ponedjeljak, 30. prosinca 2024.
Snježne lisice grebale su parket bijelim šapama. Trčale su stanom kao da se utrkuju ili igraju lovice. Svakog trena činilo se da ih je sve više, vjerojatno su rasle iz zrnaca prašine. Prostorije su se punile polarnim krznom sve dok životinje nisu zavladale svakim kutkom. Sjedile su na policama za knjige i na kuhinjskom stolu, ležale u kadi i na krevetima, pile vodu iz zahodske školjke, pojele svu hranu iz frižidera i sa špareta, zavukle njušku u svaku teglicu s cvijećem. Netko je zvonio i kucao na vratima. Polarne lisice počnu cviliti, kričati, plakati. Nastala je nesnosna buka. Lovro se pokuša provući kroz tu gužvu bijelih kitnjastih repova i otvoriti vrata, no zvuk grebanja po parketu toliko ga je smetao da je prekrio uši i pobjegao na balkon. Teško dišući zaustavi se na rubu balkona s kojeg je nestala ograda. Zamalo je pao i nestao u crnoj prosinačkoj kiši.
Strah od pada probudi ga u mokroj postelji. Opet se sav preznojio, trebao bi se presvući i promijeniti posteljinu. Ležao je na leđima pokušavajući se smiriti pa se prisjeti da nije sam u stanu, no više nije bio siguran je li sanjao i Rokov dolazak. Vlažnom rukom posegne za mobitelom da sazna koliko je sati. Tek je dva i četrdeset. Mora se naspavati jer radi jutarnju smjenu u knjižari. Čekaju ga računi, police, knjige u plastičnim omotima, nekoliko crnih kava, prodorna svjetla trgovačkog centra, naporna glazba koja trešti zvučnicima i kupci koji traže tekstove o zdravoj prehrani, ispravnom odgoju djeteta, uzgoju biljaka u mračnim stanovima i osvještavanju obiteljskih trauma. Već je zaboravio kako je osjećati strast prema dobroj književnosti ili društveno-humanističkim istraživanjima kojima se nekada bavio. Sve znanstvene radove kojima je pokušavao promijeniti skučen svijet oko sebe odavno je bacio u koš za smeće. I sam se čudio koliko je sad, s dvadeset šest godina, drugačiji od onog nadobudnog studenta koji je dane provodio u knjižnici, a večeri u kafiću raspravljajući s kolegama o svemu što su upijali tih živahnih godina.
I dok je razmišljao o trncima prošlosti, najednom začuje zvukove slične grebanju noktima po parketu. Pogleda u strop shvativši da ti čudni zvukovi dolaze iz stana iznad njega. No gore već godinama nitko ne živi, podsjeti se. Grebanje se pretvorilo u lupkanje, postajalo je sve glasnije i glasnije. Najednom su stotine šapa trčeći udarale po parketu.
„Lovro?“ začuje se prestrašeni šapat iz tame dnevnog boravka koji je bio nasuprot spavaće sobe.
„Roko?“
„Koji vrag je to? Jel sam ja lud?“
„Snježne lisice se igraju lovice.“
„Daj, prestani! Jel trebamo gore? Možda su ti susjedi poludjeli? Možda se tuku?“
„Spavaj, to su samo lisice koje se pokušavaju vratiti na sjever.“
Taman kad je Lovro pomislio da je Rok možda u pravu i da bi trebali ustati i poći na drugi kat provjeriti što se događa, nastane tišina. Polarne lisice ponovno su postale oblak bijele prašine. Proguta slinu i obriše znoj s čela. Ne može ležati mokar u krevetu, mora se barem presvući u hladnom mraku. Nije mu bilo jasno kako se toliko oznojio kad je u stanu bilo izrazito hladno. Već danima je slušao na radiju i čitao u vijestima kako se na sjeveru zemlje približava hladna zima kakvu nismo osjetili već godinama. Naravno, ni Lovro ni Rok, kao ni drugi stanovnici između Mure i Medvednice, između Drave i Save, između Sutle i Dunava, između Kupe i Une, između Mrežnice i Učke, nisu očekivali da će to biti najhladnija zima otkad su Iliri, Grci, Rimljani, Kelti i Slaveni naselili te prostore.
Rok je ponovno zaspao. Lovro je, presvlačeći majicu i bokserice, slušao kako ovaj hrče i mljacka u snu. Debeljuškasta mačka hodala je teškim koracima po hodniku, vjerojatno je čula da se netko probudio i sad se nadala da je vrijeme poslastica. Bilo je strašno hladno, pa Lovro upali plinsku peć, što inače nikad nije radio noću. U tami rukama potraži mobitel kako bi vidio kolika je vani temperatura – začuđeno pročita naglas: „Minus sedam.“ Zatim pođe do prozora, malčice podigne roletu da vidi pada li zaista snijeg kako su napisali maleni vilenjaci iz sveznajućeg mobilnog uređaja. Ulica je bila obasjana usamljenom uličnom lampom, u daljini su treperila svjetla vlakova s teretnim vagonima – spuštali su se prema toplijim južnim krajevima. Pod tim blagim umornim svjetlima lepršale su prve snježne pahulje. Bio je to početak najhladnije i najsnježnije zime u povijesti europskog kontinenta.
***
subota, 4. siječnja 2025.
Probudilo ga je Rokovo glasno roktavo hrkanje. Prije nego što je otvorio oči, Lovro pod prstima osjeti nešto grubo, poput dlačica na četki. Njihali su se, drmusali se lijevo-desno, gore-dolje, lijevo-desno, gore-dolje – kao u kočiji koja vozi šumskim putom. Sporo je otvarao oči bojeći se onoga što će vidjeti. Ležali su na tamnom debelom krznu. Još uvijek pada snijeg i još uvijek je mračno, dan je tek u žućkastim i plavičastim povojima, zora se polako uzdiže nad brežuljcima, pomisli Lovro zabrinuto.
Bojažljivo okrene pogled ulijevo i shvati da leže na živom stvorenju koje se nekamo kreće. Na leđima ih nosi ogromna, snažna medvjedica, velika kao gora. Čuje kako golema životinja dašće pritisnuta teškim teretom, sporo postavljajući šapu za šapom ispred sebe. Boji se pomaknuti ili probuditi Roka. Hladan snijeg dodiruje mu stopala, pa ih pokuša malčice podići, trudeći se ne uznemiriti obremenjenu zvijer. Ne sjeća se kako su dospjeli na ta krznena pleća. Bezbroj pitanja rojilo mu se glavom, no bio je već previše gladan i umoran da bi se zaista mogao brinuti. Prepustio se neobičnom prijevoznom sredstvu koje ih možda vodi u svoj topli brlog ili u svoju vlažnu gubicu. Prste je zarinuo dublje u smeđu medvjeđu dlaku – tražeći mekani nježni sloj uz kožu. Napokon prestaje osjećati hladnoću.
Nitko ne zna koliko su dugo tako sneno putovali. Povremeno bi se jedan od njih probudio i začudio se što ih velika medvjedica i dalje nosi, no odmah bi zatim ponovno zagnjurili lica i ruke dublje u njeno krzno. Nisu prozborili ni riječi kako ju ne bi uznemirili. Tromim, teškim korakom probijala se kroz visoke nanose snijega, povremeno rušeći posljednje ostatke nekoć moćnih snjegovića, ulazeći u nečije vrtove i dvorišta gdje bi nagazila na neku zaboravljenu igračku ili lopatu, šuljajući se kroz šumarke i grmlje u kojima su se skrivale šutljive ptičice. Pokraj medvjedice s dvama uspavanim mladićima prolazile su skupine dječaka obučenih u vojnička odijela, starice na metlama koje prevoze naftu u kositrenim kotlovima, prestravljeni učitelji s torbama u kojima gore udžbenici iz povijesti i zemljopisa, krda mršavih konja, kuje koje u njuški nose gladne štence, visoki muškarci u crnim haljama koji mašu sjekirama i križevima, mokra močvarna stvorenja s ribljim očima koja u lijevoj šaci drže luč. Prolazili su prestrašeni i razjareni, bježeći od nekoga ili nečega, tražeći spas u snježnim hostijama. Medvjedica se nije obazirala na njih.
Vodi nas do Lovrekovog stana, pretpostavio je Rok ugledavši trešnjevačke ulice. Nekoć su mu ti krovovi nalikovali smežuranim korama krumpira, a sad su se protezali kao nizovi bijelih ogrlica.
______________________________________________
JOSIP ČEKOLJ rođen je 1999. Odrastao je i školovao se u Donjoj Stubici i Zaboku. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za djecu i mlade napisao je kratki roman Hahari na dnu mulja (Mala zvona, 2022.) te slikovnice Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom (Mala zvona, 2020.) i Lipa, kokoš i pravica (Mala zvona, 2026.). Objavio je zbirke poezije Junaci i zmajevi u zalasku (Mala zvona, 2022.), Dječak pred žetvu (Jesenski i Turk, 2023.), Doba beskorisnih umnjaka (HDP, 2024.), Rukovet noćnih putovanja (Mala zvona, 2025.). Zbirka pjesama Dječak pred žetvu osvojila je nagrade „Na vrh jezika“, „Zvonko Milković“ i „Mali Kvirin“. Knjiga Doba beskorisnih umnjaka uvrštena je na širi popis regionalnog književnog izbora „Štefica Cvek“ 2025. Sudjelovao je na nekoliko književnih festivala te je boravio na književnim rezidencijama „Poemma“ u Hvaru i „Odisejevo utočište“ u Grčkoj. Kratke priče i pjesme objavljuje u raznim časopisima i zbornicima. Roman Krastice objavljen je u srpnju 2026. (Mozaik knjiga).
