DEJAN ALEKSIĆ (1972, Kraljevo), pesnik, dramski pisac, i književni stvaralac za decu. Diplomirao na Odseku za srpsku književnost i jezik u Novom Sadu. Objavio je devet pesničkih knjiga, za koje je dobio brojne književne nagrade: Zmajeva nagrada“ Matice Srpske, “Meša Selimović“, “Branko Miljković“, Nagrada SANU iz Fonda “Branko Ćopić“, Prosvetina nagrada, Brankova nagrada, “Matićev šal“, “Risto Ratković“… Pored pesničkih, objavio je i dvadeset knjiga za decu, kao i jednu knjigu drama. Živi i radi u Kraljevu.
Da u zreloj poetici Maka Dizdara odjekuje duh bosanskog srednjovjekovlja uzima se za nezaobilazno polazište u proučavanju njegove poezije. U njegovoj osobi susreli su se pjesnik i arheolog, obojica fascinirani zaostavštinom ove daleke epohe i podjednako zabrinuti za očuvanje njene materijalne i duhovne baštine u civilizacijskom ambijentu XX. stoljeća. Veliki broj Dizdarovih eseja posvećen je sredstvima, principima, odgovarajućim modelima očuvanja te srednjovjekovne baštine, ne samo od zaborava, nego i od površnosti i nerazumijevanja. U par izrazito polemički intoniranih eseja Dizdar se osvrće na problem modernih adaptacija, zapravo krivotvorina sevdalinke u suvremenom mu trenutku, ne trudeći se da sakrije duboku netrpeljivost prema takvom i sličnim mimohodima sa suštinskim značenjem tradicije. Sve to vrijeme on željno iščekuje da povjesničar i arheolog Marko Vego dovrši svoj Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, ali građu prikuplja i samostalno, uključujući se na taj način samoinicijativno u tokove moderne historiografije, što će na kraju rezulitirati korpusom Starih bosanskih tekstova, bez kojeg je, smatra se, nemoguće razumjeti njegovu kapitalnu knjigu poezije, zbirku Kameni spavač.
Iako bez naročitih pretenzija na nekakvu “znanstvenuˮ istinu , Mak Dizdar je očigledno pripadao onoj liniji mišljenja u ovdašnjoj medijevalistici, koja je u duhovnosti i religijskim praksama Crkve bosanske prepoznavala obilježja heretičkog dualizma. To uvjerenje krajnje je precizno i nedvosmisleno izrečeno u Dizdarovim esejima i to u nekoliko navrata:
“Središnja južnoslavenska zemlja može da se ponosi da je njena Crkva bosanska pripadala jednoj i jedinoj organizaciji čiji je pokret išao za tim da sruši misterij države i njene vlasti u kojoj je carevala strahovlada nad narodima, misterij što ga je njegovala crkvena hijerarhija Carigrada i Rima. U sklopu tog borbenog zadatka demistifikacije razvijala se njena apokrifna i heretička književnost, zacrtana pojavom Tajne knjige, a završena Početijem svijeta, knjigama u kojima je osnovni motiv pobjeda zla nad dobrim i da se zlo savlada pravednim životom i radom.ˮ
Kao i mnoge druge ambicije u znanostima našeg vremena, čini se da je i proučavanje srednjovjekovne kulture na ovim prostorima dospjelo, ne do nekog konačnog zaključka koji bi van snage stavio sve buduće diskusije, nego do jedne granice pred kojom se mišljenje razrijedilo na stotinu dilema. Njihov sistematičan pregled pronalazimo u transkriptu jednog predavanja povjesničara i teologa Franje Šanjeka, održanog na kolokviju Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine 1989. u Sarajevu. Budući da se većina istraživanja srednjovjekovlja na ovim prostorima neposredno vezuje za enigmu Crkve bosanske, Šanjek nam, u tom kontekstu, prezentira nekoliko (ukupno 12) solucija: Franjo Rački svojevremeno je zastupao tezu da su pripadnici ove crkve doktrinarni istomišljenici bugarskih i makedonskih bogumilla, dok je Đuro Basler smatrao da tu može biti govora o duhovno-religijskoj bliskosti sa drevnim gnostičkim učenjima, što mogu potvrditi njegova istraživanja simbolizma likovne plastike na srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima. Blizak njima je i Dominik Mandić kada predlaže da su bosanski krstjani nasljednici maniheizma i pavlićanstva, a istraživanja Aleksandra Vasiljeviča Solovjeva i Dragutina Kniewalda će ustanoviti nekakvu jezgru zajedništva sa dualističkim tendencijama drugih heretičkih doktrina na tlu čitave srednjovjekovne kršćanske Europe. Dmitry Obolensky, kojeg Šanjek doduše ne pominje, raspravlja o postojanju genetičke povezanosti između balkanskog bogumilstva i katarske hereze na Zapadu, ali u istoj knjizi problemu Crkve Bosanske ne posvećuje više od jednog skromnog poglavlja. Dragoljub Dragojlović u vjerskim običajima i ritualnim praksama pripadnika Crkve Bosanske prepoznaje karakteristike istočnjačkog monaštva, Vladimir Glušec u njenoj organizaciji oblike autokefalnog pravoslavlja, a L. Petrović i M. Milutić pak vjerske otpadnike kako od istočnjačkog tako i od zapadnjačkog redovništva. Ćiro Truhelka, čiji su znanstveni poduhvati po mnogo čemu pionirski u ovoj oblasti, smatrao je bosanske heretike radikalnim protivnicima gregorijanskog papinstva i vjerovao da je osnivač zagonetne ecclesiae bosnensis bio jedan od Isusovih učenika. Na koncu, sam Šanjek je u ovoj zagonetnoj religijskoj praksi bosanskih krstjana prepoznavao “evangelističko-socijalneˮtendencije ka obnovi kršćanske duhovne praizvornosti. Najrecentnija istraživanja iz drugih znanstvenih sredina, primjerice, J. Finea s jedne strane, i N. S. Deržavina i D. Tašovskog s druge, nude rezultate posve drugačije od onih koje je dala ovdašnja prijeratna historiografija. Treba tu pomenuti i Jaroslava Šidaka koji ne pristaje na pomisao da je u tadašnjoj srednjovjekovnoj Bosni djelovao neki heretički anti-papa, i čiju historiografsku polemiku sa gorepomenutim A. Solovjevom oko tumačenja jednog pojma iz Kopitarovog jevanđelja svakako ne treba zanemariti. Krunski dokazi priloženi hipotezi o doktrinarnoj heretičnosti Crkve bosanske su protuheretički traktati (Pedeset zabluda manihejskih u Bosni Juana de Torquemada iz 1461. godine; Rasprava između rimskog kršćanina i bosanskog patarena, koju Šanjek pripisuje Pavlu Dalmatincu, prvom inkvizitoru u Dalmaciji) i izvješća o rimokatoličkim intervencijama u navratima višestrukih križarskih ekspedicija, dominikanskih misija u XIII. stoljeću i ne tako rijetkih saslušanja žitelja bosasnskih pred inkvizitorima u Rimu (Ispitivanje trojice predstavnika bosansko-humskih krstjana koje 1461. kralj Stjepan Tomaš šalje Ivanu Torquemadi) ili Papinim izaslanicima (Kulin Ban se 1203. pred papinim legatom Ivanom de Casamarisom odriče hereze), no dovoljno ubjedljive argumente nude i na strani koja uzima u obzir mogućnost da iste ove protuheretičke rasprave i konstanta anatemiziranja nisu toliko odraz stvarnih religijskih prilika na tlu Europe koliko izraz krize unutar same crkvene dogme ili vjersko-ideološkog licemjerja unutar samog klera. Među autorima koje Šanjek opravdano ne pominje, budući da su fenomenu srednjovjekovlja pristupali van okvira znanstvene metodologije i prakse, nalazimo Tina Ujevića, prema čijem su smatranju Lav Nikolajevič Tolstoj i Mahatma Ghandi dva “najveća suvremena bogumilaˮ, i Miroslava Krležu, koji je znao cijeniti bogatstvo bogumilskih spomenika što ih je u sebi sačuvala “bosanska umjetnička planetaˮ. Među piscima s ovih prostora se ipak, po svemu sdueći, tim pitanjima niko nije posvetio više od Maka Dizdara. U tom kompleksu nerješivih pitanja zvanom heretički identitet srednjovjekovne Bosne, koji uključuje i likovni idiom bosanskog mramorja i instituciju Crkve Bosanske i bogumilsko-patarenski korijen našeg najstarijeg bogoštovlja i vjeroučenja, nalazilo se nepregledno obilje materijalne i duhovne građe za jednu modernu poetiku, a toj poetici je, čini se, daleko najuzbudljivija bila sama mogućnost da su temelji tog izgubljenog svijeta bili podignuti na stubovima gnoze i hereze.
Sve i da nauka jednoga dana dokaže da su “bogumilska hipotezaˮ i sve druge slične pretpostavke bile puka fiksacija nadobudnih arheologa, to za proučavanje Dizdarove književnosti neće značiti gotovo ništa, jer se upravo njemu ideja o prisustvu gnostičkih i heretičkih učenja u duhovnosti bosanskog srednjovjekovlja činila tačnom, a za njegovu poeziju je svakako bila najplodonosnija. “Bosanske gloseˮ, piše on u predgovoru Starim bosanskim tekstovima, “forsiraju heretička, bogumilska shvatanjaˮ, a za jedan od prvih tekstova ove znamenite antologije prilaže nam, i to ne isključivo prema kriterijima hronološkog redoslijeda, spis po imenu Kako je Satana stvorio ovaj svijet,iz druge polovine XII. stoljeća. Istaknuta generalna obilježja ovog heretičkog učenja su, prema Dizdaru: dualistički pogled na svijet u kojem Satana i Gospod Bog postoje kao ravnopravni suparnici, ljudske su duše, “anđeli zavedeni od Sotoneˮ, zatočenici materije. Stari zavjet, to je “vjera Judinaˮ, Ivan Krstitelj je “vodonosacˮ, a ne svetac, i “krštavanje vodom ne može pomoćiˮ. “Zapadna crkva je prema ovoj interpretaciji Sotonina crkva, koja služi gospodaru vijeka, knezu vijeka (ovog svijeta)ˮ, zaključuje priređivač u predgovoru prikupljenom korpusu.
Ne samo da bi bilo nemoguće razumjeti Kamenog spavača kao krunu Dizdarovog pjesništva bez stanovite hermeneutike “starih tekstovaˮ koje je sam tokom godina uspio prikupiti, već bi bilo i bezrazložno odustati od toga da njegovu poetiku posmatramo kroz prizmu elemenata jedne tajanstvene doktrine prema kojoj se odnosio s dozom eruditske fascinacije. Pritom, i ne nužno pod prisilom zastupanja nekakve znanstvene hipoteze, već zapravo radi toga što će Dizdarova opsesivna arheologija na tlu srednjovjekovne Bosne odrediti i opredijeliti njegov pjesnički izraz, vrijedilo bi proniknuti u samo jezgro njegove privrženosti ovoj tradiciji, pritom bez ambicije da se time razjasni i osvijetli bilo šta drugo do njegova poezija.
Prijeratna historiografija ostvarila je značajne rezultate u istraživanju likovnosti bosansko-humskog srednjovjekovlja na uzorcima sačuvanih stećaka. U toj plastici čiju ikonografiju je oblikovalo kršćanstvo koliko i paganstvo, zapadnjački koliko i istočnjački utjecaji, Nada Miletić je prepoznala konstantu eshatoloških i soterioloških preokupacija, ali i scene iz viteške svakodnevnice koje su nedvosmisleno “odraz feudalnog trenutkaˮ. Na stećcima se pojavljuju motivi jahača sa sokolom u ruci, prikazi dvoboja, jelen sa pticom na leđima koji simbolizira ideju besmrtne duše, tau-krst grčkog porijekla koji pripada gnostičkom krugu simbola, zajedno sa uskrslim Lazarom, a konačno i slavna figura u stavu oranta za koju Miletić tvrdi da predstavlja hrišćansku “prefiguraciju egipatskog Ka, u neizmjernoj ulozi izbavljenja kroz smrtˮ. Povodom učestalosti figure konjanika i povorke jahača na ovdašnjim nadgrobnim spomenicima, Đuro Basler razmatra mogućnost postojanja izvjesnog ikonografskog kontinuiteta između orfičkog misterija i umjetnosti stećaka i pronalazi da balkansko bogumilstvo, potom katari i patereni u Italiji i Francuskoj, te heretici Crkve Bosanske imaju zajedničke korijene u drevnoj trakijskoj religiji i Orfejevom misteriju. Najstariji kult drevnih Tračana, saznajemo od Baslera, upravo je kult konjanika. Nameće se pitanje šta je od ovih i drugih mnogobrojnih ikonografskih motiva transponirano u pjesnički izraz kada govorimo o Maku Dizdaru? Paganski simboli mjeseca i zvijezda redovito se pojavljuju u Dizdarovoj poeziji i to kao površinski sloj njegovog omiljenog vokabulara, dok se simbolički kompleksniji motivi, poput predstava besmrtnosti duše ili scene plesa konceptualiziraju u jednom također složenijem maniru, naprimjer, metaforikom kruga (“okrutnosti krugaˮ, “kolo bolaˮ). Taj stećak, pred kojim je Dizdar znao satima stajati, sa svom svojom soteriološkom simbolikom i ulogom u funeralnim kultovima ovdašnjih pražitelja, posjeduje sve karakteristike “groba koji govoriˮ u europskoj tradiciji teme Memento mori. Dizdar se pitao šta bi mogao značiti taj “osamljeni bosanski čovjek s podignutom rukomˮ, žaleći se na oskudicu studija ikonografske plastike nadgrobnih spomenika koje bi iskopale sa dna vremena značenje ovih tajnih poruka. Kao rezultat njegove vlastite arheologije, bosansko srednjovjekovlje, sa svim svojim značenjima i zagonetkama, postalo je građa za njegovo pjesničko djelo, učestvujući presudno u oblikovanju simboličkih kapaciteta i mistično-ezoterijskih dimenzija njegove poezije. U pjesmi Sunčani hristos taj zagonetni Orant iz kamena progovara svojim glasom:
S podignutom rukom do beskraja neba Znamenjima veljim oko sebe velim Sva nasušna slova spletena od greba Što me zaustavi u kretanju bonom Bol da pojača na putu Ka onom Stani Velim suncu Što tjeme mi prži Velim zemlji čvrsto što me drži Velim danu što opet odlazi Velim zmiji drevnoj što okolo plazi
Nevolja sa znamenitim djelima kakvo je Kameni spavač jeste u tome što bacaju dugu sjenku na etape koje su im prethodile, na poduhvate, pokušaje, težnje koje su bile i postojale prije no što se dogodilo konačno književno sazrijevanje. Dizdarove pjesme napisane prije njegove najslavnije zbirke iz 1970., i godinu dana ranije objavljenih Starih bosanskih tekstova, već pokazuju, ako ne potpuno razvijen i osviješten odnos prema onome što će se formirati kao velika tema njegove poezije, onda barem naznake ili prve simptome bliskosti u duhu i svjetonazoru sa jednom velikom lirskom poetikom latinskog srednjovjekovlja, a samim tim i njenom metafizikom.
U dijelu Dizdarovog opusa koji prethodi Kamenom spavaču teško je ne primijetiti odjeke jedne podzemne tradicije čija su učenja trasirala razvojnu putanju zapadnjačkog pjesništva, a možda i obilježili cjelokupnu umjetnost i književnost ove kulture daleko snažnije nego sve dogme i katekizmi zvanične kršćanske religioznosti. Zbirka Koljena za Madonu iz 1963. sadrži pjesme koje slave neostvarenu (i neostvarivu) ljubav, što je na čitavom Zapadu bila središnja tema grandiozne poezije provansalskih trubadura. Dizdarova pjesma Izgubljena počinje stihovima:
U tvojim očima blistalo je nebo nade moje i njime prolazili ko morskom pučinom lađe nepoznate
Topika, odabir teme, pjesnički motivi, metaforizacija i simbolizacija erotske čežnje, sve to ukazuje na jedno modernizovano trubadurstvo. Već u tom periodu Dizdar suvereno vlada versilibrističkom tehnikom, održavajući pritom balans između nove forme ekspresivnosti i senzibiliteta koji je prastar.
Sjećanja na tebe kakva si bila kakva si mogla biti i kakva nikad nećeš postati osama u noći što se ne prekida
Pjesma završava riječju kojom i sva pjevanja Danteove Komedije – najveće kosmološke epopeje napisane u slavu neostvarene ljubavi – “zvijezdamaˮ, što nije izniman momenat u Dizdarovoj poeziji. Ideal neostvarene i neostvarive ljubavi poznajemo i kao temeljnu osobinu petrarkističkog pjesničkog senzibiliteta, a taj ideal se već bio prethodno nastanio u srcu razvijene i usavršene forme trubadurske poezije, koja je pomenutim Danteu i Petrarki svakako ponudila estetske temelje i duhovne putanje.
Legenda kaže da uglednik velikaš, Jeofrey Raudel, godine 1147. napušta svoju otadžbinu i pridružuje se križarskom pohodu kako bi pronašao daleku princezu iz Tripolija, u koju se zaljubljuje po čuvenju, i kojoj će, na kraju svog putovanja, umrijeti na rukama. Njoj Raudel posvećuje oko stotinu stihova prije nego što će je uopšte ugledati: “O ljubavi sa tla daleka/ zbog vas mi tijelo muči jad/ a naći mu ne mogu lijeka/ osim da dođem na vaš zov.ˮ
Koliko mi je poznato, niko se prije Švicarca Denisa de Rougemonta nije dosjetio da bi između lirike provansalskih trubadura, koja je trasirala kolosijek zapadnjačkog pjesništva sve do dana današnjeg, i slavne dvanaestovjekovne katarske hereze mogla postojati duhovna bliskost na jednoj temeljnoj razini. Pojava trubadurske lirike, smatra De Rougemont, neobjašnjiva je sa stanovišta suvremenog joj sistema dvorskih socijalnih konvencija u feudalno ustrojenom poretku, te je prema tome opravdano pretpostaviti da je “njihovo shvaćanje odnekud došloˮ. Nastanak ovog lirskog temperamenta, koji se u svom socijalnom ambijentu razvija oko, do tog trenutka u srednjovjekovlju nezapaženog kulta dame, podudara se sa pojavom krivovjerja u južnim provincijama tadašnje Francuske. Za pravi izvor ovog krivovjerja De Rougemont uzima “neomanihejske sekte u Maloj Aziji i bogumilske crkve u Dalmaciji i Bugarskojˮ, a onodobna hereziološka literatura također sadrži značajan broj izvješća o postojanju religijskih učenja takozvanih Katara (sekte “čistihˮ), čije se prakse, prema mišljenju švicarskog esejiste, “spajaju sa velikim gnostičkim tokovima u prvom mileniju kršćanstvaˮ. De Rougemont nije jedini koji vjeruje da je bauk gnosticizma upravo ta genetička spona koja povezuje hereze XII. stoljeća na potezu od Balkana do Mediteranskog bazena. Među historiografima, takvog je mišljenja bio pomenuti Dmitry Obolensky, a ukoliko su on i De Rougemont upravu[1], naime, u tvrdnji da je lirika provansalskih trubadura izravno nadahnuta jednom heretičkom doktrinom i njenim ezoterijskim sadržajem, koji počiva na gnostičkim učenjima starijim od Vatikana, tada bi se moralo priznati da ukupan senzibilitet trubadurske poezije ne može biti isključivo objašnjen društvenim ambijentom i konvencijama dvorskog života. Drugim riječima, nije samo vitez koji se udvara dami to što progovara u ovoj lirici, nego je u pitanju erotska čežnja za konkretnom ženom koja svojim bićem utjelovljuje metafizički zov vječnosti.
Ako je vjerovati instinktu Denisa De Rougemonta, upravo su simboli i motivi provansalske lirike potvrda da je katarska hereza naslijedila i usvojila temeljne gnostičke koncepcije. “Kult dameˮ u dvorskim konvencijama zavođenja i idealizacija žene[2] kao utjelovljenja “Vječnog Ženskogˮ (njem. das Ewig-Weibliche) korespondira božanskom biću po imenu “Sophia Aeternaˮ, koja je u horizontu gnostičke religioznosti uzdizana “neuporedivo više od biblijskog tvorca Jehoveˮ. To nadnaravno biće se pojavljuje i progovara u ne-kanonskom heretičkom Jevanđelju po Mariji, u kojem Spasitelj poučava učenike o propadljivost svijeta stvorenog od materije, kao i u gnostičkim spisima Grom, savršeni um ili Trimorfna protenoia progovara glasom, gdje kaže “Ja sam izricanje mog imenaˮili “Ja sam vid onih koji u snovima obitavajuˮ.
Katare je istrijebila Inkvizicija, ali je ideja romantične ljubavi nastavila postojati na Zapadu kao doživljaj skoro pa nezamisliv bez izvjesne koncepcije vječnosti. U dvije dragocjene studije, Ljubav i Zapad i Mitovi o ljubavi, De Rougemont pokazuje da se psihologija romantične ljubavi na Zapadu konstantno i nerazrješivo svaki put iznova opredjeljuje između dva svoja velika ideala, a to su Tristan i Don Juan. No, razlika između ljubavnika jedne (i jedine) Izolde i ljubavnika svih žena je samo tehnička, dok u suštini i jedan i drugi utjelovljuju ideal neostvarive ljubavi. Na pitanje šta je trubadurska poezija, De Rougemont nudi jednoznačan odgovor: to je “uznošenje nesretne ljubavi.ˮ Ideal beskonačne čežnje, koji je forma čežnje za vječnošću, ostao je utisnut u samo srce zapadnjačke kulture, ako ne i zapečaćen u svijesti zapadnog čovjeka. U njemu je sadržana sveukupna tragika neostvarivosti u trubadurskoj poeziji, a potom i Petrarkinim sonetima, Danteovoj kozmološkoj šetnji od pakla do raja, Shakespearovim samoubistvima u Romeu & Juliji, u verterovskom romantizmu XVIII. stoljeća, konačno, i u Kierkegaardovoj gesti raskidanja zaruka sa Reginom Olsen. “Ukleti ljubavniciˮ Zapada ne moraju biti bačeni na različite krajeve svijeta da bi bili razdvojeni, jer su već razdvojeni samim tim što postoje u formi materijalne tjelesnosti kao različiti spolovi, a rastojanje među dušama je posljedica pada svijeta u materiju.
De Rougemont u trubadurskoj poeziji primjećuje nekoliko konstanti na tematskoj razini. Učestale su, kaže, teme smrti i odvajanja. Stihovi Aimerica de Belenoia glase: “Bože, kako to može biti / Što je dalje, to je više želimˮ. U Dizdarovoj pjesmi Susret ovaj erotizam rastojanja zadobija još konkretniju intonaciju, jer onaj koji pjeva ostaje “bez jagodica na prstimaˮ što znači da je opržen dodirom. Upravo je jezgra erotske čežnje u trubadurskog lirici izgrađena na suspenziji dodira kao nečeg tjelesnog, što će reći “nečistogˮ. Slika fizionomije koju nam Dizdar oblikuje sugerira bestjelesnost.
bez usana na praznom licu bez riječi na usnama kada te konačno sretoh
Ljubav, i to baš na način neostvarivosti, jeste jedino iskustvo koje obećava povratak iz ovog svijeta u izgubljenu Vječnost, i to uz neophodno odustajanje od sjedinjenja putem dodira tijelima. U gnostičkoj kozmogoniji, na početku svega stoji Svjetlost, a “težnja za svjetlošćuˮ, kaže de Rougemont, u trubadurskom erotizmu “uzima za simbol noćnu privlačnost spolovaˮ. O gnozi se govori kao o “religiji zovaˮ, što tijesno korespondira sa redovitim motivom zova u Dizdarevoj poeziji, kao naprimjer u Pepelištu:
Sada me zoveš s obale nevidljive i pitaš Gdje djedoše se dvori naši samotvori
Prokletstvo tijela, dugo vremena smatrano izvorno kršćanskim anatemom, zapravo je poimanje poniklo na tlu hereze i gnoze.[3] Sentimentalna povijest Zapada je od Romana o Tristanu i Izoldi, preko trubadurske lirike, pa sve do Kierkegaarda obilježena erotizacijom smrti, jer jedino je smrt istinska mogućnost izbavljenja duše iz materijalnog svijeta, počevši od gnostičkih učenja pa nadalje. Odnosno, to je “smrt smrti smrćuˮ, kako to lijepo formulira Dušan Đorđević Mileusnić u predgovoru domaćem izdanju Apokrifa Nag-Hammadi.
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema I nema kraja Smrću je samo obasjana Staza uspona od gnijezda do zvijezda
Tako kažu stihovi Dizdarove pjesme Smrt.
U ovom “erotskom idealizmuˮ, kako ga naziva Évariste Lévi–Provençal, toliko karakterističnom za zapadnjačku psihu[4], na djelu je nešto duboko kršćansko, ali i nešto mnogo starije[5]. Osnovna razlika, smatra De Rougemont, između kršćanstva i katarskog heretičkog učenja proizilazi iz pristupa problemu zla, za koje kršćanstvo pronalazi “dijalektično i paradoksalno rješenje sažeto u riječima slobode i milostiˮ, dok je “ishodište katarskog stavaˮ daleko tragičnije. Ovaj svijet, budući da sadrži zlo (štaviše, da sam po sebi jeste zlo) nikako nije mogao biti djelo Boga koji je apsolutno Dobro[6]. Drugim riječima, Dobro i stvaranje se međusobno isključuju.
U studiji Gnostički odnos prema dualizmu Miroslava Brandta moguće je pronaći iscrpnu analizu gnostičkog mita o stvaranju svijeta kao i gnostičke antropogonije, soteriologije. Brandt izvještava da su na kolokviju o gnosticizmu održanom 1966. godine u Messini, doneseni zaključci da u tipu gnostičkog dualizma, u odnosu na zoroastrički (svijet je dobar, a zlo je prisutno kao intervencija izvana) i metafizički (permanenta i nerazriješiva napetost između nepomirljivih i komplementarnih principa) imamo na djelu jednu vrstu antikozmizma, tojest učenja po kom je “ovaj svijet samom svojom biti zloˮ.
Jedan nenaslovljeni gnostički spis, pronađen u Nag-Hammadiu[7] dio je II. i XIII. kodeksa ovih izvornih tekstova na koptskom jeziku, i polemizira sa kozmogonijskim sistemima koji prvobitni pred-stadijum postanka svijeta poimaju kao kaos. Gnostičko poimanje svijeta jednako je daleko od ideje kozmičkog sklada u drevnoj helenskoj religiji, koliko i od kršćanskog teleološkog shvatanja historije koja se odvija pod budnim okog dobrog Boga da bi se na kraju svoga puta račvala na raj i na pakao. Gnostici vjeruju da je prvo bila Svjetlost u čistom obliku, “bespočetni opstanak svjetlostiˮ, kako kaže Miroslav Brandt. Kako je onda nastao svijet? Tako što se Pistis, “spoljašnja sferaˮ beskonačnosti, zadivila nad slikom praiskona Svjetlosti (Sophia) i poželjela da stvori nešto jednako lijepo. U tom trenutku (uslovno rečeno “trenutku!ˮ, jer tada smo još uvijek, nota bene, prije vremena) prvobitni se svijet beskonačne Svjetlosti ogradio zastorom, nakon čega je nastala sjenka, a pod tom sjenkom i Tama, koja je osjetila zavist prema ljepoti što joj je suštinski suprotna. Kao zlosretni plod ove zavisti nastala je i Tvar (Hyle). Iz sažaljenja prema tom biću bačenom u sami ponor kosmosa, Pistis-Sophia mu se ukaže u želji da ga obogati svjetlošću i tako načini stvorenje koje će vladati dnom svijeta. Iz tog ponora tada izranja dvospolac, nakaza, koja sebe naziva Jaldabaoth i proglašava se arhontom, gospodarom svijeta, palog u tamu materije. Jaldabaoth nije vidio Pistis-Sophiu osim kao odraz u vodi, ali mu je to bilo dovoljno da se zaljubi u prizor čiste ljepote, umislivši da je ugledao samoga sebe. Nakon što ga je Svjetlost napustila počeo je stvarati svijet, graditi ga, uvjeren da prije njega ničeg nije bilo. Taj Jaldaboth, lažni bog-demijurg, dakle, “niži tvoracˮ jeste, po gnosticima, isti onaj starozavjetni Jahve kojeg će i kršćani prepoznati kao svemoćnog, sveznajućeg i apsolutno dobrog Stvoritelja. U tome zapravo i jeste sva sablast ove heterodoksije: ovaj svijet nije stvoren Božijim budi!, nego je posljedica pogreške, praiskonski incident (koji se nije trebao ni smio dogoditi), “dolina suzaˮ, a njegov kreator, koji je i sam rezultat narušavanja tog pra-poretka i pra-jedinstva beskonačne i samodovoljne Svjetlosti, stvara svijet komad po komad (nebo po nebo?), dakle od materije, pri čemu čak ni ne zna da nije Bog. Gnoza je skandal u svijetu religijskih ideja, jer je jedino učenje u čijem horizontu postoji pojam zlog ili lažnog boga, tamničara duša, koji je i sam u zabludi po pitanju svoje svemoći i čije stvaranje ne može biti opravdano sa stanovišta Dobra. Jasno je da će se svakom teologu u bilo kojoj mjeri lojalnom ortodoksiji dizati kosa na glavi od ideje da je čin stvaranja narušio prvobitni poredak, da je svijet nešto (istinskom) Bogu sasvim suprotno, te da su stvaranje i Apsolut radikalno oprečni do mjere međusobnog isključivanja, jer gnoza je vjerovanje u Božanstvo toliko savršeno da nema potrebu za stvaranjem, u svijetu toliko pogrešnom da se nije smio ni trebao dogoditi. Za razliku od kršćanskih teologa, gnoza nema potrebe za teodicejom, jer je, kako kaže Elaine Pagels, pošteđena pitanja kako je moguće da apsolutno dobar Bog bude stvoritelj, ako ne “najgoreg od svih svjetovaˮ, onda barem ovog u kojem je zlo eminentna činjenica.
Gnostičke alegorije su na sebi svojstven način izvrtanje kršćanstva naopačke. Hans Jonas primjećuje da u pripovijesti o prvobitnom grijehu, zmiju, koja nagovara Evu da jede sa drveta saznanja, gnostici ne poimaju kao izaslanika zlog Božijeg suparnika, nego kao spasiteljsku figuru. Riječ je o izvrtanju kršćanske koncepcije Istočnog grijeha, koji se jeste dogodio, ali uloge između dobrih i zlih nisu bile raspodijeljene baš onako kako su nas učili. Recimo, spis Svjedočanstvo istine je priča o edenskom vrtu ispričana “sa zmijine tačke gledištaˮ. Ona je u gnostičkoj literaturi “simbol božanske mudrostiˮ, a u skladu s tim će i svi uobičajeni biblijski predstavnici Zla imati čast da u gnostičkoj verziji ovog mita postanu protagonisti Dobra. Što je u kršćanstvu bio grijeh koji je skrivio izgon praroditeljski iz raja, to je za gnostike put spasenja koji vodi natrag u prvobitno jedinstvo, iznad poretka stvorenog svijeta i njegovog stvoritelja, jer taj Bog koji se obraća prvom muškarcu i prvoj ženi, zabranjuje im jabuke, protjeruje ih iz raja – to je lažno božanstvo, knez od ovoga svijeta, “simbol kozmičke opresijeˮ, pa su pobunjenici protiv njegovog poretka oni koje zapravo treba slijediti, počevši od zmije, Adama i Eve i njihovog čina kušanja sa drveta saznanja, potom Kaina, a konačno i samog takozvanog nečastivog, koji od sedmorice sinova Jaldabaothovih jedni pobunio, shvativši da iznad tih osam nebesa što ih je izgradio njegov Otac, postoji stariji i istinski Apsolut. Svijet je zlo stvoreno greškom ili iz neznanja, pa logično da će na putu spasenja biti oni koji su saznali, i zbog toga je gnoza (od grč. γνῶσις) učenje o spasu putem saznanja i odustajanju od svijeta čiji ga je tvorac stvarao neznajući, tojest umislivši za sebe da je Bog. Uloga Isusova unutar gnostičkog razumijevanje je također ona sotera, s tom razlikom što on više nije sin biblijskog boga nego izaslanik Sabaothov, koji, od momenta kada čuje zov Sofijin, postaje mesijanska figura.
Svijet je u poetici Maka Dizdara (zar ne?) tmača ili “tma i tmuša neprebolnaˮ, a njegova poezija, ako ne izravno nadahnuta gnosticizmom, onda je svakako bliska idejama antikozmizma, što će reći vjerovanju da su stvoreni svijet i sam čin stvaranja očitovanje principa zla u univerzumu. U spisu Kako je Satana stvorio ovaj svijet (koji je dio Dizdarovog korpusa Starih bosanskih teksova)Isus Krist objašnjava Ivanu da je zli Tvorac anđelima objavio svoju vladavinu nad ovim svijetom i naredio im da uđu u “tijelo od blataˮ nakon čega oni “mnogo plakahu, kada spoznaše da imaju smrtno tijelo i da se jedan od drugog razlikuju u liku svome.ˮ Pjesma Dan odmora, dan sedmi iz zbirke Okrutnosti kruga zapravo je parafraza prvog poglavlja Knjige postanka – starozavjetna kozmogonija predočena iz ugla prvog čovjeka. Treba dobro obratiti pažnju na stihove koji slijede nakon što Tvorac ustanovi “da je bilo dobroˮ:
U početku ti stvori nebo i zemlju a zemlja bješe bez obličja i pusta I bješe tama nad bezdanom I ti reče Da bude svjetlost i bi Svjetlost
Tada ti pogleda sa svojih visina na ono što si stvorio Pogleda zadovoljno Lijevom se rukom pogladi po bradi a desnom po trbuhu I reče Gle Ovo je dobro veoma I bi dan šesti A ja pogledah po zemlji I vidjeh gdje voda zemlju proždire Gdje sunce vodu pije vidjeh Gdje zemlja vatru bljuje Vidjeh zvijer na zvijer da ide I čovjek čovjeku krv da proliva Ja vidjeh zločin na sve strane Ja vidjeh zločin koji ti stvori Jer okusih plod od drveta znanja Ja vidjeh jer oči mi se otvoriše Pa zavriskah
Nije to dobro Nije to dobro Nije Ova tvoja zemlja Dobra je samo za tvoje kamenje
To bješe dan sedmi Dan odmora
Uostalom, u tom duhu je i sam čitao epitafe bosanske srednjovjekovne sepulkralne kulture: “Ovozemaljski život je tmača, mrak, apsurd, iz kojeg treba što prije izaći jer je produkt načela zla.ˮ Dvije pjesme iz njegovog “srednjegˮ perioda nose naziv Pustinja, a jedna od njih kaže:
U ovoj pustinji nedoglednoj Nepresušna je samo Žeđ
Poruka u noći je na sebi svojstven način himna opstanku u svijetu koji je za čovjeka esencijalna tuđina. Pjesma počinje obraćanjem onima koji poznaju “Svjetlo i tamu Dobro i zlo Sastanka/ i Rastankeˮ a završava stihovima koji stvoritelja ovog svijeta izrijekom nazivaju zlim:
Živ na dnu sam mora na morskoj pučini nevidljiv
I ma šta crna mašta zloga boga učini živ sam živ
U Kamenom spavaču mnoge pjesme artikuliraju egzistencijalno iskustvo raspetosti između života u ovom svijetu i metafizičkog zavičaja koji posvuda zove[8]:
Zatvoren u mozak zarobljen u srce U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Čini se da je Maka Dizdara na jednom rudimentarnom nivou fascinirala mogućnost da su preci bili heretici. Evo i jednog primjera strofe koja izgovara njihovo heretičko stajalište spram Svete stolice:
Kakvo to lice vidim na stolici Petra i Pavla? To lice sveto obraz je kleti samoga Dijavla!
Kruna ove poetike sasvim sigurno je pjesma Poruka u kojem se ta “nevjerna njegova vjeraˮ odnosi na povijest sagledanu iz iskustva ovdašnjih srednjovjekovnih žitelja, bosanskih krstjana i sljedbenika Crkve bosanske, koje će anatemizirati hereziološki traktati od pape Inocentija III do Juana de Torquemade. To “nevjerna vjera“ može se odnositi i na krivovjerje koliko i na skepsu, i to onu vrstu skepse kakvoj je bio sklon Toma nepovjerljivi, prema vjerovanju gnostika, Isusov blizanac.
Jedno je pitanje da li je bogumilska hereza utjecala na katarsku, a drugo je pitanje kako je duhovno stajala neka Bosna u danima kad je bauk gnosticizma kružio dvanaestovjekovnom Europom od Bugarske do Okcitanije, i konačno, posebno je pitanje da li je upravo gnoza taj zajednički korijen i bogumilske i katarske i srednjovjekovne bosanske religioznosti. Dizdar od svega toga u svojim esejima pominje samo Bogumile i Patarene, sljedbenike dualističke hereze, antagoniste Rima i papinskog kršćanstva, ali je njegova arheologija na tlu srednjovjekovne Bosne presudno oblikovala tkivo motiva u njegovoj poeziji i dala joj tematski horizont u kojem erotizam rastojanja, zov vječnosti, pad u materiju, predstava lažnog i zlog boga i soteriologija smrti i povratak u metafizički prazavičaj – mahom, dakle, ideje gnostičkog korijena – u duhu heretičke “nevjerne vjereˮ čine konstantu njegove poetike od najranijih do zrelih etapa.
Može se naravno govoriti (kao što se i jeste govorilo) o tome da se cjelokupna Dizdarova poetika oslonila na književnost ekspresionizma u prvoj, ili na intelektualni credo filozofije egzistencijalizma u drugoj polovini XX. stoljeća. Po mom mišljenju, to ne isključuje mogućnost da u samom srcu Dizdarove poezije djeluju ideje gnostičkog antikozmizma, jer je upravo taj ekspresionizam u modernu književnost uveo osjećanje svijeta kao tamnice materije, da bi egzistencijalizam nanovo postavio pitanje slobode čovjeka “bačenog u svijetˮ koji nije tražio. Međutim, ono što se ne čuje u Dizdarovoj poeziji jeste ono “jaˮ čija “egzistencija prethodi esencijiˮ i koje vlastito postojanje osjeća kao problem u jednom neznabožačkom kosmosu. Naprotiv, ovdje je riječ o poeziji uvjerenoj da vječnosti ima i da nam duše čuvaju sjećanje na nju kao vlastiti prazavičaj, te da je svijet u kojem jesmo tmača zadešena između zemlje sa koje treba pobjeći i neba koje posvuda zove one što umiju da čuju:
Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni Iz zatoka tvari iz te tvarne muke U ona daleka sunčana počivališta Pruža Ruke
—————————————————————————————————
1[] Ništa manje izvjesna od pretpostavke da se tok utjecaja, koji će omogućiti kristalizaciju trubadurskog senzibiliteta, kretao od Istoka prema Zapadu, nije ni hipoteza da je “izumu romantične ljubaviˮ na Zapadu neposredno pogodovao susret sa Islamom na tlu tadašnje Andaluzije, dakle od Juga prema Sjeveru. Jedan od Europljana koji pripadaju ovoj liniji tumačenja je Ortega Y Gasset koji kaže da se “Koncem XI. i XII. stoljeća u Francuskoj javlja osjećanje muškarca prema ženi koje nema izravnih predaka ni u antičkoj kulturi ni u stoljećima srednjeg vijeka koji su toj kulturi prethodiliˮ. Već je De Rougemont primijetio da je “kršćanstvo religija ljubavi bez vlastite knjige o ljubaviˮ. Ako je Ortega Y Gasset upravu, tada je tu prazninu u zapadnom kršćanstvu popunila Ibn Hazmova Golubičina ogrlica. Broj studija koje govore o “učešću oba svijeta (islamskog i kršćanskog) u rafinmanu erotske senzualnosti i njenog izraza u poezijiˮ je vrlo ubjedljiv. Arapi su imali priliku čitati Platona i razumjeti ga prije kršćana, i to u horizontu vlastite vjere koja je već raspolagala idejom o dušama što se poznaju još od prije ovozemaljskog života u kojem se jedna druge sjećaju. Ako je Ibn Hazmov doprinos tom velikom preokretu u europskoj kulturnoj historiji koji poznajemo kao provansalsku spiritualizaciju strasti zaista kapitalan, tada ga dodatno potvrđuju ove riječi: “Ono što sam vjeruje (po pitanju prirode ljubavi) jeste to da je riječ o ujedinjenju duša razdvojenih u ovom svijetu, u nekom nadnaravnom elementuˮ. Budući da nije pod prisilom definitivnog opredjeljenja, ovaj esej se zadovoljava mogućnošću da nastanak trubadurske lirike duguje jednako utjecaju koji je došao iz Andaluzije koliko i onom krvotoku ideja koji se kretao iz pravca Balkana. Ne treba isključiti mogućnost da je trubadurska lirika sintetizirala gnostičku ideju spasenja sa arapskom koncepcijom ljubavi.
2[] Ovom kontekstu pripada i smatranje Marije Magdalene (koju je već papa Grgur I progasio bludnicom) za ravnopravnu među Isusovim apostolima, što je također dio heretičkog naslijeđa. Redovnik Petar Convey (XIII. stoljeće) pripisuje ovo zastranjenje od zvanične kršćanske dogme upravo Katarima, koji su vjerovali da je Marija Magdalena bila u konkubinatu sa Isusom Kristom.
3[] Posljednji od tri argumenta autora Rasprave između rimskog kršćanina i bosanskog patarena u prilog dokazivanju heretičnosti bosanskog krstjanstva objašnjava da “nitko ne govori da ga je đavo stvorio kao oni koji tvrde da je tijelo od đavla a duša od anđela palih s nebaˮ.
4[] Radi se o sintagmi koju rado koristi De Rougemont
5[] U Pavlovim poslanicama, na temelju kojih će se kasnije u XVI. stoljeću razvijati luteranstvo i reformatorski pokreti, tragovi puritanizma su, primjećuje De Rougemont, daleko izraženiji nego u kasnijim jevanđeljima. U doba praskozorja kršćanske kulture apostol Pavle polemizira sa gnosticima, ali je njihov puritanizam čak i radikalniji. Prema tome, moglo bi se reći da se srednjovjekovna heretička učenja XII. stoljeća nadovezuju upravo na ona koja su postojala još za vrijeme epohe ranog kršćanstva ili u sunovratu helenističkog razodblja, kada im porijeklo datira povjesničarka Elaine Pagels.
6[] Postoji i pavlićanski pokret koji se pojavljuje u VII. stoljeću na području Armenije i istočnih provincija Bizantijskog carstva, i koji, kao protivan zvaničnoj religiji Bizantije, utječe na razvoj bogumilstva na prostoru Bugarske i Makedodnije, a doktrinarno je zasnovan upravo na ideji da je materijalni svijet tvorevina zlog Boga, i to onog starozavjetnog Tvorca. Historiografi u prilog tome nude spis po imenu Ključ istine, pronađen 1891. godine u Armeniji.
7[] Godine 1945. čovjek po imenu Muhammed ali as-Samman slučajno (ili po diktatu sudbine?) otkriva u zemlji zakopan ćup u kojem pronalazi listove papirusa što će kasnije bii kršteni imenom Apokrifi Nag-Hammadi, po mjestu u gornjem Egiptu gdje su otkriveni. Od Elaine Pagels, autorice knjige Gnostička Jevanđelja, saznajemo da je slavni profesor Guilles Quispel, teolog i povjesničar kršćanstva i gnosticizma, čitajući ove spise, nakon mukotrpnog istrajavanja u pokušajima da ih se domogne izjavio sljedeće: “Ovo su tajne reči koje je živi Isus izgovorio, a njegov blizanac Juda Toma zapisao.ˮ U XIX. i početkom XX. stoljeća pojačavaju se na tlu Europe znanstvena interesovanja za fenomen gnoze, te se istražuje enigma djela po imenu Corpus Hermeticum, zbirke od sedamdeset kratkih filozofskih rasprava, koje se pripisuju mitskom Hermesu Trismegistu iz I. stoljeća n.e. Imamo li razloga vjerovati da je potreba historiografa sa ovih prostora da u tragovima ovdašnje pisane i spomeničke ostavštine srednjovjekovlja prepoznaju oblike svojstvene mnogo starijim heretičkim tradicijama uvjetovana znanstvenom klimom njihovog vremena? Čini se da su tome djelimično pogodovali i razni pustolovi-putopisci, poput Arthura Evansa čija je ekspedicija u ove krajeve rezultirala mnogobrojnim hipotezama, među kojima je i ona o bogumilskom porijeklu srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika. Kako je literatura toga doba bila snažno određena teorijama rase, nerijetko se upravo po pitanju geneze katarstva iz balkanskih korijena pominje urođena sklonost Slavena prema dualističkim religijskim koncepcijama.
8[] Gnoza je, smatra Hans Jonas, “religija zovaˮ. Brandt to objašnjava, sa stanovišta opozicije Duh/materija, ovim riječima: “Kao zarobljenik tvari u ovome svijetu, ta iskra ili Duh (pneuma) prvobitno ne zna za svoje božansko porijeklo ni za činjenicu da je zarobljenik u tuđini, sve dok ne otkrije Zov (podvukao M.B.)što mu ga trajno upućuje vankozmičko božanstvo i dok mu se ne odazove. Taj odaziv Zovu je otkrivenje i spoznanje istine ( gnosis ) i time početak spasenja Duha (božanske iskre) i njegova povratka u svijet apsolutne svjetlosti i duhovnosti izvankozmičkog božanstva.ˮ Gnosis, objašnjava priređivač Apokrifa Nag-Hammadi za potrebe izdanja časopisa Gradac, nema ništa slično sa racionalnim oblikom saznanja: “čovek se oseća oslovljenim i on odgovara na poziv.ˮ
MATIJA BOŠNJAK je komparativist književnosti i historičar umjetnosti, rođen 1991. godine u Sarajevu, koji se bavi esejistikom, književnom i pozorišnom kritikom. Prvostepeni studij komparativne književnosti završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, diplomiravši na temu elemenata ekspresionizma u Krležinoj pripovjedačkoj poetici. Potom je na istom fakultetu okončao i studij komparativne književnosti i historije umjetnosti, magistriravši na dvije teme: elementi dramske parodije na primjeru Sofoklovog, odnosno Müllerovog Filokteta i likovna tema melankolije u slikarstvu Giorgia de Chirica. Od 2015. godine radi kao tehnički sekretar časopisa za književnost i kulturu Život, a od 2019. godine kao glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost i društvena pitanja Behar. U izdavačkoj kući “Connectumˮ iz Sarajeva zaposlen je na poziciji izvršnog urednika
Da li sam čovek ili stablo? Da nisam možda tinja ili neko močvarno tle? Ko sam, šta sam, pitao sam se stalno, ja, Najdan, gorštak, prvi zapitkivač ove šume. Naprosto: gola krošnja koja je rasla iz mojih leđa nametala mi je to pitanje. Nisam rastao, ne. Ja sam se granao. Ka plavetnilu i još više. Granu po granu.
Naposletku, prostorija ovog napuštenog, majušnog i zaboravljenog zamka nije imala krov, krov se odavno urušio, imala je samo zidine kao štit, kao bunker. Prvi bedem – hrastova stabla, drugi bedem – kamen, treći bedem –životinje, četvrti bedem – sva moja nadanja, a u sredini – ja, Najdan, tek tačkica. I nebo – nebo kao tavanica, plafon. Vrlo prosto. Plafon je često menjao boju: časkom duga, časkom jato, časkom siv. Plafon je često menjao boju: čas sneg, čas pamuk, čas pljusak. Katkad bih osetio miris baruta, a tamo negde u daljini pojavile bi se iskrice vatrometa u svim mogućim bojama. Znao bih tada: Nova je godina. Stoga, tamo dole, ako se proviri kroz prozorska okna, meštani sede nedaleko od ognjišta, ispijaju čaj sa rumom dok gore mirišljave sveće, a skromni pokloni omotani ukrasnim papirom i trakama čekaju strpljivo pod jelkama prepunim svetlucavih ukrasa. Plafon je često menjao boju, ali bilo je noći kada sam prestajao da budem Najdan, a otpočinjao da budem Najnoć. Tada je vladao potpuni mrak, nigde boja na vidiku, ni munja, ni mrlja, ni meseca, ni aviona, ničeg. Samo jedno beskrajno Ništa.
To su trenuci kada bih se pitao da li uopšte postojim. Ja, Najnoć. Opipavao bih se kao da sam sam rub posteljine, a ne čovek, kao da sam rub haljine, a ne drvo. Te noćne zastrašujuće halucinacije rosna zora bi oterala kao mušice.
Dugo nisam znao u mladosti da li pripadam toplom domu ili šumi. Kolebao sam se da li mi je mesto uz baka Anetu i topli sutlijaš kraj peći ili mi je mesto u dubokoj šumi uz nekakav stari hrast, u divljini, kao sad. Nisam znao da li treba da se privikavam na drvenu izraslinu na leđima ili na ljudske poglede kojima sam bio izložen. Dugo nisam znao, ja, Najdan, ali ostali, svi ostali koji nisu Najdan znali su vrlo dobro: „Ti si gorštak, Tobo.“ Govorili su. „Gubi se iz varoši.“ I ja sam se gubio, u svakom smislu. I tamo i ovamo. Svuda sam bio, sem pri sebi. Jednostavno je tako.
STEFAN MITIĆ TIĆMI (1992, Leskovac). Pisac za decu i odrasle. Dela: “U’vatile me lutke” (ARTE, 2015), “Ja sam Akiko” (LAGUNA, 2018), ‘’Kaput od mahovine’’ (LAGUNA, 2020) ‘’Tu, nadohvat muke’’ (POVELJA, 2020). Roman “Ja sam Akiko” nagrađen je plaketom “Dječja knjiga godine” na Međunarodnom festivalu Trg od knjige u Herceg Novom, nagradom “Politkinog zabavnika” za najbolju dečju knjigu namenjenu mladima u 2018. godini i našla među 200 najboljih dečjih knjiga na svetu u izboru časopisa White Raven Međunarodne omladinske biblioteke (Internationale Jugenbibliothek) u Minhenu. U izradi je kratkometražni crtani film “Ja sam Akiko”.
Ja sam najsnažniji kada se naslonim Na trbuh svoje majke, Moje mame, mamuške, mutti, Na moju pradomovinu i moj praocean
Mama rijetko priča o prošlosti, O svijetu koji ja sastavljam kao kockice – Gastarbajteri, siromaštvo, siroče, samoća, rat, rastava, rat, Ona nosi ime iz jezika kojeg se više ne sjeća, Iz zemlje koja ju je porodila i oduzela roditelje, Zamišljam je kao najusamljenije dijete među naborima Kupe, Možda je zato i znala tako snažno grliti kada bi njezina djeca raskrvarila koljena
Mama rijetko baca hranu, Ona je sposobna iz koštice breskve napraviti kompot, Njezine jabuke nikada ne istrunu u špajzi, štrudle donosi svijetu kao hostije, Sa sitnišem ona nahrani svoju djecu i mačke i kokoši i purane, iz lipa ispeče zlatnike
S dvadeset pet su joj rekli da će njezino Drugo dijete umrijeti I mlijeko u grudima joj se pokvarilo i ishlapilo, Još i danas se boji da je za sve kriv doktor koji joj je oduzeo hranu Za mene
Sjećam se jednog žutog dana U zelenilu kada me je fotografirala u zelenom, Na bregu među jaglacima, na njivi među djetelinom, I tako lako joj je bilo nasmijati me, Tako lako joj je bilo zazeleniti me, Tako lako joj je bilo pretvoriti me na trenutak u jaglac ili djetelinu
Kada sam imao dvadeset ljeta Rekla mi je jednu smiješnu stvar, druge majke zasigurno divane pametnije, Moja je rekla – sreća je odluka, moraš odlučiti biti sretan, Kasnije sam joj povjerovao i postao odlučniji, Napokon me cijelog pretvorila u djetelinu
***
PUPOLJCI S KRAJA STOLJEĆA
Čujem treptaj naše bremenitosti Kada se tiho približava potokom bez izvora, Uvijek u krivo doba dana, onda kada navučemo zavjese da nam Oči svijetle u mraku kao risove, da nam nokti mirno mogu grepsti Kožu koja se umorila od razočarenja i propadanja kroz rahlu zemlju postanka
Na umivaoniku nam ostavljam Posudu za pljuvačku, da lakše izbacimo iz sebe Sve zamjerke i svu ogorčenost ovom sobom u kojoj su nas porodili
Uzimam nam žalfiju i šipak Da imamo nešto pod plaštevima, Nešto meko i bezopasno, onda kada nas sustignu Vičući da nikada nismo vidjeli ono što su oni vidjeli, Da ne razumijemo jer smo mladi, ne razumijemo ono što su oni Kada su bili mladi i nosili puške na ramenima, pjevali pjesme o ranama Za braću s kojom su jučer večerali, da ne razumijemo zvijezde i zastave kojima su Bili pokriveni jer su onda bili mladi, sada smo mi mladi i ne razumijemo ništa što je Bilo kada su oni bili mladi, prepuni snage za izrezivanje karata i nijemih tjelesa
Polako se uvlačimo u napuštene puževe kućice, Umorniji od leptira u paukovoj mreži, a oni mirno sjede, Zavaljeni u gustoću svakodnevne praznine, prepuni snage za izrezivanje karata i nijemih tjelesa
JOSIP ČEKOLJ rođen je u Zaboku 1999. godine. Osnovnu školu pohađao je u Donjoj Stubici, a gimnaziju u Zaboku. Student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U kategoriji osnovnih škola 2013. osvojio je nagradu Goranova proljeća, a 2015. u kategoriji srednjih škola nagradu K. Š. Gjalski za kratku priču. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i srpskim časopisima i zbornicima poput „Rukopisa“, „Alepha“, „PoZiCe“, zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima „Kritična masa“, „Strane“, „Poeziju na štrikove“ i „NEMA“. Godine 2020. izdaje dječju slikovnicu „Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom“ u nakladi „Mala zvona“. Trenutno kandidira za nagradu „Na vrh jezika“ 2019. godine.
Čitav život moja majka ostavljala je Priče da me čuvaju. Na svakom koraku.
Moje tijelo je izbodeno njenim skaskama (Neuhvatljiva majčinska akupunktura!) Samotvoreći Bal pod maskama, Karneval i zaštitna aura…
Prekriven kao uniforma maršala Ordenjem njenim – zaštitom od zala.
Svikni. Tu je svaka logika tanka: Majka je uvijek pomalo šamanka.
Priča mi majka: Kad sam te rodila bilo je šest i dvadeset ujutro. Nije mi odmah krenulo mlijeko. Dešava se to.
Pored mene je ležala mlada Ciganka. Ja sam imala dvadeset, ona osamnaest. Porodila se nekoliko sati prije. Rodila sina Zdravka.
Kad su mi te donijeli Okrenula sam se i zamolila Ženu koja je ležala do mene, mladu Ciganku, Da te podoji.
Uzela te u naručje kao da si njen. Tako bih i ja njenog Zdravka, I podojila te.
Sjutra je i meni krenulo mlijeko. Ali, zapamti, tebe nije prvi put podojila majka, nego Ciganka.
Naći ćeš se ovamo, onamo, čućeš u životu svašta Ko zna što će Priče biti Kada budeš imao moje godine. Lako je biti loš, kaže uz osmjeh.
Ti nemoj tako. Zapamti sve što je za pamćenje Onda nikad nećeš pogriješiti.
Cijelo djetinjstvo gledao sam je kako dolazi kod moje majke sa svojim Zdravkom.
Dok su njih dvije divanile Moj brat po majčinom mlijeku i ja smo igrali oko zgrade. Naučio me je kako da kamen bacim dalje. Ja njega ničemu nisam naučio.
Zelenooka i ćutljiva. Majka je za nju odvajala robu i hranu. Uvijek bi joj dala i neku šminku, karmin kupljen za nju…
Kad smo Zdravko i ja imali po deset godina Njena čerga je otišla u svijet. Nikad je više nisam vidio. Moju Ciganku koja me je mlijekom naučila toliko toga.
Kada sam sve ovo Nekoliko decenija kasnije Ispričao svojim prijateljicama Rekle su mi da nisu sigurne Da bi uradile isto.
Danas je drugo vrijeme. Ali, takve su bile te godine, Takva je bila moja majka.
Prirodna ljevičarka. Njena šarena roba. Prosvjetitelji vrli uvijek pri ruci Sedamdesetih je sve moglo da se proba Ako ćeš čovjeku uvijek pomoći na muci.
Ne znam kako se to zove sada Al nas je grijala ogromna Nada.
Vjerovali da pada Nepravda i Sila. Neka se Praznina smiluje na nas! Tada je i Laž ljepša bila Nego što je istina danas.
Uvijek sam bio ponosan Na tu kaplju ciganskog mlijeka.
Moj imaginacijski alibi: Tome pripišem svaku melanholiju Koja me začudi I svaku noć koja se ne da.
BALŠA BRKOVIĆ (Podgorica, 1966.), iz zbirke pjesama “CRNO IGRALIŠTE”, Nova knjiga, 2017.
Netko nas je upoznao, i već prekosutra smo bile najbolje prijateljice. U jednom lokalnom baru igrale smo bilijara i pile Smirnof votku do ponoći. U ponoć nas je povela k sebi i počela mijesiti tijesto za pizzu, bile smo gladne. Tijestu je trebalo dva sata da se digne pa smo gledale televiziju. Amerikanci su upravo počeli sipati bombe na Bagdad, a ona je sfrkala joint. Za neko vrijeme osjećao se miris pizze i origano ovdašnjeg rata. Što mogu učiniti za tebe, pitala je kao da se oprašta. Ništa, rekla sam, kao da je sve u redu. Otvorila je ormare, vitrine, ladice. Nudila mi da uzmem knjige, ploče, odjeću. Ništa mi nije trebalo, ali uzela sam crnu svilenu haljinu s bijelim točkicama. Ispričala mi je priču o toj haljini, kako ju je kupila u Londonu i kakva je bila prodavačica. Za neko vrijeme gazdarica je iznenada došla u stan u kojem sam stanovala. Od tamo gdje je ona živjela iznenada ju je potjerao rat i nije se stigla najaviti. Ja sam od njenog strogog pogleda jedva stigla mog mačka sakriti u torbu. Brže sam ga odnijela prijateljici – čuvaj mi ga dok ne nađem novi stan, rekla sam joj. Rekla je, hoću, budi bez brige. Znala je koliko mi znači taj crno-bijeli mačić što sam ga našla u smeću, izbijenog oka. Onda me nazvala, mačak se izgubio, pao s balkona, s prvog kata. Pretražile smo cijele Utrine nekoliko puta, zavirile u svaki podrum, svaki zakutak. Raspitivale se u ljudi i djece jesu li vidjeli uplašenog crno-bijelog mačka bez jednog oka. Onda smo napisale oglas i polijepile ga po mnogim stupovima i vratima. Ponudile nagradu. I eto mačka mog! Prijateljica i ja slavimo. Oči nam crvene od votke i trave. A dani idu i rat ruje, rat radi. Ne igram s prijateljicom bilijara, ne pijemo votku, ne jedemo pizzu, ne motamo travu. Nema nas. Ja mačka hranim. Dođi mi na rođendan, jednog dana ona nazove. Ja odjenem onu njenu svilenu haljinu na bijele točke, ali ona – haljinu ne prepoznaje. To je tvoja haljina, zar se ne sjećaš?, pitam ja. Kako da se ona sjeća haljine kad je rat, upravo je došla iz Bruxellesa gdje je o ratu pričala. U New York se sprema. I u Australiju će ići o ratu pričati. Haljinu svejedno nosim, prijateljicu pokatkad nazovem. Onda se, kaže, udaje za vojnika s fronta, djecu rađa, o Hrvatskoj priča. Ne pita ništa, kaže, otkrila je što je život, što je smisao. Ne viđamo se, ne čujemo se. Godine prolaze. Na televizijskom ekranu zablistale mnoge bombe i smrt zaplesala na podijima raznim. Kompjutorski miš zamijenio bilijarski štap. Mog crno-bijelog mačka više nema, ni njegovog oka. Uzimam škare. Režem haljinu i izrezujem dio na kojem se bijelo još drži za crninu. Sada to nosim oko vrata, a ljudi znaju reći baš ti je zgodan šal.
ZORICA RADAKOVIĆ (1963, Sinj; Zagreb), iz zbirke pjesama “ŽENE, MUŠKARCI, PSI”, 2002.
KAKO SAM OD SINGLE DJEVOJKE POSTALA ODBJEGLI PATER FAMILIAS
Stan je bio sređen, lokacija odlična, a cijena povoljna. Kad sam prvi put vidjela oglas, činio mi se previše dobar da bude istinit. Morala je postojati neka kvaka. Do tada sam se u svom podstanarskom stažu nagledala svega i svačega: namještaja punog gljivica, prozora koji se ne daju otvoriti, vlasnika koji svako malo dolaze u stan nenajavljeni, i dekora u jugoslavenskom stilu, sa zidnim tapetima, čipkastim miljetićima i goblenima. Jedini nedostatak ovog stana jest što u njemu ne bih bila sama, već bih ga dijelila s još jednom djevojkom. Nakon kraćeg premišljanja zaključila sam da mi to neće predstavljati nikakav problem. Uostalom, nije da nikad ranije nisam imala cimere. Duboko sam udahnula i pozvonila na ulazna vrata.
Djevojka se zvala Marina i pozdravila me širokim smješkom. Provela me je kroz stan, koji je bio baš kao na fotografijama. Odahnula sam. Možda ipak sve bude dobro. Marina je bila nekoliko godina mlađa od mene i radila je od kuće kao freelance spisateljica i prevoditeljica. “Ne brini, nećeš niti znat da sam tu.” rekla mi je. “Ja ionako radim po cile dane, a kad ne radim, nemam običaj stat u kući.” nasmijala sam se. Uputila mi je čudan pogled. “A tako.” rekla je.
“Šta slušaš?” upitala me. Zastala sam, zatečena. Nitko mi nije postavio to pitanje od osmog osnovne. “Svašta po malo”, odgovorila sam. “Ali ne brini, većinom slušam na slušalice.” rekla sam, za slučaj da ju je to mučilo. Nisam mogla zamisliti drugu svrhu tog pitanja. “Aha.” odgovorila je, “A šta si po horoskopu?” “Blizanac.” odgovorila sam. Ovaj razgovor postajao je sve čudniji. “Uf.” rekla je i namrštila se. Baš kada sam zaustila pitati je u čemu je problem, jer je očito o horoskopu znala puno više od mene, opet se nasmiješila i približila vratima. “To je to za početak.” rekla je. “Javi ako budeš imala koje pitanje.” Kada je zatvorila vrata, s olakšanjem sam sjela na krevet.
Olakšanje nije dugo trajalo. Nakon nekoliko minuta opet je pokucala. “Naprid!” povikala sam. Ušla je, stisnutih usana i prekriženih ruku na prsima. “Samo jednu sitnicu sam ti zaboravila reć. Meni ti je baš bitno da se suđe odma pere i da sve bude uredno.” “Nema problema.” rekla sam iskreno. “To je i meni bitno.” “Nemoj ti mislit da te ja sad nešto napadam, samo..” zastala je “Imala sam loše iskustvo s prethodnom cimericom.” “Ne brini.” uvjeravala sam je. “Kad god kuham, odma sve sklonim.” Marina razrogači oči. “A ti kuhaš?” upitala me. Glas joj je bio oprezan. “Pa, da. ” rekla sam i nasmijala se. “Zašto, al ti nisi? “Ne” rekla je i grohotom se nasmijala. “Pa šta ona jedeš?” “Naručim dostavu fast fooda.” “Svaki dan?” upitam je u čudu. “Svaki dan.” “Dobra si, ja ne bi mogla tako živit.” rekla sam i nasmijala se. “Barem je jednostavnije čistit.” slegnula je ramenima. Napokon je izašla i ostavila me s čvorom u želucu. To su gluposti, govorila sam samoj sebi. Šta te briga šta cura jede samo fast food i opsjednuta je čistoćom? To je njen problem. Pa ipak, nikako se nisam mogla riješiti lošeg osjećaja koji me sve više obuzimao oko mog novog smještaja.
Radila sam od deset do šest, a kako ne bih morala svakog dana naručivati hranu, imala sam običaj kući skuhati nešto za ponijeti na posao. Tog jutra skuhala sam rižu, ponijela tunu i na štednjaku zažutila malo povrća na maslinovom ulju. Kad sam se vratila, Marina me dočekala ozbiljna lica. “Moramo popričat.” rekla mi je. “Šta je bilo?” upitala sam je. Glavom su mi prošli razni scenariji: možda su iznajmljivači povisili cijenu, možda nas izbacuju, možda cura ima neki veliki osobni problem. “Jutros si ostavila sve šporko.” rekla mi je optuživačkim tonom. Podigla sam obrve. “Molim? Nije moguće, sve sam očistila.” rekla sam. Zbilja sam pazila da ostavim dobar dojam na svoju novu cimericu, posebno nakon što mi je naglasila da joj je to bitno. “A šta je onda ovo?” upitala me i odvela do štednjaka, koji je bio jednako čist kao jutros. “Šta?” “Ovo.” rekla je i pokazala mi na dvije mrljice od maslinovog ulja, jedva vidljive golim okom. Došlo mi je da se nasmijem, ali onda sam vidjela njen ozbiljan izraz lica i odustala. “Evo.” rekla sam i pokupila ih jednim potezom papirnatim ručnikom. “Nije dobro.” rekla je Marina. “Mora sve bit bilo.” S tim riječima, pošpricala je mjesto zločina s otprilike pola boce sredstva za čišćenje i stala ga bjesomučno ribati. Gledala sam u nju u potpunom šoku.
“Pa šta ćemo onda radit kad bude veliko čišćenje?” upitala sam je. Ona je mučenički uzdahnula. “Rekla sam ti, ja ne podnosim mrlje. Šta ću kad imam oko za detalje. Štednjak mora izgledat nekorišten.””A dobro ako tebi tako mora izgledat, nije onda ni čudo šta ništa ne kuhaš.”nasmijala sam se, ali umjesto da se nasmiije, ona je počela energično kimati glavom. “Pa da, meni se ne da to svaki dan glancat. Ovako je jednostavnije.” Nisam ništa rekla.
Sve bih to nekako i prešutjela, da nisam vidjela kako je nedugo nakon tog incidenta obrisala ruke istom krpom kojom je obrisala štednjak. “Mislim da ti to nije baš higijenski.” rekla sam joj. Pogledala me zbunjeno. Tek nakon dugotrajnog objašnjenja shvatila je u čemu je problem. “Ahaaa, da, u pravu si.” rekla je. Nije to bio posljednji put da je Marina bila začuđena nekom banalnom činjenicom za koju sam mislila da je svaka odrasla osoba zasigurno zna.
Jednom sam se vratila s posla i vidjela otvoren hladnjak, ištekan iz struje. Iz njega se cijedila voda. Hrana je još uvijek bila unutra. Većinom moja. Ona je tu držala samo slatkiše i sir u listićima, onaj u kojem je svaka kriška bila zamotana i plastiku. Moja jaja i piletina bili su tempirana bomba salmonele. “Frižider se nije moga zatvorit.” rekla je kad sam je pitala zašto je to, zaboga, napravila. “Ali ostavila si hranu unutra.” polako sam rekla, kao da objašnjavam djetetu. “Dosad mi ništa nije bilo.” rekla je i nehajno odmahnula rukom. Ostala sam zabezeknuta. Bitno je očima nevidljivo. Kao bakterije. Za razliku od vidljivih kapljica na lavandinu koje treba što prije obrisati. Jer Marina ima oko za detalje.
Marina je ubrzo pokazala da su zatvorena vrata moje sobe za nju samo smjernice, a ne pravila. “Kad ćeš opiturat zid?” rekla je prilikom jedne spontane inspekcije moje sobe, u koju je ušla bez kucanja. Zid je doista pokazivao naznake da bi mu trebalo dati još jednu ruku boje, ali nije izgledao toliko loše da bi bila potrebna hitna intervencija. U svakom slučaju ne u unajmljenom stanu, u kojem je upitno koliko ću se još zadržati. “Ne znam, nije mi to sad prioritet.” rekla sam i nastavila se spremati za izlazak. Marina je napućila usne.
“Bilo bi ti ugodnije tako, znaš.” “Nemamo svi oko za detalje.” rekla sam. Ona je sažalno kimnula. “Vidim da ni radni stol još nisi nabavila.” rekla je. “Meni ti zapravo ne triba radni stol.” rekla sam. “Kako to?” pogledala me kao da mi je upravo izrasla još jedna glava. “Radim od deset do šest, tamo imam radni stol.” kažem, i prešutim, šta te briga šta je u mojoj sobi. “A lipo, znači ti ništa ne moraš doma radit, blago ti se!” rekla je patničkim glasom. “Prava sam sretnica.” rekla sam kiselo.
U dugom podstanarskom iskustvu, shvatila sam da je ključ uspješnog suživota poštivanje međusobnih pravila, kao i tolerancija i spremnost na kompromis. S obzirom da je Marini čistoća bila apsolutni prioritet, pristala sam na njene zahtjeve, u nadi da će je to malo odobrovoljiti i potaknuti da i ona poštuje moje želje. I tako sam, kad mi je pod nos gurnula tablicu s dnevnim, tjednim i mjesečnim rasporedom čišćenja, pristala upisati svoje ime na za to predviđena mjesta. Ako će joj to što značiti, nek joj bude, mislila sam. Kad je Marina ušla u kupatilo, ispustila je užasnuti vrisak. “Dođi odma!” rekla je. Pojurila sam, očekujući da je vidjela provalnika, ili, u najmanju ruku, žohara, ali krivac za tu reakciju bila je tek jedna dlaka moje kose u kadi, na koju je Marina užasnuto pokazivala.
“Jesi ti to maloprije prala kosu?” upitala me. “Ako nisi ti, onda sam ja.” nasmijala sam se. “Ja nikad ne perem kosu doma.” rekla je. To me zateklo. “Molim?” “Pa da, zašto bi šporkavala kadu. To je trideset kuna.” slegnula je ramenima. “Meni se barem ovo ne događa.” rekla je i kimnula prema dlaki. “Sorry, mislila sam da sam sve počistila, to mi je promaklo.” rekla sam, uzela komad papira i uklonila krivca. “E pa očito nisi.” rekla je i odmarširala dalje visoko podignute brade.
Nekad sam imala osjećaj da živim s petogodišnjakinjom koju je netko pustio da živi sama i dozvolio joj da svaki dan za večeru jede čips ili hamburger. S druge strane, petogodišnjakinja se barem ne bi pretvarala. Marini je svako jutro, čak i vikendom, alarm zvonio od sedam pa nadalje, iako nikad nije ustajala prije jedanaest. “Jel može malo tiše?” povikala bi ujutro, dok bi ja kuhala kavu i spremala doručak prije odlaska na posao. Jedne večeri, usred radnom tjedna, Marina je kući dovela dvoje svojih prijatelja koji su pustili muziku na najjače, i to u tri sata ujutro. “Jel može malo tiše?” zaderala sam se, pa su se stišali. U svoj pravedničkom bijesu našla sam mrvicu više zadovoljstva nego što je to bilo primjereno.
Marinina definicija “rada od kuće” bila je poprilično fleksibilna. U taj rad računala je i vrijeme gledanja raznih filmova i serija. “Ali prevodiš titlove?” upitala sam je, impresionirana. Odmahnula je glavom. “Ma ne, ovo mi služi da učenje fraza.” rekla je. “Dobar neki posal.” nisam mogla izdržat da joj ne kažem. “Sve je to dio mog plana. Moram savršeno znat engleski ako se mislim odselit u Ameriku.” rekla je.” To mi je bila novost. “Jedini problem su pare. Do kraja godine moram uštedit za to.” Došlo mi je da se nasmijem. “A to planiraš tako šta ćeš gledat serije?” Pravila se da me nije čula.
Kasnije tog dana obavijestila me da je našla novi posao. “Ako mislim u Ameriku, triba mi puno para.” rekla je. Bilo je to iznenađujuće racionalno od nje, i bilo mi je drago što je počela razmišljati svojom glavom. Trebala sam znati da neće potrajati. “Al danas ne radiš?” upitala sam je za nekoliko dana. “Dala sam otkaz.” slegnula je ramenima. “Šta je reć?” oprezno sam upitala “Shvatila sam da ja s faksom ipak ne želim radit u kafiću. Kužiš, to je ipak ispod mojih standarda, ne želim se baš toliko ponižavat.” po zraku je mahala svježe manikiranim rukama. “A misliš da je drugim ljudima koji konobare to životni poziv?” upitala sam je. Prostrijelila me pogledom. “Moram držat do svojih standarda.” rekla je. Prisjetila sam se isprintane slike Johnnyja Deppa u A4 formatu koja je krasila Marinin radni i životni prostor. Zamišljala sam njene planove za budućnost: uštedjet će brdo love gledajući serije od kuće, onda će se odselit u Ameriku, gdje će mometalno upoznat Johnnyja Deppa, koji će joj reći da je cijeli život čekao samo nju i kleknut će na jedno koljeno. Mislim da je Marina ipak gledala previše serija.
Tog vikenda nije me bilo kod kuće. Bilo je lijepo opet se družiti sa svojim starim prijateljima i maknuti se od ludog ritma na poslu, i još luđe Marine. U portun sam ušla s koferom i osjećajem lakoće. Uskoro mi je ostao samo kufer. Ispred stana nalazile su se dvije ogromne crne vreće smeća. “Šta je s onim kesama isprid?” upitala sam je čim sam ušla. Pogledala me kao da ne zna o čemu pričam. “A to, nisam izlazila iz kuće ovih dana pa sam poslagala smeće isprid. Ti ionako svaki dan ideš na posal pa ih možeš usput bacit.” rekla je činjeničnim glasom. “Znači nisi izašla nigdi od petka?” upitala sam je s nevjericom u glasu. “To je samo tri dana.” rekla je i pogledala me kao da nešto nije u redu sa mnom. Odlučila sam ne upuštati se u daljne rasprave. Uzdahnula sam i odmah otišla baciti smeće, za što su mi trebale cijele dvije minute, jer su kontejneri bili s druge strane zgrade. Nije me ni pogledala kad sam se vratila. Tad sam shvatila zašto mi je naš suživot toliko poznat. Bilo mi je kao da gledam svoje roditelje. Mama je stala kući, a tata je bacao smeće koje bi mu ona ostavila kraj vrata. U ovom braku, ja sam bila muž, falili su mi samo brkovi, karirani ogrtač, stare papuče i novine.
Probleme s cimericom nastojala sam riješiti tako da sam kod kuće boravila sve rjeđe. Otkako sam došla, svako malo negdje sam putovala, a ako nisam bila na poslu, išla sam vani s prijateljima. Marina je uvijek bila kući. Osim jednog puta.
Činilo mi se da tom radnom tjednu nikada neće doći kraj. Šef me je gnjavio, kolege su postajale sve manje duhovite kako se satna kazaljka pomicala, što je samo doprinijelo mojoj glavobolji. I zato, kad su me prijatelji pozvali na pivo, napravila sam presedan i odbila poziv. To i dalje nije bio najčudniji događaj te večeri. Negdje oko osam sati, Marina je izašla iz sobe u kratkoj crnoj haljini i tušem na očima koji je sezao gotovo do uha.
“Ideš van?” upitala sam je. “Pa petak je.” rekla je i pogledala me iskosa, a onda odmjerila moju kućno-sportsku kombinaciju. “A ti ne izlaziš baš?” pitala me. “Inače mislim.” Sada je bio moj red da je čudno pogledam. “Boli me glava.” rekla sam. “A šta ćeš, ja ću se onda zabavit i za tebe.” zacvrkutala je i otišla. Nasmijala sam se naglas u praznom stanu.
“Triba mi test za trudnoću.” rekla je Marina za nekoliko dana, a ja sam se ukočila. Ispričala mi je da se spetljala s bivšim onog vikenda dok me nije bilo, a sad joj kasni menga. “Držim fige.” rekla sam joj. Nisam znala što bih joj drugo rekla u toj situaciji. “Hvala.” rekla je, a lice joj je zasjalo. “Nadam se da će bit pozitivan. Baš bi tila bebicu”. Nisam ovo očekivala, pa sam dala sve od sebe da zadržim neutralan izraz lica. “S bivšim?”
“Da, zgodan je pa bi bila baš lipa bebica. Ionako radim od kuće, pa mi ne bi bilo teško sve uskladit.” “Izgleda da si o svemu dobro promislila.” rekla sam i polako se udaljila iz kuće, preispitujući svoj zdravi razum. Kad sam se vratila, doživjela sam šok. Stol je bio svečano postavljen, a na sredini su se nalazile čak dvije zdjele s hranom, jedna u kojoj je bila tjestenina, a u drugoj umak, u kojem su se nazirali različiti jenednako narezani komadići povrća. “Očekuješ li nekoga?” upitala sam je. “Da, tebe!” rekla je i široko se nasmijala. “Dobro…?” dozvolila sam joj da me oduvuče do sjedalice i posjedne. “Mislila sam da ti nikad ne kuhaš.” rekla sam skeptično. “Inače nisam, ali ovo je posebna prilika.” rekla je. Nije mi se sviđalo kako to zvuči. “Imat ćemo bebu!” povikala je. Oči su joj se zacaklile. “Jesi li uzbuđena?” “Čestitam, ali kako to misliš, mi?” “Pa ti i ja. Beba će rast s nama.” rekla je činjeničnim glasom. “Molim?” Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Činilo mi se kao da Marina živi u paralelnom svemiru. “A što je s ocem?” “On je poslužio svojoj svrsi. Ionako nije neki obiteljski tip.” odmahnula je rukom. “Mislim da to neće funkcionirat.” rekla sam blago, da ne uzrujam buduću mamu. “Bolje da beba i ti budete sami.” Htjela sam reći: i da ja ne slušam nečiji plač cijelu noć kad moram ujutro na posao. “Ne možeš nas sad ostavit!” zavapila je. “Bit će super, vidit ćeš. Prava avantura.” Vidjela sam da tu nema pomoći. Ništa što bih ja mogla reći ne bi je uvjerilo da promijeni mišljenje.
Navečer, kad je Marina otišla na spavanje, u tišini sam spakirala svoje stvari i otišla iz stana. U sandučiću sam joj ostavila ključ, novac za svoj dio stanarine, kao i kratko pismo objašnjenja. Možda ga jednom pokaže djetetu, da mu objasni zašto sam ih napustila. Nadam se da mi neće previše zamjeriti.
SARA KOPECZKY BAJIĆ (1992.), rođena u Zagrebu, odrasla u Splitu, radila je kao knjižničarka, koktel-majstorica, korisnička podrška izgubljenim turistima, djeliteljica letaka, prevoditeljica, i u posljednje vrijeme najčešće, učiteljica engleskog jezika. Proza i poezija objavljena joj je u brojnim hrvatskim i internacionalnim časopisima, zbornicima i portalima, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, ZiN Daily, PS-Portal, UBIQ, The Split Mind (čija je bila i urednica). Osvojila prvo mjesto na natječaju Pučke knjižnice i čitaonice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Osvojila drugo mjesto na natječaju za kratku priču “Zlatko Tomičić”. Jedna od dobitnica nagrade Daniil Pashkoff, uvrštena u zbirku Lead Me To The Waters objavljenu u Njemačkoj. Više puta uvrštena u izbor za nagradu Prozak. Članica je grupe Novi književni val https://noviknjizevnival.wordpress.com
DAVOR MANDIĆ rođen je 1976. godine u Puli. Objavio knjigu pjesama „Mostovi“ (Hrvatsko društvo pisaca, 2009.), zbirku priča „Valjalo bi me zamisliti sretnim“ (Naklada Ljevak, 2014.), roman „Đavolja simfonija“ (Hena com, 2016.). U pripremi je zbirka priča pod radnim naslovom „Pobjeda“, zbirka pjesama pod radnim naslovom „Dva kruga, jedna tuga“ i scenarij za dugometražni film.
povremeno odlazim do mjesta na kojem smo nekad živjeli samo da provjerim postoji li ono još uvijek. želim se uvjeriti da nisam sve to izmislila, nas i taj naš mirni kvart s posebno dizajniranim igralištem za djecu. ne želim nikoga sresti, neću da me pitaju zašto nas ovdje više nema, ne mogu nikome objašnjavati tišinu među nama, nema te formule kojom se može tumačiti njezina beskonačnost. skrivam se iza drveća, auta, zgrada prekoputa i čekam da naiđeš s rukama zauzetim vrećicama od kupovine ili bilo čime drugim, samo da me vidiš, samo da si sam.
povremeno odlazim tamo. u našem stanu sada žive neki drugi ljudi, neki ne-mi. ne prepoznajem ga više kao dom, mi smo kuhinju bojili u žuto. umjesto nje tu je sada velika dnevna soba s ogledalom. navečer blješti odsjaj s prevelikog televizijskog ekrana i vidim sjene iza poluspuštenih roleta, dekonstrukcija i integracija su bile temeljite, ti su se ljudi stopili s tim mjestom, i to mi je slomilo srce.
ponekad samo brzo prođem, lažem si da sam ovdje tek usput, želim da pretvorim svoje nemani u likove iz crtanih filmova, ali ne mogu biti dio tuđe sreće, takva simbioza ne postoji ni u prirodi ni u društvu. krajičkom oka bacim pogled, sve je tu, na istom mjestu, nisam sanjala.
ponekad odlazim noću kad svi spavaju. gledam u prozore, mirno je, iza tog stakla ne dešava se ništa, nikakva drama, nikakvo pucanje, nikakav strah. sreća spava umotana u svilene plahte, pitomost na uzici kraj kreveta miroljubivo čeka jutro, u tom našem ne-domu, u toj našoj pustinji od riječi koje smo jedno drugome prešutjeli.
povremeno odlazim tamo. sjedim na zidiću pokraj igrališta, čekam, osjećam kako me obuzima san, i tonem, dok se kroz jedva vidljivu pukotinu u nebu polako probija jutro.
***
VRIJEME OPASNOG ŽIVLJENJA
postoje stvari koje su veće od svemira i ljudi odjednom tako umru, ljudi koje znamo, svaki dan za doručak nova osmrtnica u novinama, prvi u vjeri, peti iznenada, dvadeset i sedmi nakon kraće bolesti. na slikama svi izgledaju isto, počešljani, umiveni, otišli fotografu, napravili sliku za dokumente, nisu računali s ovim, smiješe se i u smrti.
prije nego se to desi nama, moram da ti kažem, godinama me prati taj iracionalni strah od umiranja, strah da će svi koje znam odjedanput samo nestati. svaku večer prije sna rastavljam se na dijelove, uredno ih slažem na stolicu pokraj uzglavlja, poravnavam rukom, pa iz noći u noć sanjam tvoja leđa kako odlaze niz hodnik – stojim u dovratku i gledam u mrak još dugo nakon što ih više nema.
ujutro se budim tjeskobna, dijelove sebe pronalazim razbacane posvuda po sobi, sklapam se u cjelinu da dostajem za predstojeći dan, češljam se, perem zube, brzi pogled u ogledalo i izlazim iz stana, možda se više nikad neću sresti – ovo je vrijeme opasnog življenja.
bojim se da će jednom zazvoniti telefon i glas će reći da te više nema, a ništa nismo stigli reći ni naučiti o ljubavi.
svemir je, navodno, najveći, ali postoje stvari veće od svemira; tvoja leđa niz taj tamni hodnik zauvijek će ostati najtužniji prizor koji pamtim.
LIDIJA DEDUŠ rođena je 1977. godine. Autorica je zbirki pjesama “Apatridi i ostale čudne ličnosti“ (2018) i “Ništa od najavljivanog kraja svijeta” (2019). Pjesme objavljivala u regionalnim časopisima i na web portalima. Živi u Varaždinu.
Telo je groznica od koje se umire, zato se oprezno privijamo uz polumrak prljavih prolaza i tuđih, zauvek tuđih stanova.
Ali srce je rudnik užasa i nemoj da otvaraš prozore, pališ svetla od toga se umire pusti iznemogla mokra tela u oslobođenoj glatkosti najlona prepusti se radosti bezrazložnog rasipanja semena prepusti se slobodi koja se stiče snažnim i brzim potezima biča, protetičkim nastavcima čula, prepusti se prstima sputanom kriku; zlatnim, toplim mlazevima sreće ili udarima staračkih pega o sasvim nežne devojačke butine
gadnih li, divnih bliskosti
glad ima isto lice i kada su ti usta puna tuđeg mesa i kada kroz želudac ne prolazi ama baš ništa danima, ali
oteklih jezika zahvatamo med s perja nepoznatih ptica i potapamo se u njega kao u udobnu teglu formalina i to bude dom u kom smo spokojni, i opasni kada se tama polegla po sobi stopi sa našom,
vlažnom kao jezero svetlosti koje je zrak kroz prozore izgrebao
***
O
Posle bola nastupa odlazak božanskog Anais Nin
To nije mir već napetost nule, laka groznica postojanja u kojoj pucaju kapilari od mirisa, mlaka dokolica nadima se na vrućini i nemam ništa do ovog tela, ništa. Letnje sam podne, nedelja, prazan trg pred kojim promiču nepregledni kadrovi kravata i belih košulja.
Sidro gladi preraslo je utrobu, probilo kožu i pocepalo sasušene fleke kreča, ostrva mašinskog ulja. Knjižare se šarene po gradu nasumični seoski vašari iz kojih me gađaju mrlje velikih ratova i mali životi, intelektualizam, vic kao gibanica na prstima i ostale gadosti domaćeg života.
A mi nismo imali ništa do ovog tela, ništa puževe u trbuhu, ovalnu prazninu nule.
Čvrsto se držim za svoje ruke i gledam čoveka u odlučnom odelu:
svejedno mi je da li ću raširiti noge ili odseći prst.
***
INKARNAT
Kada ostaneš napokon sama u sahari, svetlo nestane i zvuk se svede na iglicu zarivenu u nerv, osetićeš nevidljive hrapave ruke predaka na grudima i trbuhu. Seljački prsti će iskusno ispitivati ovlaženu srž i ostala zatamnjena mesta. Sigurnim i pohlepnim pokretima, u samo njima znanom ritualu. Ostani mirna dok ti niz leđa klize nesmirene kosti i ne boj se. Nikada nećeš saznati koliko od tebe uzimaju ni kome se, uopšte, ta žrtva prinosi.
ANJA MARKOVIĆ rođena je 1988. u Beogradu. Diplomirala je na Katedri za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu. Godine 2012. objavila zbirku pesama Napolju su ljudi, za koju je dobila Brankovu nagradu, a 2016. Kowloon. Pored dve cele zbirke u papiru napravila je i jednu iscepanu u okviru projekta Vejte, snegovi – poezija u nestajanju (2016). Radila u IK Dereta kao urednik, a potom preusmerila energiju na Blum izdavaštvo.
čovjek-časopis 