Za odjeću Djeca često umiju da kažu Da se smanjila. Odjeća se ne smanjuje Nego je mi prerastemo.
Tako je i sa nekim ljudima Nisu se smanjili, Samo smo ih mi prerasli.
***
MOST PREKO MORA
Omiljeni glagoli: da premostiš, da prebrodiš.
Premošćavam most što stalno se pomjera Prebrođavam brod što mi se davi u očima.
***
LASTIK
Patnja proizilazi od strasti. bogatstvo dolazi od Boga.
Kada ti je duša rastrzana između ove dvije krajnosti kao lastik ljudi samo te preskaču.
***
NIKAD NE ZNAŠ
Ponekad poželim da se vratim opet u majčinu utrobu i ostanem tamo do novog stvaranja svijeta.
Pokrivač je lažna sigurnost. Navlačim ga preko glave zauzimam položaj fetusa.
Iz kukuljice jednog dana izići će leptir koji će spasiti svijet.
Ako se jednom vratim opet u majčinu utrobu i ponovo se rodim pravit ću iste greške, padat ću na istim mjestima, pisat ću iste pjesme dok čekam sljedeći autobus.
SNEŽANA STOJČEVSKA rođena je 1980. godine u Skopju. Diplomirala je na Institutu za Pedagogiju pri Filozofskom fakultetu u Skopju. 2012. je objavila prvu poetsku knjigu „Шеќер по подот“ (Šećer po podu) u izdanju ILI ILI, kao dio edicije Rusalke, u kojoj se javlja kao urednik. „Под нулата“ (Pod nulom) je njeno drugo djelo, za koje je dobila nagradu „Beli Mugri “ za 2013. godinu, koju dodjeljuje Dom kulture Kočo Racin, Skopje. 2015. godine objavljuje treću poetsku knjigu „Модри фантазии“ (Modre fantazije), u izdanju izdavačke kuće Templum. „Треба да е лесно“ (Trebalo bi biti lako) izašla je u svibnju 2017., u izdanju izdavačke kuće Antolog. Njena najnovija knjiga „Ќе се завијам во песни“ izašla je krajem 2019 u izdanju izdavačke kuće MI-AN. Zastupljena je u nekoliko antologija mlade makedonske poezije. 2016. nastupa na XV. Međunarodnom književnom susretu u Velenju, Slovenija, gdje je objavljena u antologiji na slovenskom jeziku „Antologija festivala izvorne europske i pjesme u prijevodu 21. stoljeća“. Nastupala je na nekoliko poetskih festivala u domovini i inozemstvu. Uređuje Savremenost, časopis za književnost. Stojčevska je jedna od najznačajnih glasova mlade makedonske pesničke scene.
„Majku im gerilsku!“, dreknuo je poručnik. „Hoće li se probuditi, doktore?“
„Učinio sam sve što mogu, poručniče. Da ostane u izolaciji?“
„Obavezno. I motrite na njega.“
„Razumem.“
Poručnik je izašao. Doktor je ostao da posmatra mladića u dronjcima pobunjeničke uniforme kako leži na dušeku, zavijene glave i grudi, dišući pod narkozom.
„Jebem ti život.“
Gola sijalica spuštala se s plafona. Vazduh, opor i suv, bezmalo je gušio. Kroz prozorsko staklo oblepljeno izolir trakom videli su se olovni oblaci, a pod njima beskrajni, šumoviti brežuljci. O njihove padine sporadično se odbijao odjek detonacija, dalek, prigušen kao jeka petarde pod đonom.
Na stolici pokraj ležaja, nadomak glave gerilca, nalazila se doktorova torba. Okačio ju je o naslon i seo, kao da bdi nad ranjenikom. Nekoliko minuta ili pola sata kasnije, momak je otvorio oči. Doktor se osmehnuo.
„Neuništiv si, rokeru“, rekao je.
Pridigavši glavu, mladić ga je upitno posmatrao.
„Šta je? Ne prepoznaješ me?“
„Jebote… Ti! Ovde!“
„Isto sam pomislio.“
Gerilac je opipavao zavoje.
„Boli te?“
„Malo. I ne osećam noge.“
„Ne brini, prohodaćeš.“
„Šta se jebeno desilo?“
„Granata. Dobro si prošao. Mogao si da iskrvariš. Doveli su te onesvešćenog. Odmah sam te prepoznao. Uspavao sam te i sredio.“
„Znači, prešlo ti u naviku da mi spasavaš život.“
„Tako ispada.“
„Prvi put saobraćajka, a sad bomba.“
„Prvi put si bio pacijent, a sad si ratni zarobljenik.“
Ranjenik je zagledao okolo. U dnu barake se nalazio ormarić s oslikanim crvenim krstom i polica s medicinskim instrumentima i bočicama. Etikete na njima su bile bele, osim jedne, iškrabane drečavo crvenim markerom.
„I otkud ti ovde?“
„Mobilizacija“ uzdahnuo je doktor. „Pokupili me na spavanju.“
„Bar nisi u rovu.“
„Ali su mi dali pištolj. A plašim se oružja. Sve strahujem, opaliće mi u torbi. Hirurg sam, nisam vojnik!“
„Pa da. Bolje ti ide s hladnim oružjem.“
Doktor se kiselo nasmejao i dodao:
„Tri meseca nisam video porodicu.“
„Ni ja nemam pojma gde su mi žena i sin“, kazao je momak.
Hirurg ga je iznenađeno pogledao.
„Žena? Sin?“
„Sećaš se plavuše što me je obilazila u bolnici?“
„Aha.“
Mladić je iz džepa izvadio fotografiju plavokosog dečaka.
„E pa, evo“, pružio mu je sliku. „Trogodišnjak.“
Doktor je zagledao fotografiju. Začuo se eho eksplozije. Gerilac se trgnuo.
„Ne brini, daleko smo od fronta“, odložio je hirurg sliku na dušek. „Nego, kako si ti dospeo ovde?“
„I mene su pokupili. Pre pola godine. Upali nam u kvart, pa muškima podelili uniforme i puške. I eto…“, zastao je ranjenik u pola rečenice pa se, uz izmučen izraz lica, prepustio uranjanju u isflekanu posteljinu.
„Polako“, ustao je doktor. „Mora malo da boli. Ali, imaš sreće. I atomski udar bi preživeo. Škorpijo jedna!“
Osmehnuli su se jedan drugom. Hirurg je nastavio:
„Nego, kad se setim… Koliko ima od onda?“
„Čet’ri godine…“
„Vozio si bar dvesta. Mladi, ludi roker. Dovezli su te izubijanog, u kliničkoj smrti… Krenuo sam da te seckam. Usred operacije si se prenuo. A bio si pod anestezijom.“
„Šta ćeš, ne volim lekare, he-he.“
„Ubeđivale su me kolege da je to neki grč. A ja glavu dajem da si se batrgao jer si hteo da preživiš. Sedam sati sam te tada operisao. Jedino ti je kosa na kraju stradala.“
„Ionako bi me ošišali u vojsci“, odmahnuo je momak rukom. „Ali, zato su novine danima pisale o hirurgu koji je učinio nemoguće.“
Nasmešio se i dodao:
„Moj bend ti je bio zahvalan, ali ne i kritičari.“
Doktor je zurio u pod.
„I posle zamalo da postanem načelnik klinike. Kad – izbije rat. I sad menjam pelene ranjenicima pod stare dane.“
„A kažeš da sam ja zarobljenik“, rekao je mladić, smerno naglasivši ono ja.
Zgledali su se.
„I šta, koji moj, planiraju sa mnom?“
„Poručnik još ne zna da si preživeo. A zanima ga gde vam je štab.“
„A ja mislio, zanima ga Ženevska konvencija.“
„Koja crna konvencija. Prošlog zarobljenika su naši ranjenici ubili na spavanju. Zato su tebe izolovali.“
Gerilac je skretao pogled unaokolo poput glodara u lavirintu.
„Pa ajde, zovi svog poručnika, šta čekaš“, kazao je podrugljivo.
„Da hoću, već bih to učinio.“
„A šta ‘oćeš?“
Hirurg je slegnuo ramenima.
„Za početak, da ti promenim zavoje. Ako neko uleti, zažmuri i ćuti.“
Privukavši torbu s naslona stolice, doktor je pogledao unutra. Coknuo je i otišao do ormarića.
„Doco…“, doviknuo je ranjenik.
Okrenuvši se, hirurg je spazio pištolj u rukama momka.
„…zaboravio si torbu.“
Nanišanio ga je. Doktor je podigao ruke u vis. Kap znoja ga je zagolicala duž obraza.
„Š… šta to radiš?“
Napolju je gromoglasno odjeknulo. Hirurg se stresao.
„Ne boj se“, bio je ironičan mladić, „daleko smo od fronta.“
„Skloni ga, m-molim te…“
„Hoću, kad me opet uspavaš… ali zauvek.“
„Molim?“
„Cinkaroše ubijaju i jedni i drugi! Bolje da umrem. Reci da je od ranjavanja.“
„A što se ne upucaš?“
„Budalo. ’Oćeš ti da objasniš otkud ranjeniku pištolj? Pa još tvoj?“
Doktor se pokunjio.
„Nisi pička? Budi čovek, ubij me“, rekao je gerilac, pokazavši na bočicu s išaranom nalepnicom. „Šta je to?“
„Ne! Ni ne pokušavaj… molim te…“
„Daj!“, dreknuo je ranjenik.
Hirurg je bojažljivo uzeo tečnost. Brada mu je zadrhtala.
„Brže! Ili bi da ti uleti poručnik?“
Klecavim korakom je doneo bočicu. Momak ju je otvorio i prineo usnama. Doktor ga je pomilovao po licu. Mladić mu je uzvratio prodornim pogledom, pa naiskap navrnuo tečnost i ubacio oružje u torbu.
„Hvala, doco“, osmehnuo se, sklapajući kapke. „Dobar si čovek…“
Mišići na licu gerilca sabrali su se u bolnu grimasu. Disao je plitko i isprekidano, sve dok mu telo nije prodrmao odsudni grč. Hirurg je zajecao. Proverio je momku puls, pa vratio bočicu na mesto. Uzeo je fotografiju dečaka i posmatrao je u tišini. Baš tad, poručnik se vratio.
„Nešto novo?“
Doktor je ćutke pokazao na leš. Zagašene oči i poluotvorena usta pomaljali su se ispod zavoja.
„Sranje!“, otpljunuo je poručnik i pogledao hirurga. Otrgao mu je sliku.
„Šta ti je ovo… Opa! Unuče!“, potapšao je doktora po ramenu. „Svaka čast! Lep dečko… Biće to veliki čovek!“
DIMITRIJE BUKVIĆ rođen je u Beogradu 1985. Sociolog je, novinar i pisac. Priče je objavljivao u Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Pobednik festivala mladih pisaca Srpsko pero, konkursa Narodne biblioteke Bor i konkursa Miodrag Borisavljević. Autor zbirke priča “Svaka dobija” (Partizanska knjiga, 2017) i publicističkih dela “Kafanološki astal / Karirani stolnjak” (sa Dragoljubom B. Đorđevićem, 2014) i “Šezdeset osma – pedeset godina posle” (2018). Nakon zbornika Biber moći će da pompezno napiše: prevođen na većinu jezika regiona. I evo, upravo je to napisao.
Otoke čuvaju mačke. Od rodnih do izabranih. Tamo, ljudi završavaju što mačke započinju. Godišnja doba se prepuštaju jedna drugom prema vrtnji mačjeg, uvijek željnog želuca.
Otočka mačka je životinja s dna, kako bi rekao španjolski pjesnik.
Ribe uopće nisu morske, ni čovječje, već plaća za vječnu stražu sjajnih očiju uskih zjenica, obalnih zvijezda bez prisilnog reda. Sjećajući se djetinjstva u Gornjem selu, mašta da su i njene oči u početku bile takve: mačje, otočke i opasne. Kopno ih je pripitomilo, skratilo brkove, zaoblilo uši, otupilo kandže, ali je ždrijelo preostalo ispuniti: to jest zadaća koja se ne može završiti.
Umjesto mora, trbuh joj izbacuje nešto isključeno iz krivulje otoka, preko volje spremno za putovanje.
***
OBRVE
Napuštaš otočko utočište ohrabrena ožujskom maglom, poteklom iz rana nakon gorenja pokladnog lutka, glasnika koga su vjerno štovali svi tvoji stari. Među zelenim morskim gljivama skrivena je pećina s blagom: kao u potonuloj boci, duboko u lebdećim balonima svjetla, čuva ideju djetinjstva provedenog ispod velikog plavog, a iznad školjaka, zvjezdača i raža; u navodnom bijegu od trpova uspravnih u sezoni parenja, kad bi tvoje crveno i njihovo bijelo teklo jedno kroz drugo u modrom ― ipak, ništa od toga se nije dogodilo! Nego si noću iza zidina geta bdjela poput borova na oprezu od požara, jedina otočka loza na vlažnome antičkom kamenu, s tovarom između nogu umjesto broda, s drugom na kojem te otac vodio od kućnog praga do praga, od Svih svetih do karnevala, sićušni tata, slučajni pradjed, potkraj trke je zaspao na nogama, ržeći kao kentaur potkovanih kopita i spletenog repa, izopćen iz krda zbog obaranja ruku sa svima što neće nikad postati gusari. Odavno si otčepila sjećanje na njegove crne obrve. Dugo su bile obećanje otoka, naizust bujno kao tvoje neostvareno podmorje, jedno od onih obećanja koja nitko ne daje da bi ih ispunio, već da postanu vjetrobran protiv malog naleta, pa oluje kakva obrve diže i spušta, pa diže i spušta i diže cijeloj obitelji bolje od bilo koje neviđene boje. Bio je to prasak jarbola puklog usred orkanskog juga, bio je to ljubazni zov avanture
***
RAMENA
Mali stroj ugodio je oči neznancu kako bi uspio naslutiti porodicu kakvu još nije poznavao. Izvježbani pogled zaustavio se na ramenima najstarije od tri žene koje su okružile ćelavog invalida i dječaka sa sombrerom. Svi zajedno bili su složni kao Rafaelova piramida, dok su dubine njenog lica činile sudbinu svijeta odraslog na leđima divova tek smiješnom slučajnošću. Neznanac je ispravno pretpostavio: njena zadaća nije bila borba prsa o prsa s noćnim sjenama, već je trgovinu plodovima zemlje potisnula u puščanu cijev, ispunivši metke svojom ljubavlju prema dobroj smrti. Večernje kretnje otvarale su istočnu kapiju grada, pogodnu za šverc oružja koji je voljela više od pečenja kruha. Ipak, između velikih čišćenja ponovo bi se tome vraćala, samo da bi zauvijek ostala prisutna pri održavanju vatre. Noću, dok su muž i djeca, potom i unučad, nemirno spavali i sanjali sirove gudure o kojima na javi nisu znali ništa, pitajući se jutrima kako su im se urušila u snove, ona je s ramena skidala spavaćicu i naga izlazila u dvorište s kremenjem u ruci, želeći osjetiti opet kako je živjeti bez budućnosti, vjerujući da šuma neće vječno ostati tiha, kao i da sama to neće dočekati. Zagrijano ju promatrajući preko ramena drugih, neznanac je zrakom ocrtao rub njenih tamnih šetnji i obećao je sebi da će, jednoga dana, tek onda kad cijela zemlja bude poravnata, doći do dječaka tog bivšeg dječaka, skinuti svoj šešir i ispričati mu kako su u davna vremena, i njegovi svi skupa gorjeli, prije nego su, malo po malo, jedna po jedan, postali ribiči, činovnici, pekari i vrtlari, svi ti najmirniji, najsigurniji među ljudima.
BOJAN KRIŠTOFIĆ (Zagreb, 1987.) je dizajner i pisac, likovni kritičar i kustos. Magistrirao je dizajn vizualnih komunikacija na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2012. godine. “Makroorganizmi” (2018.) njegova je prva “službeno” objavljena pjesnička knjiga (Jesenski&Turk), nakon DIY izdanja “U međuvremenu u” (u suradnji sa Svenom Sorićem i Hrvojem Spudićem / This Town Needs Posters, 2017.) i The Bicycle Chronicles (prijevod na engleski: Vinko Zgaga) 2018. godine. Knjiga “Makroorganizmi” objavljena je kao rezultat Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama, dodijeljene autoru 2017. Član je Hrvatskog dizajnerskog društva, Hrvatske sekcije AICA-e (Međunarodne udruge likovnih kritičara), Mreže antifašistkinja Zagreba i umjetničke organizacije Atelieri Žitnjak. Godine 2018. bio je rezident pri Akademie Schloss Solitude (Stuttgart, Njemačka) u području međunarodne književnosti. Od početka 2019. honorarno radi kao voditelj Galerije Ateliera Žitnjak na jugoistočnom rubu Zagreba.
mladi ljudi su spremni na svakojake povrede krvarenja lomove izazivanje sudbine je razonoda za dosadna nedjeljna popodneva mladi ljudi uvijek skaču na glavu ne dvoje mnogo iznad nepoznatih voda i kuda sve to vodi nikad ne pitaju mladi ljudi su spremni na sve osim na dosadu
šta je mladom čovjeku zavezati se u čvor nekim ishitrenim priznanjem pa ga presjeći divljinom koju samo mladost posjeduje šta znači biti vjeran i nevjeran riječi su neistražena minska polja i svaka može donijeti iznenadnu smrt zato oni pametniji ne slušaju tvrdoglavo ne slušaju mladi ljudi su bogovi što prelako krvare od riječi jer još ne znaju da su besmrtni mladi ljudi žive u svojim zauvijek i nikad vrijeme je za njih novčić što se okreće u zraku svaka dužnost i ljubav traju zauvijek i ne duže od pet minuta
mladi ljudi u istom danu govore jedva čekam jedva čekam ljubavi moja ljubavi jedina i večeras ipak nemam želju da dođem njihovo srce je novčić što se okreće u zraku ko može da naređuje biću koje živi zauvijek i umire svakih pet minuta? mladost ah mladost uzdišu starci u jarmovima doista je protraćena na mlade
VLADANA PERLIĆ (1995, Banja Luka)
pjesma je preuzeta s portala Centar kulture, uz dozvolu autorice
Vidjela je njihove zjenice kroz špijunke, spavaju li ikad? Nije bitno da li je dolazila u pet, pola šest ili već oko sedam, one su je posmatrale. Čula je njihovo disanje, uvijek jednako. Ravna linija. Ona je disala plitko i duboko, visoko i nisko, ubrzano. Tako često ubrzano. Skoro svako veče. Mrzile su je zbog toga. Kako im se usmrdio jednolični uzdisaj koji kola po ustajalom tijelu i na kraju izađe na nos i usta još jednoličniji i usmrđeniji. Tako je ona razmišljala o njima iako se tješila da joj je svejedno, razmišljala je. One o njoj povazdan, bila im je glavna atrakcija. Skoro svako jutro u zoru, penjala se sporo, vukla tromo ogromne štikle po stepeništu zgrade, a one su sve to upijale. Na svakom spratu bila je praćena, a najviše su se sladili oni na čijem je spratu živjela. Mogli su da joj vide svaku poru na licu jer sve je radila polako, ne mareći i ne žureći, tražila je ključeve po velikoj torbi, a na pod su nekad ispadala razni sadržaji: karmini, lizala, još ključeva, kondomi, čokoladica, sjaj za usne, ogledalce, gaće, mala džepna knjiga… Dok je tražila ključeve, one su otpuhivale u vrata, a zjenicu zalijepljenu na špijunku nisu odvajale ni milimetar. Tad bi vidjele njene duge, prave noge, nosila je kratke suknje ili preuske kožne hlače, uvijek tako. Ogromne štikle ubadale su ih u zjenice i kopale po njihovim nenašminkanim očima. Bez obzira što je po cijelu noć negdje mijenjala tonove, melodiju, brzinu disanja, uvijek se vraćala uredna sa kompletnom šminkom. Nikada nigdje nije prespavala, uvijek se vraćala. I taj stan u kojem živi kupio joj je jedan čiji su joj otkucaji srca bili kao dirke na klaviru pa ih je vješto lupala, gore-dole i tako mjesec, dva. Znala je da je posmatraju i zbog tog se namjerno duže zadržavala. Neke su iz donjih spratova izlazile da je bolje osmotre jer kroz njihov hodnik je samo prolazila, ako je zima ogrnu vuneni prsluk i kao metu ispred vrata. Ona bi se osmijehnula i rekla cvrkutavo dobro jutro. One ništa, kao da im je lupila šamar, spuste glavu i okrenu se. Od sramote, ne znaju čije, svoje ili njene. Jednom je čula: „Kurva“. Okrenula se i dogegala na ogromnim štiklama tik do njene zjenice. Polako joj podigla bradu, a ona je jače stegla svoj vuneni prsluk i od šoka zanijemila. Niko ne zna šta joj je tačno govorila jer skoro da je šaputala, neki se kunu da su čuli kako joj je spomenula muža i njegov penis koji se ukruti jedino kad ona pronjiše svoje kukove ovim stepeništem i nešto o ljubomori i protraćenom životu jer život bez strasti je propast i nešto o metli u njenoj ruci da može da se nabije na nju i da leti jer ništa joj drugo ne preostaje. I opet se odgegala polako, nonšalantno sa blagim osmijehom na licu. Ostavljala je njihove zjenice iza vrata priljepljene na špijunku. Na svom krevetu opružena, sama (nikada ih nije dovodila u stan) proživljavala je iznova trenutke od sinoć. Po površini s nerva skakutale su ostaci strasti od sinoć. Po površini, nikada ne ulazeći u skrivene pore. I to je trajalo još sat dva, a onda ništa. Taman kad se spremala na počinak, ujutru, poslije sumiranja svakog zrna znoja i strasti, ponekad bi osjetila u želucu nemir. Pokušala ga je iščupati i staviti preda se da se suoči konačno s njim. Znala je da je to zbog nekog članka koji je čitala u naučnom časopisu o nervu koji počinje u glavi, proteže se kroz vrat, spušta preko grudnog koša, pluća, srca, zatim do stomaka i sve do prepona povezujući i ostale organe. Da, sjetila se i latinskog naziva: Vagus nerv. Čitala je da ako loše funkcioniše može da uzrokuje nemir, ansksioznost, umor i da kada slušamo muziku ili smo ganuti nečijom dobrotom, on se aktivira jer odgovaran je za mnoga osjećanja, nemire, nezadovoljstvo. Da li je kod nje dobro radio? Mislila je da je zadovoljna, imala je koga poželi, mogla je uperiti prstom u bilo kojeg muškarca i bio bi njen. Odlazila je s njim, prepuštala je svoje grudi njihovim velikim šakama, voljela je da joj njihovi prsti klize oko pupka, pronalazili su njen klitoris, a da li je iko pokušao da usmjeri njen vagus nerv u pravom smjeru. Da sve poveže, uveže i sprovede do mozga. Niko. Osim podrhtavanja tijela ništa više nije dobijala. Nije ni znala da joj je potrebno dok nije pročitala taj glupi članak. Onda je skinula sve slojeve kože i mišića i pogledala u svoju utrobu, u njoj je polako otkucavao zadnji treptaj strasti od sinoć i onda iščezavao. A poslije njega ništa nije ostajalo. Ništa da zagrebe ili da uhvati taj nerv i poveže, da sve poveže. Niko. Glupi članak. To jutro dok se njen zadovoljeni klitoris penjao uz stepenište osjetila je opet taj nemir na dnu želuca. Opružila se u svom krevetu, sada kao i svaka druga žena u pamučnoj spavaćici. Začula je neke udarce u hodniku, baš kao da to ona prolazi štiklama, zaintrigiralo je i izašla ispred vrata. Zagrnula je prsluk koji je bio okačen na stolici i za svaki slučaj ponijela malu metlu, kao izgovor. Svima je potreban izgovor.
MILANKA BLAGOJEVIĆ rođena je u Banjaluci 1982. godine. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjaluci na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Piše kratke priče koje je objavljivala u više zajedničkih zbirki mladih autora, književnim časopisima i internet portalima. Majka Andrije, Arsena i Aljoše. 2018. godine objavila je svoju prvu zbirku priča, „Mandarinske patke“ (Imprimatur), za koju je dobila nagradu Branko Čučak za najbolju debitantsku knjigu.
U jednu arteriju tiskam bajkalsko ‘volim’ Drugu mi zoblju godine I zapravo ne znam koliko otkucaja je preostalo Koliko njih je protraćeno Koliko poklonjeno, otplakano, zakopano
Podnosim izvještaj Amaterski udišem život Nemam titanske planove Pišem lament nad čovječanstvom Psujem najsočnije u nevjerici
Zaista Šta ovi dani hoće od mene Posljednji put su tražili da odrastem Na papagajskom jeziku Drsko i uzvišeno
Ne želim demijurga niti uputstva Ne želim prijatelje koji se predomišljaju Ne želim da ustuknem pred glupim i zlim Ulazim u borbu potpuno slabašna i nespremna Sa nekoliko klimavih argumenata i starim snom
Kao po inerciji Naprežem se da vjerujem Da rješenje mora da izmigolji Antički, samo ne tragički Deus ex machina
U poluglasu čuči molitva
Ne želim raskošan odraz Ali Ima neko šumsko cvijeće Koje želim mirisati Ima neka stijena Na kojoj želim sjedjeti Ima neka kiša Sa kojom želim ratovati Dodjeljujem sebi posljednju ulogu Naime Ima jedna arterija Iz koje želim istisnuti Bajkal
***
PRAVDA
Dokle si stigla Ako si i krenula Jesi li se zasitila posla Ili si legla da počineš Putuješ li kroz vrijeme Ili možda ljudskom nogom gaziš Kome te je Bog obećao Kakva li si izbliza Jesi li nevidimka Reci ako te ima Ne okreći glavu od nas Udari žezlom o zemlju Izgorijesmo Potonusmo Oslabismo Okadi nam namjere Blagoslovi postupke Nevidimko Prvorođena Prostri se imenom
ANĐELA PEKOVIĆ rođena je 28. jula 1994. godine u Nikšiću. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Nikšiću (stepen specijaliste na Katedri za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti) a trenutno je student druge godine Filozofije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Njena poezija objavljivana je u književnom časopisu Književni pregled br. 14 (jul-avgust-septembar 2017), književno-elektronskom časopisu Suština poetike, br. 29, Zborniku poezije Čigra (Četverac, UNP, Beograd, 2018) i veb-magazinu Insp. Živi u Nikšiću.
ne verujem u zdravo kako si ne verujem u roditeljstvo mlade parove sa decom, koji se voze u porodičnom automobilu marke renault, model espace
ne verujem u ručno spravljene police za knjige ne verujem prašini u očima konjuktivitisu leptirići su odavno izumrla vrsta
zimnica nihilizma inkorporira slavu nutkajući izmaglicu
ne verujem knedlama, pohovanom belom mesu limunadi sa listovima mente
ne verujem krahovima, praskovima, emocionalnim flasterima najljubavnijim porukama nedostajanju nesaznatnog kraja
ne verujem pokušajima, odustajanjima teskobi i smislu šetajućeg kidanja aritmičnim zavetima i molbama ne verujem najsvilenijim obraščićima
ne verujem u natapanje jastuka u tajni obred ridanja ne verujem noćnom vazduhu i u umirujuće šetnje u gluvo doba ne verujem u mirne krajeve grada
ne verujem u pod-drugom-svetlošću razlike ne verujem u rešenja nemogućnost je jedino stanje
zov prošlosti dostatne budućnosti klinč sveopšte precenjenosti
ne verujem u pitomost, težak rad i još težu bolest ne verujem u etičko estetičko krajnje civilizacijsko dobro
ne verujem u muziku ne verujem u eutanaziju
ne verujem u muziku
***
DAN KADA SAM UZEO ŠTAP ZA HODANJE
ne umem da vozim auto da kuvam kafu ne umem da igram bilijar pikado ne umem da pravim avion od papira da pravim balone od žvake da se klizam, skijam znam da poslažem figure i kako se koja kreće ali ipak ne umem da igram šah
život jeste božićni dan onaj najgori
oni govore da si planinska kap rose naravno da govore
do sada sam možda gledao kako privlačne devojke završavaju sa imposterima i imposterke za finim momcima (but it takes one to know one) gledao sam kako nečija muzika dobija pažnju i hvalospeve video sam pesnike koje prati priznanje i fama kako svaki narkoman i svaka promiskutetna osoba u životu prolazi bolje od mene video sam besmisao akademizma, dionizma, strejt edžizma ali esencija uzdizanja jeste u grešci i sve se pronalazi i gubi u tom skučenom prostoru ljudske bezobzirnosti ipak sada svuda i u svemu jedino što vidim su ljudi koji hodaju
žao mi je filme bendvagonže žao mi je trejs son voltov albume žao mi je gomboci i barát fülei žao mi je megi dekin bajsu koji stojiš naslonjen iza kuće amati prvi kompletu bubnjeva dečija sobo zalud svih sto maraka zalud svih titanskih trema, čežnjom otrovanih maštanja jadne moje breze, nebo iznad komšijskog zida zalud svih prizora kroz musava stakla voza zalud svih lekara, roditeljskih sitnih zločina zalud prirode, rođenja u krvi, vremena i inih sistema dok ćute telefoni zaboravljenih brojeva talasi osnivači kosmosa uzimaju svu ljubav samo za sebe jebeš svo ustrojstvo sveta sada, svuda i u svemu jedino što vidim su ljudi koji hodaju
Pod lipom smo koja je starija od mene, zasadio ju je ujak kada je sagradio kuću, a kuća je već u dosta lošem stanju, hrastov parket je dotrajao, fasada je u ožiljcima, a pločice u kupatilu popucale i žute od starosti. Pod lipom smo i upravo se namještamo za zajedničku fotografiju, toliko smo dugo zajedno, a koliko imamo fotografija na kojima smo oboje? Nekoliko, samo nekoliko. Ja sam ružan kao i obično, i uz izgovor da me ne voli objektiv fotoaparata već treći put ponavljam slikanje. Ti si lijepa kao i obično, ne čujem tvoj izgovor, i na svakoj od tri fotografije podsjećaš me koliko sam u stvari srećan, polažem glavu u tvoje krilo i čuje se još jedno kratko škljoc.
***
AGNUS DEI
Ja sam vjerujući, ako ne vjeruješ, pogledaj brojanicu na ruci, ikonu na zidu, badnjak na stubištu, Ja sam vjerujući, umro bih za svoju, ali bih lake ruke zapalio tuđu bogomolju, ako ne vjeruješ, putuj kroz vrijeme, ugledaćeš ovu istu laku ruku s lakim prstima na obaraču kalašnjikova koji puca u leđa svezanih mladića, Ja sam vjerujući, moj me je paroh u hramu pričestio prije nego sam u boj pošao, a kad sam ih goloruke savladao, ruke sam im žicom zavezao, Ja sam vjerujući, ja kolo igram, poskakujem, a kolom se se popijevka proliježe: ‘od Pazara ćemo Vukovar učiniti, od Sjenice novu Srebrenicu!’ Ja sam vjerujući, mada pismo nijesam naučio, o Svetom sam pismu čuo od pastira, a njegova istina je moja, Ja sam vjerujući, učeni bi rekli ‘agnus dei’, vratove bih nevjernika kao jagnje zasjekao, jer, uvijek smo mi i oni, ako ne vjeruješ, nek te đavo nosi
***
MAGIJA
Godina u kojoj je pala prva krv, krv se u stvari proliva, ali mi iz nekog razloga uvijek govorimo da krv pada, posljednja decenija dvadesetog vijeka, njen početak, ljudi koji odlaze na posao, ljudi koji ne dobijaju platu za odlazak na posao, neki drugi ljudi odlaze na bojna polja, i dobijaju platu za odlazak na bojna polja. Majka sjedi u kuhinji, i ukršta šake u značenju koje niko izvan porodice ne bi razumio, iz viseće vitrine uzima preostalu kesu oriza i pakovanje soli, nakon pola sata ručak je gotov, ona je potirala sve teorije da nešto mora počivati na nečemu, da nešto ne nastaje ni iz čega, njena magija nema razumu prihvatljivo obrazloženje, zato valjda i jeste magija, a ne trik.
ĐORĐE ŠĆEPOVIĆ (Podgorica, 1983) zastupljen je u više zbornika i panorama poezije. Poezija mu je prevođena na engleski, mađarski i slovenački jezik. Jedan je od osnivača i urednika časopisa za književnost i kulturu Script. Objavio knjige poezije Provincije spasa (2004), Molitva za Judu (2004), Par riječi o strahu (2005), Apostol iz bloka A (2006), Triput reci metropola i nahrani ptice slovima (2009), Dok crtah mapu svojih putovanja (2016), Prije objave (2017) i Doba (2018) te zbirku kratkih priča Gozba (2019).
Naši ognjevi šuruju s vašom geometrijom vetrom Šuruju s velikanima tunelskim s vašim genijem nepipanja Oni su cigla na gasu, turski kamionski san, kombi u noći Iskolačena kolena poklekle oči sumnje u predviđenu Maglu, šta je sa maglom Nežnosti zašto umireš kao zver?
***
NAJOBIČNIJE POBEDE
Ja bih volela neki Maglič, crvena svetla u noći Tamnava, Kolubara I otvorena zdanja zelene ustanove i plava postrojenja Pobeda svega nad svime, i ide gas mašine drhte i Kao i juče, raspopljen poraz vrste Jedan običan trijumf izašao na nos
***
TURŠIJA
I ceo lift je bio ispunjen origanom Moj vrat, blizine, slonovske noge stočića, Visine, sparni duhovi, šuškavi hod pod dlanom U slanom severu masnica, uporno mleko kožom U-jasni-sat-isparava-obrasla-polom-zaravan Mucava kost u pogledu, pod petom pukao koren Čvrst još u vilici cvetanja; Izrešetana morem motrim još muklo na dolazeći govor. Neko već mora biti užasno kriv za ovo prethodeće mu Prepolovljeno slovo u kiselim teglama Videćemo na zimu, kad se sve zaturšija Kakvog smo bili ukusa.
***
KEC
Ovaj temeljni med u sezoni čajeva Duboko rezanje krajeva temeljna sumanutost Dubok zaborav mirisa prženje rajeva na skupljem ulju i sva ponavljanja Pokisli veš i osporavanja Ima razloga za zabrinutost Prvi sam kesten digla u ceger u avgustu I dosta nemiran zagrižaj ostavio je mrak Kad smo mu uzeli otisak za protezu samoće Steglo se nešto u čučnju neće biti lako da prođe Kroz desni susreta zrak
***
NEŠTO VEDRO?
I svaki put je isto: uđem u nešto vedro Posolim sedlo i trnem. A nesigurna mrka cediljka prvog oblaka ne ume da me prostre. Za goste malo jače štipaljke malo tvrđa plastika zategnuta u slatke žice Za proste šećerne žile malo kamena malo bašte Zujite meka umiruća čudovišta jedino kraste ne ostavljajte Budite zastoj/ crnog punjenja pesme jednog stomaka gadljivog na javu: Kosti stvarnosti već izvađene iz kiselog mesa sna; smrde na pripadanje
IRENA PLAOVIĆ rođena je u Beogradu 1992, završila je Filološku gimnaziju i Srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu, gde je sada na doktorskim studijama i radi kao asistent na srednjovekovnoj književnosti. Objavila je dve knjige poezije, Iza oka 2009 i Veliko toplo 2018. Piše naučne radove u oblasti retorike i istorije književnosti, eseje i, najviše, poeziju.
Ušle su u mirnu ulicu s drvoredom koštela. Dvokatnice i trokatnice, napravljene između dva rata, bile su okružene uređenim zelenim dvorištima. U jednoj je, u stanu u suterenu, živjela gospođa Leonarda, Tanjina prateta.
– Ja stvarno ne razumin zašto inzistiraš da idemo u te stare babuskare? – ljutila se Danijela. – Već san ti sto puti rekla, ona gleda u tarot karte! – Ma nemoj me zezat! Ti ideš u nje na gatanje? Ne mogu virovat! – Pa i ne moraš ti virovat! Samo mi čini društvo. Vidit ćeš, teta je mrak.
Vrata je otvorila starica umotana u svilenu kućnu haljinu, šarenu kao papigin rep.
Nije bila iznenađena posjetom i činilo se da joj je drago što ih vidi. Provela ih je kroz mračni hodnik zatrpan fikusima, sukulentima, papratima i uvela u dnevni boravak. Sredinu prostorije zauzimao je sjajni drveni stol s intarzijama od lišća i vitica. Danijela je samo na slikama vidjela takve stolove. Pomislila je kako je gospođa Leonarda nekad sigurno bila bogata. Sjele su na stolice sa baršunastim zelenim tapecirungom.
– Tanja, zlato, hoćeš li nam skuhat čaj?
Tanja je otišla u kuhinju, a Danijela je pogledom prelazila po sobi. I ovdje je sve bilo prepunjeno ukrasnim biljem. Na zid se naslanjao tamnosmeđi kožni divan, ispresjecan brazgotinama i pukotinama iz kojih je virila konjska dlaka. Dvije perzijske mačke lijeno su se razvalile po sredini divana. Jedna crna kao noć s okruglim narančastima očima, a druga bijela kao pahuljica, azurno plavih očiju.
– Prekrasnih li mačaka! Kako se zovu? – pitala je Danijela. – Satan je crni mačak, a Gracijela ova bijela ljepotica. Je li tako draga moja dječice?
Crni mačak se rastegne i ispusti zvuk „mmmrrrrnjaaauuuu“, a Danijela iznenađeno trepne jer joj se iz nekog razloga učini da je mačor rekao „makakvaljepotica“.
– Satane, nemoj je ljutit, znaš kako je tašta! – reče gospođa Leonarda.
Gracijela podigne glavu, frkne i siđe sa divana. Prijeđe prostoriju izvijajući se i lijevo, desno mašući kitnjastim repom. Mijaukne kratko, a Danijeli se učini da čuje prigušeno „glupan!“. Protrese glavom u nevjerici, a stara gospođa se nasmije i izusti:
– Ha, šta sam ti rekla Satane!
Sjajni crni mačak zatvori oči i zavuče glavu pod šape. Gracijela se savije uz noge gospođe Leonarde i ona je podigne u krilo. Gladila je koščatom rukom, pahuljastu, snježnu Gracijelinu dlaku. Zlatni bračoleti su zveckali u tišini.
– Stiže čaj, teta! – ušla je Tanja noseći veliku srebrenu tacnu nakrcanu plavo zlatnim šalicama od tankog kineskog porculana. – Teta, oćeš nam gledat tarot? – umiljavala se Tanja, dok su srkali čaj.
Starica se nasmijala.
– A, to je vas dovelo! Pa vidit ćemo šta kaže Pjerino!
Danijela pogleda Tanju upitno.
Gospođa Leonarda odjednom zazove:
– Pjerino, Pjerino!
Nešto zašuška u hodniku, zatoptaše nečije nožice i odjednom na vratima osvane majmun!
Danijela nije vjerovala očima. Mali kapucin, odjeven u karirane hlače i crvenu majicu, sa crvenom kapicom, vezanom pod bradom, uskakutao je u sobu. Zavije dugački rep o naslon stolice i zamahom skoči na stol. Okruglim očicama zazvjera uokolo i iskezi zube.
Gospođa Leonarda izvukla je iz ladice stola špil šarenih tarot karata, promješala ih, dala Tanji da ga presječe i zatim ispružila ruku sa špilom prema majmunčiću. Malom ručicom izvuče kartu i okrene je na intarziranu površinu stola.
– Luda! – objavi starica. – Šta to znači, teta? – Tanja je zabrinuto piljila u žutu kartu sa likom Lude. – A, dijete moje, znači da si mlada, još se tražiš, nisi još našla ljubav. Tebi je samo do zabave, je li tako? – smijala se gospođa Leonarda.
Pjerino je sve ovo pomno pratio, okrećući glavicu od jedne do druge. A onda se zapilji u Danijelu. Odjednom se zaleti i baci joj se ravno u krilo, ručicama je obuhvati oko vrata i zarije glavu u njena prsa. Učini joj se da drži malo dijete i ona se nasmješi.
– Sviđaš mu se. Pjerino, izvuci kartu za Danijelu – starica pruži špil prema majmunčiću.
Pjerino skoči, istrgne karte iz ruku gospođe Leonarde i baci ih u zrak.
Karte su letjele po prostoriji: Mag, Pustinjak, Ljubavnici, Kralj , Kraljica, Kotač sreće, Đavo, Zvijezde, Sunce….padali su po podu, po Satanu, po Danijeli i Tanji, po gospođi Leonardi i Gracijeli.
Pjerino je skakao po stolu i hvatao jednu kartu. Uhvati je i pruži je Danijeli. Karta je prikazivala Svijet.
– Ti si sretno dijete, pred tobom je plodan i uspješan život – govorila je gospođa Leonarda, dok je Pjerino kezio zube.
Kasnije dok su bez žurbe hodale pod koštelama, Tanja joj ispriča priču o Pjerinu.
Jednog je dana u tetin stan banuo pomorac, neobičan lik sa okruglim zlatnim prstenom u lijevom uhu i majmunom na desnom ramenu. Ponudio je teti sto dolara ako mu iz tarota predskaže hoće li mu njegov lijepi mladi dečko biti vjeran kad se zaputi na vijađ.
Teta je štavila špil na stol i pozvala čudaka da izvuče kartu.
Nije stigao. Majmun je skočio na stol i razbacao karte. Malim ručicama pružio je jednu gazdi. Đavla. Teta nije imala ništa utješno za reći.
Pomorac je pokušao iznuditi još jedno izvlačenje, ali teta je rekla ne. Sve je bilo predskazano.
Izbile su mu kapljice znoja po čelu, lice mu se grčilo. Pokušao je zgrabiti majmuna, ali beštija je stala skakati po stanu rušeći posude sa zelenilom. Uspentrao se na visoki ormar u hodniku i skičao odozgo iskolačivši crne okice.
Na kraju je lov prekinut, pomorac je otišao ljutit i nesretan. Nije platio ništa.
SMILJA SAVIN rođena je 1955. godine u Ogorju, živi u Kaštel Lukšiću. Djetinjstvo, mladost i cijeli radni vijek provela u Splitu. Kratke priče objavljivala u časopisima, zbornicima i portalima: Beogradski Književni Glasnik (BKG), The Split Mind, Fantom slobode, Arteist, West Herzegovina Fest, Radio Gornji grad, Književnost uživo, Info zona. Članica je književne grupe Novi književni val https://noviknjizevnival.wordpress.com
čovjek-časopis 