DŽENETA ROVČANIN rođena je u Sarajevu 1994. godine. Nakon završetka gimnazije upisuje studij bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kojem je trenutno apsolventica. Njena prva objavljena pjesma jeste u međunarodnoj pjesničkoj zbirci „More na dlanu – tijelo od soli“, a slijedi pjesnička zbirka deset mladih autora „Poezijom mijenjam svijet“, potom „Perom ispisujem dušu 3“ – zajednička zbirka mladih autora iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u okrilju „Kulture snova“ – udruge za promicanje kulture iz Zagreba. Njena priča „Čiko Zav“ drugonagrađena je na „Biber 2“ konkursu, prevedena je na albanski, makedonski, srpski, hrvatski i crnogorski jezik i objavljena je u istoimenoj zbirci.
Našli su se u hotelskoj sobi Na stolu su je čekali flaša viskija i nekoliko lajnova koke Ovo je dobro – pomislila je Oseća snažno gađenje prema golim telima Svom takođe Alkohol, hemijske reakcije Pomognu u (Prvo i najvažnije) Ovladavanju gađenjem –
Prvu mržnju naučiš od majke A njena majka je mrzela tako dobro, toliko mnogo stvari – Muškarci – govorila je – zauzimaju suviše prostora – njihove noge raširene po sedištima – njihovi mirisi, buka koju prave Mrzela je telesne funkcije – niko ne bi trebalo da zna za njih i uvek je jela sama I mrzela je komšije i muve i dlake i golubove i oca i ponekad majku Mrzela je strastveno predsednika i vladu i bilo koju vrstu sistema Mrzela je crkvu – Možda se predomislim ako žena postane Patrijarh! Mada ne verujem, nisam ja ničije rebro! Mrzela je zimu – Bilo bi dobro da me uhapse – Grejanje je bolje u zatvoru! Ponekad je mrzela i leto – oduševljenje, gužva, cika, sunce (Detaljno razrađen, nemilosrdno sprovođen plan otvaranja i zatvaranja prozora i roletni, tokom čitavog dana) I mrzela je ljude koji pričaju suviše, pogotovo na određenim jezicima i ljude koji hodaju suviše sporo, a posebno, mrzela je ljude koji ne mrze Konstantno je spominjala Spartu: „U Sparti bi me odavno bacili sa stene Mekana je sisa civilizacije Neguje budale! Ali na kraju, znaš Ono što zaslužujemo, to će nas raščiniti!“
Ušmrkala je kokain sa stola, misleći o majci i kako joj je pričala o Sparti i kako je u njenoj porodici bio običaj da kada devojčica dobije svoju prvu menstruaciju, od nje se očekivalo da od tada sama pere svoj veš, iako su mašine za veš savršeno radile, Obavestiš svoju majku da krvariš i ona ti kaže: U redu, od sada sama pereš svoj veš I onda si tu – u sterilnom izgnanstvu kupatila Presavijena preko kade, pokušavajući da spereš svoju krvavu sramotu
Prišao joj je otpozadi i počeo da joj skida najlonke Pošlo mu je za rukom da je zainteresuje Ušao je u nju dok je ona i dalje šmrkala lajnove Tako si zgodna! Ranije je mislila da je dobra u krevetu Sada joj to nije važno Stavio je kokain na njene usmine i počeo je da je liže Ona nije htela da uradi to isto njemu, on nije zahtevao – Bila je srećna zbog toga Prekrivena je njegovim znojem koji Kaplje sa njegove natopljene kose u njena usta Muka joj je Klizav je i nervozan Umorna je i dosadno joj je Sve izgleda kao težak posao Ona želi da on svrši Da završi sa ovom smešnom ljudskom aktivnošću Delom Delom želi da ona svrši – To se neće desiti To se retko dešava
Konačno je gotovo, okrenula se i pretvarala se da je zaspala Ujutru su pili kafu Ovako obučeni, ponovo su postali ljudska bića On izgleda lepo – pomislila je Otpratio ju je do stanice Ne želim da ga vidim ponovo, ne želim da vidim nikoga
U vozu je osećala prijatan bol u butinama od celonoćnog seksa Zadovoljna je Seks je dobar za tebe Seks jača imuni sistem Seks razvija samopouzdanje Seks ti povećava vrednost Seks je najbolji fitnes Seks otvara vrata, može te odvesti svuda
Sva ta pomalo gadna, gola, strana tela Suva i žedna Sva ta Radna tela Putujuća tela Tela koja zarađuju Tela koja pišu poeziju Tela koja jedu Trudna tela Tela koja spavaju Sva ta trenutna tela u neprekidnom preoblikovanju ka smrti Da li bi mogla da jašeš sva ta tela? Pogledala je niz vagon, prešla ovlaš preko lica, stomaka, međunožja – Da verovatno bih mogla Čudno je to kako smo napravljeni – Da trebamo jedni druge na ovakav način
Napustila je svoju zemlju odavno – Imigrantkinja I to je to Dovoljno Dovoljno za nju, za ovaj život Ali bilo je dobro – Sreća je banalnost Sreća su opšta mesta: Došla je sa malom torbom, spavala je u hodnicima, na sofama, na klupama Bilo gde gde je mogla da stane Radila je na pijacama Šetala pse Nekad kao čistačica Nekad kao dadilja Kao bilo šta što iskrsne Život je postajao sve bolji Svetla su sijala visoko Jednom je bila i u nekom filmu Sasvim pristojan film Žurke su bile odlične, gej klubovi još bolji Jednom je znala slavnog muzičara koji ju je provozao u svom roze kabrioletu Vozili su se ulicom i ljudi su im mahali, osećala je u tom momentu Da njen život ide negde Da ide negde u velikom stilu U velikom roze kabrioletu Ali ništa se posebno više nije dogodilo Umorila se i Zatvorila je svoja vrata Iskoristila je sve izgovore zbog čega više ne može da izlazi
I ljudi su je na kraju ostavili na miru Počela je da skuplja predmete Iz dobrotvornih radnji, sve za jednu funtu radnji Predmete koje je pronalazila na ulicama Stvari koje ljudi bacaju Posle izvesnog vremena postalo je nemoguće da pozove bilo koga u goste Stan je bio pretrpan od poda do plafona
Jedini način na koji je kretanje kroz stan bilo moguće, bilo je kroz uzane staze između gomila objekata U jednom trenutku je imala nekog On je mislio da su sve te gomile neidentifikovanih objekata njena umetnička instalacija Njen neprekidni proces Nije rekla ništa da ga razuveri Bilo je tako divno da je neko video njenu neprilagođenost životu kao umetničku formu NA KRAJU KRAJEVA, JA JESAM UMETNICA! JA SAM SOPSTVENO UMETNIČKO DELO! Veza se vukla Zatrudnela je Trudnoća je bila zastrašujući scenario Odlučila je da zadrži dete Kao skakanje sa litice Padanje Takav je bio osećaj Odlučili su da pokušaju da ostanu zajedno i napravili su još jedno dete Život je postao nemilosrdna rutina Nisu izdržali dugo Ako ništa, uspela si da se razmnožiš – njena majka je rekla Čak je imala i psa koga je dovela kući iz skloništa za nezbrinute životinje – Ići ćemo u pravu dugu šetnju sutra, obećavam – govorila je psu ovu istu rečenicu gotovo svakog dana Životinja je ostala nezbrinuta – Umesto toga, išla je da se nađe sa muškarcima Nekada sa ženama Raznoraznim muškarcima Raznoraznim ženama I sa onima koje je volela I sa onima koje nije volela Opčinjena razlikama, beskrajnim varijacijama uvek istog Opčinjena mogućnostima Volela je ljude koji su bili potpuno u neskladu sa njom I oni su to odmah znali I ona je to odmah znala Samo nije mogla da odoli Nije mogla da se usredsredi Na samu sebe Jedina stvar koju je mogla da radi satima Bez prekida Bilo je ili da pije Ili da spava (Ponekad sa nekim, ali to samo sa pauzama)
Onda je počela da fantazira o povratku u svoju zemlju i kako će sve početi iz početka Ovoga puta kao poljoprivrednica Nikada se neće vratiti, nikada se neće baviti poljoprivredom Sada se oseća suviše starom da postane bilo šta (Izvinite, stara sam i mekana erotika više nema smisla Krv počinje da prestaje da teče isto onako kao što počne – Iznenadno, prerano I to bi bilo to) Čime se bavite? Šta radite? Ništa. Ništa? Da, ne radim ništa Ona ne razume šta svi ti ljudi rade u svim tim kancelarijama, u svim tim visokim svetlucavim zgradama Ona ne razume poslove ni oglase za posao Razume, ali… Vlažno je i toplo Voz Točkovi Šine Kretanje Svetlo Treperenje Glava pada, glava se diže
Mogla bih da budem bilo koja priča na ovom vozu Mogla bih da budem bilo sa kim Na ovom vozu
Sve se dogodilo Samo od sebe Dogodilo se I to sam ja Ta stvar koja se dogodila Ko sam ja? Ovo ime slepljeno uz inferiorna dokumenta? Ljubav? Škola? Kakva škola, dragi moj Škole su za njih Da ih organizuju, da ih pripitome da vladaju svetom A šta sam ja naučila u mojoj školi? Gde su palme? Da li ste vi vežbali redovno, pogotovo obraćajući pažnju na zadnjicu Duboko ispršenu, tako da ne osete kolena? U eri dupeta – Treba čuvati kolena Konačno smo se urušili – ako ništa drugo, prestali smo da budemo dvolični Barem smo iskreni i sad volimo svoje Veliko, masno, pohlepno dupe Otvoreno Ponosno Sebično Neuslovljeno Ako ništa drugo, ne pretvaramo se više Slobodni smo Ne želimo ništa drugo do ono što jesmo Ali problem jeste to što jesmo To što sam ja
Zaspala je gunđajući Voz Točkovi Šine Kretanje Svetlost Treperenje
Volela je ujutru da putuje vozovima i da se pretvara da žuri u kancelariju Ona radi u restoranu Mrzi svoj posao, ali slabost brzo prođe kada pomisli na novac – Pomisli na novac i počne da riba sudove energičnije (Motivaciono pismo. Odjebite! Sistem – samoobmanuti silovatelj, koji veruje da je nežan I ne samo da prisiljava već zahteva uzajamnost Zahteva od nas da smo motivisani Zahteva da ga volimo)
Dolazio je u taj restoran redovno na pauzi za ručak Uhvatio je pogled jedne od žena koje peru sudove To je bio portal u drugu dimenziju, stvarnih ljudi sa stvarnim poslovima i snažnim rukama Snažne su Dobro jedu Odlučio je u tom trenutku da pokuša da manje misli o seksu Ostavio je velikodušan bakšiš Kasnije, posle posla, naleteo je na tu istu ženu u obližnjem baru za šankom Izgledala je umorno i uopšte ne snažno kako ju je doživeo u restoranu Malo su pričali (sa imigrantima uvek pričaš o imigrantskim temama, neodoljivo je) – Ovo je već treći put da tela imigranata padnu iz aviona u ovom kraju – da li si čitala novine? Kako su ušli u avion? Neko mora da je neverovatno očajan da napusti svoju zemlju na takav način! Da, tela koja padaju – klimnula je glavom i malo raširila noge kako bi dotakla njegovo koleno Volim tvoje jake noge Volim tvoj jak akcenat Razmenili su telefone i sledeće večeri našli se u toj hotelskoj sobi
Sad je i to gotovo Neće više dolaziti u taj restoran
ANA SEFEROVIĆ (1976, Beograd; London), iz zbirke pjesama “MATERINA”, Arhipelag, Beograd, 2018.
Kebe i Benjamin su se upoznali na plovidbi po Sredozemnom moru. Kebe je sjedila pokraj Benjamina. Ubrzo se stisnula uz njega, a on ju je zagrlio i grijao kada je zapuhao hladan vjetrić. Osjetila je da je drugačiji od ostalih putnika jer je bio pažljiviji od njih. Otvoreniji. Suosjećajniji. Nije se brinuo samo za vlastiti komfor. U njegovu zagrljaju osjećala se spokojno i sigurno. Dijelila je s njim vodu koju je imala u plastičnoj boci, a on s njom okruglice garri koje je čuvao u aluminijskoj foliji. Lijepo je bilo. Zatim su nastavili putovati zajedno. Benjamin je imao više novaca nego ona, zato su putovali brže i udobnije, nego što bi to Kebe mogla sama. I prije svega sigurnije. Benjamin je bio vješt u pregovaranju i njegov odličan engleski počesto im je olakšao putovanje. Put je bio dug i naporan. Često bi je Benjamin primio k sebi i nosio, bila je malena i suhonjava. Prenio ju je tako i preko ledene Kupe i dospjeli su u Sloveniju. Tamo ih je zaustavila policija i smjestila u nekakvu veliku zgradu s mnogim drugim pridošlicama. A Kebe i Benjamin se zapravo nisu mnogo bavili ostalima, posvetili su se prije svega jedan drugom. Jednoga dana ponosno su otišli do općine i pokazali svoje putovnice, svoje izvatke iz matice rođenih, koje su na svu sreću oboje nosili sa sobom, potvrdu nigerijskog veleposlanstva u Bukureštu o tome kako nema prepreke za njihovo sklapanje braka, koje su im ljubazno poslali poštom, te su time dokazali svoje slobodno bračno stanje. Sve te dokumente im je sudski tumač – službeni prevoditelj preveo na slovenski jezik i ovjerio ih u skladu s odrednicama Zakona o ovjeri dokumenata u međunarodnom prometu (Službeni list RS, br. 64/01). Po članku 34. i 35. Zakona o međunarodnom privatnom pravu (Službeni list RS, br. 56/99), uvjeti za valjano sklapanje braka određuju se prema pravu države čije državljanstvo u trenutku sklapanja braka imaju budući supružnici, a općina je s pravom uzela u obzir i Zakon o braku i obiteljskim odnosima (ZBOO) koji obuhvaća: Zakon o braku i obiteljskim odnosima (Službeni list SRS, br. 15/76, 4. 6. 1976.), Zakon o izvanparničnom postupku (Službeni list SRS, br. 30/86, 28. 7. 1986.), Zakon o promjenama i dopunama zakona o braku i obiteljskim odnosima (Službeni list SRS, br. 1/89, 13. 1. 1989.), Zakon o javnom bilježništvu (Službeni list RS, br. 13/94 , 10. 3. 1994.), Zakon o parničnom postupku – ZPP (Službeni list RS, br. 26/99, 15. 4. 1999.), Zakon o liječenju neplodnosti i postupcima oplodnje uz biomedicinsku pomoć – ZLNPOBP (Službeni list RS, br. 70/00, 8. 8. 2000.), Zakon o izmjenama i dopunama zakona o braku i obiteljskim odnosima – ZZBOO-B (Službeni list RS, br. 64/01, 3. 8. 2001.), Zakon o postupku zasnivanja posvojenja – ZPZP (Službeni list RS, br. 110/02, 18. 12. 2002.), Odluku o usklađivanju drugog stavka članka 106. i 107. te trećeg stavka članka 114. Zakona o braku i obiteljskim odnosima te nesukladnosti prvog stavka članka 105. i prvog i drugog stavka članka 114. Zakona o braku i obiteljskim odnosima i poništavanja prvog stavka članka 106. i četvrtog stavka članka 114. Zakona o braku i obiteljskim odnosima (Službeni list RS, br. 42/03, 9. 5. 2003.), Zakon o izmjena i dopunama Zakona o braku i obiteljskim odnosima ZZBOO-C (Službeni list RS, br. 16/04, 20. 2. 2004.), Zakon o braku i obiteljskim odnosima – službeni pročišćeni tekst – ZZBOO-SPT1 (Službeni list RS, br. 69/04, 24. 6. 2004.), Odluku o djelomičnom poništenju prvog stavka članka 92. Zakona o braku i obiteljskim odnosima (Službeni list RS, br. 101/07, 5. 11. 2007.), Odluku o djelomičnom poništenju članka 98. Zakona o braku i obiteljskim odnosima (Službeni list RS, br. 90/11, 11. 11. 2011.), Odluku o djelomičnom poništenju drugog stavka članka 92. Zakona o braku i obiteljskim odnosima s odloženim rokom (Službeni list RS, br. 84/12, 9. 11. 2012.) i Odluku o djelomičnom poništenju drugog odlomka članka 96. Zakona o braku i obiteljskim odnosima (Službeni list RS, br. 82/15, 3. 11. 2015.), na osnovi nepravovaljanog Zakona o braku i obiteljskim odnosima (Službeni list RS, br. 69/04 – službeni pročišćeni tekst, 101/07 – odl. US, 90/11 – odl. US, 84/12 – odl. US, 82/15 – odl. US in 15/17 – DZ). Uz prisutnost općinskih ovlaštenika, matičara, dvaju poznanika iz sabirnog centra i sudskog tumača, Kebe i Benjamin su se vjenčali u najljepšoj općinskoj dvorani. Kebe je rekla: »ee« i Benjamin je rekao: »ee«, što je prevoditelj preveo s »da« i »da«. Prstenje nisu imali, samo su se poljubili. Prevoditelju se otela suza. Nakon obreda odvezli su ih natrag u sabirni centar, gdje su proveli medeni mjesec. Nakon nekoliko mjeseci, kada je Kebe već bila u blaženom stanju, izvijestili su ih da ne mogu dobiti azil, pa su deportirani po članku 69. Zakona o stranim državljanima (ZSD-2). I tako je i bilo. U pratnji dva policajca odvezeni su u München, gdje su ih u ukrcali na avion. Kako su ostali bez novaca, u Nigeriji su prosili za hranu na parkingu robne kuće IKEA. Benjamin je ubrzo umro od kolere. Kebe je spontano pobacila. Mislila je da je to od žalosti, a ustvari je uzrok bio tjelesna iscrpljenost i slaba prehrana. Neko vrijeme je lunjala, da bi se zatim počela prostituirati. Njene stranke su prije svega bili službenici humanitarnih organizacija koje djeluju u Nigeriji. Već iste godine i ona je umrla od posljedica različitih bolesti od kojih je oboljela na svome poslu. Tako je završila njihova priča, koja je jedno vrijeme bila vrlo lijepa.
TOMAŽ LAPAJNE DEKLEVA (Ljubljana, 1971.), iz zbornika “LAPIS HISTRIAE 2019 (tema: Hrabrost)”, Gradska knjižnica Umag, 2019.
Čovjek je napravljen od praha, to je velika istina. Ali da bi ga se oblikovalo, trebalo je od praha napraviti blato, trebala je Božja pljuvačka.
To je postanak čovjeka, tako je stvaran: Bog je u prah umiješao svoju pljuvačku pa oblikovao figuru od blata.
A onda, s vremenom, pljuvačka je ishlapjela i blato je otvrdnulo.
Ali u nutrini čovjeka, na mjestu tamnom i hladnom, ostalo je jedno vlažno mjesto. Od toga se blata još uvijek mogu oblikovati nove stvari.
***
LEDENI ZUBI
Zemlja uzima predah od ispoljavanja ljetnih strasti, uzdiše duboko i povlači se u sebe. Kukci se zakapaju u tlo, medvjedi se uvlače u jazbine, na samotnoj površini ostaje samo tko mora. Ledeni se zubi zariše u svijet.
Šume su gole, kosti im se svijaju na vjetru. Pustim stazama pokrivenima lišćem kroči usamljeni lik. Visoko je podigao ovratnik ogrtača. Uokolo nema ni žive duše, samo neke ptice koje mu nadlijeću nad glavom.
Zaustavlja se pred jednim drhtavim stablom i promatra na njemu list koji se drži za grančicu. Udari zatim silan nalet vjetra i čovjek se uvuče dublje u svoj ogrtač. Magla iz njegovih usta počne se širiti šumom.
Vjetar utihne i čovjek podigne pogled natrag prema listu. Još uvijek se držao za grančicu. Činilo se, vjetar će i nju i stablo prije polomiti, nego list otpuhati. Putnik nastavi dalje. Treba se kretati, daleko je prenoćište, a blizu je noć.
***
SJENA PTICE SLOMLJENA KLJUNA
Bila je to golema ptičurina. Mora biti da je bila golema. Njezina sjena klizila je preko zemlje i preko voda, kao sjena oblaka. Nadvijala se kao sjena mrke planine nad zelene i radosne, životom bogate doline.
Pojavila se odjednom. Ne zna se odakle je došla, niti je tko vidio gdje se gnijezdi, na kojoj litici ili stablu. Bojali su je se ljudi, stoka i životinje u polju, miševi, voluharice, ali i krupnija zvjerad u šumi.
Sve živo mislilo je: ta je ptica naša smrt. Neki su mislili i ovako: to je kazna Božja. Ali koje je njezino porijeklo i poslanje to nitko nije znao. Uopće, nitko se nije usudio prema njoj podići pogled.
Bježeći pred tom prijetećom sjenom svi se povlačili u rupe, brloge i druge zaklone, ptice u grmove i guste krošnje, ribe pod kamenje, među morsku travu i koralje.
Nitko nikada od te ptice ni glasa čuo nije, tek neki šum koji se stvarao za njezina leta, i nagađalo se pripada li redu grabljivica ili strvinara. I tako su sudovi o sjeni postali sudovi o ptici.
A uporna tišina u kojoj je ptica nadlijetala svijet, tajanstveni muk, hranio je strah, i zebnje, i strepnje i unutarnja čudovišta za sebe zabrinutih bića, koja život provode na tlu tražeći zaklon.
Napokon je uljez, ta ptica slomljena kljuna bolnim krikom prekinula vlastitu tišinu, nadglasala sve djelatnosti ljudske i glasanja životinjska, na nju se gnjevno obrušila i zadala joj konačni udarac.
Sva se patnja njezina tiha života oslobodila u tom jezivom kriku, a onda je raširila svoja golema krila i rasprostrla svoj život po vodi.
Mnogo vremena mine prije nego joj se pronađe tijelo. I ispostavi se da to uopće nije bila neka ptičurina. Stariji ljudi rekli su: „Ova ptica je letjela vrlo visoko, zato je na zemlju bacala tako veliku sjenu.“
Sakupili su njezine rasute kosti, i njezino rasuto perje i svi se okupili i promatrali njezine ostatke, i šutjeli. Nisu jedan drugoga mogli pogledati u oči. I pitali su se: „U kakvoj je nesreći ova ptica ostala bez kljuna?“
I svi oni koji su od njezine prisutnosti strepili, svi ti ljudi, sve te plahe krave i telad, pa čak i bikovi, te ovce i janjad, pa čak i ovnovi, osjete kako im se neka sjena uvlači u srca. I sada se nemaju od nje kamo sakriti.
***
KOS U NOĆI BEZ MJESECA
Crvena se piramida rascijepi u tami. Usamljeni iz nje začuje se cvrkut, i noć zapjeva noći.
MATIJA PERKOVIĆ rođen je 1986. godine u Zagrebu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ali je svojevoljno napustio pravnu struku i sada se školuje za psihoterapeuta, nastojeći pritom da i njegova književnost postane dostupna široj javnosti. Zbirkom “Zaređeni Bar Bar” pobijedio je 2016. na natječaju Društva prijatelja knjige Milivoj Cvetnić iz Hrvatske Kostajnice. Iste godine objavljena mu je i kratka antiratna lirska proza “Dvije smrti Romana Nikpalja”. U časopisu Republika 11/12 2019., u časopisu Književna Rijeka broj: 1 – 2, proljeće – ljeto 2019. i u sisačkom časopisu Riječi 3-4/2019. objavljene su mu pjesme iz nove, neobjavljene zbirke pjesama „Tajne svetkovine“ iz koje je i ovaj izbor pjesama. Osim poeziji, posvećen je i prozi. Rukopisi dvaju njegovih romana, „Priča o prvom i posljednjem“ te „Darovi Lene Weiss“, čekaju svog izdavača.
Jesam li kriv? Progonilo me je to tokom cijelog jutra. Lud, licemjeran, ležeran, lascivan, lomljiv, la, lu, lo – Landscape Džona Kejdža odzvanja u hodniku, između kupatila i spavaće sobe. Sve je u obliku slova L. Položaj ruke na koju naslanjam tijelo u kosom planku. Limun u čaši tople vode, lejzi beg i mejlovi. Sto trideset devet na koje moram da odgovorim. Bruno Kortone je prvi po važnosti. Lavež labradora se pojavljuje prije žutih zraka. Od mirisa lavande ježi mi se koža na dupetu. Lijepo je. Vježbam progon misli dok mi vrela voda peče ramena. Jesam li kriv? Kroz paru jedva nazirem nos i dio usana. Crni su. Kao krv iz njenih usta. Malo kasnije glancam cipele i naslućujem svoj odraz u srebrnom kljunu. Savjetnici su mi sugerisali da ostanem kod kuće ili otputujem na seminar u Poljskoj. Roditelje nisam udostojio njihova prijedloga. Ja sam morao da donesem odluku. Ja odlučujem. Ja sam ministar.
***
Jutro je bilo mokro, sjajno i trajalo je duže nego obično. Dok je provjeravao pritisak u gumama, Saša je gazio po svjetlucavim kapima i gušio svjetlost. Mirovao sam na zadnjem sjedištu sklopljenih očiju. Saša je protrljao ruke i dunuo u njih, zatim je pokrenuo motor, mrmljajući. Probijali smo se kroz gusti splet ulica Stare Varoši, koja treba da bude prečica. Progutao sam dva dijazepama, no uzbuđenje nije opadalo. Treskanje i naglo kočenje račvali su tenziju na elemente koji su se rastvorili po tkivu i kapilarima. Kad sam otvorio oči, napetost je nestala, a utroba je poskakivala prazna, od čega mi je došlo muka.
– Smanji brzinu i probaj da izbjegneš rupe na putu.
Saša je moj vozač punih osam godina. Prije nego što sam postao ministar bio sam dekan Fakulteta dramskih umjetnosti. Saša mi je tada dodijeljen za šofera. Kad sam napredovao u funkciji, i Saša je napredovao. Dobio je zeleni mercedes A klasu, zavolio ga je kao sopstveno dijete. Dok je gužvao lice smišljajući šta da kaže, klizio sam po kožnom sjedištu nadajući se da neće progovoriti. U retrovizoru je osmotrio moje oznojeno čelo.
– I ja sam napet – rekao je Saša.
– Ja nisam – odgovorio sam.
– Klima nije u redu danima.
Podizao je i spuštao ekvilajzere da bi prigušio neprijatnost. Obojica smo znali da je klima sasvim u redu. Saša je bio lojalan, prilično nesiguran i vaspitan stvor. Kao i ostali vozači, poznavao je ljude. Kad nisam želio da razgovaram, gledao bi me u retrovizoru, učestalo, ali nedovoljno dugo da bi me uvrijedio. Tokom tihih trenutaka upijao bi pogledom sve što nismo izustili.
Kada izađem iz ministarskog zdanja, navike malih ljudi postaju i ministarske navike. Tako nalažu pravila premijera. Biće mnogo ljudi, telefona i upaljenih kamera. Njena kapela je treća po redu. Imaće vremena da me prepoznaju i smisle šta da dobace. Lud, licemjeran, ležeran, lascivan, la, lu, lo, napuštam male navike i probijam put prema trećoj kapeli. Prepoznali su me i uzvrpoljili se, stotine aveti šušte krilima, u plućima mi tutnja oluja, čašice ispadaju iz koljena. Podignutih ramena vrludam kao Pinokio u nil baret odijelu, poražen i naivan, spreman da se sručim pred vratima, kleknem pred ruljom i prošapćem: „Ja sam kralj na koljenima. Proburazite me sad, rogovima i objektivima, stisnite se u red za komentar i isčupajte mi kičmeni stub, tucite pleća i užarenu glavu. Ne zaboravite da objavite i cijenu odijela.“
U kapeli je tiho i hladno. Tmurne figure na uglačanoj površini mijenjaju raspoloženje i raspored. Kad sam zakoračio, utihnuli su jecaji. U koloni je bilo sedam žena, brisale su suze i zurile u mene. Trudio sam se da ih ne pogledam prije nego što im pružim ruku i izjavim saučešće. Stao sam ispred otvorenog sanduka i gledao u nju. Lice joj je bilo hrapavo, koža siva, malo krvi na mrtvim usnama. Posmatram taj komad mesa, koji ne daje nijedan impuls, nijedan podsjetnik na nemirne oči, gipkost ruku i zvuke koje je nekad proizvodio golemi ljudski mehanizam. Dišem otežano i glasno, dok se iza mene stvara gužva. Nisam se usudio da napravim korak dok se suze nisu počele slivati niz moj naročito tužan lik. Izvadio sam maramicu, elegantno natapkao jagodice, duboko se naklonio i zakoračio prema vješticama. Žene kojima sam izjavljivao saučešće bile su u procesu zamrzavanja. Vjerovao sam da će ih suze iznenaditi. I jesu. Na kraju kolone čekala je njena visoka majka. Dostojanstveno i lijepo stvorenje u šezdesetim. Zastao sam i prvi put podigao glavu. Nazirali smo jedno drugom žute žice u očima. Tiho i razgovjetno sam rekao, da mi je mnogo žao. Vrlo kratko me je zagrlila i, prije nego što je postala svjesna svoje nepromišljene reakcije, bio sam vani, među muškarcima. Rukovanje je bilo na cijeni. Trudio sam se da ih presretnem jačinom stiska. Muškarci vole snagu drugih muškaraca. Čak i dok primaju saučešće od čovjeka koji je sudjelovao u ubistvu njihove ćerke. Sestre. Unuke.
***
U automobilu je bilo toplo, misli su mi uzurpirali mirisi koje sam ponio iz kapele. Klima nije uspjela da ih sastruže s kože, te sam otvorio prozor i dopustio vjetru da silovito jurne u njih. Treći put sam pažljivo čitao poruke Bruna Kortonea nasložene u inboksu Votsapa. Bruno je čuo za incident i izrazio je zabrinutost za moj mandat. Brže-bolje mi je postavio sva neophodna pitanja u vezi sa saradnjom koju smo njegovali u tajnosti. Nisam spremio odgovor. Morao sam da promislim o situaciji i okolnostima, ali ko je znao ishod mogućih posljedica, ukoliko bi ih uopšte i bilo? Samo premijer, do kojeg nisam mogao da dođem prije negoli me pozove. Prepušten sam čekanju – i dok čekam, gledam u mlado drveće koje ostaje za nama. Saša me je vozio prema Cetinju, gradu koji su mještani uobraženo nazivali Dolinom bogova, premda je bio zelen, mirišljav i otisnut među kršima. Kod Cetinjana je postojala neobjašnjiva ideja o velikom sebi, pa su se u jednom trenutaku i poistovjetili s božanstvom. Volio sam Cetinje zbog intenzivnog mirisa lipe i debele hladovine, no proljeća su sporo stizala, te sam u nekoliko navrata predlagao da se Ministarstvo kulture preseli u glavni grad. Cetinje je bilo suviše izolovano, s mnogo kiše i mnogo priče ni o čemu. Zgrada Ministarstva je štrčala na kraju ulice. Plemićka rezidencija, prostrana i tiha. Čim bih zakoračio unutra, pomislio bih da pripadam kraljevstvu, ne crnogorskom, već nekom znatno većem, neupitno starijem, možda polunebeskom. Onda bih dobio poziv od oca i vratio se u trnje. Zvao me je svakog dana tačno u jedanaest časova i obavljao dnevnu rutinu. Prve rečenice su pripadale majci i njenom zdravlju, zatim bi i mene upitao kako sam, bole li me pluća i da li pijem čajeve koje mi je poslao. „Nezainteresovano“ bi postavio niz kratkih pitanja o pojedinim ljudima iz partije, na šta sam ga više puta upozorio, o takvim stvarima ne razgovaramo telefonom. Uvrijeđen, završio bi blagom opaskom o novinskom članku koji se bavio mnome, na koji je, kao, slučajno naišao i ovlaš ga pročitao. Tada bih obično spustio slušalicu uz štur izgovor da je neko upravo ušao u kabinet. U dvanaestoj godini sam prekinuo verbalne izlive ljubavi prema roditeljima. U tridesetoj sam prestao da ih volim. Sad su mi četrdeset dvije. Život mi je bio pažljivo posložen i sve je funkcionisalo… sem njene smrti. Opsjedala me je ideja o krivici, iako je situacija bila naočigled čista i razriješena. Iskreno, mnogo više me je opsjedala sumnja da će njena smrt uticati na moj ministarski mandat. Postojala su još dva čovjeka koje je zabrinula mogućnost smjene. Zovu se Bruno Kortone i Ranko Prediš.
#memoari #pisac #literatura
Ja sam Valentino Kovačević, ministar kulture Crne Gore. Dvije godine i šest mjeseci uspješno obavljam ministarsku funkciju. Odnos prema kulturi mi je častan, s obzirom na to da moja profesija dolazi iz umjetničke oblasti, za razliku od nekolicine prethodnika. Diplomirani sam dramaturg i magistar komparativne književnosti. Diploma koja asocira na bijedan život, zar ne? Moj život nije bijedan. Primijenjena dramaturgija mi je obezbijedila i više nego lagodan život, poziciju i ugled. Ali oduvijek sam sanjao da postanem pisac. Oštar, bezvremen i temeljit pisac, poput Vitolda Gombroviča, Danila Kiša, Bruna Šulca… Saznanje da nisam mogao da postanem ni piskaralo osrednjeg značaja paralisalo me je i svelo na hvatanje bilješki, pisanja nacrta i skica koje su mi rezale produženu moždinu. Poslanička karijera mi je uzletjela na kondorskim krilima, a iz oblaka su se ispilili nasmijani poznanici. Bili su uviđavni, lizali su mi peruške i sugerisali isto: „Napiši memoare!“ Vrlo rano sam osjetio da moja priroda godi ljudima, najčešće kad ne progovaram, a uglavnom ćutim. Od premijera sam naučio da slušam, mada se nerijetko isključim i odlutam, jer ljudi koje srećem uglavnom barataju ispraznom retorikom, oglodanim frazama i floskulama, koje na kraju uokvire projektom i zakucaju na moja ministarska vrata. Nekad im dodijelim sredstva, nekad ne. Memoare ću objaviti onog dana kad napustim ministarsku stolicu, da bih se spasio od zaborava. Sada ih držim u tajnosti, u procesu sam otkrivanja društvenih mreža i sajber jezika, i malo je reći da mi se najava memoara kroz haštagove nadasve dopada.
Telefon me je trgao iz misli. Poziv od Dragutina, bivšeg ministra kulture.
– Halo?
– Kako je prošlo na sahrani?
– Dobro.
– Je li bilo kakvih reakcija?
– Nije. Ne znam šta se desilo nakon mog odlaska.
– Sjedim s premijerom.
– Dobro je prošlo… reci mu.
– Kako si ti?
– Reci mu da je prošlo dobro.
– Reći ću mu kad prekinem vezu. Pitao sam kako si.
– Ne znam… valjda dobro.
– Za vikend igramo. Jesi li u sastavu?
– Naravno. Potrebno mi je da se istrčim, znaš… više zbog psihe.
– Javi se kasnije. Ostavio sam sto u Juti za večeras.
– Važi. Čujemo se.
Održavao sam kontakt s dva bivša ministra kulture. Jedan je dolazio s likovne, drugi s muzičke akademije. Obojica su bili na kokainu. Mrzjeli su me, jer nakon ostavke nisu nastavili da jašu na pramcu snova, nisu unaprijeđeni u veću funkciju. Da su makar postali prežderani ambasadori, zaglavljeni s porodicama na kraju svijeta, sujeta bi očito bila očito manja. No, umjesto napretka, lansirani su natrag u mračne umjetničke jazbine, a meni nije preostalo ništa sem da im guram durbin u mala prkna i naslućujem koliko su truli. U kabinetu je toplo. Cijeli kolektiv se umirio, činilo se da su i telefonska zvona bila utišana, zaposleni su hodali na prstima, jedva da sam čuo kucanje na vratima. Zatim se začulo i grebanje, i kotrljanje, kao kad kliker prelazi po drvenoj površini. Da, to je bio Mašan Marović, moj najvjerniji potrčko, generalni direktor Direktorata za kulturnu baštinu. Riđa voluharica, sitnih i brzih koraka, svaki put bi neosjetno uletio u kabinet, kao pokisli ljubimac, zavrtio repom i smjestio se u dubini kožnog kauča. Nikad nije koristio pauzu, nije pio kafu, odbijao je rođendanske kolače, katkad se činilo da i ne diše. Proizvodio je jednoličan zvuk, nalik dječjem hrkanju, kolutajući crnim zjenicama, kao da je u očima razvijao cijeli mehanizam flipera. Tokom mog mandata Mašanu je pripala uloga priljepka koji me pumpao energetskim serumom. O svom poslu nije znao gotovo ništa. Frizura mu je uvijek bila natopljena uljem, koje je smrdjelo na industrijski kokos, nosio je odjela dva broja manja da bi pokazao naročito uzak struk. Uportebljivao je čudan metod komunikacije. Tokom razgovora uvijek bi se primakao nadomak usana i tiho prosipao bujicu riječi, pogleda zakovanog na sagovornikove oči. Problem je bio taj što su mu usta smrdjela na jamu punu konjskih govana.
STEFAN BOŠKOVIĆ rođen je 15. februara 1983. godine u Podgorici. Objavio je roman “Ministar”, Izdavač Nova knjiga 2019. Objavio je roman “Šamaranje” nagrađen na konkursu za “Najbolji neobjavljeni roman u Crnoj Gori”, izdavač Pobjeda, 2014. “OKF i CDNK”, 2014. Objavio je zbirku priča “ Transparentne životinje” 2017. Izdavač “Partizanska knjiga” i “ Nova knjiga” 2018. Dobitnik je je druge nagrade na “Festivalu europske kratke priče “ 2016. za priču“ Fashion and Friends“. Priča ”Transparentne životinje” uvrštena je u antologiju Best European fiction 2019 -Dalkey Archive Press. Priče su mu prevedene na engleski, njemački, kineski, ruski, slovenački, albanski i makedonski jezik i objavljene u raznim internacionalnim magazinima kao što su Words Without Borders, Body literature… Scenarista dugometražnog filma” Ispod mosta, na travi, među stijenama” , 2016. Scenarista nagrađivanih kratkometražnih igranih filma “ Peloid” “Umir krvi” , “Put”, “ Martin”. Scenarista je nekoliko dokumentarnih filmova. Dramski tekstovi “ Hronika Galeb”, “ Dan poslije”, “Komad” su izvođeni i objavljivani u antologijama.
MELIDA TRAVANČIĆ doktorica je humanističkih nauka iz područja književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje i književnu kritiku. Objavila tri knjige poezije Ritual (2008, drugo izdanje 2009)), Svilene plahte (2009), Sjenka u sjenci (2019). Za poeziju nagrađivana (Mak Dizdar, Anka Topić, Federalna fondacija za izdavaštvo). Poezija joj je prevedena na makedonski, engleski, španski, mađarski i perzijski jezik. Pored poezije piše i kratke priče. Njena prva knjiga kratkih priča Smrt u ogledalu objavljena je 2019. Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010). Objavila je studiju Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019). Suosnivačica je Udruženja za kulturu Kontrast.
U šta da gledamo ako ne vidimo godišnja doba se smjenjuju kao dan i noć nebo je ogledalo pocijepano po sredini kao nadgrobna ploča ovo su stihovi za Tebe poput epitafa pisanog rukom ono što pamtimo leži u prašini ispod nas. Djeca su u parku park je mjesto njihove igre rekli su mi nekad je tu bio logor to je zaboravljeno mjesto bronzana tabla čuva imena zemlja krije miris i miris raste sa travom vidim, igralište istine dok se duše mimoilaze sa mislima na vjetru.
***
DECRETUM
Plan za rano ustajanje iz kreveta djeluje nakon nekoliko neprespavanih noći dan se mjeri količinom svjetla noć je za fusnote kad prespavaš revoluciju ne ostaje mnogo toga što može da se uradi srednjovjekovna kuga je u nama dok Veliki rat metastazira oko nas u duhu vremena naša medijska kapija posmatra svijet kroz ključaonicu koliko nas je još planirano za obnovu fosilnih goriva mi smo religija novog svjetskog poretka spremni da jedemo sopstvenu djecu bilo bi dobro reći nešto više o tome bez izgovorene riječi poezija je preživjela zahvaljujući pjesnicima koji to nijesu
NIKOLA ĆORAC rođen je 1991. u Podgorici. Student je treće godine Odsjeka za crnogorski jezik i južnoslovensku književnost na Filološkom fakultetu u Nikšiću. Pjesme su mu objavljivane u zbornicima Raspoloženi za ptice, Ili je već neko to isplanirao, Rješenje zagonetke, Bespomoćne riječi, kao i u nekoliko crnogorskih i regionalnih književnih časopisa, između ostalih u studentskom listu VESNA (br. 15). Član je Foruma mladih pisaca.
S obzirom na sve što svaki dan vidim, korisno je reći štošta.
Danas kiša pada i salata raste, dan na dan ne liči a šta će tek biti s jutrom.
Neće stići, govorim sebi stalno. Možda je godina takva, možda zemlja dublje seže
a nebo uvek ponešto podari. Tako važno je sve i trajno se menja
i to peče kao glad, kao sočne koprive na ivici gredice što sam ih odsekao srpom.
S obzirom na raskošnu predstavu, stalan praznik semenja i plodova, malo radim.
To znači kako ne treba da zaboravim glavno.
Kada budemo odlazili otud, uzećemo vrt sa sobom.
JURE JAKOB (Celje, 1977), autor pet pjesničkih zbirki, iz knjige “ČITATI: VOLETI – SAVREMENA SLOVENAČKA POEZIJA”, Presing, 2019. priredio i preveo Dušan Stojković
Ona je nepripitomljena, divlje lepa. Čas vetar je, tlo koje čeka sejača. Ona je san što kopka u nama pa nas goni da izgovaramo reči i da li će se odazvati tom našem pozivu ili neće Pesma je često potkožno treperenje svakog stvora.
***
BUDI KAO PRIRODA
Sa zelenom vatrom Prirode u očima Kad dođe taj čas Iznutra će te pokrenuti sile
Ti leti i rasej sebe svuda po svetu Mnogo je zemalja i naroda za tvoj koren i vid
Budi kao Priroda i malim stvarima pronađi put da stignu do svoga vrha.
***
SLOBODNA PESMA
Da navrati ponekad sa daleke zvezde u posed moj slobodna pesma bih hteo kao što voda izvire da ona teče i samu sebe da vodi i vlada i svuda s Čovekom slobodna da je pesma i kao sunce da izgreva a da ne zalazi.
RADOVAN PAVLOVSKI, makedonski književnik, rođen u Nišu 1937. Studirao pravo i književnost na Sveučilištu »Sv. Kiril i Metodij« u Skoplju. Nekoliko godina živio u Hrvatskoj, gdje je na hrvatskom jeziku objavio pjesničke zbirke Zmija za koju sunce ne zna (1972) i Pir (1973). S Bogomilom Đuzelom napisao manifest Epsko na glasanje (1960), koji je utjecao na cijeli naraštaj makedonskih pjesnika. Napisao dvadesetak zbirki, od kojih su temeljne Suša, svadba i selidbe (Suša, svadba i selidbi, 1961), Visoko podne (Visoko pladne, 1966), Kroz prozirnost mača (Niz prodzirkata na mečot, 1971), Zrna (1975), Munje (Molnji, 1978), Temeljac (Temelnik, 1988), Bog jutra (Bog na utroto, 1991), Jahač zvuka (Javač na zvukot, 1995) i Štit (2001). Pjesnički mu se izraz odlikuje složenim metaforama, mitskim ishodištima, arhetipima raznolika podrijetla, simbolikom, senzibilnošću, liričnošću, epskom naracijom, ritmičkim skladom, mediteranskim koloritom, refleksivnošću i autoreferencijalnošću. Tematizira nacionalnu povijest, zavičaj, djetinjstvo, odnose dobra i zla, života i smrti, legende, mitove, simboliku vode, svjetla, zrna te žudnju za pjesmom kao središtem osobne i opće povijesti.
čovjek-časopis 