TRI MIKROPRIČE IGORA BOROZANA

 
SJEKIRA
 
Stari mi je naredio da iscijepam gomilicu kvrgavih panjeva koju je odnekud dovukao do ulaza.
 
Promrsio sam u bradu žestoku psovku i zalupio vratima. Učinilo mi se da je sjekira mene snijela niz stepenice.
 
Naselje je živnulo. Pala je prva, jutarnja serija granata. Drugu smo očekivali tek poslijepodne. Zadnjih mjeseci, naviknuli su nas na taj ritam. Svi znamo da ih mogu bacati kad im je volja. Mogu nas iznenaditi.
 
Odvojio sam najveći panj i na njega položio suh, račvast komad. Zamahnuo sam. Udarac sječiva ostavio je u drvetu jedva vidljiv usjek. Osvrnuo sam se, pa zamijenio komad. Trešnja, pomislih.
 
Tiho poput pauka, iza mojih leđa stvorio se komšija Mahmut. Redovno je, između dva granatiranja, izlazio da ga obiđe zrak. Da ga dodirne sunce. Živio je sam u stanu na trećem spratu, među knjigama.
 
Njegovo prisustvo naglasilo je moju nespretnost.
 
Začešljan i dotjeran kao da je krenuo u dom penzionera na kafu i konjak, blagim glasom reče: “Ne siluj sjekiru, pusti je nek’ sama cijepa”.
 
Rascijepio sam drvo i zadihan čučnuo.
 
Mahmut je nestao u dubini haustora.
 
***
 
NEDELJKO
 
Sve do jutros kada je telefonom dobio otkaz, čuvao je mašine koje izvlače šljunak iz rijeke.
Spustio je slušalicu, pa iz ladice masivnog drvenog stola izvadio pakovanje soka. U jastuče od folije spretno je zario slamku, uhvatio je usnama i zažmirio.
U skučenoj betonskoj stražari nije bilo nijedne sitnice, nijednog predmeta kojeg bi trebao ponijeti. Pogled mu se zaustavio na listu kalendara koji je venuo na zidu – nasmiješena plavuša u kupaćem kostimu pozirala je ispred karoserije kamiona. Silvana. Dao joj je ime Silvana.
Ugasio je grijalicu, uzeo jaknu sa vješalice i izašao na drveni trijem. Zimsko sunce natjeralo ga je da kihne.
Kraj rijeke su već odzvanjali glasovi radnika.
Vičniji štiglićima Vidovog polja nego ljudima, Nedeljko zamaknu preko zaleđenih lokvi.
 
***
 
FAZAN
 
Između pauza dovoljno dugih da se odgleda koncert Safeta Isovića, ili izgubi nevinost, poneko promakne ulicom.
Fazan sjedi u svojoj čaršiji, u svojoj kafani, za svojim stolom. Svježe izbrijan, u odjeći jutros pokupljenoj sa štrika, premeće čačkalicu iz jednog u drugi ugao usana.
Cijediće kafu još bar pola sata. Skoro će tri godine da je u penziji i nigdje mu se ne žuri.
U unutrašnjem dijelu kafane, do šanka, već se okupilo društvo koje iz dana u dan karta, mašta o ženidbi i pije. Roncali su, podbadajući jedan drugog.
“Inače?”, na vrata je veselo pomolio visok, suhonjav čovjek. Nesvjestan, da su se u njegovom tijelu, proljetos zametnule stanice raka.
“Dobar!”, uzviknu Fazan.
S druge strane ulice raširila se poljana na koju je nekada davno, prije rata, dolazio cirkus. Raznježen, prisjetio se svojih pet minuta slave – jednog predvečerja, snažnije od svih udario je kožnu krušku i oborio rekord.
Već pripremljenu kovanicu spustio je kraj čiste pepeljare.
Zviždućući neku besmislenu melodiju, sa rukama na stražnjici gegao se prema garsonjeri. Tamo ga je čekala šerpica graha. Ono što je ostalo od jučer.
 
_____________________________________________________________________________
 
IGOR BOROZAN (Stolac, 1977) je bosanskohercegovački akademski kipar. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi. Radi kao likovni pedagog u Mostaru i Stocu. Objavio je zbirku pjesama Bijeli bor (Buybook, 2020.).
 
 

DVIJE PJESME DUBRAVKE MATOVIĆ

JEDINA NJIVA

To je to obavezno oranje života,
kopanje po blatu koje ponovo ne bi.
 
To je ta hladna izrovana zemlja
u koju si postavljao korenje,
njiva koja obećava
i zato se trudiš
mada radije ne bi.
 
To je deo jednog života
koji imaš i koji
treba da bude najbolji.
 
Nije fer, jer sve što se radi
drugi, treći put
radi se sve bolje.
Nije fer, a da treba opet,
radije ne bi.
 
***
 
SAMO SLUŠAJ I BUDI LEPA
 
Ona priča: ko je pametniji i ko sposobniji,
ovi iz grada, ili ovi sa sela.
Priča ide drugačije kad su sa sela na selu,
iz grada u gradu, i kad su sa sela u gradu,
ponekad i iz grada na selu.
 
Tako sam i ja postala deo priče,
da preskočimo selo−grad,
jer nisam bila seljanka na selu,
ni seljanka u gradu, ni građanka na selu,
nego sama na svoj način
u narodu poznatiji kao smešan način.
 
Tako sam postala deo priče,
više kao stanarka zoo-vrta
puštena u selo grada.
 
_____________________________________________________________________________
 
 
DUBRAVKA MATOVIĆ (1982) rođena je u Arilju, diplomirala na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Od 2019. je urednik književnog programa ARLEMM-a, koji je organizuje i moderira. Sarađuje s časopisom ARLEMM manifestacije od njegovog prvog broja.
Objavila je knjige: Imam i nemam (2006), Sentimentalna kuhinja (2012) i Mleko (2020).
Njena poezija objavljivana je u štampi (Polja, Povelja, Koraci, Treći Trg, Novosti) i na internetu.
 
 

MOJA TVRĐAVA

 
Dok ljuštim luk u Bašti sljezove boje, Mučnina, Nepodnošljiva lakoća postojanja
 
U potrazi za izgubljenim vremenom otvorim Vrata od utrobe
i zakoračim u Srce tame, u Šumu Striborovu
čujem Satanske stihove i nazirem Mrtve duše kako se provlače kroz Vlati trave, Ne bojim se
 
najednom Metamorfoze, Svjetlost u augustu i Ana Karenjina,
pita – Kome zvono zvoni
kažem – Upitaj prah
 
i onda Čekajući Godoa gledam Ka svjetioniku, razmišljam o pljački Zlatarovog zlata
oko mene Djeca ponoći i Ćelava pjevačica u Igri staklenih perli,
a na Čarobnom brijegu Kamilje oko U ime ruže čuva Tajnu džema od malina
 
Ako jedne zimske noći neki putnik svrati u Samarkand,
znaj da to nisam ja
ja uzgajam Cvjetove zla Na cesti
ja sam Buda iz predgrađa, Ciganski romansero i General mrtve armije,
a ovo je moja Tvrđava.
 
 

KRATKA PRIČA RUŽICE GAŠPEROV: PROZOR U DVORIŠTE

Imam jednu bolest što se zove mums. Još se zove i zaušnjaci, ali to mi je bez veze. Ne’š ti bolesti. To svaki dan dobivam od mame.

Dobro je što ne trebam ići u školu. Loše je što trebam mirovati i nositi papuče.

Pogledala sam sve crtiće i slikovnice i stripove. Sad mi je dosadno. Klečim na dvosjedu i gledam kroz prozor. I to je dosadno. Puhnem u staklo, pa crtam prstom po magli. Čekam kad će mamin zaušnjak. Ona mrzi kad ja njoj šaram po prozoru. Najviše kad je jedan put došla teta Jelica, pa njih dvije pričale i napravila se ona magla, a na njoj piše „Jelica glupača“. Mama sad ništa ne govori. Samo se pravi da ne vidi, a to nije moguće, jer ona sve vidi. Vidila je i kad sam jedan put, prije mumsa, uzela bombonijeru što ju je spremila u svoj ormar. Bila sam glupa. Nisam skrila papiriće.

Sad se ja mislim zašto me mama nije klepnula po tikvi. Možda je taj mums ono nešto kao rak što ga je imala Iris iz drugog be, pa smo svi plakali kad je umrla. I ja sam plakala.

Nije u redu što su me zatvorili u kuću. Trebali bi me pustiti van da se još izigram, jer kad odapnem, samo ću biti mirna i pjevati s anđelima. Sigurno ću postati anđeo. To djeca uvijek postanu, i onda kad nisu bili dobri. Ne bih ja htjela umrijeti. Ja bih se igrala.

I tako sam vozila autiće po daski ispred prozora. Aaaaaaaa, kriiiiik, krš! Malo puhala u staklo, a onda sam vidila da iz susjedne zgrade izlazi teta Vanda i vodi Mira. Miro mene voli. Uvijek mi poliže ruku. Mašem ja Miru. Miro samo njuška, pa digne nogu i popiški se. Onda dođe teta Jelica i teta Vanda počne nešto vikat. Ne čujem ništa. Kao Čarličaprin. Polako otvorim prozor. Onda čujem.

– Jesam li ti rekla da ne otvaraš prozor? Neće ti proći zaušnjaci, pa nećeš moći imati djece – viče mama iz kuhinje.

Nije pošteno. Mama stalno nešto izmišlja. Kako ja mogu imati djecu i što će mi? Sama je kriva što je stavila dvosjed ispred prozora.

– Sad ga đava odnja, Senka, jesi mogla kupit još koji?– reka je tata dok su gledali gdje će ugurati dvosjed.

– Bit će to dobro kad se navikneš – govori mama.

– Odlično. Kao skladište Crvenog križa. Moram maknuti stolić za doći do kauča, a to što nas zovu Višesjedi …

– Tko nas zove Višesjedi?

– Cijela ulica. Sprdaju se s nama. Gospeti, unosili su ovu tvoju garnituru kao da opremaju villu od Sanadera.

Teta Jelica i teta Vanda se svađaju, a Miro laje. Možda i ne laje nego samo skače, jer ja ne smijem otvoriti prozor da ne dobijem još zaušnjaka. Teta Jelica pokazuje srednji prst. Rekla je naša učiteljica da to nije lijepo kad ga je Bartul pokaza Aniti. Teta Vanda stavlja ruku na srce. Mislim da neće pjevati himnu, nego ona to tako. Miro skače i poteže uzicu, jer je protrčala mačka što joj teta Jelica daje jesti kad ostane od ručka, pa se mama i tata rugaju da mačka ima željezni želudac. Možda stvarno ima.

Teta Vanda se vratila u kuću, a teta Jelica zove mačku. Nije došla mačka. Došao je teta Vandin muž što ga zovu Ljubavnik. On mlatara rukama ispred tete Jelice.

– Mama, svađaju se – vičem.

– Tko se svađa?

– Teta Jelica i Ljubavnik.

– Čekaj – dotrči mama, pa baci prekrivač preko mene i malo otvori prozor.

Bravo, mama! Sad čujemo Ljubavnika kako viče na tetu Jelicu, ali ona ga ne čuje jer i ona viče na njega. Teta Jelica viče puno ružnih riječi, a Ljubavnik da će joj zavrnuti vratom kao kokoši.

– Senka, jeben ti ćakule. Šta ovo smrdi? – viče i tata s kauča.

– Ajme, izgorila jetrica – trči mama u kuhinju, a meni drago. Neka je izgorila! Mrzim jetricu.

Popodne mama ispeče mramorni. Tata kaže da mu je baš pogodila čvrstoću. Onda se mama ljuti i uzme tanjur ispred njega, a tata se smije. To se oni tako malo zafrkavaju, pa tata stavi CD i onda plešu, ali ako stavi onoga Azru, ne plešu nego samo pjevaju. Najdraže mi je kad dođe ona pjesma gdje njih dvoje, kao dva debila, pjevaju „Istresi kurčinu do kraja“ i ništa ih nije sram što pjevaju grube riječi, a ja kad rečem „Šit“, odmah viču da kako to govorim.

Na televiziji je sapunica i mama voli gledati u mraku da ne vidimo kad počne plakati. I tako mi gledamo, tata hrče i onda se izvana začuje sirena i po sobi počne migati ono crveno svjetlo što se pali gasi. Onda počne i plavo. Ludilo! Ovo kao u Tražim zvijezdu.

– Ajme, nešto se dogodilo – skače mama sa dvosjeda, a ja odmah zauzimam njeno mjesto i gledam kroz prozor.

Više se ne čuje sirena. Samo su prva pomoć i marica ispred kuće preko puta. Izlaze dva iz prve pomoći i vade nosila, pa ulaze u zgradu. Izlaze i oni iz marice i žure za njima.

– Brzo, Stanko, neko je najeba – zove mama tatu, a prema meni baci prekrivač. – Na, zamotaj se samo da ti oči vire. Jesi čula?

U dvorištu je hrpa ljudi. Čuje se da razgovaraju, ali se ne razumije ništa. Tko zna što se dogodilo? Doktori se još ne vraćaju s nosilima. Vidjela sam na televiziji. Ako mu nije glava pokrivena, onda je živ. Ako je pokrivena, mrtav da mrtviji ne može biti. Koja ludnica! Kad sutra … ups, ne idem u školu, jer me boli mums. Štetica. Baš sad kad je najvažnije.

– Pitaj šta je – govori tata.

– Ma oću! Neugodno mi je preko dvorišta vikat – govori mama.

– Ja ću – govorim ja.

– Ti šuti! – mama me lagano udari po glavi, kao jedan mali zaušnjak ali nije, jer me uši još malo bole, pa pazi.

Iz zgrade izlazi barba Jozo u šlapama. On je dobar. Uvijek mi dâ bombon. Zapali cigaretu i nešto priča ovima oko sebe. Oni ga slušaju, a slušala bih i ja. Tko zna zašto su policajci došli. Gledala sam kad su u seriji jedan put razbili gnijezdo lopova, ali je bio Vandam s njima. On je najjači za lopove.

– Aj, mogla si poviriti što je – govori tata.

– Ajde ti. Ja zabadam nos u tuđe posle, a ti si fini gospodin. Baš neću, pa makar ne saznala ništa – ljuti se mama.

– Ma nisam mislio tako, nego ako treba kome pomoći.

– Pomaži ti! Baš me briga!

I gledamo mi i gledamo i ništa ne znamo. Kad bi barem barba Jozo svratio kod nas, onda bi znali. On voli svratiti na pićence, pa mi znamo sve, ali mene mama potjera u sobu, pa ja znam samo malo.

Bliiiim, bloooom. Još jedna hitna. Ajme, ovo je super. Bolje od filma. Možda je netko pustio u zgradu plin. Guš, guš, svi pužu prema izlazu, drže se za grlo, a hitna ih samo dočeka na dnu stepeništa, ti si dobro, ti u bolnicu, ti se nećeš spasiti, već si pomodrio. Možda su slavili rođendan, pa se otrovali tortom. Ili je ptičja gripa? Barba Krste drži golubove na balkonu. Sigurno je ptičja gripa.

I ovi drugi trče s nosilima. Hrpa im napravi mjesta da prođu, pa se opet zbiju. Kad bi barem ovo bio film. Sad bi u titlovima pisalo što oni govore između sebe. Zašto ovo nije film nego je glupo mutavo dvorište? Opet se hrpa razmiče, pa izlaze dva tipa s nosilima.

– Ko je ovo? – pita mama.

– Ko će znat – govori tata.

– Ja mislim da je barba Krsto. On ima tisuću godina – govorim ja.

– Ne vidim je li mu glava pokrivena – govori opet mama.

Ubacuju nosila u auto. Čekam kad će svirati sirena. Ništa.

– Gotov je, ko je da je – govori tata. Mama se prekrsti i šuti.

Izlaze i druga nosila. Opet vrata. Tršššš ! Pali se crveno svjetlo. Bliiiim, bloooom, vijuuu, vijuuu.

– Ovaj je barem živ – govori tata. Ja mislim da moj tata ima čarobnjačke moći kad zna tko je živ a tko mrtav.

Hrpa još stoji ispred zgrade. Ni policijski se ne miče. Unutra stoji policajac, a iz hrpe, sve jedan po jedan, ulaze. Kao mi kad se idemo cijepiti u ambulantu, samo što oni ne plaču.

– Veliko je sranje. Policija uzima podatke – govori tata.

– Jutros su se Jelica i Ljubavnik svađali.

– Daj, molim te, ti i tvoje sapunice. Nekoga je prekinulo srce, a onaj drugi pao u nesvijest, to ti je cijela priča – govori tata koji se ne voli miješati, ali voli sve znati.

– Koga? – pitam ja.

Netko zvoni. Mama poludi. Sad nećemo znati što je bilo dalje. Mrzim glupe posjete. Mama pita na parlafon „Tko je?“. Glorija, zakrči. Zzzzzzzz.

– Ljudi moji, ovo je sve poludilo – koluta očima teta Glorija i stavlja ruku na prsi kao ono kad se u sapunicama trebaju onesvijestiti. – Da nisam vidjela na svoje oči, ne bih vjerovala.

– Što je bilo? – gura je mama prema sjedalici, pa joj sjedne nasuprot. I tata sjedne za stol, a onda i ja iako je meni teta Glorija dosadna sa tim svojim pametnim razgovorima, ali možda će danas bit manje dosadna. Možda zna zašto su dolazili ovi vijuuuu vijuuuu.

– Ne mogu vjerovati! Ljudi, ne moguuuuu vjerovaaaaatiiii ! – viče teta Glorija i maše sebi rukom ispred lica.

– Daj, reci što je bilo – poteže je mama za rukav.

– To je drama. Luuuudoooo.

– Pričaj više! – mama je živčana. Viče na nju kao ono na mene kad neću pišem domaći, samo što meni reče „Umukni više“.

– Ljubavnik odapeo na Jelici.

– Zezaš? – mama.

– Svega mi, ali nije odapeo odmah nego tek kad je došla hitna.

– Rekao sam ja da nam je zdravstvo zakurac – udara tata šakom o stol.

– Ajde ti u sobu. Ovo nije za tvoje uši – govori mama, a ja se odmah počnem derati da je tamo hladno i da sam bolesna. Potjeraju me na dvosjed, pa nastave tiho pričati.

Nešto čujem ali ne razumijem ništa. Dolazi odnedavno kod Jelice … zna cijela zgrada … pozvonila Vanda … nisu se mogli razdvojiti … vidio od pasa … ahahahaha … Vanda zvala hitnu u inat … zasvirala sirena … razbili bravu … ljubavnik pao u komu … strah, ženo, strah … Jelica na živce … odveli je u bolnicu … Vanda obukla crninu … došli novinari … rekla da je bio srčani bolesnik… kao da svi ne znaju što je i tko je bio, Bog mu dao pokoj duši.

– Ko sad zajebaje – skače tata prema parlafonu.

Jozo … Uđi, Jozo … Zzzzzzzzzzzz

– Potreslo me ovo – uzdiše barba Jozo, pa tata pita hoće li jednu orahovicu.

– Može. Samo malo da me vrati u život. Da znaš kakav mi je ove godine limunčelo.

– Ti uvijek o limunima – govori teta Glorija. – Što kažeš na ovaj cirkus?

– Što će jadan čovjek. Prije ili poslije, sviju nas to čeka – govori barba Jozo.

– Mene sigurno ne čeka. Nemam namjeru umrijeti na tuđoj ženi – govori tata.

– Nećeš ti umrijeti ni na svojoj – govori mama. Ja bih voljela da tata ne umre nikad, nigdje.

– Ti ga žališ, jer si kao i on – viče teta Glorija.

– O čemu ti pričaš?

– Pričam da mu je malo bila Vanda, nego je još išao i kod Jelice.

– Išao je izmjeriti tlak – slegne barba Jozo ramenima, pa okrene dlanove prema gore, kao ono kad u crkvi reče „Blagoslovio vas Gospodin Bog, bla, bla bla“, pa mi svi okrenemo dlanove da uhvatimo što više blagoslova.

– Išao u Jelice mjeriti tlak? Aloooo, čuješ li ti sebe? – viče teta Glorija.

– E. Bilo mu je slabo.

– I zašto baš u Jelice?

– Ona ima tlakomjer još otkad joj je pokojna mater bila slabo.

– Možebit si i ti išao kod nje mjeriti tlak? I? Jesi li ga napuhao? – pita teta Glorija, a barba Jozo samo odmahne rukom.

– Ništa zasigurno nismo doznali. Možda i nije mrtav – rekla je mama kad su otišli. – Ajde, pogledaj na internet.

– Što ću gledati na internet? – pita tata.

– Možda tamo piše. Na 24 sata su najbrži.

Onda su gledali na internet. Tamo nije pisalo ništa, pa smo večerali i otišli spavati.

– Koliko uzbuđenja danas, a nemamo pojma što se zapravo dogodilo – čuo sam mamu kako preko hodnika razgovara s tatom.

– Sad ćeš saznati – odgovori joj tata iz kupatila.

Ja sam još malo čekala, a onda su se zatvorila vrata od njihove sobe i nisam saznala ništa. Uvijek sve kriju od mene.

__________________________________________________________________________________

RUŽICA GAŠPEROV rođena je 31.12. Živi u Splitu. Priče su joj objavljivane u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i na: Fantom slobode, Oksimoron Beograd, Književnost uživo, Arteist, Avlija, Beogradski književni glasnik, The Split Mind, Zg noir (Sandorf)(i u prijevodu za američko izdanje (Akashic books, NY), Matica Velika Gorica, GK Slavka Kolara Čazma, Književni krug Split, West Herzegovina Fest, Večernji list, Čovjek-časopis.
Ušla među šest finalista za Nagradu VBZ-a 2011. za roman godine.
Drame „Adio pameti“, „Kolači“ i „Sretan rođendan“ su joj objavljene na Drame.hr.
Bjelovarsko kazalište i Sinjsko pučko kazalište postavili njenu dramu „Adio pameti“.
Druga nagrada za priču “Prozor u dvorište” na natječaju za satiru 2016. GK Slavko Kolar Čazma
Nagrada “Albatros” 2018. g. za zbirku priča “Gubitnici”.
Članica je grupe NKV – Novi književni val. https://noviknjizevnival.wordpress.com

TRI PJESME DUBRAVKE BOGUTOVAC

 
MOJ DEČKO IMA DISKRETNU DJEVOJKU
 
Moj dečko ima diskretnu djevojku.
Ona nije ja.
Ne znam tko je ona.
Ni ona ne zna tko sam ja.
Ona za mene ne zna, ja za nju znam.
Ili barem mislim da ona za mene ne zna.
Moj dečko živi vrlo organizirano,
što se na prvi pogled ne bi činilo.
On dolazi kod mene u pravilnim razmacima,
kao drumski razbojnik s adresarom
i planerom.
Dolazi bez puno riječi.
Ljubi me gladno već na pragu,
prije toga se nasmiješi
iz čega zaključujem
da mu je drago što me vidi.
Pokazuje mi osmijehom da se poznajemo.
Ja ne znam tko je on,
jer mi nikada o sebi nije rekao ništa
osim da će otići od mene prvom prilikom.
Neprestano me zastrašuje pričama o odlasku,
jer su mu neobično važne.
Nešto sam načula o njegovim pretpovijesnim traumama
pa mu djelomično odbijam na nesreću.
Ipak, velik dio toga
čista je okrutnost
koja je za mene
neophodni sastojak
svake ljubavi.
 
***
 
MOJ DEČKO MENE OSTAVLJA
 
Moj dečko mene ostavlja nježno i strastveno.
Točnije, nikada nije bio nježniji
nego kad me je
ostavljao.
Mogu sjesti blizu tebe?
– pitao me je.
Došao sam prekinuti s tobom.
– rekao je sav uzbuđen.
Ništa ga ne uzbuđuje kao rastanci,
prekidi, najave prekida,
priče o kraju.
On me je ostavljao
toliko predano, strastveno i divno
da mi je došlo da uživam
zbog njega.
 
***
 
MOJ DEČKO MISLI DA SAM KOMUNIST
 
Šalje mi tekst kojim se potvrđuje
da ljevičarski film nije dovoljno i dosljedno ljevičarski.
Njemu je stalo do takvih stvari
i ima prijatelje istomišljenike u tome.
On nema pojma da su mene iznjedrile ustaše,
da je komunizam u mojem djetinjstvu značio
isto što i Sotona,
da sam ja izrod vlastite obitelji
jer se bavim Srbima, recimo.
(ne spominjem da se družim s pederima.)
Ništa to moj dečko ne zna.
On ne postavlja pitanja,
njega ne zanimaju stvari u vezi mene,
ni gdje sam rođena,
ni kako sam odrastala,
ni što volim,
ni što me muči,
ni tko me je sve napustio,
ni je li mi živ ćaća.
Drumski razbojnik ne postavlja pitanja.
On uzima ono što hoće,
on je slijep, gluh
i tako često glup.
Neobaviješten je
kao narod.
 
______________________________________________________________________________
 
DUBRAVKA BOGUTOVAC (1981) predaje srpsku književnost zagrebačkim studentima. Pjesme piše obično kad ima kakvog posla s muškarcima. Piše znanstvene članke i narodnjake. Radi kao geštalt psihoterapeutkinja. Pandemiju provodi na ladanju čitajući.
 
 

PJESMA ANE ŠKVORC (1991, Čakovec): SNAPCHAT

Najprije ti kažeš idemo na pivu,
na što ja kažem idemo na pivu,
i onda ti naručiš pivu,
i onda ja naručim pivu,
i onda se ti puno smiješ,
i onda se ja puno smijem,
i onda ti skidaš hlače,
ja sam već odavno skinula majicu,
i onda je tebe malo sram,
i onda je mene malo sram,
i onda ti ideš gore,
i onda ja idem gore,
i onda tebi smrdi iz usta,
i onda meni smrdi iz usta,
i onda ti upoznaješ moje prijatelje,
i onda ja upoznajem tvoje prijatelje,
i onda tvoj tata dodaje mene na fejsbuk,
i onda moj tata dodaje tebe na fejsbuk,
i onda ti odeš kući,
i onda ja odem kući,
i onda si ti jako sam,
i onda sam ja jako sama,
i onda ti kažeš idemo na pivu,
i onda ja kažem idemo na pivu,
i onda ti slušaš moje djetinjstvo,
i onda ja slušam tvoje djetinjstvo.
I onda ne znamo kamo idemo poslije,
i onda ne znamo što bismo radili,
i onda se ne držimo za ruke,
i onda odlazimo u krevet,
i onda ne možemo zaspati,
i onda gledamo koliko je sati,
i onda upalimo film,
i onda dočekamo jutro,
i onda ti misliš pička ti materina,
i onda ja mislim kurac ti ćaćin,
i onda ti pozdraviš dobro jutro,
i onda ja zatvorim dobro vrata.
 
ANA ŠKVORC (na slici)
 
 

temat SUICID: PJESMA LIDIJE DEDUŠ IZ ZBIRKE “APATRIDI I OSTALE ČUDNE LIČNOSTI”, Treći trg, 2018.

 
ODGODIM SE NA TJEDAN DANA
 
neću više da pijem minerale, vitamine, vodu
za pravilan rad srca, mišića, kostiju,
i neću da pazim na hranu, slatkiše, ugljikohidrate
da redovno vježbam i trošim toksine i vežem slobodne radikale.
hoću da ustanem u ranu zoru, da skuham kavu,
da upalim svjetlo u kupaonici, da se pogledam u ogledalo,
pa da gurnem glavu u lavabo pun vode
i da ostanem tako sve dok me ne pojede mačka.
subota je i svi su nekuda otišli.
kupaju se u morima, istražuju špilje i planine,
a ja sam ovdje
sjedim nasred dnevne sobe i širim po parketu rekvizite
s kojima bih mogla i htjela da se ubijem.
vidim
ispod kauča se s kokicama zamrsilo klupko kose,
pa izvučem usisivač i krenem čistiti podove.
iz ormara izvadim stare gaće, navlažim ih vodom
i počnem brisati police.
usput pronađem plastičnu vrećicu i izolir-traku
i spremim ih u džep za poslije.
prebacim se u kupaonicu, oribam kadu, lavabo, wc,
gucnem malo varikine, razdijelim šareni veš od bijelog i kažem
ok, sad mirne duše mogu da skočim kroz balkon
pa iz ladice izvadim nož.
zasučem rukave i taman kad krenem da zasiječem,
omete me moj odraz u nehrđajućem čeliku.
dignem sječivo da popravim frizuru, obrišem ruž s prednjih zuba
i tako mi prođe subota.
u nedjelju obučem najljepšu haljinu i odem van.
mjerkam koliko je visoka zgrada, ali
zapnem za rubnik, padnem
i razbijem koljeno.
psujem, hoću da se bacim pod auto.
krenem prema rijeci na drugom kraju grada, ali
usput sretnem s. koja me pozove na ručak.
kažem: dobro, može, iako sam upravo krenula
da skočim s mosta.
a onda me nazove moj čovjek i pita kad dolazim.
pa dobro, evo me, stižem,
kažem,
mada iskreno
stojim na pružnom prijelazu kod bile
i čekam da naiđe putnički zagreb-varaždin.
i tako mi prođe nedjelja, i pokvari se kuhalo za vodu,
i pregori mi žarulja, i razbijem dva tanjura,
i izgori mi pegla i oljušti se zid, i stigne mi ponedjeljak,
i ustanem u ranu zoru, i skuham kavu, i upalim svjetlo u kupaonici,
i pustim vodu u lavabo, i izađem iz stana
i osjetim nelagodu što postojim, ali
odgodim se na tjedan dana.
 
LIDIJA DEDUŠ (1977, Banja Luka; Sarajevo; Varaždin)
 
 

ČETIRI PJESME DEJANA ĐORĐEVIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “RED PO RED”

RED PO RED
 
Na krovu žuto pile
u kući plavi zec
oko kamena žuti mravi
žuto, plavo, plavo, žuto
U lovca blaga tuga
oko mene vilino kolo
igra se, plače i umire.
 
***
 
ETO
 
Dođe tako jesen u leto
Dođu kiše, glad i ratovi
Dođu bolest i tuga
Dođu i ostanu
Eto.
Ponekad i putnik donese zlo
Mirna vremena nisu
Ne gradi se i ne rađa.
Kad’ kuća nije na “zdravici”
Kad’ si svačiji i ničiji
Kad’ izgubiš roditelje
Kad’ se posvađaš sa bratom
Eto.
 
***
 
*
 
Između dve zgrade prolazi ljubav
Nosi metar i meri nebo
Sretne je tuga i pita:
Koliko do sreće?
 
***
 
MEĐUGROBLJE
 
Na jednom kraju žuta magla
na drugom mamurno sunce
pod kojim uglom pada svetlost?
Tu gde olovka baca senku
možemo odrediti visinu sunca!
 
________________________________________________________________________________
 
DEJAN ĐORĐEVIĆ (Velika Sejanica kod Leskovca, 1970) je pesnik , esejist. Objavio dve četiri zbirke pesama: Jesam i nisam (2007), Ne/pristajanje (2008), Budim se da bih te voleo – jedna pesma na petnaest jezika (2014) i „Kraj i beskraj“- elektronsko izdanje (2018).
Urednik je u izdavačkoj kući „Fileks“ i u časopisu „Uspenja“. Živi i radi u Leskovcu.
 
 

TOMAŽ ŠALAMUN (Zagreb, 4. VII. 1941 – Ljubljana, 27. XII. 2014), iz zbirke pjesama “GLAS”, Logos, Split, 1985.

RIBA
 
Ja sam mesožder, ali biljka.
Ja sam ujedno i Bog i čovjek.
Ja sam buba. Iz mene raste čovječanstvo.
Ja imam posve razliven mozak, poput
cvijeta, tako da mogu jače ljubiti. Ponekad
stavljam prste u nj i on je topao. Zli ljudi
govore da se drugi ljudi utapaju
u njemu. Ne. Ja sam trbuh.
U njemu primam putnike.
Ja imam ženu koja me voli.
Ponekad se uplašim da me ona
voli više no ja nju i tada sam žalostan
i utučen. Moja žena diše poput mlada
ptića. Njezino me tijelo odmara.
Moja žena se boji drugih gostiju.
Govorim joj, ne, ne, nemoj se bojati.
Svi su gosti jedan jedini i za nas sve.
Bijela žigica s modrom glavicom pala mi je
u stroj. Uprljao sam nokte.
Sad razmišljam što da napišem.
Ovdje živi jedna susjeda. Njezina djeca
prave veliku buku. Ja sam Bog i umirujem ih.
U jedan idem kod zubara. Dr Mena,
calle Reloj. Pozvonit ću i reći da mi
izvadi zub, jer previše patim.
Najsretniji sam dok spavam i pišem.
Majstori me predaju iz ruke u ruku.
To je potrebno. To je toliko potrebno
kao i drvetu da raste. Drvo treba zemlju.
Ja trebam zemlju da ne poludim.
Živjet ću četristopedeset godina.
Rebazar Tarzs živi već šest stotina godina.
Ne znam je li on bio u onom bijelom kaputu,
jer ih još ne razlikujem. Kad pišem, imam
drugi krevet. Ponekad se razlijem i više
no voda, jer ona najviše ljubi.
Strah ranjava ljude. Ruža je najmekša,
ako staviš dlan na nju. Ruža voli
dlan. Ja volim sve. Jučer sam
sanjao da se moj otac nagnuo
nad Harriet. Plašim se drugih žena i
zato s njima ne spavam. Ali razdaljina između
Boga i mladih ljudi je mala.
U Bogu je uvijek jedna sama žena i to je
moja žena. Ne bojim se da će me gosti
rastrgati. Ja mogu sve dati i još će izrasti.
Što više dajem, to više raste. Potom otpliva
kao pomoć za druga bića. Na jednoj je planeti
sabirni centar za moje meso. Ne znam na
kojem. Ma tko da popije nešto od ovoga,
bit će sretan. Ja sam cjevčica. Ja sam Bog,
jer ljubim. Sve mi je tamno ovdje, unutra,
izvana ništa. Svaku životinju mogu prosvijetliti.
Kruli mi. Kad čujem sokove u svojem
tijelu, znam da sam u milosti. Ja bih
morao danonoćno gutati novac, kad bih htio
izgraditi svoj život, ali i to ne bi
pomoglo. Ja sam stvoren za to da
sijem. Novac je smrt. Idem na terasu.
Odatle vidim cijeli krajolik, do Dolores
Hidalga. Toplo i mekano je kao u Toscani,
a nije Toscana. Sjedimo tamo Metka i ja
i gledamo. Sunce je zašlo ali još sjedimo
i gledamo. Ona ima ruke kao Shakti. Ja imam
njušku kao egipatska životinja. Ljubav je
sve. Mojsijeva se košara nije nikad
razbila na stijenama. Iz ravna predjela
dolaze mali konjići. Od Sierre puše
vjetar. Ja ljudima s glavom nasrćem u usta,
ubijem ih i rodim,
ubijem i rodim, jer pišem.
 
sa slovenskog preveo Ljubomir Stefanović