Neko je jutros Pokušao spakovati drvo U plastičnu kesu. Kasno je shvatio Da je kesa mala. Žurilo mu se. Ostavio je kesu Da se na drvetu klati.
***
ISPRAĆAJ ILI NOVO POGLAVLJE ŽIVOTA
Marici
Kad jednom vrata zatvorim Ne otvarajte ih više Niste ih otvarali ni onda Kad je moj usud mogao okrnjiti vaš osmijeh
Ne dirajte mi zvono Jer moje šiške su išle vama u oči Moja dioptrija narušavala vaš vid Moje suknje otkrivale vaše bijele noge
Ne donosite mi cvijeće I onom što sam ispred vrata posadila Žeđu ste presudili
Kaktus u meni pažnjom ne zalijevajte On nemoćan i nepromijenjen Pod prisilom truhne
***
PSIHIJATRIJSKA BOLNICA
Kad bih prošla pored nje, Uhvatila bi me jeza. Ljudi koji su bili na njenim prozorima I ispuštali čudne zvukove, Bili su bolesni. To je sve što sam znala. Od visokih zidova nisam im mogla prići Ni da sam htjela. Danas, dvadeset godina kasnije, Bolnica ne radi. Visoki zidovi su dobrim dijelom srušeni I sad se svi zajedno nalazimo S ove strane ograde.
AMRA MUJEZINOVIĆ rođena je 1985. u Tuzli. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Živinicama te Filozofski fakultet, Odsjek za bosanski jezik, u Tuzli. Radila kao prof. u osnovnim i srednjim školama na području TK. 2012./2013. volontirala u Biblioteci JU BKC Živinice te 2015. godine položila stručni ispit za bibliotekara. Od 2016. godine je zaposlenica Biblioteke JU Bosanski kulturni centar Živinice. Piše poeziju i prozu. Djela su joj objavljivana u književnim časopisima i na književnim portalima u Bosni i Hercegovini i van njenih granica. Nagrađivana. Saradnica Magazina za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”.
Svaki će me grad u koji padnu mrtve stanice s moga tijela, atom po atom iznova skrojiti u gradu u kojem boraviš ti. Svako će stablo oprostivši se od svoga lišća, žilu po žilu razlistati oblake nebeskog drva ispod kojeg stojiš ti. Svaka će samoća porazivši noć, dušu po dušu narode stvoriti u danima kada postojiš ti.
I na samom kraju, korak po korak doći ću k tebi, doći ćeš k meni. (I neće se znati tko je došao komu.)
Srest ćemo se kao dah i mjehurić od sapunice, nas dvoje, a bit će nas bezbroj, kratkotrajnih, ranjivih, a toliko divnih.
***
ZATVOR
I sam si, i kažnjen, u tvome tijelu – zatvor. Ponekad samo očima prepoznaješ nekog drugog zatvorenika sebi sličnog, i duše vam se učas hvataju za ruke kroz rešetke.
Nevješti sanjari Najprije nestaješ kao pred djetetom. Iza zavjese, pod dekom, iza dlanova. Netko te bere iz vrta sna i pokraj sebe te sadi. Zatim nestaje, i ostavlja ti tek svoj miris, ti sanjaru nevješti! I na kraju doista nestaješ. Dobivaš dušu uglastu, modru od granica i brana. Sjena će dozoriti i učas ti kapnuti na lice. Deka će te otkriti zavjesa se podići, dlanovi će nebo propustiti, ti sanjaru nevješti!
***
HRABRO JE
Hrabro je uspraviti se i poći, a ne znati gdje. Hrabro je u svemiru na plavoj lopti biti a ne znati zašto. Hrabro je u autobusu nemarno saplesti se o nekog a ne znati da će taj netko postati ljubav života tvoga. Hrabro je vratiti loptu djevojčici iz ulice a ne znati da će jednom ona biti medicinska sestra pokraj aparata koji ne registriraju otkucaje tvoga srca. Hrabro je čovjekovati o dahu ovisiti, ljubiti kada je tako lako umrijeti, hrabro je odmarati se u sjeni stabla od kojeg će ti jednom mrtvački kovčeg napraviti.
***
SAUDADE
Jer bit je tvoja, neuhvatljiva poput dana, boli ondje gdje mine. Jer si i rosno jutro, i vruće podne, i večer tiha. Jer san mi tjeraš dok te gledam kako zalaziš preda mnom u bojama najljepšim. Jer dan mine, a sve je premnogo za privi put, i sve je premalo samo za jednom. … Saudade, saudade… … U ovoj sobi zidova južnih smrtnost povija bespuća kroz koja su i muškarac i žena i dijete za tobom pošli u jednome tijelu. Teku oblaci nebeskim koritom, odmataju lipe svoje mirise, vata propasti natapaju dušu, a jezik jednog velikog ništa za besjedu se sprema On čeka tvoje ruke od vjetra da pepeo rasiju.
JOSIP KOCEV (1985.) diplomirao je na Pravnom fakultetu „Justinijan Prvi“ u Skopju. Autor je pjesničkih zbirki „Ja, Quentin Scribbler“, „Napisana tišina“, „Sada je najduže nikad“ i „Muzej osjećaja“. Dobitnik je nagrada „Enhalon“ na Struškim večerima poezije i „Bijela svitanja“. Njegove su pjesme zastupljene u nekoliko antologija u S. Makedoniji i u regiji.
Ponoć je. Kao i svake večeri, ubrzo će zaspati na kauču uz neki film koji je već sto puta gledala. Njezino će mu hrkanje biti znak da može izaći iz izbe i u miru večerati. Sjetio se kako se uselio u taj lijepi, prostrani stan kojim se već godinama kreće tiho, vješto i nevidljivo poput kakvog miša. Kao majstor od povjerenja, preko prijateljičine je preporuke došao obaviti neke sitne popravke. Otvorila mu je vrata ni ne pogledavši ga, na brzinu pokazala što treba raditi, napomenula da su novci na stolu te da na odlasku samo zalupi vratima i odjurila na posao. Imala je onaj vlažni, uplakani izraz lica ribe u plićaku koja čezne za morskom dubinom i to mu je bilo dovoljno da poželi doživotno za nju brinuti. Nakon obavljenog posla zavalio se u fotelju i izmoren, maštajući o njezinim vodenim očima, utonuo u san. Probudio ga je telefonski razgovor koji je dopirao iz hodnika. Treperavim glasom nekome je objašnjavala da će se snaći. Natočila je vino u čašu i sjela na kauč. Iskoristio je taj trenutak i brže bolje otpuzao u izbu. Halapljivim gutljajima ispijala je vino sve dok nije ispraznila bocu. Kad je zaspala, izašao je iz izbe, uzeo joj čašu iz ruke i odnio je u krevet. Htio se uvjeriti da će joj biti dobro pa je legao uz nju, zagrlio je i zabio lice u njezinu kosu. Ostali su tako sve do jutra. Na zvuk alarma za buđenje iskočio je iz kreveta i sakrio se u svoje sklonište. Nije je mogao ostaviti u takvom stanju. Nakon par dana provedenih između zamrzivača i polica s hranom, zavolio je zvuk tog tihog života u rasulu. Ponoć je. Uskoro će je odnijeti u krevet. Njezina tužna kosa rasut će se po njegovom licu i on će zasvijetliti poput krijesnice. Osim toga, u tako velikom stanu uvijek treba nešto popraviti.
ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“. Radi u Kulturno informativnom centru.
I tak, pričalo se o tom globalnom zatopljenju, kao ono možda je a možda i nije. Onda se je jednog ljeta pol polarnog leda rastopilo. Već su tu Dalmatinci morali malo uzmaknuti. Potopilo im muliće, kafiće, taverne, gusterne.
Onda je donesena ta globalna eko-uredba, zaboravi fosilna goriva, nema ugljena, nema benze, samo alternativni izvori energije s nula posto emisije stakleničkih plinova. I sad si ti kupi auto na gorive ćelije. Čak i da imaš te novce, prva vodikova pumpa ti je u Klagenfurtu. Tak da se još uvijek vozimo više-manje na pedale, ne. Zgasili smo sve motore s unutrašnjim izgaranjem, sve termoelektrane, sve toplane, sve turbine, sve kotlovine (a bogami i gradele), a temperatura se i dalje dizala. Zakaj? Zbog, da prostite, prdeža. Dokusurile su nas naše kravice, voleki i telci, ovčice, kozice i janjčeki, jakovi, gnuovi, zebre i zebuići. Kaj da im delaš? Da im ugradiš katalizator na auspuh? Led se rastopil, tektonski se sve spigalo, i da ne duljim, Jadransko je more došlo do Savskog nasipa.
A s morem su došli i Dalmatinci. Nije bilo problema oko smještaja, imali su već dost rodbine u Zagrebu, ne. Ali osjećali su se kao uljezi, izbjeglice, nasilno izmješteni iz svojih đardina i maslinika u ovaj sumnjivi purgerski kraj. Tak da su se držali više-manje za sebe. A ni mi, uvjetno rečeno Zagrepčanci, nismo se puno trudili oko prvog kontakta.
I tak, idemo ja i Balta u ribičiju jednu subotu, šatro ko i obično. A niš tu više nije obično. Ta voda iza nasipa za nas je postala crna kutija. Nemaš pojma kaj je nutra i na kaj grize. Jedino kaj znamo je da ziher više nema ni belica ni amura. Mislim, to je sad more, ne.
I dojdemo mi na naše staro mesto, a tam već stoji neko i peca na neki čudni način. Opće nema štap, flaks odmotava s komada stiropora, i – to nas je specijalno iznenadilo – nema plovak! Udica z olovom potone, i gotovo. Kaj je ovo? Prethistorija?
Kad ono kit najednom počne vleć svoj flaks, i gle ti to – zvleče van lepu ribicu od svojih dvajst deka, široku, srebrnu, s crnom pjegom kod repa.
“Kaj je to?” nisam zdržal.
“Špar”, veli on, očigledno Dalmatinac.
“Kaj se s tim dela”, pita Balta.
“A moreš ga, kužiš, isfrigat, moreš ga lešat, al najboji je na gradele – na roštilju, ne”, ispravi se Dalmoš.
“A za fiš-paprikaš?”
“Nisan baš ziher.”
I tak smo ja i Balta dali Šimeku koncesiju za plac, u zamjenu za know-how, ne. Pohitali smo plovke i preuzeli novu tehnologiju. A i Šime je bil OK kit, za jednog Dalmatinca, ne. Navlekel nas je prvo na crno vino, a onda polako i na maslinovo ulje. Nisam veroval da bu dotle došlo, ali kad bi on raspiril gradele na Jarunu i pustil Dragojevića na CD plejeru, i ja i Balta smo popevali Moj galebe.
Onda je Balta užical od bratića drveni riječni čamac, spašen iz bivše Kupe, s Tomosom 4. Tu je počela prava avantura. Lignje na peškafondo – to su opake zvijeri! Špricne ti ravno u oko dok je izvlačiš. Arbuni udicom na 40 metara – “Najboji su na lešo, s petrusimulom i bilin lukon” (kuhani, s peršinom i češnjakom). Ugori na parangal – dugačke masne mrcine, za brodet. Brodet je više-manje isto što i fiš, samo s maslinovim uljem, puno luka i paradajz-koncentratom umjesto paprike. I najbolje paše sa žgancima.
Život se nažalost ne da svesti samo na pecanje. Između Šimeka i Baltine sestre Andreje buknula je romansa. Baltin stari je popizdio: “Jebemu mater, kaj bum imal unuke mandrile?” Ali s vremenom se skuliral, kad je skužil Šimeka. Sve je bilo idilično, mali od palube se uspješno integrirao u našu malu zajednicu, datum vjenčanja je već bio okvirno zacrtan. I onda jedne večeri kod Baltinih staraca, nakon Andreine pašticade s mlincima zazvoni telefon. Balta digne slušalicu.
“Zove neka Ozana – traži Šimeka?”
Šime je problijedio.
Ozana i Šime su, naime, hodali prije globalnog rastopljenja. Razdvojio ih je Zadarski tsunami. Šime je uspio doplivati do Velebitskog otočja, gdje ga je pokupio vojni helikopter i prebacio u prihvatni centar u Sesvetama. Ozani se izgubio svaki trag.
Ali sad se ispostavilo da je Ozanu spasio lokalni linijski brod “Lara”, i iskrcao u Albanskom gorju. Tamo su je dodijelili sinu seoskog poglavice, i nakon sedam mjeseci rodila mu je muško dijete. Svi su se brinuli zbog preuranjenog porođaja, ali mali je bio težak četiri i pol kile, i djelovao kao sasvim normalno razvijeno novorođenče. Svi su seljaci odahnuli i zapjevali albanske narodne.
Godinu dana kasnije Ozana je uspjela pobjeći, i s malim se Fatmirom ušuljala na prvi tanker za Tibet. Tamo se zaposlila kao čistačica staklenih perli, privikla se na tu smirenu vegetarijansku atmosferu, pa se čak počela i sastajati s mladim svećenikom modernih svjetonazora. Često bi zajedno sjedili za njegovim kompjuterom, surfajući. I tako je jedne kobne noći otkrila Šimekov seljački home-page, s Andreinim fotkama, ne. Slijedećeg jutra kupila je kartu za Zagreb.
Uobičajene koprive i ostale trave krepale su od slane vode, Savski se nasip pretvarao u pješčanu plažu. Nitko od nas nije mogao zaspati, u pet ujutro odvezli smo se na pecanje. Nismo imali dovoljno energije da pokrenemo barku, bacali smo udicu s obale.
“I, kaj buš sad?” pitao sam Šimeka.
“Stvarno niman pojma.”
Oko sedam sati na vrhu nasipa ukazala se ženska figura. Spustila se niz strminu, vodeći za sobom klinca od svoje dve i pol godine. Balta me pogledal nervozno, to je bila krajnja povreda pecaroškog protokola. Ženska, i još s detetom. Garancija da nebumo niš više upecali danas. Dal sam mu mig da se smiri.
Čučnula je do maloga i pokazala mu Šimeka.
“Ky është ati im. Di khye-rang-gi pha-pa re”, rekla je djetetu. “To je tvoj ćaća.”
Nitko od nas nije smatrao da je Šime tu imao nekog izbora. Pa i Andrea je to shvatila, nakon nekog vremena. Balta i ja smo nastavili panulat, ne, ali falio nam je. Čuli smo da su Ozana i on (i mali Fatmir) neko vrijeme bili u garsonijeri u suterenu u Rudešu, a onda im se gubi svaki trag.
Nedugo nakon toga, zahvaljujući Ferenz-Gugašvilijevom efektu, stvari su se vratile više-manje na staro stanje. Naime, ispucavanjem suborbitalnih raketa s rolama alu-folije za domaćinstvo stvoren je reflektirajući sloj u atmosferi, koji je globalnu temperaturu vratio u normalu. More se povuklo, a s njim i većina Dalmatinaca. Iz pijeska i mulja spašavali su svoja ognjišta, a ostala infrastruktura ih je pratila. Vjerujem da je i Šime na kraju iskopao svoj dom.
A mi kaj smo ostali tu, i mi smo na neki način postali Dalmatinci. U petak se dignem ranije, i priuštim si friške šanpjere na Trešnjevačkom placu. I bacim na gradele, ne.
DAVOR SLAMNIG (Zagreb, 1956.) objavio je knjige: “Čudovište” (1980.), zbirka kratkih priča “Qwertzu i Opš” (1983.), zbirka kratkih priča “Topli zrak” (2002.), roman “Krumpirova rodbina” (2005.), zbirka kratkih priča
nivo mora raste na balkonu ću otvoriti ljetno kino zarađenim novcem kupiti barku i ploviti
pristat ću uz bar na krovu tržnog centra na happy hour-u ponudit ćeš me znojem posejdona platit ću ti morskim zvijezdama u morskim puževima ostaviti bakšiš
dat ćeš otkaz i doći raditi za mene u početku jedno o drugom malo šta znamo pa će nam biti lijepo
ljubit ćemo se po starim ulicama pod vodom pušiti morsku travu postati ortaci i dijeliti pazar
napravit ću ti bisernu ogrlicu poklonit ćeš mi krunu od koralja
vremenom krenut ćeš hodati u svojoj prelijepoj kućnoj daljini
upitnike ću probati zadržati pod vodom disat ću na škrge prste pretvoriti u električne jegulje
priznat ćeš da nikad nisi htjela svijetliti samo gorjeti
za našim kokičarem bogatom kapetanu uputit ćeš pogled što topi ledenjake gasi svjetionike i diže more
otplovit ćete prema parizu
vratit ću se masturbiranju na sirene izbjeglice sa nekadašnjih obala italije i francuske
emocionalno postati meduza i plakati za anoreksičnim polarnim medvjedima
prodavati rum bogatim kubancima bakalar norveškim siromasima
odlučan da se ne zaljubljujem dok se more ne povuče.
***
SLIKA SEZONE
svaki dan rad i disciplina ustaljeni raspored gradova iza mene kilometri užarene ceste zategnuto platno i besprijekorna projekcija male pobjede stvaraju velike uspomene ovog ljeta ova zemlja fudbalski je viceprvak svijeta radost je oseka straha šapće mi more ali sol je u mojim ušima i sezona se zahuktava u slučaju prekomjerne stvarnosti u novčaniku tvoja slika.
***
PETA NEDJELJA KAKO ČEKAMO PASOŠ ZA NAŠEG PSA
otac me budi svakog jutra u telefon psuje veterinara pizdi zbog dugog procesa iako ne namjerava iseliti ni sebe ni našeg psa
što se tiče mog odlaska još nisam siguran znam samo da sam ovdje neispavan i neispravan i da čitava ova stvar sa pasošima i odlascima i psima postaje opsesija svim ljudima koje znam
jedinog koga se ništa ne pita i koga uopšte nije briga je naš pas koji trenutno naslonjen na balkonski prag razgovara sa suncem i insektima.
***
SRETNO POSLIJEPODNE
u kriglu sa pola litra vode potapam dvije vrećice čaja
polako pijem mlako plovim mali pas grije mi stopala
vrećice kasnije povlačim za konce one se klate iz njih kaplje voda bog sreća.
MILI ĐUKIĆ rođen je 1987. u Mostaru. Živio, radio i školovao se u Adapazaru, Sarajevu, Kristian Sandu i Poreču. Objavio je zbirke pjesama “Sabrana djela iz oduzetog tijela” (Bratstvo duša, Zagreb, 2014.), “Zima će ponovo biti teška” (Bratstvo duša, Zagreb, 2015.) i “Pregaženi ježevi” (Treći Trg, Beograd, 2018.)
FILIP MARKOVIĆ rođen je 2000. godine u Zagrebu, živi u Novim Jankovcima, slavonskom selu pored Vinkovaca. Nakon završene Gimnazije Matije Antuna Reljkovića u Vinkovcima upisuje Rudarsko-geološko naftni fakultet u Zagrebu. U srednjoj školi intenzivno počinje pisati poeziju te tako za rukopis “Pantera” 2019. godine osvaja drugu nagradu na Goranovom proljeću. Iste godine sudjeluje na smotri LiDraNo. Na vinkovačkoj pjesničkoj manifestaciji Jutro poezije u sklopu Dana Ivana i Josipa Kozarca osvaja prvo mjesto.
Od ljubavi na ovoj zemlji sve je lakše vatra čisto gori cvijet se slađe razmnaža muškarac i žena idu kao jedno ne skreću očima a izgubljen spokojno nalazi svoj put od ljubavi na zemlji sve je čišće i čovjek se prisjeća bistar med u košnicama čovjek se prisjeća kako rosa pada bez moći su sve kužne bolesti sama smrt silazi mirna i lagana
od ljubavi na zemlji čovjek živi sa slikom pred očima on joj polazi od nje se ne razdvaja on je traži po svim zakutcima po svim grmovima po svim sobama od ljubavi na ovom tlu slika izrasta kojoj idemo čista i visoka
od ljubavi na zemlji čovjek gradi vješala od ljubavi na ovoj zemlji samoubojica i ludila i mraka od ljubavi na ovoj zemlji
NIKICA PETRAK (Duga Resa, 1939. – Dubrovnik, 2016.), iz knjige “BLAŽENO DOBA /Sabrane i nove pjesme, 1959. – 2009./”, Matica hrvatska, 2009; originalno iz zbirke “Razgovor s duhovima”, 1968.
Gladnim ustima sve je hrana lišće so meso i korijenje Zato se drži za prsa objema rukama kad te zavoli neuhranjeno srce
***
SAJAM PTICA I SITNIH ŽIVOTINJA
Bili smo na sajmu ptica i sitnih životinja Gledali smo kako se klati kanarinac Ja sam se sjetila svoje stare majice što mi je neko ukrao na plaži u Makarskoj Otad više nisam otišla tamo Šta ako je prepoznam na nekom Mada nije uopšte bila neka dobra majica Bili smo na sajmu ptica i sitnih životinja ja tako mrzim ptice Volim da ih gledam ali mi se gadi pomisao da im dodirnem tijelo Masno perje i oči kao polupana ogledala iz kojih se ne čita ni sreća a ni strah Kao i uvijek zadihano bježim od neznanog Ti si rekao da voliš ptice kako krive glavu kad te gledaju i nemaju mnogo toga na umu Sigurna sam da ti se samo sviđa što su u kavezu Jer te nikad nisam vidjela oduševljenog golubovima kažeš to je jer seru gdje stignu I meni se diviš samo kad sam ti nadohvat ruke A ja sam odavno teretna i usiljena kao paun koji se napreže I zato sam odlučila da bježim daleko gdje god mogu da odletim Bili smo na sajmu ptica i sitnih životinja Kakav čudan naziv za jad Nisam se više vraćala tu Šta ako prepoznaš moj zlatni kavez Mada nikad nije ni bio od zlata
EMINA ELEZOVIĆ rođena je 1992. godine u Sarajevu. Dobila je ime po Šantićevoj Emini. Svoju prvu pjesmu napisala je sa 6 godina, nakon čega je pisala je i kratke priče i predstave, od kojih su neke bile izvođene i nagrađivane, a priče objavljivane u domaćim i stranim časopisima. Živi i radi u Helsinkiju. “Iza vrata”, u izdanju “Imprimatura”, njena je prva zbirka poezije.
Jutros smo doručkovali tvoj šešir za šetnje. Obavili smo to sočno, gurali komad po komad, mijesili jezicima i hrskali.
Ja sam küpila sve što je tebi ispadalo iz usta, a on se hranio obodom pletenim spretno kao prsti u dodiru.
Dan je prošao bez šetnje. Prepričavali smo susjedima sve o hranjenju šeširom. Voda im se slijevala niz grlo kao da im izviru zubi i zašto nas nisu vidjeli pred vratima na cesti niz bubanj: htjeli bi i oni jedan takav za probu.
Ali šeširi se ne dijele za ručak to svakako znamo pa se zaključavamo nećemo ni sunce dok se ne dogovorimo kojim ćemo putem
noćas u Ekvador.
***
GOVORIŠ
Dok se jutra smrzavaju u nastajanju pružamo podlaktice za tvoje riječi rastežemo površinu ustajale vode pa slažemo jednu na drugu drvenu sirovinu za još jednu bajku.
Tek podnožje voli cjelovite misli pa ih tamo prosipamo iz otvorenog naramka, a one se primiču jedna drugoj one su začas fraza i rečenica. Vezani tekst.
Govoriš dok se stabla urušavaju u otvorenu zemlju kruška jabuka riječi kao tumorne nakupine na tijelu vitkog stabla iz kojih se na kraju cijede slatki sokovi:
nektar kratkih priča spori ritam poezije, a na njegovu kraju opet početak beskrajnog romana.
***
SLOBODA
Na prijestupni sat unijeli smo Picassa u tamnu sobu. Umjesto podloge voliš boje zatim obuvaš cipelice okačene na posljednju stubu i dugo pripremaš okret. Koliko smije trajati umjetnost?
Tišina je u svakom plesu još se samo snijeg na bakrenim žicama umije tako pritajiti ušuškan u mahovinu mokar od ljepote lijep kao voda u skupljenoj šaci.
Gledamo: uzimaš sve sjeverne kiše i nosiš ih podatne namirnice u platnenim torbama za kupnju. Na cesti prepreke i prijelazi za sve nove skokove i uvijanja. Kiša ne staje. Kiši. Omotaš bršljan oko glave jedinu zrelu pobjedu.
Gledamo: tvoji su pokreti nestvarni. Nosimo ih uramljene i savršene okrugle kao sloboda.
***
NA ILIRSKOM TRGU
Na Ilirskom trgu nikad nisam vidjela pticu ili grudu snijega.
Sjednem na prvi kamen i trijebim pjesme.
Zrele su, sjajne pucaju od radosti. Svaki stih pod jedan zub dok mjesec ne zasjedne na kupole.
Na Ilirskom trgu nikad nisam vidjela cvijeće u nečijoj kosi ili trulo voće pod raspuklom granom.
Sjednem na kamen i listam mekanu knjigu. Presavijem jedan list dva tri u lijevi obraz
i desni
pa čekam
dok zvijezde ne iziđu, svaka na jedan prozor.
Na Ilirskom trgu nikad nisam vidjela dječje cipele ili plavi bicikl oslonjen na zid pravilne kuće.
Sjednem na kamen i mislim: Ništa nije tako ukusno kao topljena metafora s mrvicama divnih lješnjaka.
***
RAST
Na zidu naše sobe dvije fotografije. Jedna je plava kosa razdijeljena snažnom podlakticom i veliki bijeli kamen. Druga je plava mahovina na šumskoj čistini.
Netko na tavanu gradi gnijezdo i svira flautu. Do jutra će svaku grančicu utkati na pravo mjesto i unutra položiti svoj zeleni pokrivač, mekani sjeverni znak.
I naša je soba na sjevernoj strani. I bila je hladna pa smo pokraj kreveta čuvali kapute, noćne zagrljaje.
A onda su jedne nedjelje, zakukuljene u mahovinu došle krznene krijesnice. Šuteći otmjeno i strpljivo poput snijega. I bile su tople i pristale na naše dodire. Naša je soba tada osobito narasla. Za jednu nedjelju dosegnula je nebo i dalje. Mjerili smo je na okvirima svih ulaznih vrata.
Naša soba raste jer je na sjeveru, kažeš, a zima će pa odmotavamo snopove sjevernog pokrova da je ugrijemo.
IRENA SKOPLJAK BARIĆ (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pjesme i kratke priče objavljivala je u časopisima Poezija i Tema te u nekoliko zbornika i publikacija u sklopu književnih natječaja. Suautorica je čitanki iz hrvatskoga jezika u izdanju nakladničke kuće Profil Klett te digitalnih obrazovnih sadržaja za projekt e-Škole. Godine 2016. izišla je njezina prva pjesnička zbirka Neprivezani u izdanju Hrvatskoga društva pisaca iz Zagreba.
sve je zeleno tu je i pas bio mahao je repom kad bi me video volela sam da ispod ogromnog bora pojedem kajsiju o kojoj je moj deda brinuo kao i o svemu drugom pas me je voleo mnogo davala sam mu da jede da niko ne vidi pevala sam mu kad stanem skakao je da mu pevam još nedugo posle je umro nosili su ga u naručju deda mu je šaputao na uvo nisam videla da je ikad bio tako bespomoćan nedugo se kajsija razbolela pa ju je deda posekao imala sam više mesta za igranje ostali smo moj bor i ja sami i kiša babin glas koji kaže ,,pazi grom” dok se ljuljam do besvesti trčala bih bosa posle kiše i sakupljala gliste pokisla mi je kosa nisam je prala samo bih je osušila deda je voleo kišu jer tad ne mora da zaliva baštu davila sam se u palačinkama posle pete branili su mi da jedem više i pojela sam na hiljade jabuka al ne jer moram nego jer volim u nosu je miris pite koju je pravila moja baka gledala bih je pažljivo dok pravi testo i mesi ga jako brzo i spretno nikada neću umeti da radim to tako dobro kao ona ,,radim to od 14 godine” rekla bi mada nema to veze s tim jednostavno voli da ugodi svaki put kada bih legla u sveže uštirkanu posteljinu sećala bih se tog sela i detinjstva prošaranog tugom bila sam svesna da će brzo proći ali bilo je dobro baš dobro skoro bolje nego sad
***
DRUGA PESMA
zvezde ispod tvojih kostiju što se kriju zavele su me i miris tvoje kože lepši od cvetova svih zaveo me je tvoji poljupci poput metaka zbog kojih imam sposobnost letenja i sposobnost da zavolim sebe to nikad nisam umela
***
A LA PLAGE
idemo zajedno na more sve sam isplanirala nosićeš majicu na pruge onu mornarsku ja ću poneti omiljenu crno-belu haljinu pićemo puno vina i jesti ribu neću kriti da te posmatram kako šmekerski zabacuješ kosu dok uzimaš komad sočne breskve namigneš mi i otrčiš u vodu trčim za tobom i pravim salto nikada ranije to nisam radila ali sve strahove sam jutros zaturila ispod peska izranjam sa osmehom znam da moraš da mi namažeš leđa neću gunđati prepustiću se svim tvojim dodirima večeras ću da se napijem uživaću u talasima i tvojim omiljenim filmovima priču prekidaš jer mi je spala bretela sa haljine nežno je vratiš na moje rame tako mali dodir rekao je sve posle se pitaju što tako dugo ćutimo a ja te razumem bolje nego bilo koga drugog
zato ću ti pisati pesme i to mnogo bolje nego što je ova
VARVARA VUČKOVIĆ (1999) rođena u Beogradu i posle dva neuspešna pokušaja pronašla se na menadžmentu umetničke produkcije na FSU. U slobodno vreme gleda filmove, fotka, repuje, bleji, organizuje večeri poezije pod nazivom ,,mladi i zeleni“, zasmejava društvo, a kada se ne smeje tada je drama queen.
čovjek-časopis 