čovjek-časopis

Imam jednu bolest što se zove mums. Još se zove i zaušnjaci, ali to mi je bez veze. Ne’š ti bolesti. To svaki dan dobivam od mame.

Dobro je što ne trebam ići u školu. Loše je što trebam mirovati i nositi papuče.

Pogledala sam sve crtiće i slikovnice i stripove. Sad mi je dosadno. Klečim na dvosjedu i gledam kroz prozor. I to je dosadno. Puhnem u staklo, pa crtam prstom po magli. Čekam kad će mamin zaušnjak. Ona mrzi kad ja njoj šaram po prozoru. Najviše kad je jedan put došla teta Jelica, pa njih dvije pričale i napravila se ona magla, a na njoj piše „Jelica glupača“. Mama sad ništa ne govori. Samo se pravi da ne vidi, a to nije moguće, jer ona sve vidi. Vidila je i kad sam jedan put, prije mumsa, uzela bombonijeru što ju je spremila u svoj ormar. Bila sam glupa. Nisam skrila papiriće.

Sad se ja mislim zašto me mama nije klepnula po tikvi. Možda je taj mums ono nešto kao rak što ga je imala Iris iz drugog be, pa smo svi plakali kad je umrla. I ja sam plakala.

Nije u redu što su me zatvorili u kuću. Trebali bi me pustiti van da se još izigram, jer kad odapnem, samo ću biti mirna i pjevati s anđelima. Sigurno ću postati anđeo. To djeca uvijek postanu, i onda kad nisu bili dobri. Ne bih ja htjela umrijeti. Ja bih se igrala.

I tako sam vozila autiće po daski ispred prozora. Aaaaaaaa, kriiiiik, krš! Malo puhala u staklo, a onda sam vidila da iz susjedne zgrade izlazi teta Vanda i vodi Mira. Miro mene voli. Uvijek mi poliže ruku. Mašem ja Miru. Miro samo njuška, pa digne nogu i popiški se. Onda dođe teta Jelica i teta Vanda počne nešto vikat. Ne čujem ništa. Kao Čarličaprin. Polako otvorim prozor. Onda čujem.

– Jesam li ti rekla da ne otvaraš prozor? Neće ti proći zaušnjaci, pa nećeš moći imati djece – viče mama iz kuhinje.

Nije pošteno. Mama stalno nešto izmišlja. Kako ja mogu imati djecu i što će mi? Sama je kriva što je stavila dvosjed ispred prozora.

– Sad ga đava odnja, Senka, jesi mogla kupit još koji?– reka je tata dok su gledali gdje će ugurati dvosjed.

– Bit će to dobro kad se navikneš – govori mama.

– Odlično. Kao skladište Crvenog križa. Moram maknuti stolić za doći do kauča, a to što nas zovu Višesjedi …

– Tko nas zove Višesjedi?

– Cijela ulica. Sprdaju se s nama. Gospeti, unosili su ovu tvoju garnituru kao da opremaju villu od Sanadera.

Teta Jelica i teta Vanda se svađaju, a Miro laje. Možda i ne laje nego samo skače, jer ja ne smijem otvoriti prozor da ne dobijem još zaušnjaka. Teta Jelica pokazuje srednji prst. Rekla je naša učiteljica da to nije lijepo kad ga je Bartul pokaza Aniti. Teta Vanda stavlja ruku na srce. Mislim da neće pjevati himnu, nego ona to tako. Miro skače i poteže uzicu, jer je protrčala mačka što joj teta Jelica daje jesti kad ostane od ručka, pa se mama i tata rugaju da mačka ima željezni želudac. Možda stvarno ima.

Teta Vanda se vratila u kuću, a teta Jelica zove mačku. Nije došla mačka. Došao je teta Vandin muž što ga zovu Ljubavnik. On mlatara rukama ispred tete Jelice.

– Mama, svađaju se – vičem.

– Tko se svađa?

– Teta Jelica i Ljubavnik.

– Čekaj – dotrči mama, pa baci prekrivač preko mene i malo otvori prozor.

Bravo, mama! Sad čujemo Ljubavnika kako viče na tetu Jelicu, ali ona ga ne čuje jer i ona viče na njega. Teta Jelica viče puno ružnih riječi, a Ljubavnik da će joj zavrnuti vratom kao kokoši.

– Senka, jeben ti ćakule. Šta ovo smrdi? – viče i tata s kauča.

– Ajme, izgorila jetrica – trči mama u kuhinju, a meni drago. Neka je izgorila! Mrzim jetricu.

Popodne mama ispeče mramorni. Tata kaže da mu je baš pogodila čvrstoću. Onda se mama ljuti i uzme tanjur ispred njega, a tata se smije. To se oni tako malo zafrkavaju, pa tata stavi CD i onda plešu, ali ako stavi onoga Azru, ne plešu nego samo pjevaju. Najdraže mi je kad dođe ona pjesma gdje njih dvoje, kao dva debila, pjevaju „Istresi kurčinu do kraja“ i ništa ih nije sram što pjevaju grube riječi, a ja kad rečem „Šit“, odmah viču da kako to govorim.

Na televiziji je sapunica i mama voli gledati u mraku da ne vidimo kad počne plakati. I tako mi gledamo, tata hrče i onda se izvana začuje sirena i po sobi počne migati ono crveno svjetlo što se pali gasi. Onda počne i plavo. Ludilo! Ovo kao u Tražim zvijezdu.

– Ajme, nešto se dogodilo – skače mama sa dvosjeda, a ja odmah zauzimam njeno mjesto i gledam kroz prozor.

Više se ne čuje sirena. Samo su prva pomoć i marica ispred kuće preko puta. Izlaze dva iz prve pomoći i vade nosila, pa ulaze u zgradu. Izlaze i oni iz marice i žure za njima.

– Brzo, Stanko, neko je najeba – zove mama tatu, a prema meni baci prekrivač. – Na, zamotaj se samo da ti oči vire. Jesi čula?

U dvorištu je hrpa ljudi. Čuje se da razgovaraju, ali se ne razumije ništa. Tko zna što se dogodilo? Doktori se još ne vraćaju s nosilima. Vidjela sam na televiziji. Ako mu nije glava pokrivena, onda je živ. Ako je pokrivena, mrtav da mrtviji ne može biti. Koja ludnica! Kad sutra … ups, ne idem u školu, jer me boli mums. Štetica. Baš sad kad je najvažnije.

– Pitaj šta je – govori tata.

– Ma oću! Neugodno mi je preko dvorišta vikat – govori mama.

– Ja ću – govorim ja.

– Ti šuti! – mama me lagano udari po glavi, kao jedan mali zaušnjak ali nije, jer me uši još malo bole, pa pazi.

Iz zgrade izlazi barba Jozo u šlapama. On je dobar. Uvijek mi dâ bombon. Zapali cigaretu i nešto priča ovima oko sebe. Oni ga slušaju, a slušala bih i ja. Tko zna zašto su policajci došli. Gledala sam kad su u seriji jedan put razbili gnijezdo lopova, ali je bio Vandam s njima. On je najjači za lopove.

– Aj, mogla si poviriti što je – govori tata.

– Ajde ti. Ja zabadam nos u tuđe posle, a ti si fini gospodin. Baš neću, pa makar ne saznala ništa – ljuti se mama.

– Ma nisam mislio tako, nego ako treba kome pomoći.

– Pomaži ti! Baš me briga!

I gledamo mi i gledamo i ništa ne znamo. Kad bi barem barba Jozo svratio kod nas, onda bi znali. On voli svratiti na pićence, pa mi znamo sve, ali mene mama potjera u sobu, pa ja znam samo malo.

Bliiiim, bloooom. Još jedna hitna. Ajme, ovo je super. Bolje od filma. Možda je netko pustio u zgradu plin. Guš, guš, svi pužu prema izlazu, drže se za grlo, a hitna ih samo dočeka na dnu stepeništa, ti si dobro, ti u bolnicu, ti se nećeš spasiti, već si pomodrio. Možda su slavili rođendan, pa se otrovali tortom. Ili je ptičja gripa? Barba Krste drži golubove na balkonu. Sigurno je ptičja gripa.

I ovi drugi trče s nosilima. Hrpa im napravi mjesta da prođu, pa se opet zbiju. Kad bi barem ovo bio film. Sad bi u titlovima pisalo što oni govore između sebe. Zašto ovo nije film nego je glupo mutavo dvorište? Opet se hrpa razmiče, pa izlaze dva tipa s nosilima.

– Ko je ovo? – pita mama.

– Ko će znat – govori tata.

– Ja mislim da je barba Krsto. On ima tisuću godina – govorim ja.

– Ne vidim je li mu glava pokrivena – govori opet mama.

Ubacuju nosila u auto. Čekam kad će svirati sirena. Ništa.

– Gotov je, ko je da je – govori tata. Mama se prekrsti i šuti.

Izlaze i druga nosila. Opet vrata. Tršššš ! Pali se crveno svjetlo. Bliiiim, bloooom, vijuuu, vijuuu.

– Ovaj je barem živ – govori tata. Ja mislim da moj tata ima čarobnjačke moći kad zna tko je živ a tko mrtav.

Hrpa još stoji ispred zgrade. Ni policijski se ne miče. Unutra stoji policajac, a iz hrpe, sve jedan po jedan, ulaze. Kao mi kad se idemo cijepiti u ambulantu, samo što oni ne plaču.

– Veliko je sranje. Policija uzima podatke – govori tata.

– Jutros su se Jelica i Ljubavnik svađali.

– Daj, molim te, ti i tvoje sapunice. Nekoga je prekinulo srce, a onaj drugi pao u nesvijest, to ti je cijela priča – govori tata koji se ne voli miješati, ali voli sve znati.

– Koga? – pitam ja.

Netko zvoni. Mama poludi. Sad nećemo znati što je bilo dalje. Mrzim glupe posjete. Mama pita na parlafon „Tko je?“. Glorija, zakrči. Zzzzzzzz.

– Ljudi moji, ovo je sve poludilo – koluta očima teta Glorija i stavlja ruku na prsi kao ono kad se u sapunicama trebaju onesvijestiti. – Da nisam vidjela na svoje oči, ne bih vjerovala.

– Što je bilo? – gura je mama prema sjedalici, pa joj sjedne nasuprot. I tata sjedne za stol, a onda i ja iako je meni teta Glorija dosadna sa tim svojim pametnim razgovorima, ali možda će danas bit manje dosadna. Možda zna zašto su dolazili ovi vijuuuu vijuuuu.

– Ne mogu vjerovati! Ljudi, ne moguuuuu vjerovaaaaatiiii ! – viče teta Glorija i maše sebi rukom ispred lica.

– Daj, reci što je bilo – poteže je mama za rukav.

– To je drama. Luuuudoooo.

– Pričaj više! – mama je živčana. Viče na nju kao ono na mene kad neću pišem domaći, samo što meni reče „Umukni više“.

– Ljubavnik odapeo na Jelici.

– Zezaš? – mama.

– Svega mi, ali nije odapeo odmah nego tek kad je došla hitna.

– Rekao sam ja da nam je zdravstvo zakurac – udara tata šakom o stol.

– Ajde ti u sobu. Ovo nije za tvoje uši – govori mama, a ja se odmah počnem derati da je tamo hladno i da sam bolesna. Potjeraju me na dvosjed, pa nastave tiho pričati.

Nešto čujem ali ne razumijem ništa. Dolazi odnedavno kod Jelice … zna cijela zgrada … pozvonila Vanda … nisu se mogli razdvojiti … vidio od pasa … ahahahaha … Vanda zvala hitnu u inat … zasvirala sirena … razbili bravu … ljubavnik pao u komu … strah, ženo, strah … Jelica na živce … odveli je u bolnicu … Vanda obukla crninu … došli novinari … rekla da je bio srčani bolesnik… kao da svi ne znaju što je i tko je bio, Bog mu dao pokoj duši.

– Ko sad zajebaje – skače tata prema parlafonu.

Jozo … Uđi, Jozo … Zzzzzzzzzzzz

– Potreslo me ovo – uzdiše barba Jozo, pa tata pita hoće li jednu orahovicu.

– Može. Samo malo da me vrati u život. Da znaš kakav mi je ove godine limunčelo.

– Ti uvijek o limunima – govori teta Glorija. – Što kažeš na ovaj cirkus?

– Što će jadan čovjek. Prije ili poslije, sviju nas to čeka – govori barba Jozo.

– Mene sigurno ne čeka. Nemam namjeru umrijeti na tuđoj ženi – govori tata.

– Nećeš ti umrijeti ni na svojoj – govori mama. Ja bih voljela da tata ne umre nikad, nigdje.

– Ti ga žališ, jer si kao i on – viče teta Glorija.

– O čemu ti pričaš?

– Pričam da mu je malo bila Vanda, nego je još išao i kod Jelice.

– Išao je izmjeriti tlak – slegne barba Jozo ramenima, pa okrene dlanove prema gore, kao ono kad u crkvi reče „Blagoslovio vas Gospodin Bog, bla, bla bla“, pa mi svi okrenemo dlanove da uhvatimo što više blagoslova.

– Išao u Jelice mjeriti tlak? Aloooo, čuješ li ti sebe? – viče teta Glorija.

– E. Bilo mu je slabo.

– I zašto baš u Jelice?

– Ona ima tlakomjer još otkad joj je pokojna mater bila slabo.

– Možebit si i ti išao kod nje mjeriti tlak? I? Jesi li ga napuhao? – pita teta Glorija, a barba Jozo samo odmahne rukom.

– Ništa zasigurno nismo doznali. Možda i nije mrtav – rekla je mama kad su otišli. – Ajde, pogledaj na internet.

– Što ću gledati na internet? – pita tata.

– Možda tamo piše. Na 24 sata su najbrži.

Onda su gledali na internet. Tamo nije pisalo ništa, pa smo večerali i otišli spavati.

– Koliko uzbuđenja danas, a nemamo pojma što se zapravo dogodilo – čuo sam mamu kako preko hodnika razgovara s tatom.

– Sad ćeš saznati – odgovori joj tata iz kupatila.

Ja sam još malo čekala, a onda su se zatvorila vrata od njihove sobe i nisam saznala ništa. Uvijek sve kriju od mene.

__________________________________________________________________________________