SJEKIRA
Stari mi je naredio da iscijepam gomilicu kvrgavih panjeva koju je odnekud dovukao do ulaza.
Promrsio sam u bradu žestoku psovku i zalupio vratima. Učinilo mi se da je sjekira mene snijela niz stepenice.
Naselje je živnulo. Pala je prva, jutarnja serija granata. Drugu smo očekivali tek poslijepodne. Zadnjih mjeseci, naviknuli su nas na taj ritam. Svi znamo da ih mogu bacati kad im je volja. Mogu nas iznenaditi.
Odvojio sam najveći panj i na njega položio suh, račvast komad. Zamahnuo sam. Udarac sječiva ostavio je u drvetu jedva vidljiv usjek. Osvrnuo sam se, pa zamijenio komad. Trešnja, pomislih.
Tiho poput pauka, iza mojih leđa stvorio se komšija Mahmut. Redovno je, između dva granatiranja, izlazio da ga obiđe zrak. Da ga dodirne sunce. Živio je sam u stanu na trećem spratu, među knjigama.
Njegovo prisustvo naglasilo je moju nespretnost.
Začešljan i dotjeran kao da je krenuo u dom penzionera na kafu i konjak, blagim glasom reče: “Ne siluj sjekiru, pusti je nek’ sama cijepa”.
Rascijepio sam drvo i zadihan čučnuo.
Mahmut je nestao u dubini haustora.
***
NEDELJKO
Sve do jutros kada je telefonom dobio otkaz, čuvao je mašine koje izvlače šljunak iz rijeke.
Spustio je slušalicu, pa iz ladice masivnog drvenog stola izvadio pakovanje soka. U jastuče od folije spretno je zario slamku, uhvatio je usnama i zažmirio.
U skučenoj betonskoj stražari nije bilo nijedne sitnice, nijednog predmeta kojeg bi trebao ponijeti. Pogled mu se zaustavio na listu kalendara koji je venuo na zidu – nasmiješena plavuša u kupaćem kostimu pozirala je ispred karoserije kamiona. Silvana. Dao joj je ime Silvana.
Ugasio je grijalicu, uzeo jaknu sa vješalice i izašao na drveni trijem. Zimsko sunce natjeralo ga je da kihne.
Kraj rijeke su već odzvanjali glasovi radnika.
Vičniji štiglićima Vidovog polja nego ljudima, Nedeljko zamaknu preko zaleđenih lokvi.
***
FAZAN
Između pauza dovoljno dugih da se odgleda koncert Safeta Isovića, ili izgubi nevinost, poneko promakne ulicom.
Fazan sjedi u svojoj čaršiji, u svojoj kafani, za svojim stolom. Svježe izbrijan, u odjeći jutros pokupljenoj sa štrika, premeće čačkalicu iz jednog u drugi ugao usana.
Cijediće kafu još bar pola sata. Skoro će tri godine da je u penziji i nigdje mu se ne žuri.
U unutrašnjem dijelu kafane, do šanka, već se okupilo društvo koje iz dana u dan karta, mašta o ženidbi i pije. Roncali su, podbadajući jedan drugog.
“Inače?”, na vrata je veselo pomolio visok, suhonjav čovjek. Nesvjestan, da su se u njegovom tijelu, proljetos zametnule stanice raka.
“Dobar!”, uzviknu Fazan.
S druge strane ulice raširila se poljana na koju je nekada davno, prije rata, dolazio cirkus. Raznježen, prisjetio se svojih pet minuta slave – jednog predvečerja, snažnije od svih udario je kožnu krušku i oborio rekord.
Već pripremljenu kovanicu spustio je kraj čiste pepeljare.
Zviždućući neku besmislenu melodiju, sa rukama na stražnjici gegao se prema garsonjeri. Tamo ga je čekala šerpica graha. Ono što je ostalo od jučer.
_____________________________________________________________________________
IGOR BOROZAN (Stolac, 1977) je bosanskohercegovački akademski kipar. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi. Radi kao likovni pedagog u Mostaru i Stocu. Objavio je zbirku pjesama Bijeli bor (Buybook, 2020.).
čovjek-časopis 