Kožarske škole… Vetar je u dvorištu pravio kovitlac od krupnog platanovog lišća, zgužvanih papirića, čaša za jogurt, plastičnih kesa i limenki od piva. Kovitlac se premeštao dva-tri metra prema mestu na kom sam stajao, onda se vraćao na polazište. Sve je ličilo na čudni ples. Tri aluminijumske limenke od piva su, udarajući o iskrzani beton, celom plesu dodavale zvučnu, ritmičku pratnju… Kovitlac je opet promenio smer i došao mi do nogu. Jedna limenka udarila u vrh moje cipele. Ušao sam u krug i počeo da plešem. Sa suvim lišćem, zgužvanim papirićima, plastičnim čašama i praznim limenkama…
*** Grad ovaj ostavljam vam u lečno. Belim ga zovu, ako je belo sinonim za prljavštinu, hrđu, sigu? Beo je do kurca od lipovca i laporca. Okovratnik mi se – piše svojoj ženi jedan konzul – isprlja za jedan dan.
*** Pokušavam da se setim nečeg iz bilog življenja. Kratka treperenja pa gašenje. Kao sijalica kad se sprema da crkne. Tamo je sve dovršeno. Isprazniti sebe od sećanja. Stati prazan pred lice praznine.
neke mostove bi trebalo zapaliti gvozdenom šibicom stare sa iskrivljenim šipkama sa kricima iz vode davno skucanim iz školjke polovnog automobila
lelujavo, levo desno radijske antene proizvode vetar u leđima
veliki teretni voz prolazi u jedan ujutru na toj strani reke, bezbožnici su čuvali delove protiv vazdušne odbrane za svaki slučaj. bog je postao snajperista nišan se tetura reka daje kristalni odraz
neke mostove bi trebalo zapaliti gvozdenom šibicom ne volim mostove oni nekada samo podsećaju na rat i počinju jednu daljinu
prirodna svetla su dim što guši mesec je postavljen kao šator on čeka u šumi zvezda ne vidim vukove; zapravo ne vidim ništa
materije se komešaju
***
NIJE LOŠE
nije loše što si nekada sam razmišljaš o gejzirima razbacanim rolkama u sobi o tome kako će se to jednom rešiti
nimalo nije loše što pronalazim izgovore kada moje šake postaju mehanizam ruleta posle viskija kada se ekran odsijava tražeći posetioce sa znojavim šakama što ucrtavaju krug na pakovanje kondoma
bilo je sedam sati snežna nedeljna noć uveli su tog dana radnu nedelju za skeledžije
došao je sa zvučnom značkom neke pank grupe koja je visila na iznošenom austrijskom kaputu
posle kafe pustila sam muziku ispričala sam mu nekoliko događaja od prošlog leta
smejao se oko je igralo pred najezdom zagušenog svetla ponekada sam se pitala da li su postupci koje sam činila doneli nekoliko mirnih trenutaka
nisu sve su to bile iluzije na brodskim šetalištima luka je bila gažena od strane prekih ljudi bila sam sama trebao mi je odmor
došla je prijateljica došao je njen momak
na postolju se skupljala trava prosipala se uz sitne pokrete kao ovaj prokleti sneg koji ne da da bele majice izbacim napolje na terasu
oterali su on i taj neki tip neku babu što je slučajno došla bilo nas je šestoro sve mi se pomutilo
u jednom trenutku zasijala je lampica ista ona kao u Filipovom automobilu ljubila sam ovog detektiva on se davio kao istražitelj u mornarici
mislim da sam tada izvuknula da ništa nije toliko loše sve je tako dobro
napolju sneg nije znao ništa
***
DŽEKOJB HAL UPOZNAJE GOSPODINA SLISKASA SASVIM SLUČAJNO DOK OVAJ STOJI U GAĆAMA NA VRATIMA
idemo poneo sam električne instalacije korenje, šume, cipele od cimeta bočice od narandžastog stakla da voda uvek bude mlaka
isplači svoje suze Sliskas venčane suze lovora latice crkve isplači ramena su mi sada čelična pa ne smeju zarđati idemo da prošlost zarotiramo rikošetom
idemo jer za tebe ove zgrade, ova brda ne mare alergija na lešnike oduzela je polovinu tvoje noge
izašli smo gaba gaba hej
***
MAJN KAMP
otelo se na kraju sam morao da ga ubijem
na ovoj fonetskoj traci ovo je poslednji užas
Sliskas se klatio kao mornar bilo je teško nanišaniti ali je stao pucao sam
dva dana pre tog nemilog događaja toliko Beketovskog u majici pank benda kupio sam prvi pištolj u životu
dva dana prolaze autobusi vode glave svuda dan je došao bljesak
dva dana posle tog nemilog događaja toliko Beketovskog seo sam na mokru zemlju domovine na domovinu samog sebe jer svaki čovek jeste država u njemu je građanski rat
papir je isticao sledeću ozbiljnu poruku upozorenja:
“Majn kamp za sve. Ponesite vina, papuče, strahove. Sedećemo. Gutaćemo metkove prošlosti. U Majn kampu nema skrivene istine. Pobogu, smejte se malo.”
najgora fašistička zabava ikada nikad nisam umeo sa ljudima gledam u pukotine plafona kao Rajhstag 1944. kao ruševine
hej ho, idemo šta oni hoće ja ne znam trgovac pucama je rekao: lepa Ramones majica
_____________________________________________
DEJAN KANAZIR rođen je 1997. godine u Beogradu. Aktivno piše poeziju od svoje četrnaeste godine. Bivši polaznik radionice kreativnog pisanja u Biblioteci „Milutin Bojić“ koju je vodila Violeta Vučetić. Pobednik „Zvezdarijade“ 2015. u Beogradu. Kasnije je postao pasivan član i posetilac skupova Književnog društva „Orfisti“. Svoju poeziju javno je čitao na beogradskim večerima poezije (Poezin party, ARGH večer poezije, Pet minuta pažnje, Na sav glas, TROP Autsajder, Punchtown poetry Pančevo). Njegove pjesme zastupljene su u: „Rukopisi 40“, „Rukopisi 43“, „Časopis TEMA, Zagreb“, „Poezija Zagreb“,“Časopis Gradina“, “Beogradski književni časopis”, blacksheep.rs, astronaut.ba, strane.ba, čovjek-časopis, hiperboreja.blogspot, fenomeni.me., nigdine. com, zbornik ljubavne poezije bludnistih. com. 2019. godine, njegovu prvu zbriku pesama „Ništa se ne dešava utorkom uveče“, objavljuje PPM Enklava pod okriljem Zvonka Karanovića kod kojeg je išao na radionicu u DKSG Beograd. Dve godine kasnije objavljuje drugu zbirku poezije “Ljudi koji skaču na haube” (PPM Enklava, 2021.) Sledeće godine biva uvršten u antologiju savremene srpske poezije “Logične pobune” koju je priredio profesor Stevan Bradić (Laguna, 2022.) Organizator je književnih večeri “Tiho u tu blagu noć” koje se održavaju jednom mesečno u Beogradu. Pored poezije, piše kratke priče i dramske dijaloge. Živi i radi u Beogradu.
Moj mali prijatelj prepričava film od sinoć: stoka nikako da se skloni brod odlazi niz reku vetar joj je smaknuo šešir dan je kao stvoren za poljupce
STOLICA
Nešto što ostaviš iza sebe kao biser u zapuštenom vrtu Podseti te da je vreme otići po stolicu staviti je tamo u taj vrt Onda prestati sa osluškivanjem gledanjem Odsanjati truljenje
NEKOLIKO USPEŠNIH DANA
On je nekad gradio mostove. Ona ga je pratila do drugih obala. Sa prozora sobe koja gleda na njihovo dvorište posmatram ih. Dok zaliva ruže ispred ulaznih vrata, luk njegovog pogleda neprestano je grli. U akustici vremena koje se polako ruši neke građevine odolevaju. Nekoliko uspešnih dana je iza mene. Pomislih, kako je uspeh koračati preko ove sobe – ne osvrtati se.
MLEKO JE VEĆ UNETO
Nekoliko dugih sati pošto sam se probudio, mislio sad da je jutro. Skuvao sam kafu, tumarao ispred vrata tražeći bocu sa mlekom, čekao da se probudiš kako bi doručkovali zajedno. Prepodnevna pijanstva, sjajna su. Vreme kao da je pokušao nešto da mi došapne.
SKLAD
Pušimo travu dok kroz otvorena vrata dopire štektanje mašine njegove majke: „dobijam novu košulju, kažem ti da upravo sada dobijam novu košulju”. „Mislim da znam šta hoćeš da kažeš”. „Gotovo je, trebalo bi da je probaš zbog eventualnih korekcija”. Na ramenu desnog rukava primećujem parče konca koje štrči. Razmišljam o sudbini jednog takvog trenutka koji remeti sklad očigledne sreće.
***
pre nekoliko godina da budem precizniji ne znam kad dok je bolnica bila još ona stara odmarao sam živce na trećem spratu velelepnog zdanja i pisao jedno pismo
***
tri druga sede sto je postavljen njihovim ćutanjem
tri druga stoje zemlja pod nogama sluti nemir
tri druga lete zemlja gde stajahu nasmeja se nebu
DA NE BEŠE TEBE
Posmatram te sve ove godine kako šiješ kako tvoje velike makaze neumorno rade
Razmišljam o sebi od pre nekog vremena dok još nisam mislio u krpama
PRSTI
u sobi smo i baviš se krpama toliko toga imaš da zašiješ najednom se pomalja tvoje koleno makaze seckaju moje misli
***
Zgrada ludnice je srušena
Vetar sada slobodno duva
***
Kopajući po mislima podižem spomenik jednoj besmislici
***
stigavši u zatvor napravio sam jedan nesmotren pokret zadnjicom
***
rastojanje između velike gladne ribe i čoveka koji hladnokrvno sakuplja jestive školjke je sve kraće
IZNENADNI GOSTI ZA MOJOM TRPEZOM
naglo ustajem smejem se i sedam
uplićem pod stolom
rasplinutim nogama pričam gostima
vadim reč: i po njima pucam
MRTVA PRIRODA
kupili su mi sto i tri stolice
ostavši nasamo sa stvarima seo sam
i prestao da dišem
***
verovanje da se nešto može promeniti tone u predgrađu
MALA SMRT
Dogodilo Se Da Sam U Snu Zadremao
***
tvoj kaput je tu iako si umro kao da te čeka
_____________________________________________
MIODRAG JAKOVLJEVIĆ (Gornji Milanovac, 1962 — Gornji Milanovac, 1992) bio je srpski pesnik. Rođen je u Gornjem Milanovcu, gde je završio osnovnu i srednju školu. Pesništvom se počeo baviti rano i, iako njegov opus nije obiman, njegova zbirka pesama “Svaki put dođe veče” smatra se vrlo značajnom – Slobodan Tišma ju je naveo kao „neuporedivu“, među 30 stvari koje su mu značajne. Družio se sa članovima grupe Bjesovi, a posvećena mu je jedna od njihovih najčuvenijih pesama Avioni pevaju, sa drugog albuma. Umro je na svoj trideseti rođendan.
– izbor iz poezije Miodraga Jakovljevića za “čovjek-časopis” priredila DANIJELA REPMAN
Ilustracija iz zbirke M. Jakovljević “Hladna platna”; autor ilustracije Dragan Marinković
✵ u mojoj biografiji ništa se ne može usporediti s onim kako je tvoj dolazak promijenio raspored atoma kao što tijelo uronjeno u tekućinu gubi prividno od svoje težine dok me gledaš ja već dijelom ne postojim ulje visokog faktora ne razmazujem interes za ruski roman fingiram na površini kože sušim morsku sol nauljenim zrelim bedrom klizi mi kap tvoje slobode ruke svrhu nemaju jer te ne dodiruju kralježnica kolonija estrogenskih mrava tebi migriraju riječi ortopedska pomagala od učinka odustaju i već naše zajedničko podrijetlo volim tvoju težinu na sebi prizivam vitalne organe ti doniram usamljenosti se budućih bojim želim ostati propuh uhvaćen u zastor te konkretne muškosti s tetovažom tvog glasa materi odlazim
✵ valja sad otopiti tri sljedeća zimska mjeseca grad s parkom u središtu spavačima na klupama preseliti za jednu zemljopisnu širinu južnije valja se naseliti tvojim mirisima umjesto cimetom pomesti trulo jesensko lišće s okućnice objesiti rijeđe i providnije zavjese udahnuti malo zimske svježine u smrtne ishode kojima sam se u zadnje vrijeme predala valja spasiti ovu pjesmu zagrliti prijatelje razumijevanjem presaditi samoće u šire i šarenije lončanice valja provjetriti rezignaciju djeci skuhati ručak stazom već uraslom u inje i čičak prošetati mrtvog kratkodlakog psića valja se uhvati za ručku unutarnjeg oprosta navečer zaboraviti nataložene slojeve osloboditi se tereta odjeće ne pokriti se tvojim dlanovima valja ne leći kraj tebe tek ustvrditi kako je za jednog skeptika ipak logična ta sumnja u postojanje svega pa i bezuvjetne ljubavi i skepticizma samo ne nikad u dvoje ljudi koji se privlače nepremostivim suprotnostima
✵ ja još mogu sanjati obične ljudske stvari Dawid Bowie i ja se volimo tajno svjelost zvijezda ugašenih milijunima godina još putuje prema Zemlji sanjam kako mi prilaziš u ruci ti cijelo jedno ljeto kupamo ga u uvali ja još mogu s tobom u ušnoj resici stajati na početku plaže tamo gdje sam davno naučila plivati preko mene da prelazi gluho doba noći volume svijeta da je utišan na maximalno da mi dišeš za privjesak i lančić tektonski nabrana stijena nad nama da stražari pučina da je nauljena krvna plazma svjetlost s pramaca barke da se lomi na površini sretnim spletom loših okolnosti spašena moja ramena postolje da su od kože i kosti za tvoju ruku laku noćnu pticu što je upravo sletjela ja još mogu sanjati obične ljudske stvari topli lahor u razmaku nečijeg palca i kažiprsta da me miluje u gluho doba noći i kad na predstavu za dvoje zavjesa se spusti ostaje mi David Bowie da me tajno voli
✵ jer je moj otac zaboravio da je u prijašnjem životu jednom imao tri kćeri i šestero unučadi prije svoje smrti u domu za starije i nemoćne moj otac nije žalio skoro ni za čim nije žalio za propuštenim očinskim nježnostima priredbama, recitacijama ili kuglicama sladoleda od pistacia što nam ih nije zaradio i što ih mi nismo pojele
ostavljen domu za starije i nemoćne stisnut u sobu u kojoj se već toliko puta napušteno i pitomo umiralo svojoj mlađoj sestri za posljednjeg posjeta moj otac spominjao je samo to kajanje što će izvjesno skoro umrijeti osušenog korijena otpalog prezimena ko ustrulo drvo bez nove grane i lista i unuka
moj umirući otac žalio je što je potrošio zalihu svih svojih proljeća ponedjeljaka i utoraka uopće svih božjih dana i darova a nije dočekao smisao muškarčevog života nije doživio da mu jedini sin u ruke položi novog sina
i tko zna da nije zaboravio na svoje dvije tada još žive kćeri da je nekad pomilovao barem jednog od svoja četiri tada već razlistana unuka moj otac možda ne bi umirao sam i ostavljen predgrađu u domu za starije i nemoćne u sobi s prozorom okrenutom prema maglama skučen u utrobi ništavila svog prezimena
✵ “Tijelo nepoznate žene pronađeno u koritu rijeke Save, očevid u tijeku”
s jeseni vodostaje naših rijeka podignu tijela mrtvih žena jer je vojska iza ponoći nestalih kćeri koje su jednom sigurno bile i nečiji neprežaljeni sinovi tražeći olakšanje i predah proljetos skočilo s naših čeličnih mostova u naše granične rijeke a one su se već nagledale nježnih leševa
kroz tri godišnja doba nestale nam kćeri plutaju nizvodno prema morima tokovima mirnih ravničarskih rijeka u vrtlogu virova viori se izblajhana kosa lamataju konačno opuštenim udovima razmeću se golim tijelima teško dosegnutom hladnom slobodom njihovo je svo to riječno prostranstvo ta raskoš tame u dubinama raduju se širini udaljenih obala
sve naše proljetos nestale kćeri ionako su rođene u kućama razočaranih očeva udavane za ženske zablude ponekad i nekoliko puta nikad ispunile sva muška očekivanja zato jednom odluče dugove prema sebi i svojoj djeci otpuste odu na čelične mostove radije postanu plutajuće mrtve prijateljice sluzavim riječnim ribama i ako ih jesen s obale ne ugleda odvoje se u mirne rukavce isprane i umorne kosti koje su se na suhom nabaštinile očaja postanu staništa divnim lopočima.
✵ nedjeljom naša mama kuha glazbu s radija mi spavamo skoro do podne susjede nas ogovaraju nedjeljom se kod nas uvijek kuha narodna glazba mi uvijek jako dugo spavamo kad dođu s mise susjede nas ogovaraju nedjeljom puno više nego radnim danom udanim susjedama smeta nemir što ga u njihove redove unosi naša mama to što je raspuštenica što naš stan ima dvoja vrata što su jedna potpuno neprozirna što nemamo snažnu mušku ruku da nas ošamari ne idemo na misu naš je stan misle susjede bezglava, grešna i raspuštena kuća sto posto ženska kuća s duplim vratima imamo samo maminog muškog prijatelja tako ja mislim sestra već zna da postoje riječi ljubavnik i ljubav ja još ne znam susjede se odmah dogovore, švaler pritom još i mlađi stan je u prizemlju jedna su vrata potpuno neprovidna nakon nekog vremena (stan, ne ljubavnika) zamijenimo za onaj na trećem katu pobjegnemo od znatiželje prvih susjeda mama dođe u ozbiljnije godine prijatelj/ljubavnik ipak nestane po putu ja uđem u pubertet sestra se prerano loše uda nedjeljom se sad kuha pileća juha
✵ Moj doprinos ženskom pitanju
ne mogu se sjetit koliko je točno neprijateljskih ofanziva al sve do jedne goloruka sam preživjela sretne djevojčice koje će kasnije biti nesretne žene nisam rađala računala sam u našim književnim krugovima već je dovoljno razočaranih a borbenih pjesnikinja za skučenu patrijarhalnu zemlju taj krug je već pretijesan sve feministkinje su već zauzete sobom izlaganjima na polupraznim tribinama portalima koje malo tko čita dalje od naslova pišu afirmativno stručnom terminologijom kako se podlijev oka ne smiju skrivati ispod kvalitetnog Loreal pudera fleke od krvi ispod svježe pofarbanih zidova malo što od toga dopre do prosjeka u zaseoke neke visoke stanove romska naselja sirotinjska predgrađa tišinu budućih žrtava…
jaka sam žena mene moj dragi barem nije tukao sretnica taj sam posao dragovoljno na sebe preuzela povremeno bih glavom isprobavala otpor naših zidova kažem naših iako je kuća i auto i vikendica na papiru njegova i riječi koje ne ostavljaju otiske nemam fotografiju da dokumentiram nemam puder da zakamufliram
…. dok sam se ja za ovu Zemlju borio ti se okolo jebala sad a te kurvo hranim moju djecu u prave muškarce nisi odgojila k tome vidi se, nisi normalna…
osim toga još jedna tužna kćer nikome nije potrebna kad pogledaš najnovija istraživanja toliko je na dodiplomskim studijima humanističkih znanosti titula sa ženskim imenima a nikad manje humanizma čak i ona koja je zadržala svoje prezime postane tajnica direktora asistentica profesora organizatorica božićnih domjenaka u slobodno vrijeme čita knjige o napretku ili dostižnoj slobodi često o samopomoći skoro svaka kćer u ovoj zemlji je samoozljeđena stoji iza predsjednika stoji iza župana stoji iza načelnika vodoinstalatera
obzirom da sam goloruka nadjačala brojčano moćnijeg neprijatelja koji se sastojao od jednog jedinog muškarca nemam kćer o čijoj bi se budućnosti brinula prekinula sam lanac verbalnog kurvanja smatram da sam najbolje pridonijela konačnom rješenju ženskog pitanja
✵ nekad su riječi stizale iz fundusa nepoznatog nijemog jezika ko uparene lastavice s juga poprimale značenje preseljavale u srednja uha tu uspostavljale ravnotežu nekad nije bilo nijednog dijela tijela koji nije dodirivalo drugo tijelo nekad se nije umiralo od čežnje nego ljubeći bestežinski i nečujno nekad je koža disala punim plućima reflektirajući tuđi smisao na svojoj površini hvatajući bljesak sreće u općoj prolaznosti dvije zvijezde padalice u antracitu sobe proširenih zjenica sijale su naše mačje oči vrebajući svoj noćni plijen koji je žudio da bude uhvaćen nekad se nije ljetovalo u ljetu nego unutar ljubavi nekad je svega bilo dovoljno možda čak i previše nekad uopće nije bilo ovako teško voljeti sebe istovremeno voljeći njega
✵ uzlud ti je meni čekati ja opako nikad ne dođem pa se činim stvorenom da sadim drvo s korijenom žudnje i da me netko da me ti uznemiren pod njegovom varljivom sjenom čekaš ovakvu kakva sad jesam nedovršenu i nedosegnutu spoticanje na mjestu srca lagani privjesak oko tvog vrata odreknuće i vjera koja ne obećava ne drži do ispunjenja ne drži zaista do ničega osim ti da ju čekaš beskrajno dugo i u nestrpljenju znajući kako sam prolazni noćni vjetar čelo neću ugnijezditi pod tvojim rebrom zasoliti te suzom neutaživa želja kojom žeđaš neće se napiti rose s mog bedra još ću te u ovim odmaklim godinama žednog i preko želje prevesti svejedno žudim da me čekaš svejedno ti govorim kako dolazim ožiljke ti neću posvijetliti niti ću palčevima strasti po tvojoj nadlaktici a nije da ne bih jednom tako htjela ipak me i bez obzira me molim te, čekaj ja sam kolonija benignih bakterija uzgajaj me na svojoj vlažnoj podlozi sve dok ne budem na tvom vidu mrena na tvom strpljenju plijesan pa provjetri našu sobu jastuke iznesi na zapad proljetos vrt zasadi žarko crvenim rajčicama jer ih možda i najviševolim pripremi ogrijev da grije našu nasukanu kuću u kojoj će zimovati sjena usamljena čovjeka možda će se dok me tako čekaš primit novi pelceri na tvojoj duši ili ćeš naprosto zarasti u bradu sve samim korovima ali ćeš imati taj preostali nasušni život i ženu koja ti govori kako ne možeš sad odustati od svega jer ako ne toliko beznadno i uzaludo i ako ne ti tko će biti taj koji još mene čeka
✵ sanjala sam kako te ipak neću morati još jednom zaboravljati vrata terese širom otvorena oči ti sjaje kao kad vide suncu nudiš uvelu kožu ko zrelu smokvu da se podmladi toplinom duša ti je čista i provjetrena burom što je upravo poharala zavičaj pročešljala krošnju stare murve tvoju kosu zabacila na stranu lica ispod koje kriješ onaj ožiljak iako mi on ne oduvijek ne smeta sanjala sam kako me neopisivo jako ne čekaš iako ništa ne želiš toliko kao da ti priđem i kako prstima hodam po napuklini ti me uzimaš oko preostalog struka nije ti važna nikakva količina mojih propusta mahovina te cijelog zimus omekšala i obrasla ruka ti topla i nesebična sanjala sam kako tako stojimo u jednom svijetu koji ne mari za ljude poput nas tvoje komšinice ne vire iza rijetkih zavjesa nema zavisti njih koji su već toliko prošlo voljeli pa su zaboravili kakav okus na jezicima kakav miris u nosnicama donosi ljubav sanjala sam samo nas nema potresa ni djece zatrpane ruševinama nijednog psa tragača sanjala sam kako me voliš a toliko me ne trebaš tvoj nikad jak torzo pod olinjalim krznom ostarjelog čovjeka samoodrživa sigurnost beznađa sanjala sam zagrljaj koji ne traži pripadanje vrata prema terasi širom otvorena u kaminu već polako tinja cjepanica ariša sanjala sam kako te ipak neću morati još jednom zaboravljati u tome sam dušo najlošija
✵ tvoj večernji glas preko golog ženskog tijela navuče jako staru majicu s izbijedjelom prednjicom na kojoj je nekad velikim slovima pisalo “Live Aid” doslovno
poslije tvoja nevidljiva ruka iznenada pogladi napola suhu kosu
✵ kako sad vratiti ono nasušno vrijeme kad smo prazni stajali u punini zauzeti samo rođenjem još neimenovanih osjećaja nismo slutili prolaznost naš kraj koji se već prikrada lopov na prstima paprati kad je tvoj tijelo bilo luk koji odapinje strijelu u nepoznato tkivo strasti kad si ubirao plodove nedozrelih badema kad sam jela mrvice nježnosti s tvog dlana kad si pio želju s mog potiljaka kad se stid pretvarao u med curio nizvodno niz bedra kad smo bili prisutni u trenutku bliskosti većem od Mount Everesta i već nismo postojali na karti budućeg svijeta
✵ negdje u meni krije se ili više kao da čuči u pomalo djetinjastoj igri skrivača jedna predivna ljubavna pjesma o djevojčici satkana ne od riječi, stihova i rima nego od predaje i pripadanja budna od sinoć spremna za rasplet i raspis pjesma čeka da ju oslobodim okova da netko odbroji do sto u zamasima od po pet, deset, petnaest i krene u konačni pohod
zato bih voljela da je netko od vas umjesto mene jutros širom otvorio prozore prema danu koji se ljudima upravo rađa pozivao me da pogledam u širinu preostalih obzora tamo gdje glavinja zalutala djevojčica moja, svačija i vaša pa da ju konačno stignem razbudim ritmom svojih preživjelih želja kucanjem srca u pravilnim razmacima neočekivanim poljupcima jekom nečijeg glasa progazimo zajedno slabo utabanim poljskim putevima rubom naselja kojemu ne pripadamo ona ni ja pritom joj ne dopustim kretanje u susret ždralovima koji upravo u niskom letu premještaju perje preko njiiva već zasijanih otpornim proljetnim strahovima moja djevojčica od jako sitnih beznađa rastavljena na raznobojne i rasparene dijelove nekad kao da izađe iz mene zbog mojih sebičnih nevoljenja pa nastojim svim silama prestići ju za nekoliko presudnih koraka podsjetiti ju da negdje postoji nježnost pjesmom koja bi u ovom presudnom trenutku mogla postati ljubavna
✵ kad ode posljednji muškarac našeg života na zgražavanje sredine mi samo ispraznimo ormare iznesemo svu preostalu kramu pustimo nakrivljene šupe da konačno prodišu predveče napravimo buktinju potpirujemo vatru kravatama, košuljama i odijelima napuklim vrtnim garniturama gumama starih bicikala ne rastjerujemo komarce nego nakupine sitnih pakosti koje su se tijekom godina nagomile na ošitima kao te nepotrebne muške stvari u plakarima i stražnjim dvorištima poslije negdje uberemo granu jorgovana vaza stoji na sredini stola nepomaknuta krevet se više ne poravnava jela nam nikada ne budu presoljena kupujemo stvari koje si ne možemo priuštiti jer ništa nije toliko skupo kao naša sloboda
_______________________________________________
SVJETLANA MAŠIĆ (Slavonski Brod, 1971.) u gradu na Savi završila osnovnu i srednju školu. Silom prilika krenula studirati pravo u Osijeku. Uspjela diplomirati s cijelih 39 godina. Rodila si dva sina. Čitanjem se bavi oduvijek, piše od nedavno. Skuplja knjige, nesigurnosti i nesanicu. Ponekad snimi poneku dopadljivu fotografiju ili napiše čitljivu pjesmu. Strahuje od svega ljudskog, najviše od slobode.
Od ‘90. do 2006. nisam bio u Beogradu a te posljednje zime se sjećam fotografskim pamćenjem dječaka od devet godina.
Ikone, ikone, ikone pa zastave, zastave, kokarde. I slike, puno njegovih i Vukovih slika i plakata.
I McDonaldsa u kojeg me vodio brat i Dinovog albuma ‘Kreativni nered’ kojeg smo kupili u PGP-u kao za mene. I Rambovog ’Hoćemo gusle‘ za njega.
I šablonskog grafita KUD Idijoti na svakoj autobusnoj stanici ka Novom Beogradu I toga koliko je grad bio ogroman. i postajao stran.
Tu je i slika koverte s logom SPS-a na dedinom stolu i depresivno gostovanje Hajduka kod Rada na kišnoj Banjici I Metropol koji je jedini izgledao golem i moderan s kojeg kod prozora da sam ga promatrao.
Da je bilo kao što nije pa da su splitski fanker i pulski pankeri bili jači. ’Ne bi nam glava, ne bi nam glava’…
*
Na podnevnom suncu sve osim hlada postaje nebitno i stvarnost se najbolje podnosi. Na lokalnom radiju devedesete ne prestaju, a vrijeme je zamrznuto kao ruševine konzervirane korovom.
Štela je opet na slobodi i skriva se tek od vreline Mostara. Velež je bizarno ispao, u polupraznom gradu veseli su tek turisti u tranzitu i ljudi pristigli iz dijaspore da održe iluziju.
Sinoć kasno, negdje poslije 3:30 Čovjek izlazi na balkon i očito priča s unukom u Americi Polako spelujući riječi o tome kako će je učit da pliva u Neretvi ispod Carinskog mosta. Ne razmisljajući o tome da unuka jedva poznaje i naš jezik, a kamoli Neretvu.
Na trafiku dolazi stariji čovjek i ne čekajući, pomalo sa strahom dobacuje marku na pult i grabi ’Glas Srpske’ smješten strateški na samom kraju kioska. Da čovjek može uzeti novine i nestati.
Vrijeme je nakon i samo traje kao oni.
*
Kad je onomad Džoni Štulić snimao film o sebi u Sarajevu nazvavši ga ‘Das ist Johnny’ i pride album ‘Sevdah za Paulu Horvat’ Pa je u Maršalki snimao razgovore s vojnicima Već je sve znao. Što slijedi i da je to možda posljednje zbogom.
Sarajevu i zemlji čija je zvijezda bio.
Jer kad je točno godinu dana nakon tog aprila ’91., album smiksan I bio spreman za objavljivanje, U Maršalci su ostali tek unezvjereni regruti Koji su ginuli ni za šta i uzaludno.
Taman toliko užasno Koliko je potresan Cvijetićev roman O toj kasarni u aprilu ’92. Što na podu spavaš?
Pa kad je kasnije grad sustavno uništavan u opsadi, a ljudi odlazili jedan za drugim, Maršal ih je gledao tu na prvoj liniji. Zarobljen u Augustinčićevoj bronci I bez svojih divizija Nemoćan da iskorači.
Nemoćan kao danas Dok tako skrajnut i zaboravljen Gleda ravno da ne vidi američku ambasadu Na mjestu kasarne. Dok u sebi pjevuši: “Od Aljaske do Meksika to je ona druga slika. Pit…i to je Amerika”.
*
Ne znam kako u Libanonu izvode korner, Ni kako igraju lopte. A čisto sumnjam da i oni znaju da tamo negdje na dalekim obalama Mediterana Ima jedan grad pun libanonskih cedrova Sa zgradom Bejrutkom i izblijedjelim grafitima ‘Beirut clan’.
Prelijep grad u kojem se ljudi jednako sunčaju, Druže, vole i svađaju na otvorenom. U kojem periodički ratuju, Čisto da nauče kako život nije samo igra.
Kao da je zabranjeno nikad ne odrasti I čekati taj jedan korner koji riješava utakmicu Kad se punom nogom opali u grozd igrača pred golmanom A lopta se od nečijih leđa odbije gol.
Kao da je zabranjeno čitavog života Živjeti boemsku igru Bake Sliškovića.
*
Split je oslobođen tog davnog listopada ’44. I uvijek gledamo te slike s Pjace I niz tadašnju Tartaljinu Pa narodne zborove, euforiju pomiješanu s tugom zbog onih koji se nisu vratili.
A nikad nismo vidjeli sreću onih petorice partizana Piciginaša, koji su se odmah spustili na Bačvice Ni ne vidjevši Rivu i mase i zastave.
Vidjeli su samo zlatni deseti misec, Potpuno praznu plažu, jer svi su doli u gradu, Izvadili balun koji je prošao Sutjesku, skinuli vojnu monturu, Uletili u more i dok su klizali po plićaku Smijali se osmijehom slobode.
*
Nakon svega, ostale su samo kulise Scenografija velegrada i minulog doba. Zavodljivost Vračara u ranu toplu jesen Grafiti i zastave. S jednog od zidova smiješi nam se Stjepan Bobek A stotinjak metara dalje Ratko Mladić Sve u izvedbi navijača Partizana. Vrijeme koje je prošlo i vrijeme koje traje. Malo Zagreba, malo zločina Sve onako zajedno. Postmoderna u domaćoj verziji. I zastave Nesvrstanih zemalja Veselo šarenilo svijeta koji je minuo A glumi da je živ. I Savezna skupština bez saveza I Rosandićevi konji iz Meštrovićevog Splita. I Beograd koji vibrira Dok se stari pas odmara od lutanja I hvata ranojesenje sunce na Novom groblju Posve svjestan vremena koje je zauvijek otplovilo.
_________________________________________________
DRAGAN MARKOVINA (Mostar, 1981.) povjesničar je, publicist i pisac. U razdoblju od 2004. do 2014. radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu gdje je stekao titulu doktora znanosti i docenturu iz povijesti. Pisao je za brojne regionalne portale i časopise, a danas je redovni kolumnist zagrebačkog portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja i beogradskog Peščanika. Urednik je i voditelj emisije U kontru sa Draganom Markovinom na televiziji O kanal. Autor je niza znanstvenih članaka i knjiga – Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Povijest poraženih (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018), Jugoslavija u Hrvatskoj (1918.-2018.): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi: kultura sjećanja i zaborava (2019) te Neum, Casablanca (2021). Dobitnik je Nagrade Mirko Kovač za knjigu Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja i Nagrade Zdravko Grebo za kritički esej. Utemeljitelj je Korčula after Partyja.
Popeli su se u stan malo pre svitanja. Sa ulice je povremeno dopirao cijuk jutarnjih tramvaja. Stan je i dalje imao miris koji bi je uvek razvedrio: mešavina terpentina, praška za veš i duvana koji se već uveliko upio u zidove. Nameštaj je bio izlizan, islužen, nasleđen od dede. Sve je bilo jednako neugledno kao što je i pamtila. Ali uzbuđenje je bilo isto. Grčevito se u sebi uhvatila za taj talasić koji je dolazio sa dna stomaka, pa i malo niže, i plazio na gore, povremeno joj zaustavljajući disanje. Dugo, predugo je čekala na ovaj trenutak, na konačnu realizaciju toliko odlagane slasti. To što ga toliko dugo nije videla bila je garancija vatrometa koji će tek uslediti tik tu iza ćoška. Fanfare su morale da budu toliko bučne kako bi zamaskirale… Usiljenost. Isprva se pravila da ne primećuje. Psovala je svoje vidno i duševno polje. Nije htela baš sve te stvari u kadru. Htela je da proseje samo ono što joj odgovara. Ali ne i fleke po foteljama koje su ipak bile vidljivije, baš kao i njegove oštro usečene bore – teatralnost kojom je zračio da bi kompenzovao ofucanost, spoljašnju i unutrašnju, sinulo joj je. Po sili inercije sentimentalnosti sela je na dvosed, simbolički ostavljajući prostor za njega. Čula ga je kako čangrlja u kuhinji. Nije želela da ima tu misao ali joj je svejedno prošla: „Bože, da li će dobro da opere čaše u koje će sipati rakiju?“ Morala je da potisne uznemirenost kako ne bi pokidala tanane niti koji su počeli da pletu gledajući se. A to paučinasto uzbuđenje koje ju je obuzimalo bilo je nepostojano baš kao i paučina. Lako bi se ušećerila od iščekivanja a onda bi joj, sekund posle, sve zaličilo na dijabetes. I dalje je bio intrigantan, to je bila ta boja glasa, tamni somot i mukla pećina, i dalje je pričao sadržajno i o bitnom i… Samo je on pričao. Imala je blesak-asocijaciju kako mu samo fali toga i zlatan venac. Pokušala je još jednom da potisne talas nepovoljnih primećivanja. Usredsredila se na njegove ruke i filigransku tacnicu na kojoj je nosio rasparene rakijske čašice i dve tanke kafe. Nije mogla da ne primeti sitan tremor, verovatno posledicu višedecenijske navike da pije. Dobrovoljno je prihvatio zamku i seo do nje na dvosed od čega su je od uzbuđenja zasvrbele sve roze ćelije. Domogla se svog parčeta prijatnosti. Sve će biti baš kako je poželela. Stisak očekivanja je bio toliko jak da se plašila kako će sama sebi iz ruku da istera obećanje slasti kao sklizak sapun. Neprisutno je dodirivao njene noge koje je, kao nehajno, prebacila preko njegovog krila i… uhvatio zalet. Ali ne na nju nego svuda okolo. Bili su to siloviti izlivi logoreične bujice. Slušala ga je sa zamrznutim osmehom dok je iza te posmrtne maske obuzdavala paniku: neće valjda sve vreme ovako da melje? Pričao joj je o sebi, naravno, iz svih mogućih uglova. Nešto poput serijala slikovnica njenog detinjstva. Maja ide na letovanje, Maja pravi supu od graška, Maja na planini…. U nekoliko navrata je pokušala da poturi klipove u točkove njegove hermetične samozaljubljenosti time što bi mu ponudila kao slučajni uvid u unutrašnju stranu svoje butine – pod izgovorom da hoće da se udobnije namesti raširila bi noge, blago bi ga dodirnula po vratu, sve svoje strujice bi prizvala u jagodice prstiju, međutim, nikakva taktilnost, koliko god da je bila nabijena, nije uspevala da ga izbaci iz njegovog toka.
Nije sebi odmah priznala da se to desilo, iako joj je bilo očigledno da jeste. Ruke su je bolele od mahnitog okretanje ručice projektora. Film u kome se našla je polako počeo da biva dosadan. Da se okrene i ode – nije umela. Na spolja je odigravala zainteresovanost a na unutra se snuždila. Nije dobila svoju slatku nagradu i preplavio ju je talas nezadovoljstva. Priznala je poraz i odustala. Jedino što je mogla bila je da se udobnije smesti u zamku u kojoj je svojom slabošću boravila. Morala je to nečim brzo da kompenzuje. Priuštila je sebi slobodu – slobodu da ga vidi baš onakvim kakav jeste: oronuo, ofucan, nakaradan u svojoj samobitnosti. Žućkasti podvaljčić i krindž motivi na letnjoj košulji. Secirala ga je u sebi kao žabu na disekciji i u svemu tome nalazila filigransko zadovoljstvo. To je bila unutrašnja diverzija kojom se branila od toga da se oseća kao ovca koju on želi da utera u svoj tor. Bio je pomalo zbunjen time što je rekla da će poći kući, mada ne previše. Prihvatio je to sa ravnodušnošću engleske kraljice kojoj su upravo rekli da je šoljica popodnevnog čaja nekoliko stepeni manje topla od uobičajene.
To što se obrela napolju, u svetu, nimalo joj nije prijalo. Želela je što pre da uđe u svoju sobu i tako se dočepa sigurnosti a njen pravi Ženik će je, znala je, već pohoditi. Naravno, došao je. Dovoljno je bilo samo da sklopi oči i on se pojavio. Hitala je da mu se baci u zagrljaj. Stegla je butine i mikropokretima se bavila svojim roze strukturama. Nije se odavala ni najmanjim pokretom. Ćebe nije pravilo ni najmanji talasić. Susret se odigravao nepogrešivo, baš onako kako nam to garantuje njegova izmaštanost. Iako eterički, energetski susret nije bio zato manje stvaran. Štaviše: Pas nije znao kako da apsorbuje uzbuđenje koje je u talasima stizalo do njega. Zvukove je pokušavao bolje da čuje tako što je krivio glavu čas na jednu, čas na drugu stranu. Dobio je iznenadnu potrebu da liže muda i istrajno i temeljno ih je mljacao sledećih pola sata. Mačka je dobila teranje i otišla da muklo mjauče po komšiluku. Golubice se ljubavno razgugutale i otprhnule sa terase iako to uopšte nisu planirale. Filigranske šoljice njene babe su sitno i neumitno cupkale ka ivici kredenca, sve dok se sa treskom nisu razlupale o pod. Komšinica sprat ispod se najednom uznemirila, i pomislila na pokojnog muža koga je već odavno potisnula svakodnevicom. Nije znala šta ju je spopalo pa se prekrstila. Sijalica u dnevnoj sobi je, iz čista mira, crkla. U svom jajetu ona je bila srećna.
___________________________________________
EVA RISTIĆ rođena je 1976. godine u Beogradu. Diplomirala filozofiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Počela je da piše nedavno, kao pokušaj alhemijskog procesa pretvaranja onog što je žulja u nešto što je diže. Do sada je objavila zbirku kratkih priča „I mrtvi vole trešnje“.
*
“Zbirka naizgled nepovezanih kratkih priča koje se, u osnovi, bave istim temama: suočavanjem sa smrću, svešću da su nam telo i vreme dva ograničena resursa, sudarom imaginacije i realnosti i nalaženjem smisla pod pritiskom prolaznosti kao vrhunske odgovornosti prema sebi – okosnica su svake priče, koliko god da su različiti uglovi i perspektive kroz koje se autorka ovim temama bavi. Likovi su bolni, blago pomaknuti iz lagodnosti podrazumevanog, hiperrealistički naslikani sa dva-tri nadrealistička poteza tako da, bez obzira na kratku formu, bivaju živi, jasni i uverljivi. Stil pisanja je koloritan i emocionalno nabijen, mešavina sočnog i mračnog a izlazi koji se nude nisu nikakva jednokratna rešenja, pre proces koji traje, jer put je taj koji čini putnika a ne puko stizanje na cilj.” – Presing
Greg je s palube broda promatrao more kojem se nije nazirao ni početak ni kraj. Zaboravio je na vrijeme. Zaboravio je na sebe. Rezak zrak, ljeskanje mora, lijeno i prigušeno brujanje brodskog motora na njega su djelovali umirujuće.
Da je Grega tko upitao o njegovu životu, on bi ga s lakoćom mogao sažeti u desetak poglavlja.
Prvo poglavlje: Jednostavnost seoskog života u kojem mu je najveća briga bila čime i u kojoj mjeri hraniti bijelog kunića s ružičastim očima, dok jednog dana od bijelog kunića nije ostao samo rep od kojeg mu je otac napravio privjesak za ključeve pa ga je on sakrio u svoju ladicu, čuvajući ga za sestru koju će mu majka roditi.
Drugo poglavlje: Zbunjeni školski dani. Mnoštvo novih pravila i promjena u kojima se jedva snalazio, najviše zbog toga što su mu roditelji branili da se druži s dječakom Omarom pa ga je u poslijepodnevnim satima rezerviranim za igru često morao krijumčariti u kućicu na stablu koju je htio dijeliti sa sestrom koju mu majka još nije rodila, a prijateljstvo s njim zatajivati, što je s vremenom postalo užasno naporno.
Treće poglavlje: Očajni školski dani u kojima je bio sve samo ne popularan i jedvačekanje selidbe.
Četvrto poglavlje: Manje očajni dani i još školovanja u gradskoj užurbanosti u kojoj uzbuđenja ne nedostaje. Prvo zaljubljivanje i razočaravajuća spoznaja o tome da ništa nije onako kako se čini, da su sve prave ljubavi kratke i tužne jer one koje traju dulje često završe mržnjom i razvodom kao što je bio slučaj s njegovim roditeljima.
Peto poglavlje: Fakultetski dani u kojima se počinje ozbiljno baviti smislom života s izostankom velikih i važnih zaključaka. Prva sumnja u biološki inženjering, odnosno u pogrešan odabir područja interesa. Izbjegavanje majke koja se nije znala nositi s razvodom. Izbjegavanje oca i njegove nove odabranice koja je po njegovu mišljenju bila živi očaj.
Šesto poglavlje: Nakon putovanja u Šangaj te širenja obzora, što je rezultiralo revolucionarnim zaokretom u neke nove spoznaje i ideje, okreće se ekološkom unapređivanju životne okoline.
Sedmo poglavlje: Ulazak u krug istomišljenika. Sudjelovanje u nekoliko prosvjeda. Prva ozbiljnija iskustva s danonoćnim zabavama, alkoholom, eksperimentiranjem s narkoticima, interakcijama sa suprotnim spolom te kojekakvim dostupnim honorarnim poslovima koji donose novac, nešto više iskustva i nimalo zadovoljstva.
Osmo poglavlje: Upoznavanje Olge. Zaljubljivanje. Prvi osjećaj istinske sreće. Doba najboljeg seksa u podstanarskom stanu na prvoj zajedničkoj adresi. Zastranjivanje u neistraženom području nesigurnosti i neizvjesnosti te brige o zajedničkoj budućnosti.
Deveto poglavlje: Diploma u ruci, glava u oglasima, sati u honorarnim poslovima. Neuspješni iscrpljujući intervjui za ozbiljne poslove. Pregršt ideja. Nedostatak radnog iskustva. Razvijanje talenta za sve učestalije rasprave s Olgom zbog trivijalnih stvari samo zato da ne bi ulazio u raspravu o nečemu važnijem.
Deseto poglavlje: Zaposlenje u poduzeću FUNDOPROJEKT i bavljenje biološkim i mehaničkim pročišćavanjem otpadnih voda. Radni dani od 8:00 do 19:00 puni elana zbog novog početka. Česti odlasci na teren, tu i tamo radni vikendi. Kvalitetno vrijeme provedeno s Olgom – ni spomena vrijedno. Izobilje nedostajanja. Spominjanje vjenčanja u minijaturama od vremena koje provode zajedno.
Jedanaesto poglavlje: Planiranje vjenčanja. Dizanje kredita za kupnju kuće u predgrađu. Mnogo rada, nimalo slobodna vremena. Smrt njegova oca. Odgađanje vjenčanja. Razdoblje u kojem i on i Olga jedva pronalaze vremena za sebe, a kamoli jedno za drugo.
Dvanaesto poglavlje: Vjenčanje, odgađanje medenog mjeseca. Smrt njegove majke. Prodaja seoskog imanja. Olakšanje. Jedno zajedničko putovanje. Sati na poslu. Dani na poslu. Mjeseci na poslu. Godine na poslu. Veliko promaknuće – još više posla.
Nakon toga uslijedila su poglavlja kao preslikana, s pokojim izletom i putovanjima isključivo na Olginu inicijativu, nimalo spontana razbijanja rutine bračnog života. U to doba UTD je postajao praksom u sve više zemalja, a on je ionako smatrao da je u FUNDOPROJEKTU dosegnuo vrhunac te započeo s ubitačnim stagniranjem.
Prošlo je još nezadovoljnih faza s kroničnim nedostatkom vremena dok nije počeo raditi četiri sata dnevno da bi u konačnici shvatio da on i Olga žive svatko svoj život, da se sve promijenilo, pa i oni sami, te da imati vremena na bacanje znači izgubiti se u vremenu.
Brod se približavao otoku Zalis čiji je oblik postajao sve jasnija i sve veća masa opkoljena čistim morem.
Ispružio je ruku ispred sebe pa dlanom prekrio otok. U tom je položaju, s ispruženom rukom, ostao sve dok se otok nije povećao te u svim smjerovima raširio oko njegova dlana. Ostali putnici već su se bili uskomešali, a on je i dalje stajao na palubi pogledom tražeći Olgu. Nije mu trebalo dugo da je uoči – poznata Olga u nepoznatoj mu okolini.
Iako nije bila srijeda, prilikom izlaska iz trajekta usmjerili su ga prema izlazu za Strance gdje je morao pokazati osobne dokumente te odgovoriti na neka pitanja. Bilo je potrebno, kako su mu rekli, još obaviti jedan telefonski poziv, udariti žig na formular i Gregu je bilo odobreno da kroči na otočno tlo.
– Ovo je more lako voljeti. – bilo je prvo što je rekao kad su se na rivi približili jedno drugomu.
Stajali su tako neko vrijeme, ne znajući što s rukama. Greg je podignuo torbu koju je bio spustio na tlo, Olga mu je prišla pa ga nespretno zagrlila.
– Zašto si tako izgrebena? – proučavao ju je.
– Sve ću ti reći. Idemo sada. Vincent će nas odbaciti do svjetionika.
– Naravno, Vincent.
– Što bi to trebalo značiti?
– Podsjetnik na njegovo postojanje. Odakle ti te ogrebotine?
– Krčila sam zapušteni put do plaže.
U automobilu se koncentrirala napetost. Olga je počela govoriti. I nije se zaustavljala dok se automobil nije zaustavio na početku puteljka. Prije nego što je otišao, Vincent mu je zaželio dobrodošlicu te rekao da ih sutra on i njegova majka očekuju na ručku. Greg je zahvalio.
Ostavši sami, njih dvoje su se proučavali dok se nisu pokrenuli. Hodali su uskim puteljkom, Greg je s torbom u ruci pratio Olgu.
– I tako si dobila ključeve kuće. – počeo je.
– Da. Točnije bi bilo reći da sam dobila novu brigu i opterećenje.
– Uvijek možeš sve prodati.
– Muka mi je i od pomisli da idem onamo.
– Ići ćemo zajedno.
– Na stranu sve, drago mi je da si došao.
– Drago mi je da ti je drago jer je i meni drago.
– Ovo dolje je plaža do koje sam krčila put i na kojoj sam zatekla don Jeremiju. Možeš javiti Amarilju za Lu, ovdje ima signala. Ići ćemo dolje, poslije. Jesi li gladan? Mogu nam nešto skuhati.
– Mogu i ja nešto skuhati. Za promjenu. Naša robotska kuhinja… Odnosno svi elektronički uređaji, jutros su podivljali. Ostavio sam Amarilju ključeve kuće, doći će iz servisa provjeriti. U Gradu je sve naopako. I sad mi se sve to čini tako dalekim, stranim i davnim. Pozdravio te Amariljo. Gle, netko je izgubio šešir. Lijepo je ovdje.
Olga je otvarala vrata svjetionika. Greg je stajao nad liticom:
– Na granici s nadrealnim.
– Nisam ti još sve ni rekla.
U svjetioniku, Greg je poslao Amarilju poruku pa se prihvatio posla. Otvorio je hladnjak i stao proučavati njegov sadržaj.
– Baš mi se kuha. Ti pričaj, sve me zanima. – rekao je gledajući zamišljenu Olgu.
– Sjetila sam se nečega što si jednom rekao o Romeu i Juliji. Rekao si bio nešto u stilu da bi i njihova ljubav vjerojatno ishlapjela s vremenom, da su ga imali, jer ništa nije onako kako se čini. Sjećaš se toga?
– Kad smo kod toga da ništa nije onako kako se čini… – Otišao je do torbe i izvadio iz nje žutu haljinu.
I rekao joj je tada sve ono što je bio naumio reći.
– Posudila sam je jednom Mili.
– Bivšoj kolegici Mili?
– Da. Takvu mi je vratila. Htjela mi je platiti. Rekla sam da nije potrebno.
– I to je to?
– Ne razumijem. Što si očekivao? Da vodim dvostruki život?! Greg?
– Olga, ja ne znam ni kako je umrla tvoja majka. I ne radi se samo o njezinoj smrti.
– Srela sam jednu ženu, medicinsku sestru, koja mi je umalo postala pomajka, a ja se nje uopće ne sjećam. Uopće! I što sad hoćeš da ti kažem? Nemaš pojma kako je tek meni. Nekidan sam tek saznala neke nijanse – kako su mi rekli, o majčinoj smrti. Njima nijanse, a meni užas. Ne želim o tome govoriti.
– Žao mi je, ali ni ti ne znaš kako je meni – tebe kao da svi poznaju bolje nego ja.
***
Predvečerje se na otok šuljalo poput aluzije čiji je smisao mnogima promicao dok su unutar zidova svojih pregrijanih kuća bili zaokupljeni svatko sa svojim mislima, nevoljama, brigama, strahovima i neizvjesnostima.
SUZANA BOSNIĆ MAJCENIĆ (Split, 1976.) dosad je u izdanju nakladnike kuće Funditus objavila zbirku kratkih priča Pod zemljom u velikim cipelama (2013.), romane Tolba (2015.) i Gruba ljubav (2017.). Najnoviji roman Prolazne pojave objavljen je krajem 2022. u izdanju Cekapea. Trenutačno sa suprugom živi u Meksiku (Santiago de Querétaro).
