Dobrodošli kvazari, meteori i asteroidi dobrodošli
Dobrodošle riječi krenite za mnom imamo posla!
***
SJEĆANJE NA SVE MOJE LANJSKE SNJEGOVE
Kad sam bio dječak i jadan, namrtvo sam, slab i boležljiv, rijetko me je što moglo uveseliti.
Jedini prijatelji bili su mi: Rocky, Batman, Joker, Tim Burton, Frodo Baggins, Harry Potter, Wizard, Carl Johnson, Ronaldinho, Stjepan Mesić (jbg) Pamela Anderson, Ćaćin i Kevin McCallister, Dado Pršo, Bog i naravno, Zdravko Čolić.
Da ne zaboravim još i smrt, neminovnu, preranu zrelost – i snijeg.
Među njima, najdraži mi je bio snijeg. Osjećao sam valjda da jedino on postoji, a da je sve ostalo tek neprebolna buka, mađarski jezik.
Samo snijeg! Da se antička Grčka slučajno razvila negdje na sjeveru, Empedoklo bi, siguran sam, također samo o snijegu pričao.
Kakvi zrak, voda, zemlja, vatra! Samo snijeg i ljubav – prema snijegu – i mržnja prema južini i prokletoj zagrebačkoj mikroklimi!
Koliko ja volim snijeg najbolje će ipak reći sljedeći prizor:
Trinaestak mi je godina. S prozora gledam prvi snijeg. Bolestan sam. Prstima pratim pahulje s neslobodne strane stakla.
Ne znaš što je ljepše – roj pahulja osvijetljen snopom svjetla ili ona pokoja što se samotna probije iz mraka. Poželim da snijeg potraje zauvijek.
Da bar malčice smanjim temperaturu zraka, da se baš nijedna pahulja ne rastopi, da bar netko drugi što više uživa, kad ja ne mogu – s velikom nadom zavrćem radijatore na nulu.
Moj mali ritual nažalost nije dugo potrajao. Iz dućana se vratila mama i čim se raskomotila unezvjereno je dreknula: ‘Što je ovdje tako hladno!? Gore je nego vani! Jesi li ti normalan!’
Nisam, mama. Opet mi došlo da ih sve pogasim.
***
TRAŽI SE PREVODITELJ!
(čitati vrlo glasno, dramatično i razgovijetno, i naučiti napamet, dakako)
A san bibi a san bebi monomerg blicmo a san đani peksaći brocak, a san hohovo manjinjorgo okumpava – baćaz bićiz a san bri bri ajkul brikila žbuelaidir tak tak defender tak tak bakalula.
STJEPAN BAJIĆ rođen je 17.1.1995. u Zagrebu, gdje radi nered, studira povijest na Filozofskom fakultetu i ne zna što će od sebe. Jednom je trenirao vaterpolo i nije mu padalo na pamet pisati poeziju. Priredio je zbornik “Hrvatska mlada lirika 2”. Pisao je recenzije knjiga za portal Ziher.hr. Poeziju je objavljivao u Kritičnoj masi, Arsu, Republici, Ajfelovom mostu te kod čovjeka-časopisa Željka Belinića. 2018. godine ušao je u širi izbor za nagradu Na vrh jezika. 2019. godine sa zbirkom pjesama “Revolucionar” osvojio je nagradu „Zdravko Pucak“ Grada Karlovca i Matice hrvatske. S istom zbirkom bio je u užem izboru za nagradu “Mak Dizdar”. Na Facebooku uređuje stranicu Društvo živih Pjesnika, gdje svaki dan okači jednu pjesmu za koju smatra da bi ju svi trebali znati napamet. Ponekad mu dođe pa zaplače.
21.05.11. Glava boli kao nikad. Zatvara jedno oko. Pošto ne vidim dobro stvari koje postoje, počinjem sve bolje da vidim stvari koje ne postoje. U uglu oka svako malo pa nešto proleti, projuri. Kezila, setim se Tadića. I Van Boga. Zašto su u mojoj glavi povezani prljavi gromuljičavi jastuk od perja i iskrivljeno lice Švarcenegera, grudva snega koja se pretvara u tačku i višnjik u dnu dvorišta, svetlozeleni kiseli krastavac i tamnozelena zahuktala lokomotiva? Ko ih je tu povezao?! Opet sam besan. Opet sam sebi pojeo prste. Oglodaću ruke do kosti. Manje mesa za crve. Opet su mi živci tanki. Moram da jurim psihijatra. A kad ga uhvatim…
28.05.11. Najbolji Festival poezije i knjige do sada. Najbolja ekipa. Posebno Gokče. Mnogo mi znači što je tu. Govorimo tuđim jezikom obojica, a razumemo se savršeno. Doneo je deo Istanbula sa sobom. Sjajan čovek. Nije prepreka u jezicima, verama, daljinama, nego u ljudima. A tu je i jedina prava veza. Sve je čovek, samo čovek. Jedina tačka spoja, jedino mesto prekida. Tako jednostavno, a tako krhko. ‘Što je čovjek, a mora bit čovjek’!
05.06.11. Prepisao mi je lek, plave, male tablete, koje uredno bacam u klozetsku šolju. Ne želim hemijski spokoj. “Ako ikada dospem do spokojstva, dospeću do njega sam”. Veselin Marković, Izranjanje, strana 341. Oduvek sam bio takav. Nikad nisam probao cigarete, travu, drogu, alkohol, kocku. Ne želim veštački mir. A i da ga želim, a i kad ga želim, nema ga. I ja želim da do mira dospem sam. Ali ne uspevam. Ni da dospem, ni sam.
11.06.11. Rastura me glava. Novi noćni lajtmotiv: mač visi nad čelom sa stropa memljive srednjovekovne tamnice. Sve stoji, čeka se trenutak pada.„Sve je mora“, ta Koljina verzija, ovog puta mi deluje istinitija od „Nikad više“. U ponedeljak opet idem kod psihijatra. U sredu na magnetnu rezonancu. I sve vreme kao nešto radim. Na šta sve to liči. Ludnica. Da nisam u centru tog vrtloga, bilo bi mi smešno.
19.06.11. Danas sam tup. U glavi ništa. Jedino mi bol pada na pamet. Bolovi su pali na teme III – Ostanak odavde do večnosti. Sutra opet u bolnicu, na novu dozu antitela. Jer trnjenja ne prestaju, lezije se ugasit’ ne mogu!
20.06.11. Ležim u bolničkom krevetu. Kroz vrata u hodniku vidim svoju sliku na zidu. Pa koliko je to bolesno?! Ne, nije ogledalo. Jedna od četrdeset fotografija koje prikazuju one koji žive sa hroničnom bolešću. Vise tu, okačene na zidove hodnika bolnice. Bolnice, gde su ti borci u plavom na raspolaganju avetima u belom.
23.06.11. U bolnici prošao odlično. Dobro se odmorio, pročitao brdo knjiga. I odmah po izlasku raspao se od nagomilanog posla i nerviranja. I naravno, dobio uveče osip kao reakciju na primljeni lek. Presing ne deluje. U 21č otišao na kliniku po injekcije urbazona i sinopena. Rekoh li beše da sam prošao odlično? Šta sere ovaj novinar, što bi opet rekao Babika.
25.06.11. Trnu mi desna ruka i noga. Iz pogoršanja u pogoršanje. Ili lek još nije počeo da deluje, ili uopšte više ni ne deluje. Ili-ili. Živi bili pa vidili. Više bili nego živi.
26.06.11. I dalje mi trne desna ruka, noga, uvo, kosa, šešir, krevet, sto, stolica, polica, zid, sijalica, prozor, nebo, vazduh… Glava boli k’o luda. Ko je bre ovde lud?! Danas sam se setio kako sam nekada davno često pisao pesme o odlasku na neko mesto, o odvođenju u neki svečani svet. Neprimetno, to se u meni izgubilo. Nema se više gde. Nema se više šta.
27.06.11. Bio kod neurologa, glavoboljologa, psihijatra. Dobio za glavobolju i depresiju sedmirin. Kažu da sporo deluje. Za razliku od dosadašnjih, koji brzo nisu delovali. Ma opušteno. Vremena bar ima u neograničenim količinama, a, Đole? Čitam stare savršene rimovane sonete. Savršen metar. Savršenu antičku tematiku. Pa onda faktografski precizne naturalističke zapise. Gde leži umetnička vrednost? Ako je forma – forma je vrednost po sebi, i ne nosi sama umetničku vrednost. Forma je kao balet: lep, ali nema sadržaj, u njemu se samo uživa, ne i saznaje. Muzika je forma sa bezbroj sadržaja, balet je forma koja bi trebalo da ima jedan sadržaj, jer je ograničena ljudskim telom, ali ga nema. Ako je sadržaj – on je uvek jednoznačan, ličan, ograničen. Uvek tumačiv, uvek prepričljiv. Umetnička vrednost je srećan spoj forme i sadržaja, ravnopravan ili sa pretežnijim naglaskom na jednom. Kad ovo sutra pročitam, sigurno ću dodati isti komentar: buncam.
16.07.11. Kratka poseta Libeku. Grad pločnika, vode, ptica. Grad prelepih fasada, „Grad sedam tornjeva“, drhtavih kanala, dokova, kamenih mostova koje čuvaju kipovi. Nakrivljeni starac Holstentor, gluvi dom golubova, poručuje: harmonija iznutra, spolja mir. Grad Manovih i Budenbrokovih. Književnost, poezija. I ja. Kad zatvorim oči sve drhti, samo crna tačka zuri u mene. I ptice, ptice, ptice! Pisati, pisati i samo pisati. I čitati, da bi se pisalo.
17.07.11. Buđenje uz ptice,u zoru. Galebovi,kosovi, labudovi, golubovi, gugutke. Gugutke, kao u zavičaju. Raj za živeti, ali i za ubiti nekoga po potrebi: zbog duboke crne emocije, ili zbog sitnice. Zamisli da nestane gugutki?! Da zauvek odu?! Ne, ne smem. Osetim blagu jezu kad se približim obali hibrisa.
18.07.11. Za sad, samo ptice, i ja. A opet, priroda uvek samo izgleda zaspalo. A zapravo vreba. U Travemunde, gde su mladi i stari Budenbrokovi i rivalske porodice dolazili kočijama na odmor i unterhaltovanje, dolazim vozom. Severno more, hladno i leti. Meduze koje ne žare, ali baš jedva čekam da se zagrlim s njima u vodi. Vetar koji te brzo osuši i zaledi. Kupanje u Severnom i Egejskom moru je kao razlika između osećaja pre i nakon jutarnjeg pranja zuba.
19.07.11. Vratio se iz Libeka. Na svakom ulazu u taj savršen grad, kraj mosta, mala maketa nekadašnjih kuća, štala, crkava, u staklu, kao beleg prošlosti. Grad Hajnriha i Tomasa Mana, Gintera Grasa. U „odaji krajolika“ iz zvučnika u zidu dopire zvuk kopita i potkovica na kaldrmi sa ulice Menge ispod prozora: samo zbog toga vredelo je doći. Gospodari ulica na biciklima nisu me ubili, nepoznati jezik omogućio mi je slobodu i mir. Napokon malo pravog, mada kratkog odmora, promene scenografije i cele glumačke postave. Ipak, i u taj raj poneo sam tamu i bol u sebi. Osveženje, makar za čula. Kratko, ali slatko.
29.07.11. Rad. Danima samo rad. Dugo, i gorko. Premor, trnjenje, glavobolja. Uvek se nakon odmora i povratka u „stvarnost“ ona čini još gorom. Što duži odmor, to teži povratak. Vikend je prava doza, uz još jedan neradan dan. Četiri radna i tri neradna, pa da se nekako preživi. Ovako, raspad sistema. The system will now shut down. But, will it reboot?
13.08.11. Danas je Svetski dan levorukih. Ne znam kako se to proslavlja ili obeležava. Svi se rukuju levom rukom? Drže makaze levom rukom i ne uspevaju da preseku vrpcu? Naopačke dan, kao u crtanom filmu. Ćale počeo da leti zmajem! Tek tako: ostvarenje dečačkog sna. Ja moju penziju ne zamišljam baš tako aktivno i ekstremno. Pre će biti: ležanje, čitanje, piskaranje. Ako ikada bude.
15.08.11. Leteo motornim zmajem! Fantazija! Sloboda, svet pod nogama koje slobodno vise, koža naježena dugo posle sletanja. Zemlja iz zmajske perspektive. Čovek ptica. Napokon. Zvezdano nebo nad nama, kaže Kant. Nije više ni samo nad nama. Dosegnuli smo ga, opipali, prevazišli. Čemu strah? Ljudi izmišljaju kojekakve vanzemaljce, i predstavljaju sebi užas suočenja sa nekim superiornim. „Da li će čovek biti istrebljen? Pokoren? Ili će on, iako slabiji, pobediti?“ (mada, na Zemlji nijedan oblik života koji je slabiji od čoveka nije ga pobedio). Što se mene tiče, najveći je užas zamisliti da je svemir beskonačan, a prazan, da se u njemu ne dešava život. E to je jezivo.
10.09.11. Ćaletov poklon kevi za rođendan: let zmajem. Mene ceo dan boli glava i bezuspešno odbijam napade lošeg raspoloženja. Borim se junački ali slavno ginem. Ko da mi otme iz moje duše Kosovo… Ne znam gde udaram. Čitam Nušićevu Autobiografiju, opet ismevanje onih sitnih vrednih mrava koji ronjaju po tuđim delima i zaostavštini, pa se posle čak usude i da nešto kreativno sačine! More koje preplavljuje svaku bovu, dasku, olupinu, obalu, poluostrvo. Svako ostrvo. Mora se pisati, ako ne za sebe, onda protiv njih!
24.10.11. Uvodimo, o čuda, novi „lek“: osmil. Očekivanja ogromna, kao pred izbore ili po izborima ili tokom neizbora. Ovo sve do sada je bila samo uvertira za pravu stvar. Dame i gospodo, neka igre počnu. The show must go on.
30.10.11. Gotov naš prvi izdavački izlazak na sajam knjiga. Prisustvo na „najvećoj regionalnoj smotri ljubitelja knjige“, na najvećem vašaru knjištine – neprocenjivo. Pišem, dakle lažem. Slušam kako se ljudi pouzdaju u umetnost, kako je samo ona ovo, samo ona ono, samo ona vredi, samo ona donosi a ne odnosi… Sranje! Trabunjanje! To govore SAMO nikakvi umetnici. Umetnost je najveća laž, varka da postoji nešto zbog čega je sve vredno, smisleno. Nema boga – posle smrti nema ničeg. Nema umetnosti – u životu nema ničeg! Najveća pesma na svetu nema nijedne reči. U ćutanju je sigurnost.
20.11.11. Od sutra idem pet dana na infuziju – detoksikacija zbog lekova za glavobolju. Poslednji nije bio prava stvar, nego daj šta daš. Nijedan nije ni malo pomogao. Ali sad moram da se očistim od te njihove pomoći. Koliko ljudi uopšte mogu pomoći jedni drugima? I šta je pomoć? Samo „vraćanje u normalu“? Kad bih ja, jednog dana, na primer, izašao na ulicu sa tačkom na čelu, ne bih mogao ni sa kim da razgovaram, a da me on ne pita šta mi je to na čelu. Ako bih probao da je sakrijem nekim puderom, onda bi me oni u toku razgovora svaki čas zagledali, prekidali svoj tok misli, i na kraju me opet upitali da li im se to čini ili ja imam neku tačku na čelu. Ako bih stavio šešir, pitali bi me šta će mi šešir, pa ja ga, zaboga, nikad ne nosim. Ako bih probao nešto sa šiškama na čelu, proglasili bi me za šabana. Koliko je samo važna ta tačka na mom čelu, prava šteta što je nemam! Jer, onda bi ljudi morali da mi pomognu da je nekako objasnim, njima, sebi, i da je se na kraju otarasim. Jer ne mogu samo ja da imam tačku na čelu, zaboga!
25.11.11. Završio detoksikaciju. Ne pijem više lekove za glavobolju. Osam lekova plus detoksikacija – devet krugova pakla, a nisam još ni na polovini životnog puta, dragi Dante. Nadam se da nisam. Ili da jesam. Ne znam ni sam više. Šta sam? Ko sam? Gde sam? Kosmos štasmos? Da li je barem krug zatvoren? Ja ne znam, za razliku od, recimo, Entonija Burdejna, ili Marka Noflera, ili Džada Trampa, zašto sam se rodio. Ni da ceo život uživam u jelu, jer smem da jedem samo ono što ne volim, ni da stvaram, jer mi to očigledno više odmaže nego pomaže, ni da se nadmećem, jer prezirem svaku liniju starta, a kamoli cilja. Kad umrem, uplakani, reći će: Bio je uvek ozbiljan (nikad nije bio nasmejan) – nedostajaće nam njegovo tmurno namršteno bolno lice! E pa meni neće!
20.12.11. Kratak odmor u Vrnjačkoj Banji. Vreme prelepo. Jedna devojčica duvala u sveće koje su ljudi palili u crkvi. To je istina: sveće su tu da se gase, ne da gore. Dete zna. Samo deca, potok, veverice, ptice. Priroda. Mir opet tražim…
31.12.11. Odlazi godina. Probao sve što su predložili. Osim alternativnih metoda. Za to je potrebna vera. A ja vere nemam. Dugo sam sinoć razmišljao. O sebi. O pisanju. Budućnosti. Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli… I šta sam domislio? Ima li se šta tu i smisliti? Da li je to uopšte stvar za promišljanje? Koliko god izgledalo besmisleno, koliko god izgledalo nesigurno, koliko god puta išao „od sjaja do očaja“, kraj će svakako doći. A pošto je neizbežan, ne mora se ka njemu žuriti. Mogu još neko vreme pokušavati da nađem mir. Ili smisao. Ili nešto treće. Kao što sam negde već rekao: ipak neću dozvoliti da mi odseku glavu. Još ne. Ostajemo ja i moja glavobolja. Beskrajni, sivi krug. U njemu, ja.
MILAN DOBRIČIĆ rođen je 1977. godine u Beogradu. Diplomirao je svetsku i srpsku književnost na Univerzitetu u Beogradu. Objavio je koautorsku knjigu proze Dnevnik 2000 (2001), zbirke pesama Pritisak (2002), Dovijanje (2006), Blagosloveni gubitnici (2009), Lirika i tako… (2013), Trenuci kad se rađaju sveci (2015) i Utočišta (2019), dvojezični izbor iz poezije Blessed Losers (2013), zbirku kratkih priča Ceđ (2010), zbirku kratkih zapisa O (2014) i roman Dnevnik glavobolje (2017). Učesnik je u projektu WordExpress kao pesnik i prevodilac. Prevođen u časopisima na petnaestak jezika. Izbor iz poezije objavljen je na turskom jeziku 2017. godine. Preveo je s engleskog roman velškog pisca Ovena Martela Drugi čovek (2011), zbirke pesama Paskal Peti Zoo otac (2012), Lovkinja (2016) i Fauverie (2016), i zbirku pesama Gabrijela Rozenstoka Tragom njenog imena (sa Gorjanom Rajić, 2013). Član je Srpskog književnog društva i Udruženja književnih prevodilaca Srbije.
Svaki dan počinje na gotovo isti način: Trljam oči napregnute od pređašnjeg sna Poduže REM faze I gledam se dugo u ogledalu Da se uverim da sam ona ista osoba od juče
Poput ostarele neveste podneva Kružim gradom koji se sija kao duša I smešim se ljudima bez očiju Čije me siluete podsećaju Na rđavo islikane akvarele
Primetila sam Da me sve više uveseljavaju tužne stvari: Rešavanje ukrštenice Proučavanje kretanja oblaka Grickanje unutrašnjosti obraza
Prelivena noćnom svetlošću Na stanici sama čekam autobus Uzbuđeno zamišljajući Da me neko iz obližnjeg ljubičastog žbunja Opčinjeno želi i posmatra
A kada se približim svojoj zgradi Ne žurim sa otključavanjem vrata: Javim se komšijskoj deci Pomazim komšijskog psa Brojim stepenike
Mirišem ledenu tišinu iz predgrađa Skupljam njegovu DNK po tepihu Zamišljam svoje umnoženo prisustvo I na trenutak osetim Nadravnu kosmičku sreću i snagu
A u doba kada pauci izlaze iz svojih skrovišta I hitro jezde svojim telima-šakama Mrak otvara svoje glavne odaje Prima me u sebe A ja čitav život sapinjem U jedan slani trag na jastuku
***
VRELA KRV
Putovao si danima da bi pobegao od Ludih roditelja, sunca i religije
Da bi prvi put u životu video sneg i postao muškarcem
Oči su ti kupine koje se sjaje u mraku Kupine čijem je soku Tesno u svojoj opni
Sada jedva uspostavljamo vezu preko blede aplikacije: Na deset hiljada kilometara čujem Vrevu grada velikog kao Pet mojih država
Onda kada smo se namerno isekli ključevima Pomešali krvi Tada sam saznala Da vrela krv zaista postoji
***
ZAHVALNOST
U gradskom prevozu preko puta mene sede majka i dečak; usred razgovora od kojeg sam mogla da razaznam tek svaku petu reč, dečak je odjednom prilično glasno upita: „A šta se ne raspada?“
I zaista, šta se ne raspada
Površina kože Dan što curi kroz prste
Moj izmenjen pogled kad se probudim s prezirom u očima koji ne mogu da sakrijem i koji svi primećuju i koji toliko uznemiri sve oko mene
Zatim Bogorodica pod aparatom za cigarete u predvorju jeftinog hostela
Kasnije koračam gore-dole po ulici U noći koja se raspada u jutro u noći u kojoj smo samo psi, đubretari i ja
Mislim:
tako mi je drago što sam živa godinama to nisam pomislila
KATARINA PANTOVIĆ rođena je 1994. godine u Beogradu. Osnovne i master akademske studije završila je na Odseku za komparativnu književnost sa teorijom književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, gde je trenutno na doktorskim studijama. Piše i objavljuje književnu kritiku, esejistiku, naučne radove i poeziju u periodici i naučnim zbornicima. Za svoju poeziju, naučni rad i uspeh tokom studija dobila je brojne nagrade. Član je uredničkog odbora izdavačke kuće Treći Trg. Živi i radi u Beogradu i Novom Sadu. Unutrašnje nevreme (2019, Matica srpska) je njena prva pesnička zbirka.
Helena, dodaj mi nebo sa zadnje police, Tražim iste one žute ptice, Iste koje sam juče, A tada beše ponedeljak, Izgubio međ tvojim ušima.
Helena, pazi, klati se stolica, Svoje dve noge si popela na tri, I sada poput malog zeca učiš da skačeš, Hoćeš da poletiš, I misliš da to tako ide.
Helena, neko ti je nekada rekao, Da svaki let počinje skokom, Nemoj im verovati jer su deca, A ja znam da znaš gde držimo balone, Ali oni su suviše šareni, i odavno su bušni.
Helena, zar ne možeš da shvatiš, Tamo su se skrile, Tamo bodu oblake i prosipaju šećer po tvojoj kosi, Tamo gore si tako naivna, Tamo gore si tako vesela.
Helena, šarene su ti čarape, Tako si detinjasta kada me gledaš, Ne vidiš godine i vreme, Ne vidiš da je sutlijaš vreo, Ne vidiš da se dan poput graška skotrljao u kotaricu.
Helena, zrak ti se zamotao u pramenu tamo gore, Silaziš sasvim nasmejano i polako, Daj mi da ga izvadim iz tvoje kose, Biću nežan, biću lagan, I ti već vidiš kako je to lako.
Pogledaj, one opet lete, Helena.
***
MRVE HLEBA
Ako nađeš mrve hleba u mom džepu, To sam pomagao jednom, Ptici da svije gnezdo, Gde je bledo tvoje čelo, Na kamenu snelo.
Gde su ruke tvoje razdvajale pesak, Tu posadih divlje cveće, Da ti se nađe u prstima kada rešiš da nećeš, Više da spavaš, I bi da poletiš.
Pričaćeš mi milo, Кako si sanjala Sunce, Jer ono bije kroz mirne kapke tvoje, A hladne ti noge, Biće umorne i trome, od hodanja po snu.
I baš kao po tlu, Uranjaš pod zemlju tabanima suvim, I žmurim da bih zaspao, Da vidim kako se budiš; (ćutim)
***
OMILJENI DEČAK
(Po mraku pratiš ostatke svetla, Tračke zraka, Možda te neko i čeka, A biciklo vozi…
Ono vozi brzo, Seče tišinu, A on je naučio da kasni i da stigne prvi, U ušima huk bicikla za šumom krvi.)
Omiljeni dečak odlazi od kuće, Sve svetiljke na ulici i inače ćute, Ali on ne zna gde je kraj puta, I gde počinje reka kojom su krenuli snovi, Sva ostala deca hodaju, a on mora da vozi.
Prošao je sve sporedne ulice, I štandove za jagode i cveće, I dugmići zaista na žaketima noću lepše svetle, Poslednji put je mirisao neven, I osetio u kosi njegovo seme.
Кod parka ga nisu zaustavljali, U prolazu mu poželeše mirnu noć, Ćelavi anđeli ne poznaju vreme, Ali znaju da je to dete, I da pitanja su prazna priča za one koji lete.
U zenici su mu ostali obrisi zadnjih kuća, I misli da više ni ne oseća noge, Ono što su bili skriveni zraci, sada su postale zvezde, Više i ne govori zbogom, Već šapuće -gde ste?-.
Svaki put kad bi Josip Mlinarić osvijestio da cvrčci oko njega zaista neprestano cvrče i kad bi mu se ono njihovo ck-ck-ck-ck iz homogene neprimjetne pozadine prometnulo u zvučni nadražaj, pomislio bi kako je možda bilo bolje da je ostao u Zagrebu i da je ženu i malu pustio da same odu na more. Onda bi napravio laganu ili ne baš laganu bevandu, izašao na terasu i gledao u more i prema plaži pokušavajući složiti izraz lica koji bi slučajnom promatraču odao da rezignaciju svijetom, životom i svemirom osjeća jednako intenzivno kao i kad ju je prvi put osjetio. Tome je izrazu nastojao dodati i jednu notu zamišljenosti. Tako bi pio i pušio i lijeno pogledom prelazio po obali bez posebne želje da uoči ženu i kći, ali kad bi ih ipak primijetio osjetio bi nešto, neki mali ugodni drhtaj koji možda nije predstavljao ljubav, ali je svakako značio prepoznavanje i prisnost, a njemu samome to je bilo jednako važno, možda i važnije. Nije se kupao. Krajem lipnja, mjesec dana ranije, dijagnosticirali su mu kroničnu limfocitnu leukemiju i preporučili da se što manje izlaže suncu pa je dugo vagao odluku je li bolje otputovati s obitelji ili ostati u pustom i pregrijanom gradu gdje bi mogao u miru svoje dnevne sobe, u miru svojih ventilatorom rashlađenih petnaest kvadrata gledati stare nogometne i košarkaške utakmice na videu s posebnim naglaskom na košarkaško finale s Olimpijskih igara u Barceloni, u vrijeme kad je Dražen još bio živ i fantastičan. Prevagnulo je more, ali ne zbog želje da upija miris borova, sluša cvrčke i gleda valove, nego samo zbog iskrene brige kako bi se Željana sama snašla s Monikom. Mala je napunila 13 godina i bila je već pomalo divlja i zadivljujuće samosvjesna pa je njima kao roditeljima bivalo sve teže izaći s njom na kraj u uobičajenom meču jedan na jedan. Potresali su je prvi ozbiljni udarci puberteta i iz mile se djevojčice počela nevjerojatnom brzinom pretvarati u zahtjevnu djevojku ili još gore, što je Josip uporno odbijao povjerovati i prihvatiti, ženu. Imali su okej odnos, unatoč svemu. Njih dvoje su sami sebe doživljavali hipijima, ocvalim i stalno zaposlenim, ali još uvijek hipijima pa ni Monika nije baš mogla izrasti u čudovište odgajana u moguće i predemokratičnom okruženju gdje su uobičajene građanske norme uglavnom predmet sprdnje, gdje miris marihuane nije nepoznat niti baš suviše rijedak, gdje se glazbi posvećuje pozornost veća nego što bi se to moglo očekivati od dvoje ozbiljnih ljudi ili onoga što se obično smatra ozbiljnim ljudima i gdje, što je Josipa ipak živciralo, jedni druge najčešće oslovljavaju osobnim imenima. Još jedan razlog koji je ipak presudio u odluci da ipak ode na more bila je ta dijagnoza. Nije htio o tome razmišljati, ali teško je o tome ne razmišljati. Ma koliko nastojao mislima bježati od toga, ipak je bio svjestan da mu je to možda posljednje ljeto, a ako je već posljednje, onda ga ipak želi provesti s onima koje najviše voli. Ipak mu je postajalo malo dosadno. Slijedeći liniju manjeg otpora odlučio je da se neće uopće kupati jer mu se nije dalo dizati u zoru i odlaziti na plažu, a predvečer, kad je sunce na zalasku, more onako tamno i mirno djeluje prijeteće i neprijateljski kao da skriva nešto opasno. Osim toga, nikada se nije previše volio kupati. Još kao dijete, kad bi s roditeljima odlazio na more, doživljavao je to kupanje više kao obavezu nego kao želju ili potrebu pa mu se toga nije bilo teško odreći. Dani su mu prolazili u tupoj rutini jutarnjih kava i novina, odlazaka u trgovinu i pripremanja namirnica za ručak koji će Željana poslije skuhati, popodnevnih odmora i pokojeg pića s gazdom kod kojega su iznajmili apartman, a koji je u prizemlju kuće držao i na brzinu sklepani ugostiteljski objekt negdje na pola puta između konobe i gostionice s ležernim daškom studentske menze. Navečer bi svi troje otišli prošetati do centra mjesta, sjeli bi na piće, on i Željana bi se malo pravili da im je zabavno, a Monika bi popila svoju Coca-Colu za dvije minute i onda nervozno sjedila ostatak vremena ili zamišljeno zurila u neku daleku točku. Iako je u Zagrebu žudio za takvom rutinom, sada kad ju je konačno počeo proživljavati shvatio je da ga nevjerojatno umara. Stvari su se ipak malo pomakle kad je devetog od ukupno četrnaest dana koliko su nakanili provesti na moru nakon jutarnje kave otišao u najveću lokalnu trgovinu kupiti piletinu, vrhnje za kuhanje i rajčice. Taman je izašao iz trgovine kad mu je prišao neki mladić, ni po čemu poseban, u bijeloj majici, plavim kupaćim gaćama do koljena i sa sunčanim naočalama. – Imate vatre? – pitao ga je. Josip je automatski izvadio upaljač, kresnuo i prinio ga mladićevoj cigareti da bi već sljedeći tren shvatio da to nije obična cigareta. Za početak, bila je ručno smotana, ali ipak malo predugačka i predebela da bi se radilo samo o zamotanom duhanu. Momak je potegao dim duboko u pluća, a onda shvatio da ga Josip čudno gleda. – Hoćete dim? – pitao je kao da je to nešto potpuno normalno, čak poželjno. Josip se osvrnuo oko sebe robujući starom tiku kojega se nikako nije bilo moguće riješiti i onda brzo kimnuo i pružio ruku prema smotki. – Prošetajmo – rekao je mladić – tako je manje sumnjivo. U sljedećih deset minuta, mladić je Josipu izložio svoju teoriju o konzumiranju lakih droga u javnosti, popričali su o trenutačnom stanju u hrvatskoj nogometnoj ligi, a na kraju ga je Josip, već prilično oduzet, pitao ima li on toga još, za prodati, razumije se. Ovaj je rekao da nema kod sebe, ali da se mogu susresti navečer pa će mu donijeti. Dogovorili su mjesto i vrijeme i razišli se. Željana je shvatila o čemu se radi čim je ušla u apartman i zatekla Josipa kako predano čisti papriku za salatu i reže je na savršene male komadiće dok u pozadini Marley pjeva o tri male ptičice na svome pragu. – Pušio si – rekla je prije i umjesto pozdrava. – Sayin’ every little thing iz gonna be allright – odgovorio je on, bez sluha, ali šarmantno. – Budalo – nasmiješila se. – Odakle ti? – Neki klinjo, lokalac. Idem navečer po još – zacerio se. – Oh, jebote, a mala? – Pa šta – posve ozbiljno će Josip. – Može i ona s nama – obuzme ga napadaj smijeha. – Ne znam – Željana se zamislila i spustila glas. – Okej, nije bed, napušio si se kao krava i sad ti je super. Dobro. Al nemoj više, glupo je. I pusti sad tu papriku, uživaj, ja ću to. – Čekaj, čekaj – odjednom je Josip postao sasvim ozbiljan i razuman. – Kao prvo, znaš da je za oboljele od raka marihuana legitimni dio terapije… – Ne spominji rak! – prekinula ga je, a njega je njegova prethodna replika nevjerojatno oraspoložila pa mu je opet došlo da se počne kidati od smijeha, ali se nekako ipak uspio suzdržati. – Okej – rekao je – ali svejedno, pomaže mi. Osim toga, ni tebi ne bi bilo loše da se malo opustiš. Možemo pričekati da Monika ode spavati, i onda se spustiti dolje do plaže i zapaliti si jednog. Može nam biti kao nekad… – zastao je. – I pusti mi ovu papriku, zar ne vidiš da uživam?! – Budalo – rekla je blagonaklono – radi kako hoćeš. Izašla je iz apartmana objesiti svoj mokri kupaći da se suši i promatrati Monikine skokove u more, dolje na plaži.
Primopredaja marihuane koju su tu večer izveli Josip i njegov novi lokalni prijatelj bila je vjerojatno najsmješnija kupovina droge otkad postoji netko tko zabranjenu supstancu prodaje i netko tko je želi kupiti. Barem se Josipu tako činilo. Prvo su Željana, Josip i Monika sjeli u kafić blizu mostića koji je povezivao stari dio mjesta s još starijim dijelom mjesta da bi samo desetak minuta kasnije Josip ustao i rekao da ide kupiti cigarete, usput znakovito namignuvši Željani. Kad je došao na ugovoreno mjesto, mladića još nije bilo tamo pa je sjeo na zidić i zapalio cigaretu. Tri cigarete kasnije već se tužno pomirio s činjenicom da je stvar propala i da ništa od trave za to ljeto pa se neodlučnim korakom uputio nazad u kafić. Već su popili svoja pića i spremali se vratiti u apartman kad je Josipu netko stavio ruku na rame. Jedva je prepoznao momka, sada odjevenog za večer, i brzo shvatio da je dogovaranje točnog mjesta i vremena ionako bilo glupo u mjestu koje ima sedam kafića, četiri konobe, jedan restoran i rivu dugačku tek dvije stotine metara. Momak je rekao Josipu da pođe s njim na par minuta, što je ovaj poslušno i učinio ostavivši ženu i kći da (jedna manje, druga više) zbunjeno sjede ispred praznih čaša i boca. Pratio je maloga u prvu uličicu tog starijeg dijela mjesta, uličicu u kojoj su se u deset metara smjestile tri kućice od kojih je svaka pred vratima imala stolac, a na otvorenim vratima zastor kao jedino što štiti one unutra od onoga vani. Mali je došao do najudaljenijeg stolca, do mjesta gdje je trebalo još samo dva koraka da se ulica spoji s drugom, jednako malenom i uskom, pa izvadio iz džepa paketić s travom i pružio ga Josipu. Odnekud se čulo kako netko svira gitaru i uz nju pjeva hitove Daleke obale. Josip nije ni uspio spremiti travu kad se na vratima kuće pred kojom su stajali pojavio starac, krupan, žilav i namršten. Josipa kao da nije ni primijetio, obratio se izravno malome: – Šime, bogati, opet praviš pizdarije? – Ae šjor, šta ćete… – Šime je malo uzmaknuo tijelom, nagonski, ali se moglo uočiti da u starcu ne vidi nikakvu posebnu prijetnju. – I to baš u mojoj kali, a? – Pa ne mogu na rivi – opušteno će Šime. – Svit gleda. Tu su se sva trojica lagano nasmiješila, ali stari je već sljedeći tren namjestio izraz lica zlog policajca. Josip se čak malo preplašio. – A za mene, za korištenje kale, je l’ ima šta? – pitao je stari potpuno iznenađujući Josipa kojemu je odmah na pamet pala stara kvartovska fora gradske placovine kojom su stariji uzimali lovu od mlađih. – Nema, šjor – Šime će slegnuvši ramenima. – Evo njemu sam proda zadnje. – Mogu vam ja, mislim mogu ja… – uzmucao se Josip odjednom, popuno svjestan nadrealnosti i potencijalne opasnosti situacije u kojoj se nalazio. Sjetio se da je negdje pročitao: „Ne pitaj se jesi li paranoičan, pitaj se jesi li dovoljno paranoičan.“ Stari je samo razmaknuo zavjesu na vratima i pokazao im rukom da uđu. Obična soba, upaljen televizor, interijer koji značajnije preinake nije doživio sigurno dvadeset godina, a lako moguće i dvostruko više, osim aparata koji su bivali zamijenjeni nakon što bi dali svoj maksimum. Josip pomisli kako su stolci i stol vjerojatno stariji od njega, pa i od njegovog starog. – Onda – reče stari. – Da vidim. Josip stavi paketić na stol i raširi sklopljenu stranicu reklame velikog šoping-centra kojima u zadnje vrijeme zagađuju dnevne novine. Zelena hrpica pred njima djelovala je impresivno. Stari kimne, ustane i ode do kuhinje u sklopu sobe. Prokopa malo po ormariću iznad sudopera i vrati se s teglicom na čijem je dnu još bilo zelene tvari, a po stjenkama mrvice zelene prašine. Uzme tri dobra prstohvata s Josipovog brdašca i stavi ih u staklenku. – Sada si slobodan – kaže Josipu i nasmije se srdačno. – Osim ako ne želiš zapaliti. – Neka, neka, hvala, u žurbi sam malo – kaže Josip pa brzo pospremi travu, odmahne im obojici i izleti iz kuće još jednom zahvaljujući na vratima i nadajući se da će svoje cure još uvijek zateći u kafiću. Trebalo mu je pivo.
ANDRIJA ŠKARE (Zagreb, 1981.) je diplomirani novinar. Više od desetljeća radio je na Hrvatskoj televiziji kao novinar, scenarist, urednik i voditelj. Pisao je za brojne časopise i portale. Organizirao je koncerte, književne večeri i soareje opće prakse. Za magazin Globus piše glazbenu i književnu kritiku te surađuje s emisijama Kutija slova i Signatura na Hrvatskom radiju. Jedan je od pokretača programa Tko čita, platforme za afirmaciju autora rođenih nakon 1980. godine. Prozu je objavljivao u mnogim časopisima u zemlji i inozemstvu, a priče mu se mogu pronaći i u nekoliko zbornika i antologija. Prve je ozbiljnije korake u svijetu književnosti napravio kao osnivač eventualizma pa vrijedi istaknuti Zbornik eventualizma – Nagni se kroz prozor (Celeber, 2006.) gdje je, kao i ostatak eventualističke ekipe, zastupljen s četiri priče. Od samostalnih knjiga objavio je: S više mlijeka, molim (Celeber, 2008.), Život svijeta koji će doći (CeKaPe, 2014.), Slušaj me (Durieux, 2016.), Društvene igre (Hena com, 2017.)
Nego svjedočenje postojanja Kojeg svakoga dana trebamo učiniti Posvjedočiti postojanje u sebi Onako kako ono izgleda Otvoriti svoj unutrašnji svijet I cijeloga života čuditi se onima Koji mogu sve van izbaciti u razgovoru U soareji nekog tipa Mene više muči što nikome i nikada ne mogu odnijeti Svoje svjedočenje Osim ekranu Tom čudu zbijanja slova u lance i okove Jer bit svake riječi je sloboda Kad zašutim, naime, one su slobodne od značenja Kad pišemo glupo sve gluplje sve je tanji i lakši teret Koje one nose Kad pišemo njima da bi ih odmorili a ne umorili One cvrkuću Tako riječi postaju ptice
***
POSTOJE SAMO BOJE
Njihova tri temeljna značenja Stani, pripremi se, i možeš ići Ne želim znati više Od toga Taj semafor Kao i raskršće Su sve što je trebalo znati Znati kad je vrijeme za stati A kad za početi Kad je vrijeme za mirovanje i pripremu Zlatno znanje Ključ svega što smo ga tražili je cijelo vrijeme Pred našim očima Rekao si right person right place Ali ne i right time U to sam upala Kao Alica u zemlju čudesa U tu zamku, koja mi je otvorila sva osjetila A trebalo je samo gledati semafore Divljala sam, trudila se, pisala, ne pisala Jela, ne jela, plakala, smijala se i sve kako već Biva kad nismo sasvim svoji niti pri sebi A trebala sam samo gledati je li bilo zeleno Žuto žito ili crveni odbljesak sunca Jer kad je crveno naučiti ne reagirati poput bika Nego kao čovjek, bježati, stajati ne nasrtati Kad je zeleno mirno se kretati I prijeći na drugu stranu Ceste, ljubavi ili nečeg trećega Možda na drugu stranu zrcala Ili kad je žuto Naučiti skupljati sve u sebi I nikome ne poklanjati tada ništa
***
VEČERAS NE MOGU SPAVATI
Nažalost ili nasreću Tko to zna Slova, kažeš Vraćaš se slovima Ja te osjećam na daljinu Moj daljinski upravljač Bilježi večeras program Ali umjesto njega osluškujem svoje srce Koje ne zna govoriti Ali ja znam Ono dosljedno voli Ali ne zna koga Veliko je Tvoje je malo kažeš I ja sam stala u njega Taman sam A u mojem ima još mjesta Za nekoliko ljudi Za puno ljudi Veliko srce Na neki način ima tu pravde Kako da odstranim i smanjim Kako da se ponašam civilizirano Da ne volim previše Da ne volim odjednom nekoliko I više, sve više Tako načela širenja načela plime Dolaze u moj svijet Zatim odlaze
***
KAD SE POČNE ZBIVATI ZAUVIJEK
Prestat ću pisati Neću imati zbog čega Neću imati taj odmak, tu preradu Neću imati to stalno izbacivanje Ostajat će u meni Izmjene će biti tjelesne, sad su suptilne Iako će biti riječ o istom Sublimacija mora završiti, pismo se pretvara u lišće Celuloza postaje opet stablo
IRENA MATIJAŠEVIĆ rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu. Bila je članica predsjedništva Hrvatskog semiotičkog društva. Eseje i poeziju objavljivala je u „Quorumu“, „Vijencu“, „Zarezu“, „15 dana“, „Poeziji“, „Fantomu slobode“, „Agonu“ i drugim časopisima. Radi kao urednica književnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija. Uredila je knjigu Riječi i riječi: rječnik Trećeg programa, kao dio projekta-emisije Riječi i riječi. Dosad je objavila zbirke pjesama Naizgled (AGM, 2007.) i Južne životinje (AGM, 2010.), poetsku dramu Danska H2O (AGM; 2012.) i romane Crno pismo (Algoritam, 2015.), Kao kiša (Hena com, 2017.) i Igra istine (Hena com, 2019.).
Početak je fotografija ljepotice u crnom na zidu Facebooka i kratak zapis ispod nje: Vera Renczi, rumunjska serijska ubojica, s nadimkom Crna udovica. Čini se kako joj je, rođenoj početkom dvadesetog stoljeća u imućnoj obitelji, osigurana jasna i pravolinijska budućnost. No stvari ubrzo krenuše nagore: prijatelji iz mladosti opisuju je kao ženu s gotovo patološkom potrebom za stalnim muškim društvom, krajnje posesivnog i sumnjičavog karaktera. Nakon majčine smrti, zajedno s ocem seli se iz Bukurešta u Jugoslaviju, gdje redovito bježi od kuće u društvo muškaraca, nerijetko podosta starijih od nje. S devetnaest se udaje za austrijskog bankara Karla Schicka i rodi mu sina Lorenza. Ne snalazi se u ulozi domaćice, mame, gostoprimke, sumnja da je muž vara i jednog ga dana u napadu ljubomore otruje (arsen kao afrodizijak?). Obuče crninu i svima koji su je voljni poslušati, predivna ljutica, govori kako ju je muž ostavio. Nakon godinu dana korote ispriča prijateljicama da joj se javio s druge strane zavjese: poginuo je u automobilskoj nesreći. Udaje se po drugi put, ali i drugi muž slijedi prvoga. Do tada je sve u redu, no žena na fotografiji je suvremeni top model i na zemljovidu Kraljevine Jugoslavije uzalud ćemo tražiti gradić Berkerekul u kome je navodno živjela – je li naša femme fatale književna izmišljotina, novinarska patka? Sada, lebdeća između dvije stvarnosti, sita braka, ali ne i muškaraca, nastavlja svoj ubilački pohod. Nakon lišavanja slobode, otkrivena su u njenom vinskom podrumu trideset i dva lijesa s leševima muškaraca u različitim fazama raspadanja: voljela je sjediti u naslonjaču među svojim bivšim proscima, sada konačno i nepovratno samo njezinima. U jednom je lijesu pronađen Lorenzov leš: “Umro mi je na rukama, bila sam zadnja koju je vidio…” Postfeministička ikona, smrtonosna ljepotica, muška fantazma…? Na Discovery Channelu glas u offu završava priču o njoj riječima: “Suvremeni bi psihoanalitičari rekli da je naprosto bila žena koja je tražila ljubav.”
PETER SEMOLIČ (Ljubljana, 1967.), iz zbirke pjesama “Druga obala”, 2015.
preuzeto s portala Forum.tm, “Izbor Miloša Đurđevića”, 6/2018. sa slovenskog preveo Edo Fičor
moj prvi san bio je bijelo na bijelo sam se oslonila u snu da ne bih pala u sanjanje spiralno duboko gubljenje u biljkama zaraditi prvu misao bila je svečanost naslonjena na ništa, opet tako sigurna u tlu ništa suvišno, nikakav ostatak samo čista misao ni o čemu. ako me i vuklo ako se nesigurno mašte poigralo nagnalo me da prstima otjeram dlanovima pristisnem čvrsto ništa čela pustim da me raspada ponovno vrati i napusti kao kad se mahne znancu bezbrižno i lako.
***
Iza tople kosti spava tijelo. Tijelo koje sam izmislila Kost koja se namjestila u oku srodnog. I njega sam izmislila, hodala mu blizu u sunovrat ljeta Disala u kost ne nalazeći riječ Za zoru. U sebe u sebe u sebe kucam kada progovaram Dvije sestre smo koje idu loviti ptice.
***
PALAČA.
Moje jutros je bilo tvoje dva popodne Moje jutros su bila dva uskličnika kao proteze umjesto nogu i tihi zarez preko dlana. Tamo gdje se ne vidi, štavim kožu okruglim dnom šalice i vidam pljuvačkom na prstu Kako saznati dišu li ove platane što nazirem krajičkom oka Ili su mrtvi prizori tako zelene boje.
JASMINA MUJKIĆ rođena je u Virovitici 1982. godine. Sudjelovala na međunarodnom festivalu suvremene poezije u organizaciji udruge Brutal 2009. godine pri čemu su joj pjesme uvrštene u zbirku Topla tama među prstima. Objavljivala je u brojnim časopisima, sudjelovala na čitanjima. Sudionica radionice pisanja poezije pod vodstvom Dorte Jagić 2014 godine. Sudjelovala na rezidencij u organizaciji Ulysses’ Shelter 2019. godine pri čemu su joj pjesme uvrštene u zajedničku zbirku. Vodila yogu, plesala suvremeno, pjevala u zboru. Trenutno je u Rotterdamu na diplomskom studiju terapije pokretom i plesom.
Pustinjama Pašnjacima nove zemlje Putovanje je svečanost i žetva Sagrađena kamenim blokovima i dnevnicama Ljudi sa suncokretom u kosi Okreću se U sreću Sklad U Svjetlu postoji vječni spas
***
MODERNA VREMENA
Nijemi film na polici Filmska traka u glavi Po njoj trčim Onda se probudim
Zovem sve brojeve Tražeći stare kasete Izgovore da vidim Pokrete oči Usne Izbrisanih ljubavnika
***
PREZIR KIŠE
Viknula je Dalje od mene Želiš me uhvatiti Staviti u svoju svesku
Zna moje namjere Zato kičmu obavija Jede Zavija
Liže zadnje crveno voće I postaje Sunce
***
FOVIZAM JE
Prašina u očima
Oponošanje skakanje Bojom tradicijom Mazanje Stavljanje maske afričkih plemena Plesanje po vatri Žrtvovanje Plodovi zemlje I vidre i lasice Ispod srušenog zida Manastira : “Neka primjer Frančeska uvježba svakoga Da isprazno ne gubi časa Nijednoga”
***
MIDWEST
Na žutom papiru Unutrašnjeg džepa iznošene vijetnamke Bačene niz cestu
Preostaje uz kaktuse i prašinu Blizu djeteta Umazanog motornim uljem
Bez sumnje će je podići Nositi Nastaviti put Sunca
***
PJESNICI ČITAJU SVAKO VEČE POSLIJE DVA
Nizvodno Pored vatre Čekajući klicanje Magnolija i Magnolije
Smirenost i spokoj Njenog rađanja Objasniće ritmom Ploda Njihovih ruku i rada što su postali poezija
***
LOVCI U SNIJEGU
Iznad probuđene kose
Brojgel i melanholija Kruže Ljetnom sobom Njenim zidovima Svježe ofarbanim Ovo podne
Granica između ta dva života mogla bi se ravnom linijom ucrtati negdje na sisačkom kolodvoru. Mahala sam bratu kroz prozor, a on je stao naslonjen na čelični stup, jedva je podigao ruku da me pozdravi, već sam ga gledala iza sebe, krenuli smo u smjeru vjetra s kojim je došla ta jesen. Vagon je bio pun, a ja nakon dugo vremena sama. Utješna mi je bila usamljenost ljudi oko mene koja se mogla osjetiti, sjedili su zavaljeni u smeđa sjedala zagušljiva mirisa kao otoci odvojeni jedni od drugih. Pritiskala sam lopatice u sjedalo, promatrala čas ljude čas klizeće prizore iza stakla. Je li ovako izgledao i onaj vlak koji je 1917. prevezao sve one vojnike s istočnog fronta, pa i majčinog nesuđenog, do Grčke? Stiskala sam se uz prozor zamišljajući oko sebe tu nakupinu ljudi, stisnuta tijela vojnika zbijenih jedan do drugog na sjedalima, s puškama među nogama i svežnjevima hrane i čarapa na krilima, kako se treskaju na dugim tračnicama, klize u nešto što im je jednako nepoznato kao i meni ovaj grad. Čak i tada, za mene su ti vojnici sretni, zamišljam ih nasmijane i razdragane, pružaju ruke preko glava i dodaju si kruh i rakiju, bolje im je na toj vožnji nego što je meni sada, oni barem nisu sami, sklupčani svaki za sebe u svom sjedalu. Tada nisam mogla zamisliti da taj vlak nije uopće imao sjedala. Kako izgledaju takvi vlakovi, tek mi je bilo saznati.
Putovala sam sjedeći nasuprot starca. Kad bi na trenutke pridigao glavu pognutu kao da mu nedostaje kralježaka u vratu, vidjela sam mu plave oči, upale između kostiju, obješene je vjeđe jedva držao podignutima; osmjehne mi se, a bore mu zgužvaju lice pa izgleda gotovo kao bespomoćno dijete. Pitao me kamo idem. Prvo sam odšutjela, okrenula glavu prema prozoru, no pitao je opet. „Zagreb“, ipak sam odgovorila. „Živiš tamo?“ tada makne ruku s raspora na koljenu kao da miče sav svoj sram preda mnom. Odmahnem glavom te se zagledam u gore što se naziru u daljinama, gledam ih plave kao masnice što mi još blijede na tijelu. A on me i dalje gleda, ponavlja pitanje. Je li tko od njih? Ne izgleda kao Srbin, pomislila sam, niti je imao takav govor, no mogao je biti partizan – još je i Andrija znao razliku, o kojoj su sve više govorili u Kostajnici. „Više ne znaš kad čuješ čovjeka da priča“, rekao bi stric Marko, „može bit do juče naš, a danas partizan.“ No ovo je star čovjek – pogledala sam prema njemu da se uvjerim – mogao bi imati sedamdesetak godina, ako ne i više, koža na licu izgledala mu je dogorjelo, tamna je i kruta u ulegnućima, prsti su mu svijeni u grču, jedva ju je i povukao s koljena onako drhtavu i slabu, trčala sam u svakom slučaju brže od njega, a nisam vjerovala ni da bi me, ako bi me recimo uhvatio za ruku i stisnuo, povukao mi je iza leđa, mogao stvarno zadržati, mogla bih mu izvrnuti zapešće i slomiti kosti u šaci, ne, nije mi mogao ništa, to je sigurno. Zurila sam u kut prozora presječen dijelom njegova lica i upravo zamišljala kako lomim ruke starcu. Mogao je biti zapovjednik, ili samo doušnik. Poput Bete i Marka? Jesu li dobili štogod za to, ako su javili kada mi otac ide na posao? Znali su oni i kada mi kreće vlak, Beta me s majkom ispratila kada je Josip posudio kola od susjeda, sinoć mi je peglala spavaćicu i rublje, strikan Marko nam je javio vozni red vlakova, znao je i on kada ću se ukrcati, mada on radi od jutra i nije vidio Josipa kako tjera volove niz cestu dok ja straga ležim pod sijenom i dekama. Ali ipak, tamo gdje on radi postoji telefon, mogao je doći na posao, objesiti jaknu, ostaviti stvari u uredu, otići do telefona i javiti nekome: „Krenuli su za Sisak“, a on bi onda poslao tog čovjeka, koji ionako nije od koristi gdje drugdje, može sjediti ovako nasuprot mene u vlaku i izručiti me nekome kada stignemo u Zagreb. Bilo je zaista malo vjerojatno da je to taj starac, gledam ga i nema u njemu ništa neprijateljsko, mada me i dalje ispituje jesam li iz Zagreba i zašto idem tamo, no vjerojatno je samo usamljen, takvi su stari ljudi i ne mogu mu to zamjeriti; no vlak je pun ljudi, može upravo iza mene sjediti netko tko me prati. Možda i onaj tko je pucao u oca. Ili Niku. Gledala sam i dalje u starca šutke, tek je traka krajolika rezala staklo, sve dok se nije taj prizor, smeđa spaljena sedamdesetogodišnja koža i plave gore iza drveća, rastopio. Prelijevala se poljana u unutrašnjost vlaka dok sam plakala pribijajući se jače za sjedalo. „Jesi dobro, mala?“ povukla me neka žena za rame. „Šta ti je?“ Uzmicala sam, trljala oči otvorenim dlanovima. A htjela sam se zapravo priviti uz tu ženu i reći joj: „U vlaku je netko tko me prati i ubit će me kad stanemo. Kako su me mogli pustiti ovako samu?“ Starac me i dalje gledao, nije mijenjao izraz lica. Mahnito sam istrljala oči i ponovno se zagledala kroz prozor gdje sam ga vidjela tek kao blijedi obris na rubu polja. Vlak ubrza nakon zavoja, sva sam se napinjala i stiskala na rubu sjedala u strahu da ću izletjeti s njega, a zatim se kotači nastave okretati lijeno, uspavljujući me, tako da mi glava stade kliziti niz naslon sjedala. Na sjedalu usporednom s mojim dijete je grizlo grudi punašnoj bijeloj seljanki, nasuprot njoj dvoje se djece igralo s dugmadi i nekakvim končićima, neko četvrto dijete plakalo je s kraja vagona, starice su kimajući padale u laki san, prelijevali su im se vratovi do poprsja gdje bi im utonula upala lica, izmicala su slova novina zadubljenim pogledima ukočenih muškaraca, a onaj je starac i dalje zurio u mene. Dijete je ponovno zadrečalo, vlak je ubrzao, dan se rastvarao nad dalekim raslinjem, plavilo se jasnije, bolnije; zagledana u rastapanje sunca sasvim sam zaboravila i na starca i na sve ljude natrpane u vlaku, čak i na onog tko me mogao pratiti.
Kuća u koju sam tada ušla bila je sasvim drugi svijet od moga. Tada se presložilo sve ono što sam mislila da znam o ugodnosti i bogatstvu, ono ovdje nije bilo vezano uz zemlju, nije bilo širine, nije se protezalo u nedogled, već je bilo sasvim blizu i opipljivo, pod rukama, pod jezikom, na koži, imalo je miris, stajalo je zbijeno u nekoliko soba, a da je ipak meni tada bilo nepojmljivo.
I to je ono čemu se vraćam, a ne znam razlog. Stat ću pred tu kuću nakon mnogo vremena, proći će već pedeset godina i stajat ću pred njom jednako kao što sam stala i taj prvi put kad sam skočila s fijakera. Fasada je sada okrhnuta na rubovima, rasipa se po pločniku, jarka boja se nazire, no posivjela je, promijenili su i prozore, ulazna su vrata doduše ista, samo prelakirana, iz sandučića vire ponude supermarketa i nikog nema tko ih čeka na vratima pa nosi do stola… Gledat ću kuću skupljenih ruku s ruba trotoara, haustor je pun vlage i jedva se diše u njemu, znam to, a ulazna vrata stoje zatvorena. „Mama, zašto smo tu?“ Neću se ni okrenuti, znam da mi je sin spustio staklo na automobilu, naslanja se jednom rukom na prozor i češe bradu, misli da mi nije dobro, a ja šutim. Tek kad se otvore vrata te kuće, ono nešto vlage proviri kroz teško drvo i iz njega izlazi djevojka, duga plava kosa ide za njom, tanka je i dugačka, drži se uspravno, korak joj je lebdeći, a ja ću krenuti za njom, zakoraknut ću i pozvat je: „Koraljka!“ koji korak za njom, pa ponovno: „Koraljka!“ No okrenut će se s grimasom i tek ću tada shvatiti, da ipak nije mogla ostati vječno mlada, pa ona je gotovo mojih godina, i njoj su noge plave i natekle, slijevaju se bore i niz njezino lice, vjerojatno je bijelo i ta tanka koža sada pada poput zgužvane salvete. Tada ću tek biti svjesna toga, kada nastavi niz ulicu ta djevojka što nije ona, shvatit ću i da to nije njezin korak i ovo ne može biti njezina kuća, no dotad je ta djevojka mladost, živa i lijepa, takvom je vidim svih godina. „Mama, hoćeš mi reć, čuješ?“ zove me sin. Gledam je još kratko u tišini, tu kuću na broju 13, smještam neki davni život među prozore na kojima godinama više ne visi brokat. „Tu sam prvi put probala šnenokle“, rekla sam. „Sjećaš se kako si ih volio kad si bio mali, šnenokle, kad sam ti radila?“ Smijat će mi se, a ja ću i dalje gledati u prazno. On se smije tako i misli da se polako gubim, drži se nadmeno; ja se ne smijem, mada bih mogla, sjedim tako kraj njega u automobilu, kažem mu neka vozi dalje.
ENA KATARINA HALER rođena je 1996. u Osijeku. Studira arhitekturu i urbanizam u Zagrebu. “Nadohvat” je njezin prvi roman.
“Priča romana je povijesna, smještena u razdoblje četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, obilježena je i ratnim te poslijeratnim zbivanjima. Priča je to jedne žene, koja unutar dokumentarističkog okvira ispisuje svoja sjećanja na djetinjstvo i odrastanje – ženski glas pripovijeda o kontroverznim zbivanjima naše novije povijesti. Osobna tragedija, tragedija jedne obitelji i tragedija mjesta koje nestaje u ratu, univerzalna priča o dobru i zlu u realističkom ključu i s čestim lirskim momentima. Čitamo o seoskom životu Banovine, mjestu Zrin, toponim u povijesti poznat kao sjedište plemića Šubića Zrinskih. Ena Katarina Haler ratnu traumu više generacija ispisuje bez politizacije, patetike i tekstualnih viškova. Opsegom i temom velik je to roman o ratu i zlu te vrlo osobna pripovijest.” – Jagna Pogačnik, HRT
čovjek-časopis 