Ali bilo je neminovno da će se vratiti sada ili kasnije, kada budem gledala u lice konobarice koja ima oči poput majčinih Kod praga, žućkastog i ispucalog, sve se vratilo Sjećanja i stihija emocija i slika Sporedni ljudi često kažu da ne osjećam A ja volim i voljela sam ih sve Njihove male načine da prevaziđu dan njihovu naivu i sitne težnje da pobijede vrijeme I tebe, voljela sam najviše Posebno onog dana kada te je vrijeme odnijelo daleko u novi i za mene nevidljivi svijet
Knjigu sam napisala, koju nikada nećeš pročitati Posvetila sam je tim danima i vremenu, iako je u realnosti bilo ubogo Ali ko će ljudima dati ugodne zablude, ako ne mi, pjesnici? Pisala sam godinama do iznemoglosti ponekada zaboravljajući na vrijeme i prostor Ispred sebe više nisam vidjela prozor sa prljavim zavjesama već zelenu livadu i tepih od kamilice koja je prekriva razigranog sivog psa i život „Ovaj osjećaj nazvaću ljubav“
Ali sada, ne znam šta osjećam Vidjela sam majku na pragu prije deset godina u ono vrijeme kada je često nosila crvenu haljinu Nisam sigurna da je danas lako pronaći takvo platno koje pada kao svila a ipak to nije „Rat dolazi“, rekla je, guleći krompir na česmi
Tek sada mi postaje jasno Nije bila kao lokalne žene Bila je uzvišenija, ljepša, visočija i glasnija Imala je dar da osjeti događaj prije momenta kada je trebao da nastupi Pogledah njene ruke i zabolje me što su crvene od hladne vode Ponudih da nastavim sa poslom Hladna voda, šta je to pred olujom koja dolazi?
***
LOVAC
Na Sudijinom licu djetinja radost Muškarci hodaju u tihoj koloni, do fabrike tekstila Oko zidina su postavili mamce od velikih komada konjskog mesa Jedan po jedan psi su zarobljeni tankom žicom i privezani za prikolicu kamiona
Oni koji su nemirni su ubijeni na mjestu Ja svoju metu ugledah na obali pored malog vještačkog jezera koje je nastalo kao proizvod fabričke otpadne vode Pas je prethodno dograbio veliki komad mesa koji je odvukao daleko od ostalih ne željeći da dijeli Sada je pio iz jezera, neuspješno pokušavajući da utoli svoju žeđ Dok mu prilazim sa leđa, jato crnih vrana na nebu Čekaju kao gladni lešinari, da pokupe mrve iza pasa Ne želim da gledam u pseće oči dok mu stavljam žicu oko vrata „Lovci u snijegu“, je naziv proslavljene Brueghelove slike Po prvi put sam je vidio u školi, jer je bila ilustracija korice za školsku čitanku Deset pasa, tri lovca, seljaci i ljudi u daljini Lovci su nezadovoljni ulovom, psi su iscrpljeni, mršavi i gladni Ogoljeno drveće, tihi, sivi i nesrećni dan Dim u vazduhu i zaleđeni mlin pred ljudima koji su nesvjesni na ledu koji će možda uskoro i da popusti pod teretom Knjigu sam pronašao na gomili starih papira na tavanu koji su bili pripremljeni za podlaganje vatre Na toj slici stajao je moj grad, odsječenost i bolest u vazduhu
***
OD TOG SIVOG JUTRA
Kao da su kameno lice koje sam mjesecima posmatrala u nepomičnom vapaju sjenke zauvijek odvele u svoj začarani svijet mraka Statue mi liče na likove zarobljenih žena u društvenim kutijama koje su najzad dobile potrebu da svijetu kažu nešto o sebi Na kraju, ipak izaberu uvijek nešto nebitno Sloboda nema svrhu u ruci onoga ko se pretvara da želi
Ustaću, obući odjeću koja ne zahtijeva peglanje bijelu končanu bluzu ispod koje se nazire grudnjak u boji kože i crnu pamučnu suknju koja otkriva noge Tako si me naučila Majko, zašto mi tako često dolaziš u misli u ovom tuđem svijetu koji sam morala da zavolim
Ogledam se na zaprljanoj površini hodničkog stakla Pritiskam crveno dugme na liftu Koji me odvodi u prizemlje stogodišnje zgrade ili u rupu prepunu čudesa u koju je jednom uskočio Bijeli Zec Uvijek kažem „dobro jutro“ pogurenom Poljaku Čije ruke svakog jutra u šest kupe opalo lišće sa betonskog dvorišta Uvijek kada nagazim posljednji stepenik pomislim na polovinu njegovog lica Koja je toga dana u parku bila ozarena suncem
Umorna sam od žudnje, a ne mogu te dotaći Pitam se o čemu li upravo razmišljaš
Možda upravo misliš da bi me mogao voljeti, a možda: „Hoće li ona izgledati kao ti jednoga dana? Hoće li joj ruke popustiti, oči umrijeti a noge postati umorne?“
Sada mi je jasno Vrijeme će izliječiti rane, a vjetar će donijeti pticu da izliječi sjećanja Makar na neko vrijeme
Prošle su godine od kada sam napisala ove stihove Sada, kada im se ponovo vraćam Poljak je već odavno pronašao mir na Centralnom groblju Niko više ne kupi opalo lišće sa betona Ali posljednji korak na stepeniku i dalje nosi ozareno lice Onoga koji je zauvijek nestao
***
DVOJICA KOJI SE VOLE
Njegov otac je ranije radio u fabrici tekstila Nakon zatvaranja otvorio je mali radnju „Izgleda da uvijek završavamo kao svoji roditelji“, govori mu Deset je sati, žena se ispričava, a on donosi flašu rakije za gosta Oči su mu crvene od unutrašnje boljke koja isplivava na površinu Rakija mu otvara dušu „Kako je tamo, u velikom svijetu? Mora da je lijepo, prije svega za oko Sigurno nema smeća na ulicama kao kod nas I ljudi su dobro obučeni, moderno O čemu razmišljaju, gdje će izaći, koju će predstavu odgledati u teatru?“ Lijepo je, kaže drugi „Volio bih da sam i ja mogao pobjeći tamo, ili bilo gdje prije čitavog zla Prije ratova, prije istine“ Vodopadi suza na licu Jasne crvene linije šaraju obraz poput ožiljaka U snu te noći pronašao ga je prodavac ribe Ovog puta se nalazio na livadi sa brezom ali udaljen od razgranatog stabla nekom snažnom silom koja nije dozvoljavala ni jedan pokret njegovog tijela Ja te znam! Mi dolazimo iz iste kaljuge, istog blata i stida Mi imamo istu sreću u duši Osmjeh mu otkriva red bisernih zuba Šest, izbrojao je šest vratnih pršljenova Na usnama je u snu osjetio njegove i miris šurupa Ovo je Balkan! Ipak ljubav je moja živa u srcu Budi se a grlo mu gori od žeđi Ustaje tiho Zvuk tekuće vode iz česme Nago žensko tijelo pod svjetlošću svitanja Lijeva strana njenog boka i male grudi su izložene pogledu Ljepota, to je gorka sudbina
***
OVA PRIČA NIJE TUŽNA, A NI STRAŠNA
Ovo je priča o ljubavi!
I dželatima sam oprostila zbog nje Jer, šta je jedan život bez ljubavi Čak ni smrt bez nje nema smisla Cvijet koji viri ispod snijega u rano proljeće zla ljepota sunca koja zagrijava kapljicu rose Prelijepa smrt Na kamenom mostu sa polu-oborenom metalnom ogradom Moja odsanjana ljubavi, pogledaj kako su nam uništili sva sjećanja Tužna sam! Neutješna sam zbog toga Toliko očajna da sam se dala u ćutanje
Uništena su još onog momenta kada su most iskaljali blatnjavim čizmama Kaldrma na kojoj smo kredom ucrtavali svoje imena je postala neprepoznatljiva Dječak je skakao sa mosta u igri nadmetanja sa ostalima I tada je maštao o ljubavi, ali ništa se nije dogodilo Slala je stidljive poglede prema meni U realnosti, samo joj je bio potreban neko ko će joj pomoći da razumije poeziju Branka Miljkovića Skok u plave visine Sa rukama djeteta, zamišljeno gleda u daleku tačku Dodir površine vode grudima laste! Prasak!
Majko, rekla si mi „čovjek si!“
Kako si to samo poricala u noći kada su me odvodili Poricala si to čak i za starijeg brata Jedino kada su oca odvodili zanijemelo si ćutala bez sjaja u oku, bez riječi i argumenta Kako ću ti to oprostiti? Zašto se nisi postavila između vojnika i njega zašto ga ni jednom nisi pogledala u oči zašto ni jednom nisi zatražila od njih da ga ne odvedu? Za nama si vriskala toliko glasno, da je čitav kraj odlijegao No ne plači, sada je sve to prošlost I sve se sublimiralo u taj jedan momenat udarca, mraka i pada u vodu Oni su zaspali, jedini sam se ja iz nekog razloga probudio Možda jer sam jedini koji je u trenutku kada je metal dodirnuo moje tjeme Patio što nikada nisam volio
DINA MURIĆ rođena je 1982. godine u Rožajama (Crna Gora). Objavila je četiri zbirke poezije: „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ (2017). Zbirka poezije „Slike koje su ubile mit“, nagrađena je nagradom „Risto Ratković“ za mlade pjesnike 2010. godine. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike. Pored književnosti, bavi se filmom i ekonomijom. Živi i radi u Beču, Austrija.
Između prozorskih stijenki na kuhinjskom oknu nalaze se dvije mrlje, dvije kapljice uljane boje kojom je okvir ofarban. Jedva primjetno, te dvije skoro nevidljive točke, zaštićene s unutarnje strane prozora duplim staklom, stvrdnute i suhe, danomice se sastaju u njegovom imaginarnom oku, i kada ih to starčevo dovitljivo oko preklopi u zajedničku točku, kao što se preklapa oroz s mušicom puške, nišaneći kroz prozor, rasijan mu pogled odleti daleko do rubova horizonta ka dva usamljena bora, povijenih krošnji, grbavih i oštrih kao u dva čupava ježa. – Nikada tamo nisam išao – zaključi uvijek s istom ravnodušnosti Nabukodonozor. – Možda samo jednom… Prošli smo pored stabala. Dobro se vide samo odavde, s kuhinjskog prozora, kao dva otiska dječjeg prsta, dvije male nepravilnosti na horizontu – razmišlja, oslanjajući se svom težinom svoga malodušna, istrošena bića za tu pomirljivu, dobroćudnu postojanost koja se nazire ondje, daleko, u malim obrisima krošanja na hrptu horizonta.
A odmah do prozora, u ravnini prozorskih klupica ispod starčevih natečenih nogu, prostire se jedna druga, razlivena mrlja, brljotina od mokraće, koja se nikada ne pomjera, rastočena do neprepoznatljivosti. Pljesniva, zelenkasto smeđe boje – mrlja njihova propadanja. Obnevidjela, kao gluhi sonar u magli, daleko iza crte, iza horizonta i zamišljene beskonačnosti, pruža se ona i dalje, i dublje, i kroz nju, kroz tu razlivenu brljotinu pokraj prozora, treperi nešto nepotkupljivo i hladno, nešto studeno i opako poput riječne pjene koja dolazi uvijek u nemilosti, smiješeći se. – Noćas si opet hrkao – obraća se žena svome mužu, ulegnuta u obruču fotelje na kraju blagovaone, a kompletno joj zubalo zamalo iskoči iz mjesta, i ona ga odsutno gurne natrag u čeljust i škljocne njime dvaput, za probu, kao da škljoca oštrim škarama za rezanje živice. – Graha je ostalo u frižideru. Od jučer. Ima ga dosta – meškolji se dremljivo njegova žena, izvijajući ruke prema stolu i cigaretama.
Starac i dalje odsutno bulji kroz prozor, timareći zube izgriženom čačkalicom. Isušeno pojilište nasred dvorišta i razbucani grm koprive, čine mu se odjednom odveć stranima i dalekima, kao opustošeni krajolik na isturenom prostoru negdje daleko u nekom neistraženom području sila, čiji uzduh životne vitalnosti podsjeća na pastoralne sajamske slike blatnjave ravnice, omekšane prizorima raštrkanih svinja i gusaka na paši. Obamrla svijest u kojoj se nespretno migolji kao crv, gura ga u prostor nepokretnosti i slabosti, u iščekivanje vlastita skončanja kao najpoželjnije zadovoljštine za sve neostvareno i neproživljeno, za svu nesreću koju mu je sudbina odredila, pa se sada, pomalo neočekivano, u rasplamsanom spekuliranju, Nabukodonozor ne grozi niti onih nesretnih okolnosti u kojima se našao junak nekog davno gledanog povijesnog filma, čijeg se imena nikako ne može sjetiti, a u kojemu se kraljevski oficir, pukovnik, još mlad, u punoj snazi, s prstom na obaraču pištolja pripijena uz oznojeno čelo, vrti u krug prostorije u kojoj je ostavljen sam sa sobom, da učini jedan neprirodan i krajnje nestvaran, bogohulan čin, jer mu je tako naređeno, da svojevoljno skonča vlastiti život. – Bezvoljnost čovjeka baca u razne boleštine – obraća se ženi koja zamišljeno puši cigaretu, ostavljajući dojam budnosti, kao da ga sluša i kao da ga razumije. – Tuđe se bezvoljnosti čovjek gnuša, a vlastitoj se klanja kao nekom staromodnom autoritetu, sijedih, čekinjastih brkova, u bijeloj kuti sa stetoskopom za vratom – okreće se po sobi vidno zadovoljan izrečenim. Sve to na trenutak proizvede plamsaj u njegovom otromboljenom tijelu, koje lagano štucne, podrignuvši se istovremeno, stopivši okus ispijena piva i probavljena gulaša, u slatkasto gorki osjećaj sitosti i omamljujuća blaženstva. – Možda je ta razlivena mrlja ispod prozora prolaz u drugu dimenziju? –pomisli, isključivo da samome sebi ugodi, gurajući neukusnu mrlju u nešto nadnaravno, o čemu snatri njegova raspojasana imaginacija, koja ga jedina ponekad iznenadi … i on se, udobrovoljen novim obiljem slika, iznova podrigne, ovoga puta snažnije i obilnije, poput prežderane svinje, smiješeći se u polumraku kuhinje nijemo kao luđak.
RADENKO VADANJEL rođen je 1962. u Puli. Studij hrvatskog jezika i književnosti završio je na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Zbirku pjesama Lekcija o postojanosti objavio je 1999., roman Dnevnik besposličara 2006., zbirku pjesama Čovjek s tri pupka 2010., zbirku priča Mišomor za rođake 2013. roman Zdravo, dragi ubojice! 2017., a roman Sakramenti i kotlovina 2019. godine. Živi i radi u Istri.
što se tiče poezije, hana bi najradije šutjela ali ne mogu svoje je pjesme počela skrivati i zakapati u zemlju, da ih nekad možda otkriju. što se tiče naše poezije, hana bi najradije zavrištala. ono što voliš, u našoj ti se zemlji ogadi. hana neće nikad reći što misli, jer onda je njen pjesnički put gotov. hana si misli, ali neće to priznati. hana hoće čitati svoje pjesme, hana hoće objaviti kakvu knjigu, ali hani neće nikad uspjeti, jer hana nije tipičan primjer pjesnikinje (kakav je tipičan primjer, hana ne zna, ali zna da to nije ona) i najvažnije – hana nema veza.
hani je toga dosta. ne da joj se više boriti s pjesnicima. zašto bi se samo morala boriti za svoju poeziju?
hana rado promatra samozvane pjesničke zvijezde, napravljene po starom uzorku, svake godine objave pjesničku zbirku, svake godine imaju na tisuće nastupa, na kojima pametuju i glume ljubaznost. svake godine isti dobivaju nagrade, ili možda između prođe koja godina? posvuda vidi ista lica, koja daju do znanja što ti djevojčice radiš ovdje nisi dobrodošla samo smo mi vrh parnasa koji traje i sve dok ne umremo ti nemaš za burek (ili kako je civilizacija izgubila vjeru)
zatim se napiju i postanu agresivni i udari ih muška moć, koju hana nikad neće imati, zato nestane odakle je došla. razmišljala je, da li bi kleknula pred njih i molila ih molim pročitajte moje pjesme nisu bezvrijedne stvarno nisu, ali danas je previše umorna i preslaba. jednom ćeš imati dobre pjesme, ali nikad tako dobre kao što su moje.
hana neće prestati pisati, ali će jednostavno biti previše apatična za sve ispade i udarce. upravo ono što želimo. zato uvijek najradije udarim tamo gdje najviše boli.
i baš tu hana dijeli pjesnike u dvije kategorije: pjesnici koji ostanu ljudi i pjesnici koji postanu zvijeri.
KATJA GOREČAN (Celje, 1989.), iz zbirke pjesama “Trpljenje mlade Hane” (Patnje mlade Hane), Center za slovensko književnost, 2012.
sa slovenskog, za časopis “Kolo” (3/2016.), preveo Marko Gregur
Jutros je Erhan zatekao na terasi petoro štenadi. Neko ih je donio u papirnom džaku i ona su iz tog džaka migoljila. Dlaka im je bila crno-žuta, oči otvorene i kao bobice u trnjina, sivim kadom zaprašene. I bila su gladna i glad ih je pretvarala u nakaze. Imao je već previše gladnih i bolesnih životinja. Najgore je bilo sa kozama. Druga je nedjelja kako krepavaju, zaražene nekom opakom bolešću koja se pojavila na Mehti s prvim ljetnjim vrućinama. Iz tamošnjih baraka pokupili su izbjeglice i smjestili dobrovoljce Radikalne stranke, koji su povazdan orgijali i pucali. Noć uoči polaska na ratište zapalili su barake, porušili pumpe i cisterne, ostavivši iza sebe gomile šlama i đubrišta. Poslije prve kiše đubrišta je pokrio bujni korov. Privučene zelenilom, sitne životinje lunjale su onuda i bolest ih je, malo iza toga, počela kupiti. Ljudi su zakopavali lešine udno svojih bašči i vrtova ili su ih, putem koji vodi ispod Erhanove kuće, odnosili i bacali u jame napuštenih gliništa uz obalu rijeke Aje. Za to vrijeme, uz plotove zgomilane, žene su plakale. Jedino se svemu tome radovao poštar Hame. On se bojao sitnih životinja, posebice koza – sirotinjskih majki, kako ih je narod nazivao. „Kad u gradu koza zamekeće”, tvrdio je, „eto rata, eto pogibije. Ide pomor ka čaršiji Golijatovim koracima. I nek ide, vala, vakat mu je.” Erhanove koze su još bile u životu. Koščate i splahle, sa prslim zjenama i sijedim bradama, podsjećale su na proroke. Dvije bijele drhture i sline na nogama, dok se treća, crvenkaste dlake i rogata, odavno ukočila i skljokala ispred jasli. Ime joj je Aska i nje mu je najžalije. To je prva koza koju je odgajio i koja se u njegovoj štali ojarila. Donosi joj svježih grana divlje kruške, koje voli, svakodnevno mijenja vodu, uzaludno. Kao da je Aska prešla s one druge strane, samo što joj oči, nekim čudom, na ovu gledaju. Vidjelo se da se davno pomirila s patnjom. Erhan je mislio da se takav pogled može sresti samo u očima bića koje posjeduje razum. Ali sada, dok se vraća u vidokrug Askinih očiju jer ga ona, ukočene glave, ne može vidjeti i mekeće sve dok joj se ne pokaže, on prezire svijest i razum i drži ih zakrpama kojim Onaj, koji gradi i razara, potire svoju uprljanu savjest. Mora da je isto i tamo u paklu, stigao je da pomisli prije no su jarad, odbacivši ga u stranu, nasrnula na kruškovo granje i slasno ga počela brstiti. Dugo su sisala i sad, snažna, otimaju hranu materama svojim, lupajući ih glavama u splahle trbuhe. Veterinar koji ih je juče pregledao tvrdi da su stasala za klanje. Isto tako tvrdi da bi i koze trebalo poklati kako ne bi jarad zarazile i kako se ne bi zaludu patile. „Ali nikad nisam klao”, rekao je Erhan tom debelom, znojavom čovjeku. „Niti bih to mogao da učinim.” „Čekaj da ogladniš. Svi su ljudi sveci dok im je puna stražnjica.” Štenad su cvilela i cvilela. Posmatrao ih je s gađenjem. Zavlačila su mu se u nogavice, ugrizala za gležnjeve i onda se gomilala jedno preko drugog, kako bi se ugrijala. Mogao ih je pogaziti nogama i svršiti s neugodom, sinulo mu je u glavi, ali se odmah postidjeo. Najbolje je sačekati Hamea i, dok on ne dođe, pogledati šta se dešava s kozama. Krenuo je s mukom prema štali. Bijele koze bjehu žive, a Aska je, napokon, lipsala. Palo mu je na pamet kako bi je trebalo iščetkati. Pokušao je to, ali je dlaka bila umršena i slijepljena sukrvicom, a sem toga, ruke su mu kukavno drhtale. Zatim je odlučio da kozu iznese napolje. Dugo je tražio ručna kolica po baštenskom košmaru i žbunju i kad ih je našao, spustio je kozu u njih. Odozgo je nabacao vrežice tikava. Iza kuće, kad se prođu zadnje bašče i gole ledine, počinju gliništa. Njihova je prednja strana oštro zasječena i skoro se vertikalno spušta na rječnu obalu. Mislio je da otjera kozu tamo. Tako su radili svi u naselju. Sjetio se naduvenih crkotina koje je rijeka dovlačila ovamo do mosta, slažući ih uz nasipe i prepustajuć na milost čoporima pasa koji su se tuda vukli i krvili. Erhan je prelazio preko mosta svakog jutra i pomisao da bi mogao u ljesama mulja ugledati Asku, unakaženu il’ nadutu, smjesta mu je volju obrnula naopako. Onda mu se učinilo da bi bilo dobro da lešinu barem ukloni sa sunca. I upravo dok se vraćao ka štali, čuo je Hama sa kapije: „Je l’ počelo, stari?” „Jeste”, odgovori, „Aska je lipsala.” „Kuda ćeš je?” „Negdje u hlad. Pripeka je…” Hame se grohotom nasmijao. Svukao je mokru bluzu, složio je preko torbe i krenuo ka terasi. Štenad su, u horu, zacvilela. „Uh, jebo te đavo! Šta je ovo?” „Darivao me neko jutros. Hoćeš jedno?” Hame se vratio na ulicu. I dugo ga nije bilo. Izbio je najzad s Gigom, gluhonijemim mahalskim hamalom. „Daj mu jedno pivo i sto banki nek pokolje koze, nek ti makne muku s glave.” I kada je Erhan ušao u kuću i otuda, najzad, izašao s pivom, Gigo je već bio svršio posao. Stabaoca šeftelija pred bunarom bila su krvlju isprskana. I drveni naslon na baštenskoj klupi. Erhan je pokušao da se koncentriše i gleda u piva i mjesto gdje bi ih mogao spustiti. „Znaš šta, neka uzme Gigo svoja, a ta druga vrati u frižider”, reče Hame. „Prvo ćemo koze otjerati. De ti kreni, eto mene…”
Erhan je bio survao koze, kad se Hame pojavio. Nosio je torbu na ramenu. I kada ju je otvorio, Erhanu se nebo oko glave obrnulo. Iz torbe su štenad zacvilela. „E, jebiga, stari”, reče Hame. „Mijenjaj stvarnost. Ova ti nije zaslužila.”
I onda je kroz zrak prvo štene poletjelo. S uzdrhtalim, ružičastim ušnim kožicama i šapama, padala su lahko, i spiralno, kô u jesen svehlo, sparušeno lišće. Na isti su način, potom, padala Erhanu pod očnim kapcima. I na nešto ga podsjećala. Kad se, poslije, u avliji, nakon nekoliko piva, prisjetio svoje ćerke i načina na koji mu ona maše sa prozora sve dok ga vidi, dole, na ulici, Erhan se sjetio. „Na Asine rukavice”, šapnu naglas. „A? Šta veliš?”, upita ga Hame iz drijemeža. „Ti štenići. Padali su tako da to…” Ali nije završio poređenje. Po drhtanju glasa i stezanju u utrobi osjetio je nadolazak plača, pa je na vrijeme zaćutao.
REFIK LIČINA rođen je 1956. godine u Radmancima (C. Gora), a od 1994. živi u Lundu (Švedska). Piše poeziju, prozu, prevodi sa švedskog. Objavio knjige poezije: Poznavanje prirode (1970), Pčele (1983), Prigodne prisile (2009), Knjigovezačka ulica (2009) i nekoliko knjiga kratke proze Staklenici (2004), Strah od behara (2013), Ulični budilnici (2017), Dalge (2018.) Na švedskom jeziku objavio je izbor poezije Predikan för Eurydike (Pridika za Euridiku, 2009) i izbor novela När nyponrosor mognar (Kad šipurci dozrijevaju, 2013). Prevodi: Prisluškivanja, Bengta Emila Johnsona, 2010 (nagrada za najbolje prijevod na Međunarodnom sajmu učila i knjiga u Sarajevu, 2011. godine), Antologija moderne švedske poezije, OKF, Cetinje i Izabrane pjesme Magnusa Wiliam-Olssona (2014), Put u središte zemlje i druge pjesme, Larsa Gustafssona, 2016, Izabrane pjesme Tomasa Tranströmera, 2018. Dobitnik je Goranove (1979) i Brankove nagrade (1980), Klas De Vildes stipendium, za 2016.
Ispred zgrade mojih roditelja nalećem na Vanju. Uvek sam nespremna. ,,Ćao, srce, kako si?’’ Osmeh koji razoružava. Beli zubi u savršenom redu. Ružičaste usne oblizuje između reči. Prestani da buljiš. Pričaj. ,,Ćao, Vanja, super, ti?’’ Prolazi prstima kroz kosu, neobavezno, igra se. Crna kosa do ramena, ravna, gusta. Postoji li išta prosečno vezano za Vanju? Osim moje fascinacije? ,,Nije loše, evo sa posla, pa kasnije idem na dejt. Milan i ja više nismo zajedno.’’ Nemoj sad da se nasmeješ, gleda te. Uostalom, vidiš da drugi lik već stoji u redu. Kako i ne, vidi te oči. Plave, hladne, dugih trepavica, svaki pogled te natera da se naježiš. Gutam knedle i reči. ,,Žao mi je, mada ti zaslužuješ bolje. I nećeš imati problem da nađeš boljeg.’’ Naravno, ne mene. Znam to još od prvog srednje. Poljubac na bazenu i ta preneraženost u Vanjinim očima. Neko bi skapirao i ranije da nemamo ista interesovanja. Ja ne, iskreno, ni sada, dok mi priča o svom pontencijalnom dečku. ,,Ovaj sad, Leon, Španac je. Završio dva fakulteta, trenutno snima film u Beogradu. Znaš da ja padam na te latino tipove’’, smejemo se zajedno, i ja mrzim Leona. ,,Moram da žurim, vidimo se, ljubim te!’’ Odlazi, i ja konačno imam priliku da neometano buljim. Svetloljubičasta košulja, zvonarice. Sve se savršeno ocrtava. Kreće se spretno i uživa u pažnji koju privlači. Ja sam sve suprotno od Vanje. Niska, premršava, potpuno nedefinisane građe, smeđokosa, smeđooka, čak ni simpatična. Specifične na meni su moje nesrazmerno velike šake i stopala, i to stavlja tačku na bilo koju ideju o ikakvom šarmu. Ali, imam taj poljubac. Voda je bila hladna, kapljice na koži i slepljena kosa. Vanjini zubi i smeh. Telo. Dugi beli prsti kojima namešta kupaći. Ne znam kako sam se uopšte usudila, ali jesam. Hladne usne i topao dah, vlažan jezik. U mojoj glavi to traje satima. Ukočenost i osmeh koji pokušava da zamaskira neprijatnu situaciju. Gađenje. Nekoliko neprijatnih meseci, izbegavanja. Posle toga standardna kurtoazija. Često razmišljam o tome, šta bi bilo kad bi bilo. Maštam o praznom bazenu, drugačijem osvetljenju, da li sam mogla nešto drugačije, spretnije. Jebote, Vanja je ipak najlepši muškarac kog sam ikada videla. I, bez obzira na sve, imam taj poljubac.
KATARINA FIAMENGO ALISPAHIĆ rođena je 10.3.1984. u Kladovu (Srbija). Piše poeziju, haiku i kratke priče. Urednica rubrike poezije u elektronskom časopisu ,,Afirmator”. Živi u Beogradu. Knjige: ,,Rcioadina” (zbornik radova sa književne radionice CSM-a, 6 autora, radionicu vodio Draško Miletić, Beograd, Srbija, 2005), ,,Profili” (zbirka poezije, KK ,,Branko Miljković”, Knjaževac, Srbija, 2007), ,,Veče pre” (zbirka poezije, nagrada Spasoje Pajo Blagojević, Pivske večeri poezije, Centar za kulturu Plužine, Crna Gora, 2009), ,,Simbiozi” (zbirka poezije u prevodu Elene Prendžove na makedonski, ,,Sovremenost”, Skoplje, Makedonija, 2015). Prevela sa makedonskog izbor iz poezije Elene Prendžove ,,Politički korektna poezija/ Ljuboljubiva’’ (,,Sovremenost’’, Skoplje, Makedonija, 2015).
Moj otac zidar, tehnološki višak u građevinskoj firmi planinskog imena – iz iste te firme ni ekser ne otuđi, ni mistriju iz državnog vlasništva.
Drugi, oni sa kravatama su nezasito potkradali…
Kasnije su neke sa vješala, suicidne, spašavali – od onih istih kravata omče pravili.
I danas ih, izbezumljenih, ima po čaršiji…
Očevim stopama zašto sam se zaputio, pa nemam one mistrije kojom bih djeci svojoj dvore sazidao, niti eksera imam, baš ništa!?
Srećom, ni kravate nemam o koju bih se, podstanar, u kući tuđoj okačio!
***
OČI MAJE MURATOVIĆ
U njima, sestro, stala su mnoga ljeta, Otkosi koje uhvatila je kiša, Zelene šljive I crni dudovi;
U njima Ja vidim svaku travku, Puteljak svaki Bogićeva laza, Ukradeno voće I Vasvijine kletve Za isto; Komade vruća hljeba prepune sira, Dopola pojedene jabuke, Akšamluke okićene svicima…
I budu one nekad zelene, Nekad su plave, Pa i crvene(!) Kao trešnje zavičajne, Kao krv naša Koja nikada neće Postati Voda!
***
KUDA TO ODE ENISA
Već dvadeset i sedam godina Prebiram po sebi: sjećanja, riječi i odlaske; Krijem pjesme o Njoj da ih niko ne vidi, Jer ima ljudi urokljivih očiju i crnih srca, A pjesma o Njoj treba da bude čista kao i Ona, na tabutu, onog junskog dana!
Već dvadeset i tri godine Ne umijem da odgonetnem: kuda to ode Enisa!?
A kao juče sreo sam je. I ništa nije govorilo da je neću vidjeti ovako dugo; Nasmijana i srećna bješe te večeri 22. juna 1993. Kao da već sutra neće biti na tabutu mejt!
I pamtim njene ljubavi iz spomenarâ – Srećem te ljude, srećne i užurbane; i drugaricama njenim imena pamtim: Lejla, Ema, Anka, Azra, Indira; Volim ih sresti, kao da dio Nje još traje u njima.
A sve naredne godine hoću li čekati i pisati, Sve dok me, jednog običnog dana, Melek smrti ne prozove, voljom Uzvišenog Gospodara?
Bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste, I platno posmrtno, moje, neko negdje tka.
ENVER MURATOVIĆ rođen je 1978. godine u Rožajama, Crna Gora. Objavio pet zbirki poezije. Zastupljen je u antologijama i pregledima poezije i haiku poezije u regionu. Živi i radi u Rožajama.
Morala sam prepješačiti pola grada. Račune za stan, znate ono, struja, odvoz smeća, grijanje, kablovska i tome slično, inače, plaćamo u banci u našem naselju, ali njima je pao sistem ili tako nešto, pa su me uputili u njihovu centralu u drugom dijelu grada. I tako, otišla sam u drugi dio grada, ušla u banku, a tamo je bilo više ljudi nego na stadionu u toku finala Svjetskog fudbalskog prvenstva. Da muka bude još veća, od sedam šaltera, radila su tek tri, a ljudi su se toliko gurali da se više nije znalo gdje počinje, a gdje završava red. Pokvario im se aparat za izdavanje rednih brojeva, onaj na kojem počiva civilizacija, pa je nastao pravi krkljanac. Ljudi su jedni drugima disali za vratom i psovali tiho, ali sa puno mržnje. „Ja sam troje djece rodila, radila sam do zadnjeg dana sa stomakom do zuba, a ove današnje gospođe ne mogu ništa”, pištala je žena sa visoko natapiranim šiškama kada smo preko reda pustili trudnicu. A onda je druga potpuno sišla sa živaca kada je vidjela da preko rada puštaju čak i jednog čovjeka u invalidskim kolicima. „Pa on je u kolicima, sjedi, šta ga imate puštati! Gore je meni, imam proširene vene!” Ljudi su se uskomešali, umalo da izbije tuča, ali onda se pojavio ćelavi lik iz obezbjeđenja i nazivajući nas otvoreno i bez ustezanja „nekulturnom stokom”, razdijelio nas je u dva reda, jer je treći šalter u međuvremenu prestao raditi. Službenica je, pretpostavljam, otišla na zasluženu pauzu. Naravno, mene je dopalo da čekam u redu koji daleko sporije napreduje. U jednom trenutku sam se sjetila onog crtanog filma u kome Gustav radi za šalterom, a ispod stola drži čašu crnog vina, pa svaki put prvo umoči prst u vino, obliže ga i prevrne stranicu. Pomislila sam kako je velika vjerovatnoća da to isto rade i ove službenice i usta su mi se razvukla u blesavi osmijeh. Međutim, osmijesi u redu za plaćanje računa su tako neprirodna i sumnjiva stvar da me lik iz obezbjeđenja, onaj isti ćelavi, pogledao ispod oka u fazonu „šta se ti, mala, koji klinac, smiješ”, te mi se u momentu izbrisao i najmanji trag osmijeha na licu. Nakon toga sam samo čekala i otpuhivala kao sav normalan narod. Kada je konačno došao moj red i službenica mi halapljivo istrgnula novac iz ruku, osjetila sam se srećno i zadovoljno. Tortura je završena. Slobodna sam, bar do sljedećeg mjeseca.
Napolju me je dočekala kiša. Nisam imala kišobran, mada mi nije bilo jasno kako sam ga mogla zaboraviti. Posljednja dva mjeseca kiša je uporno padala svaki ubogi dan. Kišobrani su nam postali produženi dio ruke. Uglavnom, kada sam konačno stigla kući, bila sam mokra od glave do pete. Čak su mi se i gležnjarice promočile. Okrenula sam lagano ključ u bravi i uvukla se u hodnik. Iz kuhinje je dopirao zvuk pretis lonca, mama je kuhala grah i nije me čula. Lagano sam izula gležnjarice, svukla sasvim mokre čarape i na prstima se ušunjala u svoju sobu. Stavila sam čarape na radijator da se suše, mada nije bilo grijanja, jer je kao i obično gradska kotlovnica bila u kvaru, uvukla se ispod jorgana i upalila TV. Moji su nedavno, u ogromnom tržnom centru koji je nikao na mjestu tatine bivše, da ne kažem pokojne, fabrike, kupili na 250 hiljada mjesečnih rata novi TV sa ekranom od 40 inča, a ja sam naslijedila njihov stari, koji uopšte nije tako loš. Da stvar bude još bolja, stigla sam na vrijeme. Taman je počinjala moja omiljena kriminalistička serija.
Ima sigurno tri godine, kako nemam volje da radim bilo šta drugo nego da ležim u krevetu i gledam kriminalističke serije. Ne znam kako drugačije da opišem to stanje, osim da je moj organizam jednostavno utonuo u stanje opšte bezvoljnosti. Moj tip, a bili smo baš dugo zajedno, znate ono od drugog razreda srednje, dobio je garantno pismo od tetke iz Sidneja i odselio se kod nje. Ideja je bila da mi sredi papire, pa da i ja odem za njim, ali mama je skoro dobila napad epilepsije kada je to čula. „Znaš li ti gdje je Australija!?”, udarila joj je pjena na usta. Ja sam savršeno znala gdje je Australija. Od mame bi me razdvajale bar tri svjetlosne godine. Ali nemojte da vas navedem na kriv zaključak. Nije uopšte mamina krivica to što nisam otputovala. Zapravo, taj moj tip mi je poslao jednu razglednicu kada je stigao u Austrliju. Napisao je „ovo je zemlja velikih mogućnosti” i onda se izgubio u svim tim mogućnostima. Zaboravio mi se više javljati. Pratila sam pomno njegove objave na Fejsbuku. On kako drži krokodila za rep. On kako se sunča na plaži. On kako jogurtom kupljenim u nekoj bugarskoj prodavnici liječi opekotine. On kako jede „Smoki” i liječi nostalgiju. On kako u nekom našem klubu pjevaljki gura novčanice u njedra. Onda mi je telefon jednog jutra, dok sam sjedila na wc šolji i grozničavo listala društvene mreže, ispao iz ruku ravno na pločice. Staklo na ekranu je puklo. Čovjek za pultom u servisu za opravku mobilnih telefona rekao je da bi popravka koštala više od novog telefona i pokazao u vitrini izložene kineske pametne telefone. „Nisu skupi, a dobri su”, rekao je i nastavio pričati da se ti telefoni prave u istim fabrikama, od istih dijelova, kao i iPhone. Pogledala sam čovjeka za pultom i rekla: „Ali ja ne želim novi telefon.” On je prevrnuo očima i rekao da ako baš insistiram, može naručiti novi ekran za moj telefon. Tad sam se potpuno slomila. „Ali ja ne želim nikakav telefon”, ponovila sam. I od tog trenutka nisam više ništa željela i tako sam utonula u to moje stanje koje sam vam već pomenula. Jedino sam još željela biti u svom krevetu i gledati kriminalističke serije. Samo me to još činilo srećnom.
Naravno, sreća nije dugo potrajala. Mama me je već namirisala. Tačno sekundu prije nego što će detektiv Frost razotkriti ubicu, utrčala je u sobu, potpuno zaklonivši ekran. Izgledala je prilično uzrujano. Nisam odmah razumjela šta se desilo, jer je nekontrolisano mlatila rukama i istovremeno pričala brzo. Kad je vidjela da je samo blijedo gledam, stala je, uhvatila dah i ponovila sve. Strina Stana se udavila komadićem piletine. Stric Radomir ju je našao na kuhinjskom podu, modru, iskolačenih očiju. Noktima je gotovo iščupala grkljan. Mama, u želji da što vjernije dočara scenu, uhvatila se objema rukama za grkljan. Plazila je jezik i prevrtala očima.
Nisam uspjela vidjeti ko je ubica. Kada se mama konačno odmakla od TV-a, na ekranu se već vrtjela odjavna špica.
− Strašno − nezadovoljno sam otpuhnula, misleći na tek završenu kriminalističku seriju. Sumnjala sam da je ubica ona baba koja uzgaja golubove, ali možda i nije. Nekada tako znaju zapetljati samu priču da do kraja ne možeš sa sigurnošću znati ko je ubica. Zato i obožavam britanske kriminalističke serije. One nove, američke, u kojoj se glavni inspektor, umjesto mozgom i intuicijom, služi skupim laboratorijskim testovima koji ga pomoću jednog zrna prašine mogu dovesti do ubice, čista su glupost. Mada, gledam i njih ali samo kad na TV-u nema ništa drugo.
− Strašno. I više nego strašno! − ponovila je mama i dodala − Sahrana je sutra na seoskom groblju.
− Sutra − rekla sam odsutno, pokušavajući se sjetiti u koliko sati će se sutra emitovati repriza kriminalističke serije koja se upravo završila.
− Mora biti sutra. U selu nemaju mrtvačnicu, pa moraju iz istih stopa sahraniti pokojnike. Sreća u nesreći je što se udavila kad je zahladnjelo. Zamisli ljeti na plus četrdeset − mama se protresla od jeze zamišljajući pokojnike na plus četrdeset.
− Užas − i dalje sam nezainteresovano gledala prema TV-u, na kom se vrtjela reklama za pastu za zube.
− Šta ćeš obući? Daj da vidim imaš li šta pristojno u ormaru − mama je otvorila moj ormar i zagnjurila glavu u krpe od moje odjeće. Bilo je tu svega, od roze, flanel pidžamica koje sam nosila od svoje desete godine, nekih kariranih košulja, čistih promašaja kupljenih u onoj strašnoj i zbunjujućoj tinejdžerskoj fazi, pa do starih izlizanih majica i trenerki „za po kući”. Ozbiljne, nosive odjeće tu nije bilo. Ili je bar ja nikad nisam uspjela iskopati. Taj ormar je bio u takvom haosu da sam se čak plašila malo dublje gurnuti glavu u njega i uglavnom sam nosila samo dvije-tri majice koje su stajale na samom vrhu.
− Obući? − trepnula sam.
− Pa moraš imati nešto prikladno za sahranu. Nećeš valjda ići u farmerkama i ovoj crvenoj bluzi?! − mama je izvukla i brzo vratila u ormar svilenu, karmin crvenu bluzu koju je nosila tokom osamdesetih godina. Te godine svog života je prilično mrzila i pokušala ih je izbrisati cijepajući sve slike na kojima je veselo pozirala, namazana po licu svim mogućim ratničkim bojama i s naramenicama dostojnim oficira Napoleonove vojske. Ta crvena karmin bluza je jedina preživjela pakao inkvizicije. Vjerovatno, jer je greškom dospjela među moje krpe.
− Zašto ja moram ići! Zar ne možeš sama? − skočila sam sa kreveta kao oparena. Ako sam išta mrzila, a to je bilo kada bi me tjerala da idem po sahranama. Te umro je kum babe Smilje, idemo na sahranu, te umro je rođak komšije sa prvog sprata. Ljudi su non-stop umirali od raka, ujeda pčela, tigrastih komaraca, krpelja, od rijetkih autoimunih bolesti, srčanih zastoja, moždanih udara, mišje groznice, alkoholizma, ali i u saobraćajnim nesrećama, ratovima, a dešavalo se nekada i od starosti. I mi bismo malo-malo išli na nečiju sahranu. Proporcionalno daleko više nego na svadbe, babine, slave i ostala veselja.
− Nemoj se ponašati kao razmaženo derište! − mama je prevrnula očima. − Uostalom, ja ne idem. Ideš samo ti.
Navikla sam se već odavno da jedem kašiku supe viška za maminu ljubav i da mi uvaljuje kojekakva zaduženja, da me šalje u banku, socijalno, poštu… ali ovo je bilo previše. Očevo rodno selo je bilo jedna strašna vukojebina na vrhu nekog brda, gdje sam posljednji put bila na jednom zimskom raspustu u osnovnoj školi i tada sam se neslavno provela. Spuštali smo se niz brdo na improvizovanim sankama, ja sam zapela za granu čiji je vrh podmuklo virio ispod snijega, prevrnula se, iščašila zglob na desnoj nozi i ostatak raspusta preležala kod kuće sa langetom na nozi.
− Zašto ti ne ideš? − sad sam već zapomagala glasom razmaženog deriša i mama je na to još jednom prevrnula očima. Mama je često prevrtala očima kad bi razgovarala sa mnom. Da mi nije bila majka, mogla bih sa sigurnošću potvrditi da sam je strašno nervirala.
− Valjda dobro znaš moje razloge − rekla je to izvukavši iz ormara nekakvu sintetičku crnu polurolovku. Razvukla ju je u rukama i zadovoljno razgledala. − Ne očekuješ valjda od mene da pogazim datu riječ.
Da, nisam mogla očekivati od mame da pogazi datu riječ. Mama je držala do svojih glupih principa. Nakon jednog prvomajskog piknika, a bilo je to sredinom devedesetih godina prošlog vijeka, svečano je izjavila da ni mrtva neće više ići u selo među „zmije otrovnice”. Neko ju je tada već nečim uvrijedio. Nešto vezano za previše sirćeta u salati. Ili su prigovorili njenom čuvenom rolatu „Mačje oči”. Niko se više ne sjeća šta je bilo u pitanju. Čak ni mama.
− Uostalom, sve i da hoću ići, ne mogu. Sutra nam dolaze majstori za kupatilo. Znaš li ti u kakve kolosalne radove ulazimo! Moram ih nadgledati. Majstorima, zapamti to, moraš sjediti nad glavom ako hoćeš da dobro odrade posao − bacila je na krevet pored mene onu crnu, sintetičku polurolovku i nastavila kopati po ormaru.
− A tata? Zašto im on ne sjedi nad glavom? − bila sam bijesna.
Mama je na to samo pirnula.
− Tvoj otac nije sposoban ni za šta. Njega će samo zajebati. Moram biti ja, ja i niko drugi − rekla je i još dodala nešto u stilu „u ovoj kući sve čeka mene”.
− Pa nek onda on ide na sahranu! To nije ni moja ni tvoja, već njegova strina! − rekla sam, mada sam, još dok sam to izgovarala, shvatila koliko je glupo očekivati da otac ide na strininu sahranu. Ili bilo čiju sahranu. Nisam ga mogla zamisliti ni da se pojavi na rođenoj sahrani.
Tata, naravno, nije dolazio u obzir. On se već nekoliko godina, otkako je propala fabrika u kojoj je radio, nije pomjerio iz stare razdrndane fotelje na kojoj su federi tako propali da kada se jednom zavalite u nju, trebao bi vam kran da se iz nje izvučete. Tu je sjedio po cijeli dan, mijenjao kanale na TV-u, kunjao i čekao 65 godina pa da ode u starosnu penziju. Da se udavilo pet strina Stana, sa pet pilećih koščica, ne bismo ga uspjele primorati da ide. Mama je od tate potpuno digla ruke i pustila ga da „trune u prokletoj fotelji”. Znate, muškarci na našim podnebljima daleko lošije stare od žena. Što je život sjebaniji, to se žene više krenu boriti. Spremaju, peglaju, krpaju, šiju, vuku kese sa pijace, uzgajaju peršun i paradajz na balkonu, kisele krastavce, kupus, kuhaju, štirkaju, peru prozore i nadgledaju majstore dok mijenjaju cijevi u kupatilu. Muškarci se uglavnom samo ubedače ili kao što bi rekla moja mama „puste kao špaga niz vodu” i ništa ne rade, osim što bistre o politici, bulje u sportske programe i dnevnike i računaju koliko su godina imali kada je počeo rat i kada im je uništen život.
Tako smo i mi gurali samo sa maminom platom. Bez njenih kombincija za uspješno preživljavanje vjerovatno bismo odavno propali.
− Rođak Stojan će ujutro doći po tebe. Možeš misliti, on je lično maloprije nazvao da javi šta se desilo, a ja mu kažem pa zar se mora neko udaviti da bi ti nazvao, a on samo puše u slušalicu. Mislim se, puši ti, puši, mozak ti se spušio − nabrajala je prebirući po ormaru, a onda je zastala i lice joj se ozarilo. − E, vidi ove hlače, nisu loše.
Izvukla je iz ormara neke užasne crne hlače na peglu. Nisam bila sigurna da su to uopšte moje hlače, ali ipak, bile su u mom ormaru. Mora da mi ih je baš mama kupila upravo za nečiju sahranu.
− Nego, kad dođeš gore, otvori četvoro očiju. Sve slušaj i gledaj. Kakve su to uši od ljudi još će pokušati da nas zajebu za naš dio − popljuvala je palac i krenula skidati sa hlača mrlju koja je tu stajala vjerovatno od pečenja koje smo jeli za pokoj duše prethodnog pokojnika.
− Za koji dio? − kako sam to rekla, ugrizla sam se za jezik. U kući je danima taj dio bio jedini predmet razgovora. Ali bilo je kasno. Mama se već zacrvenjela u licu.
− Kako koji!? Našla se neka budala da kupi onaj kućerak i zemlju. Konačno da i nama svane − mama je mlatila hlačama ispred mog nosa.
Otkako se pojavio kupac za tatino porodično imanje, mama je postala potpuno opsjednuta time. Kada je prvi put čula koliko bismo novca mogli dobiti, umalo nije završila kao strina Stana, modra, iskolačenih očiju. Počela je kovati milion planova šta možemo uraditi sa lovom koju dobijemo. Nekada ne bi mogla naveče zaspati koliko bi kontala i prekontavala se. Znala sam je u pet ujutro naći kako sjedi za stolom, pripaljuje cigaretu za cigaretom i odmahuje glavom. Toliko je stvari izmaštala da joj je u startu nedostajala još koja hiljada. Onda bi ujutro, neispavana i nezadovoljna, prigovarala tati što se nije rodio kô komšija Milan, na zemlji preko koje se nedavno počeo graditi auto-put, za čiju je eksproprijaciju dobio prilično masne pare. A pored toga, strepila je da će nas tatina familija, sa kojima dijelimo novac od prodaje, zajebati za naš dio i da ćemo ostati bez prebijene pare.
Inače, što se tiče ostatka moje familije, njih ćete imati prilike upoznati u nastavku priče. Dok smo još na početku, poštediću vas objašnjavanja ko je ko kome u našoj familiji, jer se iz te priče nećemo lako izvući, a nije toliko ni bitna. Dovoljno je da znate da nam je u porodičnom stablu svima zajedička baba Vida, koja je, nakon što se jedina od familije vratila iz logora 1945. godine, našla selo i porodičnu kuću spaljenu, pa je dala sklepati od ćerpića novu, baš ovu koja je, pored zemlje, predmet prodaje. Pored nas troje, na novac od prodaje kuće i zemlje imaju pravo još i rođak Stojan i njegova ćerka Mimi; tetka Mileva, njen muž tetak Puh i njihovi sinovi; Pop i njegova žena Popadija; i stric Radomir. Pokojnu strinu Stanu je, kao što ste to već imali prilike saznati, pečena piletina spriječila da omasti brk.
I tako, da sad ne ulazim naširoko u priču. Jednostavno, šta da vam kažem, sa mamom se uzaludno bilo prepirati. Morala sam ići na sahranu i tačka. Da sam se još malo prepirala, vjerovatno bi me katapultirala s prozora.
Razmišljala sam ovako: sahrana strine Stane počinje prilično rano, još u jedanaest, sve bismo mogli zaista brzo završiti, za neka dva-tri sata, računajući tu i ručak za pokoj duše. A imajući u vidu kako rođak Stojan luđački brzo vozi, taman bih mogla stići kući prije početka moje omiljene kriminalističke serije. A ako budem imala sreće, stići ću i na kraj reprize današnje epizode. Tješila sam se da, sve u svemu, sahrana strine Stane ne bi trebalo da pretjerano uzdrma moju životnu rutinu. Naravno, bilo je to u trenutku dok sam još uvijek naivno vjerovala da se stvari u kojima moja familija ima umiješane prste mogu odvijati po dobro utvrđenom planu i programu.
SLAĐANA NINA PERKOVIĆ rođena je 1981. godine u Banjaluci. Diplomirala je novinarstvo na Univerzitetu u Banjaluci i političku komunikaciju na Sorboni. S obzirom da svoje biografije uvijek piše prilično šturo, ovdje ćemo citirati šta je o njoj rekao novinar Euroblica Branislav Predojević: „Talentovana književnica iz Banjaluke, koja trenutno živi u Francuskoj, uz povremene izlete na Balkan, nakon izlaska svog književnog prvenca, zbirke priča ‘Kuhanje’ u izdanju Imprimatura, prilično je uzburkala duhove na književnoj sceni regiona svojim duhovitim i britkim stilom pripovedanja, originalnim tretmanom žensko-muških odnosa i snažnom prozom koja siječe kao hiruška oštrica kroz rutinu naših svakodnevnih života.“
“U jarku” je prvi roman Slađane Nine Perković, uskoro u izdanju Imprimatura.
vjerno zabilježenih u bilježnicama od smole i znoja
jednoga dana oni će se okrenuti protiv nas
ovaj put neće to biti nikakva revolucija već prije tiho preuzimanje
sporo mrvljenje duha pričama o osobnim neuspjesima traktatima o povijesti toplinske energije
bit će to nešto sasvim suprotno od primjerice izgradnje aviona
nazvat će taj postupak odzračivanje slobode i bit ce veoma ustrajni u svemu tome
ako zaista dođu kada zaista dođu neću imati nikakva pitanja za njih
(razloge razumijem ili ću ih razumjeti)
reći ću im samo sljedeće možda i viknuti
nije me strah male penzije strah me male poezije
riječi zbijenih jedna do druge bez vidljive želje
za pjevanjem
***
U OČI MRAKA
kad utihnu svi aparati u kući kad se dobro navuku rolete i zavjese kad sve što je ostavljeno za sutra prihvati svoje sutra kad se ugase sva svjetla
kad leđa pronađu krevet i obrnuto kad kuća kaže iz ovog sam potekle kad knjige kažu dosta je i mi smo se umorile kad mi kažemo jedno drugom
gust i iskren mrak izgleda baš kao bonaca u kojoj je sigurno utopiti se
***
PRIZOR (MEDITERAN)
u ljetnim predvečerjima oka
sunce se otapa u moru kao golema užarena šumeća tableta samo bez one nepotrebne pjene
galebovi kriče na oltaru slobode prizori traže fotografe zrak svjetluca i svijet se smiruje kao sladoled u kornetu pa čak i vjeverice moraju zastati i razmisliti o nezbježnosti smrti ili bjesnoće
a onda ispod obzora sunce polako nestaje iz čaše sol napušta more i seli na kamenje
oko mene se zgušnjava mrak i njegovi elektroni spremaju se prenijeti impuls sna po ovoj pregaženoj zemlji
rumeni mrak na slanom jeziku
ovdje kao da nikad nije bilo više a ni manje
otimljem se konopcima i polako zaboravljam riječ didaskalija
ovdje mi neće trebati
negdje između opet i uvijek brodovi će imati svoja sidra a more olupine
JOSIP ZLODRE rođen je 1989. godine u Mostaru. Djetinjstvo proveo te osnovnu i srednju školu završio u Metkoviću. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zastupljen u zbornicima Rukopisi 31, Rukopisi 42, Junaci urbane bede te Kapija istoka i zapada. Poeziju objavljivao i u časopisu Zarez, na portalima Kritična masa i Strane. Finalist nagrade „Na vrh jezik“ 2012. i 2019. godine te nagrade „Mak Dizdar“ 2019. godine. Živi u Zagrebu.
Probadali su te kopljem Raznosili eksplozivom Bacali sa mosta Razapinjali na “čizmi” Grebali do krvi Branili da spavaš Gušili te jastukom Pekli te i sekli Ubijali ignorisanjem.
Od svega nabrojanog Njihov najteži zločin je Tvoja onesposobljenost Da primiš iskrenu ljubav Prigrliš milost i blaženo zaspiš Religiozno poklopljen, Vlažnim i teškim poljupcem.
Prestani da sumnjaš Da će ti zagnojene rane Ostati nezalečene Da će tvoji rasuti komadići Ostati nezalepljeni Moraš imati veru predaka Preispitivanje kao način života Nije u tvojoj prirodi.
Čini ti se nezamislivo Da na svetu postoji osoba Koja će te strpljivo složiti Kao šarene dečije kocke Da, baš ta Ona će vratiti samoglasnike Rogobatnim, inadžijskim rečima Koje su ti tolike godine Bile izgovor za sve.
Kad raširiš ruke i pogledaš u sebe Shvataš da je vremena malo Dolaze poslednji dani Kad prestaješ da očekuješ Izlazak sunca na jugu Smiriš se i polako dišeš.
Tvoja Madona spasenja Biće obična i nenametljiva Uglavnom će ćutati Spokojna u uverenju Da si dovoljno mudar Da joj ponudiš verenički prsten.
Kad konačno izoštriš čula Shvatićeš da dolaze hrapava vremena Nemoj da očekuješ Da će zelenaška banka U kojoj su pohranjene sve tvoje gluposti Tek tako otpisati kamatu.
Tebi dosuđena drugorazredna Mada prvoklasna ljubav Daće ti osoben znak Vireći stidljivo kroz retinu Koji neće biti prevelika tajna Za one koji umeju da vide Plavičaste aure promena.
Bićeš voljen, budalo Iako ti je teško Da poveruješ u golotinju istine Svi će ti zavideti Obožavaće te kao Šopenovu sonatu Dedin fijaker i mlado vino Raspevane Cigane iz čarde Pečeni karaš na krompiru Tetkin zagrljaj i dunavski pesak.
Ljubiće te kao trošnu kuću Napuštenu i neprežaljenu U kojoj je davno Pre vremena i uz tešku muku Tvoja jedina draga Prevremeno rođena Sva plava i krvava Ali omotana srećom oko vrata Koju nesebično deli sa tobom.
***
MISTERIJA
Zašto plačeš dok viriš u tuđe snove? Rešila si da živiš sopstvenu sudbinu Kao zalutala publika negde iz partera Čemu suze onda?
Nisi htela da kupiš ulaznice za bolja mesta Sopstvene prilično zanimljive životne drame. To ostavljaš drugima?
Svaka nota zastrašujuće ljubavne pesme U stanju je da te udavi golim rukama Do poslednje strofe jedva dobaciš.
Događaju ti se male neobične smrti Dok kibicuješ tuđu golotinju duše Kao redovni voajer ljudskih rastakanja U mraku i tišini žvaćeš musave suze. Šta više hoćeš?
Slagali su te agenti multilevel prodaje Odavno nema odvažnih srca u direktnoj prodaji Vreme je da se pomiriš sa tom činjenicom Jer obučena među nudistima Nikad nećeš biti svoj na svome.
Potpiši primirje sa svakim napisanim stihom I prestaće pustošenje unutrašnjih ratova Nastaće poslednji, vidljivi mir.
***
GAJGER
Naučnici diljem sveta maštaju Da osmisle mašinu Koja nepogrešivo beleži Najtačniji trenutak Tu najsitniju nanosekundu U kojoj bivate “ozračeni” Doživotnom ljubavlju.
Iako je javna tajna Da je vaša teška bolest Potpuno neizvesne prognoze Nema pouzdane terapije, ni leka.
Njena anamneza se sastoji Od ličnog niza slika I nasumičnih događaja Teško razumljivih vašoj okolini.
Doživotno ozračeni imaće Sopstvenu filigransku priču I pokušavaće da vam objasne Taj neopisiv i životoloman osećaj, Ravan nekakvoj prirodnoj nepogodi.
Mucaće zbunjeno o trenutku Kada ih je pogodila zalutala strela Karmičke i jedinstvene ljubavi Čiji vrh ponosno čuvaju u grudima.
Možda se to desilo onog dana Kada vam je uporno i bezuspešno Pravila čuveni specijalitet Od 12 sastojaka. Od kojih je ona imala samo jedan: Neizmernu ljubav prema vama.
Ili one večeri Kad vam je satima svirao Na oljuštenoj dedinoj tamburi Kojoj je falila poslednja žica Ne hajući za uplašene poglede Prolaznika i zgroženih kućnih ljubimaca. Jer – vi ste njegova melodija I ima da je svira kako hoće Dok vam se trajno ne useli u krv Omamljujuća radijacija Sa ili bez Gajgera.
Ime: Marija Prezime: Gojkov (ex Vučenović) Nick: Buika Fiuk Godina i datum rođenja: 5.5.1966. Rođenje: Zemun Živela: Srbija, Rusija, Španija Obrazovanje: profesor engleskog i ruskog jezika Jezici: engleski, ruski, španski Radno mesto: profesor engleskog i ruskog jezika u stručnoj školi u Beogradu Aktivnosti: piše kolumne i društveno-političke eseje za razne portale (Konkretno.rs, Zajednica.rs…) autor mnogobrojnih aforizama (knjiga u pripremi), kratkih priča (knjiga u pripremi), poezije (zbirka ,,Misao u ćilibaru“, 2019.)
čovjek-časopis 