***
odrasli smo u jednom slomu krila vretenca
prozori već mjesecima ne poznaju zoru
i ruke nam postaju prozirne u vodi šećernih riba,
zagazio sam u brzac da nam ulovim barem jednu,
ubrao sam samo plavi kamen za svoje dišne otoke
ruke mirišu na smeđu i mirišu na šumu,
baka miriše na vrganje i kestenje,
pokupili smo strah šumskih
miševa, naučili smo
kako se sakriti od
drugih
šćućuriti se iza drva, u drvo, na drvo,
tijelo pretvoriti u mahovinu
jezici su umorni od dosade,
prsti su ti hladni od teškog nerada,
pričaj mi priču o istraživačima toplih krajeva,
o njihovim strašnim mačetama i tigrovim ožiljcima,
svilenim šatorima i ubodima komaraca, o uzbuđenju
zaboravljenoga grada ili raskoši pradavne grobnice
ovdje je mrak već legao na nebo,
ispružio svoje šape na krošnje drveća,
isplazio tišinu na svom hrapavom jeziku
i omotao nas svojim repom, naš svirepi bog
moja su pluća
rosna polja kukurijeka,
porušeni bijeli gradovi za vilinske konje
pođimo na počinak u čudesni tučak
i probudimo se u sljedećem desetljeću,
možda se dotad vrati Sveti Juraj iz podzemlja
i podigne mač nad šiljast pozojev vrat,
u kacigi možda donese prve jaglace
i povjetarac tvojih pupoljaka
u snu ti u očima lete zaigrana vretenca,
kad podigneš zavjese, možda izlete
u našu malu zelenu sobu,
možda se vrate krila
prvih mekih dana
***
pod prozorom žvrgolje putene ptice,
jar se nagnuo nad sunce i usmjerio ga u naša lica,
meka rumena djeca blistaju od pustolovnosti
ponekad se još rastužim kad zaronim u dažd,
kad sljeme gori u sivim oblacima,
kad vabe me vrazi u svoje grotlo
a mjesec me odano i ponizno čeka,
on je jedini opsjenar koji pruža ruku
ponekad se još okrećem i vraćam tebi,
tvojim prkošljivim prsima i skršenim idealima,
još te nosim u pjesmi predanih pčela
i mirisu kave i trpkosti hmelja i silini trna
moje skitnice, moje noćobdije i druga klatež
ponekad nisu dovoljni, ponekad mi se omakne pad,
raskrvarim si bradu svaki put kad se brijem
i srdim se na one koji me sibilariziraju
i svaki put kad se rasanim sjetim se
da mi smo samo plemeniti divljaci
ništa nam ne nedostaje, ni vode ni mlijeka,
ni kliktaja djece ni lepeta ptica, a još te nosim u ponekom stihu
i podsjećam te da bi i pčele voljele biti sretnije
***
podaj mi komad svježeg plavog neba,
neka mu u mekim obrazima ostanu tragovi tvojih jagodica,
kao u dizanom tijestu kad se klofa, i neka na toj nebnici budu dvije ptice
na rubu šume ponekad izrastu djeca,
među zvončićima i jaglacima, uvijek na međi
svjetlosti i mraka, odlutale crvene zvijezde iz iskrišta
nemoj ubirati takvu djecu,
pusti ih da dišu, samo ih srne smiju pogaziti,
pusti ih da plešu, samo ih ježevi smiju pokupiti
a kad se prislone kao čičak uz tvoju ruku,
budi nježan s njima, pokaži im svijet,
ali brani ih od onog izvan okvira
svježeg plavog neba
***
na kraju puta
postoji gnijezdo, brlog, lug,
mjesto toplo i tijesno,
prekrije te, sakrije te, zakrili te,
kad šake djedova i očeva polude,
kad se nebesa nepravedno
rasrde
i to mjesto treba graditi
uvijek iznova, od ubranog cvijeća,
otpalog lišća i granja, odlutale vune
i šačice ugrijane zemlje
plaše te, znam, plaše te
riječi obitelj, obitavati, prebivalište,
porodica, rod, izrod, porod, urod,
sve te osnovne ćelije društva,
tjeskobne kad su nesretne
ranjene srne strijeljaju iz samilosti,
lanad postaje siročad, dom im postaje izlomljen grom,
udisaj ribe izvan vode, rana s beskrajnim dnom,
začuđeno o, neizgovoren slom
krv nije ni mlijeko ni rosa,
brv je koju odnosi bremenita rijeka
neprospavane noći darujemo precima,
nelagoda im se pretvara u znoj, krivi su za naš nedovršen kroj,
praštati je lako, zaboravljati je teško, riječi su porezotine,
ponekad je skretanje opravdano da se ne desi još nesreća,
raskršća su uvijek opasna, izbor je uvijek pogrešan
gradi taj brlog u guduri, preživi zimu
_____________________________________________________________________________________
JOSIP ČEKOLJ rođen je 1999. u Zaboku. Student je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je slikovnice „Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom“ (Mala zvona, 2020). Kratke priče i poeziju objavljivao je u regionalnim i hrvatskim zbornicima i časopisima kao što su „Rukopisi“, „Riječi“, „Aleph“, „Svjetlo“ i dr. Zadnjih godina je ponajviše objavljivao u elektroničkim časopisima („Kritična masa“, „Strane“, „Čovjek-časopis“, „Poeziju na štrikove“ i dr.). Pjesnički rukopisi ušli su mu u uže krugove za nagrade „Na vrh jezika“ i „Zdravko Pucak“. Fantastična kratka priča „S druge strane rijeke“ na temelju anonimno provedenog natječaja ušla je u zbornik koji će biti objavljen 2021. u nakladi Mala zvona. Kratka priča „Kokoši ne letiju visoko“ objavljena je kao dio šireg izbora za nagradu „Sedmica i Kritična masa“. Sudjelovao je na književnim tribinama u Pančevu i Zagrebu, a u veljači 2021. izbor pjesama predstavljen mu je u emisiji „Poezija naglas“ na Trećem programu Hrvatskoga radija.
čovjek-časopis 